KB-TM87 - Kolumna

[KB-TM87]

Rođen sam ne tako davno, 92' godine, u zaraćenoj zemlji, zemlji u kojoj su se tri naroda klala radi nečijih ideologija. U zarobljenom Sarajevu bilo je teško preživjeti, a još teže je bilo kada ste znali da vas bivši komšija, školski drug, sada traži snajperom kako bi vas kaznio zato što ne prihvatate njegovu vrstu ideologije. Odrastao sam na Grbavici, dijelu Sarajeva koji je možda i najviše propatio tokom ratnih dejstava. Prve godine života su prošle onako, kao i kod većine Sarajlija, u podrumu. Slušao sam razne priče rođaka, prijatelja o fudbalu, sa posebnim akcentom na Željezničar. U to vrijeme niko nije ni pomišljao na fudbal, ali jednostavno su imali potrebu da se prisjećaju tih renesansnih godina Plavih sa Grbavice. Kako sam rastao, tako je i moja ljubav prema Želji bivala sve veća i veća. Fudbal sam počeo trenirati 98' godine, na do tada još uvijek uništenoj Grbavici, simbolu odbrane grada i ponosa svih navijača Želje. Nije bilo lako, uslovi su bili jako loši, ali jednostavno je postojao entuzijazam koji je svima olakšavao put, te naravno, neizmjerna ljubav prema Želji. Svaki moj vršnjak je znao svakog igrača Želje do unazad dvadeset godina, to je jednostavno bila tradicija i nešto što se smatralo osnovnim znanjem. Prije i poslije škole uvijek smo igrali po koju partiju „fuce“, družili se zajedno. Što se tiče utakmica, najdraže su nam bile protiv naših komšija sa Koševa, mali derbiji u kojima smo glumili Baždareviće, Šabanadžoviće, Sušiće i ostale. Svi smo srcem igrali za svoj klub i ostavljali zadnji atom snage na terenu radi svetog dresa. U zadnje vrijeme stvari su se nažalost promijenile, pola moje generacije je odustalo od fudbala, što zbog poroka današnje omladine ( cigare, alkohol), što zbog škole, te najzad zbog zapostavljanja mladih igrača. Zaista je ovo sve žalosno i istinito. Moj dobar drug je trebao da potpiše ugovor za prvi tim, bio je jedan od najboljih juniora, ali, igrači iz drugih, susjednih nam država, naravno, imaju prednost ispred naše omladine. Razočaran time, otišao je u Njemačku, gdje je potpisao ni manje ni više nego za Štuttgart, popularne Švabe. Umjesto da je Željo dao svome djetetu šansu, kao i ostalim momcima, kojima je sigurno igranje za prvi tim Plavih nešto najsvetije što se može desiti, postoje drugi interesi u klubu, nažalost. To nije samo slučaj sa Željom, nego i sa svim ostalim klubovima u našoj nam dragoj zemlji. Umjesto ulaganja u omladinske škole i rađanje novih talenata te njihovo eventualno prodavanje u inostranstvo te dobitak od transfera, postoje ljudi koji više cijene igrače sa strane, koji igraju za neke novce, igraju bez srca, što je najvažnije! Prethodne generacije su ostavljale srce na terenu, bukvalno su crkavali, samo da se dokažu, kao što bi sigurno i naša djeca, ali eto, postoje drugi interesi. Sve dok se ovaj trend nastavi, naša djeca će sreću tražiti u inostranstvu, a klubovi će ostajati bez mladih i talentovanih igrača. A što se mene tiče, ja sam jednostavno odustao, kao i većina drugih momaka. Ponekad opet zaigram fudbala na terminu, obučem dres Zubanovića i tako to krene, podijelimo se na Željo i Sarajevo, iako je to samo termin, daćemo sve od sebe da pobijedimo, šta ćemo, to nam je u krvi...

[don_burza]

koji je taj u stutgartu?

[KB-TM87]

koji je taj u stutgartu?

to sam izmislio svaka podudarnost je slučajna

[Tribalian]

Dobra ti kolumna,al valjda ces i dalje nesto pisati? I ne izmisljaj ovo ko za Stutgart(prijateljski savet) sta ce ljudi da misle?

