FK Sarajevo - Utakmice kojih se sjećamo

Moderatori/ce: hilmo,insider,MortemHz

Avatar
MortemHz
Interni moderator
Postovi: 54011
Pridružen/a: 13 jan 2015, 03:01
Lokacija: Sarajevo
Kontakt:

FK Sarajevo - Utakmice kojih se sjećamo

Post Postao/la MortemHz » 26 okt 2017, 19:35

Ovdje ćemo pisati o utakmicama kojih se sjećamo pa izvolite.
Zadnja izmjena: MortemHz, dana/u 26 okt 2017, 21:45, ukupno mijenjano 1 put.
Yugoslav First League - ⭐️⭐️
Bosnian Premier League - ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️
Bosnian Cup - ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 26 okt 2017, 19:49

28 avgust 2003. Sartid - Sarajevo
“Smederevo?! Mora da se salis!” Ovako je otprilike izgledala reakcija svakoga kome se spomenuo put na pretkolo kupa UEFA. Da, izvukli smo neke anonimuse iz Jugoslavije, odnosno onoga sto je od nje ostalo. Reakcija mog sefa na poslu je bila: «Kad se igra utakmica u Smederevu?» - «28.08.2003» - «Bas tada imamo neodloznog posla. Neces ici!». Iako je do tekme bilo nekoliko mjeseci, unaprijed mi je stavio do znanja da mi nece dati slobodan dan za takvu vrstu gostovanja. Znao je s kim ima posla.
Narednih nekoliko mjeseci proslo je u svakodnevnom planiranju, trazenju nacina da se ode u Srbiju organizovano. Poruka koju smo dobili od srpskih vlasti bila je jasna «Ako dodjete, mi vam necemo garantovati sigurnost». Zbog ovoga nijedan autoprevoznik kojem smo se obratili nije htio ni da cuje za nas.
So na ranu, zbog nemogucnosti da se putuje navijacki, dodao je dolazak nekoliko navijaca iz Srbije, uz podrsku naseg MUP-a i lokalnih cobana sa Sokoca i iz istocnog Sarajeva, koji su im bili domacini. Iako su vecinu onih koji su dosli cinili domaci izdajnici, koji su dosli zbog svega osim zbog svog kluba, ostaje zapisano to da su se na Kosevu pojavili gostujuci navijaci. Gostovanje se moralo uzvratiti!
Kako se blizio dan utakmice, tako je Beg sve cesce govorio «ja idem boli me ****, ne treba mi niko». Znam da se s tim stvarima nikad ne zajebaje, ali sam mislio i nadao se da ce odustati od te ideje, jer je bilo suludo otici u nepoznato sam, bez pomoci ostalih. Ipak je puno drugacije kada se ide sa grupom, pogotovo ako su tu ljudi za koje znas da ce ti stati iza ledja u slucaju bilo kakvog sranja. Organizovano gostovanje je propalo, prica je krenula u totalno drugom pravcu.
Osim Bega u cijelu pricu se ukljucio Dzan. Uvezali su se i dogovarali nekoliko dana prije odlaska. Preko nekih svojih veza, a dijelom i preko interneta, uspjeli smo da prikupimo kakve – takve informacije o stadionu i navijacima. Ono sto smo saznali bilo je da je to grad shporeta, seljaka i jedne navijacke grupe «Despoti» koja je imala svoj uspon prije par godina, a onda dozivjela totalni pad. Jedino lijepo sto se moglo vidjeti je slika nedovrsenog «engleskog» stadiona. Ipak, znali smo da ce protiv nas biti drugacije sto se tice publike. Dolaze im «Balije», na stadionu ce biti svega i svakoga.
Plan koji su imali Dzan i Krula je bio jednostavan. Nocnim autobusom sa Dobrinje 4 za Beograd, a dalje... valjda ima neki prevoz do Smedereva (gdje god da se to nalazi). Noc uoci utakmice Nino i ja sjedimo kod Bega i pravimo mini ispracaj. Dzan je vec ranije stigao i pripreme su pocele. Nisam odobravao put, ali prigovaranja nema. Piva po piva, lagane teme, razocarani sto ne putuje grupa, negativan rezultat iz prve tekme (1:1) i nada da cemo proci dalje... «Prile hajte s nama» - «Ne mogu, radim sutra, znas situaciju, a ovakav put...» - «Ne zanima me, mi idemo», presjeko je pricu. Malo smjeha, pive, zajebancije, atmosfera je bila redovna. Nino – mutan, ne prica puno, znam sta konta, ali... nema sanse, ovaj put ce bez nas. Dzan se nije puno zabrinjavao, vazno je da je sarajevska u ruci, a ostalo kako bude smile emoticon
Kad je doslo vrijeme da se krene, izasli smo ispred ulaza, pozdravili se sa njima, pozelili srecu i ostali onako da gledamo kako odlaze. «Ode Krula..» rekao sam vise za sebe i ne gledajuci u Ninu, a on je samo kratko u svom stilu promrljao «ode». A onda... samo jedan pogled je bio dovoljan i i situacija se u sekundi promjenila. Znamo se vec godinama, nije trebao nista reci. «Nino, nemoj mi to raditi, znas da ne mogu ici........ kako cemo???». Na autobus nismo mogli stici, nismo se ni spremili. Otici s nasim tablicama bi bio glup potez, jer auto sigurno nebi ostalo citavo. Sjetio sam se da je Dino u Sarajevu. Dino je nas prijatelj koji zivi u Njemackoj, ali covjek od akcije sto bi se reklo smile emoticon. Nazvao sam ga odmah s ulice. Kad sam ga pitao je li raspolozen da idemo, prvo se nasmijao, a kad je shvatio da nije sala - «Kako mislis da idemo?». Objasnio sam mu da je njegovo auto na stranim tablama, da se mozemo tako provuci. Iskreno, mislio sam da ce odustati, jer potez nije bio rezonski, a i on je na godisnjem, ovo mu bas i nije trebalo. «Eto me cim se spremim», to je bio odgovor. Slijedio je poziv kolegi s posla da mu kazem da smisli bilo sta da me sutra opravda na poslu. «Ti si idiot, ako mislis da ce neko povjerovati da ti je lose bas na dan utakmice, a i koji ces **** tamo? Haj dobro, ja cu probati, a ako dobijes otkaz...» - «Ne zanima me» prekinuo sam ga.
Nino je u svojoj kuci dozivio male «nesuglasice» s familijom kad se poceo spremati za put. A spremanje je bilo samo presvlacenje i trazenje pasosa. Isti slucaj je bio i kod mene, mada ja nikome nisam htio ni reci da idem. «Hoce Almir nesto da vam kaze», to je Nino rekao mojim roditeljima kad smo vec bili na izlasku iz mog stana (uvjek je bio pun smicalica smile emoticon ). Minuta cutanja i «budalo» je bio jedini komentar smile emoticon
Dok smo cekali Dinu u lokalnoj kafani, poceli smo praviti plan kojeg do tada nismo imali. Jos jedna piva i bili smo spremni. Ona dvojica nisu imali kredita, nisu se mogli javiti iz Srbije, ali smo se nadali da cemo ih bar uspjeti naci prije tekme. Javili smo im da idemo i mi, da cemo se vidjeti u Beogradu, a kako i gdje cemo se naci nismo znali. Zadnji kontakt smo imali kad smo prestigli njihov autobus. Dobro je, stici cemo prije njih, lakse cemo se naci.
Put u gluho doba noci je posebna prica. Osim sto smo zalutali na Sokocu, pa se raspitivali za put u nekom granapu i krda konja na cesti negdje u picki materinoj... nije bilo vecih problema. Granicu prelazimo relativno brzo uz pasosku kontrolu i pricu da idemo u Beograd kod familije. Prvi problem nastaje kada smo ugledali naplatne kucice na autoputu. Tek smo skontali da nemamo srpske dinare, da je 4-5 ujutro i da nema teorije da negdje razmjenimo nase pare u ta doba.
Stali smo na neko prosirenje gledali u kucice i kontali sta sad? Sreca, sudbina, ili nesto trece, stotinjak metara iza nas staje auto iz kojeg izlazi DROT i krece lagano pjeske prema nama, dok je ono auto otislo svojim putem. Cudna situacija. Dino izlazi bez komentara i ide mu u susret. Negdje na pola puta se srecu i nesto pricaju, a onda su krenuli zajedno prema autu. Nije mi bilo jasno koji ce nam **** on uopste i sto mu se obratio sve dok... dobili smo i cetvrtog putnika u autu smile emoticon. Poveli smo ga sa sobom do Bg, a on ce u zamjenu platiti putarinu. Covjek (ako se drot tako moze nazvati) nam je objasnio da zivi 150 km od Beograda i da vec par godina dolazi na posao auto stopom. Kokuzluk, jad i bijeda, to je njegova slika Srbije. Ne mogu reci da mi nije bilo drago smile emoticon Srbin ko srbin, ne gasi se, prica, prica i prica. U neka doba se sjetio da pita odakle smo, a onda je za sekundu usutio i nastavio pricu. Ne mogu reci da nije bilo zabavno s njim u autu. Zna se koliko «volimo» muriju, ali ovo je bio poseban dozivljaj. Cak i sitne provokacije tipa gay parada u Bg ga nisu natjerali da prestane pricati. Ostace mi u sjecanju legendarna recenica, na pitanje jesu li svi u Beogradu ****? «Ko, bre? Ima ih.. ima...., brate ja to ne mogu svatim. Ja se ceo zivot satirem za ono 300 grama smrdljivog mesa, a oni se 'ladno trpaju u bulju!» :-)) Nismo ga vise provocirali, zasluzio je amnestiju, a mi smo se valjali od smjeha. Ostavili smo ga negdje u Novom Beogradu i dali mu naseg cenera (iako je autoput bio ne vise od 1-2 marke). Gledao nas je kao da smo mu dali bogatstvo, a mi smo produzili svojim putem.
Vec je oko 6 ujutro, uskoro ce autobus s Krulom i Dzanom, treba ih traziti. Poslije jednog kruga po gradu, parkirali smo auto i krenuli u lagano «izvidjanje». Jos uvjek je bilo rano da negdje zamjenimo pare, tako da smo na kafu mogli zaboraviti. Raspitali smo se za autobusku stanicu i otisli da ih trazimo. Opet, neka igra sudbine, ili srece ne znam, cim smo se parkirali kod stanice nailazimo na Dzana i Bega, a ovaj drugi mu nesto tersa i mase rukama. Ispostavilo se da su sjeli da pojedu cevape na stanici, a da je Dzan mrtav hladan izvadio 200 KM da plati racun... reakciju gazde mozete zamisliti :-)) Ni danas ne znam kako su se izvukli iz cevabdzinice, bili su skrti s informacijama smile emoticon
Zamjenili smo pare u mjenjacnici na stanici, ubacili i njih dvojicu u auto, sad smo bili kompletni. Tekma je tek oko 5 sati, vremena smo imali dovoljno za jednu turisticku turu po Beogradu. Dzan se vec ranije dogovorio da se nadje s Miljanom. Miljan, nas prijatelj, pripadnik Hordi Zla koji se krece na relaciji Sarajevo – Beograd – Njemacka. Nalazimo se u jednoj kafani i dogovaramo kako dalje. Miljan je iskoristio neko svoje «poznanstvo» sa izvjesnom djevojkom :-)) koja je slucajno neka fora u Smederevu, pa je jednim telefonskim razgovorom zavrsio karte za zapadnu tribinu. Sve je bilo spremno za tekmu. Bas u to vrijeme zovu me s posla da vide kako sam. Uz zvuk fontane u pozadini, zalim se na proljev, temperaturu (avgust je mjesec) i nazdravljam ostatku ekipe. Posto nije bilo mjesta u autu, dogovorili smo se da cemo semo s Miljanom i njegovim rodjakom naci pred stadionom, gdje ce nam i dati karte za tekmu. Vec je bilo podne i polako se priblizavalo vrijeme za tekmu. Imali smo jos malo vremena da prosetamo Beogradom i napravimo par turstickih slika na Marakani i JNA. U medjuvremenu drot na ulici zaustavlja Krulu i Ninu i legitimise ih. Ne znam zbog cega ih je zaustavio, ali su brzo pusteni uz rutinsko zapisivanje podataka. Na putu prema autokomandi i dan danas na zidu neke skole stoje grafiti Sirco, Hz. Na Marakani smo iskoristili otvoren ulaz na sjeveru i usli da se slikamo. Fotograf je bio jedan funkcioner CZ, kojeg smo lijepo zamolili da nas sve skupa uslika. Nije valjda imao pojma ko smo ustvari, a i mi cemo biti fer pa ga necemo imenovati :D

Vec pod uticajem Begovih «mikseva» iz price o Ceskoj smile emoticon i pive, pa jos +40, odlazimo do JNA, pravimo par slika i krecemo prema autu. Vrijeme je za tekmu. Nismo znali gdje se stadion nalazi, ali smo znali kako cemo se ponasati. Znao sam sta god da se desi da necu biti ostavljen, a i ostali su znali sta mogu ocekivati od mene. Vec na ulazu u grad vidimo prvu patrolu policije, malo zatim i stadion s nase desne strane. Ima jos nekih sat vremena do tekme, ali se oko stadiona primjetio veci broj ljudi. Odlucili smo da se ne parkiramo pored stadiona, nego da produzimo dalje. Grad (tako cemo ga zvati, mada...) i nije toliko velik. Jedan prolaz kroz centar, malo guzve, skretanje lijevo i eto nas na drugom kraju kod nekog mosta. Izlazimo iz auta i krecemo pjeske prema stadionu. Dino se sam autom vratio u grad, da nadje neko mjesto za parking blize stadionu. Negdje u gradu nalazimo Dinu, dobijamo poruku od Miljana da nas ceka na ulazu u tribinu s rodjakom i s kartama. Nismo se puno zadrzavali ispred. Malo smo popricali i uz slabu kontrolu na kapiji usli na stadion. Smjestili smo se na lijevu stranu zapada skroz do zida i uz ogradu. Dogovor je bio ako dodje do tuce, udaraj prvog do sebe i skaci u teren, a dalje cemo vidjeti. Iz coska je bilo lakse vladati situacijom, jer smo iza ledja imali zid.

O tekmi ne zelim nista da pisem. Najveca blamaza u istoriji Sarajeva. Glatka pobjeda Sartida 3:0. Bukvalno smo ponizeni! Samo nek se zna da nikad ovo necu halaliti nijednoj picki koja je taj dan istrcala u svetom bordo dresu na teren. Bijes je blaga rijec za ono sto sam u tom trenutku osjecao. «Pantelicu pustas da ti devojcica uzme loptu», komentar jedne zene sa tribine stadiona je bio porazavajuci, ali je najbolje opisao izgled nasih igraca na terenu.
Despoti? Grupa djece, predvodjena sa dva debela ulojena krmka na ogradi i orkestrom ciganskim, kakvim li vec. Fuj. Ne vise od stotinjak ljudi na njihovoj tribini, dok su istok i zapad bili solidno popunjeni.
Beg se kao i obicno odvojio od grupe. Otisao je da malo «izvidi» situaciju na sredini tribine. Vrucina nepodnosljiva, naravno skinuo se do pasa i posmatrao utakmicu kao pravi domacin, malo ispod Bahe smile emoticon Kad smo se vratili kuci culi smo da je i kamera na prenosu zabiljezila taj detalj. Na tribini gdje smo mi bili skupilo se svakakvih ljudi. Bilo je primjetno dosta tetovaza «srpskih heroja». Dehidrirali smo bukvalno. Prvi put sam vidio da je sudija na jednoj fudbalskoj utakmici napravio time out zbog nepodnosljive temperature da se igraci osvjeze. Uspjeli smo se na poluvremenu dokopati neke kisele, da malo dodjemo sebi. Imam osjecaj da bi umro, da je nisam popio. S obzirom da smo vec pomalo upadali u oci, a i naglasak nam nije bio «odgovarajuci», stiglo je pitanje od jednog momka do nas «Odakle ste?». Miljan mu je odgovorio u svom stilu: «neko iz Novog Sada, neko iz Beograda, zavisi kako kad i kako za koga» smile emoticon Ofiraza je pala. Vec sam pogledom trazio Bega da mu dam znak za oprez, mada je on bio spreman. Ipak, nije bilo nikakve reakcije od onoga koji je postavio pitanje. Da li zato sto nije prihvatio cinjenicu ko smo, ili jednostavno nije znao sta da radi, ostao je zatecen i nije vise nista komentarisao ni pitao. Mislio sam da ce poslije utakmice biti «gusto». Nema veze, u tom momentu mi je bilo svejedno, jer smo bili spremni na sve i dobro pripremljeni. Iako nas je bilo malo, znao sam da necemo pasti tako lako. Da sam se bojao, ostao bi u Sarajevu.
Kad smo izasli sa stadiona Beg je samo kratko progovorio «razdvojite se» i odmah krenuo na drugu stranu ceste. Hodali smo u 2 manje grupice i isli lagano prema autu. Nismo znali sta se moze desiti van stadiona, jer smo unutra bili provaljeni. Ipak, sve je proslo dobro. Pozdravili smo se s Miljanom i rodjakom, a kada smo sjedali u auto primjetili smo jednu grupicu da gleda prema nama i nesto se dosaptava. Vec je bilo kasno, jer smo krenuli s parkinga. Nismo puno pricali. Jad i bijeda nasih manekena ostavili su nas bez teksta. Negdje na pola puta do Beograda stali smo da se osvjezimo, a onda su naisle nase picke u srpskim autobusima pod pratnjom policije. Stigao sam samo da vrisnem «mater vam **** u picku svima». Nije me niko mogao cuti, ali su vidjeli prijetece gestikuliranje od ostatka ekipe. Slaba korist od toga, ponizeni smo.
U povratku se nismo nigdje puno zadrzavali, osim sto smo zalutali, pa nas je Dino vadio informisuci se u nekoj lokalnoj kafani blizu Zvornika. Turbo folk je umjetnost za zvukove koji su dolazili iznutra. Ipak, uspjevamo naci neki granicni prelaz, koji nije bio isti preko kojeg smo usli. Zbunjeni carinik je postavljao podpitanja, otkud petorica zajedno u autu sa pecatima razlitih granicnih prelaza i jos isti dan ulazimo i izlazimo. I te probleme smo srecom relativno brzo rijesili. Spavali smo koliko se moglo u onoj guzvi u autu. Dino je najebao kao vozac, ali sta da se radi... dobro je obavio svoj posao, svaka mu cast. Povratak u Sarajevo, snadbijevanje i «samoposluga» na par pumpi usput, bijes zbog sramote i jos jedno gostovanje iza nas. Zao mi je sto nismo napravili neku akciju i sto se niko nije sjetio autolaka, ali bilo nas je premalo za bilo sta ozbiljnije. Pojavili smo se u Smederevu, to mi je bilo najvaznije.
Nemam puno toga sacuvanog, ovo je mozda zadnji interesantan izvjestaj sa neke utakmice. Pise jedan od trojice iz Ceske.
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 26 okt 2017, 20:23

