Sjećam se tog sunčanog dana kao da je bilo jučer, stadion Pod Bijelim brijegom, gradski derbi, policije kao u priči. Negdje oko poluvremena utakmice odjednom cijeloj tribini počinju da zvone mobiteli, uglavnom roditelji sa istim pitanjem „da li ste živi?“ u tom trenutku nikome od nas nije bilo ništa jasno, tad još uvijek bez dostupnosti interneta na svakom koraku kao što je to slučaj danas, nismo znali o ćemu se radi u prvi mah.
Nakon toga kraj utakmice, i transport nazad u ghetto, pola nas krenulo autobusima (ko je mogao stati u njega), pola se nakrcalo u auta i krenulo nazad, međutim nekih 50tak momaka tog trenutka ostaje pred kapijama Bijelog brijega, bez policijske pratnje, sa jednim zaštitarom. Vratili smo se kako smo znali, hvala Bogu svi živi i zdravi.
I u tom trenutku na željezničkoj stanici „Horde zla“ pristižu sa Širokog Brijega, kao iz rata. Suze u očima, i bolne grimase tih momaka nikada u životu neću zaboraviti, pružili smo ruku pomoći kako je ko od nas mogao u tom trenutku i nadam se da smo uspjeli barem djelimično ublažiti njihovu bol u tom trenutku, ako je to ikako bilo moguće.
Da… I od tog dana prođe evo već osam ljeta i danas niko nije odgovarao za Vedranovu smrt, smrt momka koji je samo išao da gleda svoje Sarajevo, onog momka koji je mogao biti bilo koji navijač, bilo koje nacionalnosti, rase, boje kože u BiH koji prati svoj klub na gostujućim utakmicama.
Da li je Bosna i Hercegovina pravna država? Ako jeste onda je stvarno vrijeme da neko za smrt Vedrana Puljića snosi odgovornost!
Zato je jedina pravda u ovom trenutku, ISTINA ZA VEDRANA!
ISTINA ZA VEDRANA
Jednaka dubina kao većina njegovih djela. 
Forma je prolazna, klasa je vjecna.
