Albumi koji su ostavili utisak na vas

Teme koje nemaju veze sa sportom

Moderatori/ce: insider,rio_Ferdy88,Donnie Darko

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 25 jun 2017, 00:33

Evo još jedne muzičke teme, ali sa malo drugačijim, ozbiljnijim, pristupom. Dakle, kao što naslov kaže, muzički albumi koji su ostavili utisak na vas. Ideja je da se napravi jedan muzički izlog, čuje nešto novo (ili nešto poznato nanovo), razmijene utisci itd. Žanr može biti bilo kakav, možete staviti sliku omota ili video, poželjno uz nekoliko riječi ili redova. Radi preglednosti se može koristiti spoiler, kilometražne upise ako može ne citirati kompletne.

Album kojim ću otvoriti temu se zove Moon Safari - prvi i po mnogima najbolji album francuskog dvojca Air. Slučajno sam naletio na njeg vršljajući po internetu, ali mi je odmah bilo jasno da se radi o evergreenu. Muziku možemo okarakterisati kao svojevrsnu sintezu progresivnog roka, diska i lounge muzike, što daje albumu poseban šmek koji bih opisao kao retro-futuristička nostalgija. Moon Safari je vanvremenski... može se slušati u bilo kojoj situaciji, ali je možda najbolji kada želite da se otkačite, izgubite u vremenu i prostoru.

Moon Safari je ustvari eksperiment. Mnoštvo efekata nastalo je ”greškom”. Klavir, gitara, sintisajzeri svih vrsta, električni klavir, te neizbježni vocoderi ukombinovani su na način koji dvojcu Air daje pečat – slušajući ploču shvatamo da je Moon Safari zapravo idealan naziv.
Genijalci za klavijaturama koji čine Air su Jean-Benoît Dunckel i Nicolas Godin. Vrijedi istaći i pjevačicu Beth Hirsch koja je snimila vokale za ”All I need” i “You make it easy”. Uživajte!


Žanr electronica, downtempo
Objavljen 16. januara 1998.
Trajanje 43:35
Izdavač Virgin, Caroline, Parlophone, Astralwerks
Producent Air (Jean-Benoît Dunckel, Nicolas Godin)
Snimano u studiju Around the Golf (Versailles), Studio Gang (Paris), Abbey Road (London) april-juni 1997.

Lista pjesama:
1. "La femme d'argent" 7:10
2. "Sexy Boy” 4:57
3. "All I Need" 4:28
4. "Kelly Watch the Stars” 3:44
5. "Talisman" 4:16
6. "Remember" 2:34
7. "You Make It Easy" 4:00
8. "Ce matin là" 3:38
9. "New Star in the Sky (Chanson pour Solal)" 5:38
10. "Le voyage de Pénélope" 3:10
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Penaltiky
Postovi: 3731
Pridružen/a: 14 maj 2017, 17:04
Kontakt:

PostPostao/la Penaltiky » 25 jun 2017, 13:17

Star One - Victims of the Modern age


2010 - Progresive rock/metal, Space rock
8/10

Album koji sam mjesecima preslušavo, nakon što sam pročitao preporuku za njega u srpskom magazinu Nocturne. Jedina konstanta je Arjen Lucasen ostali muzičaro se rotiraju u zavisnosti od pjesme dok je svaka pjesma zasnovana na jednom Sci Fi klasiku. Naziv albuma je refetnca na Clockwork Orange. Pjesme su isto koncipirane, čak i slična ali osjeti se drukčija postava od pjesme do pjesme.

Preporučio bi 24 hours koji je baziran na filmu Escape from New York, zatim Earth that was/Serenity/naslovnu, It's Alive, She's Alive, We're Alive / Children of Men

Avatar
Penaltiky
Postovi: 3731
Pridružen/a: 14 maj 2017, 17:04
Kontakt:

PostPostao/la Penaltiky » 25 jun 2017, 15:47

New Tomorrow - Irish Stew of Sindidun
2011 - Keltski rock, keltski punk, keltski soft rock
8/10

Album beogradskog bemda na koji sam naletio landarajući po YT slušajući Murphyse, Poguese, Orthodox Celtse, Dublinerse, Flogging Molly i Rumjacks kojentakođe preporučujem.

Album je skup autorskih pjesama pod uticajem irske narodne muzike. Jako dobar album, premekan za ono što inače slušam i previše fuidan sa previše gej vokalom.

Preporučio bih pjesme Take me High te Lady of New Tommorow te Ditch i Why sa albuma prije ovoga. Onako dobar album koji sigurno nećete konstantno slušati nego onako svakih par mjeseci i zaboraviti do sljedećeg slušanja.

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 01 avg 2017, 21:12

Dire Straits - Dire Straits
1978 - Rock

Svaki put kada bi se iz Newcastla zaputio ka jugu, Mark Knopfler bi imao isti osjećaj: nije znao da li ide kući ili zapravo napušta svoj dom. Sredinom sedamdesetih radio je kao nastavnik na jednom koledžu u Essexu, ali je ostao vezan za mjesto svog odrastanja:

Southbound again I don't know if I'm going or leaving home
Boy got to be moving
Seems like the boy is bound to roam
Every single time I roll across the rolling River Tyne
I get the same old feeling
Every time I'm moving down the line


Prvi album grupe Dire Straits i jeste autobiografski: odražava slike života Knopflera u gradovima u kojima je boravio – Newcastle, Leeds, London. Tako je, primjera radi, veliki hit s ovog albuma “Sultans of Swing” nastao u jednom od pubova južnog Londona. Mark Knopfler je bio jedan od malobrojnih slušalaca jazz banda koji je nastupio tu večer – osim njega se tu našla i grupa momaka koji su igrali bilijar, ali nisu obraćali pažnju na muziku.

Ima sigurno već 20 godina otkako sam prvi put čuo ovaj hit na radiju. Bilo je to prije vremena Shazama, Googla i ostalih čuda, pa sam morao pažljivo slušati voditelja kada je odjavljivao numeru. U to doba sam bio slab na stvari u d-molu, ali ova pjesma nije bila ni naročito tužna ni naročito vesela, riječi i note su se lijepile za mozak. Evergreen album žute boje se uskoro našao na polici sa šakicom drugih CD-ova.
Teško je reći šta me tačno navuklo. Možda je to bila progresija akorda. Možda Markov poznati “fingerpicking” stil sviranja. Njegov glas koji kao da oponaša Dylana. Ili pak fenomenalni Pick Withers za bubnjevima. U svakom slučaju, brzo sam shvatio da su Sultans bili samo biser u izlogu, radiohit koji će se i za 100 godina vrtiti na radio stanicama. Na ploči je bilo još 8 bisera: od uvodne numere ”Down to the Waterline” koja opisuje scene iz Newcastla, preko Setting Me Up, demonstracije rockabilly i country muzike na Fenderu, koktaila humora i gorčine u ljubavnoj vezi koja je krenula nakrivo, simplističke ali antologijske Six Blade Knife koja će se kasnije pojaviti u filmu Desperado, do Knopflerovih prvih utisaka u Londonu, opisanih u western komadu Wild West End i melanholičnoj Lions koja zatvara ploču.

