U Paklu rata!

Mislite da možete bolje? Izvrstan ste poznavalac situacije u bh. sportu, ali niko, pa čak ni SportSport.ba ne želi da objavi vaš stav? Ovo je vaša rubrika.
Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 07 avg 2017, 22:02

Pošto sam tek otkrio ovaj kutak foruma. Želi bi sa svima podijeliti svoja iskustva kroz nekoliko kolumna o povijesti koje sam ranije napisao i moram priznati da sam imao priličan broj čitatelja u Švici :D Velik sam zaljubljenik u povijest, ratnu taktiku, ordene, uniforme, analize bitaka i kući ima veliku numizmatičku zbirku od preko 250 starih novčića, vojinih ordena oko 50ak, itd. Dok sam još živio u Švicarskoj moj radni kolega inače Austrijanac imao je djeda koji je kao vojnik Wehrmachta sudjelovao u WWII. i čuvenoj Bitci za Staljingrad! U ljeto 2005 godine sa njim sam proveo dana i dane uzastopnog druženja i zapisivanja njegovih događaja o ratu koje sam malo uokviri, ali bez izmjene događaja i njegovih osobnih impresija! Umro je 2008 a ja sam i danas ponosan na to svoje proveden razdoblje smatrajući da sam spasio dobar dio povijesti, i mali djelić ljudske sudbine koja na najbolji način oslikava suludost rata. Otac od mog prijatelja imao je želju da sve njegove ratne stvari, pisma, ostaci opreme, karata dođu u moje ruke i na to sam osobito ponosan! Želio bih svima predstaviti priču jednog čovjeka u vihoru ratnih zbivanja na vrhuncu rata, osjećajima čovjeka, čežnjom za dom, borbom sa samim sobom, ispravnošću misli i zaluđenošću toga vremena! Vjerujem da će i ovdje mnogi od vas prepoznati vrijednost ove teme! Molim one koji budu čitali da ne komentiraju politiku i gluposti. Velika većina zna tko je bio tko u ratu ali malo je vas iz prve ruke vidjelo originalne slike, pisma, naredbe i sve priče čovjeka koji je prošao pakao WWII! Nagovarao sam ga da izdamo malu knjigu o svemu što smo skupili nažalost na to nikada nije pristao! Vjerujem da će ova tema zaintrigirati mnoge i da će vidjeti iz prve ruke osjetiti doslovno miris Ruske zemlje, namirisati krv i stvoriti sliku u glavi. Naročito bi ovo preporučio onim “ratobornim forumašima“ koji bi iz svoji udobnih fotelja pokretali ratove ne uviđajući da je to najveća glupost koju je moderan čovjek smislio i na nju utrošio hrpe novca, vremena i ono najgore na stotine tisuća ljudskih života, a sve za komadić zemlje! Planirao sam objavljivati svaki drugi/treći dan. Uz poneku originalnu sličicu, pismo upućeno najmilija … naravno sve ako bude interesa i ako administracija to dopusti!
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

FoSte95
Postovi: 2257
Pridružen/a: 13 jan 2016, 17:09
Lokacija: Tunguzija
Kontakt:

PostPostao/la FoSte95 » 07 avg 2017, 22:39

UstanikSBII WroteColonPošto sam tek otkrio ovaj kutak foruma. Želi bi sa svima podijeliti svoja iskustva kroz nekoliko kolumna o povijesti koje sam ranije napisao i moram priznati da sam imao priličan broj čitatelja u Švici :D Velik sam zaljubljenik u povijest, ratnu taktiku, ordene, uniforme, analize bitaka i kući ima veliku numizmatičku zbirku od preko 250 starih novčića, vojinih ordena oko 50ak, itd. Dok sam još živio u Švicarskoj moj radni kolega inače Austrijanac imao je djeda koji je kao vojnik Wehrmachta sudjelovao u WWII. i čuvenoj Bitci za Staljingrad! U ljeto 2005 godine sa njim sam proveo dana i dane uzastopnog druženja i zapisivanja njegovih događaja o ratu koje sam malo uokviri, ali bez izmjene događaja i njegovih osobnih impresija! Umro je 2008 a ja sam i danas ponosan na to svoje proveden razdoblje smatrajući da sam spasio dobar dio povijesti, i mali djelić ljudske sudbine koja na najbolji način oslikava suludost rata. Otac od mog prijatelja imao je želju da sve njegove ratne stvari, pisma, ostaci opreme, karata dođu u moje ruke i na to sam osobito ponosan! Želio bih svima predstaviti priču jednog čovjeka u vihoru ratnih zbivanja na vrhuncu rata, osjećajima čovjeka, čežnjom za dom, borbom sa samim sobom, ispravnošću misli i zaluđenošću toga vremena! Vjerujem da će i ovdje mnogi od vas prepoznati vrijednost ove teme! Molim one koji budu čitali da ne komentiraju politiku i gluposti. Velika većina zna tko je bio tko u ratu ali malo je vas iz prve ruke vidjelo originalne slike, pisma, naredbe i sve priče čovjeka koji je prošao pakao WWII! Nagovarao sam ga da izdamo malu knjigu o svemu što smo skupili nažalost na to nikada nije pristao! Vjerujem da će ova tema zaintrigirati mnoge i da će vidjeti iz prve ruke osjetiti doslovno miris Ruske zemlje, namirisati krv i stvoriti sliku u glavi. Naročito bi ovo preporučio onim “ratobornim forumašima“ koji bi iz svoji udobnih fotelja pokretali ratove ne uviđajući da je to najveća glupost koju je moderan čovjek smislio i na nju utrošio hrpe novca, vremena i ono najgore na stotine tisuća ljudskih života, a sve za komadić zemlje! Planirao sam objavljivati svaki drugi/treći dan. Uz poneku originalnu sličicu, pismo upućeno najmilija … naravno sve ako bude interesa i ako administracija to dopusti!

