West Ham FC
Postano: 08 jul 2009, 21:54
sarajte ovde o West Ham-u......
Hammers znam da ti je drago radi teme o West Ham-u, ali moras malo odmoritihammers je napisao/la:Jeste da je podugačak test ali vrijedi pročitati !
West Ham!!!
Nakon slavlja Chelsea (osvojili titulu i liga kup), Liverpoola (postali prvaci Evrope peti put) i Arsenala (osvojili FA kup), prvog dana juna i istočni London je imao razloga za slavlje... West Ham se nakon dve godine vratio u premijer ligu. Proslava je trajala više od nedelju dana. Sve je počelo ulaskom "čekićara" u baraž, koji je obezbeđen bukvalno u poslednjem kolu, potom se slavio plasman u finale nakon pobede nad Ipswichem, da bi sve kulminiralo pobedom West Hama nad Preston minimalnim rezultatom, u velikom finalu koje je odigrano pred skoro osamdeset hiljada navijača u glavnom gradu Velsa. Iz istočnog Londona put Kardifa krenuo je veliki konvoj autobusa i automobila. Da su svi išli u koloni, bez problema bi spojili London sa Velsom. West Ham je tog dana bodrilo preko četrdeset hiljada fanova, što je još interesantnije njihov stadion ima kapacitet od desetak hiljada mesta manje. Dan kasnije igračima je priređen spektakularan doček i proslava na ulicama oko stadiona u istočnom Londonu.
"Imao sam utisak kao da su svi koji su ikada navijali za West Ham došli na finalnu utakmicu u Kardif", počinje priču jedan od očevidaca, četrdesetosmogodišnji fan "čekićara" Steve, koji je bio u društvu sina Trevora i njegovih prijatelja. Inače Trevor je momak na polovini treće decenije života kojeg je na West Ham navukao ćale, naravno: "West Ham mi je sve u životu. Ne propuštam ni jednu utakmicu već deset godina. Prošao sam svašta, od padanja na godinu u školi, do batina, hapšenja... Nije mi žao, naprotiv... ambijent iz Kardifa pamtiću dok sam živ. Otac je imao tu sreću da je živeo u vreme najvećih uspeha kluba tokom šezdesetih, a potom i početkom osmadesetih. Valjda će se i meni desiti nešto slično u životu."
West Ham je osnovan daleke 1895. godine pod imenom Thames Ironworks. Osnovali su ga radnici istoimene fabrike koja se nalazila na dokovima Temze. Otud i ne čudi što su u grbu ukršteni čekići. Pet godina kasnije klub se transformiše i menja naziv u West Ham United. Potom je usledila i selidba sa dokova u srce East Enda, tako da klub ubrzo postaje zaštitni znak čitavog kraja. West Ham se udružio sa lokalnim amaterskim timom Boleyn Castle FC, a od 1904. godine svoje utakmice igra na novoizgrađenom stadionu Boleyn Ground. Boleyn Ground je otvoren u septembru 1904. utakmicom protiv Millwalla, koji se preselio sa dokova u južni London. Prisustvovalo je 12 hiljada gledalaca, i već na toj utakmici moglo se naslutiti da će svaki naredni okršaj "čekićara" i "lavova" biti pravi rat, pošto je utakmica u više navrata bila prekidana zbog uletanja navijača oba tima u teren. Tokom narednih petnaestak godina West Ham se postepeno penjao iz ranga u rang, da bi 1923. konačno prvi put ušao u prvu ligu.
CKM: Od kada ideš na utakmice i po čemu ćeš pamtiti prve godine provedene na stadionu?
Steve: "Otac i stric su me prvi put odveli na West Ham 1964, u sezoni kada je klub osvojio prvi trofej. Bio sam klinac. Imao sam samo osam godina. Sećam se da sam često zbog gužve sedeo ocu na ramenima za vratom. To je bilo vreme kada su stadioni bili puni i kada su se ljudi radovali svakom odlasku na utakmicu. West Ham je osvojio kup kao i kup kupova. Engleska je postala prvak sveta, i u celoj zemlji je vladala opšta fudbalska histerija. Igrači su poređeni sa bogom. Niko u Engleskoj nije bio sretniji od navijača West Hama. Naša tri igrača su odigrala najznačajniju ulogu u osvajanju tog jedinog velikog pehara. U finalu je pobeđena Nemačka sa 4-2. Centarfor West Hama Hurst je postigao het trik, strelac je bio i još jedan naš igrač Peters, dok je pehar uručen našem kapitenu Bobby Mooreu. Mi, navijači West Hama smo tu nacionlnu pobedu 1966. godine prisvojili kao trijumf West Hama. Bio sam na stadionu i 1970. kada je prodato preko 40 hiljada karata protiv Tottenhama. Bilo je više ljudi nego što je stadion mogao da primi. Chicken Run je izgledao kao kutija sardine. Utakmica je u nekoliko navrata bila prekidana, pošto su ljudi padali u nesvest od gužve. Takođe to je bilo i vreme prvih masovnih odlazaka na gostovanja sa klubom kao i prvih ozbiljnijih nereda na stadionima."