15.08.2002, Sigma - Sarajevo Orginalni izvjestaj iz 2002 godine.
Izvukli smo je**** Čehe. Svi smo odmah pomislili kako nemamo šanse i da sigurno nećemo vidjeti drugo pretkolo. Odlazim do Bega i onako u zajebanciji pitam ga hoćemo li ići. «Gdje ba....u Češku!?» odgovara, ali ipak vidim da se zamislio.»Pa mogli bi je**** mu mater». Tek kad sam skonto da me je ozbiljno shvatio i ja sam se zamislio. «Ma kako ćemo? Garant neće ništa biti organizovano» govorio sam, ali sam znao da nas čeka drama.
«Ma boli nas k***c, ako bude organizovano dobro je, ako ne bude...pišaj ga, idemo mi» govorio je Beg cuclajući sarajevsku. Odmah smo nazvali Prileta i nakon što je on potvrdio da je i on 100% za to počinje organizacija. Razvlačenje geografskih karti, kontaktiranje ambasada, falsifikovanje dokumenata. Zajebancija oko dokumenata je trajala više od mjesec dana. Svako jutro ja i Beg na trolu pa u grad po najvećoj vrućini. Prile nije mogao, je***a radio je, bi on sigurno da nije :D , ali je zato iskoristio svoj politički položaj pa je završio neke ključne stvari. Jeli vrijedilo? Vrijedilo je :D .
Nakon niza mućki i pozitivnog spleta okolnosti dobili smo vize. Nismo mogli da vjerujemo. Živjeli smo za Hz&FCS, nekoliko generacija se izmijenjalo poslije rata, mi smo uvijek ostajali,bili smo na skoro svim gostovanjima, uvijek je bila ludara, ali ovo je nešto drugo. Prvo evropsko gostovanje. Bilo je malo truba što nije bilo veće interesovanje kod raje, da nas ode barem jedan autobus, ali je***a. Pored toga potrefilo se da je par dana prije utakmice u Češkoj u Puli trebao da bude organizovan Valkana Beach Festival, najveći festival elektronske muzike na ovim prostorima. Đavolima je sve išlo u prilog :D .
Odlučili smo da pokušamo sve uvezati: preko Bihaća u Rijeku, iz Rijeke u Pulu na Valkanu, sa Valkane u Ljubljanu, iz Ljubljane u Beč, iz Beča u...pi**u materinu (šala), iz Beča u Prag gdje nam je trebala biti konačna destinacija, odakle bi se na dan utakmice uputili prema Olomoucu. Plan nam je bio ono «ko preživi pričaće». Za cijelo trajanje puta planirali smo samo dvije noći da spavamo i to tek kada stignemo u Prag, u nekom hotelu koj nismo naveli u zahtjevu za vizu (za koji će se kasnije ispostaviti da je zatvoren već godinama). Drama. Sa nama je još trebao da ide i naš drug Cana partijaner koji bi se iz Pule vratio za Sarajevo, a mi bi produžili dalje. Sjećam se da je na dan kada smo sve «potrebno» spakovali u auto i onako stajali na ulici, došao Deni sa autom punim transparenata (sa namjerom da nas trojica sve te transparente nosimo sa sobom i kačimo u Čehi). Umirali smo od smijeha kad smo skontali da se uopšte ne šali. «Pa što...šta vam fali?» i dalje je insistirao gledajući nas onim svojim fol zbunjenim očima. Nismo se htjeli zajebavat sa transparentima, jer glupo je: nas trojica- pet transparenata, ali Deni je legeanda pa smo njemu za ljubav ponijeli HzOrg (da ga izreklamiramo :D ) i You will never wolk alone koji smo ranije skontali. Pored toga Deni nam je dao i džeparac da negdje tamo daleko nazdravimo za njega (Hvala ti Deni!!!).
Trip je počeo (trip-mislim na put :D ). Cuga, pljuga, lagano do Bihaća, pa pauza pa prema Rijeci. Za cijelu priču je bitno da je je**** kiša počela padati na dan kada smo krenuli. U Rijeci malo kuliranje, klopa, opet cuga pa prema Lovranu gdje smo trebali da se nađemo sa Priletovim rođakom i napravimo pauzu prije Valkane. Lovran, Opatija i ostala mjesta u dom dijelu Hrvatske su raj na zemlji. Isto kao da si u Italiji: luksuzni hoteli, plaže, sve puno bogatih stranaca, naše registracije nema s glave, sve to i mi Bošnjaci (uljezi). Osjećaj perfektan. Odlazimo sa Priletovim rođakom i njegovim «frendovima» iz Zagreba na neku kotu iznad Lovrana, planina, puko pogled na more, atmosfera opuštena i najveći jon koji sam vidio u životu:40cm bez pretjerivanja. Šmeknem jednog od onih zagrepčana, gleda prema našem Peugeotu, a na šajbi novine, Avaz, i veliki naslov «Reis Cerić-šef muslimanske mafije». «Šta li ovaj konta, odakle su ovi došli- garant, šta li oni misle šta se kod nas dešava, ko da smo Čečeni j***te» mislim u sebi, al boli me k***c, u stvari ne boli me jer bitno je da kad ideš negdje i predstavljaš nešto što je sveto: grad i klub, da to radiš kako treba. To je velika odgovornost, koliko god to nekima značilo beznačajno, to je nešto na čemu su Hz izgradile ime i poštovanje, to je nešto što mlađe generacije ne razumiju i po čemu se razlikuju.
Spuštamo se ponovo u Lovran, u autu ludnica, idemo nešto da jedemo i tu se dešava scena koja mi je i dan danas nejasna: dok smo sjedili u piceriji i čekali narudžbu, Priletu na glavu pada prozor. Ne znam kakva ga je nafaka spasla, mogao ga je izrezat a što je još gore tu bi se naš put završio :D . Sreća, ništa, idemo na Valkanu. Opet počinje kiša, i sve su prilike bile da se sprema pravo nevrijeme. Razgovaramo o Valkani. Dobra je to zajebancija pravo, dolaze ljudi iz cijele Europe na taj spektakl sa namjerom da se unište uz «dobri stari tehno», ali bilo je očigledno da će nevrijeme sve sjeb**i. U Puli poplava, voda do koljenja. Priključujemo se nepreglednoj koloni auta i do gole kože pokislih pješaka koji su po svaku cijenu željeli da partijaju, znali su da kiša neće stati i da je prostor na kojem je festival organizovan na otvorenom ali džaba. Njihovo mišljenje su dijelili Prile i Cana koji su još u Sarajevu kupili karte i sve ostalo, pa valjda šteta da propadne. Ja i Beg smo se malo zajebavali na kiši pred ulazom, đuskali, pa kad smo skontali da je vrag odnio šalu i da smo već skroz mokri nazad u bolid. Sjedimo nas dvoica u autu, zavala, muzika, ovo ono, kiša vani sve jača i jača, prolom oblaka. Kontamo kako đavole unutra sad pere – tehno, gudra, pljusak, heppening za prepričavanje, test ko je luđi, ali ipak primjetimo da neki nisu mogli podnijeti taj tempo pa su izašli sa partije i onako rastureni tumaraju, trče, prepliću se, traže gdje su parkirali auto. Beg je valjda snimio neku koku, sama «jadnica». Otvara vrata: «Hodi... hodi, ne boj se, dođi malo da se ugriješ». Duša od čovjeka, reko bi ko ga ne zna. Jadnica nasjela. Sjeda pored njega nazad, on šatro sa njom nešto priča, a ona ko zna na čemu je bila ipak je shvatila namjere «veselog bosanca». «Ne to!...Ne, ne ne, ...o ****» kukala je dok je Beg napastvovao, pokušavajući da joj skine odjeću kako bi se brže osušila. Ona je to shvatila na neki svoj, pogrešan, ja mislim «slovenački» način, pa je pobjegla glavom bez obzira. «Nisi normalan, majke mi!!!» govorio sam mu i vrištao od smijeha. Pred zoru ja i Beg uspijevamo da se probijemo kroz obezbjeđenje, nađemo «frendove» i zadamo ga. Unutra blato ko u svinjcu, svi prljavi, pokisli, ali dobri, najuporniji đavoli ne posustaju. Sunce počinje da probija, odlazimo naći kotu da se okupamo i odmorimo malo. Dobra kota, naka zabačena plaža, sunce- konačno, kupanje- konačno. Druga Canu partijanera spucala teška depresija, valjda zbog velikih količina gudre, mora, što zna da mora nazad u Sarajevo... ko zna. Cijeli dan nije progovorio, dok nismo došli do autobuske stanice da ga ispratimo. Tek onda je rekao «Vozdra...i sretno, da se živi i zdravi vratite» i sjeo na autobus fol za Sarajevo (kad smo se vratili pričao je Begu da je par dana lutao hrvatskom obalom i da mu se drama dešavala). «Ode Cana...je***a, bilo bi dobro da i on ide sa nama...to bi bio tek bila opšta havarija» komentarisali smo nakon što smo ga ostavili na stanici. Svi smo znali da on nije neki veliki navijač, ali isto tako smo znali da bi svojim prisustvom dao svoj doprinos našem putovanju pod nazivom «Najluđe su Hz». Cijeli dan zajebancija po Puli. Opet je**na kiša. Već smo ušli duboko u noć. Trebala je da bude druga noć festivala, ali smo znali da je zbog nevremena vjerovatno sve odgođeno. Opet sjedamo u auto i idemo tražiti neku kotu gdje ćemo prespavati.
Sutra prelazimo granicu i idemo prema Češkoj. Al u k**cu. Zaštekali smo se u neku šumu pored puta, samo da još ova noć prođe, sutra idemo dalje. Ujutro me budi žamor. Onako polomljen od spavanja na zadnjem sjedištu auta otvaram vrata: «Gdje smo ovo u p**ku materinu» promrmljam. Oko nas stotine, hiljade nabrijanih, prljavih mladića i djevojaka. Odmah primjetim da neki bulje u naše tablice. «Beže.. beže... ustani da vidiš ovo» drmao sam ga. I on je bio očigledno iznenađen-«After je**te». Druga noć festivala nije organizovana zbog nevremena, ali zato after jeste i došli su svi. Odlučujemo da se priključimo. Poslije dugog zagrijavanja ulazimo u neku staru tvrđavu, valjda neki storijski objekat na tri sprata. Idemo na zadnji sprat, na otvoreno. Drama. Tehno, špica, pogled na more i konačno sunce...prži. Ovo je Europa pomislim, svi opušteni, kuliraju, boli koga k**ac, sve totalno kontra od naše svakodnevnice, od namrštenih lica, besparice, tramvaja punih i ovakvih i onakvih likova. Pokušavam da ne mislim o tome. Ludilo. After je trajao do popodnevnih sati, sunce je počelo da lagano zalazi, prizor za razglednice, osjećaj za pamćenje. Na kraju kada su organizatori shvatili da atmosfera ne jenjava morali su da sve prekinu i bukvalno istjeraju raju iz tvrđave. Neki od DJ eva su miksete iznijeli na otvoreno tako da se partijanje nastavilo po okolnim parkovima. Izdvojili smo se iz mase, otišli na plažu, kupanje, zajebancija. Fakat je istina kad kažu da je najbolje ono što se desi neplanirano.
Sjedamo u Peugeot, večeras prelazimo Slovenačku granicu, iza grane spavanje (ako Bog da), ujutro za Beč. Na Slovenačkoj granici dva debela krmka- carinika, valjda po dresovima skontali ko smo i šta smo, pa odlučili da nas malo maltretiraju. Nisam ranije «puno» mrzio Slovence, ali od tada j**em im mater na svakom koraku. Ne samo da su nas zadržali skoro dva sata, prevrnuli nam auto, stvari, džepove, nego su to sve radili kroz smijeh i uživanje, svakom nas rečenicom provocirajući. Mamu im j**em. Sve se konačno završilo kada im je Prile nakon što su nas pitali za «šolde» izofiro par tisuća eura. Isfurali su nas pravo, nakon što smo prešli granu šutali smo skoro sat, nismo znali bili se smijali ili bi plakali, bili smo puni bijesa. Jeli bilo ispravno prešutati šupcima i nastaviti put ili smo možda... Prespavali smo u Ljubljani. Toliko nam se zgadila Slovenija da nismo ni razmišljali da ujutro možda prohodamo kroz grad, popijemo kafu. Nastavljamo dalje. Bez većih komplikacija prelazimo Austrijsku granicu, u Beču kratka pauza, j**iga zbog kiše, pa prema Čehi.
Vožnja je bila sumorna. Kiša je padala konstantno, bili smo već dosta iscrpljeni, nazebli bez toplije garderobe, jedna ista kaseta svira ko zna koji put. Tišina, svi dumamo, Prile se ne predaje, uporno vozi, samo da stignemo u Prag , da nađemo taj j**eni hotel i da se naspavamo. Na putu od češke granice do Praga na nekoliko mjesta primjetimo ljude kako traktorima, bagerima, lopatama prave nasipe i i vidimo da su neka manja mjesta bez struje, potopljena. Sve nekako sivo. Tek poslije smo shvatili da je u zemlji alarmantno stanje, da cijeli svijet izvještava o poplavama u Češkoj. Valjda će j**ena kiša prestati, nismo valjda toliki pehovi da utakmica ne bude odigrana. Negdje iza ponoći stižemo u Prag. Ogroman grad, ne znam koliko miliona stanovnika. Raspitujemo se za hotel koji smo tražili, niko pojma nema. Kupujemo mapu grada, neko nam je rekao da se hotel nalazi u Pragu 9, nalazimo j**eni Prag 9, opet pitamo za hotel, niko pojma nema...Lutali smo gradom do pred samu zoru, a onda odlučujemo da se vratimo u centar, prespavamo pa sutra u potragu za misterioznim hotelom. Parkiramo se pred neku zgradu, sve me živo boli, svaka kost, smrzo sam se, samo sat vremena da sklopim oči. Beg- momak nemirnog duha, odlazi «prošetati» gradom, u četiri sata ujutro. Ne mogu da spavam, znate onaj osjećaj kad ste ko zombi, ni tamo ni ovamo – insomnia. Taman me san počeo hvatati, ulazi Beg na vrata, nakav istraumiran «jarane....u ovom gradu svi plaču». Htjeo sam da se smijem, ali nisam mogao. Smijaću se sutra, valjda ću se sjetiti. Čuj ti njemu rečenice majketi, ko da smo u nekom horor filmu, šta li se njemu izdešavalo...
Budi me bol u koljenu, meniskus valjda j**em li ga. Neko ko bi ovo pročitao reko bi «Joj ovog Jeremije...samo nešto kuka», ali fakat me je bolilo, valjda sam navuko reumu u ratu, čim je hladno kosti me bole. Ali boli vas k**ac, toliko o meni. «Šta ćemo sad... hoćemo li tražiti taj hotel?» mrmljao sam. Skoro dva sata vozali smo se kroz Prag, da bih ja, sasvim slučajno ugledao na nekom neboderu natpis «?» (ne mogu se sjetiti imena hotela koji smo tražili). Sretni i veseli konačno dolazimo do vrata hotela. «Samo da se zavalim u krevet...(šta je ono krevet :D ), prespavaću i utakmicu, boli me k**ac» mislio sam, a vjerujem da sam dijelio mišljenje svojih drugova. «Pod stečajem» ili nešto tako na češkom pisalo je na vratima. Otišli smo do obližnjeg mosta, svezali sebi po jedan ogroman kamen oko vrata i bacili se u rijeku. Kraj priče. Šalim se. Skupili smo snage da se odvezemo do najbližeg pansiona, gazdaricu gurnemo sa vrata, razvalimo vrata nogom i zavalimo se u topli krevet. Opet se šalim.... i vazda ću se šaliti, šta mogu kad sam šalivdžija. Ma nisam, šalim se :D .
Našli smo neki jeftin smještaj par kilometara izvan grada, raspakovali se, okupali, oprali sve što se moglo i zavalili u KREVETE. Ali j**iga, šteta spavati, nismo zbog toga ni došli, nakon dva- tri sata dižemo se, ponovo smo skupili snagu, ili nam se to barem činilo, «šminkamo se – puderišemo nos», idemo u grad - «The boys are back in the town». Šta da vam pričam, standard, zujanje, švercanje u metrou (pravi češki huligani :D ), turističke atrakcije, muzeji :) , piva+kobasice=džaba, samoposluživanje, slikanje, kafenisanje, pa opet piva+kobasice=džaba... a kiša pada li pada. Kad smo više padali od umora, shvatili smo da je red da krenemo prema pansionu. I sutra cijeli dan smo proveli u Pragu, s tom razlikom što smo fakat bili odmorniji, što smo već na neki način upoznali sve glavne kote, tako da je drugi dan bio pravi kulerski. Ispijanje piva u velikim količinama u pabovima, «šoping», sve u svemu zagrijavanje za sutrašnju utakmicu. Kako ovo čudno zvuči.
Cijelo vrijeme imam osjećaj kao da pišem doživljaje sa neke ekskurzije, sa nekog bolesnog putovanja, a ustvari u čemu je suština – suština je u utakmici SK Sigma Olomouc- FK Sarajevo, i cijeli put je prevaljen samo radi toga. Kada neko piše izvještaj sa gostovanja to je obično: sjeli smo u autobus, u autobusu ludilo, izašli, potukli se, navijali, zapalili...znam jer smo i mi bili na bruku takvih gostovanja. Ali ovo što smo mi prošli je nešto drugo, i mada se možda čini da je utakmica u drugom planu, da smo mi neki bezveze likovi koji nemaju veze ni sa Hz ni sa FCS, nego da nam je samo trebao «izgovor» da bi obišli sve što smo obišli, ali to nije istina – nego baš suprotno. FCS i transparent HZ koji smo nosili bili su naša misija. Sve ostalo što se dešavalo je +, sve ostalo je u drugom planu.
Zabrinuli smo se. Sutra je tekma a kiša ne prestaje. Već smo znali da je u cijeloj zemlji proglašeno vanredno stanje, metro je bio zatvoren, vreće sa pijeskom na ulicama, sve puno policije. «Samo da se ne odgodi utakmica» govorili smo često. Kamen nam je pao sa srca kada nam je gospođa u centru za informacije rekla da u Olomoucu nema većih problema sa nevrenenom i kada smo od nekih prijatelja u Sarajevu saznali da će se utakmica najvjerovatnije odigrati. Odlučili smo da se u čast toga propisno uništimo u «Zombie» baru u centru Praga, a jedan od kolega, onaj «nemirnog duha» je svoje oduševljenje iskalio i na jednoj Čehinji sumnjivog morala, dok je ovaj drugi isto bio kolebljiv povodom toga, ali je ipak ostao da zajedno, uz votku i koktele prognoziramo sutrašnji dan i sve što nosi.
15. avgust 2002. Ujutro ustajemo mahmurni. Isto kao u vojsci, civilnu odjeću mijenjamo bordo odorama i šalovima, preslažemo transparente, snadbijevamo se sa svim što nam je potrebno, idemo u Olomouc. Ne znam tačno koliko dugo smo se vozili od Praga do Olomouca, dovoljno da se propisno razbijemo Begovim «miksevima». Olomouc je izgledao totalno drugačiji nego što smo ga zamišljali. Umjesto neke češke selendre dočekao nas je prelijep gradić sa trgovoma, spomenicima, tramvajem, solidnim stadionom koji smo odmah pronašli da ne bi poslije lutali. Prilaze nam neki likovi, vjerovatno novinari koji su došli pratiti utakmicu (skontali nas po dresovima i šalovima), čude se, kažu niste normalni, kao da mi to ne znamo. Na par mjesta u gradu srećemo i naše igrače, šminkere, dobacuju trebama ko da su u Titovoj, a ne u Olomoucu. Odlazimo i do hotela gdje su smešteni igrači i u dvorištu vidimo Alaima, koji sa suzama u očima govori : «Šef mi reko da neću danas braniti...samo da stignemo u Sarajevo i odoh na arbitražu». Bilo mi je žao momka, mada sam znao kolika je rupa, ali sam se kasnije na utakmici i stotinu puta poslije toga uvjerio, da je bolje što on nije bio na golu jer sigurno ne bi prošli dalje.
Dva sata je do utakmice. Idemo prema stadionu sa transparentima u ruksacima. Ispred stadiona neki lik nam se obraća na engleskom, zove nas da sa njim pijemo piće, bio je kaže u Sarajevu, vjerovatno radio nešto, zna sve igrače, i tadašnje i prošlih generacija. Pijemo u pabu koji se nalazi u okviru stadionima, onako u dresovima, šatro opušteni ali ipak na oprezu, **** nikad se ne zna. Bilo je i nekih pogleda, dobacivanja na češkom ali do incidenta nije došlo. Od nekog klinca kupujemo info magazin SK Sigma i shvatamo da se radi o klubu koji iako nije toliko poznat ima veliki broj odigranih utakmica u europskim kupovima, u olomoucu su između ostalih igrali i HSV, Fener, Juve, Olimpik Marsej, Real Madrid i drugi.
Na stadionu nalazimo još jednu grupu koja je stigla iz Sarajeva. Prevarili smo se kad smo mislili da smo jedini. Doduše, njih nekoliko je došlo pravo iz Sarajeva do Olomouca, i umirali su nam od smijeha kada smo im dali odgovor na pitanje: «Kada ste vi krenuli?» Sve skupa obezbjeđenje nas prebacuje na istočnu tribinu, na dio koji je odvojen za navijače i natkriven mrežom. Tamo nas dočekuje još jedna manja grupa bošnjaka veseljaka sa razmotanim bosanskim zastavama i pjesmama poput: Bosno moja....Kada smo ih vidjeli ja i moji «drugari» smo počeli režati. Pa fakat nije čudo što nas ljudi u Evropi smatraju zaostalim kad vide ove čobane, šatro patriote, pa ne igra BiH, nego Sarajevo.
Kačimo svoje transparente preko njihovih zastava. Skupljamo se u grupu mi koji smo došli iz Sarajeva, i možda zvuči nevjerovatno ali grmilo je, vjerovatno jer je njihova publika bila većim dijelom mirnija, a i mi smo dali 101% od sebe. Doduše čule su se neke provokacije «čeških huligana» tipa: Srbija...Srbija, na što smo im uputili velikodušan aplauz. Poveli smo – Buco Osmanhodžić. Ludilooooo!!! Nakon svih onih prognoza-dobro će biti ako nam petaka ne uvale isl. vodimo, nevjerovatno. Bilo je važno dati taj jedan go na strani koji je uvijek bitan. Nakon toga primamo dva gola, što nas naravno ni malo nije utišalo, tako da je oficijelni rezultat bio 2-1 u korist Čeha, što naravno svi znate.
Izlazimo sa stadiona uz pratnju brojnih specijalaca koji nas prate do auta, vjerovatno poučeni lošim iskustvima u susretima sa gostujućim navijačima u europskim takmičenjima. Osjećali smo se kao pobjednici, izgubili smo ali smo znali da idemo dalje. Vozimo se kroz Olomouc, Prile trubi, navijamo, Beg se izvero kroz prozor, vrišti maše šalom...Česi koji su se vraćali sa tekme u koloni zbunjeno nas gledaju, ništa im nije jasno, znaju da su pobijedili...
Budi me Prile...u stvari pokušava me probuditi drmajući me «Noni jarane... pričaj nešto zaspaću...zabiću se negdje».....Pokušavam da otvorim oči...opet kiša...sivilo....»Ma zabij se...boli me ****»uspio sam da izustim ...pokušavam da mu još kažem da je bitno da idemo u drugo pretkolo, a to hoćemol živi stići kući to nije ni bitno... - KRAJ- (konačno)
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
Zagor
Postovi: 5496
Pridružen/a: 27 jul 2008, 14:03
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Zagor » 26 okt 2017, 21:13

