Mirza Delibasic

Moderatori/ce: nerminh74,CashMan,ultrasstyle_tz

Robertmkd
Postovi: 206
Pridružen/a: 06 sep 2011, 06:31
Kontakt:

PostPostao/la Robertmkd » 16 sep 2012, 10:44

RIP legenda.

Clanovi MZT cak i clanovi fan grupa F/A i licni prijatela Mirza, Georgievski posetio Mirza sinoc.
http://www.ekipa.mk/News.aspx?newsId=11283



slika
slika

Avatar
amerosm
Postovi: 14957
Pridružen/a: 14 avg 2008, 15:57
Kontakt:

PostPostao/la amerosm » 08 dec 2012, 03:21

MIRZA HVALA TI !

Nazalost svi trebamo da se stidimo sto mu drzava i grad za koje mnogo dao, nisu oduzili na adekvatan nacin.
"My Favorite Ring is Always the Next One"

Avatar
High
Postovi: 18066
Pridružen/a: 27 jun 2008, 17:25
Lokacija: جهاد

PostPostao/la High » 08 dec 2012, 09:23

Legendo, hvala ti!
Ako u selo dođe bog kog seljaci nisu na vlastitim kolima dovukli, oguliće ga i pojesti mu džigericu i meso i oglodati kosti. A njegove crvene krpe razapeće na slavolucima.

Avatar
Rosas7
Postovi: 3999
Pridružen/a: 24 jul 2010, 10:07
Lokacija: Mostar
Kontakt:

PostPostao/la Rosas7 » 02 jan 2013, 19:45

legenda kosarke
pocivaj u miru majstore ;)





TaRgEt_ WroteColonKup bi se definitivno trebao zvati kup Mirze Delibašića jer zasluzio je to moj sugradjanin to i mnogo vise .. Hvala mu za sve



slazem se ;)
Volim ZRINJSKI,volim MOSTAR,svaki kamen ovoga grada,nek se zna da u njemu vojska ULTRASA vlada
Prvak BiH- 2004/2005, 2008/2009, 2013/2014
Pobjednik Kupa BiH-2007/2008
http://youtu.be/eg6aEePF5B4

Avatar
BaDa12
Postovi: 4227
Pridružen/a: 06 apr 2010, 23:46
Lokacija: Gdje spiju ruke sibirske
Kontakt:

PostPostao/la BaDa12 » 08 dec 2013, 00:53

U mojoj ulici djeca rastu, bezbrižno se igraju i maštaju da jednom budu kao ti. U ime svih, Mirza, hvala ti!
"Bio sam profesionalac 20 godina, ali mi je ovo najdraža pobjeda u karijeri." Safet Sušić Pape 26.3.2011.
"Misimovića jedino ja mogu da zamijenim." Safet Sušić Pape 04.06.2013.

Hvala ti! 15.08.2014.

Avatar
Cautinho
Postovi: 7275
Pridružen/a: 29 jan 2012, 09:04
Lokacija: Područje visoke dominacije
Kontakt:

PostPostao/la Cautinho » 08 dec 2013, 11:18

Hvala ti za sve,Kinđe.
Prošlo je 12 godina,ali ti si još uvijek među nama.
Legendo,počivaj u miru.
Keep walking.

vedator
Postovi: 1371
Pridružen/a: 16 okt 2013, 16:05
Lokacija: fb.me/BHtubeTV
Kontakt:

PostPostao/la vedator » 08 dec 2013, 23:31


Avatar
High
Postovi: 18066
Pridružen/a: 27 jun 2008, 17:25
Lokacija: جهاد

PostPostao/la High » 18 nov 2015, 23:04

Fazla, Tifa i Žera snimaju pjesmu o Kinđetu. Premijera je planirana za 8. decembar.
Ako u selo dođe bog kog seljaci nisu na vlastitim kolima dovukli, oguliće ga i pojesti mu džigericu i meso i oglodati kosti. A njegove crvene krpe razapeće na slavolucima.

Avatar
DooVe
Postovi: 1544
Pridružen/a: 26 avg 2010, 21:27
Lokacija: Šeher

PostPostao/la DooVe » 08 dec 2015, 14:46

https://soundcloud.com/samra-horman/mirza-delibasic

Svi smo sanjali da letimo k'o Mirza...

8.12.2001. - 8.12.2015.

Mirza hvala ti!
Navijati za Sarajevo stvar je geografije, a za Želju stvar filozofije!