Vrlo interesantno, pogotovo sto i mene slicne teme zanimaju. Definitivno odobravam :thumbup:
Posla nema, para nema, a kad ce ih biti ne zna se. Uglavnom PARA NEMA

Ustaj druže Tito iz te zemlje hladne da vidiš šta nam tvoji pioniri rade

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 07 avg 2017, 23:07

Prva priča!
Austrijanac Wolfgan (pravo ime, koje je dobio po slavnom W.A.Mozartu) počinje svoju avanturu. Mladiću biće mi čast da ti kažem koju u svome ratnom putu drago mi je da to zanima još ponekog od današnje mladeži. Iako je već tada Wolfgan bio bolestan pogođen teškom bolešću srca visokim krvnim tlakom te se otežano kretao, odlučno se uspravi u svojoj fotelji ne bili naglasio neki ratnički ponos kojeg je u sebi imao. Kratko mi je ispričao životnu priču. Rođen je 1919. 17. srpnja u Beču njegov otac je bio činovnik Austo-Ugarske monarhije (zanimljivo da je jedna dio svog vremena proveo i u službi na području i BiH) te su imali blagodati tadašnjeg višeg sloja. Završio je klasičnu gimnaziju te ga je otac forsirao na neki inženjerski studiji koji nažalost nikad nije ni upisao. Njemačku okupaciju-pripajanje Njemačkoj njegov otac dočekao je sa odobravanjem smatrajući da je kucnuo čas povratka Njemačke na veliku scenu! On se upravo u tim godinama spremao za studiji koji ga je uskoro čekao. Međutim rat je bio pred vratima i Krenuo je svima dobro poznatog datuma 1.9.1939. Wolfgan je prije malo manje od 2 mjeseca napunio 20 godina i nije ga previše zanimala politika niti događaji u svijetu. Više su ga zanimale žene i lumpovanja do kasno ujutro. Nekoliko puta mi ponavlja da je to bilo zlatno vrijem Beča nesretno prekinuto, aludirajući na svoju mladost. Otac mu je imao dobre veze i uporno je inzistirao da ga makne od rata, iako je i sam bio pobornik Njemačke dominacije u Europi i svijetu! Uspijevao je u tome jer kao bivši uglednik i dobar pozicionirani čovjek u A-U monarhiji imao pregršt veza i utjecajnih prijatelja. No okolnosti u gradu su bile drukčije, stalna propaganda preko novina i svi sredstava informiranja vukla je ljude u rat kao da idu na plažu. Svi su njegovi prijatelji već bili prijavljeni i sa ponosom kretali u po njima “sveti rat“ za Veliku Njemačku! Dario (svoje sam ime izmislio) ti ne možeš ni osjetiti koliko je to bilo ushićenje i čast, vladala je opća euforija. Međutim prvi mjeseci ga nisu privukli, jer ga rat doslovno nije zanimao! No sve se promijenilo vrlo brzo! Božić je bio po njemu nesretne 1939 posljednji koji je proveo sa svojom djevojkom koju nakon toga neće vidjeti! Proslavljao ga je u Beču u krugu svoje obitelji i prijatelja. Bilo je oskudice ali se rat nije toliko osjećao sve je teklo svojim tokom. Jedino je propaganda bila velika, Njemačka je vezivala pobjedu za pobjedom i ushićenje je bilo ogromno. Otac mu je satima prepričavao kako je on i njegova djeca živjeti u puno boljem svijetu a sve zahvaljujući velikoj volji Njemačkog naroda da stvori novu, bolju i pravedniju Europu. Kako smo se tek prevarili Dario moj, jedino što se stvorilo bila je razrušena Europa. Nakratko prekida priču sa kratkom digresijom kako bi se napio vode. Već se pomalo zapuhao i umorio stvarno je bilo vruće tog dana. U oku su mu se nakupile suze i nastavlja priču dalje o svojoj djevojci a najviše ga boli što se ne sjeća njezinoga imena, u sobi čuva tek jednu fotografiju skoro potpuno blijedu ustaje i teško je donosi suza mu već polako kreće niz lice. Da to je bio naš zadnji Božić ona je bila sva u euforiji i prijavila se u sanitarni dio Njemačke vojske. Što iz pustolovine, što jedim djelom zbog redovnih primanja u to vrijem, a njezina porodica ipak nije bila tako bogata kao moja bili su neka srednja radnička klasa. Odgovarao sam je od tog nauma, ali ona je čvrsto odlučila ići. Već poslije nove godine planirala je na dodatnu obuku za medicinsku sestru te odlazak na frontu. Vrijeme je brzo prolazilo svoju djevojku nije vidio punih 4-5 mjeseci po njegovu sjećanju. Trebala je ubrzo stići na dopust u Beč! Čini mu se da je bila u Bavarskoj na obuci ali gdje točno nije se mogao sjetiti. Ipak je moj Dario prošlo puno ljeta od te nesretne 1940. Trebala je negdje krajem svibnja ili početkom lipnja stići nazad kući. Iako smo se putem pošte dopisivali svaki tjedan nekada i po 2-3 puta silno mi je falila kao i ja njoj. Često je naglašavala da me voli ali ipak potrebnija je svojim sunarodnjacima na fronti nego meni u Beču znala je reći ovo činim za naše unuke, za bolje sutra zašto i ti ne kreneš Wolfgane? Nisam imao odgovor nisam ga ni želio dati samome sebi. Gubio sam dane čekajući kada će se pojaviti u Beču! Mi smo tada već bili pokorili okolne zemlje, a Francuska je bila na koljenima čekao se samo dan kada ćemo ući u Pariz i naplatiti svu onu sramotu arogantnim Francuzima i zastrašiti još arogantnije Britance. Moj otac je u te dane bio teško bolestan, ali kao da je živio novu mladost i ta neka luda atmosfera i euforija uhvatila je i mene. Kao da se svaki dan igra finale svjetskog prvenstva u nogometu! Otac je samo čitao novine i bio zaokupljen ratom i preko svojih kanala tražio sve moguće podatke od vremena do broja poginulih i nestalih. Prošla ga je i briga za mene pa me već polako počeo nagovarati da se sam javim u vojsku, pa hajde svi su tvoji prijatelji već tamo ne bi ni tebi škodilo da malo očvrsneš i pomogneš svojoj zemlji! Često mi je nabijao na nos da je to moja dužnost! Bio je čovjek starog kova izrazito poštujući tradiciju naše obitelji koja je imala vojničke korijene i dugo bila u službi prošle monarhije generacijama u nazad. Također bio je i praktični katolik i molio je Boga da samo doživi dan kada će Nijemci ući u Pariz! Bio je bolestan i slab ali po novinskim izvještajima pobjeda je bila na dohvat ruke, čitav svijet nam se divio čak sam se i ja pomalo počeo zanimati i čuditi kako tako uspješno ratujemo protiv jedne tako velike i moćne države. Stigao je i taj dan Pariz je bio naš! Francuska na koljenima, osjetio se neki poseban miris u Beču kao da je cijeli svijet pod našim očima. Otac je iako teško bolestan s ponosom išao u “gradske kafane “ uzdignute glave smatrajući da i on sudjeluje u ovim povijesnim danima. Slavljenička atmosfera je i mene zahvatila sjećam se dobro da sam se te noći napio i ostao budan do kasno u noć. Bilo je prohladno ljetno večer ali grad je brujao od neke neobjašnjive euforije. Dan dva nakon velike pobjede stigla mi je obavijest da je moja djevojka poginula negdje u Francuskoj od granate i to me slomilo. Dok mi ovo priča Wolfganu suze teku niz lice kao i da sada 60ak godina poslije osjeti neki isti bijes koji ga muči. Ubrzo nakon toga otac mu je preminuo i u 10ak dana čitav njegov svijet se srušio naglavačke. Na sprovodu mog oca bilo je dosta Bečkih uglednika koji su govorili sve najbolje o mom ocu kako je zadužio ovu zemlju kao malo koji građanin Beča! Da i ja sam tada poželio da jednog dana moj sprovod bude dostojan to me prelomilo i već sutra krenut će moj ratni put moja najveća životna greška ali i avantura koju će povijest pamtiti. Iako mi se čini da sam pogriješio neke stvari Dario ipak je valjalo preživjeti i iskusiti i zbog toga sam jako ponosan! …. Nastavak slijedi kad ostatke prevedem sa Njemačkog ali evo prvi dio da vidim imali zainteresiranih za ovu životnu priču da se ne mučim “džaba “ :mrgreen: … PS možda ipak ima po koja gramatička greškica jer radim u brzini pa imaj te razumijevanja. :D
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