Obavezno čitati ovo, koliko god je puno teksta. Ev ja krenuo na drugu priču, iako mi se čini da sam ovo nekad davno čitao na drugom forumu?
"Dobar dan, mi smo FK Sarajevo, izvolite se branit"

"OOOooOOO Šta se desilo, pa te ludo volim Saraj"vo
AAAaaaAAA Niko nikada neće znati šta se dešava""""

kompleks zvani *Sarajevo*

Avatar
uNbx
Postovi: 7027
Pridružen/a: 13 jul 2014, 17:32
Lokacija: Anestezija
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la uNbx » 26 okt 2017, 21:40

"Bilo mi je žao momka, mada sam znao kolika je rupa"
:urnebes: :urnebes: :urnebes: :urnebes: :urnebes:
jedan devet čet'ri šest
željkan vazda mačić čest

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 26 okt 2017, 21:52

Zagor je napisao/la:Obavezno čitati ovo, koliko god je puno teksta. Ev ja krenuo na drugu priču, iako mi se čini da sam ovo nekad davno čitao na drugom forumu?
Sumnjam da iko ima ove textove mimo mene. Prosto su nestali gasenjem Hz foruma. Ja sam imao tu srecu da rastem uz ove momke koji su kamen temeljac hz-a, zapada i vracanja na sjever (uz duzno postovanje podgrupam) ali svi smo ucili od Nine, Prileta i Krule. Jos su tu 40+. Kaze mi noNi jednom prilikom: "Sanjam ti ja ko na centru Koseva i trava mi do iznad koljena. Probudim se i skontam da dugo nisam bio na tekmi." :-D
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
sarajevo46
Postovi: 1079
Pridružen/a: 26 jul 2015, 13:48
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la sarajevo46 » 26 okt 2017, 21:59

Bila je ova Sartid - Sarajevo priča na facebook stranici Navijačka scena BiH. Dobra priča.

Avatar
Zagor
Postovi: 5496
Pridružen/a: 27 jul 2008, 14:03
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Zagor » 27 okt 2017, 02:30

Laznjak je napisao/la:
Zagor je napisao/la:Obavezno čitati ovo, koliko god je puno teksta. Ev ja krenuo na drugu priču, iako mi se čini da sam ovo nekad davno čitao na drugom forumu?
Sumnjam da iko ima ove textove mimo mene. Prosto su nestali gasenjem Hz foruma. Ja sam imao tu srecu da rastem uz ove momke koji su kamen temeljac hz-a, zapada i vracanja na sjever (uz duzno postovanje podgrupam) ali svi smo ucili od Nine, Prileta i Krule. Jos su tu 40+. Kaze mi noNi jednom prilikom: "Sanjam ti ja ko na centru Koseva i trava mi do iznad koljena. Probudim se i skontam da dugo nisam bio na tekmi." :-D
nisam bio na hz forumu. Moguce da je negdje neko na drugom kopirao. Il sa mozda nesto slicno citao.al ne bitno. Odlicne price. Skupi jos tih prica i napisi kakvu knjigu, neku vrstu memoara il nesto slicno tome :angel:
"Dobar dan, mi smo FK Sarajevo, izvolite se branit"

"OOOooOOO Šta se desilo, pa te ludo volim Saraj"vo
AAAaaaAAA Niko nikada neće znati šta se dešava""""

kompleks zvani *Sarajevo*

Avatar
zlo87
Postovi: 3241
Pridružen/a: 04 dec 2015, 21:14
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la zlo87 » 27 okt 2017, 13:53

Odavanje počasti tragično preminulom Filipu Šunjiću Pipi u Mostar i usputni odlazak na utakmicu, koja završava najvećim neredima od raspada Jugoslavije. Filip Šunjić Pipa je bio navijač koji je živio za utakmice, kako Zrinjskog iz svog rodnog Mostara, tako i splitskog Hajduka, čije je utakmice rijetko propuštao.
Kada kažem “bio”, tada se podrazumijeva da je prestao ići na utakmice ili se preselio na neke nebeske tribine.
Koliko god da bi volio kako je ono prvo razlog, istina je, nažalost, puno surovija. Naime, Pipa je ubijen nakon sukoba redarima ispred nekog mostarskog kluba 20.12. 2003. godine, i to na pragu svoje dvadeset i druge godine.
Suvišno je napominjati kako ga je tragedija, uz njegovu karizmatičnost, vinula u besmrtnost i navijačku ikonu, pogotovo njegovim Ultrasima, navijačima nogometnog kluba Zrinjski, koji su od sljedeće sezone, u njegovu čast, preimenovali nagradu za najboljeg igrača godine u trofej “Filip Šunjić – Pipa”.
Pet mjeseci kasnije, preciznije 10.04.2004. godine, dolazim s jednim prijateljem u Mostar na čak tri svečana događaja u jednom danu. Postavljanje spomenika Pipi, na dan koji je ujedno i njegov nesuđeni rođendan, kao i skupine Ultras Mostar.
Osim postavljanja cvijeća na spomenik i navijanja na utakmici protiv Sarajeva, kojeg “dobivamo” s 2:1 uz pomoć ogromne dimnijade, dan ću pamtiti i po tome što na svečanoj sjednici kluba navijača Ultras Zrinjski, dobivam specijalnu plakatu kao izaslanik Torcide, koji je puno napravio na zbližavanju ove dvije skupine.
U kolovozu iste godine, na Torcida malonogometnom kupu, padam preko lopte i zglob mi otiče do te mjere da pokušavam ignorirati nagovaranje prijatelja da odemo u Mostar na ponovnu utakmicu sa Sarajevom i obilazak Pipinog spomen obilježja.
Ipak, na kraju popuštam i 08. kolovoza sjedam kao bogalj u auto i s četvero prijatelja s tribine jurim prema Mostaru. Većina su pripadnici radikalne skupine WB01 (White Boys 2001, op.a.), prve Torcidine podgrupe koju sam osobno osnovao te godine, tako da se jako dobro poznajemo i zabavljamo na putu za grad podno Veleža. Spomena radi, osim mene, peteročlanu ekspediciju sačinjavaju još Musa, Bičina, Mrcina i Jozo Mucić.
Stotinjak metara nakon prelaska u Bosnu standardni repertoar. Dva policajca, ne baš bistrog izgleda, iskaču iz grmlja i zaustavljaju nas, pod izlikom prekoračenja brzine, iako su u ruci imali bocu, a ne aparat za mjerenje. Malo su se naljutili kada smo ih ismijali zbog tvrdnje da smo “jurili” šezdeset na sat, ali stvar spašava Bičina zagovarajući ih besmislicama tipa: “Znate l’ vi babu Atifa”, vjerojatno nekog njihovog “komandira”, na što se matematičari razgale i puste nas bez kazne za to zlodjelo.
U Mostar stižemo oko podne, gdje se nalazimo s mojim velikim prijateljem i hajdukovcem Vedranom Franjkićem, koji nas vodi u kafić “X” od Ziza, počasnog vođe Ultrasa i invalida HVO-a, čovjeka koji je slijep i bez ruke, ali s tolikom životnom energijom, da bez problema vodi tu navijačku skupinu, ugostiteljski objekt i obitelj koju je stvorio nakon tragedije.
Tu su od poznatih Brane, Force, Vaha i još mnogi drugi likovi kakve ne možete sresti u nijednoj drugoj navijačkoj skupini.
Na primjer, mostarski Bad Blue Boys Brane je patuljak cirkuskih dimenzija, ali lavljeg srca i do zla Boga simpatičan. Vaha je Musliman odan katoličkom Zrinjskom, klupska luda i dobri duh ekipe. Brojne su anegdote iz njegovog života, a ja ću spomenuti samo jednu, koja me nasmijala u prvih pet minuta druženja.
Naručuje ti Vaha četiri pive, a kako zna mucati, zapne baš na riječi “četiri”, pa je dijalog sljedeći;
– Konobar, daj mi če…če…če… Ma daj mi pet pivi, jednu vrati! – Smijeh žešći.
A Force.. Force je tipična mostarska priča. On, kao i svi iz grada navijaju za Velež, koji je bio jedina opcija, zbog zabrane djelovanja najstarijem nogometnom klubu iz Bosne – Zrinjskom, od strane komunističkih vlasti 1945. godine. Ratne 1992. godine se grad dijeli na istočni, muslimanski, i zapadni, katolički, dio grada, a samim time i na dva kluba, gdje hrvatski postaje baš taj Zrinjski.
Gradski stadion “Pod Bijelim brijegom” Hrvati zauzimaju puškama, preimenuju u “Stadion HŠK Zrinjski”, a Velež tjeraju na istočni dio, na minijaturni stadion smiješnog naziva “Vrapčići”, uništavajući im pritom klupsku arhivu i trofeje.
Logično, Muslimani iz Veleža nastavljaju navijati za svoj klub, a Hrvati iz “Red Army” prelaze na stranu Ultrasa, postajući najveći mrzitelji nekadašnjih suboraca s tribine, baš kao i taj Force, kojeg smo često vodili na gostovanja Hajduka, ali nam baš nikad nije objasnio nastanak ogromnog ožiljka preko cijele glave.
Za istinu saznajemo čitavo desetljeće kasnije i to sasvim slučajno. Naime, maloljetni Force je bio dijelom ogromne brojke Veležovaca u Splitu, pred raspad Jugoslavije, pa je, ponesen euforijom došao ispred Torcidinog sjevera, izvadio federalnu zastavu i rekao;
– Aj sad ovu zapal’te, majku vam **** ustašku! – aludirajući na Torcidino paljenje iste zastave protiv Partizana. Naravno da je sekundu nakon toga bio izrezane glave.
Takvi ljudi su činili jedan dio Ultrasa, a drugi dio poslijeratna generacija ili pridošlice, od kojih mnogi nikad nisu prešli ni simbol grada, po kojem je nazvan, zbog mržnje prema bivšim ratnim neprijateljima.
U ranim popodnevnim satima se već bilo poprilično popilo i iz “X-a” kreće mala patrola u ophodnju gradom, koja nailazi na grupicu navijača Sarajeva, koji ostaju bez osnovnih rekvizita i pokojeg zuba. Ja sam ih, s kljastom nogom, čekao u bašti kafića, gdje smo i slavili njihov povratak.
Ostatak popodneva je prošao u engleskoj atmosferi s pjevanjem do euforije uz prolijevanje pivom, koje potpaljuju povremene informacije o dolasku većeg broja “Hordi zla” vlakom i manjeg u četiri autobusa, koncentriranih na autobusnom kolodvoru u istočnom dijelu grada.
Iako je to moglo biti i do tisuću protivničkih navijača, što je tri puta veća brojka od tadašnjih aktivnih Ultrasa, to nas nije zabrinjavalo, pa smo sat i pol prije početka utakmice krenuli put stadiona.
I tada se dogodilo. Iza bloka zgrada se čulo gromoglasno navijanje “UBI UBI UBI USTAŠEEEE…” uz zvuk razbijanja parkiranih auta, što je bio dovoljan razlog da se nas pedesetak automatski zaleti prema toj ulici, gdje ugledamo nesvakidašnji prizor, kako sprdnja od desetak interventnih policajaca prati ogromnu grupu, od možda i preko dvjesta navijača u bordo dresovima.
Prva grupa od desetak “Hordi” pada kao pokošena od naleta “povampirenih Ustaša” koji ih iznenađuju brzinom reakcije, ali ubrzo ih prilazi i još, tako da minutu, dugu kao vječnost, postajemo sudionici prave masovne tučnjave u stilu John Waynea.
Malobrojni policajci nekako staju između suprotstavljenih strana, od kojih neki, zbog ozbiljnosti situacije, vade i pištolj iz korica, što na trenutak donosi kratkotrajni prekid šaketanja, pa Sarajlije dobivaju priliku za prelazak u drugu fazu sukoba, tipičnog za Balkan, a to je bacanje kamenja, koje nas zasipa i sa sto komada od jednom, što je dovoljan razlog da nas potjeraju nekih stotinjak metara u samu blizinu stadiona.
Tu saznajemo gorku istinu, da Ultrasi ipak nisu dorasli toj liderskoj grupi navijačke scene Bosne i Hercegovine, pa od stotinu grlatih patriota ostaje ih samo pet, šest, od kojih su Vedran i Boki ujedno i Torcidaši, pa s nama petoricom iz Splita, dvojicom iz Mokošice i Branom Boysom tvore zadnju liniju obrane tribine “stajanje” od razjarenih “Hordi zla”.
Da, petnaestak ljudi, poput Spartanaca iz filma “300” staje u uski prolaz između kafića i ulazi u razmjenu kamenica, ali i pojedinačna samoubilačka zalijetanja u cijelu grupu neprijatelja, poput Joze Mucića i malog Brane, koji izazivaju potpun respekt od suprotne strane.
Agonija traje gotovo dvadeset minuta i ne pronalazim zaključak zbog čega su toliko kalkulirali, umjesto da su se zaletjeli na nas i prožvakali nas, ali nije nam bilo svejedno. Nikako.
Vidio sam na stotine sukoba, ali ovaj ću pamtiti cijeli život. Vrisak, galama, lupanje kamenja o lim auta, a svako minutu jedan pogodi nekog od nas ili njih, pa ga ostali vuku na sigurno, osim Joze, kojeg kamen pogađa u glavu, ali se još više ražesti, pa uz to još sam sebe udari šakom u bradu i reče;
– Jeli to sve šta znate? Ovo je hrvatska glava, majku vam ****!
Običan narod, pa čak i domaćice, bacaju s prozora na došljake sve, od krumpira do lončarije od cvijeća, a policija u strahu postaje i sažaljivo ironična, pa nam jedan brkati “prašinar” upada domaćinski prisno i kaže;
– Dobro je bolan momci, svi smo naši! – što, i u tom trenutku agonije, izaziva salve smijeha, uz standardno ignoriranje “službenog lica”.
Taman kada smo bili pred sigurnim batinama, kad se ubaci između nas pojačanje od tridesetak oklopljenih intervenista, gazeći sve redom. Tek tada napuštamo crtu obrane. I to sprintom prema stadionu, gdje od strane Ultrasa bivamo dočekani kao heroji i skriveni od policije.
Igra se i petnaesta minuta utakmice, ali gostujućih navijača nema. I tada dolazi vijest da su svi vraćeni u Sarajevo, zbog njihove sigurnosti.
Presedan u povijesti navijačkih sukoba, da se četveroznamenkasta brojka ljudi vrati zbog opasnosti od petnaest ljudi.
Bilo kako bilo, sreći i smijehu nema kraja, a još kada ugledamo Jozu Mucića kako po terenu hvata igrača Sarajeva, zbog prekršaja nad domaćim, utakmica postaje sprdnja koja više nema nikakve veze sa sportom.
Kako sam, u sjeni Jozine slave, i ja preskočio zaštitnu ogradu, svu težinu prebacujem na zdravu nogu, koja jednostavno ne podnosi težinu doskoka i tako, s dva iščašena zgloba, postajem medicinski fenomen.
Nije mi više bilo do smijeha, kao ni kad sam, oslanjajući se o prijatelje, izlazio vani sa stadiona, a onaj isti brkati rezervista, koji je bio tako topao i šarmantan prije utakmice, je sada ljutito pokazivao prstom u mene i govorio;
– Ovaj bolan. To je taj glavonja, **** li mu nanu!
Radilo se o zasjedi specijalne policije, koja je tijekom utakmice došla iz Sarajeva, u strahu od nastavka nereda.
Pokušao sam im reći da sam invalid, ali nisu imali sluha za moje kljaste noge. Utrpali su me u “maricu” kao vreću krumpira, zajedno s Musom, Mrcinom i Bičinom, a jedino je državotvorni kršćanin Josip izbjegao maču pravde.
Čekali smo u postali vezani lisicama za radijatore, kad se ispred ulaza čula prepirka.
– Pustite bolan ljude, majku vam balijsku!
Pa je došlo do krikova, psovki, naguravanja, a onda je drugi glas rekao;
– Nemoj Jusufe, Tite ti! Invalid je, grijeh je pred Alahom.
Bio je to Ziz. Došao je sam pred policijsku postaju, tražeći pravdu za nas, što mu neću nikad zaboraviti.
Nakon desetak minuta su ga udaljili, a jedan policajac je rekao;
– Ma **** moj je on invalid rata. Baco’ je eksplozivnu napravu na dojučerašnje komšije po noći, pa mu prslo u ruci.
Razmišljao sam o težini života u zemlji nastaloj na mržnji, kad policajac reče;
– Kren’te!
Uveli su nas kod dežurnog suca, koji je rekao da je bilanca nereda desetak ozlijeđenih navijača Sarajeva, četiri Zrinjskog, te osam interventnih policajaca, uz više desetaka oštećenih auta. I nadodao da tužilaštvo traži višemjesečni pritvor.
Progutao sam knedlu na pomisao o metalurškom gradu opjevanom od strane “Zabranjenog pušenja”, a policajci su nas uvodili jednog po jednog za davanje izjave pred sucem, pa su suočavali svakog od nas s trojicom policajaca u ulozi svjedoka.
Jedini problem po pravosuđe je bio što se jedan zvao Veseljko Vukoja, drugi Goran Mitrić, a treći Meho Glamoč, koji nas je jadan jedini prepoznao, dok su se ostala dvojica kleli u svetog Antu, tj Savu, da nas prvi put u životu vide. ****, krštena duša je krštena duša.
Kako je sudac bio Hrvat, Meho je umalo počeo sebi čupati kosu od muke kada ga je uvjeravao da nas je vidio kako bacamo boce na policiju, a ovaj bi ga hladno upitao;
– A od čega su bile flaše? – pa bi revni policajac odgovorio;
– Otkud ja znam od čega? Flaša k’o flaša!
– A nije baš tako naredniče. Nismo na pazaru pa da nagađamo.
Kako smo mu mi, iza suca, jezikom simulirali oralne igrice, tako je Meho ustao, demonstrativno bacio kapu na pod i ljutito izašao.
Sudac se nasmiješio i rekao;
– Djeco moja, ovaj put ste se izvukli, ali drugi put vam ne gine KP dom Zenica. – I nadodao;
– Kako se ovaj cirkus treba naplatiti, tako vas puštam, ali ću vam zadržati osobne stvari i mobitele dok netko ne plati za vas.
Razumljivo, trud i patriotski čin koštaju.
Od svih velikih domoljuba, samo je Vedran platio kauciju za puštanje, na čemu sam mu vječno zahvalan, a mi smo sjeli u auto i zapalili put Lijepe naše bez stajanja, pričajući o zemlji razjedinjenoj do te mjere da se čak i policajci iz iste jedinice, a različitih nacionalnosti, mrze kao psi.
Sutradan sam odmah otvorio bolovanje i nazvao šefa da ne mogu doći na posao jer sam ozlijedio noge na kupanju, a on se od srca nasmijao i rekao mi da odmorim malo. U tom trenutku sam i shvatio zašto, jer mi je majka ušla u sobu, bacila novine na krevet i rekla;
– Izvoli sine. Pročitaj.
– Ups. – je bilo jedino što sam komentirao na naslovnicu nacionalnih novina.
Pjevam ti iz duše kad svi ostali šute, poklanjam ti vječnost, ne samo minute..

