Post
Postao/la filip13 » 23 jan 2015, 19:11
U subotu je napunio 73 godine. Zdravlje mu je ozbiljno narušeno već gotovo tri decenije. Sve češće je u bolnici, sve manje ga viđamo u javnosti. Njegov život ne može da opiše ni sva sila dokumentaraca i igranih filmova, stotine knjiga. Uvijek je malo.
A kako ne pisati i ne pričati o čovjeku koji je okrenuo kompletan sport naglavačke, koji je pomjerio sve moguće i nemoguće granice, koji je na vrhuncu slave valjda bio najpoznatija osoba na svijetu i vjerovatno najbolji sportista kojeg smo ikada imali priliku da gledamo, vidimo, čujemo.
Gledao sam. Opet. Njegovi mečevi su jednostavno takvi. Drže se i nakon 40 godina. Stil. Kretnja. Brzina. Brzina najviše. Ničije ruke i noge sinhornizovano nisu bile tako brze.
"Kako da udariš, ono što ne vidiš..."
Kao i u svakoj jugoslovenskoj porodici i u mojoj kući se gledao svaki mogući sport. Biatlon, nordijsko trčanje, skakaonice, tenis, šta vam srce poželi. Opet pored uobičajenih fudbala i košarke, sport broj jedan u kući Avdića je bio Boks.
Tata, a i dedo prije njega, su štimali sve oko važnih boks mečeva. To se jedostavno nije propuštalo. Meza i piće u pidžamama kao Reuf, Nele i Minka u Nadrealistima. Sjećam se da smo u rano jutro sjedili nepomično u dnevnoj sobi nakon šokantnog poraza Tysona od Bustera Douglasa dok je stari sam sebi ponavljao:"Jebote, izgubi Tyson" (mislim da kladionice tada kod nas nisu postojale, čovjek je jednostavno bio potresen).
Samo o jednom sportisti sam znao gotovo sve iz usmenog predanja, a da ga nikada nisam gledao uživo.
Muhamed Ali.
Detalji mečeva koje su mi pričala dva gospodina su bili tako tačni i precizni da sam se godinama kasnije pitao kako je bilo moguće da zapamte toliko momenata iz jednog gledanja, ali i to valjda govori koliko im je značilo (opet, stari je mogao 45 minuta da priča i o Oskaru Bonaveni. Meni je ime bilo gotivno. Kada sam imao osam godina želio sam da se zovem Oskar Bonavena). Ne samo njima. Čitavim generacijama ljudi koji su stasali gledajući njegovo majstorstvo Muhamed Ali je bio i ostao veći od života. Spoj svega. Izgleda (tu negdje uskače mama sa svojim:"Izuzetno zgodan muškarac. Za boksera prelijep"), duhovitosti, talenta, priče, atrakcije, hrabrosti, odlučnosti. Kao da zapakuješ pjevača, repera, glumca, književnika, revolucionara, vizionara u jednu osobu i daš joj najveći bokserski talenat ikada viđen. To je bio Muhamed Ali. Otprilike.
Priča ima toliko i tako su fascinantne da zaista sa ove vremenske distance ne postoji sportista koji može da mu priđe. Sve što pokušavaju ovi danas u bilo kojem sportu, Ali je radio 1960-te i radio je bolje..."Sonny Liston je veliki, ružni medvjed. Nakon što ga pobjedim pokloniću ga zološkom vrtu..." Doktor provokacije, majstor promocije. koji crni menadžeri i portparoli... Ali je sve radio sam.
Nakon osvajanja zlatne olimpijske medalje u Rimu, tada Kasijus Klej je otišao sa medaljom oko vrata u jedan dajner u svom Lujvilu da nešto jede. Po ulasku sačekao ga je gazda sa, za to vrijeme dobro poznatim riječima: "Crnčuge ovdje nisu dobro došle"... "Hoću da jedam... ja sam olimpijski šampion, vidi medalju!", odgovorio je Klej. "Za mene si samo crnčuga".