FoSte95
Postovi: 2257
Pridružen/a: 13 jan 2016, 17:09
Lokacija: Tunguzija
Kontakt:

PostPostao/la FoSte95 » 08 avg 2017, 14:02

To da izdas bio bi bestseler, odlican ti je uvod pogotovo taj opis Beca u to vrijeme. Da se fino zamisliti u glavi
:thumbup:
Posla nema, para nema, a kad ce ih biti ne zna se. Uglavnom PARA NEMA

Ustaj druže Tito iz te zemlje hladne da vidiš šta nam tvoji pioniri rade

Avatar
dinoo
Postovi: 892
Pridružen/a: 31 okt 2011, 15:50
Kontakt:

PostPostao/la dinoo » 08 avg 2017, 14:44

Odlična ideja i odlična priča, tj. njen početak :)

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 09 avg 2017, 00:31

Pošto sam dobio dosta pohvala, odlučio sam malo ozbiljnije prevoditi po stanicu dvije tj po mala poglavlja svaki dan pa svi vi koji volite da možete uživati! Maksimalno ću se pozabaviti preglednošću i točnosti prijevoda, ali isto tako imaj te na umu da sam vani preko 30 godina pa tako da mi se mogu uvijek potkrasti gramatičke greške!



Priča II Wolfgan se sprema za rat!



Da Dario ta nesretna početna godina rata 1939 i veliki dio 1940 bili su za mene prilično nesretne i jako turbulentne! Izgubio sam oca kojeg sam jako volio i poštovao, ljubav mog života položila je život za svoj narod spašavajući nekog ranjenog Nijemca. Zamišljao sam tu sliku u glavi budile su me noćne more, noćima nisam spavao. Pitao sam se zašto, zašto nisi bio uz nju?! Pred očima su mi pucale granate, osjetio sam toplotu metaka koju mi zuje oko lica, oko mene su padali vojnici, i onda, onda bi ugledao nju kako trči kroz blato imao sam osjećao kao da sam doživio pravu njezinu sudbinu, kao da samo to bio ja Dario! …(Ne fali tekst nego jednostavno nakon kraće pauze Wolfgan nastavlja po svome a kroz daljnje priče često se vraća unazad. Nekada i ne povezano na neke prošle dijelove, tako da vas ovo ne iznenađuje u budućnosti, blagi preskoci u radnji i ponovni povratci jer ni sam nisam previše ovo obrađivao, samo u priliku zaokružio u neku cjelinu!) … Moj stariji brat već je aktivan vojnik sa profesionalnim pozivom za vojsku. Bio je smiren na sprovodu ocu nije pustio ni jednu suzu hladno je gledao u daljinu bez trunka emocije u elegantnoj vojnoj uniformi, kao da je čekao zapovijed da krene dalje. Pitao sam ga pa zar ti nije teško brate ovo sve gledati, mene shrvanog od dvostrukog gubitka, majku koja suze roni i ne progovara riječ već samo tiho moli za dušu našeg oca. Pogledao me ozbiljno i pita zar misliš da bi ocu bilo draža moja smrt? Nisam razumio što me pita, što mi želi reći? Wolfgan se ponovo ispravlja pokušavajući napuhati prsa kako bi mi što vjernije dokazao pozu kako je njegov brat ponosno stajao. Ponovih mu pitanje, što si želio s tim reći?Odgovori mi vrlo oštro i hladno, brate tvoj život nema smisla, jednako kao što ni tvoja smrt nema smisla ti ne živiš ovaj povijesni trenutak otac bi se jako razočarao u tebe! Zašto upitah ga još više zbunjen? Pa zar ne vidiš da svi oko tebe žrtvuju živote, zdravlje, imovinu, svoju sreću za nešto što će trajati tisućama godina iza nas! Zar nisi svjestan da je tvoja djevojka položila život sa stotinama mladića i djevojaka pred vratima Pariza? Zar ne vidiš što je otac želio … ma ti si običan slijepac pored vlastitih očiju! Gledam u Wolfgana dok ovo govori već mu se skupilo kao da će briznuti svako malo u plač guta sve veće knedle sve teže govori ali ipak nastavlja. Tvoj smrt, ništa dobro neće donijeti ovom narodu, ovoj državi, jer ti možeš umrijeti samo kao potrošena biološka jedinka nikako kao častan čovjek! Jako su me pogodile njegove riječi. On je također bio čovjek starog kova, profesionalni vojnik, očeva perjanica, uzor među nas petero braće. Sve sam njegove riječi iste večeri zapisao na papir i pročitao ih tisuću puta pročitam ih i sad nekad iako mog brata nema već 40 godina Dario! To jedino čega se dobro sjećam iz tih godina a sve ostale teške misli nastojao sam potisnuti pa sam tako s godinama zaboravio ime i svoje prve ljubavi, to si nikad oprostiti neću dok god sam živ! Nikad Dario!