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 27 okt 2017, 16:07

Priču o upoznavanju i početkom kontakta sa Ultras Dynamo manje-više svi hordaši znaju, a već ranije je ispričana forumu hz.ba. Nakon upoznavanja i posjeta Ultras Dynamo našim utakmicama i privatnim druženjima, došao je red na nas da uzvratimo posjetu. Zbog poznatog problema s vizama bilo je jako teško odrediti datum i broj ljudi koji će otići u prvu zvaničnu posjetu. Naš prijedlog je bio da Dresden zakači transparent u Trnavi ili na gostovnju Cluju, međutim oni su insistirali da ih posjetimo, te da prijateljstvo ozvaničimo na njihovom stadionu, što je za nas bilo sasvim u redu, jer ljudi su dolazili nekoliko puta na domaće prvenstvene utakmice Sarajeva, domaće evropske, gostavanje u Banja Luci i sva evropska gostovanja gdje smo bili prisutni, čak i na proslavu nove godine. Jedan kuriozitet je vezan za zadnju Banja Luku, a to je da su 7 momaka autom došlo iz Drezdena na utakmicu, da bi poslije utakmice otišli pravo kući jer nisu imali vremena da dođu u Sarajevo. Kad se uzme u obzir da im je za tu egzibiciju trebalo najmanje 16 sati vožnje u jednom pravcu, a da je nekim našim daleko otići u BL, svaki komentar na ovo je višak. Dakle, zaista je bio red na nas da uzvratimo.

Posjeta je dogovorena krajem prošle godine, okvirno je to bio februar. Za one koji nemaju strane pasoše stiglo je pozivno pismo iz Dresdena i rezervacija hostela za sve koji doputuju. Uprkos tome 3 zahtjeva za vizu su odbijena. U Drezden su se zaputila 2 kombija. Kako funkcioniše policija u njemačkoj vidjeli smo na primjeru telefonskog poziva gazdarice hostela, koja je kontaktirala naše domaćine i rekla da ju je zvala policija i upozorila je da u njen hostel stižu huligani iz Sarajeva, ali da se ne brine da će policija u civilu obilaziti hostel s vremena na vrijeme. Ne znamo odakle je došla takva informacija do policije, ali niti je bilo problema u hostelu niti smo mi imali problema ni susreta sa policijom u Dresdenu. Domaćini su nam objasnili da to nije ništa čudno jer oni imaju sekciju policije koja se bavi samo navijačima (posebno Ultras Dynamo) i prate sve što se dešava u gradu, a naša posjeta i namjere su bila enigma za policiju.

U petak poslijepodne stižemo u grad gdje nas dočekuju predstavnici Ultras Dynamo. Na samom dočeku srdačna dobrodošlica uz nekoliko gajbi pive i sokova. Kratak odmor i priča u hostelu, a onda odlazak na organizovano druženje. Za ovu priliku su zakupili jedan pub u kojem smo se uz hranu i piće družili do ranih jutarnjih sati. Teško je ispričati kako smo dočekani. Ljudi su bili toliko srdačni da je jednostavno nemoguće riječima zahvaliti za sve što su nam priredili. Ovakvu gostoljubivost nigdje nisam doživio. Još jednom svaka im čast!

U subotu ujutro kreće se u obilazak grada, a pridružuje nam se još jedan naš koji je u ranim jutarnjim satima stigao iz Nirnberga. Jedan mali korteo sastavljen od Ultras Dynamo i Hz je krenuo od novog grada, preko starog grada, sve do mjesta okupljanja. Moram reći da smo očekivali jednu sasvim drugačiju sliku od onoga što smo vidjeli. S obzirom da je 90% grada uništeno u bombardovanju u drugom svjetskom ratu, a nakon toga Drezden završio u istočnom bloku, mislili smo da ćemo zateći sive oronule zgrade svojstvene svakom drugom gradu koji je bio pod komunizmom, međutim vidjeli smo nešto sasvim drugo. Stari dio grada je prelijep. Kad pređete rijeku Elbu imate osjećaj da se nalazite u nekom srednjovijekovnom gradu. Dvorci, spomenici saxonskim kraljevima, pozorišta, crkve, trgovi... nešto stvarno prelijepo. Iako je većina toga srušeno u drugom svjetskom ratu, svi ti spomenici kulture su obnovljeni kao naš stari most korištenjem orginalnog kamenja iz ruševina. Kratko rečeno preporučujem svima koji imaju priliku da posjete Drezden.

U starom gradu nalazi se i mjesto okupljanja navijača. Međutim, zaobilazimo glavno mjesto okupljanja jer se tamo nalazi 20 marica koje čekaju okupljanje navijača. Malo dalje u zraku se vidi policijski helikopter koji lebdi između željezničke stanice i mjesta okupljanja nadzirući prilazne puteve stanici jer Erfurt dolazi specijalnim vozom. Samo iz daljine gledamo trg ispred crkve, a onda nastavljamo u drugom pravcu i dolazimo do same rijeke Elbe gdje nas čekaju mladi Ultras Dynamo. Na samom susretu se vidjela vojnička disciplina i poštovanje prema starijim ultrasima. Klinci stvarno djeluju moćno i organizovano. Nova generacija Ultras Dynamo ima veliku perspektivu, biće to jedna jaka i kompaktna ekipa ako se nastave ovako držati zajedno, a nema razloga da prestanu. Već sada izgledaju dobro. Rukujemo se i upoznajemo sa mladim ultrasima, a onda svi zajedno krećemo na trg na koji dolazimo u većoj grupi uz skandiranje Dynamo, Dynamo... Na okupljanju nas ponovo čeka piva i srdačna priča sa svima. U civilizovanim zemljama se može piti na svakom javnom mjestu sve dok ne narušavate javni red i mir, pa tako smo se napokon ponovo osjećali slobodnim i uživali u pravom navijačkom ambijentu.

Pred sami polazak kortea održan je mali govor vezan za utakmicu, za našu posjetu i put kojim ćemo se kretati. Pozdravljeni smo aplauzom od svih navijača, a onda smo pozvani u prvi red kortea i krećemo prema stadionu. Na putu do stadiona policijska pratnja pored i iza kortea. Kažu da je veliki broj policije dijelom i zbog nas, a već sam gore spominjao da nikome osim Ultras Dynamo naša posjeta nije bila jasna. Uz pjesmu i poneku petardu stižemo do platoa stadiona gdje se upoznajemo sa navijačima Zwikau koji su prijatelji Drezdena. Na utakmici su bili prisutni i navijači Gere. Neke od njih smo upoznali na partiju nakon utakmice. Slikamo se još jednom svi zajedno ispred stadiona, a onda dajemo naš transparent da se unese i polako ulazimo na stadion. Nevjerovatna informacija je da je cijena ulaznice bila 11,50 eura za naš sektor. To nije spriječilo da na stadionu bude oko 20 000 ljudi. Radi se o trećoj ligi, a cijena je prevelika čak i za neke prvoligaške klubove. Na žalost ispred stadiona smo se morali rastati sa nekim od naših domaćina jer imaju zabranu. Gorak okus u ustima ali mi tu ne možemo ništa. Pretres kao i svaki drugi, a na platou ispred ulaza na tribine štandovi sa rekvizitima Ultras Dynamo. Odlazimo do štandova da kupimo nešto od rekvizita, međutim nijedan rekvizit nismo platili. Sve što smo uzeli sa štanda dobili smo na poklon.

Novi stadion je stvarno moderno i lijepo izgrađen. Jednostavno milina za gledati utakmicu. Da ga nebi previše opisivao pogledajte slike. Sam doživljaj terena je nešto posebno. U sklopu stadiona se nalazi i veliki klupski fan shop. Navijačima Dynama se ne sviđa njihova tribina zbog velikih ulaza koji smetaju kod pravljenja koreofije jer ostavljaju veliku rupu. Mi smo bili oduševljeni sa onim što smo vidjeli. Meni lično je stadion prelijep.

Na našoj tribini stoji postolje za vođu navijanja i ozvučenje po cijeloj tribini okrenutno prema navijačima + megafon za još jednog momka. Nadam se da će ovo pročitati neko od naših vlasti, iako smo im 1000 puta ponovili da nigdje u svijetu nije zabranjeno imati razglas na tribini sve dok ne ometa tok utakmice i nije jače od stadionskog ozvučenja. Prvi red je bio ograničen najlonskom trakom koju niko nije prelazio, a naše mjesto je bilo odmah ispod trake pored postolja. Gostujući sektor je pola sata prije utakmice već bio popunjen. Teško mi je procjeniti, ali mislim da sam čuo informaciju da prima oko 1200 ljudi. Moguće da je bilo čak i više. Osim par skandiranja prije utakmice i manjih incidenata koje su pravili ubacivanjem predmeta u teren kod izvođenja kornera nije se primjetilo da su tu. Možda je razlog u tome što se bore za ulazak u drugu ligu pa je sa ultrasima doputovao i veliki broj običnih navijača, ali po meni nema opravdanja za njih. U onako velikom broju svaka grupa na gostovanju mora biti više nego glasna. Od njih nula bodova. Imali su koreografiju na početku utakmice.

K – Block je bio pun (ovo je sektor gdje se nalaze domaći navijči). Ultras Dynamo je pripremio koreografiju sa motivom tijela koje napada virus. Virus je imao oznaku Dynamo Dresden uz parolu. Za više detalja pogledajte slike, ovo je samo objašnjenje motiva na koreografiji ako neko nije shvatio o čemu se radi. Krenulo je navijanje u kojem smo učestvovali koliko smo mogli. Ograničeno znanje njemačkog jezika nam nije ostavilo prostora pomognemo 100%, ali smo dali sve od sebe kad god smo mogli. U prvom poluvremenu je navijanje bilo slabije nego drugom. Razlog je bio u navijačima koji dolaze u k-block zbog jeftinije karte, mada se ne može reći da je bilo slabo. Naprotiv bilo je sasvim ok. U drugom poluvremenu jedan momak sa megafonom se pomjera malo više prema sredini kopa dok drugi ostaje na postolju i to značajno popravlja navijanje. Drugo poluvrijeme je bilo dosta bolje od prvog. SG Dynamo ima puno finansijskih problema, pa samim tim je i ekipa loša. Nalaze se na samom dnu 3 lige. Bili smo svjedoci dosta loše igre pa smo mislili da će i ova utakmica završiti loše za Dynamo. Ipak, u 87 minuti prelijep go i veliko slavlje na stadionu. Nadajmo se da smo im mi donijeli sreću, a klub kao što je Dynamo i njegovi navijači zaslužuju da igraju evropska takmičenja kao nekad, a ne da se muče u trećoj ligi. Nadajmo se da će i za njih doći bolji dani. Odlazimo sa stadiona sretni zbog dobre koreografije, navijanja, druženja i pobjede Dynama. Na stadionu smo prije, tokom i poslije utakmice razmjenjivali rekvizite.
Poslije utakmice odlazimo u klupski shop i uzimamo neke suvenire, a onda pravac hostel gdje imamo jako malo vremena za odmor jer u 7 sati počinje party koji je organizovan za naše druženje. U hostelu vrijeme do polaska kratimo pivom i pričom o utakmici sa našim domaćinima, a onda svi zajedno autima krećemo u blizinu stare željezničke stanice gdje su iznajmili klub. Usput odlazimo da vidimo veliki grafit FK Sarajevo – Ultras Dynamo koji su uradili kod nove željezničke stanice.

