Post
Postao/la bambina » 06 jan 2012, 13:26
Mostarcima je dovoljno reći Mara! Iako je svojim paradama na golu Veleža, reprezentacije Jugoslavije i Šalkea zaslužio i nadimke Panter s Neretve i Leteći Mostarac.
Enver Marić je 1973. godine kao golman proglašen najboljim fudbalerom Jugoslavije. Taj podatak vjerno ilustrira o kakvoj se veličini radi.
Trofeja nije osvojio previše, ali je njegova karijera, bez obzira na to, bila sjajna, toliko briljantna da se bez imalo sumnje može zaključiti da je sa pravom zaslužio priznanje za životno djelo, koje će mu Sportski savez njegovog Mostara dodijeliti kasnije ovog mjeseca. Tim povodom, sa Marićem, koji i danas živi u Berlinu, uradili smo životnu priču.
Trio BMV
Fudbal je počeo igrati u juniorima Veleža u sjajnoj generaciji koja je poslije u dva navrata došla nakorak do naslova prvaka Jugoslavije i igrala četvrtfinale Kupa UEFA u vrijeme dok je stadionima u Jugoslaviji i šire vozio legendarni BMV. Kao trenera, izdvaja, prije svih, Žarka Barbarića, također nekada sjajnog golmana "Rođenih".
- Žarko Barbarić je na prvom mjestu bez premca. On je trener koji je dugo radio sa mnom, pogotovo u samim počecima. Najviše stvari naučio sam od njega i on je najzaslužniji za sve što sam kasnije napravio u svojoj karijeri - govori naš sagovornik.
Za prvi tim Veleža debitirao je 14. aprila 1968. u Beogradu. Zvezda je na "Marakani" vodila sa 3:0, a u svlačionici je na poluvremenu ostao tada prvi golman Alfons Horvatić. Na klupi su, kao treneri, sjedili Leo Hrvić i Mirko Kokotović. Uslijedille su utakmice protiv Hajduka, Zagreba, Maribora, a Velež je izborio opstanak, dok se Marić ustalio na golu.
Statistika kaže da je u narednih 15 godina za Velež odigrao više od 600 utakmica, od čega 441 prvenstvenu. Skoro pet godina nije propustio nijednu utakmicu. Kapiten je bio 202 puta. Iz današnje perspektive, to izgleda nemoguće.
- Tako je bilo, a kako, ni sam ne znam. Ja sam se samo skoncentrisao na treninga, to je bio moj posao. Bio sam fizički odlično pripremljen, a kada je tako, onda čovjek može da izdrži i povrede i bol, sve, a kada si fizički nespreman, onda te nigdje nema.
Dva kupa
Za Jugoslaviju je debitirao 30. aprila 1972. godine u Beogradu protiv SSSR-a. Sakupio je 32 nastupa, skinuo penal Gerdu Mileru (Muller), zaustavio Brazil na SP-u 1974. U Šalke je prešao 1976. godine, u to vrijeme je triput branio za reprezentaciju svijeta, odnosno Evrope.
Čuvena odbrana penala koji je 1973. u Minhenu izveo njemački bombarder Gerd Miler
Kup Jugoslavije osvojio je 1981., kada je Velež na "Marakani" dobio Željezničar sa 3:2. Nakon završetka igračke karijere, ostao je u klubu, bio je tehnički direktor pa pomoćnik Dušku Bajeviću kada je Kup 1986. godine ponovo došao u grad na Neretvi.
- Bilo je jednako teško, možda i teže. Nije bilo lako ni proći do finala. Izbacili smo Partizan na penale u četvrtfinalu, i to na stadionu JNA, pa onda OFK Beograd i u finalu smo dobili Dinamo. Trebalo je pobijediti sa 3:1, ali smo tada stvarno imali jednu strašnu generaciju i Nenada Bijedića, koji je odigrao veliku utakmicu.
Već u sljedećoj sezoni postao je šef stručnog štaba i vodio je Velež u Evropi protiv Siona i Vitoše. U prvenstvu su "Rođeni" osvojili jesenji naslov i dugo su bili u igri za titulu prvaka, ali nisu uspjeli. A da jesu, Marić bi morao skakati sa Starog mosta, tako je bio obećao.