Te me noći slomila ta misao, zamišljao sam djevojku i oca što žele od mene i čvrsto odlučio idem u rat, ako niša barem se na Nebu neću postidjeti svojih prijatelja, rodbine i davnih predaka. Prijavljujem se odmah sutradan u zgradu bivše porezne uprave. Stigao sam prilično rano oko 7:30 a već je bio veliki red svi su hrlili sa nekim čudnim ponosom energijom u rat kao da idemo na obični izlet. Moram priznati da sam ipak osjećao neki čudan strah u sebi kao neizvjesnost sličnu onoj kad profesor u školi čita ocjene, a znaš Dario da se nisi baš iskazao. Slatko se nasmija Wolfgan kao da ponovo sve proživljava sa mnom, kao da mu je baš drago što to netko sluša sa velikom pažnjom i pomno bilježi svaku njegovu riječ. Zadužio sam opremu i dobio upute kad i gdje idem, na dodatnu obuku. Šećući se uniformom po gradu osjetio sam veliku snagu u sebi, jako se ispravio napuhao kao neki puran stupao snažno ima sam osjećaj da se čitava zemlja ispod mene trese. Kao da sam odmah zadobio neko posebno poštovanje, kao da sam obuka super odijelo sa čarobnim moćima! Brat Hans (najstariji brat ranije spominjan u tekstu) sredio mi je da obuku izvršim u okolici Beča pošto je majka bila prilično loše, a on je kao satnik Njemačke vojske imao prilično puno obaveza i već se polako spremao za krvavi pohod na istok. Moram reći da se u vojsci iskazao i obuku prolazio sa odličnim rezultatima i uvijek bio u samom vrhu. Sve to mi je uz bratov pedigre donijelo vrlo brzo dočasnički čin vodnika! Moram reći i to da sam već te 1940 uočio znakove terora prema Židovima ali promidžaba je činila svoje i nisam osjećao ni najmanju trunku grižnje savjesti zbog toga, niti sam uopće pomišljao da trebam nešto učiniti. Vojska je od mene učinila pravi stroj, bio sam što bi vi mladi danas rekli terminator kroz smijeh priča Wolfgan. Odlučno mi pokazuje svoje slike i moram reći da se na njima doima zbilja spremno i prilično korpulentno i veliko kao odličan vojnik! Sve je teklo odlično majka se opravljala a ja sam dobiva sve veće samopouzdanje! Upravo je bila prošla zima 1941 i bio sam upućen sa tisućama vojnika u Mađarsku samo smo čekali kada će početi rat sa mrskim komunistima! Moj ih je brat posebno prezirao, a da ti iskreno kažem i danas mrzim Ruse najradije bi ih ponovo zapalio dobacuje Wolfgan u nekoj svojoj polu šali. Bio sam kao gladan pas jedva čekao svoj prvi obrok, a brat mi je odao tajnu, uskoro sve počinje, uskoro krećemo u bitku svih bitaka, idemo jednom za sva vremena srušiti to carstvo zla, taj prokleti, odvrati komunizam! Vrijeme samo što nije stiglo čeka se posljednji znak!
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

Avatar
96BadBoy
Postovi: 3053
Pridružen/a: 27 sep 2016, 14:43
Kontakt:

PostPostao/la 96BadBoy » 09 avg 2017, 01:25

Odlicno Ustanice :thumbup:
Igraj Široki ti si najbolji!

FoSte95
Postovi: 2257
Pridružen/a: 13 jan 2016, 17:09
Lokacija: Tunguzija
Kontakt:

PostPostao/la FoSte95 » 09 avg 2017, 08:13

:thumbup:
Posla nema, para nema, a kad ce ih biti ne zna se. Uglavnom PARA NEMA

Ustaj druže Tito iz te zemlje hladne da vidiš šta nam tvoji pioniri rade

Avatar
dinoo
Postovi: 892
Pridružen/a: 31 okt 2011, 15:50
Kontakt:

PostPostao/la dinoo » 09 avg 2017, 08:21

Pratimo i dalje, odlična priča :cool:

nidjeveze
Postovi: 62
Pridružen/a: 05 nov 2009, 20:07
Kontakt:

PostPostao/la nidjeveze » 09 avg 2017, 08:55

Svaka čast! Nakon odgledanih svih serijala na National Geographicu o WWII, ovo dođe kao šlag na tortu da se iz drugog ugla sagleda čitava tadašnja situacija. Ako nastaviš u ovom maniru, ovo komotno može biti scenarij za film ;)