Na partiju koji je bio organizovan za nas je ulaz i sve ostalo bilo besplatno. Nevjerovatno je koliko su se ljudi potrudili oko nas da nas je bilo i pomalo sramota. Na partiju je održan pozdravni govor, ponovo su podijeljeni pokloni koje ćemo ponijeti u Sarajevo sa sobom da podijelimo našim navijačima (majice, marame, naljepnice, salovi....). Uz pomoć naših momaka koji znaju njemački i mi smo održali kraći govor, zahvalili se na svemu, pozvali sve Ultras Dynamo koji imaju želju i mogu da dođu u Sarajevo da budu naši gosti. I ovom prilikom još jednom hvala na gostoprimstvu mi to znamo da cijenimo i sigurno im u Sarajevu neće faliti ništa. Njihovo je da dođu, a ostalo je naša briga.

Nakon pozdravnog govora, gledali smo na velikom platnu dvd navijača Dynama. U pitanju je bio rezime polusezone. Bilo je jako zanimljivo pregledati sve uz objašnjenje domaćina za svaku pojedinu utakmicu.

Nakon toga i naš dvd sa rezimeom 2009 godine je doživio premijeru. Ovaj dvd su uradili momci sa fksinfa i još uvijek nije krenuo u distribuciju. I nama je bio prvi put da ga gledamo, tako da je ovo stvarno bila premijera.

Družimo se do ranih jutarnjih sati u klubu, a onda totalno pijani i iscrpljeni taksijem krećemo prema hostelu. Ispred hostela se rastajemo privremeno od domaćina koji će ujutro pred polazak ponovo doći da nas isprate.

Oko 11 sati ustajemo i polako se spremamo za put. Naši domaćini su već stigli i ponovo nam pripremili pive i sokove za put. Rastajemo se uz zezanje i pjesmu. Još jednom se zahvaljujemo na svemu i pozivamo ih da dođu kad god mogu i ko god može. Svaki pripadnik Ultras Dynamo je dobrodošao u Sarajevo! Što se tiče naših navijača, kad god neko želi i ima mogućnost da ode u posjetu vrata Dresdena su širom otvorena za Hz. Mi želimo i nadamo se da će ovo prijateljstvo postati tradicija, jer momci iz Dresdena su stvarno prava raja.

Na povratku daleko od Dresdena srećemo na jednoj pumpi navijača sa obilježjima Leipziga koji je pobjego glavom bez obzira kad nas je vidio. Mogu zamisliti strah i iznenađenje kad se usred ničega vidio dva kombija ljudi sa obilježjima Dynama i koji uz to čudno pričaju. Par minuta poslije toga pojavljuje se policija u civilu koja nas legitimiše, radi alko test i pušta dalje bez ikakvih problema jer nismo ništa napravili, a vozač je napuho 0. Pretpostavljamo da je neko s benzinske zvao policiju.
Put nazad je protekao kao i dva dana u Dresdenu. Sa puno zezanja i još više alkohola. Još jedno zaustavljanje slovenske policije negdje oko šentilja, pa još jedno od naše kad smo ušli u BiH i to je bilo to. Stižemo kući u ranim jutarnjim satima prilično slomljeni i zadovoljni. Vrlo brzo očekujemo veću posjetu naših prijatelja i radujemo se ponovnom susretu.

ULTRAS DYNAMO – HORDE ZLA
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
MortemHz
Interni moderator
Postovi: 54011
Pridružen/a: 13 jan 2015, 03:01
Lokacija: Sarajevo
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la MortemHz » 27 okt 2017, 16:27

Svaka cast, Laznjak!
Yugoslav First League - ⭐️⭐️
Bosnian Premier League - ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️
Bosnian Cup - ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 30 okt 2017, 13:59

Moze se lako desiti da ljudi koji su isli zajedno na utakmicu na gostovanje ne dozive iste stvari jer se obicno stizalo u odredjene gradove u ranim jutarnjim satima pa se navijaci rasprse po gradu u vise grupa. Negdje se potuku negdje se ne desi bas nista a neko i ne dodje na utakmicu jer bude priveden od strane policije. Sjecam se jednog puta za BG vozom i tekmom sa Zvezdom. Ujutro rano skupili se na Novoj zeljeznickoj i navijamo u holu stanice. U neka doba pojavljuje se neki klosar koji je spavao na klupi negdje u parku.imao je jedno 50-tak godina.Imao je na sebi dva kaputa a nisi mu mogao prici od smrada. Glava mu je bila sva krvava od neke rane.Dosao da zica para i mi mu kupimo u snack baru tri male flasice loze ali da ih mora odmah popiti.Lola je to odradio sto ga je dokrajcilo.Isao je za nama sve do perona i navijao. Minut prije polaska voza ja i jos dvojica ga dignemo i ubacimo u voz. :D Nema karte a o parama da ne pricam. Kondukter u vozu mu zovne policajca jer nije imao kartu a ovaj kad je dosao kaze:"Ma pusti ga nek ide s navijacima ako ga istjeramo poginut ce negdje"U BG smo ga lagano **** i on je ostao potpuno sam. Poslije tekme za divno cudo pojavio se na BG zeljeznickoj stanici.Kuda je hodao i sta je jeo citav dan ne zna niko. Najveci crnjak je bio kad ga moj jaran pita :"Jesil ljut na nas jarane"???? a on odgovara :"Ma jok nebi nikad drukcije Zagreba vidio". :lol: :lol:
U povratku je bio problem za njegovu kartu i htjeli su da ga izbace iz voza odmah malo iza BG. Dogovor sa kondukterima skupljamo lovu i kupujemo mu kartu ali djeciju :lol: :lol: :lol:

Na tribinama nije bilo problema do 70 -te minute kad su HZ pocele da provociraju. Zakuhalo se i one prve redove navijaca zvezde smo rastjerali. Napominjem da to nije ona tribina gdje su bile Delije vec ona koja je smjestena centralno kao nas zapad na Kosevu.Nismo prestajali provocirati i onda je cijela tribina od mozda 5000 ljudi krenula na nas.Sreca je da su kapije bile otvorene jer je bio gotovo kraj tekme pa smo mogli pobjeci. Da su kapije bile zatvorene pognjavili bi nas. Bilo je guravo i napolju jer su nas trazili. Dosta raje je pobacalo kape i salove i umijesalo se sa domacim. Ja zastavu i kapu ugurao u gace :lol: :lol: :lol: :lol: i potpuno mirno sa burazerom prema stanici. Nije bilo lako u BG ali smo ipak isli za razliku od Manijaka koji tada nisu haman ni postojali.Ni Delije nisu dolazile u SA tih godina u nekom velikom broju. Max.30-40 ljudi ali su zato imali podrsku domacih izdajnika.
Hocemo li jos pisati ili da odmorimo od istorije :run: :run: Tekmu smo naravo izgubili a to je bila oprostajna utakmica za Milosa Sestica koji je bio zvijezda u ono vrijeme.
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 30 okt 2017, 23:45

27.02.2010g Sloboda - Sarajevo.
Famozna tekma koja je ponovljena zbog nekog igraca Slobode koji nije imao pravo nastupa, lakrdija lige, ali nejse. Zivjet Horde zla tih dana je bio brend u gradu. Sjecam se da smo dobili poziv od vodja uz pitanje <<jel to neki belaj u gradu?>> na sta im odgovaramo da nije i uz njihovo cudjenje <<pa sta vad onda hoda 50 kroz grad :D >> Nastanak nove generacije je uzeo pod svoje jedan clan DC-a koji je od omladine pravio vojnike sjevera. Na jedno okupljanje mladje raje dolazi nas 30-40 sigurno, a onda u parkusi gdje je trebao da se odrzi sastanak, poveca grupa maldje raje, mi nabrijani oni nabrijani, sjebali smo se kad smo medju njima vidjeli momka iz DC-a. Znaci cirka 70 ljudi u parkusi. Nije tekma, nije akcija vec edukacija od strane starije garde. Kunem se da kad smo tad zeljovce zvali na fight da ih se nije moglo skupiti 20 ( to je drugi par cipela, pricat cemo i o derbiju ima vremena :D ).

Svice dan tekme, bruku te raje koja nije mogla da ide iz x razloga talila se da neko ko je slab finansiski moze da ode i da nas ima sto vise. Saznajemo da ce biti 30 kombija, 50ak auta i ne sjecam se da li je bus bio. Uglavnom invazija samo takva. Uvijek smo imali najbrojnija gostovanja, ali ovo je bilo nesto posebno. Karavan nakrcan od zla! Put prolazi u spici, znam da je nas kombi bio najveci krs i murija nam srala da ce nas iskljuciti iz kolone i vratiti za Sarajevo, jer kombi ne moze da razvije vecu brzunu od 50km/h. Kad smo zvali lika za kombi kaze <<Kombi ko kombi trula visnja, vise turho nego visnja :D >> Hvala Bogu pa ne poispadasmo kroz karoseriju :D U jednom trenutku haver otvara klizna vrata i pokusava da se odgurne nogama od pod, vozac blijed, mi u transu, kaze << buraz ako sad ne dobacis 60, neces nikad >> :D Znam da sam se tad nabo na neko zeljezno sto je zabijeno izmedju dva sjedista. Sta mu je to predstravljalo nikad nismo odgonetnuli.

Stizemo pred Tuzlu i murija nas drzi haman do poluvremena tekme. Bjesni sto propustamo poluvrijeme nekako stizemo pred Tusanj. Kakav Tusanj, gradiliste. Armature na svakom koraku, kamenja, blata, gledamo u tribinu gdje treba da dodjemo, vratolomija ziva. Na prilazu tribini bi pozavidjeli i iskusni planinari. Vidimo da ima vec 100tinjak nasih na tom dijelu ( prezivjela braca sve prepreke prilaza tribini ) murija govori da nema sanse da svi dodojemo tamo. Neka raja je vec na pola puta izmedju nas i tribine, znaci ljudi su na klizistu, neki na celicnoj zici vise gore, neki se cuvaju za neke drvene ograde, raje na sve stane, molim Boga samo da ne zabijemo... k***c gooooooo Muminovic. Vodimo! Pade lik sa ograde, grlimo se, gledam prema klizistu raja se uhelacila u blatu, na tribini delirijum. Hvala ti Boze. Samo da je dobit. Radost i navijanje prekida kamenje koje dolazi od strane domacih, vracamo istom mjerom, ali kerovi tuku nase na tribini. Kerovi koji su nas cuvali da ne prelazimo jos "put zivota" pocinju i nas da udaraju i ubacuju u kombije. Dere se neko << digni ruke samo nece udarat >> Nikad mi bolje nije penderk lego na ledja nego tad, usta ih j***m sad mi muka kad se sjetim. Vracamo kamenjem na muriju, ali kratkog daha jer su raja koja su bila na tribini vec prisla nasoj grupi i pomjesala se sa drotovima. Tako da smo samo mogli nase pogoditi uz jos par pendreka utjeruju nas u vozila onako blatnjave i izbacuju nas sa "sradiona" Put za Sarajevo prolazi u prepricavanju kako je ko proslavio gol. :D

Saznajemo da se tekma ponaljva i da ce biti radni dan, skuplja nas se 40ak i idemo busem. Znam da sam prvi put u zivotu isao na gostovanje, a da sam se mogao pruziti na dva sjedista :D Moze mi se :D Opet drotovi prave cirkus zadrzavajuci nas ispred Tuzle, pa nas pustaju da udjemo na parking stadiona, ali da ne smijemo izaci iz busa. Komandir kaze da se uprava ogradjuje od nas i da nas ne zeli na stadionu. Zovemo upravu, ali bez uspjeha. P***e ne odgovaraju na poziv ( poslije cemo im j**at majku) bodriti Sarajevo iz busa je bilo ponizenje, navijamo mi, ljulja se bus, ali muka ti neka. Nekako dolazi do dogovora izmedju nas i drotova da nas puste u neko dvoriste skole, i tu nas 40-50 zadaje zadacu domacim curicama. U pola frke zvoni cas u skoli, djeca sva na prozorima :D nakon pola sata naravno bivamo izbaceni i idemo za Sarajevo i tu se vec kuju prvi ozbiljni planovi protiv uprave.

Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

mma_hz
Postovi: 10549
Pridružen/a: 05 nov 2010, 23:18
Lokacija: Sarajevo
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la mma_hz » 31 okt 2017, 19:16

Laznjak je napisao/la:27.02.2010g Sloboda - Sarajevo.
Famozna tekma koja je ponovljena zbog nekog igraca Slobode koji nije imao pravo nastupa, lakrdija lige, ali nejse. Zivjet Horde zla tih dana je bio brend u gradu. Sjecam se da smo dobili poziv od vodja uz pitanje <<jel to neki belaj u gradu?>> na sta im odgovaramo da nije i uz njihovo cudjenje <<pa sta vad onda hoda 50 kroz grad :D >> Nastanak nove generacije je uzeo pod svoje jedan clan DC-a koji je od omladine pravio vojnike sjevera. Na jedno okupljanje mladje raje dolazi nas 30-40 sigurno, a onda u parkusi gdje je trebao da se odrzi sastanak, poveca grupa maldje raje, mi nabrijani oni nabrijani, sjebali smo se kad smo medju njima vidjeli momka iz DC-a. Znaci cirka 70 ljudi u parkusi. Nije tekma, nije akcija vec edukacija od strane starije garde. Kunem se da kad smo tad zeljovce zvali na fight da ih se nije moglo skupiti 20 ( to je drugi par cipela, pricat cemo i o derbiju ima vremena :D ).

Svice dan tekme, bruku te raje koja nije mogla da ide iz x razloga talila se da neko ko je slab finansiski moze da ode i da nas ima sto vise. Saznajemo da ce biti 30 kombija, 50ak auta i ne sjecam se da li je bus bio. Uglavnom invazija samo takva. Uvijek smo imali najbrojnija gostovanja, ali ovo je bilo nesto posebno. Karavan nakrcan od zla! Put prolazi u spici, znam da je nas kombi bio najveci krs i murija nam srala da ce nas iskljuciti iz kolone i vratiti za Sarajevo, jer kombi ne moze da razvije vecu brzunu od 50km/h. Kad smo zvali lika za kombi kaze <<Kombi ko kombi trula visnja, vise turho nego visnja :D >> Hvala Bogu pa ne poispadasmo kroz karoseriju :D U jednom trenutku haver otvara klizna vrata i pokusava da se odgurne nogama od pod, vozac blijed, mi u transu, kaze << buraz ako sad ne dobacis 60, neces nikad >> :D Znam da sam se tad nabo na neko zeljezno sto je zabijeno izmedju dva sjedista. Sta mu je to predstravljalo nikad nismo odgonetnuli.

Stizemo pred Tuzlu i murija nas drzi haman do poluvremena tekme. Bjesni sto propustamo poluvrijeme nekako stizemo pred Tusanj. Kakav Tusanj, gradiliste. Armature na svakom koraku, kamenja, blata, gledamo u tribinu gdje treba da dodjemo, vratolomija ziva. Na prilazu tribini bi pozavidjeli i iskusni planinari. Vidimo da ima vec 100tinjak nasih na tom dijelu ( prezivjela braca sve prepreke prilaza tribini ) murija govori da nema sanse da svi dodojemo tamo. Neka raja je vec na pola puta izmedju nas i tribine, znaci ljudi su na klizistu, neki na celicnoj zici vise gore, neki se cuvaju za neke drvene ograde, raje na sve stane, molim Boga samo da ne zabijemo... k***c gooooooo Muminovic. Vodimo! Pade lik sa ograde, grlimo se, gledam prema klizistu raja se uhelacila u blatu, na tribini delirijum. Hvala ti Boze. Samo da je dobit. Radost i navijanje prekida kamenje koje dolazi od strane domacih, vracamo istom mjerom, ali kerovi tuku nase na tribini. Kerovi koji su nas cuvali da ne prelazimo jos "put zivota" pocinju i nas da udaraju i ubacuju u kombije. Dere se neko << digni ruke samo nece udarat >> Nikad mi bolje nije penderk lego na ledja nego tad, usta ih j***m sad mi muka kad se sjetim. Vracamo kamenjem na muriju, ali kratkog daha jer su raja koja su bila na tribini vec prisla nasoj grupi i pomjesala se sa drotovima. Tako da smo samo mogli nase pogoditi uz jos par pendreka utjeruju nas u vozila onako blatnjave i izbacuju nas sa "sradiona" Put za Sarajevo prolazi u prepricavanju kako je ko proslavio gol. :D

Saznajemo da se tekma ponaljva i da ce biti radni dan, skuplja nas se 40ak i idemo busem. Znam da sam prvi put u zivotu isao na gostovanje, a da sam se mogao pruziti na dva sjedista :D Moze mi se :D Opet drotovi prave cirkus zadrzavajuci nas ispred Tuzle, pa nas pustaju da udjemo na parking stadiona, ali da ne smijemo izaci iz busa. Komandir kaze da se uprava ogradjuje od nas i da nas ne zeli na stadionu. Zovemo upravu, ali bez uspjeha. P***e ne odgovaraju na poziv ( poslije cemo im j**at majku) bodriti Sarajevo iz busa je bilo ponizenje, navijamo mi, ljulja se bus, ali muka ti neka. Nekako dolazi do dogovora izmedju nas i drotova da nas puste u neko dvoriste skole, i tu nas 40-50 zadaje zadacu domacim curicama. U pola frke zvoni cas u skoli, djeca sva na prozorima :D nakon pola sata naravno bivamo izbaceni i idemo za Sarajevo i tu se vec kuju prvi ozbiljni planovi protiv uprave.