Sedma kompozicija na albumu, In the Gallery, govori o Knopflerovom prijatelju Harry Phillipsu, koji je preminuo 1976. Phillips je bio izvrstan vajar, koji je znao da napravi ”konjanika golih leđa”, rudara, anđela, Isusa na krstu, balerinu na klizaljkama… međutim, sve to nije bilo dovoljno da se njegovo ime pojavi na izložbi. Nedugo nakon njegove smrti, Mark i klapa su posjetili izložbu u Shaftesbury Avenue, centralni London. Nemali broj radova koje su vidjeli bili su prosto “smiješni” – kako je to kasnije opisao basista John Illsley. Iznervirani Mark počeo je pisati tekst za pjesmu već na putu kući, u autu. Iako mu za života nije uspjelo da pokaže svoje radove u Londonu – pomodni momčići od Londona do Leedsa su ga ignorisali – sada, kad odveć nije među živima, ”lešinari se spuštaju sa drveća” i konačno će i neki Phillipsov rad da naiđe na divljenje ljubitelja umjetnosti. Tekst je odličan, a muzika je neprevaziđena: Knopfler bukvalno pravi piruete na ledu, opisujući već pomenutu klizačicu. Sve i jedan osjećaj, sve i jedno raspoloženje satkano je u tonovima gitare.

Nema sumnje da su rani Straitsi i ogoljeni zvuk klasičnog roka bez previše produkcije oni pravi Straitsi za mene. Njihov prvi album, Dire Straits, spada u uski krug meni najdražih ploča uopšteno.

Objavljen 7. oktobra 1978.
Trajanje 41:34
Izdavač Vertigo, Warner Bros.
Producent Muff Winwood
Snimano u studiju Basing Street Studios, London

Popis pjesama:
1. "Down to the Waterline" – 3:55
2. "Water of Love" – 5:23
3. "Setting Me Up" – 3:18
4. "Six Blade Knife" – 4:10
5. "Southbound Again" – 2:58
6. "Sultans of Swing" – 5:47
7. "In the Gallery" – 6:16
8. "Wild West End" – 4:42
9. "Lions" – 5:05
Zadnja izmjena: Makanaky, dana/u 25 avg 2017, 14:49, ukupno mijenjano 2 puta.
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Monolog
Moderator
Postovi: 20250
Pridružen/a: 09 mar 2010, 10:20
Lokacija: Under the bridge
Kontakt:

PostPostao/la Monolog » 02 avg 2017, 00:17

Blood Sugar Sex Magik - Red Hot Chili Peppers



Funk Rock/Alternative Rock

Godina: 1991.

Vjerovatno i najbolji album Peppersa. Naravno, ja ga izdvajam isključivo zbog pjesme koja me kupila na prvo slušanje i to prije 20+ godina (Under the Bridge). Frusci i Kiedis su išli jedan drugom kući kako bi radili na albumu i kako bi što bolje to upakovali, što je na kraju i dalo onakav rezultat. Kiedis je sve moguće i nemoguće seksualne konotacije koje su mu se vrzmale po glavi bacio na list papira i upakovao u nekoliko pjesama. Rick Rubin je bio veoma zaslužan (ne samo kao producent) za ovaj album, a sam ih je odbio kada su izdavali prethodni album i to zbog Kiedisovih problema sa ovisnošću. Elem, Kiedis je često bacao misli na papir, stvarao pjesme, poeme, a Rubin je "nabasao" na, na kraju će se ispostaviti, jedan od prepoznatljivijih hitova ove grupe, Under the Bridge koju je Kiedis i napisao kada je vjerovao kako je dodirnuo samo dno. Na albumu je još jedna prepoznatljiva pjesma Peppersa, Give it away. Altruizam. Ne može se bolje objasniti ova pjesma. Ne brinite, neću o pjesmama, neću o Kiedisu, o Peppersima, ali jednostavno, zbog UtB, ovo je album koji uvijek navodim kao jedan od onih koje ću rado pustiti i prepustiti se emocijama. Valjda je to ono što bi album i trebao raditi kod slušatelja.
"To repeat what others have said requires education. To challenge it requires brains.”

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 02 avg 2017, 17:02

Monolog WroteColonVjerovatno i najbolji album Peppersa. Naravno, ja ga izdvajam isključivo zbog pjesme koja me kupila na prvo slušanje i to prije 20+ godina (Under the Bridge).


Under the Bridge... vjerovatno prva asocijacija na Pepperse većini ljudi. Svojevremeno i jedan od razloga zašto sam učio svirati gitaru (nikad nisam usavršio ovu pjesmu).
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
AndreWilliams
Postovi: 259
Pridružen/a: 22 avg 2014, 13:33
Kontakt:

PostPostao/la AndreWilliams » 10 avg 2017, 04:27

Mene je Novi val naucio da je sve dozvoljeno. Potrebno je da covjek vjeruje u sebe i oslobodi se. To sa sobom nosi jednu posebnu draz. Pozitivnu drskost. Pankriti, Paraf, Kazaliste (prva dva albuma), Azra, Haustor, Elvis J. Kurtovic, Pusenje, Idoli, Orgazam i td. su utrli put za nova pokoljenja. Jedan album iz tog perioda je meni bas bitan iz 1000 razloga, ali jedan se posebno izdvaja. Uz njega sam smuvao svoju suprugu. Slusali bi cijeli album u narkic-parkicu, tako sto je jedna slusalica bila u njenom uhu, a druga u mom. Od tog trenutka je sve, sto bi rekli, istorija :D
Snazno ja nikad nisam osetio poriv
Da zivim nekim drukcijim zivotom
Da se bavim muzikom il' sportom

I samo ponekad i samo ja po-po-ponekad

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 15 avg 2017, 16:27

Bijelo Dugme - Doživjeti stotu
1980 - Rock, new wave, ska

Niš, proljeće 1978. Stražarsko mjesto broj 4 na Vojničkom groblju. U mraku i tišini, čovjeku u sivo-maslinastoj uniformi nije se moglo zamjeriti ako je u tom trenutku želio da bude negdje drugdje. ”Spi li smrt u ovaj mahnit sat?” – sinula mu je misao.

Sjećam se kroz maglu kako me stari jednom poveo u Sarajku i upitao prodavačicu za kasete Bijelog Dugmeta. Ona ih je poredala nekoliko na stakleni pult... ćale je izabrao dvije. Tih dana je Phillipsov kasetofon, koji je još uvijek mirisao na novu tehniku, meni bio najdraži aparat u stanu.

Iako kao klinac nisam baš mogao kapirati sve riječi (zamijenio bih ih nekim drugim riječima), tih desetak pjesama sam znao napamet. Posebno mi se dojmila pjesma ”Zažmiri i broj”, zbog uvodnog rifa i klavijatura Vlade Pravdića. Nisam tad znao šta je to novi talas, ska... ali je bilo nešto u tom zvuku... nešto opijajuće. Ako danas pitate Bregu koji mu se album Dugmića najmanje sviđa, vjerovatno će navesti upravo ”Doživjeti stotu”. Valjalo je biti dio tog novog vala, glumiti skroz mlade momke, a ustvari znati da si prevazišao taj period. Uistinu, ”Doživjeti stotu” ne govori o čovjeku kojem je sve do mora ravno i za koga je sve moguće, već upravo o osobi koja je štošta već proživjela, koja pomalo rezignirano posmatra život s kojim se uhvatila u koštac. Tako je, recimo, nezamislivo teško biti heroj u nekim šugavim vremenima – a doživjeti stotu po svoj prlici strašna i jeziva gnjavaža. Prosječni Jugosloven Petrović Petar spreman je da sve pošalje u finu materinu, a glavni junak Trifunovićevog teksta je odveć prestao da broji zablude i pristao da bude igračka drugima. Ili, bolje rečeno, pristala: Trifunović je tekst napisao za Maju Sabljić, nakon što je ova pala na nekom ispitu za glumicu, a da je pritom, bez svog znanja, bila snimana za film. U konačnoj verziji riječ igračka je nestala, zamjena se bolje uklapala u pjesmu, ali nije se svidjela tekstopiscu.