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 09 avg 2017, 11:01

Moram još jednom napomenuti sve one koji čitaju ovo da se radi o čovjeku od 86 godina teško bolesnome, da ponekad nismo razgovarali 4/5 dana i da su priče nastale u intervalu od nekih 2 mjeseca! Sad slijede zapleti i njegov ratni put i sigurno se neki datumi ne poklapaju sa stvarnim stanjem on se trudio maksimalno ali jednostavno njemu se činilo da je to tada bilo! Ništa nisam želio mijenjati jer se ovdje ne radi o znanstvenom radu i nije mi toliko bitno da li je nešto bilo 15 ili 25 ožujka već impresije i doživljaji glavnog lika! Neke sam vam stvari već u prošloj priči pojasnio dodatnim objašnjenima u zagradama na čemu su mi pomogli njegova djeca i unuci! Naročito njegova kćer koja je ovo slušala više tisuća puta, koja je vidjela te slike, karte, pisma milion puta! Sad tek slijedi prava priča! Nastojat ću ako mi to posao dozvoli svaki dan izbaciti po jednu, pošto vidim da ima dosta forumaša koji ovo prate i žele pratiti pa da im ne uskraćujem tu slast! Već sam sinoć i jutros radio na novom djelu prijevoda pa očekuj te novu pričicu danas vrlo brzo. :D Ako se ne umorim možda izbacim još jednu večeras kasnije kad obično odmaram uz ovo od napornog dana. ;)
Zadnja izmjena: UstanikSBII, dana/u 09 avg 2017, 11:03, ukupno mijenjano 1 put.
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

Avatar
StevieG8
Postovi: 1075
Pridružen/a: 29 apr 2016, 12:48
Kontakt:

PostPostao/la StevieG8 » 09 avg 2017, 11:02

Izuzetno zanimljivo i lijepo napisano, tematika odlicna samo naprijed :D

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 09 avg 2017, 11:49

Priča III Rat kreće


Dario moram ti reći da bi mi bila čast da kod naš ostaneš čitav odmor (tad oko 20 dana sa vikendima i praznicima :D ) ima osjećaj da me život napušta a zbilja bi s tobom želio dovršiti ovu avanturu. Savjetovao sam se s doktorom i nema ništa čak sam Silvani (kćerka od Wolfgana ime izmišljeno) rekao da nam svaku večer pripremi radnu sobu i dobro rashladi kako bi mogli nastaviti na ovome raditi puno bi mi značilo ako bi pristao. Moram priznati za mene je ovo bio šok ali naravno objeručke sam prihvatio ponudu! Gdje smo stali Dario odavno nismo ni pričali na ovu tematiku? Spominjali ste mi zadnji put obuku i odlazak prema Mađarskoj. Da, da zima je prošla bila je prilično surova ali već oko 10 ožujka smo se zaputili ka Mađarskoj. Vlakovi puni vojnika ali ipak u manjim grupicama premještaju se lagano kroz pokorene zemlje, te one saveznice poput Mađarske. Bili smo raspoređeni sa artiljerijom na krajnjem SI oko grada Miskolac. (kasnijim uvidom i poznavanjem ove tematike zaključio sam da bi se moglo raditi o tome mjestu iako bi ga Wolfgan samo nejasno promrmljao!) Pripreme od 10 dana normalno su tekle dizala se sprema, ali bez ikakvih vježbi gađanja ili bilo kakvog podizanja nepotrebne buke i privlačenja pozornosti! Mađari su u nas gledali s divljenjem kao da su, barem se meni tako čini bili ponosni na nas! Kontakti sa lokalnim stanovništvom odlični, naši su liječnici primali domaće ljude, veterinari pregledavali stoku sve kako bi imali što mirniju i sigurniju bazu. Naš glavni oficir, ne mogu se sjetiti što je bio po činu, bio je iz Pruske!

Ponašao se krajnje disciplinirano i nikome nije dozvoljavao ni trunku popusta. Da baš se doima poput starog Pruskog generala, poput nekog junaka. Jedne noći nekoliko vojnika je izazvalo tuču u kojoj je jedan lokalni seljak bio teže ranjen nožem. Oficir se toliko razbjesnio sutradan optuživši 4 vojnika da sramote uniformu i narušavaju spremnost čitave vojske a bilo nas je negdje oko 2 000 do 2 500 tu smješteno! ( To bi odgovaralo nekom sastavu pukovnije, pa po njegovom opisu mogu zaključiti da ih je možda kao časnik vodio neki Pukovnik ili čak netko veći ako se radilo o središtu neke operativne zone) Vojnici su izvedeni poslati u grad sa još 100 vojnika kao pratnju gdje su ih po pričama drugih vojnika dobili 10 udaraca bičem na glavnom trgu (pitanje je da li je to bilo u nekom većem gradu ili naseljenom mjestu) ja sam samo vidio vojnike kad su goli do pasa sa krvavim ranama stajali vani mirno gotovo čitava dan bez vode i hrane. Nadređeni su nas sve postrojili i zaprijetili da pijanstva, izazivanja nereda neće trpjeti jer mi smo došli u rat a ne ponašati se kao kakve nespremne budale! Svi koji ovo budu kršili mogu se naći ovoga časa pred vojnim sudom!

Približavao se travanja mislim da je bilo oko 22.3. kad smo dobili zapovijed o hitnom povlačenju prema Egeru, Budimpešti i dalje u nepoznatom pravcu. Što ti se tada motalo po glavi Wolfgane jesi bio sretan što ne ideš u rat? Ne Dario, bio sam bijesan kao planinski vuk, što ne idemo na Rusiju? Tolike pripreme uzalud i sad nas vraćate kući. Svi su bili razočarani, međutim kada smo sjeli za vlak i bili nadomak Budimpešte kroz vagone se širila priča da nas je Jugoslavija izdala. Što ti usrani slaveni nikada se ne drže svoje riječi. (Ovdje je Wolfgan malo mašio datume pošto je Jugoslavija sklopila savezništvo sa Njemačkom 25.3. a puč je bio izveden 27.3. ali nebitno nisam mu želio remetiti priču a nije mi toliko ni bitno bilo ali da znate za buduće datume da ih uzimate sa rezervom!) Kakav je samo bijes vladao među vojnicima i ogromno razočaranje a za sve je bila kriva ta prokleta seljačka državica na jugu kako se usuđuju nama moćnoj Njemačkoj zabiti nož u leđa. Znao sam već od priča od oca koji je služio u A-U monarhiji da se radi o ratarskoj zemlji prilično zaostaloj i dosta izmiješanoj različitim naciljam, kulturama i vjerama! Početkom travnja već je sve bilo spremno raspoređene su bile ogromne snage oko Jugoslavije. Nekoliko večerju prije samog napada, svi koji su poznavali koliko toliko stanje u Jugoslaviji pozvani su na razgovor da dobiju dodatne upute što i kako da prenose ostalim vojnicima radi bolje psihološke pripreme za skori početak rata. Znao sam iz očevih priča da se radi o zaostalom kraju , sa velikim brojem nepismenih stanovnika, to je bila prava poljoprivredna zemlja. Dobili smo upute da će velika većina zemlje zapadno od rijeke Drice (misli na rijeku Drinu) pružati slab otpor ili gotovo beznačajan jer je naseljen protusrpskim stanovništvom. Znao sam iz novina i očevih priča da su Hrvati, Slovenci, Muslimani velikom većinom protiv srpske hegemonije u državi pa u ostalom sami su ubili svog kralja diktatora tamo negdje u Francuskoj još 1933/34 nisam siguran Dario. Mi se nikada do tada nismo sretali sa Muslimanima i njihovim običajima. Zapovjedništvu je bilo u interesu što bezbolni rat i što bolje prihvaćanje od lokalnog stanovništva pa smo dobivali posebne upute što i kako moramo postupati. Nismo željeli za to područje vezivati puno ljudi kako bi što prije mogli nastaviti započeti plan na istoku!