U svađu se uključilo i nekoliko lokalnih kavgadžija koji su jedva dočekali priliku da započnu svađu sa nekim crnim momkom. Pratili su ga nakon što je izašao iz restorana u namjeri da ga premlate i naravno napravili kobnu grešku. Klej ih je redom pretukao i zatim zavitlao zlatnu medalju u vodu koja nikada kasnije nije pronađena...
Šampion je postao pobjedivši strašnog Sonnya Listona čovjeka sa mafijaškim vezama i udarcem kojim je lomio vilice.Ubrzo nakon toga Kasijus Klej je postao Muhamed Ali. Ubrzo nakon toga dobio je poziv da ratuje u Vijetnamu.
Za razliku od većine sportista, koji su uglavnom utrenirani da govore ono što narod voli da čuje ili kada otvore usta kažu neke stvari koje vas ubiju u pojam, Ali je bio dovoljno inteligentan i hrabar da se bori za svoja uvjerenja i da ne uzmiče. "Ne želim da ubijam Vijetkongovce. Oni meni ništa u životu nisu uradili. Nikada me nisu zvali crnčugom, za razliku od nekih drugih...". Nije žeilo da se odazove u vojsku. Prijećeno mu je zatvorskom kaznom. Došao je na regrutaciju u Houston i nakon što je prozvano njegovo ime tri puta, nije istupio.
Osuđen je pred potpuno bijelom porotom na pet godina zatvora i 10 hiljada dolara novčane kazne. S obzirom da je žalba odmah uložena i da je plaćena kaucija Ali nije išao u zatvor, ali tri i po godine nije mogao da ima zvanične mečeve... "Ukrali su mu tri najbolje godine njegove karijere. Kada je bio na vrhuncu nije mogao da boksuje." - rekao je njegov legendarni trener Angelo Dundee...
Vratio se nakon što je vrhovni sud proglasio odluku nevažećom i tu kreće bokserska antologija u kojoj su učestvovala još dva čovjeka. Muhamed Ali, Smokin' Joe Frazier i Big George Foreman. Najveća i najbolja era u istoriji boksa. Tri beskompromisna borca. Spremni da umru za pobjedu. Karizmatični, orginalni likovi sa filmskim ponašanjem i nadimcima. Svaki sa posebnim stilom i u ringu i van njega.
Muhamed sa svojim "JA SAM NAJBOLJI!! SVIH VREMENA!!" nastupima. Joe Frazier, šutljiv, uvijek mutnog pogleda sa ulica Philadelphije i George Forman, najjači udarač u istoriji boksa. Čovjek koji je van ringa ruke uvijek držao u džepovima kao da krije pištolje...
Ali nakon tri godine pauze više nije "letio kao leptir i ubadao kao pčela". Najbrže noge u istoriji boksa više nisu bile tu, ali je nevjerovatna želja da ponovo bude šampion itekako bila prisutna...
Rivalstvo Alija i Fraziera ostaje vjerovatno kao jedno od najvećih u istoriji bilo kojeg sporta. Joe je svjedočio u Alijevu korist kada je ovome bilo zabranjeno da boksuje, čak u jednom trenutku nije želio ni titulu šampiona jer je ona oduzeta Muhamedu bez borbe, na kraju je nokautom došao do te pozicije.
Prvi meč između ove dvojice prozvan je "borbom vijeka" i održan, a gdje drugo nego u Madison Square Gardenu. Uvod u meč je bio dosta mučan. Ali je rešetao na pres konferencijama o "šampionu bijelog establišmenta", "gorili", "čovjeku koji ne zna priča" , "osobi koja je previše ružna da bude šampion". Frazier verbalno nemoćan da uzvrati Aliju je gorio od bijesa i tukao šakama zidove u svlačionici.
Ali je u MSG-u natrčao na pravi projektil lijevim krošeom koji je ispalio Joe (sličnost njegovog i Tysonovog stila je zapanjujuća) i koji ga je zakucao u pod. Frazier je u svakom meču udarao Alija najsurovije što je mogao... "Išao sam da ga ubijem svaki put. Učinio je da me ljudi mrze i da misle da sam nešto što nikada nisam bio. Moj jedini način da odgovorim je bio u ringu. Želio sam da pati kao što sam ja patio.", izjavio je Frazier.
