ZOI Peking 2022 - Bosna i Hercegovina

[Trunks]

Hoce pare, prvo rezultati pa pare. Uzeo bi mu ja te sanke, tri sekunde iza predzadnjeg.
Ona ne zna koza startati, kud ces dalje...

Jesi li pročitao išta od ovoga što sam napisao?

Inace u ivicu kostelica se ulozilo 20 mil eura...
Pusti suplju ...
Cvaknu od drzave, pa entiteta, pa kantona, pa od opstine...
Ima para , nema rezultata i ne treba pare da se daju...

Znači nisi.

[Arvid]

Nisam ni ja.

[Trunks]

Nisam ni ja.

Tako i treba majstore. Samo ignoriši i sutra se pitaj zašto nemamo uspjeha.

[BoixosNois1899]

Sve to u vezi finansija i ulaganja znamo i sve to stoji. Naravno da ne možeš očekivati medalje kada su uslovi takvi kakvi su, ali majku mu ne može država biti isključivi i jedini krivac ako si zadnji sa zaostatkom od 10 sekundi iza pretposljednjeg.

Mislim svakako niko ovdje nije ni očekivao medalju, ali kada ostvariš ovakve rezultate onda se sasvim očekivano postavlja i pitanje talenta i sposobnosti olimpijaca koji nas predstavljaju.

[Trunks]

Sve to u vezi finansija i ulaganja znamo i sve to stoji. Naravno da ne možeš očekivati medalje kada su uslovi takvi kakvi su, ali majku mu ne može država biti isključivi i jedini krivac ako si zadnji sa zaostatkom od 10 sekundi iza pretposljednjeg.

Mislim svakako niko ovdje nije ni očekivao medalju, ali kada ostvariš ovakve rezultate onda se sasvim očekivano postavlja i pitanje talenta i sposobnosti olimpijaca koji nas predstavljaju.

Naravno da je potreban i talenat i fanatizam, ali ja sam naveo glavni i osnovni problem. Država nije jedini krivac, ali jeste najveći. Djeca ne rade fizičko u školama, a kamoli da imamo olimpijce koji mogu osvajati medalje.

Kritika je svakako potrebna u sportu, ali ne smije se zaobilaziti glavni problem. Kada bude veći bazen sportista u državi, logično je da će biti i više talenta pa samim tim i uspjeha.

Sve to u vezi finansija i ulaganja znamo i sve to stoji.

Ne znaju mnogi, vjeruj mi. Pitaj ih sve redom koliko BiH izdvaja za kompletan sport na godišnjem nivou, niko ti neće znati brojku.

[ASD]

Sto se nas tice jos jedna olimpijada na koju idemo sa sloganom " bitno je ucestvovati".

Valja i to znat...34/34.

A naravno da ce nas zadnji bit. Ni sankat ne znamo

UFF, AJJJ, OJJJ, JOJJ

strasno:-)
joj koja smo mi komedija u svemu:-)
treba provjeriti ima li kakvih posljedica na glavi od onolikih udaraca..
vratite mu stare sanke, nije ovo za njega...i treneru, molim te, ne dodaji mu taj 1kg tezine na sanke, poginuce momak.

Koliko je kuko daj mu nove sanke, postat cr prvak. Vrati pare od sanki netalentovani...

Ha,ha..pa ja sa svojim rodlama da spichim niz stazu ne bih zaostao 10 sekundi...ništa im ne dati..sve maloj Lani uputiti

Ako sam dobro upratio uspjeh je što je završio.

nije se polomio na ovim sankama dobro je ipak

Da onaj bob gurnes niz stazu bez vozaca bolje bi prosao od ovog naseg

ovu temu treba ukinuti samo se brukamo ona jutros imala 12 sekundi zaostatka za prvom da se na guzici spustala manji bi zaostatak imala jos je diskvalificirali nek joj neko posalje link za prijavu u zvezde granda dok nije kasno jer za ovog sporta nije

"Bitno je učestvovati"
"Sama pojava tu je veliki uspjeh"
"Mi smo na nju/njega ponosni"
"Ako neko zna bolje neka ide umjesto njega/nje"...



Bukvalno otkako znas za sebe znas i za ove recenice.
Svi znamo da drzava ne ulaze u sport i to je nekih 40% problema,ali znatno veći dio problema su katastrofalan mentalitet kod nasih sportasa i netalenat (gdje mi neke bas znamo precjeniti).

12 sekundi zaostatiti,pa da treniras na nekom brdu da ti je to 3-4 put da stavljas skije na noge ne mozes se toliko sramotit.
Onog juce sa sankanjem ne vrijedi komentarisat

Oni mogu samo dobiti kaznu za presporu voznju i to je to.

Stvarno 12 sekundi zaostatka na trku koja traje ispod minute. Treba i to znati.

Mogo bi neko bit ranjen u biatlonu

Poslije Londona zabranjene su puške i BiH zastava u istoj rečenici.

Meni je ova sankaš i dalje vrh, došao četiri sekunde iza 33.

Ovo je stvarno strasno ovo ne moze ni ono nase bitno je ucestvovati oprat.

Ovi levati što se nazivaju sportistima i čine "olimpijski tim" odmah povući nazad.Kakva skupina antitalenata upm.

Jeste li vi svjesni ovih gadosti koje pišete? Svi znamo da su rezultati katastrofalni, ali jeste li se ikada zapitali zašto je tako? Zašto još uvijek nemamo olimpijske medalje? Zašto šaljemo jednocifrene delegacije? Pljujete sportiste koji su zahvaljujući isključivo svom trudu ispunili normu i otišli na Olimpijske igre predstavljati državu koja sistematski uništava sport na svakom nivou.

Jeste li svjesni koliko Latvija na godišnjem nivou ulaže samo za sanjkanje? Ulažu 20 miliona eura. Halo, 20 000 000 eura samo za sanjkanje! A znate li koliko Bosna i Hercegovina na godišnjem nivou ulaže za kompletan sport? Očigledno ne znate pa ću vam ja objasniti. BiH godišnje ulaže 1 200 000 KM sveukupno za kompletan sport! Znači za fudbal, košarku, odbojku, rukomet, borilačke sportove, plivanje i sve ostalo sveukupno za kompletan sport jedva preko milion maraka! I onda kukate kako nemamo uspjeha.

Razmislite malo i potrudite se da nešto konkretno promijenimo umjesto da sve ismijavate i pljujete pred kompjuterom.

Zalijepio sam jedan tekst nakon OI u Tokiju, ali ponovo ću jer mnogi i dalje nisu naučili najvažnije činjenice o našem sportu. Jedan naš novinar je napisao odličan tekst koji precizno govori o ovim problemima.

Olimpijske igre u Tokiju posebne su po mnogočemu, prije svega zbog vremena i uvjeta u kakvima se održavaju, ali obilježila ih je i još jedna sitnica koju je malo tko spomenuo.

