Evo analize o sličnosti Lendla i Đokovića, koju je @MaGiCa spominjao na drugoj temi.
Zašto je Novak Đoković moderna verzija Ivana Lendla?
Sličnost između Ivana Lendla i Novaka Đokovića bila je primjetna još od prve osvojene Novakove titule, a da se nije radilo o pukoj slučajnosti, pokazale su godine koje slijede, a u kojima je Novak bio najdominantnija figura svjetskog tenisa. U čemu se ogledavaju njihove sličnosti ? Prije svega u načinu kojim su se probijali u sami svjetski vrh. Lendl je stasavao u eri gdje su igrali
Borg, Connors i McEnroe, kao već kompletni igrači, dok je Novak svoju slavu morao steći preko najjačeg teniskog dvojca ikada,
Federera i Nadala. I jedan i drugi su izdominirali konkurenciju na posve inovativan način, istovremeno dajući tenisu jednu sasvim novu dimenziju, ‘neviđenu’ u takvom izdanju i obliku. Iz toga je proizašao jedan od najdominantnijih Prime perioda Open ere u periodu između
1985 i 1987, kada je Lendl iz
48 turnira koliko ih je odigrao, osvojio njih
28, uključujući
5 GS-ova,
8 GPT (Masters) turnira,
3 Masters kupa, uz omjer pobjeda i poraza
228-19. Dok smo od Đokovića s druge strane, dobili jednu od najjačih sezona pojedinačnog igrača ikada, jer je 2011 od 15 turnira, osvojio njih 11, od čega 3 GS turnira, 5 Mastersa, uz treći najduž niz dobijenih mečeva u jednoj sezoni
(39), te omjer pobjeda i poraza
70-6 na kraju sezone. Ipak, ono što je najviše privlačilo pažnju nisu ostvareni rezultati, nego način na koji su isti ostvareni. A to je ono gdje su njih dvojica, uz sve ostale koincidencije, najsličniji.
Stil igre
Prije svega kada govorimo o korjenu nastanka high percentage baseline igre, moramo otići malo dublje u prošlost i spomenuti
Bjorna Borga kao nekog ko je dao glavu i rep takvoj teniskoj filozofiji, uz prepoznatljivi moto:
‘Getting ball over net‘. Borga kao tvorca ovog stila ostavit ćemo po strani, a osvrnuti se na čovjeka koji je ovu filozofiju podigao na jedan veči nivo –
Ivana Lendla. Lendl je igrač koji je relativno kasno počeo igrati najbolji tenis, ali razlog tome leži u tehnologiji reketa, koja je svakim danom napredovala, ali tek sredinom 80-tih uspjela ispratiti njegov igrački, fizički i tehnički upgrade kao igrača. Za razliku od Borga, Lendl je imao nešto bolji servis i snažniji forhend. Igra mu se zasnivala na izuzetnoj fizičkoj spremi, na kojoj je bazirao i taktički pristup poenima i tempom sa osnovne je ubijao protivnike. U odnosu na
Novaka Đokovića, koji prednost u razmjeni stiče riternom ili BH-om, Lendl se više oslanjao na svoj forhend, a stabilnost na BH strani mu je omogučavala maksimalno korištenje potentnosti svog forhenda. Mogao je riješiti poen na više načina, pritom podjednako uspješno i defanzivno i ofanzivno. Imao je izuzetno agresivnu crtu u forhendu i defanzivnu u BH-u. Sve te varijable u udarcima i njihova višedimenzionalnost svrstavale su ga u kralja power baselinea, jer je mogao prilagođavati igru u zavisnosti od situacije na terenu, protivnika i slično. Forhend je bio toliko kompletan da je i čistu ofanzivnu baseline igru mogao provoditi jednako uspješno kao i kontrolisano agresivni baseline tenis za koji se odlučio. Prednost drugog stila nad prvim leži u tome što je sigurniji, više umara protivnika i zahvaljući fantastičnoj uravnoteženosti igrača koji ga sprovodi, teško mu je naći manu, barem sa tehničke i taktičke strane. Ivan Lendl je spojio defanzivne sposobnosti
Bjorna Borga i ofanzivne sposobnosti dotad neviđene u svjetskom tenisu, izdominiravši konkurenciju načinom koji to niko nije uradio prije njega.
