Post
Postao/la SGD53 » 10 sep 2015, 23:10
Još jedan Eurobasket je završio za našu reprezentaciju pa je vrijeme i da dam svoj komentar svega ovoga.
Sve je ovo počelo još nekada davno, ko će ga sada znati, kvalifikacije za EuroBasket, grupa sa "ribarima sa Islandim" te Britancima koji nikad nisu na nekom nivou na kojem očekuješ kada čuješ Britanija i Košarka (možda na prvo uho), na klupi veliki mag Duško Ivanović, na terenu veliki Mirza Teletović, padali su protivnici redom jedan po jedan, bilo je to sve nekako klimavo ali na kraju pobjeda za nas, prije posljednje utakmice smo se kvalificirali i na Island otišli rasterećeni ali i bez Mirze, ta utakmica je trebala pokazati na šta naša ekipa liči i da li je spremna pobijediti bez Mirze, pokazalo se da može. EuroBasket smo iščekivali sa možda i nikad zvučnijim imenima, Mirza Teletović, Jusuf Nurkić, Nihad Đedović, Elmedin Kikanović, Andrija Stipanović... Očekivali smo da taj tim može mnogo, prije toga nam je uvijek falilo malo, te koncentracije te discipline, očekivalo smo da će ove igrače jedan Duško Ivanović, na čijim treninzima igrači pišaju krv, sklopiti u jedan tim kojo možda može do kvalifikacija za Olimpijske Igre, drugi krug smo svakako iščekivali.
A onda jedno po jedno, prvo Mirza i ona njegova strašna povreda, nakon toga i Nihad i njegova operacija, na kraju šlag na tortu Nihad i njegovo državljanstvo. 3 od 5 ugrača iz eventualne prve postave su otkazali prvenstvo. Sada je već kasno baviti se zašto i kako, da li je moglo ili nije moglo, sada to više nije ni bitno. Atmosfera, očekivanja, nada... sve je splasnulo na 0.
Niko više nije ni pričao o EuroBasketu, bojali smo se sramote, debakla, znali smo da je snaga upitna a kvalitet nizak, a i grupa sama po sebi je kvalitetna. Domaćin i branilac titule Francuska predvođena Parkerom i Diawom, uvijek kvalitetna Rusija ali sa velikim problemima, Finska i Koponen koji su nas prije neke 4 godine unakazili u Litvaniji, Izrael koji eto igra kvalitetnu košarku te Poljska koja ima tog Gortata.
Kako se prvenstvo primicalo tako su i kvalifikacioni turniri počinjali, gubili smo od svega i svakoga, rezultati i igra od utakmice do utakmice variraju. Turska, Grčka, Tunis, Izrael, Rusija, Hrvatska, Estonija, Češka... rekli bi kakvo brašno takva pita.
Ono što se moglo vidjeti kod ovog tima u tim pripremama jeste da ima tu kvalitetnih poteza, ali ima i dosta grešaka, evidentno je i bilo da nemamo šutera za 3 poena kojeg smo imali u Mirzi, ali opet se uvijek postavlja ono pitanje "možemo li mi ovo kako drugačije".
Odgovor je može, ima mnogo reprezentacija koje igraju bez tog šuta za 3 poena i što je najvažnije pobjeđuju, ali šta nama vrijedi to kada mi imamo 2 igrača pod košem, Stipanovića i Kikanovića kojima je poluhorog slabija strana a zakucavanje špansko selo, da iskren budem prvo pravo zakucavanje od naše reprezentacije je dijelo mladog Buze u posljednoj utakmici protiv Rusije, ali da krenemo redom.
Prva utakmica - Poljska
Krenuli smo kako smo krenuli, bojažljivo i teško, nisu ni Poljaci bili dobri koliko smo mi bili loši, ali i takvi loši smo opet bili bolji nego što smo možda očekivali, sa ovakvim timom i realizacijom potrebno je da imate svih 5 igrača na vrhunskom nivou, mi to nismo imali, ruku na srce nisu imali ni Poljaci i kod njih je to štekalo na dosta pozicija ali oni su imali lidera na terenu. Imali su igrača koji u ključnim situacijama kada niko ne smije da šuta ili krene u prodor preuzima stvar na sebe, mi takvog igrača nismo imali na ovom Euru. Poljska je na kraju pobjedila tijesno, mi smo bili čak i zadovoljni tim porazom jer nije bio debakl.
Druga utakmica - Francuska
Uktakmica koju znaš da ćeš izgubiti a moraš istrčati na teren i odigrati, mi smo to i uradili. Odigrali i izgubili za nas u ovakvim uvjetima i odličnim rezultatom.
Treća utakmica - Izrael
Utakmica koja je za nas bila biti ili ne biti, protiv protivnika kojeg smo dobili u pripremama ali protivnika koji ima par imena koja su pa i po 2x kvalitetnija od naših igrača. Mi sa šutom za 3 poena ispod 30% i Izrael koji nikad ni ne šuta tu trojku . recept za uspijeh, oni nama ne mogu zabiti toliko trojki jer neće ni šutirati, a mi ćemo valjda nešto pogoditi, ali.
Sam Bog zna da li će Izrael ponoviti onakvu utakmicu sa trojkama, ali isto tako pitanje je i kada su posljednji put imali seriju od 6 promašenih slobodnih bacanja, u toj utakmici naši igrači su bili na nečemu što se može nazvati nivo, a Kikanović se sjetio da je on kapiten, da je on taj Gortat koji mora preuzeti na sebe odgovornost i šutirati odlučujuće šuteve. Bog zna da li će se kad onako nešto više desiti, da li će Kikanović ponoviti onu noć, vjerovatno ćemo o onim potezima pričati i za 20-30 godina kao što se i danas priča o onoj ludoj Splitskoj noći Nene Markovića, trojka za produžetke i polaganje za pobjedu. Prva pobjeda, u inat hejterima ali i za merak igračima i navijačima, plamen nade nastao je tinjati jer sljedeći protivnik je...