Avatar
FaraonTM
Postovi: 11159
Pridružen/a: 08 jul 2013, 23:24
Lokacija: Z' guza na guz

PostPostao/la FaraonTM » 08 dec 2015, 15:01

Rahmet ti duši legendo :salut:
Željo je život, sve ostalo su sitnice!

Holy South!

Forza Milan!

Go Mavs!

Avatar
pinoglavi
Postovi: 10743
Pridružen/a: 09 sep 2012, 15:47
Lokacija: Tuzla
Kontakt:

PostPostao/la pinoglavi » 08 dec 2015, 15:16

Rahmet ti duši Mirza!
Nad tobom sunce najljepše sja

Avatar
BaDa12
Postovi: 4227
Pridružen/a: 06 apr 2010, 23:46
Lokacija: Gdje spiju ruke sibirske
Kontakt:

PostPostao/la BaDa12 » 08 dec 2015, 15:45

BaDa12 WroteColonU mojoj ulici djeca rastu, bezbrižno se igraju i maštaju da jednom budu kao ti. U ime svih, Mirza, hvala ti!

U ime svih, Mirza, hvala ti!
"Bio sam profesionalac 20 godina, ali mi je ovo najdraža pobjeda u karijeri." Safet Sušić Pape 26.3.2011.
"Misimovića jedino ja mogu da zamijenim." Safet Sušić Pape 04.06.2013.

Hvala ti! 15.08.2014.

Avatar
High
Postovi: 18066
Pridružen/a: 27 jun 2008, 17:25
Lokacija: جهاد

PostPostao/la High » 08 dec 2015, 17:42

Pjesma je mogla biti mnogo bolja, ali O. K. Važnije od toga je da se novim naraštajima naš Mirza predočava onoliko koliko bi i trebalo, a to je mnogo više nego dosad.
Ako u selo dođe bog kog seljaci nisu na vlastitim kolima dovukli, oguliće ga i pojesti mu džigericu i meso i oglodati kosti. A njegove crvene krpe razapeće na slavolucima.

Avatar
geoxx
Postovi: 4136
Pridružen/a: 27 avg 2012, 19:21
Lokacija: Bihać
Kontakt:

PostPostao/la geoxx » 09 dec 2015, 14:09

Mirza Delibašić, posljednji romantik

Sećam se tačno kada sam prvi put čuo za Mirzu. Kažem čuo, jer to prvo kadetsko Prvenstvo Evrope, igrano u Gorici (Italija) 1971. nismo mogli da gledamo, nije bilo TV prenosa...

Danas bi napunio 61 godinu. Umro je pre 14, jednog hladnog decembarskog dana u svom Sarajevu koje je proslavio koliko i ono njega. Mirza Delibašić je tog 8. decembra 2001. otišao zauvek, ali je isto tako ostalo večno sećanje na njega, na njegovu sportsku i ljudsku veličinu. Dugo pamtim, gledao sam od početka 60-tih godina prošlog veka sve naše najveće igrače, i ako je do ličnog suda svrstavam Mirzu u trojicu najvećih. Uz njega, bez redosleda, Krešo Ćosić i Dragan Kićanović.

Sećam se tačno kada sam prvi put čuo za Mirzu. Kažem čuo, jer to prvo kadetsko Prvenstvo Evrope, igrano u Gorici (Italija) 1971. nismo mogli da gledamo, nije bilo TV prenosa. Selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Novosel sakupio je strašnu generaciju: Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dragan Todorić, Rajko Žižić, Mirko Grgin… Sedam utakmica, sedam pobeda. U finalu protiv domaćina Italije 74-60. Prvi strelac – Mirza Delibašić, prosek 17,2, do njega Kića – 15,0.

Godinu dana kasnije istu generaciju videli smo na juniorskom EP u Zadru. Sve isto. Sedam mečeva – sedam pobeda, Mirza prvi strelac (16,3), Kićanović – 12,9, Čeda Perinčić, novajlija u timu, 9,7, zatim Volaj 9,6 i Todorić 8,6… To prvenstvo smo gledali na ondašnjoj JRT, i uverili se da naša košarka dobija nekoliko asova najvećeg kalibra. Tog leta Mirza je iz rodne Tuzle, gde je do 13. godine igrao tenis i bio republički prvak u svojoj kategoriji, prešao u Sarajevo gde je Boša Tanjević, počinjujći od Druge lige, počeo da gradi veliku Bosnu koja će sedam godina kasnije postati prvak Evrope kao prvi tim u Jugoslaviji kome je to uspelo. Bilo je u toj Bošinoj Bosni mnogo sjajnih igrača, ali ne verujem da bi ikad stigli na krov Evrope da nije bilo Mirze.