Novi talas donosio je dosta toga novog. Za razliku od prethodna četiri albuma, pjesme uglavnom nisu smišljane i stvarane mjesecima pred snimanje, već su nastale tokom snimanja u beogradskom ”Studiju 4”. Producent je bio sâm Goran Bregović, a na albumu se po drugi i posljednji put kao bubnjar Dugmića pojavio Ðiđi Jankelić. Snimanje je išlo traljavo, a kako se deadline za let u London i masterovanje albuma bližio, Bregović je navodno morao da posegne za kokainom da bi ostao budan. Kada se ploča konačno našla u prodaji, 12. decembra 1980. godine, kupce je zaintrigrirao omot (tj. 3 verzije istog) koji je prikazivao dijelove ženskog tijela prije i poslije plastične operacije. Na neki način, ono što su mogli čuti na samom LP bio je njihov omiljeni bend podvrgnut plastičnoj operaciji. Osim već pomenute “Pristao sam biću sve što hoće”, samo je još ”Pjesma mom mlađem bratu” donekle ličila na nešto što je snimilo Bijelo Dugme. Ko je, uostalom, očekivao blesavi tekst (sa još blesavijom muzikom) poput:

Moje je ime šef tamne strane mjeseca
Gospodar muha, ljubavnik kurvi i kraljica
Na mojoj vatri pohuju ratove, pikantne jeze za boje i krstove
Uz ples, i sve uz ples


Međutim, baza ljubitelja grupe se nije smanjivala – naprotiv. U konkurenciji sa, između ostalih, Azrom i Prljavim Kazalištem (Crno-bijeli svijet),”Doživjeti stotu” proglašen je albumom godine. Uzgred, imao je najveću nakladu te godine od svih ploča. Za Jugoton to možda i nije bilo iznenađenje. Inače ne bi tako lako odobrili avans od tadašnjih 2,000.000 dinara koji je pismenim putem tražio Željko Bebek. Novac je, sve skupa sa kamatom od 12 posto, vraćen u roku od 4 mjeseca.

Objavljen 12. decembra 1980.
Trajanje 32:19
Izdavač Jugoton
Producent Goran Bregović
Snimano u studiju 4 radija Beograd

Popis pjesama:
1. "Doživjeti stotu" (3:12)
2. "Lova" (2:49)
3. "Tramvaj kreće (ili Kako biti heroj u ova šugava vremena)" (3:14)
4. "Hotel, motel" (3:33)
5. "Pjesma mom mlađem bratu (iz Niša u proljeće '78)" (4:14)
6. "Čudesno jutro u krevetu gđe. Petrović" (2:29)
7. "Mogla je biti prosta priča" (2:47)
8. "Ha, ha, ha" (3:10)
9. "Zažmiri i broj" (3:45)
10. "Pristao sam biću sve što hoće" (3:01)
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 29 avg 2017, 20:17

R.E.M. - Out of Time
1991 - Alternative rock, folk rock, country rock

Prvi CD koji sam kupio za vlastite pare – što samo po sebi govori nešto. Čudno je to kako muzika probudi iste osjećaje kod čovjeka toliko vremena kasnije. Vrati vas u vrijeme i prostor. Neke stvari, ljudi, mirisi su opet tu oko vas.

”Out of Time” grupe R.E.M. je za mene na više načina vanvremenski. Ne zvuči kao nešto što je snimano 2017. ili 1965., mogao se pojaviti u bilo koje doba između te dvije tačke, ali nekako se, opet, jedino mogao pojaviti te pišljive 1991., kada se svijet i ujedinjivao i raspadao. Ništa što je R.E.M. (ili bilo ko drugi) snimio prije ili poslije “Out of Time” za mene ne zvuči isto.

Michael Stipe, prvi vokal grupe, kasnije se šalio kako se album zapravo mogao zvati “Out of Sync”, aludirajući na napore ekipe da ne budu dio bilo kakvog trenda, već da stvaraju ono što njima leži u tom momentu. Kada su ’83 snimali “Murmur”, svi su se furali na sintisajzere, a oni su opleli po električnim gitarama. Kada su ’90 sjeli da snimaju svoj sedmi album, odlučili su da ubace svega pomalo, uključujući i gudačke instrumente, saksofon, klarinet i mandolinu. Mike Mills se kasnije prisjećao kako se u to vrijeme ama baš nikako nije mogao čuti zvuk mandoline na radiju, te je ”bilo za očekivati da bend padne u zaborav”. Ja ipak vjerujem da je klapa vrlo dobro znala šta radi kada su stvarali ovaj audio orgazam od 11 pjesama, drugi po redu u izdanju Warner Brothersa.

Druga pjesma na ploči, Losing my Religion, izdvaja se ne samo kao hit albuma već i najveći hit njihove stvaralačke karijere. Izraz ”lose my religion” je južnjački sleng i znači nešto kao pobjesnjeti, poluditi, izgubiti razum. Uzgred rečeno, R.E.M. ne bi bio R.E.M. da ne potiču iz savezne države Georgia, tačnije iz mjesta Athens. Njihovo mjesto porijekla je bez sumnje imalo ogroman uticaj na jedinstveni melos koji je jedan od zaštitnih znakova grupe. Sâm Mike Stipe nije ljubitelj ljubavnih pjesama – ne može se reći da nikada nije napisao takvu pjesmu, ali njegove ljubavne pjesme rijetko kad pominju ljubav. Pogotovu ne romantičnu, filmsku. Život, kao i ljubav, najčešće imaju gorak ukus. Ideala nema, čovjek može da teži ka idealnoj situaciji, ali uvijek fali ”ono nešto”. Stipe vrlo dobro zna da ljubav sama po sebi nije dovoljna ako je dvoje ljudi nekompatibilno. On nema problema ni da pjeva o nezgodnim temama, poput odnosa muškarca prema ”muhi u medu” iliti (neželjenoj) trudnoći. Glavni junak pjesme Me in Honey bi najradije da nema ništa sa trudnoćom njegove djevojke, ali mu je jasno da on zapravo osjeća nešto prema nerođenoj bebi:

Baby's got some new rules
Baby said she's had it with me
There's a fly in the honey
Baby's got a baby with me
That's a part
That's a part of me
Left me to love
What it's doing to me

Me in Honey jedna je od tri pjesme na albumu za koje je vokale snimila i Kate Pierson (The B-52’s); druge dvije su Near Wild Heaven i Shiny Happy People. Ova zadnja je (uz već pomenutu Religion) vjerovatno najpoznatija širim masama. Pjesma jasno odskače od ostatka albuma: naizgled je veselija od ostalih. Iza vesele fasade krije se tamna i tragična realnost – pjesma je inspirisana kineskim propagandnim plakatima koji prikazuju ljude s osmijesima od uha do uha, što je valjda bio i logičan odgovor tamošnje vlade na krvave studentske proteste potkraj osamdesetih. Tako ni ovaj album R.E.M. nije prošao bez političkih konotacija.

Omiljena pjesma? Jasno, album sam kupio zbog velikog hita. Međutim, sjećam se da sam obožavao pjesmu Texarkana (grad na granici saveznih država Texas i Arkansas) zbog Millsovog glasa koji kao da dolazi negdje iz bunara, bas gitare, nekolicine gudačkih i ostalih instrumenata koji daju dojam da je pjesma snimljena u sred ogromne dvorane… zapravo, uvijek sam imao neki osjećaj da se radi o cijelom univerzumu koliko i o jednom čovjeku (40,000 stars in the evening / Look at them fall from the sky / 40,000 reasons for living / 40,000 tears in your eyes).