Bila su 3 ili 4 busa nmg se sjetiti tacno.Ugl murija nas je dobro isprangijala. :D :D
FK SARAJEVO.

MUSTAFIC MIRZA!

SLOBODNA PALESTINA,BEZ CIONISTA!!

Avatar
Orangina85
Postovi: 821
Pridružen/a: 27 dec 2016, 15:07
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Orangina85 » 01 nov 2017, 08:18

Na jednom od buseva drot slomio prozor na vratima i to kad se krenulo nazad. Poceo lupati onako iz bijesa nekog dok nije slomio...bas scena bila, nikome nista nije jasno bilo

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 01 nov 2017, 20:45

Sloboda Novi Grad- Bosanski Novi- FK Sarajevo 1:3 :D 20.10.2010god

Vracam se sa jedne knjizevne veceri i zvoni mi telefon. Onako tramvaj tandrce nista specijalno. Gledam u displej haver iz ekipe.
-Haver: "Sta kazes na protivnika?"
-JA : ( O kakvom protivnuku prica ) "Ma nemam pojma."
Haver: "Sloboda "
JA: "J**o te vise Sloboda i Tuzla i solana... ne mogu ja tamo."
Haver: "Ma jok ta Sloboda, ova iz Novog grada." ( kreten se valja od smijeha )
JA: "Cuj i Sloboda ima u Sarajevu. Nemoj me zajebavat?"
Haver: "Ma bolan Bosanski novi." ( kroz smijeh mi govori )
JA: "Nemoj me ba zajebavat. Nisam nesto raspolozen, cujemo se poslije"
Kakva ba Sloboda iz Novog grada iz Bosanskog novog, sta prica ovaj? To turnir neki? :D . Saznajem poslije protivnika i kontam sta je ba ovo ko su ovi, sta se desava? Necemo valjda.... sta necemo idemo, pa gdje god da se ovi nalaze! Nekako se skupljamo za 2 kombija ( jbg radni dan- citav dan ). Noc prije tekme zove me jedna grupa, kazu odosmo noc prije vozom, da upadnemo u grad malo da se sepurimo. Ma kontam nema sanse oktobar mjesec, bas zima bilo. Svaka vama cast, ali ja cu ujutro.
Ustajem ujutro u 6h, vidim i stari budan sprema se na pos'o. Gledam me cudno <<od kud ti?>> reko imam nekog posla :D <<Gdje si se to zaposlio, aaa sto su te u red doveli vidi ga, hajde hvala Bogu i on se zaposlio>> Budna i stara drago joj. <<gdje si se zaposlio? Sta je u pitanju?>> odavno ga ovako sretnog nisam vidio, Bio mi je simpatican tih par minuta :D Kad sam mu reko sta je, samo sto suzu nije pustio :D U tramvaj ulazimo ma nije ni svanulo u glavi mi vidi ba ljudi idu na poso, ja na tekmu... tu sam se zapitao jesam li ja uopste normalan. Stari govori <<nek te Sarajevo hrani p**ka im materina reci im sad kad dodjes odjavljuje me stari sa vode, ima li kod vas mjesta ( onda ona stara prica kako je i on gledo Papeta i ekipu pratio ih svugdje, ali nista od toga, nema tu hljeba ) Sreca dodje brzo njegova stanica, pa mi normala dalje bi, udje par drugova i nastavnismo do taxista pa u Vogoscu gdje nas je cekao haver sa kombijem. Dva kombija i jedno auto krecu iz Vogosce za Bosanski Novi. U putu svega i svacega, Ja se napusio od dima, nije mi dobro bilo. Stajali da se ispovracam svako malo. Nikad mi losije nije bilo. Prespavo ! Ku**c prespavo, u pola frke trazim speed da prije stigem ( nemogu vise majke mi ) :D Nikad doci. Saznajemo da su nasi koji su sinoc otisli, prenocili oko neke vatre ( lozila braca cijelu noc ). Zovu nemaju hrane, spustilo ih i oni losi, kontam necu biti jedini zombi tamo :D Ko kaze da nam je zemlja mala nek ide za Bosanski novi (sad jesmo li mi lutali ili je on stvarno daleko ne znam :D ). Saznajemo u putu da bi mogli BBB da nas napadnu... isto saznajemo da u tom gradicu ima grobara i delija, saznajemo i da smo naoruzani :D Kobmi pun svega. Hvala Bogu pa nas murija nije startala, mislim da bi jos pakete dobivao :D Dolazimo u grad, i negdje vidimo nasu dvojicu varaju neku zenu, jedan joj odvraca paznju dok drugi krade neko voce. Uzela braca na popustu, popustila joj paznja :D ( ne opravdavam kradju, ali kad si gladan nisi svoj ).
Kupimo te kurbane i dolazimo na stadion, prijemcujemo 2 grobara iza neke radnje vire, izvidjaju nasu brojnost. Ocekujemo pocetak tekme i neku akciju na nas. Prolazi par minuta dva lika na motoru jedan u duksi delija i oni vrebaju. Cuva nas 10-ak prasinara ili mi njih cuvamo, ne znam... Tekma ko tekma prosla 1:3. Prilazi nam na poluvremenu Zijo Blekic i gura 400KM da odemo negdje na meso. Odbili smo teske muke. Ultras, sta ces. Gladni se vracamo za Sarajevo kako smo dosli ne znam, ne sjecam se vise onesvjesti osam se, cuo sam samo da bi opet mogli BBB napasti, Nek napadnu nek j*bu mater, ne mogu vise.

Jedva smo nagovorili nekog od igraca da nas slika, ne sjecam se ko je bio...

http://dodaj.rs/images/TFROz.jpg :D
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
Zagor
Postovi: 5496
Pridružen/a: 27 jul 2008, 14:03
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Zagor » 05 nov 2017, 00:50

Laznjak je napisao/la:Sloboda Novi Grad- Bosanski Novi- FK Sarajevo 1:3 :D 20.10.2010god

Vracam se sa jedne knjizevne veceri i zvoni mi telefon. Onako tramvaj tandrce nista specijalno. Gledam u displej haver iz ekipe.
-Haver: "Sta kazes na protivnika?"
-JA : ( O kakvom protivnuku prica ) "Ma nemam pojma."
Haver: "Sloboda "
JA: "J**o te vise Sloboda i Tuzla i solana... ne mogu ja tamo."
Haver: "Ma jok ta Sloboda, ova iz Novog grada." ( kreten se valja od smijeha )
JA: "Cuj i Sloboda ima u Sarajevu. Nemoj me zajebavat?"
Haver: "Ma bolan Bosanski novi." ( kroz smijeh mi govori )
JA: "Nemoj me ba zajebavat. Nisam nesto raspolozen, cujemo se poslije"

Kakva ba Sloboda iz Novog grada iz Bosanskog novog, sta prica ovaj? To turnir neki? :D . Saznajem poslije protivnika i kontam sta je ba ovo ko su ovi, sta se desava? Necemo valjda.... sta necemo idemo, pa gdje god da se ovi nalaze! Nekako se skupljamo za 2 kombija ( jbg radni dan- citav dan ). Noc prije tekme zove me jedna grupa, kazu odosmo noc prije vozom, da upadnemo u grad malo da se sepurimo. Ma kontam nema sanse oktobar mjesec, bas zima bilo. Svaka vama cast, ali ja cu ujutro.
Ustajem ujutro u 6h, vidim i stari budan sprema se na pos'o. Gledam me cudno <<od kud ti?>> reko imam nekog posla :D <<Gdje si se to zaposlio, aaa sto su te u red doveli vidi ga, hajde hvala Bogu i on se zaposlio>> Budna i stara drago joj. <<gdje si se zaposlio? Sta je u pitanju?>> odavno ga ovako sretnog nisam vidio, Bio mi je simpatican tih par minuta :D Kad sam mu reko sta je, samo sto suzu nije pustio :D U tramvaj ulazimo ma nije ni svanulo u glavi mi vidi ba ljudi idu na poso, ja na tekmu... tu sam se zapitao jesam li ja uopste normalan. Stari govori <<nek te Sarajevo hrani p**ka im materina reci im sad kad dodjes odjavljuje me stari sa vode, ima li kod vas mjesta ( onda ona stara prica kako je i on gledo Papeta i ekipu pratio ih svugdje, ali nista od toga, nema tu hljeba ) Sreca dodje brzo njegova stanica, pa mi normala dalje bi, udje par drugova i nastavnismo do taxista pa u Vogoscu gdje nas je cekao haver sa kombijem. Dva kombija i jedno auto krecu iz Vogosce za Bosanski Novi. U putu svega i svacega, Ja se napusio od dima, nije mi dobro bilo. Stajali da se ispovracam svako malo. Nikad mi losije nije bilo. Prespavo ! Ku**c prespavo, u pola frke trazim speed da prije stigem ( nemogu vise majke mi ) :D Nikad doci. Saznajemo da su nasi koji su sinoc otisli, prenocili oko neke vatre ( lozila braca cijelu noc ). Zovu nemaju hrane, spustilo ih i oni losi, kontam necu biti jedini zombi tamo :D Ko kaze da nam je zemlja mala nek ide za Bosanski novi (sad jesmo li mi lutali ili je on stvarno daleko ne znam :D ). Saznajemo u putu da bi mogli BBB da nas napadnu... isto saznajemo da u tom gradicu ima grobara i delija, saznajemo i da smo naoruzani :D Kobmi pun svega. Hvala Bogu pa nas murija nije startala, mislim da bi jos pakete dobivao :D Dolazimo u grad, i negdje vidimo nasu dvojicu varaju neku zenu, jedan joj odvraca paznju dok drugi krade neko voce. Uzela braca na popustu, popustila joj paznja :D ( ne opravdavam kradju, ali kad si gladan nisi svoj ).
Kupimo te kurbane i dolazimo na stadion, prijemcujemo 2 grobara iza neke radnje vire, izvidjaju nasu brojnost. Ocekujemo pocetak tekme i neku akciju na nas. Prolazi par minuta dva lika na motoru jedan u duksi delija i oni vrebaju. Cuva nas 10-ak prasinara ili mi njih cuvamo, ne znam... Tekma ko tekma prosla 1:3. Prilazi nam na poluvremenu Zijo Blekic i gura 400KM da odemo negdje na meso. Odbili smo teske muke. Ultras, sta ces. Gladni se vracamo za Sarajevo kako smo dosli ne znam, ne sjecam se vise onesvjesti osam se, cuo sam samo da bi opet mogli BBB napasti, Nek napadnu nek j*bu mater, ne mogu vise.

Jedva smo nagovorili nekog od igraca da nas slika, ne sjecam se ko je bio...

http://dodaj.rs/images/TFROz.jpg :D
:rol:
"Dobar dan, mi smo FK Sarajevo, izvolite se branit"

"OOOooOOO Šta se desilo, pa te ludo volim Saraj"vo
AAAaaaAAA Niko nikada neće znati šta se dešava""""

kompleks zvani *Sarajevo*

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 08 dec 2017, 19:19

Tukli smo anamo one i kod kuce i na strani !

Ne znam trebam li pisati ista o grupi koja je ugasena jos 89/90 godine. Nisu hudi ni nastali kako treba, vec ih rodjaci ugasili, ali nejse... Ovdje se ne radi puno o gostovanjima, ali se radi puno o okrsajima nas i anamo onih. Pa da pocnemo.
slika

slika

Imali smo par dobrih sorki sa kobricama, u vecini slucajeva smo izlazili kao pobjednici. Jedna od jacih koje se dobro sjecam bila je na bajramskom ili bozicnom turniru. Nas 50tak mahom dobrinjaca, njih 100tinjak. Dobrinja i Alipasino uvijek su davale ratnike sjevera. Dok je gradska raja uvijek bila tu za dobru provokaciju kona, rijetko koji fight, ali nije da ih nije bilo.
Prije ulaska u dvoranu dogodio se napad na nase, omjer je bio 3 na 20 ( uvijek su napadali kad je bila sigurica, do dan danas se nista nije promjenilo ) Nasem drugu tu razbijaju nos i kako se hrvao da se izbori za slobodu, ostaje bos i daje se u bijeg. Kobrice mu bacaju tenu u Miljacku, sto je za navijacku pohvalu i uz navijanje i po neki pendrek od murije ide ka dvorani. Dobijamo informaciju sta se desilo i dogovaramo se da cemo ranije napustiti dvoranu, da se probamo revansirati. Tako i biva skuplja nas se 50ak i ulazim u mrak Vilsonovog setalista gdje se kotiramo kod neke rusevine i cekamo plijen. Tu se dogovaramo da koliko god ih bude napadamo. Uvlaci se nervoza, brojniji su bili jer tada mi nismo bili u dobrim odnosima sa ekipama iz starog grada iz razloga koje svi znaju... Proslo je dosta vremena i vec smo poceli sumnjati da nece proci tim putem gdje im je zasjeda i pocinjinjemo polako da odustajemo. Kisno vrijeme, hladno ... da se dokopat kuce ili kakve trebe da se malo opustimo. Tako razmisljanje i sumnju prekida pjesma kona. Gledamo se medjusobno, to je to, nema nazad, nema straha ( nikad ga nije ni bilo ) priblizili su se, ne sumnjaju da su vukovi tu i cekaju signal vodje... Haaaajdeeeeeeeeeeeeeeeee pickeeeeeeeeeeeeeee! Izlijecemo i tu pocinje soranje. :D ali u kurcu, bjeze picke, Sta su mislili, koliko nas je ne znam, ali akter je cudo. Bilo ih je duplo vise nego nas, ali faktor iznenadjenja ili njihova navika je uradio/la svoje. Uspjeli smo da povalimo par njihovih i dobro da ih iscipelarimo dusmanski je bilo. Spomenut cu jednog mutavca Izu ( ubicu ) koji je dok ga je jedan on nasih tukao pesnicama, uspio da izvadi noz i zabije mu u obraz. Nakon sto je nas momak pao, isti se fata noge. Mi u cudu kontamo da je platio zivotom, ali brat je zilav uvijek bio :D Bjezimo iz mrakuse i razilazimo se. Neki ideu sa momkom na cum da mu siju ranu. Cekajuci da ga zasiju, jedan od nas vidi krv na zadnjici jednog od nasih i baca se suplja. <<jesi to nekom sjeo na glavu pa prokrvario >> u toj zezanciji svatamo da je i on uboden, ni on ne zna kako. Tu se stvara parola: "TM opasni ko kobre ili leze ili bjeze." Ni mi, a ni povrijedjeni momci nismo krili zadovoljstvo poslije jako dobro izvedene sacekuse na "njihovom" terenu.
Nisam siguran da li je prije ili poslije ove sorke E.V. svima dobro poznati zestoki momak, otisao medju zeljovce u dvorani i bukvalno im skinuo trans "nema predaje". Svojim ocima sam gledao kako nastavlja lagano setnju prema nama i kada je usao medju nas zeljovci pocinju akciju zalijetanja, ali samo do suzenog dijela iza lijevog kosa velike dvorane. Situaciju brzo smiruje murija uz nase mahanje i zadovoljstvo i naravno cudjenje prema ogromnoj hrabrosti jednog od najjacih likova nase tribine. Kakav god da je, nas je !