Bio je rođeni talenat, neviđena elegancija (kažu da je kao mali „trenirao“ balet!), lakoća pokreta, precizan šut, raznovrsne asistencije… Kad danas vidim plejmejkere kako se krive i pogrbljuju dok vode loptu, setim se Mirze koji je to činio trčeći sasvim uspravno. Njegov pas o pod bio je njegov lični patent koji su mnogi pokušavali da kopiraju, ali nisu mogli jer nisu imali osećaj za pravovremno dodavanje kakav je imao Kinđe, kako su ga zvali. A tek šut… Elegantni, nedostižni luk i za one koji su bili mnogo viši od njegovih 197 cm, precizan. Kao igrač, u tehničkom smislu, nije imao mana, ili se meni bar tako činilo. Možda mu je, zbog melanholičnog karaktera, nedostajalo malo temperamenta, malo pozitivne drskosti koju je i za njega, recimo, imao Kićanović. Zato su i bili tako veliki tandem, dva beka kojima se divila cela Evropa. Imao je, međutim, hladnokrvnost, znao je da pogodi u odlučujućim trenucima. Kao u finalu Manile 1978. protiv SSSR kad ga je Moka Slavnić u tajmautu, pred dva slobodna bacanja, “stimulisao” opkladom u 100 dolara da će “promašiti bar jedno”.

– Bacio si 100 dolara – rekao je Mirza i ´ladno pogodio oba bacanja.

Zanimljivo je da je Novosel, kada je 1973. postao selektor A reprezentacije, prvo zvao Kiću.Valjda zbog karaktera. Mirze nije bilo u timu koji je osvojio prvo evropsko zlato u Barseloni 1973, nije ga bilo ni godinu dana kasnije na Svetskom šampionatu u San Huanu (Portoriko) ali je, u skladu sa nekadašnjom praksom, putovao kao 13. igrač da stiče iskustvo, makar i pored klupe. Kada je za EP 1975. i Mediteranske igre iste godine ušao A selekciju, nije više iz nje izašao sve do preranog kraja (zbog bolesti) briljatne karijere 1982. Podaci kažu da je odigrao 176 utakmica za državni tim, dao je 1.759 poena, Jugoslavija je sa njim u ekipi pobedila 147 puta. Bio je dva puta prvak Evrope (1975,1977), prvak sveta (1978) i olimpijski šampion (1980), olimpijski vicešampion (1976), plus jedno srebro (1981), jedna bronza (1979) sa EP i bronza sa SP 1982. u Kolumbiji.

Prema pedantnoj statistici Dragana Martinovića, za Bosnu je u Ligi odigrao 198 utakmica i postigao 4.901 koš, što daje impresivan prosek od 24,8 po meču (na Vikipediji stoji da je ukupno odigrao oko 700 utakmica za sarajevski tim, i postigao oko 14.000 koševa). Sa tim brojem poena prvi je na listi najboljih strelaca u ligaškoj istoriji Bosne. Drugi je Žarko Varajić sa 4.625. Upravo su njih dvojica, uz pomoć ostalih saigrača, uništili Emerson iz Varezea, tada prvaka Evrope, u onom istorijskom finalu Kupa šampiona u Grenoblu 5. aprila 1979. Bosna je pobedila 96-90, Varajić je odigrao utakmicu karijere i sa 45 poena do danas ostao rekorder finala završnog meča za evro-titulu. Mirza ga je pratio sa 30. Nezaboravno.

Kada je došlo vreme za odlazak u inostranstvo, mogao je da bira jer su ga želeli svi evropski velikani. On se odlučio za Real Madrid. Potpisao je na tri godine i na prečac osvojio publiku, saigrače, novinare… Sećam se jednog naslova u “Asu” koji smo dobijali u redakciji “Borbe”: “Igrači Reala ne razumeju genijalnost Mirze Delibašića”. Autor naslova, moj prijatelj Martin Teljo, i danas se kune da je naslov bio tačan jer je bilo upravo tako. Mirza je brzo naučio jezik, posle nekoliko nedelja “drao” je na musu (igra na kartama) saigrače iako je igru naučio u Španiji, stekao je brojna poznastva i ostavio neizbrisiv trag… Posle dve godine sve je iznenadio odlukom da ode. Imao je ugovor, pošto su mogla da igraju samo dva stranca mirno je rekao:

– Vidim da ekipi treba centar, evo neka uđe u tim umesto mene, ja imam ponude…

Otišao je u Indesit iz Kazerte kod svog trenera, mentora i prijatelja Boše Tanjevića, ali nikada nije zaigrao… Doživeo je moždani udar od koga se dugo i relativno uspešno opravljao, ali morao je da završi karijeru. Trebalo je da se čuva, ali nije… Njegov životni moto kao da je bio “samo jednom se živi”. Sa svojom sarajevskom rajom nije se lišavao ničega…

Onda je došao rat, raspad Jugoslavije, raspad mnogih prijateljstava. Vreme laži, podmetanja, provociranja… Sećam se da sam u nekim beogradskim novinama čitao da Mirza Delibašić u Sarajevu drži bordel u kome se siluju srpske žene. Kakva bljuvotina… Mirza, koji se dva puta ženio Srpkinjama sa kojima ima dva sina, da drži javnu kuću… Bilo me je sramota.

Kada je 1993. sa selekcijom Bosne i Hercegovine, kao sportski direktor, bio u Sloveniji na pripremama za Evropo prvenstvo u Nemačkoj, našao sam ga telefonom. Dugo smo pričali. Videli smo se dve godine kasnije u Sofiji na dodatnom kvalifikacionom turniru koji je FIBA organizovala pred EP u Atini. Bosna je odbila da igra sa Jugoslavijom, ali mi koji smo bili tamo znali smo da to nije bila Mirzina odluka, niti je on mogao da utiče na nju. Sećam se dugih razgovora koje su Mirza i Kića, tada direktor naše reprezentacije, vodili u holu hotela…

Vreme je prolazilo, do mene su povremeno stizali glasovi da je Mirzino zdravlje ozbiljno narušeno. Kada smo na startu nove Evrolige negde krajem septembra ili početkom oktobra 2000. pravili listu gostiju za inauguralnu utakmicu Real Madrid-Olimpijakos, predviđenu za 16. oktobar, setio sam se Mirze. Moj predlog je bio aklamacijom prihvaćen. Nazvao sam ga i objasnio zašto ga zovem. Malo se nećkao, rekao da se ne oseća baš najbolje, da ga noga sve više boli, ali nije rekao “ne”. Zamolio je da ga nazovem sutra. Nazvao sam ga, rekao je:

– Došao bih, ali može li sa mnom i moj sin Danko….

– Naravno da može – rekoh i ne pitajući nikog.

Neki dan kasnije nazvao me je i rekao da odustaje jer mu u španskoj ambasadi u Sarajevu traže “sto papira i uvjerenja” koje on za dva dana ne može da skupi. Zamolio sam Đordija Bertomeua, direktora Evrolige, da nazove španskog ambasadora u Sarajevu i objasni mu, ako ne zna, ko je i šta je Mirza Dedlibašić, i da ipak ne može da ima isti tretman kao bilo koji građanin BiH. Uspelo je, Mirza i Danko su dobili vizu.

Sreli smo se u Madridu gde je dočekan sa svim počastima, kao najveća zvezda. Dao je mnogo intervjua, podelio mnogo autograma, slikao se sa brojnim navijačima Reala… Sin Danko, tada 15-godišnjak, gledao je sa divljenjem u oca shvatajući da je ostavio neizbrisiv trag u Madridu. Na utakmici, kada je spiker objavio da meču prisustvuje i Mirza Delibašić, razlegao se dug aplauz, gotovo ovacije. Ustao je sa stolice, otpozdravio publici mahanjem. Nisam siguran da nisam video i suzu u njegovim očima. Bila je to njegova poslednja poseta Madridu, i on je to znao, zato je i želeo da Danko pođe sa njim i vidi šta je njegov otac ostavio iza sebe u španskoj prestonici. Bio je to i poslednji susret sa Brabenderom, Korbalanom, Luikom…

Onda je došla 2001, poslednja godina Mirzinog života. Otišao je 8. decembra 2001. Ostala je legenda o poslednjem košarkaškom romantičaru. Njegova košarka imala je dušu, baš kao što je on bio duša od čoveka

Avatar
High
Postovi: 18066
Pridružen/a: 27 jun 2008, 17:25
Lokacija: جهاد

PostPostao/la High » 11 dec 2015, 23:54

Mirza Delibašić - sportaš mekog srca i zlatne ruke



Posljednji košarkaški romantičar, bolji čovjek nego košarkaš, umro je 8. decembra 2001. godine.