Moja postrojba se kretala nekako uz Dunav prema Jugu. A onda smo se naglo odvojili prema zapadu i stigli dobro se sjećam do mađarske rijeke Dravee (Drava) kako su je oni nazivali. Bez problema prelazimo rijeku i ulazimo u nepregledne ravnice gdje počinju moja prva borbena iskustva!
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

FoSte95
Postovi: 2257
Pridružen/a: 13 jan 2016, 17:09
Lokacija: Tunguzija
Kontakt:

PostPostao/la FoSte95 » 09 avg 2017, 12:17

E to, to sad je najinteresantnije kad je kod nas dosao :kafa:
Posla nema, para nema, a kad ce ih biti ne zna se. Uglavnom PARA NEMA

Ustaj druže Tito iz te zemlje hladne da vidiš šta nam tvoji pioniri rade

J1897
Postovi: 81
Pridružen/a: 15 jul 2017, 22:17
Kontakt:

PostPostao/la J1897 » 09 avg 2017, 12:25

:thumbup: intresantno

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 09 avg 2017, 12:26

FoSte95 WroteColonE to, to sad je najinteresantnije kad je kod nas dosao :kafa:


:lol: :lol: :lol: Pa mogu ti reći i da je opsi zemlje i njihovi doživljaji nas kao kad su Europljani naletjeli na Indijance :D On je nažalost mrtva skoro 10 godina a od priče je prošlo 70ak a mi smo i dalje samo Indijanci sa mobitelima u rukama :lol: :lol: :lol:
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

FoSte95
Postovi: 2257
Pridružen/a: 13 jan 2016, 17:09
Lokacija: Tunguzija
Kontakt:

PostPostao/la FoSte95 » 09 avg 2017, 12:44

UstanikSBII WroteColon
FoSte95 WroteColonE to, to sad je najinteresantnije kad je kod nas dosao :kafa:


:lol: :lol: :lol: Pa mogu ti reći i da je opsi zemlje i njihovi doživljaji nas kao kad su Europljani naletjeli na Indijance :D On je nažalost mrtva skoro 10 godina a od priče je prošlo 70ak a mi smo i dalje samo Indijanci sa mobitelima u rukama :lol: :lol: :lol:

zato je hitler i propao, došli vamo s nama se družili a zna se s kim si takav si :lol: :lol: :lol:
Posla nema, para nema, a kad ce ih biti ne zna se. Uglavnom PARA NEMA

Ustaj druže Tito iz te zemlje hladne da vidiš šta nam tvoji pioniri rade

Avatar
Pasha
Moderator
Postovi: 3620
Pridružen/a: 17 jan 2009, 15:02
Lokacija: Jalija
Kontakt:

PostPostao/la Pasha » 09 avg 2017, 15:23

Samo nastavi :kafa:

Volim da čitam takva osobna iskustva.

Hvala Bogu, nisam morao ratovati, ali i sam imam vojnog iskustva...
ništa mi neće ovaj dan pokvarit', nikakvi crnjaci i ružne stvari,
ništa mi neće ovaj dan pokvarit', ni umišljene ćurke, ni zli komentari!

Vraćamo ti staru slavu, ne damo te zaboravu!

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 11 avg 2017, 00:58

Napominjem da su priče isključivo doživljaji njemačkog vojnika Wolfgana i ne odražavaju moj stav! Isto tako u autentičnosti pojedenih dijelova ne mogu suditi, ali s tim da je čovjek sve dokumentirao, čuvao karte, zapisivao neke svoje doživljaje nema razloga da mu ne vjerujem! Upozoravam sve da su neki dijelovi ovoga teksta zbilja potresni i nisu za svačiji želudac!