Danas sam ipak puno stariji, zreliji, i sa novim užitkom mogu da slušam sve pjesme. Stoga ne mogu da kažem da imam omiljenu pjesmu... ovo je prosto jedan od onih albuma na kojem sve i jedna pjesma valja.
Objavljen: 12. Marta 1991.
Trajanje: 44:08
Izdavač: Warner Bros.
Producent: Scott Litt & R.E.M.

Sve pjesme napisali: Bill Berry, Peter Buck, Mike Mills, Michael Stipe.
1. "Radio Song" (feat. KRS-One) – 4:12
2. "Losing My Religion" – 4:26
3. "Low" – 4:55
4. "Near Wild Heaven" – 3:17
5. "Endgame" – 3:48
6. "Shiny Happy People" – 3:44
7. "Belong" – 4:03
8. "Half a World Away" – 3:26
9. "Texarkana" – 3:36
10. "Country Feedback" – 4:07
11. "Me in Honey" – 4:06
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Sage
Postovi: 2123
Pridružen/a: 08 jan 2013, 11:07
Kontakt:

PostPostao/la Sage » 29 avg 2017, 21:45

Sviram bass gitaru, basista sam u jednom bendu, nebitno( da ne reklamiram), ali na moj stil sviranja i mene opcenito kao muzicara ili ti slusaca muzike tu su medju mnogima Metallica-Master of puppets, Ride the lightning , Iron Maiden- Powerslave i Piece of Mind, Motorhead sve pjesme, RHCP Sugar Blood..., Pantera-Cowboys from hell i mnogi drugi. Ne bih davao opis navedenih, muzika je bas presiroka tema i najveca njena car je sto je svako dozivljava na drugaciji nacin. Neko ko zna svirat slusa na drugaciji nacin, neko uziva u lirici, neko u ritmu itd.. tema je na mjestu, svaka cast
Emancipate yourselves from mental slavery...

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 30 avg 2017, 13:28

Sage WroteColonSviram bass gitaru, basista sam u jednom bendu, nebitno( da ne reklamiram), ali na moj stil sviranja i mene opcenito kao muzicara ili ti slusaca muzike tu su medju mnogima Metallica-Master of puppets, Ride the lightning , Iron Maiden- Powerslave i Piece of Mind, Motorhead sve pjesme, RHCP Sugar Blood..., Pantera-Cowboys from hell i mnogi drugi. Ne bih davao opis navedenih, muzika je bas presiroka tema i najveca njena car je sto je svako dozivljava na drugaciji nacin. Neko ko zna svirat slusa na drugaciji nacin, neko uziva u lirici, neko u ritmu itd.. tema je na mjestu, svaka cast

Hvala ;)
Slažem se da je jedna od čari muzike ta što je svako sluša ili doživljava na drugačiji način, a opet se desi da dvoje ljudi opiše jednu te istu stvar istim riječima... možda su u istoj starosnoj dobi počeli slušati neku muziku, možda ih je oboje stari vozio nekud a u autu se vrtila ista muzika. Na neki način nađu "srodnu dušu" kroz tu muziku. Identifikuju isti momenat u nekoj pjesmi, neki detalj koji im nešto znači. Možda je previše reći da se nađu u sličnom "stanju svijesti", mada nije ni to daleko od istine. Kada se hiljade ljudi nađe na koncertu neke grupe, svi pjevaju u glas, skaču, grle se. Ta moć muzike da spaja ljude je zaista fascinatna. Pa onda doživiš da neki Meksikanac, Kolumbijac, Šveđanin komentariše pjesmu ruske grupe Kino, niko ne razumije ruski a svima je baš to naj pjesma.

Kada vidjeh ovo "Master of Puppets" odmah mi se pojavi slika tog omota, uprkos činjenici da sam heavy metal slušao samo kad sam morao i da sam valjda zadnji put držao taj CD u rukama prije petnaestak godina. To valjda govori koliko je taj album imao uticaja među omladinom. Ipak, oni kao i RHCP imaju jedan radio hit za koji znaju i oni koji inače ne slušaju Metallicu. Ako se ne varam, nalazi se na crnom albumu.
Zadnja izmjena: Makanaky, dana/u 31 avg 2017, 10:33, ukupno mijenjano 1 put.
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Sage
Postovi: 2123
Pridružen/a: 08 jan 2013, 11:07
Kontakt:

PostPostao/la Sage » 31 avg 2017, 01:10

Pa najbolje pjesme su napravljene u periodu od 86-92 godine. Nema hita, bilo koje muzike a da nije rodni list iz tog perioda.
Black album je ostavio, pored tih poznatih refrena sto je omladina pjevusila, jedan ogroman pecat na produkciju u smislu kako je to Bob Rock producirao sa aspekta da si u toj "buci" u stanju da izdvojis, uhom prosjecnog slusaoca, svaki instrument.
Sto se tice slusanja muzike sa partnerom, u mom slucaju, moja supruga pjeva operu i arije i na tome smo u zadnje vrijeme.
Muzika je jedan izvor energije, nepresusan, a svaki alvum, bilo koje grupe tu energiju ispoljava razlicito.
Emancipate yourselves from mental slavery...

Avatar
AndreWilliams
Postovi: 259
Pridružen/a: 22 avg 2014, 13:33
Kontakt:

PostPostao/la AndreWilliams » 31 avg 2017, 04:44

Makanaky WroteColonR.E.M. - Out of Time
1991 - Alternative rock, folk rock, country rock

Prvi CD koji sam kupio za vlastite pare – što samo po sebi govori nešto. Čudno je to kako muzika probudi iste osjećaje kod čovjeka toliko vremena kasnije. Vrati vas u vrijeme i prostor. Neke stvari, ljudi, mirisi su opet tu oko vas.

”Out of Time” grupe R.E.M. je za mene na više načina vanvremenski. Ne zvuči kao nešto što je snimano 2017. ili 1965., mogao se pojaviti u bilo koje doba između te dvije tačke, ali nekako se, opet, jedino mogao pojaviti te pišljive 1991., kada se svijet i ujedinjivao i raspadao. Ništa što je R.E.M. (ili bilo ko drugi) snimio prije ili poslije “Out of Time” za mene ne zvuči isto.

Michael Stipe, prvi vokal grupe, kasnije se šalio kako se album zapravo mogao zvati “Out of Sync”, aludirajući na napore ekipe da ne budu dio bilo kakvog trenda, već da stvaraju ono što njima leži u tom momentu. Kada su ’83 snimali “Murmur”, svi su se furali na sintisajzere, a oni su opleli po električnim gitarama. Kada su ’90 sjeli da snimaju svoj sedmi album, odlučili su da ubace svega pomalo, uključujući i gudačke instrumente, saksofon, klarinet i mandolinu. Mike Mills se kasnije prisjećao kako se u to vrijeme ama baš nikako nije mogao čuti zvuk mandoline na radiju, te je ”bilo za očekivati da bend padne u zaborav”. Ja ipak vjerujem da je klapa vrlo dobro znala šta radi kada su stvarali ovaj audio orgazam od 11 pjesama, drugi po redu u izdanju Warner Brothersa.