Osmog decembra navršava se 14 godina od smrti legendarnog Mirze Delibašića, sportaša koji je osvojio sve što se moglo osvojiti. Rođen u Tuzli 1954. godine, gdje se i počeo baviti tenisom i odmah je krenulo šampionski. Bio je pionirski republički prvak Bosne i Hercegovine.

Nakon tenisa, Mirza se definitivno opredijelio za košarku, a 1968. godine postao je član tuzlanske Slobode. Četiri godine kasnije prelazi u sarajevsku Bosnu. Sa "Studentima" je Kinđe dva puta osvojio naslov prvaka države, jednom Kup tadašnje Jugoslavije, a 1979. godine u Grenobleu, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona (96:93), i naslov prvaka Evrope. Za Bosnu je Kinđe odigrao blizu 700 utakmica, postigavši preko 14.000 koševa, da bi potom prešao u slavni madridski Real, gdje je okončao karijeru.

Slobodna bacanja u Moskvi

S reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je sve što se moglo osvojiti: evropsko, svjetsko, olimpijsko zlato... Uvijek će se prepričavati njegovi koševi, posebno ona dva slobodna bacanja u posljednjim trenucima polufinalne utakmice s Brazilom na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, kada je proglašen za najboljeg košarkaša Jugoslavije. Za Mirzu se pisalo da je imao tijelo gorostasa i lice dječaka, da se oko njega vrtio planet kao ringišpil, gomile novca, žena, društvo uglednih, bogatih i slavnih. No, on za sve to nije mnogo mario. Tada se pisalo: "Vratio se taj sin rudarske, husinske Bosne, vratio se svojoj zemlji..." Mirza je samo prema sebi bio okrutan, ali to je, očito, bilo jače od njega. Bio je to njegov izbor, nikada se nije mogao osloboditi nekih navika, ali bez toga Kinđe ne bi bio onakav kakvim ga pamtimo. Posljednji košarkaški romantičar, a bolji čovjek nego košarkaš. Evo samo jednog detalja iz vremena provedenog u Real Madridu. Ugovor je potpisao na tri godine; zapravo, trebao ga je potpisati, no, tog dana je Kinđe šokirao predsjednika Kraljevskog kluba. U svijetu prepunom sumnji, čvrstih ugovora s hiljadu klauzula, Delibašić je jednostavno rekao: "Nije mi potreban ugovor, ništa neću potpisati, dovoljna mi je vaša riječ..."

Uvijek je bio takav, beskrajno je vjerovao drugima...

'Katastrofa kolektiva'

"Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca ne pokazuje nikakvu vezu s onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri", rekao je one godine nakon što je proglašen za bosanskohercegovačkog sportaša stoljeća.

"Ko će biti sportista 21. [stoljeća], to neće niko od nas doživjeti. Razumiješ?! Upravo na proglašenju, na toj ceremoniji, htio sam ljude navesti da o sportu počnu malo ozbiljnije razmišljati. Ja sam bio, još nešto moje traje. Proći ću i ja. A šta će ostati iza mene, to je mnogo bitnije nego što je sada aktuelno. Jer, o svemu što je značajno u tom momentu, mi o tome pričamo dva-tri dana i poslije zaboravljamo. Ja mislim da je to katastrofa kolektiva. Vrlo brzo zaboravljamo i lijepo, i ružno. Idemo dalje kao da smo prokleti. To je moje mišljenje. Eto, veterani Reala bili su četiri dana ovdje. Bilo je prekrasno, ali mi smo sve to zaboravili i to je za nas bilo normalno. A ti momci 16 godina nisu bili u Sarajevu. Posljednji put su bili na mom oproštaju. Možda više nikada neće doći, možda i hoće, a mi to zaboravljamo vrlo brzo. To je naša katastrofa. Pogotovo onih ljudi koji su proveli rat ovdje, koji su isfrustrirani, kojima svakodnevno umiru prijatelji, poznanici, rodbina...", govorio je Delibašić u jednim od svojih posljednjih intervjua, u kojem se osvrnuo i na izbor najboljih sportista 20. stoljeća van granica Bosne i Hercegovine.