Bio je 29. srpanj 2021. ljeta Gospodnjeg kada je Alessandra Perilli, 33-godišnjakinja iz Borgo Maggiorea, na strelištu Asaka pucala trap vrijedan srebrne medalje. Dva dana kasnije Perilli je zajedno sa Gian Marcom Bertijem osvojila i broncu u mješovitom trapu, ali njen je prvi rezultat bio je važniji i zapravo povijesni. Bila je to prva olimpijska medalja ikad za San Marino, zemlju od 30-ak tisuća stanovnika, kojoj su ovo bile ukupno 15. Igre. To je ujedno značilo da se lista europskih zemalja koje su nastupile na Igrama, a nikad nisu osvajale olimpijsku medalju skratila na tek pet imena. Na postolje se na najvažnijim sportskim igrama naše civilizacije nikada nisu popeli predstavnici Albanije, Andore, Malte, Monaka…

I, naravno, Bosne i Hercegovine.

Svake Olimpijske igre u ovoj zemlji otvore istu raspravu o talentu i kvaliteti sportaša i sportašica s jedne, odnosno ulaganjima i sistematskom razvoju sporta s druge strane. Rezultati individualaca se evaluiraju kao u normalnim zemljama, prema njihovu konkretnom učinku u odnosu na konkurenciju, ali se kritike često balansiraju sada već višedesetljetnom pričom o nepostojećoj strukturi i mizernim ulaganjima u apsolutno sve segmente sporta. I nakon Tokija priča je suštinski ista, samo ju je dodatno zakompliciralo to što su se ljudi nadali.

Možda će medalja jednog dana i doći, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila

U glavni japanski grad je kao europska juniorska prvakinja u 100 metara leptir stilom otputovala Lana Pudar, koja je u siječnju proslavila 15. rođendan. Seniorska državna rekorderka u tri discipline prije Olimpijskih igara plivala je vremena koja bi u Riju prije pet godina garantirala finale, a na seniorskom Europskom prvenstvu čak i medalju. Rezultata gladna nacija vidjela ju je kao svoju nadu; supertalentiranoj, ali ipak 15-godišnjoj djevojčici polufinale je pobjeglo za dlaku.

Za to je vrijeme 19-godišnji i dotad za većinu anonimni Nedžad Husić u kategoriji do 68 kilograma došao do polufinala u teakwandou. Brzo guglanje većini je pokazalo da je na proljeće bio srebrni na Europskom prvenstvu, pa je za jedno jutro odjednom postao najveća nada čitave zemlje. Poražen je u polufinalu i repasažu te ostao bez medalje, ali s petim mjestom kao najboljim plasmanom jednog olimpijca iz BiH.

Mesud Pezer je u kvalifikacijama bacio kuglu do treće najduže udaljenosti, u teoriji brončane daljine, a onda u u finalu dvaput prestupio, pa iz trećeg pokušaja bacio do 11. mjesta.

I naravno, kao svojevrsna personifikacija bosanske olimpijske godine, na sceni je bio i Amel Tuka. I on je, kao i svi nabrojani, kroz svoju karijeru pokazao da je u svojoj disciplini jedan od boljih, jedan od onih koji može konkurirati i pokušati ostvariti rezultat. Pa su i očekivanja bila velika, pogotovo nakon što je gotovo rutinski ušao u atletsko finale na 800 metara. Međutim, to je jedna od taktički najtežih trkačkih disciplina i Tuka je svoju utrku u kojoj je zaradio i ozljedu završio kao šesti. To je, kao i kod svih ostalih, bilo okidač za priču o kvaliteti s kojom je možda mogao više, samo da su se svi faktori poklopili.

Tijekom svakih Igare, bilo zimskih ili ljetnih, na pamet mi padne intervju koji sam radio 2008., a koji sam i ranije spominjao na ovom mjestu. Bio sam naivni mladi novinar koji je za novogodišnje izdanje lokalnog dnevnika intervjuirao Marijana Kvesića, u to vrijeme predsjednika Olimpijskog komiteta BiH. Povod su bile nadolazeće Igre u Pekingu, na kojima je BiH imala tek petoro predstavnika — od kojih je najbolji rezultat napravio Hamza Alić 17. mjestom u kugli — a slatkorječivi je predsjednik pričao o planovima za budućnost.

Bivši Veležov nogometaš i funkcionar, koji je kasnije radio i u Zrinjskom, u tom je trenutku već iza sebe imao petogodišnji mandat u tročlanom predjedništvu OKBiH — naravno, čine ga jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Bošnjak — i zvučalo je kao da je ono što govori sasvim legitimno i dobro isplanirano, da je potpuno svjestan odgovornosti koju preuzima izgovorenim riječima koje će završiti u naslovu. On je, naime, tada poručio da će Bosna i Hercegovina u Londonu 2012. sasvim sigurno imati najmanje 50 sportaša, od kojih će dio njih biti i u borbama za prvu medalju.

Četiri godine kasnije u Londonu je BiH predstavljalo šestoro sportaša od kojih nitko nije uspio ući u finale u svojoj disciplini. U Riju ih je bilo 11, opet bez finala, dok je u Tokio doputovalo njih sedmoro. U Vancouveru je na zimskim Igrama bilo petoro predstavnika BiH, isto kao i u Sočiju, još četvoro ih je bilo u Pyeongchangu. Dakle, da pojednostavimo, od tog intervjua s Kvesićem, u kojem je najavio 50 sudionika u Londonu, prošlo je 13 godina, u kojima je — zaključno s današnjim povijesnim Pezerovim nastupom u finalu kugle — na sedam Igara nastupilo ukupno 43 sportaša i sportašica iz Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu je jedina konstanta za svo to vrijeme predsjedništvo OKBiH. Kvesićev mandat započeo je 2002., a pet godina kasnije pridružili su mu se Izet Rađo i Siniša Kisić, koji je lani preminuo. Njega je naslijedio Milanko Mučibabić, koji je u tom organu bio od 2002. do 2007., dok su preostala dva člana predsjedništva u najnovijem mandatu — onom koji traje od 2020. do 2024. — Izet Rađo i Marijan Kvesić.

I to je zapravo suština priče o bosanskohercegovačkom sportu i društvu uopće. Ovdje nitko ne snosi odgovornost za ono što radi i govori.

Nitko.

Nemojte pogrešno shvatiti, ne radi se tu o samo o trojici ljudi, oni su u ovoj priči gotovo nebitni i samo su simbol za sve što se događa oko nas. I naravno da ni oni sami ne mogu napraviti puno, ne u uvjetima kakvi vladaju u samom društvu. Štoviše, svi sportaši ističu da im je OKBiH pružio najbolje moguće uvjete i pomogao im da se spreme za Igre. Međutim, sport je već desetljećima samo kolateralna šteta kaosa koji političko-kriminalne elite godinama stvaraju kako bi lakše kontrolirale situaciju i prilagođavali je svojim osobnim potrebama. S druge strane, to stvara savršen alibi za sve kvesiće, rađe i mučibabiće, sve one koji su se našli na odgovornim funkcijama, ali ne snose odgovornost, jer, eto, nije do njih, pa ni nema razloga da pokušavaju.