Finska
Reprezentacija koja možda i nema neka velika imena, Koponen jeste veliki igrač ali nije to Harden ili Durrant, no za nas je on Jordan. Kada uzmete ekipu koja u svom roosteru ima 3 Amerikanca rođena u Finskoj i jednog naturaliziranog Amera, te ako uzmete u obzir sve te milione koje oni ulažu u svoju košarku jer eto to im je izgleda jedini timski sport u kojem mogu na neko kontinentalno takmičenje (dovoljno govori da su platili i onaj wildcard za prošlo SP) tako da dođe da ta Finska i nije naivna koliko to ime pak zvuči. Iako smo prije početka takmičenja pobjedu protiv Finske isključili apriori pa taman da na teren izađe 5 Mirzi Teletovića a na klupi da sjedi Coach K. No, kako to obično sa nama i bude, oni koji su jučer pljuvali danas uzdižu, oni koji su govorili da je nemoguće sada se kunu da ćemo Fince uzeti, euforija a i apetiti su porasli, to je vrlo brzo sve ugašeno jer su nas Finci opet izbacili iz saune na -29, tipično Finski.
Nada je ipak i dalje postojala, nekih sat - dva, tok Izrael nije uzeo Poljsku, tada je bilo i službeno van drugog kruga smo.
No za kraj je ostala još jedna utakmica protiv Rusije.
Ekipa koja ni sama ne zna zašto je došla, valjda po direktivi KGB-a, igrači koji nemaju ni motiv ni želju, savez koji je suspendovan ali kako je to Rusija ipak mora igrati Euro, navijači koji navijaju za svoju veliku zemlju koja je do tog trenutka izgubila sve utakmice. Mi totalno opušteni, nema imperativa pobjede, igramo sa Buzom, Vrabcem. Bez do tada standardnog Miloševića a ni Amer nije dobijao neku minutažu. Ipak utakmica počinje odlično za nas. 22-9, da mi je ko pričao ne bih vjerovao ali eto desilo se, to je bilo najveće vodstvo što smo imali na Euru, no ubrzo su Rusi uzeli stvar u svoje ruke i priveli to kraju na -20.
1 pobjeda
4 poraza
Nadali smo se 3/2 sa ovom trojicom
Očekivali smo 0/5 bez ove trojice
dobili smo jednu pobjedu, pobjeda za one koji su vjerovali.
Nije mi jasno zbog čega se pred ove momke postavljao taj imperativ prolazka u drugi krug, prvo imali smo dosta jaku grupu, drugo igrali smo dosta oslabljeni ali i dalje se pričalo o tom nekom drugom krugu. Možda je bolje bilo da smo umjesto toga pozvali 1-2 igrača iz U-20 i U-18 ali dobro.
Ovaj Euro je izgubljen onda kada su ona trojica otkazala, ali daleko da smo se osramotili, odigralo smo 1 odličnu, 1 solidnu, jedan loš i 2 vrlo loša meča, sve u svemu neka sredina, ni vrt ni mimo.
Najvažnije od svega jeste da nam je ovo treće Europsko zaredom, i nadam se da ćemo opet uhvatiti taj priključak, dobra stvar je i što smo upisali tu jednu pobjedu, loša stvar je što zapravo ništa nismo uradili.
Sljedeće Evropsko je za 2 godine, kvalifikacije su sljedeće godine. Niko ne može garantovat da će Mirza, Jusuf, Nihad igrati sljedeći EuroBasket, Mirza i Jusuf vjerovatno neće igrati ni kvalifikacije ali ja sam uvjeren da ćemo se kvalificirati i na taj Euro i sa njima i bez njih.
Postavlja se pitanje šta možemo uraditi na tom Euru ? Pa odgovor je vrlo jednostavan, možemo uraditi ono što budemo u mogućnosti, šta može Novi Zeland na Svjetskom u nogometu, može se ne osramotit. Ono što je bitno jeste da smo tu, 24 najjače Europske reprezentacije i mala je razlika između 18-og i 24-og, zapravo u konačnici i nebitno. Bitno je igrati Euro, bitno je biti tu. Za nešto više potrebno je imati 12 igrača a ne 3, potrebno je imati klupu a ne forsirati Mirzu a na to ćemo morati sačekati još neku godinu.
Litvanija igra sa lošim timom, smjena generacija, novi Sabonis, Valančiunas i slično, nema više tu nekih igrača ali opet ova Litvanija će uraditi određeni rezultat, jer imaju 12 igrača. Apsolutno je nebitno da li ćemo mi proći ovaj krug ili ne jer mi tim ne bi ništa dobili, ni jedan od ovih igrača (osim možda Buze i Vrabca) ne mogu biti bolji nego što su sada, već su to duge karijere i već su to razvijeni igrači, nikad mi nećemo vidjeti Kikanovića da ide u kontru i zakucava, nikad mi nećemo vidjeti Šutala da drži iz utakmice u utakmicu nivo trojki, nećemo vidjeti Bavčića da poveže 3 dobre akcije. Nada svakako ostaje da će ova naša mladost da uspije uraditi prelaz u seniorske reprezentacije kvalitetno, te da ćemo za nekih 5-6 godina imati tim za koji nećemo morati strahovati da ako odu 2-3 igrača da tim gubi 50% kvalitete, takve reprezentacije koje žive od jednog ili dva igrača nisu reprezentacije, to su zakrpe.
1953, 1971, 1973, 1976, 1977, 1978, 1989, 1990
, pa hoce li biti sta između toga necu valjda 6 godina cekati na utakmice reprezentacije...