"Ima milion vrhunskih sportista. U Americi je izabran Michael Jordan, pored Carla Lewisa, Marca Spica, koji imaju pet, šest olimpijskih medalja. Vjerovatno ni to nije objektivno; zapravo, možda jeste objektivno u ovom trenutku. A šta mi znamo ko je bio vrhunski sportista 1920. ili 1930. godine. Mi smo samo čuli za to, ali... Ja mogu govoriti o svom vremenu. U mom slučaju, uvijek sam se maksimalno posvećivao onome što radim. Ako me možeš shvatiti šta hoću reći: pušim nenormalno; kad sam pio, pio sam nenormalno; kad sam trenirao, trenirao sam nenormalno... Znači, uvijek sam pokušavao postići maksimum u onome što radim. Možda se to čini malo idiotski, ali nije to. Ja sam, jednostavno, takav čovjek. U svakom čovjeku postoji jedna ličnost koja ga tjera da nešto radi i vjerovatno me ti danas ne bi intervjuisao kao sportistu stoljeća da nisam takav. Bio sam malo lud, malo idiot, trenirao sam po pet sati dnevno, a od petnaeste do dvadeset prve godine trenirao sam po deset sati dnevno."

Pimpek i Kinđe

Sarajevo, 2001. godina. Glavni grad i država Bosna i Hercegovina još se nije oporavila od žalosti za Davorinom Popovićem Pimpekom, legendarnim vođom "Indexa", a već je zaplakala za Mirzom Delibašićem Kinđetom. Pimpek je umro 18. juna, u ponedjeljak, a Kinđe 8. decembra, u subotu, u danu u kojem je cijeli život pobjeđivao i gubio.

Otišli su na drugi, kako se kaže, bolji svijet dvojica najboljih prijatelja, koje je sve vezalo u životu, pa tako i ta teška bolest, koju su nekako istovremeno bolovali. Pričalo se da su obojica znali šta ih je zadesilo. No, kada bi sa Pimpekom na Grbavici gledali Želju, a s Kinđetom popili kahvu u sarajevskom FIS-u, bili smo uvjereni da u njima još ima volje za životom, kao nekada, kada je na Mirzinoj oproštajnoj utakmici u Skenderiji protiv Real Madrida Davorin Popović zapjevao sa tribina: "Mirza, hvala ti..."

Danas velika dvorana Kulturnog sportskog centra Skenderija u Sarajevu, nosi ime Mirza Delibašić, a u parku ispred sarajevskog FIS-a je postavljena skulptura legendarnog Kinđeta i Pjevača. Na spomen na bh. legendarne sportiste i muzičare održava se tradicionalni memorijalni košarkaški turnir.
Ako u selo dođe bog kog seljaci nisu na vlastitim kolima dovukli, oguliće ga i pojesti mu džigericu i meso i oglodati kosti. A njegove crvene krpe razapeće na slavolucima.

Avatar
High
Postovi: 18066
Pridružen/a: 27 jun 2008, 17:25
Lokacija: جهاد

PostPostao/la High » 22 jan 2016, 05:58



Ako u selo dođe bog kog seljaci nisu na vlastitim kolima dovukli, oguliće ga i pojesti mu džigericu i meso i oglodati kosti. A njegove crvene krpe razapeće na slavolucima.

Avatar
High
Postovi: 18066
Pridružen/a: 27 jun 2008, 17:25
Lokacija: جهاد

PostPostao/la High » 24 jul 2016, 21:11

Sad je na FACE-u bio dokumentarac o Mirzi, pa nek neko postavi ako bude na internetu da i ostali pogledaju. Tražio sam ima li na YT-u, ali mrka kapa.
Ako u selo dođe bog kog seljaci nisu na vlastitim kolima dovukli, oguliće ga i pojesti mu džigericu i meso i oglodati kosti. A njegove crvene krpe razapeće na slavolucima.

Mister No
Postovi: 2243
Pridružen/a: 16 jun 2008, 13:19
Lokacija: Sarajevo
Kontakt:

PostPostao/la Mister No » 08 dec 2016, 12:34

15 godina od smrti najvećeg sportiste naše zemlje svih vremena.
Rahmet ti duši legendo .
Dva magična nadimka su obilježila moje rano djetinjstvo početkom 80-ih , Kinđe i Pape.Vodili su me ko klinca da gledam obojicu i bez obzira što se slabo ili gotovo nikako ne sjećam tog perioda imam upisano da sam ih gledao obojicu LIVE.
Zadnja izmjena: Mister No, dana/u 08 dec 2016, 17:39, ukupno mijenjano 1 put.

Mister No
Postovi: 2243
Pridružen/a: 16 jun 2008, 13:19
Lokacija: Sarajevo
Kontakt:

PostPostao/la Mister No » 08 dec 2016, 14:11

Piše: SENAD AVDIĆ

Franci Volaj, tako se zvao kapiten jugoslavenske juniorske reprezentacije koji je 1972. godine primio pehar na Evropskom juniorskom prvenstvu u Rijeci. Jugoslavenski juniori pobijedili su u finalu vršnjake iz obližnje Italije.
Za razliku od Italije čiji je kapiten bio ujedno i najbolji igrač, Marzoratti, najbolji jugoslovenski igrač Mirza Delibašić nije bio kapiten svoje ekipe.