Novak Đoković je imao druga razvijenija bazična oružja, kojima je ostvarivao prednost nad konkurentima. Za razliku od Lendla, njegov trademark shot je BH, a na riternu bazira čitav udarački arsenal. Defanziva mu nije jača strana, ali kontraofanziva, odnosno counterpunching itekako jeste. Odlično aprosbuje snagu protivničkih udaraca i pravi je zid kada to situacija od njega nalaže. Kao i kod Lendla, igra mu se zasniva na izuzetnoj fizičkoj spremi, s tim što je pritisak na noge kod Novaka veči, jer mu u dosta situacija od njih zavisi intezitet i stabilnost udaraca. Novakova igra više zavisi od tajminga, footworka i kretanja nego Lendlova, zato noge odrađuju veliki dio posla u tom procesu. Ipak, bez obzira na ove sitne razlike u načinu ostvarivanja prednosti nad konkurentima, obojica su forsiranjem istog stila i identične egzekucije istog, postali ono što su postali,
revolucionari teniske igre. Baš kao Lendlov, Novakov servis je dobar, ali ne sjajan, pogotovo ne odličan. Protivnike lomi strašnim intezitetom sa osnovne linije, koji mu omogučuju do savršenstva razvijena bazična oružja u vidu forhenda, bekenda i riterna. Ne ide po viner po svaku cijenu, ali izuzetno gradi poen, stvara prostor, otvara teren i realizuje tu prednost. Kao i Čehu, najveći problem su voleji, ne toliko anticipacija na mreži i net coverage, koliko prilazni udarci i tehnički bag pri odigravanju voleja. Međutim, 2011, godine koja se smatra revolucionarnom godinom moderne teniske ere, Novak je uradio isto što je uradio i Lendl 1985. Fizički, igrački, taktički i mentalno je uznapredovao, spojivši defanzivne sposobnosti Nadala i ofanzivne sposobnosti Federera u koncept igre koji je od njega napravio mašinu za pobjeđivanje. Sami podatak da je protiv najjačeg teniskog dua na kraju godine imao međusobni omjer 10-1, dovoljno govori o kakvom nivou se radilo.
Oni su promijenili tenis
Boris Becker je možda modernizovao S&V igru, baziravši je na sirovoj snazi servisa i vještine na mreži, istovremeno odredivši stil kojim će se igrati u narednim godinama, ali
Lendlovučinak na polju baseline-a i cjelokupne teniske igre je ipak bio veči. Zašto ? – Zato što je čitav val mlade teniske generacije nakon njega igru bazirao upravo na baselineu. Počevši od
Wilandera, koji je Lendla oborio na njegov način, taktičkom vještinom i tempom sa osnovne linije, pa do generacije sa
Samprasom, Agassijem, Courierom, Changom. Zato je Lendl začetnik modernog tenisa, igrač koji je odredio pravac kojim će tenis ići u budučnosti, promijenivši ustaljene igračke norme i principe.Sličnu stvar je uradio i
Novak Đoković, na nešto drugačiji način. On je zahvaljujući evoluciji tehnologije i pratećih sredstvava egzekuciju takve igre podigao na još veči nivo i promijenio tok teniske historije, natjeravši konkurente da se prilagođavaju njegovom stilu i mijenjaju igru. Prvi koji je to uradio je
Rafael Nadal, čije smo tehničke promjene u vidu pojačanog inteziteta agresivne igre mogli vidjeti u protekle 3 godine. Novak je savršenim spojem Rogerove
ofanzive, Nadalove
defanzive, Andreovog
counterpunchinga i Lendlove
filozofije iskoristio maksimalnu potentnost takvog sistema igre, učinivši ga najsavršenijim i najkompletnijim kojeg je teniski svijet vidio. On je modernizovao Lendlovu tenisku filozofiju, zato se za njega kaže da je
‘moderni Lendl‘.