Ali je toliko uništio Frazierovu psihu da je ovaj godinama kasnije na telefonskoj sekretarici imao poruku "Nekada je letio kao leptir i ubadao kao pčela, a sada ne može da ustane. To sam ja uradio. Ostavite poruku nakon zvučnog signala".
Drugi meč je Ali dobio na poene i tako stekao priliku da se protiv Foremana bori za titulu apsolutnog šampiona. Diktator Mobutu je iskeširao 10 miliona dolara da se meč održi u Kinšasi u oktobru 1974 godine. Dovedene su gotovo sve najveće afroameričke muzičke zvijezde tadašnjeg perioda i onda su svi zajedno ostali u Zairu 45 dana duže.
Foreman je tokom sparinga zaradio nezgodnu posjekotinu iznad oka zbog čega je meč pomjeren za šest sedmica. Alija je u tom periodu pratilo nekoliko desetina hiljada ljudi na svakom koraku. Grlio je i ljubio djecu, žene, starce, išao svuda bez obezbjeđenja, dok se Foreman nakon što je uništio šampiona Fraziera (šest nokdauna u dvije runde) i Kena Nortona uglavnom mrštio i vodio svog vučjaka (kobna greška, s obzirom da su robovlasnici u Zairu uglavnom koristili takve pse i to je potpuno okrenulo domaće stanovištvo protiv Georgea).
Foreman je imao najjači udarac u istoriji boksa, 2 puta jači od Tysonovog pa vi vidite. U fantastičnom, Oskarom nagrađenom dokumentarcu "Kada smo bili kraljevi" ima scena u kojoj kamera snima boksersku vreću nakon treninga Georgea Foremana. Prizor je zastrašujući. Vreća je potpuno zgužvana od siline udaraca.
Alijevi treneri su se istinski plašili za njegov život u tom meču. Avion je bio spreman na pisti da Alija prebaci u Madrid ako povrede nakon borbe budu teške. Majstor je opet zapanjio svijet.
Umjesto da eskivira udarce i kreće se po ringu, Ali se naslonio na konopce i pokušao da zaštiti glavu te trpio nevjerovatno jake udarce u tijelo. Foreman je tukao i tukao, a zatim ostao bez vazduha. Ali je u svom gotovo ludačkom zanosu urlao na Foremana, u sred meča i između udaraca: "Udari jače George!! Zar je to najjače što možeš!! Baš si me razočarao George!!".
Samo jedan čovjek na planeti u sred borbe na život i smrt može da izgovori nešto tako smiješno kao "Baš si me razočarao George" i da nastavi da se bori.
Foreman je počeo da mlatara rukama i tu se već nazirao kraj. Kombinacija od pet udaraca u glavu, začinjena desnim krošeom ga je patosirala i bacila sve gledaoce u delirijum. Ali je ponovo bio šampion.
"Meni je čast da me pomenu u istoj rečenici sa njim. On je najveći svih vremena. I nadmudrio me i nadboksovao", izjavio je George nakon meča.
Do oduzimanja licence Ali je bio poznat kao neuhvatljiv borac. Niste mogli da ga satjerate u ćošak, niste mogli da skratite ring protiv njega. Uvijek je bacao protivnike u kontra-ritam i pogađao ih u glavu iz nevjerovatnih uglova. Nakon povratka Ali je zapanjio i svoje trenere sposobnošću da otrpi udarce. Ne bilo kakave udarce nego udarce Foremana.
Još brutalniji od meča u Zairu bio je kraj trilogije između Fraziera i Alija. "Triler u Manili" 1975 godine.
Borba u nehumanim uslovima. 40 stepeni celzijusa. Vlaga koja je bacala u nesvijest gledaoce. Dva čovjeka koja se mrze. 15 rundi. I dan - danas taj meč kao ništa drugo u sportu pokazuje šta volja i odlučnost mogu da naprave. Frazier zasljepljen mržnjom prema Aliju riješen da konačno pokaže da je bolji. Ali daleko od idealne forme, sa očiglednim viškom kilograma ali sa samopouzdanjem koje niko nikada nije imao. "I ako sanjaš da si me pobjedio, moraš da se probudiš i kažeš izvini", jedna od valjda milion njegovih antologijskih izjava.