Dječak pored televizora, koji je prvi put, te 1972. godine «uživo» vidio 18-godišnjeg Tuzlaka o kojem je ponešto znao tek iz tekstova novinara zagrebačkih Sportskih novosti Jovana Kosijera, ostao je tužan, bez obzira na to što su mladići koje je vodio Mirko Novosel osvojili zlato.

Zašto i kod nas kapiteni nisu najbolji, a u školi nas uče da humanijeg sistema od ovog našeg nema?

Vidimo istog dječaka godinu dana kasnije u «Skenderiji», ako ga je uopće moguće vidjeti u dvorani u koju može stati 7 hiljada ljudi a u tom ih je trenutku 10 hiljada.

Mirza Delibašić nije prešao u beogradski «Partizan» kako je mjesecima najavljivao beogradski «Sport», evo ga večeras u ekipi sarajevske «Bosne» koja se nekako uspjela ugurati u prvu jugoslavensku košarkašku ligu.

Koji mjesec ranije bratskom tučom između košarkaša «Želje» i «Bosne» nakon majstorice svečano je obilježen ulazak «Bosne» u «Prvu YU ligu». Ostala do danas razgovijetna slika zatvorenog oka «Željinog» najboljeg igrača Rajka Maravića!


U «Skenderiju» je, dakle, te jeseni stigla splitska «Jugoplastika», ali nije to razlog zbog kojeg se unutra natrpalo 10 umjesto «razumnih» 7 hiljada duša: u «Skenderiju» je došao Kindže!Nije bio u prvoj petorci, 10-ak prvih minuta je sjedio na klupi i one sekunde kada ga Boša Tanjević šalje na parket cijela dvorana ustaje da proslavi početak najvažnije priče u historiji sarajevskog i bosanskohercegovačkog sporta: priče o Mirzi Delibašiću.
«Jugoplastika» sa Tvrdićima, Šolmanom, Macurom, Krstulovićem, Prugom, dobila je to večer «Bosnu» nekim sitnišom od razlike, ali tadašnji dječak, koji je samo koji mjesec ranije posljednji put navijao za «Jugoplastiku», 28 godina kasnije nepogrešivo pamti: u prvoj utakmici za «Bosnu» Mirza Delibašić je ubacio 12 poena!

Dvadeset i osam godina kasnije, dječaka iz prve priče teško je prepoznati dok se kreće prema Ciglanama i penje ulicom Hakije Kulenovića.

Utorak je, a dan ranije na moje pitanje kako je Mirza, Maša Jelačić mi preko whiskyja kaže: «Otiđi pa vidi, kući je.» Trideseti je novembar, 16 je sati, Bakir i ja ulazimo u stan Delibašićevih. Cijeli dan me žulja šta Mirzi da poklonim. Knjigu, naravno, ali koju?

Hamsunovog «Ljubavnika»? Čitao je, sigurno, Márqueza? Čitao. Kupujem «Pisma prijestolničkom listu» Slobodana Blagojevića i u kesu trpam video kasetu «Danilo Kiš» pride.

Mirza leži i puši.

Negdje u ratu, negdje u «Liscu», pričali smo o tome kako će nas, ne razbucaju li nas granate, sasvim izvjesno sjebati cigarete. Mirza puši tri «Marlbora», ja četiri «Drine», to mu ga na isto izađe.

Rekao sam tada: «Ima jedna zgodna arapska priča, kako je Božiji poslanik Muhamed a.s. išao pustinjom i naišao na dječaka koji vrišteći doziva u pomoć. Pita ga Muhamed a.s. šta mu je, zašto plače, a dječak odgovori da ga je ujela zmija. Božiji poslanik zagrne dječaku nogavicu, isisa mu otrov, pa ga ispljune na pustinjski pijesak. Istog časa iz pijeska počne rasti čudna, nepoznata biljka: imala je otrov zmije i blagost Muhameda alejhiselama. Dali su joj ime DUHAN!»

«To je dobro, odakle ti?»

«Ne znam, Mirza, da li sam čitao ili sam sanjao...»