Priča IV Prva ratna iskustva


Prelaskom Drave naš odred je dobio zadataka kretanja koridorom kodnog imena “Plava linija“! (Pogledom na kartu koju je Wolfgan ima kod sebe kao niži dočasnik vidi se smjer kretanja Osijek-Vinkovci-Tuzla- Sarajevo sa nizom zadataka i kontrolnih točaka poput mostova, željeznički stanica, pruga itd. koje treba čim prije osigurati od mogućeg uništenja!) Od nadređenih smo dobili isključivu jasne upute da ne ulazimo u bespotrebne sukobe sa lokalnim stanovništvom i izbjegavamo upotrebu sile prema istome samo u krajnjoj mjeri samoobrane! Put do Osijeka vrlo brzo smo prelazi, lokalni ljudi su brzo preuzimali vlast i gotov da ništa osim sitnog puškaranja grupa mojih ljudi nije doživjela. Kroz nekoliko dana stižemo do rijeke, inženjerci osiguravaju most koji je dobrim djelom uništen. Kroz taj ravničarski dio sjeverne Jugoslavije danas Hrvatske Dario nismo imali većih problema. Čak štoviše dočekivani smo vrlo dobro narod je u nama vidio oslobođenje od Srpskog terora, a uskoro su se spremali da preuzmu vlast i uspostave svoju državu te čvrsto stanu na svoju stranu. Prelaskom te veće rijeke (sigurno se radi o Savi) već postaje brdovitija zemlja kao i drukčiji ugođaj pomalo tmurni. Ni ravničarski dio nije bio Bog zna što ali opet ljudi su imali koliko toliko pristojna imanja. Bosna je bila tmurna cestovna komunikacija gotovo da i nije postojala, urbanih mjesta nije bilo ni za lijeka bila je to zbilja tmurna zemlja. Počela je jaka kiša blato na sve strane odroni loše ceste Bože sačuvaj kako je bilo teško. Na domak nekog većeg grada (vjerojatno Tuzle) nailazimo na selo koje je u potpunosti spaljeno nekoliko ženskih leševa na podu leži. Grkljani su im presječeni na središtu mjesta 4/5 seljaka doslovno izmasakrirani do neprepoznatljivosti. Kod bunara sam vidio tijelo jednog dječaka mrtvog, a pored njega djevojčica vjerojatno njegova sestra sa teškim ranama. Naš liječnik je odmah zbrinuo nekoliko ranjenih te su im pojedini vojnici dali nekoliko konzervi da jedu. Djeca ih nisu ni znala otvoriti. Noć je padala ta mi se scena urezala u pamćenje, mi smo se odlučili tu utaboriti i čekati jutro pošto smo imali dojavu da su ispred nas dijelovi kraljevske vojske. U razgovoru sa mještanima doznajem da su to učinili pripadnici kraljevske vojske kao osvetu za dezerterstva Muslimana i Hrvata iz vojske te izdaju kraljevske vojske. Pojedinci traže od nas oružje za zaštitu, neki nam se čak odmah žele priključiti jer se ne osjećaju sigurni. Zapovjednik odbija takvu soluciju, te im jedan vojnik iz Osijeka inače domaći Nijemac, govori da će sutra doći vlasti njihove države i pobrinuti se za njih.

Stanovnici su u panici i žele nastaviti dalje sa vojsku, nažalost to im nije bilo moguće ispuniti. Ujutro se čuje puškaranje naše snage su ubile nekoliko izgubljenih kraljevskih vojnika između 4-8 ne zna točno Dario. Trojica vojnika su zarobljena i privedena na ispitivanje u jednu kuću u selu! Bilo je oko 8 sati ujutro spremali smo se na polazak. U međuvremenu ispred te kuće se okupilo oko 100 mještana iz sela i okolice tražeći linč zarobljenih vojnika koji su koliko znam bili Srbi. Zapovjednik odbija bilo što poduzeti i traži od mene kao njegovog podređenog da osiguram kuću sa 20ak ljudi što sam i učinio. Nažalost stanje se nije smirilo. Dobivamo zapovijed da pričekamo do nekih 14-15h dolazak pomoći jer oko Tuzle je veći broj kraljevskih jedinica. Oko 12 sati u selo stiže nekoliko Muslimana i Hrvata te od zapovjednika traže izručenje spomenutih zarobljenika. Imali su neke papire te u vidu smirivanja situacije zapovjednik iste odlučuje predati hrvatskim vlastima koji ih puštaju dobrim djelom svjetini na milost i nemilost. Udarci, pljuvanja teško padaju zarobljenicima. Neki mještani tvrde da su oni noć prije počinili zločine, što i ostatak zakuhale mase prihvaća. Jedan vojnik već mrtva leži na podu dok ga masa udara svim i svačim. Upitam zapovjednika da li da nešto poduzmemo, on odlučno odgovara ne nije to naš problem u ovoj zemlji i onako imamo dosta neprijatelja ove ne zahtjeva naše uplitanje! Bio sam malo začuđen ali ipak odmaknuo sam se i spremao na polazak. Druga dva vojnika su također ubijena ali na koju način zbilja ne znam. Prije polaska stiže grupica hrvatskih vojnika na jednom autu oko 10ak ljudi. Za razliku od ovih civilnih upravitelja svi su u uniformama te na autu imaju između 30-40 pušaka njemačkih koje su vjerojatno dobili na korištenje od našeg zapovjedništava u Osijeku! Jedan se vojnik penje na auto i čita neki proglas narod oduševljeno klinca i u velikoj masi kreće ka autu. Uzimaju oružje i organiziraju straže, na licima im se vidi zadovoljstvo i neka mirnoća. Sa odobravanjem pozdravljaju njemačke vojnike koji već polaka napuštaju selo te nas pozdravljaju sa osmjehom na licu. Žene nude neku vrstu krha, vodu i vino sve prolazi u najboljem redu.

Put ka Tuzli je težak. Nepregledno raslinje, šume, blato loše ceste bez ikakvih oznaka te vrlo malo stanovništva koje se skriva po obližnjim planinama. Dobar dio puta morali smo prelaziti hodajući. U jednom usjeku na nas puca nekih 20ak ljudi odgovaramo snažno i vrlo brzo smo ih natjerali u bijeg, imali smo 2 mrtva vojnika i 3 ranjenih što u vojnicima izaziva nemir ali kao da sam već otvrdnuo na to nakon onih strahota u selu! Oko grada(Tuzle vjerojatno) dobivamo zadaću osigurati zapadni ulazak u grad,i tu provodimo noć. U sami grad na ulazimo već odmah ujutro krećemo prema centru te brdovito-planinske regije Bosne, krećemo za Sarajevo. Na put nam se pridružuje i jedan dvojica činovnika hrvatske vlasi koji bi trebali biti naši vodiči! Jedan od njih je Mustafa koji odlično poznaje njemački jezik! Put za Sarajevo prilično težak krenuli smo rano oko 6-7h ujutro na dovršenje posla u ovoj regiji!
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.

Avatar
UstanikSBII
Postovi: 577
Pridružen/a: 04 apr 2017, 14:11
Kontakt:

PostPostao/la UstanikSBII » 11 avg 2017, 10:31

Priča V ulazak u Sarajevo.