Svaka runda je bila totalni rat. Kažu da stilovi čine svaki dobar boks meč, a ova dva stila su se savršeno privlačila. Frazier je kao niko pogađao Alija u glavu, precizno, naizgled svaki put. Ali kao i uvijek je pogađao bradu i naročito prostor oko očiju. To mu je bio specijalitet... bum, bum, bum i odjednom ne vidiš na jedno oko... Od 12. runde Frazieru su od količine primljenih udaraca oba oka bila zatvorena. Lice je izgledalo kao kaša. Čovjek se borio potpuno slijep.
Ali je u pauzi rekao u svom uglu, "Mislim da ću umrijeti" i onda izašao da se bori dalje... Joe je spuštenih ruku išao na Alija u 13 i 14 rundi...Svaki udarac je bio čisti u glavu, a čovjek nije odustajao... Pred početak 15 runde Frazierov trener Eddie Futch je fizički spriječio svog borca da izađe na gong... "Nisam mogao da dopustim da mi umre na rukama, jednostavno nisam."...Isto se dešavalo i na drugoj strani, samo što niko Alija nije smio da spriječi da nastavi, niko.
"Ovo je najbliže umiranju što sam osjetio u životu..." rekao je Muhamed nakon meča... Na prijemu kod Imelde Markos Najbolji Svih Vremena nije mogao da sa švedskog stola prebaci hranu u tanjir. Ruke su mu se toliko tresle.
Frazier je ležao na nosilima u svlačionici... "Eddie, zašto niko ne upali svjetlo, mračno je ovdje, NEKA NEKO UPALI **** SVJETLO!"... Njegov trener je skrušeno odgovorio... "Šampione, upaljena su sva svjetla u svlačionici". Frazier je i dalje bio potpuno slijep i u takvom stanju, ležeći na nosilima dao izjavu za sva vremena...
"Pogodio sam ga udarcima koji bi srušili zid, a on je ostao na nogama. Bog mi je svjedok, on je veliki šampion".
(Kažu da je prilikom susreta u jednom restoranu 20 godina kasnije Muhamed sa već poodmaklom bolešću rekao Joeu... "Joe vidiš šta su tvoji udarci uradili" i da su se zatim rasplakala obojica...).
To je bio početak kraja Alijeve karijere. Svaki sportista u sebi ima određeni broj mečeva ili utakmica zovite ih kako hoćete. Kao i najveći broj majstora, ni Ali nije znao kada da kaže dosta. Zdravlje mu je bilo već narušeno, ali on je nastavio da se bori sa kojekakvim protivnicima iako mu je i njegovi dugogodišnji doktor Ferdie Pacheco otkazao saradnju zato što nije mogao da utiče na njega.
Ali se konačno povukao 1981 godine, barem četiri godine prekasno. Godinu dana nakon što je počeo da osjeća posljedice parkinsonove bolesti koja mu je i otkrivena 1984.
Danas se Ali i ne pojavljuje u javnosti. Čovjek koji je zbog genijalnih rima i govora prozvan "Usna iz Luivila", gotovo da ne može da priča. Pojavi se neka fotografija na kojoj se jasno vidi da mu je zdravlje sada već potpuno narušeno. Odlasci u bolnicu su sve češći, ostanci sve duži. Ako ne leži onda je u kolicima.
Svaki put kada ga prikažu u tom izdanju sve mi je apsolutno jasno, ali pred očima mi uvijek stoji slika najelegantijeg borca ikada kako u bijelom šorcu pleše po ringu i lakoćom baca protivnike na pod. Ljude koje obožavate uvijek pamtite u najboljim izdanjima i nikako drugačije...
"Stavio sam lisice na munju, smjestio grom iza rešetaka, poslao sam ciglu u bolnicu, toliko sam opasan da mogu da razbolim lijek...".
Vječni Šampion.
