Bodlerovska umjetnost ili nešto drugo

[Dex]

Sjedim sam u stanu, okružen sam flašama i nekakvim pismima za koje sam ne znam odakle su, valjda stare ljubavi. Alkoholom uništavam sve uspomene, ali i onu najgoru, koja se desila maloprije dok sam bio na domjenku.Sreo sam nju, razlog moje nesreće, razlog propadanja mog karaktera.Sjeo sam za šank i počeo da pijem jer ona je uzrok onoga što mi se nikad nije prije desilo, zaljubio sam se, očito nesretno, neuzvraćeno jer tobože ona me ne smatra dovoljno dobrim.Do prije nekoliko dana kada bi' sebe čuo da ovako nešto izustim, smatrao bi' se ludim, zrelim za mentalnu ustanovu jer u svom životu to osjetio nisam, da padnem na neku žensku osobu, jer sve do današnjeg dana sam okretao svaku, igrao se sa njihovim umovima jer mi je to bilo zanimljivo, ništa drugo, čisti hedon.Da li je upravo došlo vrijeme za naplatu svih grijeha koje sam počinio u svom boemskom životu? Da li karma kuca na moja vrata i govori one stihove:"Dođi najdraži? Mislim da sam lud.Ganja me stvar u koju ne vjerujem, karma, da mi se vrati za sva ona zla što sam počinio, a počinio sam ih hejbet.Ili mi Bog vraća, jer je život mješavina dobrog i lošeg, možda je samo tako, ali opet ne znam, zašto baš meni? A i ja pitam gluposti, čitav život zavlačio sam svaku curu, ženu.Igrao na njihove emocije, tjerao ih da se zaljube, a šta sam ja radio, odma' bježao od toga jer me je strah emocija, il' ih jednostavno nemam, jer tražim nekoga ko je i ko ja, po svim mjerilima ovog napaćenog društva nazvan psihopatom.Osjećo sam se kao onaj galeb iz Šabanove pjesme koji napušta svog partnera jer je u problemima.Definitvno Bog vraća, a ja kao kakva kukavica svu bol gasim u flaši jeftinog vina i srceparajućim numerama.Takvo stanje me tjera na nešto najgore, na posljednji čin, na završavanje ove bijedne igre.Alkohol me tjera na najgore, ne da mi da se suočim sa svojim problemom, jer u ovakvom stanju samo zaboravljam na svoje probleme i odgađam neminovnost, a to je odbijanje.Padam sebi u očima jer me je i strah, mijenjam se, postajem osoba, osoba koja je prividno izgubila sve, a gubi samo jedan dio, iako zna da uvijek može doći druga, ali zašto se okrećem ovom činu, zašto želim ovako pobjeći, a ne jednostavno zaboraviti, udariti ignore, zapečatiti taj zid u svom umu i nikada ga više otvoriti.Ali uzimam flašu, izlazim iz stana i krećem ka tavanu.Izlazim na krov i sjedam, pratim zvijezde i razmišljam o svome prijašnjem životu, na prvi pogled perfektnom hedonističkim životom, život bez mana rekli bi.Razmišljam o svim onim ženama koje sam dotukao, psihički ih lomio, slao ih u pijanstvo, u takvo pijanstvo u kojem se nalazim i ja sam sada.U jednom trenutku shvatam koliki je moj j**eni grijeh i shvatam da stojim zadnji u redu na šalteru za sreću gdje se uopšte ne pomjera red.Da li sam uopšte spreman da čekam cijelu vječnost kako bi dobio nešto što uopšte ne mogu imati.Shvatam ako već takvu sreću ne mogu imati, mogu plakati za tim, ali džaba kada ona ne sluša.Vrijeme je za posljednji sud, za moj susret sa Kreatorom svega, Bogom samim.Uzet ću naravno prečicu i doći do tog susreta da platim za svoje grijehe, da me pošalje u vječnu vatru gdje i zaslužujem da budem.Ustajem i krećem ka ivici.U tom trenutku se osjećam kao Tyler Durden, čovjek koji ima 2 karaktera.Da li će moj alter-ego kreirati moj put ka samouništenju, moj posljednji pozdrav s ovim svijetom u kojem ni sam ne znam kako funkcionišem jer se osjećam drugačije, osjećam se kao da sam izvan kolotečine.Pravim prvi korak, pripremam se za skok vjere, a u tome trenutku čitav život mi proleće pred očima, gledam sve one pozitivne stvari koje su mi se desile, svi oni razlozi zašto imam da živim, a onda preokret, highlight mog hedonističkog života, svaka žena s kojom sam zaglavio, i sve ono što sam im radio, sve one nehumane stvari koje su im se desile.Osjećao sam se ko Dr.Mengele, samo što sam ja svoje pokuse vršio na ženama, a sada je došao trenutak kada ću ja past za nekoga ko me ne sluša, očito moja privilegija je bila samo da zapalim vatru jer taj neki poslije mene će biti iskovan u toj vatri, ali neka ide život, vrijeme je da dam svoj posljednji pozdrav ovom svijetu.Na glas izgovaram:"Au revoir!" i sklapam oči, a tada u tom trenutku jasno vidim da je vrijeme da zadam posljednji udarac samo sebi, a to je taj da se trgnem iz kandži smrti, iz kandži samouništenja i depresije.Okrećem se, sjedam na krov, tresem se, srce pumpa, adrenalin me udario kao nikada do sada. Da li sam u ovom trenutku bio spreman žrtvovati svoj život radi nekoga?Da li sam toliko glup ili je samo crnilo pred mojim očima uzrokovano alkoholom? Da li je vrijeme za onu politiku koju sprovodi Barney Stinson? Da li je vrijeme za povratak iskonu, ali i sam znam da i Barney nađe svoju Robin nakon što je probao sve i svašta, možda tako i ja, moram proći kroz još faza kako bi upoznao onu zbog koje sam upravo sačuvao svoj život.¸

EDIT:Sve napisano nema veze sa stvarnošću, i pisano je pod opijatima

[Cautinho]

Popij ti jos koju pa mozda sine kakva inspiracija

[Kawhi]

Svakom se desi

[DANTES]

@dex pa ti si jedno talentovano čeljade...ok treba se tu manuti nekih stvari ali jako fin stil pisanja... koje si ti godište?

[Dex]

@dex pa ti si jedno talentovano čeljade...ok treba se tu manuti nekih stvari ali jako fin stil pisanja... koje si ti godište?

Ma imam još ovih čuda, negdje ispisano, 96

[DANTES]

dobar si, samo piši

[Dex]

Hvala, hvalaa Ma pišem kad god stignem, msm imam materijala za objavit, kad uzmem drugi laptop, stavit ću nešto