[KB-TM87]

Dobra ti kolumna,al valjda ces i dalje nesto pisati? I ne izmisljaj ovo ko za Stutgart(prijateljski savet) sta ce ljudi da misle?

Ma naravno da ću pisati, ovo mi je kao uvodna da vidim, znam sad kako ću neke stvari popraviti, naravno.

[Tribalian]

Dobra ti kolumna,al valjda ces i dalje nesto pisati? I ne izmisljaj ovo ko za Stutgart(prijateljski savet) sta ce ljudi da misle?

Ma naravno da ću pisati, ovo mi je kao uvodna da vidim, znam sad kako ću neke stvari popraviti, naravno.

Samo cepaj

[KB-TM87]

Odnos medija i sporta

Danas je nemoguće zamisliti sportsko događanje bez medijske popraćenosti i općenito se može reći da su mediji i sport međusobno povezani, zavise jedan od drugoga. Sport daje medijima događaj, a mediji tvore sliku o tome, koju šalju milionima zainteresiranih.Jedan proces koji stalno kreće iznova.
Postoje i razni načini prenošenja tih sportih okršaja i informacija u vezi sa njima. Najčešći način je preko televizije, no također se to vrši i putem radija, štampe, te zadnjih godina i putem interneta. Ne postoji nijedna tematika (politička, socijalna ili filozofska), poput sportske, a da može privući enorman broj zainteresiranih, i s pravom se može reći da je sport najvažnija sporedna stvar na svijetu.Da nema današnjeg načina praćenja sporta on bi zasigurno imao neku drugu dimenziju, jer ne bi bilo silnih novaca koji se ubiru od kojekakvih sponzorskih ugovora i marketniških prava, ali pošto je to itekako zastupljeno može se reći da je to jedan od procesa globalizacije, i da je sport njena bitna karika. Pošto je već riječ o velikim novcima, postoji i kvaka. Ne može bilo koji sport ili bilo koji tim da bude eksponiran onoliko koliko bi oni to željeli. Sve zavisi od njihovog kvaliteta, te interesa medijskih organizacija koje prepoznaju gdje ima mnogo onih koji prate taj sport ili taj tim. Ukoliko se mediji baziraju na neki konkretan sportski događaj, zasigurno je da će privući mnoštvo gledalaca, no ukoliko im i ne bude toliko interesantan, poprilično je sigurno da ne vide ni interes gledaoci, a ni finansijsku dobit od praćenja toga. Uz sve ovo treba se spomenuti i veoma bitna riječ, a to je konkurencija. Ona poboljšava tržište i čini ga kvalitetnijim time što se natječe za prava prenosa raznih događaja, ali i mnogih reklama sa samim sportistima, no ona i znatno diže cijene svojih usluga. Iz dana u dan program medijskih operatera se sve više povećava i obogaćuje raznim sportskim aktuelnostima, a gledaoci su se izdiferencirali te je jako širok spektar interesovanja, od fudbala do klizanja, te se mediji moraju i dosta potruditi da pridobiju svoga kupca informacije. To ne može biti neka šturo opisana novost, nego zahtijeva određeni kvalitet te objektivnost i tačnost informacija.
Kroz prošlost i same početke prenošenja sportskih novosti sve je teklo sporo, što znači da je nekoj informaciji trebalo i po nekoliko dana da bi došla do svoga cilja. No razvojem elektronskih uređaja, imamo nagli porast u širenju informacija. Slikovito se to može opisati tako da sportski događaj koji se desi u Japanu, za nepunih 10 – 15 minuta će se saznati i do najmanjih pojedinosti i u Portugalu.
Zahvaljujući raznim načina prenošenja događanja putem medija, oni koje određeni sport interesuje ne moraju da putuju do dvorana i stadiona, te plaćaju samu ulaznicu za taj događaj. Oni mogu jednostavno i od svoje kuće da prate ono što ih interesuje, što je, dakako, jedna od velikih prednosti. Kada se priča o prednostima i manama, treba spomenuti da je gore navedeno jedna od velikih prednosti, uz brzinu i pouzdanost, no mana te globalizacije sporta je utrka za što većom dobiti, što iziskuje veće količine novca koje zainteresirani mora platiti da bi mogao pratiti ono što je sfera njegovog interesovanja.