Bosna i Hercegovina je zemlja bez sistema; zemlja u kojoj ne postoji amaterski, odnosno masovni sport. Ne postoji plan kojim bi se netko, bez obzira na godine, privukao na aktivno bavljenje sportom, pogotovo nekim od onih izvan liste najpopularnijih timskih, i otud tako mali broj sportaša na Igrama. Štoviše, većina olimpijskih sportova gotovo da i ne postoji u BiH — gimnastika, atletika, plivanje i skijanje trebali bi biti logični — a ne postoje osnovni uvjeti ni za bavljenje onim najbazičnijim. Pudar je do Olimpijskih igara dogurala iako u Mostaru nema bazen; Pezer i Tuka veći dio karijere provode u inozemstvu jer su kod kuće uvjeti puno lošiji.

Sistemska korupcija i protekcija pri kadroviranju čak i na najnižem stupnju dovela je do potpune degradacije nastavnog kadra, pa je sasvim logično da BiH nema ni školski sport koji bi trebao biti osnova, pogotovo za omasovljivanje bazičnih i individualnih sportova, u kojima bi iz većeg bazena bilo lakše pronaći buduće olimpijce. Sada bazen ne da je smanjen, nego gotovo da ne postoji. Sport u BiH postoji isključivo zahvaljujući entuzijazmu individualaca i njihovu pretvaranju kamenja u dijamante.

I zato je besmisleno i nepravedno nakon još jednih Igara kritizirati sportaše i sportašice.

Istina je, naravno, da su neki od njih mogli bolje, da su neki potpuno podbacili, isto kao što je istina i da su neki ove Igre odradili iznad svojih mogućnosti ili naprosto postigli realan rezultat. To je sport i to je sasvim normalno, ali je isto tako činjenica da je to njihov sport i njihov rezultat, do kojeg su došli isključivo vlastitom zaslugom i borbom sebe i svojih timova s vjetrenjačama, još otkako su prvi put i pokušali odraditi neki trening.

I možda će medalja jednog dana i doći; možda će BiH jednog dana i konačno iskočiti s one liste, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila; bit će to isključivo rezultat ludog entuzijazma, čelične volje i napornog rada, usprkos svemu što je BiH kao država napravila.

https://telesport.telegram.hr/kolumne/n ... ez-sporta/

Ta brojka ti naprosto nije tačna.
Jer se kod nas država sastoji od više nivoa.
Skoro svaka osrednja opština u BiH uloži oko 200 000 godišnje za sport.
Još ako imaš državnu firmu onda i više.

Najveći razlog rezultata loših je mentalitet koji nam je zavladao. Donacija mentalitet.

[Arvid]

Džibuti ima medalju sa Olimpijade. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.

[Otelo]

Džibuti ima medalju sa Olimpijade. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.

Djevičanski Otoci imaju medalju, Haiti, Mozambik, Sudan.

Sve prosperitentne države.

Nabijem ih sve na qrac. Otišla, došla deset sekundi iza predzadnje, otišla - ne zna startati, otišao - samo što nije izletio sa staze.

Nije problem što su zadnji, nismo sposobni za sport, ali jebote dan odeš i dođeš deset sekundi iza 89., pa uzmi te skije, baci ih i nikad ih više nemoj staviti na noge.

I nisam pročitao šta si napisao, niti ću pročitati jer mi je pun **** vas koji ste tu da branite svaki neuspjeh i da svako zadnje mjesto predstavljate kao uspjeh jer nam je države u qrcu i sami odlazak treba slaviti. Inače, u Burundiju cvjetaju ruže, teče med i mlijeko i tako imaju dvije medalje.



DVIJE, DVIJE **** MEDALJE!

[forgempp]

Sto se nas tice jos jedna olimpijada na koju idemo sa sloganom " bitno je ucestvovati".

Valja i to znat...34/34.

A naravno da ce nas zadnji bit. Ni sankat ne znamo

UFF, AJJJ, OJJJ, JOJJ

strasno:-)
joj koja smo mi komedija u svemu:-)
treba provjeriti ima li kakvih posljedica na glavi od onolikih udaraca..
vratite mu stare sanke, nije ovo za njega...i treneru, molim te, ne dodaji mu taj 1kg tezine na sanke, poginuce momak.

Koliko je kuko daj mu nove sanke, postat cr prvak. Vrati pare od sanki netalentovani...

Ha,ha..pa ja sa svojim rodlama da spichim niz stazu ne bih zaostao 10 sekundi...ništa im ne dati..sve maloj Lani uputiti

Ako sam dobro upratio uspjeh je što je završio.

nije se polomio na ovim sankama dobro je ipak

Da onaj bob gurnes niz stazu bez vozaca bolje bi prosao od ovog naseg

ovu temu treba ukinuti samo se brukamo ona jutros imala 12 sekundi zaostatka za prvom da se na guzici spustala manji bi zaostatak imala jos je diskvalificirali nek joj neko posalje link za prijavu u zvezde granda dok nije kasno jer za ovog sporta nije

"Bitno je učestvovati"
"Sama pojava tu je veliki uspjeh"
"Mi smo na nju/njega ponosni"
"Ako neko zna bolje neka ide umjesto njega/nje"...



Bukvalno otkako znas za sebe znas i za ove recenice.
Svi znamo da drzava ne ulaze u sport i to je nekih 40% problema,ali znatno veći dio problema su katastrofalan mentalitet kod nasih sportasa i netalenat (gdje mi neke bas znamo precjeniti).

12 sekundi zaostatiti,pa da treniras na nekom brdu da ti je to 3-4 put da stavljas skije na noge ne mozes se toliko sramotit.
Onog juce sa sankanjem ne vrijedi komentarisat

Oni mogu samo dobiti kaznu za presporu voznju i to je to.

Stvarno 12 sekundi zaostatka na trku koja traje ispod minute. Treba i to znati.

Mogo bi neko bit ranjen u biatlonu

Poslije Londona zabranjene su puške i BiH zastava u istoj rečenici.

Meni je ova sankaš i dalje vrh, došao četiri sekunde iza 33.

Ovo je stvarno strasno ovo ne moze ni ono nase bitno je ucestvovati oprat.

Ovi levati što se nazivaju sportistima i čine "olimpijski tim" odmah povući nazad.Kakva skupina antitalenata upm.

Jeste li vi svjesni ovih gadosti koje pišete? Svi znamo da su rezultati katastrofalni, ali jeste li se ikada zapitali zašto je tako? Zašto još uvijek nemamo olimpijske medalje? Zašto šaljemo jednocifrene delegacije? Pljujete sportiste koji su zahvaljujući isključivo svom trudu ispunili normu i otišli na Olimpijske igre predstavljati državu koja sistematski uništava sport na svakom nivou.