Druga pjesma na ploči, Losing my Religion, izdvaja se ne samo kao hit albuma već i najveći hit njihove stvaralačke karijere. Izraz ”lose my religion” je južnjački sleng i znači nešto kao pobjesnjeti, poluditi, izgubiti razum. Uzgred rečeno, R.E.M. ne bi bio R.E.M. da ne potiču iz savezne države Georgia, tačnije iz mjesta Athens. Njihovo mjesto porijekla je bez sumnje imalo ogroman uticaj na jedinstveni melos koji je jedan od zaštitnih znakova grupe. Sâm Mike Stipe nije ljubitelj ljubavnih pjesama – ne može se reći da nikada nije napisao takvu pjesmu, ali njegove ljubavne pjesme rijetko kad pominju ljubav. Pogotovu ne romantičnu, filmsku. Život, kao i ljubav, najčešće imaju gorak ukus. Ideala nema, čovjek može da teži ka idealnoj situaciji, ali uvijek fali ”ono nešto”. Stipe vrlo dobro zna da ljubav sama po sebi nije dovoljna ako je dvoje ljudi nekompatibilno. On nema problema ni da pjeva o nezgodnim temama, poput odnosa muškarca prema ”muhi u medu” iliti (neželjenoj) trudnoći. Glavni junak pjesme Me in Honey bi najradije da nema ništa sa trudnoćom njegove djevojke, ali mu je jasno da on zapravo osjeća nešto prema nerođenoj bebi:

Baby's got some new rules
Baby said she's had it with me
There's a fly in the honey
Baby's got a baby with me
That's a part
That's a part of me
Left me to love
What it's doing to me

Me in Honey jedna je od tri pjesme na albumu za koje je vokale snimila i Kate Pierson (The B-52’s); druge dvije su Near Wild Heaven i Shiny Happy People. Ova zadnja je (uz već pomenutu Religion) vjerovatno najpoznatija širim masama. Pjesma jasno odskače od ostatka albuma: naizgled je veselija od ostalih. Iza vesele fasade krije se tamna i tragična realnost – pjesma je inspirisana kineskim propagandnim plakatima koji prikazuju ljude s osmijesima od uha do uha, što je valjda bio i logičan odgovor tamošnje vlade na krvave studentske proteste potkraj osamdesetih. Tako ni ovaj album R.E.M. nije prošao bez političkih konotacija.

Omiljena pjesma? Jasno, album sam kupio zbog velikog hita. Međutim, sjećam se da sam obožavao pjesmu Texarkana (grad na granici saveznih država Texas i Arkansas) zbog Millsovog glasa koji kao da dolazi negdje iz bunara, bas gitare, nekolicine gudačkih i ostalih instrumenata koji daju dojam da je pjesma snimljena u sred ogromne dvorane… zapravo, uvijek sam imao neki osjećaj da se radi o cijelom univerzumu koliko i o jednom čovjeku (40,000 stars in the evening / Look at them fall from the sky / 40,000 reasons for living / 40,000 tears in your eyes).

Danas sam ipak puno stariji, zreliji, i sa novim užitkom mogu da slušam sve pjesme. Stoga ne mogu da kažem da imam omiljenu pjesmu... ovo je prosto jedan od onih albuma na kojem sve i jedna pjesma valja.
Objavljen: 12. Marta 1991.
Trajanje: 44:08
Izdavač: Warner Bros.
Producent: Scott Litt & R.E.M.

Sve pjesme napisali: Bill Berry, Peter Buck, Mike Mills, Michael Stipe.
1. "Radio Song" (feat. KRS-One) – 4:12
2. "Losing My Religion" – 4:26
3. "Low" – 4:55
4. "Near Wild Heaven" – 3:17
5. "Endgame" – 3:48
6. "Shiny Happy People" – 3:44
7. "Belong" – 4:03
8. "Half a World Away" – 3:26
9. "Texarkana" – 3:36
10. "Country Feedback" – 4:07
11. "Me in Honey" – 4:06

:zviz: Imao sam ovaj album na originalnoj kaseti. Odlican zvuk. Sjecam se kako je uvijek vladala borba medju nama drugarima, inace manje-vise svi smo svirali neki instrument i bili u nekom alternativnom rnr bendu, da se domognemo te jedne kasete. Uvijek smo se pitali kod koga je sad i ciji je red da je slusa. Danas je internet unistio tu draz slusanja albuma.
Inace, moram da pohvalim temu. Svaka cast!!!
Snazno ja nikad nisam osetio poriv
Da zivim nekim drukcijim zivotom
Da se bavim muzikom il' sportom

I samo ponekad i samo ja po-po-ponekad

Avatar
AndreWilliams
Postovi: 259
Pridružen/a: 22 avg 2014, 13:33
Kontakt:

PostPostao/la AndreWilliams » 31 avg 2017, 05:34

slika
Prvobitni naziv engleskog post-punk benda Joy Division je bio Warsaw. U tom periodu su nastale neke legendarne nikad objavljene pjesme, mada su bile snimljene i album je planiran, ali do njegove realizacije nikad nije doslo. Navodno bend nije bio zadovoljan post-produkcijom. Kasnije bend mjenja ime u Joy Division i snima debi album pod nazivom Unknown Pleasures.
1994 MPG objavljuje kompilacije sacuvanih demo snimaka iz vremena kad je JD nosio naziv Warsaw i otkriva nam muzicki biser, koji je po svom sadrzaju i dalje vrlo aktuelan i na neki nacin predvidja vrijeme u kojem danas zivimo. Dovoljno je poslusati "Leaders of Man" ili "They Walked in Line" i provaliti svo Ian Courtisovo prorocanstvo ili je samo bio dovoljno pametan da zna da se istorija ponavlja. Bilo kako bilo, pravo je cudo da neko sa 20 godina tako zrelo razmislja.
Ovaj album je za razliku od JD koji je post-punk dark-wave, pravi punk, up beat, vrlo energican i sirov zvuk. Uzivajte!
Snazno ja nikad nisam osetio poriv
Da zivim nekim drukcijim zivotom
Da se bavim muzikom il' sportom

I samo ponekad i samo ja po-po-ponekad

Avatar
SonVolt
Postovi: 525
Pridružen/a: 25 avg 2015, 09:20
Kontakt:

PostPostao/la SonVolt » 31 avg 2017, 16:37

Drago mi je da sam naletio na ovu temu, šteta što nema više napisano.

@AndreWilliam respect za Warsaw, Joe Division je jedna od najinteresantnijih muzičkih priča. Bend uz koji u isto vrijeme želiš da plešeš i da se ubiješ.

Pokušat ću da doprinesem ovoj temi bar kvantitativno, zato postavljam album koj mi je odmah pao na pamet čim sam ugledao temu.
THE Clash-London Calling, 1979
slika

Bez obzira na moju želju da pobjegnem od klišeja kada o nečemu govorim, za „London Calling“ moram reći da je album zbog kojeg sam zavolio muziku i koji mi je otvorio vrata za razne muzičke pravce i stilove, na koje do tada nisam obraćao pažnju.