Medije u većini slučajeva zanimaju muški sportovi, i to naročito nogomet, košarka, rukomet i ragbi, no u zadnje vrijeme dolazi i do ekspanzije popraćenosti drugih sportova, kao što su bilijar, vaterpolo, skijanje te atletika. Također se prate i ženski sportovi, najviše rukomet, odbojka, atletika i skijanje. No sve ovisi i od prostora koji gledamo, te kulture ljudi sa određene teritorije. Tako će na primjer u Indiji mediji posvetiti najveću pažnju kriketu dok u Evropi to ne bi bilo mnogo gledano.
Prije svakog sportskog događaja učesnici se obraćaju javnosti putem medija raznim konferencijama, gdje govore o događaju, svome protivniku, te pozivaju ljude da dođu u što većem broju, odnosno da se što više novca slije u njihovu kasu. No na tome se ne završava, mediji nastavljaju sa izvještavanjem u toku tog događaja te nakon njega sa novim izjavama, sa kojim zaokružuju jedan uspješan projekat sa kojim ne samo da su dobili finansijsku dobit nego i povećanje gledanosti, no može biti i suprotno, ovisno kakav sud anonimna publika da o tome.
Ono što je još jako bitno pomenuti je i to da postoji jak disbalans u medijskom praćenju sporta, odnosno u onim predjelima gdje je društvo razvijenije i finansijski moćnije to će biti više prenosa. Ali ipak i u siromašnijim predjelima postoji medijska popraćenost, u manjem broju ali i kvalitetu.
Treba spomenuti i konstantan „rad“ svih medijskih organizacija, koje se bore protiv rasizma i svih vrsta diskriminacije, koje pozivaju na „fer plej“, a upravo su same te organizacije najveći kršitelji svega toga, jer svojom željom za prevlašću i finansijskom dominacijom ruše sve pred sobom, samo da budu ispred konkurencije.

Praćenjem sporta ruše se sve barijere među državama, kulturama i religijama, što je zasigurno i glavni njegov cilj. Danas je svijet nezamisliv bez sporta, a pogotovo bez njegove popraćenosti putem medija do određenih masa koje ga prate. Uz sve svoje dobre, ali i loše strane ovo je sastavni dio našeg života i potpuno je nemoguće zamisliti svijet bez jakog odnosa ova dva faktora. Jednostavno je, da nema jednih, ne bi bilo ni drugih, tako da nema sumnje da će se ovaj odnos još više u budućnosti razviti i omogućiti sportskim ljubiteljima vrhunski prenos informacija a zatim uživanje i u samom sportskom događaju.

[azTer]

pročitao sam ovu zadnju. fino je to sve napisano, ali faktički nisi rekao ništa novo. sve je to jasno, sve se zna, samo što je kod tebe pretočeno na papir. ovo mi više izgleda kao neki esej, ili takva vrsta rada, nego kao kolumna.

ako si htio napisat kolumnu u pravom smislu te riječi, trebao si ubacit više subjektivnih elemenata, reć konkretno šta ti misliš o tome. cijeli tekst je pisan iz ugla javnosti (što nije loše, naravno), samo djelimično odudara od kolumne.

ali sve je lijepo rečeno, tu nema govora.

[KB-TM87]

pročitao sam ovu zadnju. fino je to sve napisano, ali faktički nisi rekao ništa novo. sve je to jasno, sve se zna, samo što je kod tebe pretočeno na papir. ovo mi više izgleda kao neki esej, ili takva vrsta rada, nego kao kolumna.

ako si htio napisat kolumnu u pravom smislu te riječi, trebao si ubacit više subjektivnih elemenata, reć konkretno šta ti misliš o tome. cijeli tekst je pisan iz ugla javnosti (što nije loše, naravno), samo djelimično odudara od kolumne.

ali sve je lijepo rečeno, tu nema govora.

jeste, više je esej, znam da fali tih elemenata, potrudiću se u sljedećm tekstu da ih ispoštujem. Ovo je bilo jedno ono realno sagledavanja stvari izdvojena od ikakvih subjektivnih misli, ali je dakako zanimljivije kada su one tu, no dobro...