slika

2. Dan danas kone koje se sjecaju ovog, jedu svoja muda radi poraza. Ovi novi nemaju pojma, oni pamte ginis koji i jeste i nije poraz. Elem nejse :D Skupljamo se pred derbi na Dobrinji i jedan od nas dolazi na ideju da im uletimo u kafic na Chwili u kojem se svaki derbi skuplja prva ekipa strumfova. Idemo mecki na rupu, dogovoreno je, plan je razradjen i krece se polako. Brojnost i nije neka , ali muda ili ludost koju smo tad imali, ravne su bolsenim umovima.
Dolazimo do jazbine gdje su leteci medvjedici i njihovo lokanje i zezanciju prekida ubacen suzavac koji uz kasljanje i paniku istjeruje medjvedice iz spilje, pravo na razularene Horde :D Ljudi su bespomocni i boreci se da dodju do zraka, dobivaju batine kakve i dan danas pamti dobar dio njih koji su bili tu. Nakon datih batina, bjezimo dok nam zvukovi marica bruje u usima. Nakon par godina na istom mjestu im pada trans "O sole mio". Brat rahmetli Dzilde ga kaci tu uz pjansku pricu da ga niko ne smije dirati, naravno nije trebao dva puta ponoviti. Isti je smeknut i za par minuta nestaje bez traga. Poslije pada krpa "vi nas mrzite mi vas ... hahah". To je jedna od zanjih akcija vrijednih pomena. Opet smekamo okacenu zastavu i lovci su spremni za lov. Dan derbija uzimamo zastavu i cekamo par minuta da se kone saberu. Cisto da ne odemo,a da ne damo koju cusku strumfovima. Navika je cudo. Poslije toga se desava Ginis. Nejse nasi debili hoce da cugaju. Nista bitno jer moci nisu od akcije vec veseljaci :D
Kao sto nije bitno spomena ni njihovo upadanje u kuglanu na pofalicima pa su bili brzi od kugli kojie su letjele u rikverc brigadu, tako ni nase upadanje u sobing gdje je postignut rekord Bolta :D
slika

slika

slika

slika

3. Zavrsen je jos jedan derbi na Kosevu, Muamer Kurto je ugasio zeljkana kao mi tu noc CCB. U toku utakmice vazno je pomenuti i parolu zeljovaca u kojoj nam strumfovi dizu parolu

slika

U tom trenutku :D

slika

Tad pocinje haos na jugu. Pesnice lete na sve strane. Razumljivo je da je neko propjevo. Puse sa svih strana, busno je u jezgru sto se nakon par mjeseci uspostavilo tacnim kada smo prije njihove domace tekme digli parolu "nije bitno gdje i kad, manijaci uvijek jad". Komsinice isti dan, samo par sati poslije na jugu dizu parolu "nije bitno gdje i kad..." 2:0
Sutka na jugu staje uz bakljadu manijaka i ulazak hitne pomoci na njihovu tribinu. Sta se desava? Samo je par ljudi znalo. Svi na stadionu su ubijedjeni da je neko povrijedjen od tuce koja je tamo izbila, ali :D Koliko smo tad mocni bili dokazuje to da je u rukama jednog od njihovih vodja dospijela nasa baklja, koju je jedan od nas koji je najvise zao izbusio tako da kad je jedan od vodja zapalio istu ostao spaljenih dlaka na rukci i naravno opekotina. Sta je seljedece... rusenje tribine, propadanje u zemlju, nestajanje sa tribine. Komsije su u soku. Sok tek slijedi...
Slagat cu vas jel ovaj derbi ili derbi poslije na Kosevu. Izlazimo sa stadiona i ubrzanim korakom krecemo prema pijaci. Brzo se pregrupisemo i pravimo zasjedu u pijaci ispod mosta na ciglanama. Primjecujemo kone kako prolaze pored nas. Nije nas puno bilo 20-ak. Ispostavit ce se prava brojka, da te ni murija, a ni plijen ne primjeti. Ne napadamo i nikad nismo napadali svakog. Normalni navijac nikad do tada nije presretnut ni "skinut". Dolazi plijen. Plijen zvani Capital City Boys. Novija grupa formirana na jugu, ali ni malo bezopasna. Po nasim predpostavkama oni su zadnji. Oni ce biti **** :D Juriiiiiiiiiiiiiiiiiis! Naravno pola ih bjezi, ali mi imamo cilj, hocemo veliki trofej. Brzo sustizemo momka koji je nosio torbu. Borio se i nije dao, ali ostavljen od svoje grupe nije imao puno izbora. Trofej je tu :D

slika

slika

4. Jedan on najjacih belaja i najveceg jada kojem sam prisustvovao desio se na dan odigravanja utakmice BiH - Turska.
Dobivam poziv od druga koji me zove da izadjem. Nikad me u nikakvo dobro nije nazvao, pa sam znao sta je. Mora da je opet skonto neku vragoliju u kojoj samo on uziva, a mi se poslije dobro nasmijemo njegovom novom zlu. On je bukvalno bio dijete od zla oca od gore matere. Nije navijao za Sarajevo, ali je volio Horde. Volio je i Torcidu, i sa njima je bio onaj dan kad su manijacima upropastili koreografiju. Nije to dijete to je kreten :D
Govori mi da je juce nas drug pretucen od strane 20-ak zeljovaca na tadasnjoj sljaci na Grbavici. Dosao da gleda brata kako igra i hrabra grupa od zamisli 20 manijaka, napada i brutalno prebija momka koji je na kraju zadrzan na kumu. Sokiran sam hrabroscu. <Sta sad u picku materinu?> govori mi da nasi drze jednog od njih u parku Romanija. Putem skupljamo jos par nasih i dolazimo u park. Ne vjerujem sta vidim. Nasih oko 150 - 200 ( tadasnji zapad ) drze jednog njihovog koji sav mokar od muke zove svoje hrabre drugove i dajemo im foru da se skupi njih 30 i da se potuku u parku. U suprotnom njihov momak ce spavat kod jednog od nas u podrumu. Dajemo mu da jede i pije, cak je i par dimova povukao. Mirno se pricalo sa njim jer je isti bio na rubu suza. Cekajuci odgovore njegovih junaka, isti uci nas pjesme :D Jedan od uglednijih ljudi sa juga koji je imao neka poznanstva sa nasima dolazi da izvidi situaciju uz dogovor sa nasima da nece i on biti zarobljen. Isti se uvjerio u ozbiljnost situacije i zove svje drugove koji se pravdaju: < Ne mogu majke mi nisam tu> < Stara mi je nesto bolesna evo me u apoteci kupujem lijekove ne smijem je ostaviti samu> < Ne mogu nisam jeo, evo odo po hljeb> Plakali smo od smijeha. Jad je u pitanju. Prenosi svom kolegi sa tribine rijeci njegovih drugova i on govori da su picke. Dobivamo informaciju da ce doci do sorke, ali da mi dodjemo kod bine na Vilsonovo. Pristajemo na njihove uslove i upucujemo se tamo, ali nikog nema. Opet njihov covjek zove i pita gdje su? U tom trenutku dobijamo informaciju moze li 20 na 20, jer ih nema. Pristajemo. Nakon par minuta putaju 10 na 10. Pocinjemo se smijeti uz rijeci. Daj samo dodjite pa cemo se dogovoriti moze i 10 na 5 , samo dodjite. Za par minuta sa druge strane miljacke vidimo 30ak cakijasa koji se deru kao <hajde picke> Sjebavanje. Sta hajde? Jel fer? Jesu li to ta hrabrost kobrica?
Zalijecemo se na njih, ali se moramo povuci jer u trenutku bivamo zasuti velikim brojem kamenja. U tom trenutku zarobljeni bijezi i baca kamen na nas u znak zahvalnosti sto je jeo, pio i pusio sa nama. Navikli smo na sve :D Pregovarac njihov govori da je ovo sramota i izvinjava se u ime Manijaka sto je ovo ovako ispalo. <ja vecih picki nisam vidio, izvinite sta ja tu mogu> Pokusavamo jos par puta da dodjemo do njih, ali uzalud kamenje pogadja neke od nas. U tom trenutku cujemo rotacije i bjezimo prema gradu. Sjedamo u neke od kafica i mjesamo se sa rajom. Neki od nas padaju, ali ponosni na hrabros i sloznost Hz. Garantujem da u to vrijeme u bilo koje doba dana i noci moglo se skupiti 100 ljudi da brani boje Sarajeva i Hordi zla.

slika

5. Tog dana sjedili smo u udruzenju. Neki su kartali, neki igrali ultras online :D , neki su gledali tekmu na tv-u, Neki bacali suplju sa prijateljem koji je dosao iz Italije, ultras Roma. Taj dan se igrao turnir neki u Fojnici gdje su nasi trebali da igraju sa zeljeznicarom. Iscekivali smo rezultat, ali umjesto rezultata dobijamo informaciju da su navijaci plavih uletili na teren i poceli ganjati nase igrace. <Sta je, sta sjedimo?> Nakon par minuta organizacije ulazimo u auta i krecemo put fojnice. Talijan se sjebo kad je vidio sportske rekvizite :D Prvi su poceli sa ovim pravilima, samo se branimo :D Auta sakrivamo u neki sumarak kod neke velike krivine i cekamo ih stotinjak metara nize u nekoj rusevini. Naravno nema ih, nema ih pola sata. Primjecujemo 2 auta koja bjeze punom brzinom i naravno javljaju ostalima da im je ceka. Istih nema jos desetak minuta i onda dobivamo informaciju od talijana koji je otisao u izvidnicu da je veca grupa momaka stala na prosirenje i nesto prica sa policijom. U tom trenutku svatamo da su nas osmekali i da nece proci tuda dok nas soecijalna ne otjera ili pohapsi. Munjevito ulazimo u nasa auta i vracamo se u Sarajevo. Na putu do grada vidimo 4 marice pod rotacijama kaka idu put Fojnice i jos par auta na prosirenjima. Razdvajamo se i razilazimo kucama. Propala je fina akcija. Manijaci i policija plava koalicija. Poslije dolazi do svadje izmedju njih i jedan od vodja nas zove i prodaje nam transparent za 1000 KM :D Odbijamo naravno, a Robijasi koriste priliku i kupuju ga za 2000KM "Ljubav se zove imenom tvojim"
TM KOMERC - TRGOVINA NA VELIKO I MALO.

6. Medju konama se stvara nova ekipa, neki epinefrin podmladak. Fajteri valjda, sta li :D Dugo vremena je vladalo primirje. Naravno kone su imale unutrasnjih problema, a mi nismo htijeli da im pravimo dodatne probleme. Cak su i zaledili grupu na mjesec-dva. Naravno da je u suprotnom, isti bi jedva docekali da nam napakoste. Ali.. :D Kakvo zaledjivanje grupe, pa nije ovo kviz **** :D Elem ti epinefrin upadaju jednom po jednom od nasih momaka i hrabro ih tuku 10 na 1. Gdje su to vidjeli i ko im je rekao da se to tako radi ne znam. Boga mi jedno par nasih biva isprebijano, cak pocinju i da idu na vrata da otvoreno prijete, dok nisu naletili na rutav nos jednog od nasih i sjaj tetejca :D Sto bi rekla jedna nana iz moje zgrade <Bjezite noge, posra vas guzica> hahahah. Momci hrabro nastavljaju akcije, ali na neke hajmo reci manje opasne momke iz nase grupe, cak su nam fotografa presreli i udarili mu samar u sred ferhadije. Hrabro, valjda ih stariji poducavali :D
Pocinje organizacija vukova i naravno dobivamo dojavu da su na Otoci u parku, uvijek su u coporu. To nam treba :D Nakon kraceg izvidjanja krecemo u kaciju. Brojniji smo naravno, uvijek bili kad je grupa na grupu. Dva momka koji su im bili naprijed ostaju jer nisu vidjeli da su se ostali dali u bijeg. Kasno je bilo bjezati kad su vidjeli da su ostali sami. Jedan od njih je uspio uputiti udarac, ali to je bilo sve. Sto su trazili nasli su na KUMU. Poslije vise nismo culi ni za jednog od njih, a pogotovo za epinefrin :D

7. Derbi ko derbi, svi znamo sta je, ali ovaj derbi je bio zabranjen za nas. Savez je zabranio gostujucim navijacima prisustvo utakmici njihovih voljenih timova. Naravno ispostovali smo to, ali u kurcu :D nema gdje se nismo pojavili. U neku ruku sam razumio to za druge gradove, ali ne mozes mi zabraniti u mom gradu da prisustvujem utakmici i tako je i bilo.
Okupljamo se u starom dijelu grada i odatle krecemo ka tramvajskoj stanici Sebilj. Cesto je tu uvijek poluprazan tramvaj i nas oko 200 - 300 natrpavamo se u tramvaj i tako izbjegavamo da budemo upadljivi na ulici, gdje bi nas policija sprijecila da prisustvujemo istom. U jednom trenutku jedan od nasih govori vozacu da ne staje do SCC-a jer nece niko izaci :D Cuje se sa prednjeg dijela tramvaja <vozac, jesi li ikad vozio vise govana u tramvaju? Ti trenutno vozis najveci olos ovog grada > vozac nas je ispostovao i nije se zaustavljao do SCC-a i tu iskacemo i vidimo drugu grupu od oko 100tinjak nasih na platou. Dogovaramo se da se rasporedimo da ne idemo svi skupa, tu smo jedni drugima na oku, ako bude neki belaj da pravovremeno reagujemo. Prolazimo uspjesno vilsonovo i fin dio grbavice 2 i tu nailazimo na manju grupicu nekih momcica koji cugaju u jednom od parkova grbavice. Ne moram vam reci sta je bilo :D 50tak metara dalje prolazimo pored jednog kafica u kojem sjedi veliki broj bitnih i vidjeniji lica sa juga. Blijede face, teleci pogledi, kao da je sotona dosla po njih :D nije sotona ali jesu pristalice drugog zla. Zvanog Horde zla :D Tu se desava potez koji nigdje u svijetu nije vidjen. Oni iznenadjeni tisinom kojom smo prosli grbavicom i ne sluteci da cemo proci direktono tim putem gdje se oni osjecaju sigurno. Jedan od njih ustaje i ljubi jednog od nasih vodja :D i govori da je uredu sve i da prodjemo jer nisu oni ti sto se predstavljaju da jesu :D Ismijavamo im se i kako prolazimo neki pljuju neki upucuju pogrdne rijeci, neki reze jer da je drugacija situacija. Da vagine dodju u priliku da nalete na vidjenije ljude iz neke od nasih ekipa, znamo scenario. Uglavnom ostrali su popisani. U tom trenutku iz jednog od prolaza istrcavaju dvojica nindji. Bukvalno sa macevima u rukama i kad su vidjeli brojnost i nase rekvizite svoje vracaju u gace i govore da je uredu. Nismo im mogli oprostiti, jer Bog prasta, ali mi ne. Par udaraca raznim predmetima dobivaju i bjeze odakle su i dosli. Tu nas policija primjecuje i odmah nas okruzuje i sabija izmedju dvije zgrade gdje mi u obrucu murije bivamo zasuti kamenjem sto od nekih koji su bili pred stadinom, sto od onih istih kojima smo postedili zivote par minuta prije. Sta ocekivati od najvecih picki sa kojima smo ikad imali posla. Vadimo salove koji smo poskidali jos u gradu dok smo se skupljali i pjevamo amar amar osim osim kako bi nas isti pustili da udjemo na stadion. Nakon sto je policija smirila levate koji su bacali kamenje misleci da je to neki navijacki bauk, nas tjera nazad i ne pusta nas da udjemo. Razilazimo se, ali samo na kratko i okolnim putevima uspjevamo kupiti sjever i uci na stadion. Gdje bodrimo nase Sarajevo kako samo ono zasluzuje.


Ovo je par prica u vezi okrsaja sarajevskih grupa, kojima sam prisustvovao. Mozda ce nekima biti drago sto su ovo citali, nekima ce biti muka, nekima sa anamo one strane ce price biti izmisljene, ali treba da znate da svaka ozbiljna grupa ima svoju firmu, koja brani boje svog kluba na ulici, casno i posteno. Kako i dolikuje ozbiljnoj grupi. X puta su mislili da necemo doci negdje , a mi smo se pojavili. Prvi smo otisli u Banja Luku nakon rata, Prvi u Trebinje, Najbrojnija gostovanja. Sarajevo je uvijek imalo veliku podrsku na strani. Pojavili smo se u Atini,a svi znate kakva je Atina. I u Poljskoj smo bili, Europska gostovanja su bila samo misaona imenica dok mi nismo probili led, nikog se ne bojimo. Dame i gospodo nasa firma se zove Horde zla i mi smo cuvari casti glavnog grada.
slika
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Avatar
zlo87
Postovi: 3241
Pridružen/a: 04 dec 2015, 21:14
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la zlo87 » 08 dec 2017, 22:45

Laznjak je napisao/la:Tukli smo anamo one i kod kuce i na strani !

Ne znam trebam li pisati ista o grupi koja je ugasena jos 89/90 godine. Nisu hudi ni nastali kako treba, vec ih rodjaci ugasili, ali nejse... Ovdje se ne radi puno o gostovanjima, ali se radi puno o okrsajima nas i anamo onih. Pa da pocnemo.
slika

slika

Imali smo par dobrih sorki sa kobricama, u vecini slucajeva smo izlazili kao pobjednici. Jedna od jacih koje se dobro sjecam bila je na bajramskom ili bozicnom turniru. Nas 50tak mahom dobrinjaca, njih 100tinjak. Dobrinja i Alipasino uvijek su davale ratnike sjevera. Dok je gradska raja uvijek bila tu za dobru provokaciju kona, rijetko koji fight, ali nije da ih nije bilo.
Prije ulaska u dvoranu dogodio se napad na nase, omjer je bio 3 na 20 ( uvijek su napadali kad je bila sigurica, do dan danas se nista nije promjenilo ) Nasem drugu tu razbijaju nos i kako se hrvao da se izbori za slobodu, ostaje bos i daje se u bijeg. Kobrice mu bacaju tenu u Miljacku, sto je za navijacku pohvalu i uz navijanje i po neki pendrek od murije ide ka dvorani. Dobijamo informaciju sta se desilo i dogovaramo se da cemo ranije napustiti dvoranu, da se probamo revansirati. Tako i biva skuplja nas se 50ak i ulazim u mrak Vilsonovog setalista gdje se kotiramo kod neke rusevine i cekamo plijen. Tu se dogovaramo da koliko god ih bude napadamo. Uvlaci se nervoza, brojniji su bili jer tada mi nismo bili u dobrim odnosima sa ekipama iz starog grada iz razloga koje svi znaju... Proslo je dosta vremena i vec smo poceli sumnjati da nece proci tim putem gdje im je zasjeda i pocinjinjemo polako da odustajemo. Kisno vrijeme, hladno ... da se dokopat kuce ili kakve trebe da se malo opustimo. Tako razmisljanje i sumnju prekida pjesma kona. Gledamo se medjusobno, to je to, nema nazad, nema straha ( nikad ga nije ni bilo ) priblizili su se, ne sumnjaju da su vukovi tu i cekaju signal vodje... Haaaajdeeeeeeeeeeeeeeeee pickeeeeeeeeeeeeeee! Izlijecemo i tu pocinje soranje. :D ali u kurcu, bjeze picke, Sta su mislili, koliko nas je ne znam, ali akter je cudo. Bilo ih je duplo vise nego nas, ali faktor iznenadjenja ili njihova navika je uradio/la svoje. Uspjeli smo da povalimo par njihovih i dobro da ih iscipelarimo dusmanski je bilo. Spomenut cu jednog mutavca Izu ( ubicu ) koji je dok ga je jedan on nasih tukao pesnicama, uspio da izvadi noz i zabije mu u obraz. Nakon sto je nas momak pao, isti se fata noge. Mi u cudu kontamo da je platio zivotom, ali brat je zilav uvijek bio :D Bjezimo iz mrakuse i razilazimo se. Neki ideu sa momkom na cum da mu siju ranu. Cekajuci da ga zasiju, jedan od nas vidi krv na zadnjici jednog od nasih i baca se suplja. <<jesi to nekom sjeo na glavu pa prokrvario >> u toj zezanciji svatamo da je i on uboden, ni on ne zna kako. Tu se stvara parola: "TM opasni ko kobre ili leze ili bjeze." Ni mi, a ni povrijedjeni momci nismo krili zadovoljstvo poslije jako dobro izvedene sacekuse na "njihovom" terenu.
Nisam siguran da li je prije ili poslije ove sorke E.V. svima dobro poznati zestoki momak, otisao medju zeljovce u dvorani i bukvalno im skinuo trans "nema predaje". Svojim ocima sam gledao kako nastavlja lagano setnju prema nama i kada je usao medju nas zeljovci pocinju akciju zalijetanja, ali samo do suzenog dijela iza lijevog kosa velike dvorane. Situaciju brzo smiruje murija uz nase mahanje i zadovoljstvo i naravno cudjenje prema ogromnoj hrabrosti jednog od najjacih likova nase tribine. Kakav god da je, nas je !