Opsjednutost Wimbledonom, odnosno Roland Garrosom
I jedan i drugi su imali/imaju Grand slam turnir koji im nije bio suđen (za Novaka ima vremena da to promijeni). Lendl je bio opsjednut
Wimbledonom, Novak
Roland Garrosom. Grozni je želio Wimbledon po svaku cijenu, toliko jako, da je izgorio u toj želji. Tempirao je formu, mijenjao i prilagođavao igru, na travi se iz baselinera pretvarao u S&V igrača, ali sve to na kraju nije bilo dovoljno, zbog jedne jedine stvari – ogromnog pritiska, istog onog pritiska koji godinama onemogučava Novaka da digne trofej na Roland Garrosu. Naravno, bez želje da zanemarujemo prepreke koje su se nalazile obojici na putu do tih titula, činjenica je da ni kod jednog ni kod drugog nije u pitanju tehnički bag i nemogučnost prilagodbe podlozi ili protivniku, već mentalni. Lendl je igrao u konkurenciji najboljih grass courter igrača ikada, Novak u eri najboljeg šljakaša ikada. Obojica su na putu do finala često izgledali nadmoćno dobri, ali u finalu nisu pronalazili svoj najbolji tenis. Lendl je Wimbledonsko finale 1987 izgubio od
Casha, igrača koji se po prvi put našao u prilici da osvoji Grand slam i učinio to protiv već dokazanog Grand slam šampiona. Novak je 2 od 3 finala RG-a završio dvostrukom servis greškom na meč lopti, a u jednom od njih kada je imao meč u svojim rukama, napravio kardinalnu grešku, koja ga je, između ostalih stvari i koštala poraza. Sve to ukazuje na činjenicu da je kvalitativni pad u finalnim mečevima posljedica mentalnog pritiska nastalog iz ogromne želje da se okite trofejom turnira koji im nedostaje. Na svakoga igrača se to različito manifestuje, kod njih dvojice gotovo identično.
Mentalna snaga – mentalni bag
Ako njihov sistem igre sa tehničke strane nije imao manu, sa mentalne jeste. Više stvari mogu biti razlozi toga, a jedna od njih je svakako mentalni i fizički zamor koji tako kompletan koncept igre iziskuje. Međutim, to ne objašnjava činjenicu lošeg bilansa u GS finalima obojice igrača. Lendl je ušao u
19 finala i osvojio njih
8, dok je Novak od
14 finala, dobio njih 7. Dakle, jasno je da je mentalni faktor segment na koji su njihovi protivnici mogli najviše računati u mečevima protiv njih, jer razlog lošeg tempiranja forme, pucanja pod pritiskom u najvažnijim mečevima, lošijim igračkim izdanjima u GS finalima, te generalno poteškoćama sa pronalaženjem najboljeg tenisa onda kada je to najpotrebnije nije ništa drugo do mentalni problem. Problem, koji je obojicu koštao i mnogo veče karijere. Dakle, Đoković jeste moderna verzija Ivana Lendla u gotovo svakom pogledu,
igračkom, tehničkom i psihičkom. Vrijeme će pokazati hoće li biti i u
statističkom. Obojica su dominirali istim načinom, obojica su dijelili isto prokletstvo, obojica su revolucionirali tenis i obojica su mogli imati mnogo veču karijeru. Za Novaka, ipak, ima još vremena da to promijeni. Hoće li ili ne, zavisi od njega samog.
"I think for me the most talented of all times was Rios. But unfortunately he doesn't want to continue his tennis career, because when it's too easy for you, then it's boring. For me, tennis is not so easy" - Marat Safin
Profesionalnitenis.com