Jeste li svjesni koliko Latvija na godišnjem nivou ulaže samo za sanjkanje? Ulažu 20 miliona eura. Halo, 20 000 000 eura samo za sanjkanje! A znate li koliko Bosna i Hercegovina na godišnjem nivou ulaže za kompletan sport? Očigledno ne znate pa ću vam ja objasniti. BiH godišnje ulaže 1 200 000 KM sveukupno za kompletan sport! Znači za fudbal, košarku, odbojku, rukomet, borilačke sportove, plivanje i sve ostalo sveukupno za kompletan sport jedva preko milion maraka! I onda kukate kako nemamo uspjeha.

Razmislite malo i potrudite se da nešto konkretno promijenimo umjesto da sve ismijavate i pljujete pred kompjuterom.

Zalijepio sam jedan tekst nakon OI u Tokiju, ali ponovo ću jer mnogi i dalje nisu naučili najvažnije činjenice o našem sportu. Jedan naš novinar je napisao odličan tekst koji precizno govori o ovim problemima.

Olimpijske igre u Tokiju posebne su po mnogočemu, prije svega zbog vremena i uvjeta u kakvima se održavaju, ali obilježila ih je i još jedna sitnica koju je malo tko spomenuo.

Bio je 29. srpanj 2021. ljeta Gospodnjeg kada je Alessandra Perilli, 33-godišnjakinja iz Borgo Maggiorea, na strelištu Asaka pucala trap vrijedan srebrne medalje. Dva dana kasnije Perilli je zajedno sa Gian Marcom Bertijem osvojila i broncu u mješovitom trapu, ali njen je prvi rezultat bio je važniji i zapravo povijesni. Bila je to prva olimpijska medalja ikad za San Marino, zemlju od 30-ak tisuća stanovnika, kojoj su ovo bile ukupno 15. Igre. To je ujedno značilo da se lista europskih zemalja koje su nastupile na Igrama, a nikad nisu osvajale olimpijsku medalju skratila na tek pet imena. Na postolje se na najvažnijim sportskim igrama naše civilizacije nikada nisu popeli predstavnici Albanije, Andore, Malte, Monaka…

I, naravno, Bosne i Hercegovine.

Svake Olimpijske igre u ovoj zemlji otvore istu raspravu o talentu i kvaliteti sportaša i sportašica s jedne, odnosno ulaganjima i sistematskom razvoju sporta s druge strane. Rezultati individualaca se evaluiraju kao u normalnim zemljama, prema njihovu konkretnom učinku u odnosu na konkurenciju, ali se kritike često balansiraju sada već višedesetljetnom pričom o nepostojećoj strukturi i mizernim ulaganjima u apsolutno sve segmente sporta. I nakon Tokija priča je suštinski ista, samo ju je dodatno zakompliciralo to što su se ljudi nadali.

Možda će medalja jednog dana i doći, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila

U glavni japanski grad je kao europska juniorska prvakinja u 100 metara leptir stilom otputovala Lana Pudar, koja je u siječnju proslavila 15. rođendan. Seniorska državna rekorderka u tri discipline prije Olimpijskih igara plivala je vremena koja bi u Riju prije pet godina garantirala finale, a na seniorskom Europskom prvenstvu čak i medalju. Rezultata gladna nacija vidjela ju je kao svoju nadu; supertalentiranoj, ali ipak 15-godišnjoj djevojčici polufinale je pobjeglo za dlaku.

Za to je vrijeme 19-godišnji i dotad za većinu anonimni Nedžad Husić u kategoriji do 68 kilograma došao do polufinala u teakwandou. Brzo guglanje većini je pokazalo da je na proljeće bio srebrni na Europskom prvenstvu, pa je za jedno jutro odjednom postao najveća nada čitave zemlje. Poražen je u polufinalu i repasažu te ostao bez medalje, ali s petim mjestom kao najboljim plasmanom jednog olimpijca iz BiH.

Mesud Pezer je u kvalifikacijama bacio kuglu do treće najduže udaljenosti, u teoriji brončane daljine, a onda u u finalu dvaput prestupio, pa iz trećeg pokušaja bacio do 11. mjesta.

I naravno, kao svojevrsna personifikacija bosanske olimpijske godine, na sceni je bio i Amel Tuka. I on je, kao i svi nabrojani, kroz svoju karijeru pokazao da je u svojoj disciplini jedan od boljih, jedan od onih koji može konkurirati i pokušati ostvariti rezultat. Pa su i očekivanja bila velika, pogotovo nakon što je gotovo rutinski ušao u atletsko finale na 800 metara. Međutim, to je jedna od taktički najtežih trkačkih disciplina i Tuka je svoju utrku u kojoj je zaradio i ozljedu završio kao šesti. To je, kao i kod svih ostalih, bilo okidač za priču o kvaliteti s kojom je možda mogao više, samo da su se svi faktori poklopili.

Tijekom svakih Igare, bilo zimskih ili ljetnih, na pamet mi padne intervju koji sam radio 2008., a koji sam i ranije spominjao na ovom mjestu. Bio sam naivni mladi novinar koji je za novogodišnje izdanje lokalnog dnevnika intervjuirao Marijana Kvesića, u to vrijeme predsjednika Olimpijskog komiteta BiH. Povod su bile nadolazeće Igre u Pekingu, na kojima je BiH imala tek petoro predstavnika — od kojih je najbolji rezultat napravio Hamza Alić 17. mjestom u kugli — a slatkorječivi je predsjednik pričao o planovima za budućnost.

Bivši Veležov nogometaš i funkcionar, koji je kasnije radio i u Zrinjskom, u tom je trenutku već iza sebe imao petogodišnji mandat u tročlanom predjedništvu OKBiH — naravno, čine ga jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Bošnjak — i zvučalo je kao da je ono što govori sasvim legitimno i dobro isplanirano, da je potpuno svjestan odgovornosti koju preuzima izgovorenim riječima koje će završiti u naslovu. On je, naime, tada poručio da će Bosna i Hercegovina u Londonu 2012. sasvim sigurno imati najmanje 50 sportaša, od kojih će dio njih biti i u borbama za prvu medalju.

Četiri godine kasnije u Londonu je BiH predstavljalo šestoro sportaša od kojih nitko nije uspio ući u finale u svojoj disciplini. U Riju ih je bilo 11, opet bez finala, dok je u Tokio doputovalo njih sedmoro. U Vancouveru je na zimskim Igrama bilo petoro predstavnika BiH, isto kao i u Sočiju, još četvoro ih je bilo u Pyeongchangu. Dakle, da pojednostavimo, od tog intervjua s Kvesićem, u kojem je najavio 50 sudionika u Londonu, prošlo je 13 godina, u kojima je — zaključno s današnjim povijesnim Pezerovim nastupom u finalu kugle — na sedam Igara nastupilo ukupno 43 sportaša i sportašica iz Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu je jedina konstanta za svo to vrijeme predsjedništvo OKBiH. Kvesićev mandat započeo je 2002., a pet godina kasnije pridružili su mu se Izet Rađo i Siniša Kisić, koji je lani preminuo. Njega je naslijedio Milanko Mučibabić, koji je u tom organu bio od 2002. do 2007., dok su preostala dva člana predsjedništva u najnovijem mandatu — onom koji traje od 2020. do 2024. — Izet Rađo i Marijan Kvesić.