«Joj, Senade, kako smo bili jaki prije 20 godina, ne u jugoslovenskim, nego u svjetskim relacijama», lista Mirza Delibašić Blagojevićevu knjigu i nastavlja: «'Bosna' prvak Evrope u košarci, ja, **** ga, jedan od najboljih košarkaša, Sušić se može mjeriti sa Maradonom, Osim pravi 'Želju', Brega pravi muziku, Pimpek pjeva, Berber slika, Sidran piše, Kusturica razvaljuje, čekamo 'Olimpijadu'... Nisu oni to mogli podnijeti, morali su nas zaustaviti. Možemo se zajebavati i folirati sami sebe da smo i sada jaki, ali, Boga mi, sjebali su oni nas dobro, razorili su nam supstancu...»


«Gledao sam sinoć Sidrana na televiziji, ono mu je dobro što je govorio 'Život je san'. Znam da je Sidran citirao Calderona. A stvarno jeste život san! Nećeš mi vjerovati, ubacio sam u karijeri valjda 20 hiljada koševa i sad se ne mogu sjetiti više od 20. I to nijednog važnog se ne mogu sjetiti: pamtim savršeno, do u detalje, koševe koje sam davao kao klinac u srednjoj školi ili u nekim bezveznim utakmicama. A koševe iz važnih utakmica, važne koševe uopšte ne pamtim. Zapravo je pitanje, šta su važni koševi. Vjerovatno su važni onih kojih se sjećam.»


«Prođeš cijeli svijet, uzduž i poprijeko i sad kad razmišljaš gdje ti je najbolje bilo, gdje si se najbolje osjećao, vidiš da ti je najbolje bilo kod rahmetli Sultana na Čaršiji. Prije 15 godina upao sam u neku zajebanu fazu i svaki dan čim se probudim uzmem taxi i vozam se po Sarajevu, odem na Ilidžu, pa se vratim nazad. Kažem taksisti da me vozi kod Sultana. On ne zna gdje je Sultanova kafana, objasnim mu da je kod Vijećnice i kad smo došli, ja mu kažem: 'Vidi, kad ti god bude teško, dođi ovdje, ima jedan čovjek sjedi unutra i on će ti pomoć da ti bude malo lakše.' Kaže on: 'Hvala, Mirza, često mi je teško a ne znam kud bi sa sobom.' A naizgled ništa se važno ne dešava: sjedi Sultan, sjedim ja, ne progovaramo, popijemo nešto, ili ne popijemo ništa, izađem a osjećam kako mi je lakše. Kakav je Sultan bio čovjek!»

«Mirza», kažem u jednom trenutku, «ima Sidran jednu opaku teoriju. Kaže, u Bosni Bog ne dopušta da sekundu ostanemo bez genija. Ilustrira to pričom da dok je Andrić bio u formi, Meša Selimović nije gotovo ništa važno napisao, tek kad je presaho Andrić, Bog odredio da Meša napiše genijalne romane. Sidranove pjesme su bile tanjež dok je disao Mak, a onda na Sidrana padne da piše velike pjesme. Bog nam poslao Danisa Tanovića, kad nam je leđa okrenuo genij Emira Kusturice...»

«Ima tu nešto! Sigurno ima. Izađemo Sabe i ja 1995. godine iz Sarajeva preko Igmana, ubiše granate. Sabe hoće da ostavi auto na Igmanu, samo da uteknemo. Ipak nekako dođemo u Tuzlu. Sjednem u hotel s prijateljima, kažu ima jedan klinac, bolji je nego ti u njegovim godinama. Odem na trening 'Slobode', stvarno genijalan momak. Kažu, Jasmin Hukić se zove, kasnije mu upoznam oca. Odmah nazovem Bošu u Trst i kažem mu: 'Boša, ima dečko u Tuzli bolji i od mene i od Bodiroge kad smo imali 16 godina!'»


Nakon četiri, pet sati razgovor prekida Danko Delibašić: «Tata, idem na trening, mogu li uzeti 5 maraka?»


«Ne možeš, uzmi 20», smije se Mirza.


«Koliko je Danku godina, Mirza?»

«Šesnaesta...»

Avatar
BosnianKingdom
Postovi: 2401
Pridružen/a: 13 jun 2015, 10:41
Kontakt:

PostPostao/la BosnianKingdom » 08 dec 2016, 14:34

Kinđe izvini sta smo dopustili da nam ovo urade sa Bosnom i zato što tvoja Bosna ne igra u punoj tvojoj dvorani. Mirza, hvala ti!
Sabrine mi moje!


Natrag na “Bh. košarka”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 5 gostiju.