Nedjelja je, majsko popodne, osamdeset i neke, Gradski stadion u Donjem Vakufu. Vrijeme i teren idealni za igru. Posljednje kolo Fudbalskog prvenstva Regionalne lige. Odlučujuća utakmica za ostanak u gornjem dijelu tabele, sa ekipama koje će igrati Play off ... duel vječitih rivala Radnika i Sloge. Osamdeseta je minuta susreta, rezultat je dva naprema dva. Nervozni i istrošeni igrači Radnika šutiraju u aut glavice kupusa, kojima su domaći navijači gađali fudbalere Sloge. Čini se da je trener Radnika, Aljo Saračević isprobao sve taktike ... ili ne ?! Krajnje vrijeme je da u igru uđe Kalimero. Traže ga i navijači, znajući njegovu ulogu, i Saračević ga uvodi na teren. Jozo Šapina, zvani Kalimero, dizajner čaršijskih izloga, sa brojem šesnaest na leđima, opremljen kostobranima, steznicima mišića, znojnicama na rukama ... u prvi mah nije siguran na koju stranu travnjaka da potrči, svoju ili protivničku. Poput horoza zalijeće se na sve što ne nosi bijeli dres, uporno tražeći loptu, odnosno igrača kod kojeg je lopta. I, ne treba mu puno vremena ni prostora. Svoju desetominutnu (ili kraću?) misiju u ovom derbiju izvršava »savjesno i odgovorno« na centru terena - natrčava na protivničkog fudbalera i klizećim startom ostavlja čepove svojih kopački u njegovoj potkoljenici. Jeziv vrisak Kalimerove žrtve i tajac na tribinama. U mašti jednog petnaestogodišnjaka iskrivljena slika o bezazlenom junaku crtanih filmova, piletu Kalimeru, ali i shvatanje da u igri, kao i životu, najčešće nema fer-pleja. Rezervni igrači Sloge utrčavaju na teren, tražeći od sudije crveni karton za Kalimera, a ovaj, okružen igračima i jedne i druge ekipe, u trenutku skontavši da je u Donjem, a ne u Gornjem Vakufu, povlači, ipak, pametniji potez, i crveni karton pokazuje jednom Kupusaru. Počinje ganjanje i udaranje sudije, psovke sa južne strane tribina, na kojoj su malobrojni navijači Sloge. Gužva traje dobrih petnaestak minuta, a za to vrijeme Kalimero, par metara od korner zastavice (kraj koje za svaki slučaj stoji milicioner), pogledom nevinog djeteta, koje je napravilo sitni nestašluk, čeka da sve utihne i da se igra nastavi. Loptu, na mjestu gdje se sve dešavalo, namješta centarhalf i kapiten Radnika, Huso Alkić. U šesnaestercu Sloge su svi domaći igrači, predvođeni najvišim, Baćunom. Pored Huse, koji će izvesti slobodan udarac, je i golman Ćatan, koji je pretrčao pedesetak metara da, eto, svome kapitenu šapne na uho kako je to posljednja šansa da se nešto uradi na utakmici. Huso je uzeo kratak zalet, i dok smo pretpostavljali ko će od naših biti najviši u skoku, lopta je sjevnula poput munje i zatresla mrežu gola Sloge. Goooool!!! Strahovit projektil, koji je proletio iznad glava svih dvadeset igrača, i skinuo paučinu sa onog mjesta gdje je prečka zakovana za stativu. Rezultat je tri za Radnik, dva za Slogu. Rezultat koji Donjovakufljane vodi dalje. Sudija iz Šenkovića, kod Novog Travnika, čeka da Kupusari krenu sa centra, i da odmah svira kraj utakmice. Huso je na ramenima saigrača. Heroj je i Kalimero, kojeg iz moralnih razloga ne nose na ramenima, ali pogledi ljudi iz Stručnog štaba govore da je »odradio« svoj posao. Ustvari, pravi i istinski junak susreta je Hanija, Fahrudin Malkić, Radnikova »trojka«, odbrambeni igrač čijim zaslugama Radnik nije poražen najmanje sa tri gola razlike. Neprimjetan, u odnosu na napadače Radnika: Šimu, Faču, malog Vrbanjca i druge, Hanija je kopao k*o Alija Sirotanović, natrčao se više od ijednog drugog igrača na terenu, a to mu niko nije vidio. Možda je više od njega pretčao jedino Suad Mistrić Maca, koji je, čekajući loptu od nekog saigrača, utabao onaj dio travnjaka na desnom krilu protivničke polovine ispod tribina, tako da je čitavu sedmicu poslije utakmice, Željo Kovačević, Radnikov domar, prskao vodom taj dio stadiona koji je Maca izgazao, da se trava izjednači sa ostalom na terenu. Ipak, Radnik je pobjedio i niko nikome neće zamjeriti. Pobjedila je ekipa, i svi zajedno (sa sudijama i delegatima) odlaze na Motel u Semešnicu, gdje će se pobjeda proslavljati do ranih jutarnjih sati. Eto, takav se fudbal igrao tih godina.