- Jesam, rekao sam da, ako budemo prvaci, skačem sa Starog. Na nesreću po klub, nismo bili prvaci, a na moju sreću, nisam morao skakati. Bili smo jesenji prvaci, a onda su nam pozvali Predraga Jurića u vojsku. Semir Tuce imao je problema sa povredom, probali smo sa Joškom Popovićem na lijevom krilu, momak je igrao odlično, ali je Tuce bio poseban majstor.
Trenersku karijeru je, silom prilika, nastavio u Njemačkoj. Počeo je u Fortuni Diseldorf na poziv prijatelja i nekadašnjeg saigrača Aleksandra Ristića, a kasnije u Herti. Radio je s velikim brojem golmana, izdvaja Gabora Kiraljija (Kiraly), Jaroslava Drobnija (Drobny) i Tomaša Kuščaka (Tomasz Kuszczak), koji je danas u Arsenalu. Ipak, na prvo mjesto stavlja Georga Koha (Koch).
- S njim sam radio u Fortuni, on je najbrže kapirao, shvatao ono što tražim od njega. Kada smo počeli zajedno trenirati, bili smo u trećoj ligi, pa je on bio najbolji, pa sljedeće u drugoj također, bio je odličan u prvoj ligi, a kasnije je otišao u PSV. Branio je i za Dinamo.
Moždani udar
Marić je karijeru zaključio na klupi Herte u 62. godini. Planirao je povratak u Mostar, tu se, kaže, definitivno osjeća najbolje, pogotovo kada je u ribi, ali su planove pokvarili operacija srčanih zalistaka pa moždani udar. Ipak, ni to ga nije moglo zaustaviti...
- Sada sam u Njemačkoj, u Mostar dolazim u februaru. Znaš kako ide, čitav život čovjek putuje, prođe cijeli svijet, ali se uvijek vrati u Mostar.
Potpis Sulejmana Repca
Enver Marić, Džemal Hadžiabdić, Boro Primorac, Marko Čolić, Duško Bajević, Salem i Vahid Halilhodžić, Aleksandar Ristić, Dragan Okuka, Blaž Slišković, kasnije Nedžad Bijedić, nekada sjajni igrači, a potom i treneri koji su s klubovima i reprezentacijama napravili mnogo. Većina je igračku karijeru gradila pod palicom velikog Sulejmana Repca i drugih Veležovih trenera, od kojih su naučili najviše.
- To je sigurno. Čovjek, kada počne raditi, uzima ono najbolje što je naučio pa, uz svoje znanje, proba napraviti najbolje što se može. Ako se stvari poklope, ako to funkcionira, onda je to prava stvar. Igrači iz moje generacije su uspjeli, ostvarili su sjajne rezultate u trenerskoj karijeri, ali i ovi kasnije su stigli iz drugih generacija.
Tuča sa Penjarolom i Pantelićev gol
Odigrao je mnogo velikih utakmica, ali smo ga zamolili da se prisjeti dvije - prijateljske protiv Penjarola 1972. godine te prvenstvene s Radničkim 1980.
- To sa Penjarolom bilo je posebno, jer je to bila prva utakmica pod reflektorima u Mostaru. Vodili smo kada je došlo do opće tuče na terenu. U Južnoj Americi je običaj da za mali incident, koškanje, svi krenu u tučnjavu. Mi nismo na to navikli, ali smo morali odgovoriti, jer ipak igraš kod kuće. Znam da su u tučnjavi učestvovali svi igrači i da je bilo gusto.
A Pantelić?
- Svaka utakmica ima svoje junake i tragičare, Pantelić je bio junak, a ja tragičar i to moraš prihvatiti sportski, mada nije bilo lako. On je ušao u anale kao golman koji je postigao gol s gola na gol. Nije bilo lako poslije izaći u grad, možeš misliti kako je raja reagirala. Kažu, Mara primio gol iz Raštana.
Mara galami dopola, a Vaha otpola
Legendarni BMV: Bajević, Marić i Vladić
Bila je to generacija "Rođenih" u kojoj je Mara "galamio" dopola, a Vaha (Halilhodžić) otpola.
- Obojica smo bili impulsivni, znali smo zagalamiti. Jednostavno, moraš se organizirati na terenu, ja sam često preuzimao odgovornost kada je u pitanju ta zadnja linija, dok je Vahid bio zadužen za napad. Nije nam bilo lako ni tada u finalu protiv Osimovog Želje, koji je bio jak. Sudija je dosudio dva penala za njih, ali smo mi na kraju zasuženo donijeli pehar u Mostar.