I to je zapravo suština priče o bosanskohercegovačkom sportu i društvu uopće. Ovdje nitko ne snosi odgovornost za ono što radi i govori.

Nitko.

Nemojte pogrešno shvatiti, ne radi se tu o samo o trojici ljudi, oni su u ovoj priči gotovo nebitni i samo su simbol za sve što se događa oko nas. I naravno da ni oni sami ne mogu napraviti puno, ne u uvjetima kakvi vladaju u samom društvu. Štoviše, svi sportaši ističu da im je OKBiH pružio najbolje moguće uvjete i pomogao im da se spreme za Igre. Međutim, sport je već desetljećima samo kolateralna šteta kaosa koji političko-kriminalne elite godinama stvaraju kako bi lakše kontrolirale situaciju i prilagođavali je svojim osobnim potrebama. S druge strane, to stvara savršen alibi za sve kvesiće, rađe i mučibabiće, sve one koji su se našli na odgovornim funkcijama, ali ne snose odgovornost, jer, eto, nije do njih, pa ni nema razloga da pokušavaju.

Bosna i Hercegovina je zemlja bez sistema; zemlja u kojoj ne postoji amaterski, odnosno masovni sport. Ne postoji plan kojim bi se netko, bez obzira na godine, privukao na aktivno bavljenje sportom, pogotovo nekim od onih izvan liste najpopularnijih timskih, i otud tako mali broj sportaša na Igrama. Štoviše, većina olimpijskih sportova gotovo da i ne postoji u BiH — gimnastika, atletika, plivanje i skijanje trebali bi biti logični — a ne postoje osnovni uvjeti ni za bavljenje onim najbazičnijim. Pudar je do Olimpijskih igara dogurala iako u Mostaru nema bazen; Pezer i Tuka veći dio karijere provode u inozemstvu jer su kod kuće uvjeti puno lošiji.

Sistemska korupcija i protekcija pri kadroviranju čak i na najnižem stupnju dovela je do potpune degradacije nastavnog kadra, pa je sasvim logično da BiH nema ni školski sport koji bi trebao biti osnova, pogotovo za omasovljivanje bazičnih i individualnih sportova, u kojima bi iz većeg bazena bilo lakše pronaći buduće olimpijce. Sada bazen ne da je smanjen, nego gotovo da ne postoji. Sport u BiH postoji isključivo zahvaljujući entuzijazmu individualaca i njihovu pretvaranju kamenja u dijamante.

I zato je besmisleno i nepravedno nakon još jednih Igara kritizirati sportaše i sportašice.

Istina je, naravno, da su neki od njih mogli bolje, da su neki potpuno podbacili, isto kao što je istina i da su neki ove Igre odradili iznad svojih mogućnosti ili naprosto postigli realan rezultat. To je sport i to je sasvim normalno, ali je isto tako činjenica da je to njihov sport i njihov rezultat, do kojeg su došli isključivo vlastitom zaslugom i borbom sebe i svojih timova s vjetrenjačama, još otkako su prvi put i pokušali odraditi neki trening.

I možda će medalja jednog dana i doći; možda će BiH jednog dana i konačno iskočiti s one liste, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila; bit će to isključivo rezultat ludog entuzijazma, čelične volje i napornog rada, usprkos svemu što je BiH kao država napravila.

https://telesport.telegram.hr/kolumne/n ... ez-sporta/

Napusti moj komentar.

[StevieG8]

Da ne kopiram sad taj romanski post s 300 citata, ne vidim sta je sporno u tome sto sam ja napisao? Tebi nije strasno to kakve rezultate postizu takmicari koji predstavljaju drzavu iz koje dolazimo? Ili smo zadnji ili ni ne dodjemo do cilja i tako godinama. Ako vec 20 godina taj pristup pravdanja i pruzanja utjesnih rijeci ne djeluje zar nije onda bolje djelovati na jedan potpuno suprotan nacin, alarmirati kompletnu i sportsku i svu drugu mogucu javnost o ocajnim rezultatima kojim se nasa zemlja predstavlja u svijetu.

Vrijeme je da se otvoreno stane i kaze da ovako vise ne moze, sport generalno u BiH je na izdisaju a tapsanjem zivog mrtvaca po ledjima neces postici ama bas nista.

[Robust]

Sve to u vezi finansija i ulaganja znamo i sve to stoji. Naravno da ne možeš očekivati medalje kada su uslovi takvi kakvi su, ali majku mu ne može država biti isključivi i jedini krivac ako si zadnji sa zaostatkom od 10 sekundi iza pretposljednjeg.

Mislim svakako niko ovdje nije ni očekivao medalju, ali kada ostvariš ovakve rezultate onda se sasvim očekivano postavlja i pitanje talenta i sposobnosti olimpijaca koji nas predstavljaju.

Naravno da je potreban i talenat i fanatizam, ali ja sam naveo glavni i osnovni problem. Država nije jedini krivac, ali jeste najveći. Djeca ne rade fizičko u školama, a kamoli da imamo olimpijce koji mogu osvajati medalje.

Kritika je svakako potrebna u sportu, ali ne smije se zaobilaziti glavni problem. Kada bude veći bazen sportista u državi, logično je da će biti i više talenta pa samim tim i uspjeha.

Sve to u vezi finansija i ulaganja znamo i sve to stoji.

Ne znaju mnogi, vjeruj mi. Pitaj ih sve redom koliko BiH izdvaja za kompletan sport na godišnjem nivou, niko ti neće znati brojku.

jbt pa nasi te sportasi pobijaju u tvojim tvrdnjama ako je tako tesko otici na olimpijadu kako su oni otisli ovako debilni

stvarno moraš biti posebna vrsta covjeka da ti ovakva brukanja budu prihvatljiva dns ispred one nase ne mogu je ni nazvat olimpijke je bila cura iz Brazila koji je poznat po tome da ima prirodne uslove za spremanje na olimpijske igre

[Victor]

Ma ja pare...das larisi uslove, stiiendiju, stan, treninge..ode na olimpijadu i ispdne nakon minut...jel i to drzava kriva?

Iskreno kakve rezultate postizu ulaze se i previse jer i ovaj minimum ulaganja ne mogu da opravdaju.

Znaci sad treba ulozit 10 miliona da ovaj bude 45 od 60 ma daj ba. Pa imas li talenta i kvalitete imalo

[StevieG8]

Ma ja pare...das larisi uslove, stiiendiju, stan, treninge..ode na olimpijadu i ispdne nakon minut...jel i to drzava kriva?

Iskreno kakve rezultate postizu ulaze se i previse jer i ovaj minimum ulaganja ne mogu da opravdaju.