Sličan se fudbal igrao i kad su za Radnik nastupali Meho Basara, Sulejman i Safet Balagija, Lazar i Boro Katić, Sulejman Kapić, Radmilo Kovačević, Bakir Mlinarević, Jusuf Jusufbegović, Neđo Ivančević, Erica Vajzović i drugi. Naravno, ne sjećam se tih igara, ali sigurno je da se igralo za raju. Ginulo se na terenu za zadovoljstvo navijača, pa i pod cijenu prljavih startova, za koje su u Radniku bili zaduženi Kalimero i Agić.
Radnik je oduvijek bio najvažnija sporedna stvar na svijetu za mnoge Donjovakufljane. Nedjeljom popodne kolone navijača, opremljeni »nanulama« za navijanje, napravljenim u Pilani, umotani u čaršafe na kojima je flomasterom bilo ispisano »Naprijed Radnik!« i obaveznim gajbama piva i sokova, žurili su prema stadionu. Uvijek su se raspoznavali oni umjereniji, od navijača koji su, pored navijanja za Radnik, torturisani kod kuće od žena, a na poslu od šefova, dolazili da se isprazne, povicima i psovkama upućenim linijskom sudiji do tribina. Umjereniji navijači su donosili podmetače pod stražnjicu i dovodili su podmladak, uvijek pristojno udaljeni od onih fanatika, koje je predvodio rahmetli Avdo Omeragić Dujica.
Radnik je najčešće bio najvažnija sporedna stvar na svijetu za vlast, privrednike, privatnike, pa i vakufske domaćice. Imao je naš grad izuzetno jaku i talentovanu rukometnu ekipu, koja je igrala Međurepubličku ligu, ali fudbal je, bez obzira što Radnik nikad nije iznenadio nekim uspjehom, uvijek bio broj jedan u čaršiji. Ekipa amatera, donjovakufskih keramičara, električara, stolara, portira, profesora, milicionera, ali i funkcionera u tadašnjoj Skupštini Opštine, motivisani zajedništvom i takmičarskim duhom, oblačili su dres FK Radnik i istrčavali na teren Gradskog stadiona, na radost donjovakufskih ljubitelja fudbala. Zaboravljane su loše partije, greške na prethodnim utakmicama, međusobno ružne rečene riječi ... sve je tada bilo sporedno, važna je bila utakmica ... važan je bio Radnik.
Donjovakufski fudbal ove godine proslavlja osamdeset i kusur godina postojanja. Od dalekog Gradskog sportskog kluba Jug, preko Drvodjelca, pa do današnjeg Radnika, prošlo je osam decenija. Generacije i generacije fudbalera, trenera, ljudi koji nikad nisu šutnuli loptu, a tekutali su se oko Kluba, redara, dječurlije koja su dohvatala lopte iza gola, pa na kraju i onih zbog kojih se fudbal i igra – navijača, nose u srcu sjećanje na one slavne dane.
Osamdesettrogodišnjica donjovakufskog fudbala prilika je da se stari asovi okupe na Gradskom stadionu i vrati dostojanstvo klubu, starijem od mnogih koji igraju Ligu prvaka. Javili su mi se Željo Vrbanjac iz Australije i Faćko Kovač iz Njemačke ... kažu da jedva čekaju juli i ponovno okupljanje Radnikovih veterana, Smajo Vučić (predsjednik Radnika) priprema teren za Radnikove legende: hoće li ovoga ljeta istrčati na travnjak Rahmija Čelić, Šime, Huso, Rade, Admir Sušić, Amir Muhić, Hatarić, Željo, Fačko ... i mnogi, mnogi drugi iz starijih i mlađih generacija Radnika? Onako, rekreativno, da ih vidimo sa štucnama, u kopačkama, da odigraju barem jedno poluvrijeme za dobra stara vremena ... da nas podsjete kako nam je Radnik nekad bio najvažnija sporedna stvar na svijetu, kako smo bježali sa nastave srijedom popodne i hrlili Gradskom stadionu da navijamo, kako smo bili privilegovani dok smo iza gola dohvatali lopte golmanu Spasi, kako smo u sokacima igrali na uskiće, oponašajući poteze Radnikovih napadača i načine radovanja kada postižu golove. Hoće li u julu istrčati na teren Radnikovi veterani, da pokažu mlađim generacijama fudbalera kako se nekad igralo srcem, napadački za pobjedu, za raju, bez taktike, bez premija, za ćevape ... jer, nije li vrijeme da igrači zaigraju, da izgaraju za pobjedom, pa makar i protiv, tamo nekog, Nević Polja, Guča Gore ili Vlašića.
Osam decenija fudbala u našem gradu je prilika i navijačima da se vrate Gradskom stadionu i bodre svoje momke, bodre svoj Radnik. »Naprijed Radnik!«
Ovo , je pisao prije 2 godine al itekako uvijek budi nešto u meni !