Stižemo do Sarajevo uz manja puškaranja bez ozbiljnih borbi ulazimo u veći grad po mojoj procjeni tu živi oko 50-100 000 ljudi. Mogu reći da je to jedini dašak civilizacije koji sam vidio na putu u ovoj brdovitoj regiji Bosni. Narod stoji uz ulice u većem broju mirno promatra naš ulazak uz mahanje. Dobili smo zadatak pomoći domaćim vlastima u što bržoj uspostavi vlasti i smirivanju područja kako bi čim prije mogli krenuti na Rusiju. Zapovjedi glasi da se isključivo pridonosi stabilizaciji situacije koja nam ide u prilog kako bi mogli veći dio snaga čim prije uputiti dalje. Djeca trče za kamionima, tenkovima, grad se doima kao neko veće mjesto u islamskom svijetu iako ima obilježja zapadne kulture koja se ogleda prije svega u zgradama A-U monarhije. U izvještaju koji dobivamo saznajem da su stanovnici prilično loše obrazovani velika većina stanovništva u čitavoj regiji gotovo da ne zna pisati a rijetki su koji poznaju neke strane jezike. Narod se doima dobroćudan ali prilično nepovjerljiv. Konzervativizam je na svakom koraku žene nose tradicionalne nošnje i ništa osim očiju im se ne vidi rijetke ne nose veo oko glave. Muškarci na glavama također nose kape većinom jarko crvenih boja. Tu smo stacionira i domaći ljudi brzo uspostavljaju vlast skidaju stare simbole, postavljaju nove sve teče vrlo glatko. U izvještaju komande dobivamo zadatak da se tu uspostavi centra za operativnu zonu Bosnu! Također u kompliciranim odnosima naroda na tom području dobivamo dodatne upute koje glase, katolici koliko shvaćam Hrvati i Muslimani isto djelom Hrvati će prihvatiti novu vlast puno lakše nego pravoslavci odnosno Srbi. Stanje po tom pitanju je prilično konfuzno ali na ruku nam ide netrpeljivost tih grupa, naročito zločini kraljevske vojske te različitih srpskih formacija. Sredinom travnja brat šaljem pismo u Beč, tada je bio na dopustu u posjetu majci. (Wolfgan pokazuje pismo) Vidiš napisao sam mu sljedeće:

“Prvi vojni zadaci nisu nam teško pali, rat smo brzo zaključili, sad pomažemo uspostaviti kontrolu novoj hrvatskoj državi kako bi čim prije mogli nastaviti dalje i osigurati južnu krilo. Hrana i ljudi ovdje su odlični te nas prihvaćaju bez većih problema, na ruku nam ide i nepopularnost prošlog režima, pa ljudi doslovno hrle da se prijave u vojsku. Nove vlasti nam ustupaj sve što nam je potrebno, dok mi izbjegavamo uplitanje u njihove civilne poslove. Po tom pitanju stanje ovdje je prilično složeno i svaki naš potez komanda više puta promotri kako ne bi doveo do eskalacije sukoba. Trenutno se kao glavni neprijatelji ističu srpski pobunjenici koji su kontrolirali bivši režim i ne žele prihvatiti novonastalu situaciju. Koliko znam vrlo malo borbi je bilo u zapadnim krajevima Jugoslavije, dok je stanje na istoku teže, ali ja se nalazim u relativno mirnom području pa slobodno reci majci da se ne brine. Trenutno boravim u Sarajevu gdje je i naš otac služio, vjerujem da bi bio ponosa na mene što ponovo netko od nas korača ovim gradom. Kakvo je stanje s majkom? Jedino što mi ovdje fali su nedostatak zabave ljudi su previše zatvoreni u svoj krug, a prilazak ženama ovdje je težak, a za sobom može vezati razne implikacije pa su svi vojnici na to upozoreni! Gradić je lijep ali u njemu ne funkcioniraju nikakve javne službe te radimo na brzom uspostavljanu istih. Vjerojatno ovdje ostajem još nekih 10ak dana zavisno od razvoja situacije. Koliko znam stanje u istočnim dijelovima Bosne je malo složenije, ali naša vojska brz uspostavlja kontrolu. Kako si ti, gdje se nadaš da ideš nakon dopusta? Moram ti još reći da je ova zemlja posljednji dašak divlje Europe prilično surova kao da je zapela u srednjem vijeku, voli bih da mogu s ocem razmijeniti riječ o njegovim iskustvima, ali vjerujem da se nije puno promijenila. Na selu imaš osjećaj kao da još vladaju feudalni načini ustroja života, vjerski poglavari imaju veliku moć i narod ih gotovo bez pogovorno sluša čak više nego civilne vlasti. Na našu sreću oni su velikom većinom na našoj strani, ovo je zbilja zemlja ponosnih i časnih ljudi! Ne vjerujem da ćemo imati većih problema, ali ipak se nadam da neću ovdje dugo ostati. Nadam se da si mi dobro brate i da se uskoro vidimo, puno mi pozdravi majku, vaš Wolfgan!“

Idućih dana vlast se brzo uspostavlja i u samom gradu nema ispada, te sporadični na važnim cestovnim komunikacijama prema sjeveru, odnosno jugu ove regije. Iako smo imali informacije da mrski komunisti djeluju i u ovoj zemlji od našeg ulaska kao da im se izgubio svaki trag. Kraljevska vojska se brzo raspala a Hrvati mahom prelaze u novo osnovanu hrvatsku vojsku, pojedinci se priključuju i njemačkim snagama na nagovor lokalnih Nijemaca. Domaći Nijemci mi objašnjavaju situaciju u gradu te razjašnjavaju razlike između stanovništva koje iskreno ne mogu uočiti, osim Muslimana jer imaju drukčiju nošnju za razliku od katolika. Iskreno i ne trudim se previše tek onoliko koliko mi je potrebno da razlučim prijatelje od neprijatelja. Uskoro krećemo u uspostavu kontrole nad čitavom zemljom i pomoć u uspostavi nove vlasti. Za koji dan moj boravak u ovoj krajnje ljepoj ali surovoj zemlji će završiti!
Dulce et decorum est pro patria mori.

D.Af.KO 13.88.II.SUBe96.


Natrag na “Kolumne čitalaca”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.