Znaci sad treba ulozit 10 miliona da ovaj bude 45 od 60 ma daj ba. Pa imas li talenta i kvalitete imalo

Uz to je besmisleno dat novce u sport u kome imamo jednog takmicara i mozda jos par ako ikog to bude zanimalo pa i bez obzira na to ne mozemo postici nista znacajno. Mi nismo Jugoslavija da mozemo graditi kvalitet u svim sportovima.

[AmirBvB]

Bez obzira na sve probleme koje imamo kao drzava, nema opravdanja da se bar nam nije jednom potrefilo, ako nista neka sreca da copnemo jednu yebenu medalju za 20 i kusur godina.

Ja nemam drugog objasnjenja osim da smo geneticki inferiorni, losa ishrana je dovela do neke malnutricije te nasa muskulatura i skelet nije dovoljno razvijen, neki djavo jeste. Apsolutno nije normalno da tolike godine saljemo ljude na ekskurzije na OI.

Vi kazete ne ulaze se, grehota je novca za avionsku kartu ovima sto odu samo da brukaju drzavu... kamoli sta vise.

[Saurman]

Sto se nas tice jos jedna olimpijada na koju idemo sa sloganom " bitno je ucestvovati".

Valja i to znat...34/34.

A naravno da ce nas zadnji bit. Ni sankat ne znamo

UFF, AJJJ, OJJJ, JOJJ

strasno:-)
joj koja smo mi komedija u svemu:-)
treba provjeriti ima li kakvih posljedica na glavi od onolikih udaraca..
vratite mu stare sanke, nije ovo za njega...i treneru, molim te, ne dodaji mu taj 1kg tezine na sanke, poginuce momak.

Koliko je kuko daj mu nove sanke, postat cr prvak. Vrati pare od sanki netalentovani...

Ha,ha..pa ja sa svojim rodlama da spichim niz stazu ne bih zaostao 10 sekundi...ništa im ne dati..sve maloj Lani uputiti

Ako sam dobro upratio uspjeh je što je završio.

nije se polomio na ovim sankama dobro je ipak

Da onaj bob gurnes niz stazu bez vozaca bolje bi prosao od ovog naseg

ovu temu treba ukinuti samo se brukamo ona jutros imala 12 sekundi zaostatka za prvom da se na guzici spustala manji bi zaostatak imala jos je diskvalificirali nek joj neko posalje link za prijavu u zvezde granda dok nije kasno jer za ovog sporta nije

"Bitno je učestvovati"
"Sama pojava tu je veliki uspjeh"
"Mi smo na nju/njega ponosni"
"Ako neko zna bolje neka ide umjesto njega/nje"...



Bukvalno otkako znas za sebe znas i za ove recenice.
Svi znamo da drzava ne ulaze u sport i to je nekih 40% problema,ali znatno veći dio problema su katastrofalan mentalitet kod nasih sportasa i netalenat (gdje mi neke bas znamo precjeniti).

12 sekundi zaostatiti,pa da treniras na nekom brdu da ti je to 3-4 put da stavljas skije na noge ne mozes se toliko sramotit.
Onog juce sa sankanjem ne vrijedi komentarisat

Oni mogu samo dobiti kaznu za presporu voznju i to je to.

Stvarno 12 sekundi zaostatka na trku koja traje ispod minute. Treba i to znati.

Mogo bi neko bit ranjen u biatlonu

Poslije Londona zabranjene su puške i BiH zastava u istoj rečenici.

Meni je ova sankaš i dalje vrh, došao četiri sekunde iza 33.

Ovo je stvarno strasno ovo ne moze ni ono nase bitno je ucestvovati oprat.

Ovi levati što se nazivaju sportistima i čine "olimpijski tim" odmah povući nazad.Kakva skupina antitalenata upm.

Jeste li vi svjesni ovih gadosti koje pišete? Svi znamo da su rezultati katastrofalni, ali jeste li se ikada zapitali zašto je tako? Zašto još uvijek nemamo olimpijske medalje? Zašto šaljemo jednocifrene delegacije? Pljujete sportiste koji su zahvaljujući isključivo svom trudu ispunili normu i otišli na Olimpijske igre predstavljati državu koja sistematski uništava sport na svakom nivou.

Jeste li svjesni koliko Latvija na godišnjem nivou ulaže samo za sanjkanje? Ulažu 20 miliona eura. Halo, 20 000 000 eura samo za sanjkanje! A znate li koliko Bosna i Hercegovina na godišnjem nivou ulaže za kompletan sport? Očigledno ne znate pa ću vam ja objasniti. BiH godišnje ulaže 1 200 000 KM sveukupno za kompletan sport! Znači za fudbal, košarku, odbojku, rukomet, borilačke sportove, plivanje i sve ostalo sveukupno za kompletan sport jedva preko milion maraka! I onda kukate kako nemamo uspjeha.

Razmislite malo i potrudite se da nešto konkretno promijenimo umjesto da sve ismijavate i pljujete pred kompjuterom.

Zalijepio sam jedan tekst nakon OI u Tokiju, ali ponovo ću jer mnogi i dalje nisu naučili najvažnije činjenice o našem sportu. Jedan naš novinar je napisao odličan tekst koji precizno govori o ovim problemima.

Olimpijske igre u Tokiju posebne su po mnogočemu, prije svega zbog vremena i uvjeta u kakvima se održavaju, ali obilježila ih je i još jedna sitnica koju je malo tko spomenuo.

Bio je 29. srpanj 2021. ljeta Gospodnjeg kada je Alessandra Perilli, 33-godišnjakinja iz Borgo Maggiorea, na strelištu Asaka pucala trap vrijedan srebrne medalje. Dva dana kasnije Perilli je zajedno sa Gian Marcom Bertijem osvojila i broncu u mješovitom trapu, ali njen je prvi rezultat bio je važniji i zapravo povijesni. Bila je to prva olimpijska medalja ikad za San Marino, zemlju od 30-ak tisuća stanovnika, kojoj su ovo bile ukupno 15. Igre. To je ujedno značilo da se lista europskih zemalja koje su nastupile na Igrama, a nikad nisu osvajale olimpijsku medalju skratila na tek pet imena. Na postolje se na najvažnijim sportskim igrama naše civilizacije nikada nisu popeli predstavnici Albanije, Andore, Malte, Monaka…

I, naravno, Bosne i Hercegovine.

Svake Olimpijske igre u ovoj zemlji otvore istu raspravu o talentu i kvaliteti sportaša i sportašica s jedne, odnosno ulaganjima i sistematskom razvoju sporta s druge strane. Rezultati individualaca se evaluiraju kao u normalnim zemljama, prema njihovu konkretnom učinku u odnosu na konkurenciju, ali se kritike često balansiraju sada već višedesetljetnom pričom o nepostojećoj strukturi i mizernim ulaganjima u apsolutno sve segmente sporta. I nakon Tokija priča je suštinski ista, samo ju je dodatno zakompliciralo to što su se ljudi nadali.