slika

2. Dan danas kone koje se sjecaju ovog, jedu svoja muda radi poraza. Ovi novi nemaju pojma, oni pamte ginis koji i jeste i nije poraz. Elem nejse :D Skupljamo se pred derbi na Dobrinji i jedan od nas dolazi na ideju da im uletimo u kafic na Chwili u kojem se svaki derbi skuplja prva ekipa strumfova. Idemo mecki na rupu, dogovoreno je, plan je razradjen i krece se polako. Brojnost i nije neka , ali muda ili ludost koju smo tad imali, ravne su bolsenim umovima.
Dolazimo do jazbine gdje su leteci medvjedici i njihovo lokanje i zezanciju prekida ubacen suzavac koji uz kasljanje i paniku istjeruje medjvedice iz spilje, pravo na razularene Horde :D Ljudi su bespomocni i boreci se da dodju do zraka, dobivaju batine kakve i dan danas pamti dobar dio njih koji su bili tu. Nakon datih batina, bjezimo dok nam zvukovi marica bruje u usima. Nakon par godina na istom mjestu im pada trans "O sole mio". Brat rahmetli Dzilde ga kaci tu uz pjansku pricu da ga niko ne smije dirati, naravno nije trebao dva puta ponoviti. Isti je smeknut i za par minuta nestaje bez traga. Poslije pada krpa "vi nas mrzite mi vas ... hahah". To je jedna od zanjih akcija vrijednih pomena. Opet smekamo okacenu zastavu i lovci su spremni za lov. Dan derbija uzimamo zastavu i cekamo par minuta da se kone saberu. Cisto da ne odemo,a da ne damo koju cusku strumfovima. Navika je cudo. Poslije toga se desava Ginis. Nejse nasi debili hoce da cugaju. Nista bitno jer moci nisu od akcije vec veseljaci :D
Kao sto nije bitno spomena ni njihovo upadanje u kuglanu na pofalicima pa su bili brzi od kugli kojie su letjele u rikverc brigadu, tako ni nase upadanje u sobing gdje je postignut rekord Bolta :D
slika

slika

slika

slika

3. Zavrsen je jos jedan derbi na Kosevu, Muamer Kurto je ugasio zeljkana kao mi tu noc CCB. U toku utakmice vazno je pomenuti i parolu zeljovaca u kojoj nam strumfovi dizu parolu

slika

U tom trenutku :D

slika

Tad pocinje haos na jugu. Pesnice lete na sve strane. Razumljivo je da je neko propjevo. Puse sa svih strana, busno je u jezgru sto se nakon par mjeseci uspostavilo tacnim kada smo prije njihove domace tekme digli parolu "nije bitno gdje i kad, manijaci uvijek jad". Komsinice isti dan, samo par sati poslije na jugu dizu parolu "nije bitno gdje i kad..." 2:0
Sutka na jugu staje uz bakljadu manijaka i ulazak hitne pomoci na njihovu tribinu. Sta se desava? Samo je par ljudi znalo. Svi na stadionu su ubijedjeni da je neko povrijedjen od tuce koja je tamo izbila, ali :D Koliko smo tad mocni bili dokazuje to da je u rukama jednog od njihovih vodja dospijela nasa baklja, koju je jedan od nas koji je najvise zao izbusio tako da kad je jedan od vodja zapalio istu ostao spaljenih dlaka na rukci i naravno opekotina. Sta je seljedece... rusenje tribine, propadanje u zemlju, nestajanje sa tribine. Komsije su u soku. Sok tek slijedi...
Slagat cu vas jel ovaj derbi ili derbi poslije na Kosevu. Izlazimo sa stadiona i ubrzanim korakom krecemo prema pijaci. Brzo se pregrupisemo i pravimo zasjedu u pijaci ispod mosta na ciglanama. Primjecujemo kone kako prolaze pored nas. Nije nas puno bilo 20-ak. Ispostavit ce se prava brojka, da te ni murija, a ni plijen ne primjeti. Ne napadamo i nikad nismo napadali svakog. Normalni navijac nikad do tada nije presretnut ni "skinut". Dolazi plijen. Plijen zvani Capital City Boys. Novija grupa formirana na jugu, ali ni malo bezopasna. Po nasim predpostavkama oni su zadnji. Oni ce biti **** :D Juriiiiiiiiiiiiiiiiiis! Naravno pola ih bjezi, ali mi imamo cilj, hocemo veliki trofej. Brzo sustizemo momka koji je nosio torbu. Borio se i nije dao, ali ostavljen od svoje grupe nije imao puno izbora. Trofej je tu :D

slika

slika

4. Jedan on najjacih belaja i najveceg jada kojem sam prisustvovao desio se na dan odigravanja utakmice BiH - Turska.
Dobivam poziv od druga koji me zove da izadjem. Nikad me u nikakvo dobro nije nazvao, pa sam znao sta je. Mora da je opet skonto neku vragoliju u kojoj samo on uziva, a mi se poslije dobro nasmijemo njegovom novom zlu. On je bukvalno bio dijete od zla oca od gore matere. Nije navijao za Sarajevo, ali je volio Horde. Volio je i Torcidu, i sa njima je bio onaj dan kad su manijacima upropastili koreografiju. Nije to dijete to je kreten :D
Govori mi da je juce nas drug pretucen od strane 20-ak zeljovaca na tadasnjoj sljaci na Grbavici. Dosao da gleda brata kako igra i hrabra grupa od zamisli 20 manijaka, napada i brutalno prebija momka koji je na kraju zadrzan na kumu. Sokiran sam hrabroscu. <Sta sad u picku materinu?> govori mi da nasi drze jednog od njih u parku Romanija. Putem skupljamo jos par nasih i dolazimo u park. Ne vjerujem sta vidim. Nasih oko 150 - 200 ( tadasnji zapad ) drze jednog njihovog koji sav mokar od muke zove svoje hrabre drugove i dajemo im foru da se skupi njih 30 i da se potuku u parku. U suprotnom njihov momak ce spavat kod jednog od nas u podrumu. Dajemo mu da jede i pije, cak je i par dimova povukao. Mirno se pricalo sa njim jer je isti bio na rubu suza. Cekajuci odgovore njegovih junaka, isti uci nas pjesme :D Jedan od uglednijih ljudi sa juga koji je imao neka poznanstva sa nasima dolazi da izvidi situaciju uz dogovor sa nasima da nece i on biti zarobljen. Isti se uvjerio u ozbiljnost situacije i zove svje drugove koji se pravdaju: < Ne mogu majke mi nisam tu> < Stara mi je nesto bolesna evo me u apoteci kupujem lijekove ne smijem je ostaviti samu> < Ne mogu nisam jeo, evo odo po hljeb> Plakali smo od smijeha. Jad je u pitanju. Prenosi svom kolegi sa tribine rijeci njegovih drugova i on govori da su picke. Dobivamo informaciju da ce doci do sorke, ali da mi dodjemo kod bine na Vilsonovo. Pristajemo na njihove uslove i upucujemo se tamo, ali nikog nema. Opet njihov covjek zove i pita gdje su? U tom trenutku dobijamo informaciju moze li 20 na 20, jer ih nema. Pristajemo. Nakon par minuta putaju 10 na 10. Pocinjemo se smijeti uz rijeci. Daj samo dodjite pa cemo se dogovoriti moze i 10 na 5 , samo dodjite. Za par minuta sa druge strane miljacke vidimo 30ak cakijasa koji se deru kao <hajde picke> Sjebavanje. Sta hajde? Jel fer? Jesu li to ta hrabrost kobrica?
Zalijecemo se na njih, ali se moramo povuci jer u trenutku bivamo zasuti velikim brojem kamenja. U tom trenutku zarobljeni bijezi i baca kamen na nas u znak zahvalnosti sto je jeo, pio i pusio sa nama. Navikli smo na sve :D Pregovarac njihov govori da je ovo sramota i izvinjava se u ime Manijaka sto je ovo ovako ispalo. <ja vecih picki nisam vidio, izvinite sta ja tu mogu> Pokusavamo jos par puta da dodjemo do njih, ali uzalud kamenje pogadja neke od nas. U tom trenutku cujemo rotacije i bjezimo prema gradu. Sjedamo u neke od kafica i mjesamo se sa rajom. Neki od nas padaju, ali ponosni na hrabros i sloznost Hz. Garantujem da u to vrijeme u bilo koje doba dana i noci moglo se skupiti 100 ljudi da brani boje Sarajeva i Hordi zla.

slika

5. Tog dana sjedili smo u udruzenju. Neki su kartali, neki igrali ultras online :D , neki su gledali tekmu na tv-u, Neki bacali suplju sa prijateljem koji je dosao iz Italije, ultras Roma. Taj dan se igrao turnir neki u Fojnici gdje su nasi trebali da igraju sa zeljeznicarom. Iscekivali smo rezultat, ali umjesto rezultata dobijamo informaciju da su navijaci plavih uletili na teren i poceli ganjati nase igrace. <Sta je, sta sjedimo?> Nakon par minuta organizacije ulazimo u auta i krecemo put fojnice. Talijan se sjebo kad je vidio sportske rekvizite :D Prvi su poceli sa ovim pravilima, samo se branimo :D Auta sakrivamo u neki sumarak kod neke velike krivine i cekamo ih stotinjak metara nize u nekoj rusevini. Naravno nema ih, nema ih pola sata. Primjecujemo 2 auta koja bjeze punom brzinom i naravno javljaju ostalima da im je ceka. Istih nema jos desetak minuta i onda dobivamo informaciju od talijana koji je otisao u izvidnicu da je veca grupa momaka stala na prosirenje i nesto prica sa policijom. U tom trenutku svatamo da su nas osmekali i da nece proci tuda dok nas soecijalna ne otjera ili pohapsi. Munjevito ulazimo u nasa auta i vracamo se u Sarajevo. Na putu do grada vidimo 4 marice pod rotacijama kaka idu put Fojnice i jos par auta na prosirenjima. Razdvajamo se i razilazimo kucama. Propala je fina akcija. Manijaci i policija plava koalicija. Poslije dolazi do svadje izmedju njih i jedan od vodja nas zove i prodaje nam transparent za 1000 KM :D Odbijamo naravno, a Robijasi koriste priliku i kupuju ga za 2000KM "Ljubav se zove imenom tvojim"
TM KOMERC - TRGOVINA NA VELIKO I MALO.

6. Medju konama se stvara nova ekipa, neki epinefrin podmladak. Fajteri valjda, sta li :D Dugo vremena je vladalo primirje. Naravno kone su imale unutrasnjih problema, a mi nismo htijeli da im pravimo dodatne probleme. Cak su i zaledili grupu na mjesec-dva. Naravno da je u suprotnom, isti bi jedva docekali da nam napakoste. Ali.. :D Kakvo zaledjivanje grupe, pa nije ovo kviz **** :D Elem ti epinefrin upadaju jednom po jednom od nasih momaka i hrabro ih tuku 10 na 1. Gdje su to vidjeli i ko im je rekao da se to tako radi ne znam. Boga mi jedno par nasih biva isprebijano, cak pocinju i da idu na vrata da otvoreno prijete, dok nisu naletili na rutav nos jednog od nasih i sjaj tetejca :D Sto bi rekla jedna nana iz moje zgrade <Bjezite noge, posra vas guzica> hahahah. Momci hrabro nastavljaju akcije, ali na neke hajmo reci manje opasne momke iz nase grupe, cak su nam fotografa presreli i udarili mu samar u sred ferhadije. Hrabro, valjda ih stariji poducavali :D
Pocinje organizacija vukova i naravno dobivamo dojavu da su na Otoci u parku, uvijek su u coporu. To nam treba :D Nakon kraceg izvidjanja krecemo u kaciju. Brojniji smo naravno, uvijek bili kad je grupa na grupu. Dva momka koji su im bili naprijed ostaju jer nisu vidjeli da su se ostali dali u bijeg. Kasno je bilo bjezati kad su vidjeli da su ostali sami. Jedan od njih je uspio uputiti udarac, ali to je bilo sve. Sto su trazili nasli su na KUMU. Poslije vise nismo culi ni za jednog od njih, a pogotovo za epinefrin :D

7. Derbi ko derbi, svi znamo sta je, ali ovaj derbi je bio zabranjen za nas. Savez je zabranio gostujucim navijacima prisustvo utakmici njihovih voljenih timova. Naravno ispostovali smo to, ali u kurcu :D nema gdje se nismo pojavili. U neku ruku sam razumio to za druge gradove, ali ne mozes mi zabraniti u mom gradu da prisustvujem utakmici i tako je i bilo.
Okupljamo se u starom dijelu grada i odatle krecemo ka tramvajskoj stanici Sebilj. Cesto je tu uvijek poluprazan tramvaj i nas oko 200 - 300 natrpavamo se u tramvaj i tako izbjegavamo da budemo upadljivi na ulici, gdje bi nas policija sprijecila da prisustvujemo istom. U jednom trenutku jedan od nasih govori vozacu da ne staje do SCC-a jer nece niko izaci :D Cuje se sa prednjeg dijela tramvaja <vozac, jesi li ikad vozio vise govana u tramvaju? Ti trenutno vozis najveci olos ovog grada > vozac nas je ispostovao i nije se zaustavljao do SCC-a i tu iskacemo i vidimo drugu grupu od oko 100tinjak nasih na platou. Dogovaramo se da se rasporedimo da ne idemo svi skupa, tu smo jedni drugima na oku, ako bude neki belaj da pravovremeno reagujemo. Prolazimo uspjesno vilsonovo i fin dio grbavice 2 i tu nailazimo na manju grupicu nekih momcica koji cugaju u jednom od parkova grbavice. Ne moram vam reci sta je bilo :D 50tak metara dalje prolazimo pored jednog kafica u kojem sjedi veliki broj bitnih i vidjeniji lica sa juga. Blijede face, teleci pogledi, kao da je sotona dosla po njih :D nije sotona ali jesu pristalice drugog zla. Zvanog Horde zla :D Tu se desava potez koji nigdje u svijetu nije vidjen. Oni iznenadjeni tisinom kojom smo prosli grbavicom i ne sluteci da cemo proci direktono tim putem gdje se oni osjecaju sigurno. Jedan od njih ustaje i ljubi jednog od nasih vodja :D i govori da je uredu sve i da prodjemo jer nisu oni ti sto se predstavljaju da jesu :D Ismijavamo im se i kako prolazimo neki pljuju neki upucuju pogrdne rijeci, neki reze jer da je drugacija situacija. Da vagine dodju u priliku da nalete na vidjenije ljude iz neke od nasih ekipa, znamo scenario. Uglavnom ostrali su popisani. U tom trenutku iz jednog od prolaza istrcavaju dvojica nindji. Bukvalno sa macevima u rukama i kad su vidjeli brojnost i nase rekvizite svoje vracaju u gace i govore da je uredu. Nismo im mogli oprostiti, jer Bog prasta, ali mi ne. Par udaraca raznim predmetima dobivaju i bjeze odakle su i dosli. Tu nas policija primjecuje i odmah nas okruzuje i sabija izmedju dvije zgrade gdje mi u obrucu murije bivamo zasuti kamenjem sto od nekih koji su bili pred stadinom, sto od onih istih kojima smo postedili zivote par minuta prije. Sta ocekivati od najvecih picki sa kojima smo ikad imali posla. Vadimo salove koji smo poskidali jos u gradu dok smo se skupljali i pjevamo amar amar osim osim kako bi nas isti pustili da udjemo na stadion. Nakon sto je policija smirila levate koji su bacali kamenje misleci da je to neki navijacki bauk, nas tjera nazad i ne pusta nas da udjemo. Razilazimo se, ali samo na kratko i okolnim putevima uspjevamo kupiti sjever i uci na stadion. Gdje bodrimo nase Sarajevo kako samo ono zasluzuje.


Ovo je par prica u vezi okrsaja sarajevskih grupa, kojima sam prisustvovao. Mozda ce nekima biti drago sto su ovo citali, nekima ce biti muka, nekima sa anamo one strane ce price biti izmisljene, ali treba da znate da svaka ozbiljna grupa ima svoju firmu, koja brani boje svog kluba na ulici, casno i posteno. Kako i dolikuje ozbiljnoj grupi. X puta su mislili da necemo doci negdje , a mi smo se pojavili. Prvi smo otisli u Banja Luku nakon rata, Prvi u Trebinje, Najbrojnija gostovanja. Sarajevo je uvijek imalo veliku podrsku na strani. Pojavili smo se u Atini,a svi znate kakva je Atina. I u Poljskoj smo bili, Europska gostovanja su bila samo misaona imenica dok mi nismo probili led, nikog se ne bojimo. Dame i gospodo nasa firma se zove Horde zla i mi smo cuvari casti glavnog grada.
slika
:clap: :clap:
Očigledno da si stariji od mene dosta, pa da te pitam je li istina da se jednom prilikom krenulo uletiti na jug, za vrijeme DC-a, ali policija u zadnji trenutak spriječila?
Pjevam ti iz duše kad svi ostali šute, poklanjam ti vječnost, ne samo minute..

Avatar
Laznjak
Postovi: 1946
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

Re: Gostovanja kojih se sjećamo

Post Postao/la Laznjak » 09 dec 2017, 02:52

Iskreno, prvi put cujem. Usli smo im jednom u toku noci i poceli raditi "grafit" Horde zla na onom zidu. Uhvatila nas policija i cuvari i da nam ne pisu prijave tjeraju nas da prefarbamo sve. Sreca pa nismo daleko dosli sa pisanjem :D
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

Titula-🏆🏆🏆🏆🏆🏆🏆
Kup-🏆🏆🏆🏆🏆🏆

Odgovori

Natrag na “FK Sarajevo”

Online

Trenutno korisnika/ca: Bardock i 30 gostiju.