Iako sam ga preslušao dugo nakon je „The Clash“ otišao u u historiju, ostavio je utisak vjerujem sličan onome koji su doživili oni koji su 1979. godine prvi puta spustili iglu na vinil i iz zvučnika začuli prve taktove istoimene pjesme. Iz današnje perspektive ovaj album predstavlja vrhunac i kraj punk muzike i pokreta uopšte. Ironično je da mi je bend zbog kojeg sam zavolio punk ujedno i razbio sve iluzije o tom žanru, koji je ogolio sve mane i restrikcije punk estetike i koji mi je pokazao mnogo širu i kompleksniju sliku muzike.
Bespotrebno je da pišem o značaju i utjecaju ovog albuma na muzičku historiju jer kraća posjeta google-u će reći mnogo više od mene. Strummer-Jones, najbolji muzički dvojac još od onog svetog, Lennon-McCartney, su sa „London Calling“ napravili istinski rock and roll album koji ne bježi već naprotiv potpuno otvoreno i gotovo naivno prihvata razne muzičke utjecaje, bez obzira iz kojeg pravca i iz koje pozadine dolazili. Reggae, Ska, Blues, Jazz.......The Clash ih uzima sve i izbacuje sa punk žestinom. Punk, koji je nastao kao muzicki pokret koji slavi slobodu je vremenom izrastao u muzički pravac sa najviše ograničenja, gdje je najveći grijeh znati svirati instrument. Iako je album izašao u periodu kada je uveliko rasla i širila se post-punk scena a sam punk rock bio na izdisaju, London Calling predstavlja upravo to izdizanje iznad žanra, probijanje svih nametnutih granica i prerasta u mjesto gdje nazivi muzičkih pravaca nisu odredba ukusa već izvor inspiracije.
„London Calling“ je istinski rock and roll klasik i nezaobilazan je u svakoj raspravi o najvećim muzičkim ostvarenjima.

Da imam spisateljkog dara, mogao bih napisati knjigu o fenomenu „The Clash“. O tome kako su od garažnog punk benda došli do (marketinške) titule „The only band that matters“, do zloglasnog ugovora sa izdavačkom kućom koja je postala primjer mladalačke ambicije i koorporativne pohlepe, sve do kultne ličnosti Joe Strummer-a.
I zamalo da zaboravim nevjerovatan cover albuma na kojem Paul Simonon razbija svog fendera, urađen po uzoru na cover albuma Elvisa Presley-a.
https://www.youtube.com/watch?v=5Gprcg0jUdU

Avatar
uNbx
Postovi: 5969
Pridružen/a: 13 jul 2014, 17:32
Lokacija: Anestezija
Kontakt:

PostPostao/la uNbx » 31 avg 2017, 16:48

Definitivno tri albuma koja su uticala na moj život općenito, a ne samo onaj dio koji se oslanja na umjetnost ili na muziku su: Bistriji ili tuplji čovek biva kad... (Šarlo Akrobata), Ljubav (Ekatarina Velika) i The Wall (Pink Floyd). Napisaću nekad poslije zašto su mi ova tri albuma toliko bitna.
Inače i ja sviram džitru već duže vrijeme, a osoba od koje najviše crpim influence je gospodin Radomir M. Točak. Kad je samo muzika u pitanju, komotno mogu prislonit čitavu diskografiju grupe Smak. I da dam podršku raji koja sviraju u bendovima, naravno ako rade autorske stvari samo, jer znam kakav je to mukotrpan posao, pogotovo ako se najveći dio kreativnog dijela srući na tebe.
jedan devet čet'ri šest
željkan vazda mačić čest

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 02 sep 2017, 12:45

AndreWilliams WroteColon :zviz: Imao sam ovaj album na originalnoj kaseti. Odlican zvuk.

Originalna kaseta, kako to samo simpatično danas zvuči. S kakvim sam samo ponosom pokazivao i pozajmljivao taj CD ljudima. Inače sam sve presnimavao na kasete, posuđivao bih kasete ili CD'ove na sedmicu-dvije te presnimavao ono što mi se sviđa na "snimaljke". Jedno vrijeme sam puno slušao radio, pa sam znao i s radija da skidam (taman krene pjesma a čuješ "deset je sati i sedamnaest minuta").

Ovaj album je za razliku od JD koji je post-punk dark-wave, pravi punk, up beat, vrlo energican i sirov zvuk. Uzivajte!

Na neki neobjašnjiv način me Joy Division zaobišao sve do prije nekih 12-ak godina. Prijateljica mi je dala neke pjesme u Mp3 a ja sam ih preslušao u iTunes koji sam tada koristio za slušanje muzike. Znam da sam u bazu pohranio samo dvije, jedna je bila Love will tear us apart, druge se ne sjećam. Valjda me je ta numera najviše podsjećala na pop, ostatak je bio previše punk za moj ukus. Hvala na ovome, nisam znao da su se zvali Warsaw. Ali, zapravo kad razmislim, 100 % sam siguran da sam čuo neke od ovih pjesama ranije.

Strummer-Jones, najbolji muzički dvojac još od onog svetog, Lennon-McCartney, su sa „London Calling“ napravili istinski rock and roll album koji ne bježi već naprotiv potpuno otvoreno i gotovo naivno prihvata razne muzičke utjecaje, bez obzira iz kojeg pravca i iz koje pozadine dolazili. Reggae, Ska, Blues, Jazz.......The Clash ih uzima sve i izbacuje sa punk žestinom.

Kako danas imam nešto širi "vidokrug" što se tiče muzike, vrijeme je da poslušam ovaj klasik od A do Ž. Uzgred, mislim da pisanje nije nešto za šta si najmanje nadaren (da se tako izrazim).
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 06 sep 2017, 19:48

Mike Oldfield - Crises
1983 - Progressive rock, pop rock

Još jedan u nizu albuma koji sam nabavio radi jednog velikog hita. Znao sam lika koji je predavao muzičko u školi, a znao je da odsvira Moonlight Shadow, možda i najpoznatiji Oldfieldov hit. Tako bih, svaki put kada bih na omotu nekog albuma spazio ime Mike Oldfield, obrtao CD ili kasetu da vidim popis pjesama s druge strane.

Pjesmu sam našao na albumu pod imenom ”Crises”. Na zelenim koricama bili su zapisani nazivi svega 6 numera. S tim da se prva pjesma, Crises, protezala u nedogled. Zapravo je zauzimala cijelu A-stranu na originalnom LP iz 1983. “Jedna strana je vrlo komercijalna, puna singlova, dok druga predstavlja materijal koji želim da stvaram radi lične satisfakcije.” izjavio je tada Oldfield.

slika

Slušajući dvadesetak minuta materijala za ”ličnu satisfakciju”, shvaćamo zašto bi umjetnik tim riječima opisao ovo djelo, ali i da satisfakcija itekako nije samo njegova. Znajući vrlo dobro da je Tubular Bells u to vrijeme bio njegov najpoznatiji hit, Oldfield otvara i zatvara numeru tonovima sintisajzera koji nas vraćaju deset godina unazad, u eru Tubular Bellsa. Između ove dvije tačke spoznaje, ukomponovan je bezbroj rifova na raznim instrumentima, efekata (uključujući i policijske sirene)… zapravo svega što je, čini se, Oldfield morao da izbaci iz sebe u tom trenutku. Muzika je na više načina eksperimentalna, futuristička, tu i tamo podsjeća na nešto što bi mogao snimiti i Jean-Michel Jarre, a opet je svojstvena samo za Oldfielda. Komad je većim dijelom instrumentalan, s izuzetkom par dionica gdje se čuje njegov glas. Postoji tu nekolicina tema, nekoliko pjesama u jednoj. Tempo se mijenja i dionice se smjenjivaju: čas je riječ o roku, čas o novom talasu, čas o new age, trance.

Ono zbog čega je ovaj album ostavio utisak na mene je Oldfieldova sposobnost da stvori ambijent, atmosferu. Melodija za pjesmu Foreign Affair je sama po sebi mistična, ali ako tome dodate popularni Fairlight CMI i još par sintisajzera te naravno prikladan tekst (u izvedbi Maggie Reilly) imate pjesmu za koju znaju i ljubitelji Oldfieldovog stvaralaštva i oni koji to nisu:

Drifting and free
On a mystical sea.
A wishful emotion,
A drop in the ocean.
A hush in the air
You can feel anywhere
In the cool twilight
On a tropical night.