Možda će medalja jednog dana i doći, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila

U glavni japanski grad je kao europska juniorska prvakinja u 100 metara leptir stilom otputovala Lana Pudar, koja je u siječnju proslavila 15. rođendan. Seniorska državna rekorderka u tri discipline prije Olimpijskih igara plivala je vremena koja bi u Riju prije pet godina garantirala finale, a na seniorskom Europskom prvenstvu čak i medalju. Rezultata gladna nacija vidjela ju je kao svoju nadu; supertalentiranoj, ali ipak 15-godišnjoj djevojčici polufinale je pobjeglo za dlaku.

Za to je vrijeme 19-godišnji i dotad za većinu anonimni Nedžad Husić u kategoriji do 68 kilograma došao do polufinala u teakwandou. Brzo guglanje većini je pokazalo da je na proljeće bio srebrni na Europskom prvenstvu, pa je za jedno jutro odjednom postao najveća nada čitave zemlje. Poražen je u polufinalu i repasažu te ostao bez medalje, ali s petim mjestom kao najboljim plasmanom jednog olimpijca iz BiH.

Mesud Pezer je u kvalifikacijama bacio kuglu do treće najduže udaljenosti, u teoriji brončane daljine, a onda u u finalu dvaput prestupio, pa iz trećeg pokušaja bacio do 11. mjesta.

I naravno, kao svojevrsna personifikacija bosanske olimpijske godine, na sceni je bio i Amel Tuka. I on je, kao i svi nabrojani, kroz svoju karijeru pokazao da je u svojoj disciplini jedan od boljih, jedan od onih koji može konkurirati i pokušati ostvariti rezultat. Pa su i očekivanja bila velika, pogotovo nakon što je gotovo rutinski ušao u atletsko finale na 800 metara. Međutim, to je jedna od taktički najtežih trkačkih disciplina i Tuka je svoju utrku u kojoj je zaradio i ozljedu završio kao šesti. To je, kao i kod svih ostalih, bilo okidač za priču o kvaliteti s kojom je možda mogao više, samo da su se svi faktori poklopili.

Tijekom svakih Igare, bilo zimskih ili ljetnih, na pamet mi padne intervju koji sam radio 2008., a koji sam i ranije spominjao na ovom mjestu. Bio sam naivni mladi novinar koji je za novogodišnje izdanje lokalnog dnevnika intervjuirao Marijana Kvesića, u to vrijeme predsjednika Olimpijskog komiteta BiH. Povod su bile nadolazeće Igre u Pekingu, na kojima je BiH imala tek petoro predstavnika — od kojih je najbolji rezultat napravio Hamza Alić 17. mjestom u kugli — a slatkorječivi je predsjednik pričao o planovima za budućnost.

Bivši Veležov nogometaš i funkcionar, koji je kasnije radio i u Zrinjskom, u tom je trenutku već iza sebe imao petogodišnji mandat u tročlanom predjedništvu OKBiH — naravno, čine ga jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Bošnjak — i zvučalo je kao da je ono što govori sasvim legitimno i dobro isplanirano, da je potpuno svjestan odgovornosti koju preuzima izgovorenim riječima koje će završiti u naslovu. On je, naime, tada poručio da će Bosna i Hercegovina u Londonu 2012. sasvim sigurno imati najmanje 50 sportaša, od kojih će dio njih biti i u borbama za prvu medalju.

Četiri godine kasnije u Londonu je BiH predstavljalo šestoro sportaša od kojih nitko nije uspio ući u finale u svojoj disciplini. U Riju ih je bilo 11, opet bez finala, dok je u Tokio doputovalo njih sedmoro. U Vancouveru je na zimskim Igrama bilo petoro predstavnika BiH, isto kao i u Sočiju, još četvoro ih je bilo u Pyeongchangu. Dakle, da pojednostavimo, od tog intervjua s Kvesićem, u kojem je najavio 50 sudionika u Londonu, prošlo je 13 godina, u kojima je — zaključno s današnjim povijesnim Pezerovim nastupom u finalu kugle — na sedam Igara nastupilo ukupno 43 sportaša i sportašica iz Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu je jedina konstanta za svo to vrijeme predsjedništvo OKBiH. Kvesićev mandat započeo je 2002., a pet godina kasnije pridružili su mu se Izet Rađo i Siniša Kisić, koji je lani preminuo. Njega je naslijedio Milanko Mučibabić, koji je u tom organu bio od 2002. do 2007., dok su preostala dva člana predsjedništva u najnovijem mandatu — onom koji traje od 2020. do 2024. — Izet Rađo i Marijan Kvesić.

I to je zapravo suština priče o bosanskohercegovačkom sportu i društvu uopće. Ovdje nitko ne snosi odgovornost za ono što radi i govori.

Nitko.

Nemojte pogrešno shvatiti, ne radi se tu o samo o trojici ljudi, oni su u ovoj priči gotovo nebitni i samo su simbol za sve što se događa oko nas. I naravno da ni oni sami ne mogu napraviti puno, ne u uvjetima kakvi vladaju u samom društvu. Štoviše, svi sportaši ističu da im je OKBiH pružio najbolje moguće uvjete i pomogao im da se spreme za Igre. Međutim, sport je već desetljećima samo kolateralna šteta kaosa koji političko-kriminalne elite godinama stvaraju kako bi lakše kontrolirale situaciju i prilagođavali je svojim osobnim potrebama. S druge strane, to stvara savršen alibi za sve kvesiće, rađe i mučibabiće, sve one koji su se našli na odgovornim funkcijama, ali ne snose odgovornost, jer, eto, nije do njih, pa ni nema razloga da pokušavaju.

Bosna i Hercegovina je zemlja bez sistema; zemlja u kojoj ne postoji amaterski, odnosno masovni sport. Ne postoji plan kojim bi se netko, bez obzira na godine, privukao na aktivno bavljenje sportom, pogotovo nekim od onih izvan liste najpopularnijih timskih, i otud tako mali broj sportaša na Igrama. Štoviše, većina olimpijskih sportova gotovo da i ne postoji u BiH — gimnastika, atletika, plivanje i skijanje trebali bi biti logični — a ne postoje osnovni uvjeti ni za bavljenje onim najbazičnijim. Pudar je do Olimpijskih igara dogurala iako u Mostaru nema bazen; Pezer i Tuka veći dio karijere provode u inozemstvu jer su kod kuće uvjeti puno lošiji.

Sistemska korupcija i protekcija pri kadroviranju čak i na najnižem stupnju dovela je do potpune degradacije nastavnog kadra, pa je sasvim logično da BiH nema ni školski sport koji bi trebao biti osnova, pogotovo za omasovljivanje bazičnih i individualnih sportova, u kojima bi iz većeg bazena bilo lakše pronaći buduće olimpijce. Sada bazen ne da je smanjen, nego gotovo da ne postoji. Sport u BiH postoji isključivo zahvaljujući entuzijazmu individualaca i njihovu pretvaranju kamenja u dijamante.

I zato je besmisleno i nepravedno nakon još jednih Igara kritizirati sportaše i sportašice.

Istina je, naravno, da su neki od njih mogli bolje, da su neki potpuno podbacili, isto kao što je istina i da su neki ove Igre odradili iznad svojih mogućnosti ili naprosto postigli realan rezultat. To je sport i to je sasvim normalno, ali je isto tako činjenica da je to njihov sport i njihov rezultat, do kojeg su došli isključivo vlastitom zaslugom i borbom sebe i svojih timova s vjetrenjačama, još otkako su prvi put i pokušali odraditi neki trening.

I možda će medalja jednog dana i doći; možda će BiH jednog dana i konačno iskočiti s one liste, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila; bit će to isključivo rezultat ludog entuzijazma, čelične volje i napornog rada, usprkos svemu što je BiH kao država napravila.

https://telesport.telegram.hr/kolumne/n ... ez-sporta/

Samo sam čekao ovaj tip komentara gdje za sve neuspjehe ili bolje rečeno blamaže i sramote ovih antitalenata optužiti državu koja ne ulaže dovoljno u ove levate što sebe nazivaju sportisti.


Već je par forumaša navelo primjere država i uspjeha koji su ostvareni,Džibuti ima medalju a uložio je šaku riže i čašu mlijeka za svog maratonca.

[Salahudin123]

Evo citirao je i mene koji sam prije pocetka OI napisao da ce nam biti ona "vazno je ucestvovati". Evo sad nakon ovih prvih nastupa mogu reci daj Boze da nisu ni ucestvovali. Sve uredu, ne ulaze se, drzava je takva kakva jeste bla bla, ali ovo sto se prikaze i kad se ode je da Bog sacuva. Jesam patriota ali treba biti i realan taman da mi je najrodjeniji otisao tamo. Uzme se, za nase uslove, fino para za ucesce sa svih nivoa vlasti, samo je problem sto nasi takmicari stanu na tome, jest ih briga. Gledam danas cura iz Finske place sto je pala u polufinalu sprinta u ski trcanju, nasa ne bi zaplakala kad bi dosla za dva dana na cilj. U tome je problem nas, ebo ti nas. Oni nasi na ljetnim OI, bacaci kugle, hiljadu puta u zivotu je prebacio onu normu za finala, ode na olimpijadu ne moze ni blizu, ma bjezi tamo. Mrcina preko sto kilograma, ne trebaju mu tu milioni ulaganja, prebaci tu normu, udji u to finale jednom u zivotu majku mu ili batali to za sva vremena.

[Victor]

Ma ja pare...das larisi uslove, stiiendiju, stan, treninge..ode na olimpijadu i ispdne nakon minut...jel i to drzava kriva?

Iskreno kakve rezultate postizu ulaze se i previse jer i ovaj minimum ulaganja ne mogu da opravdaju.

Znaci sad treba ulozit 10 miliona da ovaj bude 45 od 60 ma daj ba. Pa imas li talenta i kvalitete imalo

Uz to je besmisleno dat novce u sport u kome imamo jednog takmicara i mozda jos par ako ikog to bude zanimalo pa i bez obzira na to ne mozemo postici nista znacajno. Mi nismo Jugoslavija da mozemo graditi kvalitet u svim sportovima.

Normalno.. da pokaze da vrijedan ulaganja ulozilo bi se ...

[Victor]

Evo citirao je i mene koji sam prije pocetka OI napisao da ce nam biti ona "vazno je ucestvovati". Evo sad nakon ovih prvih nastupa mogu reci daj Boze da nisu ni ucestvovali. Sve uredu, ne ulaze se, drzava je takva kakva jeste bla bla, ali ovo sto se prikaze i kad se ode je da Bog sacuva. Jesam patriota ali treba biti i realan taman da mi je najrodjeniji otisao tamo. Uzme se, za nase uslove, fino para za ucesce sa svih nivoa vlasti, samo je problem sto nasi takmicari stanu na tome, jest ih briga. Gledam danas cura iz Finske place sto je pala u polufinalu sprinta u ski trcanju, nasa ne bi zaplakala kad bi dosla za dva dana na cilj. U tome je problem nas, ebo ti nas. Oni nasi na ljetnim OI, bacaci kugle, hiljadu puta u zivotu je prebacio onu normu za finala, ode na olimpijadu ne moze ni blizu, ma bjezi tamo. Mrcina preko sto kilograma, ne trebaju mu tu milioni ulaganja, prebaci tu normu, udji u to finale jednom u zivotu majku mu ili batali to za sva vremena.

Pa jel u londonu ili pekingu njiu trojica 9 pokusaja nijedan ni blizu final...po metar manje

[Salahudin123]

Evo citirao je i mene koji sam prije pocetka OI napisao da ce nam biti ona "vazno je ucestvovati". Evo sad nakon ovih prvih nastupa mogu reci daj Boze da nisu ni ucestvovali. Sve uredu, ne ulaze se, drzava je takva kakva jeste bla bla, ali ovo sto se prikaze i kad se ode je da Bog sacuva. Jesam patriota ali treba biti i realan taman da mi je najrodjeniji otisao tamo. Uzme se, za nase uslove, fino para za ucesce sa svih nivoa vlasti, samo je problem sto nasi takmicari stanu na tome, jest ih briga. Gledam danas cura iz Finske place sto je pala u polufinalu sprinta u ski trcanju, nasa ne bi zaplakala kad bi dosla za dva dana na cilj. U tome je problem nas, ebo ti nas. Oni nasi na ljetnim OI, bacaci kugle, hiljadu puta u zivotu je prebacio onu normu za finala, ode na olimpijadu ne moze ni blizu, ma bjezi tamo. Mrcina preko sto kilograma, ne trebaju mu tu milioni ulaganja, prebaci tu normu, udji u to finale jednom u zivotu majku mu ili batali to za sva vremena.

Pa jel u londonu ili pekingu njiu trojica 9 pokusaja nijedan ni blizu final...po metar manje

Ma nikad da prebaci, pa barem mu za taj sport ne trebaju milioni ali ocito da je guzici mrsko trenirati koliko ljudi treniraju po svijetu. Eto oni mi na um padose sad iako ovo nisu ljetne OI al eto jos sam bio rekao da nema sanse da me ovi nasi nasekiraju posto se nisam ni nadao aman cemu, ali evo uspjeli su ne brinem se ja za njih, svakako ce jednog dana sjediti u skupstinama ili parlamentu kao i prethodnici.

[Otelo]

Raduj se nacijo! Osvanulo je uspješno Olimpijsko jutro koje će se među malograđanima prepričavati decenijama.

Ne samo da je naša Esma uspješno završila prvu vožnja, ona je uspješno završila i drugu vožnju.

Ali to nije sve.

Ona se nalazi u svega 50 skijašica koje su uspješno kompletirale obe vožnje, odnosno 45.! Iza nje su se našle skijašice iz poznatih skijaških zemalja i olimpijskih komiteta: Lebanon, Kina, Irska, Turska i Kineski Taipei.

Hoćemo neki doček?