Sličan štimung nalazimo i u pjesmi In High Places (vokal: Jon Anderson, grupa Yes). Jedina pop numera na ploči jeste već pomenuti hit Moonlight Shadow, koji je bio od ogromnog značaja i za karijeru Maggie Reilly.
Zanimljiva je priča vezana za ovaj radiohit. Klapa koja se sastojala od Oldfielda samog (akustična gitara), Simona Phillipsa (bubnjevi), Tima Renwicka (električna gitara) te Phila Spaldinga (bas gitara) snimila je muziku za pjesmu iz prvog pokušaja, slijedeći Mikeov "backing track". Spalding je tada koristio Fender bas gitaru bez pragova, na kojoj i nije baš bio vješt (ponio ju je skupa sa dvije druge gitare kako bi ispao faca, ali nije ni sanjao da će ga Oldfield zamoliti da koristi baš nju). Snimanje je prošlo savršeno, ali je potraga za vokalistom i pravim riječima za tekst bila bezuspiješna. Noć prije pojavljivanja Reilly u studiju, Oldfield je skrojio tekst koji će ona otpjevušiti, stvarajući pop numeru koja će genija predstaviti širim masama. Nije jasno o kakvom se ubistvu radi u pjesmi, mada postoji teorija po kojoj je pjesma inspirisana ubistvom Johna Lennona.
Pjesmu Shadow on the Wall maestralno je otpjevao Roger Chapman (Family), čime se na ploči našla i jedna hard rock numera. Na ”komercijalnoj” strani ploče se našla još jedna pjesma, Taurus 3, instrumentalni komad u kojem Oldfield pokazuje svoj talenat na akustičnoj gitari. Broj 3 u nazivu vjerovatno obilježava treću deceniju života, a Taurus aludira na Oldfieldov znak u horoskopu.
Inače, veliki trag na ovaj album ostavio je i Simon Phillips, prvenstveno kao bubnjar a potom i kao koproducent ploče.

Ostatak diskografije nije ostavio toliko veliki utisak na mene, iako bih tu i tamo nabasao na remek djela ovog čarobnjaka koji je, čini se, znao da svira maltene sve i jedan instrument (unajmljivao je samo one izvođače koji su mu mogli pomoći, apsolutne majstore svog zanata). Drugačije gotovo da nije moglo ni biti: ipak je ovo prvi Oldfieldov album koji sam slušao, u ranim tinejdžerskim godinama, u vrijeme koje je itekako ostavilo traga na moj život.
Objavljen: 27. maja 1983.
Trajanje: 37:41
Izdavač: Virgin
Producent: Mike Oldfield, Simon Phillips
Snimano u kućnom studiju Mikea Oldfielda, Denham, Engleska

Popis pjesama:
1."Crises" (Mike Oldfield) – 20:40
2. "Moonlight Shadow" (Oldfield) – 3:34 (vokal: Maggie Reilly)
3. "In High Places" (Oldfield, Jon Anderson) – 3:33 (vokal: Jon Anderson)
4. "Foreign Affair" (Oldfield, Maggie Reilly) – 3:53 (vokal: Maggie Reilly)
5. "Taurus 3" (Oldfield) – 2:25 (instrumental)
6. "Shadow on the Wall" (Oldfield) – 3:09 (vokal: Roger Chapman)
Zadnja izmjena: Makanaky, dana/u 03 nov 2017, 22:40, ukupno mijenjano 5 puta.
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 16 sep 2017, 13:23

Scorpions - Crazy World
1990 - Hard Rock

Rijetko koja pjesma je definisala i obilježila vrijeme u kojem je nastala kao što je to slučaj sa Wind of Change, veliki hit Scorpionsa. Klaus Meine je dobio ideju za tekst tokom posjete Moskvi 1989. godine (rijeka Moskva i Gorky Park se pominju u pjesmi). Bilo je to u doba glasnosti u Sovjetskom Savezu i pada komunizma u nekoliko država Istočnog Bloka. Duvali su neki novi vjetrovi, nazirale su se promjene.
Wind of Change našla se na jedanaestom albumu Scorpionsa, pod imenom "Crazy World". Simbolično je to kako je ovaj posljednji album prije raspada SSSR, a prvi nakon pada Berlinskog Zida smatra posljednjim klasičnim albumom grupe. Ovo je, naime, posljednji put da bend nastupa u klasičnoj postavci. Ipak, promjene su već nastale – prvi put od 1974. i albuma "Fly to the Rainbow" Scorpionsi su sami bili odgovorni za produkciju, u čemu im je pomogao Keith Olsen. Kako se ovome nije svidio krnjavi engleski kojim su tekstovi bili napisani, poslao ih je u Vankuver, prebivalište tekstopisca Jima Vallancea. Za snimanje albuma izabran je jedan studio u Los Angelesu. Tokom pauza u snimanju, članovi benda pratili su američke medije. Tako je insipiracija za konačni naziv albuma došla od tadašnjeg predsjednika SAD, Georga H. W. Busha; bubnjar Herman Rarebell gledao je konferenciju na kojoj je ovaj izjavio "You have to realize, we live in a crazy world".

Malo je reći da je veliki hit Scorpionsa njihovo najpoznatije djelo. U Njemačkoj se Wind of Change smatra pjesmom stoljeća, a mislim da mogu da tvrdim da je to i najpopularnija njemačka rok kompozicija van Njemačke. Sjećam se da se muzički spot vrtio i na našim televizijama (vjerovatno TV SA, ne sjećam se više) i da mi se pjesma već tad svidjela.

Do cijelog albuma sam došao mnogo kasnije. Kako se radi o hard rock grupi, rijetko koja numera je imala sličnosti sa pjesmom koju su svi znali... međutim, to mi nije smetalo. Uvodni akordi pjesme Tease me, Please me nagovještavaju nešto veliko, zavjese se dižu, parna lokomotiva se polako pokreće, šou može da počne. Ono što slijedi u narednih pedeset i kusur minuta je priča o ludom svijetu u kojem živimo, čovjeku koji je spreman i da pogine za ljubav svog života – kao i onome koji čeka da ga pogode između očiju prosto jer se našao o opasnom dijelu grada – ženi čiji su dani monotoni ali noći lude. Tu je i par numera koje opisuju put grupe po turnejama: Restless Nights i već navedena Tease me, Please me:

The girls are dressed to kill
Lookin' for a thrill
Slidin' and glidin'
Sometimes they make it hard to choose
I never wasted any time
Never missed a beat
Total satisfaction
Always guaranteed


"Crazy World" je za mene veseo album, pun energije. Bez obzira o kakvim temama se radilo u tekstovima, muziku karakterišu brz ritam i bezbrojni rifovi električne gitare. Jedini pravi izuzetak je Send me an Angel, balada koja može da se interpretira na više načina, ali je sasvim sigurno da se radi o nekoj vrsti molitve. Scorpionsi su pjesmu sačuvali za sami kraj, što itekako ima smisla. Ne samo iz razloga što se pjesma stilski razlikuje od ostatka albuma, već i što naposlijetku nada zadnja umire. Niko nije oslobođen teških trenutaka i sasvim sigurno će se naći u situaciji da će mu trebati snage, kao i poneki putokaz, savjet da nastavi dalje.

Ne znam šta bih još rekao. Scorpionse ne slušam baš često, ali mi je prva asocijacija na njihov pomen sasvim sigurno veliki hit i album na kojem se našao. Što je ujedno i prva pjesma kao i prvi njihov album uz koje sam imao priliku uživati.

Objavljen: 6. novembra 1990.
Trajanje: 52:53
Izdavač: Vertigo, Mercury
Producent: Keith Olsen i Scorpions
Snimano u Goodnight LA Studios, Los Angeles, SAD i
"Wisseloord Studios", Holandija

Popis pjesama:

Tease Me Please Me 4:44
Don't Believe Her 4:55
To Be With You In Heaven 4:48
Wind Of Change 5:10
Restless Nights 5:44
Lust Or Love 4:22
Kicks After Six 3:49
Hit Between The Eyes 4:33
Money And Fame 5:06
Crazy World 5:08
Send Me An Angel 4:34
Zadnja izmjena: Makanaky, dana/u 03 nov 2017, 22:47, ukupno mijenjano 1 put.
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla

Avatar
Makanaky
Postovi: 684
Pridružen/a: 06 jul 2010, 15:33
Kontakt:

PostPostao/la Makanaky » 23 okt 2017, 18:20

Nirvana: MTV Unplugged in New York
1994 - alternative rock, acoustic rock

slika

Jednom prilikom sam prebacio na MTV (u vrijeme kada se na MTV još mogla čuti muzika) i čuo zvuk harmonike. Likovi koji su bili na bini - Cobain, Novoselic, Grohl - i nisu baš bili poznati po tom instrumentu, a ni sama numera nije bila naročito "nirvanovska". Bilo kako bilo, pjesma ”Jesus doesn't want me for a sunbeam” mi se svidjela. Znao sam za koncert kao i da se našao na ploči. Džeparac je ovoga puta morao otići na MTV Unplugged in New York.

Akustične gitare i snimanje unplugged koncerata su tih godina bili u modi. Ako ste poznato ime, snimite koncert bez pojačala (uslovno govoreći) i ne morate snimati studijski album - tiraž će sasvim sigurno premašiti očekivanja. Ovo je nedvojbeno bio slučaj s Nirvanom - ne samo da je ploča prodana u milionima primjeraka, već je smrt Kurta Cobaina stavila tačku na prekratku ali veoma uticajnu karijeru ove grunge grupe.

MTV je već neko vrijeme želio da napravi koncert s Nirvanom, ali Cobain nije bio oduševljen idejom. Kada je konačno pokazao malo dobre volje, čini se kao da je rekao: "okej, uradićemo taj koncert, ali sviraću ono što se meni svira, i koristiću pojačalo". Cilj nije bio pojaviti se, otsvirati sve hitove i otići, već prirediti jedinstven šou, mješavinu svega što je bio Kurt Cobain, što je volio. Primjera radi, za goste je pozvao dvojac Meat Puppets (što opet nije bilo po ukusu MTV). Pojačalo se jasno čuje na albumu - za potrebe koncerta producent Alex Coletti ga je kamuflirao. Cobain je zatražio da se na bini pojave crne svijeće, ljiljani sorte "stargazer", te kristalni luster, potvrdivši da se radi o atmosferi kakvu viđamo na sahranama.

Nirvana je odvojila dva dana za uvježbavanje. Vladala je nervoza, bend je imao problema s određenim pjesmama, a Cobainu se nije svidio zvuk bubnjeva. Nastup Davida Grohla je bio pod upitnikom. Kako su udarci morali biti blagi, na kraju se rješenje našlo u novim palicama, pogodnijim za akustičnu svirku. Čitava stvar je na kraju bila previše za Cobaina (koji se skidao s droga i nije baš bio u elementu za svirku) te je dan prije koncerta rekao da se neće pojaviti.

Narednog dana popularni trio se, naravno, pojavio pred sretnicima koji su se domogli ulaznice za ovaj jedinstveni nastup u tadašnjem Sony Music Studios. Potpomognuti gitaristom Patom Smearom te Lori Goldstien na violončelu, ekipa je otsvirala nekolicinu manje poznatih pjesama iz Nirvaninog reportoara, kao i cover verziju već pomenute "Jesus Doesn't Want Me for a Sunbeam" škotske grupe The Vaselines, "The Man Who Sold the World" Davida Bowiea, te "Where Did You Sleep Last Night?" (ustvari "In the Pines"), stare američke narodne pjesme najpoznatije po izvedbi blues gitariste Lead Belly. Braća Kirkwood (aka Meat Puppets) su dali svoj doprinos u obliku tri autorske pjesme od kojih vrijedi istaći "Lake of Fire" koja će se kasnije pojaviti i kao single.

Cobain kao da se trudio da razbije sve dogme, sva ograničenja, sva pravila... ali bez de kompromituje svoju ličnost, iskrenost (“garantujem vam da ću sj***ti ovu pjesmu”). Pjesmu "Pennyroyal Tea" otsvirao je solo, da bi mu onda postalo jasno da su naredne dvije na listi, "Dumb" i "Polly" ustvari "jedna te ista pjesma" te da ih ne bi trebali izvesti jednu za drugom. Tokom zadnje trećine koncerta atmosfera je bivala sve opuštenija... Cobain je (planski ili ne) napravio kratku parodiju pjesme "Sweet Home Alabama" da bi nešto kasnije izustio "any requests?", što je naravno rezultiralo mnoštvom dobacivanja iz sale (How are we supposed to play "In Bloom" acoustically?) Na kraju je prosto poručio "J****e se svi, ovo je zadnja pjesma večeri" te je izveo pjesmu iz 19. vijeka, sasvim sigurno inspirisan verzijom Marka Lanegana, kao i nekom od izvedbi Lead Bellya.

MTV Unplugged in New York je jedinstven po mnogo čemu. Skupina koja je poznata po urlanju, skakanju po bini, distorzijama je u jednom dahu izvela 14 pjesama na klasičnim instrumentima (za razliku od ostalih grupa koje bi kombinovale snimke s dva koncerta) predstavivši niz žanrova više ili manje vezanih za rock. Mogla bi se napisati čitava knjiga o temama i tematikama koje se provlače kroz tih 14 pjesama - bilo da se radi o ljubavnoj vezi Kurta Cobaina, zapažanjima Curta Kirkwooda za Halloween ili životnim mukama afroamerikanaca američkog juga.

Bio je to prvi (i posljednji) CD koji sam nabavio od Nirvane. Kao i sa svom ostalom muzikom, danas na malo drugačiji način slušam ove pjesme, iako opet mogu da probude iste osjećaje.

Popis pjesama:
"About a Girl" – 3:37
"Come as You Are" – 4:13
"Jesus Doesn't Want Me for a Sunbeam" (Eugene Kelly, Frances McKee) – 4:37
"The Man Who Sold the World" (David Bowie) – 4:20
"Pennyroyal Tea" – 3:40
"Dumb" – 2:52
"Polly" – 3:16
"On a Plain" – 3:44
"Something in the Way" – 4:01
"Plateau" (Curt Kirkwood) – 3:37
"Oh, Me" (Kirkwood) – 3:26
"Lake of Fire" (Kirkwood) – 2:56
"All Apologies" – 4:23
"Where Did You Sleep Last Night" (trad.; aranžman Lead Belly) – 5:08
Lole, taman se ludilo raščisti / taman smo nadomak smisla / evo ih sledeći fašisti dok si rek'o piksla


Natrag na “Diskusije”

Online

Trenutno korisnika/ca: cala, chily-rz, Gifron, JuventinoVero, muhamedhulk i 12 gostiju.