CKM: Da li si već tada bio svedok masovnih tuča navijača?
Steve: " U maju 1967. godine na našem stadionu gostovao je Manchester United. Trebala im je pobeda za titulu. Na stadion sam krenuo sa ocem, stricem i njihovim društvom. Oni su uvek išli na tribinu Chicken Run. Tamo su vodili i nas klince, ali su ovaj put odlučili da nas pošalju iza gola na domaću tribinu, pošto je Chicken Run bio odmah uz gostujuće navijače, a sve je nagoveštavalo da će biti velikih nereda. Ćale je mislio da smo ja i dva drugara bezbedniji ako budemo na velikoj severnoj tribini. Kako smo se približavali stadionu sve više sam sticao utisak da je West Ham u toj utakmici bio gost a ne domaćin. Navijači Manchestera su okupirali istočni London, i ponašali su se prilično bahato. Ocu nije bilo sve jedno, pa je odlučio da mene i dva moja drugara otprati nazad na autobus. Nama se išlo na utakmicu, tako da smo sišli na prvoj stanici i vratili se sami nazad do stadiona. Imao sam bordo plavi šal oko vrata. Na putu ka stadionu bili smo izloženi pravoj torturi od strane navijača Manchestera. Ostao sam bez šala. Blo ih je previše, a nas trojica smo imali tek po deset-dvanaest godina. Sećam se da su mnogi navijači Manchestera imali West Hamove šalove, koje su kao i nama oteli drugim fanovima West Hama. Uspeli smo da se probijemo do severne tribine. Pomislio sam tada, spaseni smo, ali kada smo ušli unutra prizor je bio zastrašujući. Navijači Manchestera su okupirali celu tribinu. Pomerili smo se u kraj i popeli na zid iznad tribine sa kojeg smo imali sjajan pogled, a opet smo koliko toliko bili bezbedni. Narednih dva sata prizor je bio zastrašujući. Oko dve hiljade ljudi konstantno se tuklo ispod nas. Neredi su se odvijali i na Chicken Runu, gde su bili otac i stric. Oni su se sukobili sa navijačima Uniteda koji su preplavili i južnu tribinu. Mislim da nikada posle toga nijednih navijača nije bilo na našem stadionu kao njih tada. Sve četiri tribine su učestvovale u neredima. Na sve strane su letele flaše, kamenice, zapaljene zgužvane novine. Video sam na desetine razbijenih glava, stotine ljudi u modricama, veliki broj uhapšenih. Kada sam stigao kući, oca još dugo nije bilo. Pojavio se tek nakon tri sata. Obe ruke su mu bile krvave, zglobovi pesnica rastureni, usna rasečena. Ponašao sam se kao da nisam bio na utakmici. Pitao sam ga kako je bilo. Odgovorio mi je: "sjajno sine, bilo je veličanstveno. Pokazali smo severnjačkim **** da nema zezanja u East Endu." I kakav onda može da bude sin pored takvog oca?"
CKM: Koliko je to sve uticalo na tebe da kreneš putem kojim si krenuo?
Steve: " Ja za sebe ne mogu reći da sam bio vođa huligana. Ja sam oduvek bio samo West Hamovac do srži. Za klub sam uvek u stanju da poginem. Išao sam na sve utakmice redovno od 1968, a na sva gostovanja godinu, dve kasnije. Gde god su se pojavili gostujući navijači bilo je nereda. To je jednostavno bio način života i odrastanja generacije tinejdžera tog vremena. Nasilja je bilo svuda, kako na stadionima, tako i na koncertima, u disko klubovima, školskim dvorištima... Jednostavno, nisi mogao izbeći da se ne potučeš. Ja nikada nisam bio od onih koji su izazivali, prvi se zaletali i napadali protivnike, ali u većini situacija nije bilo izbora. Retko kada sam uspeo da izbegnem incidente. Jedna masnica ti još ne prođe, a već zaradiš novu!"
CKM: Da li si bio aktivan i u vreme nastanka huliganske ekipe West Hamovih navijača poznatije pod nazivom Inter City Firm, koja je dugo godina važila za jednu od najorganizovanijih na ostrvu?
Steve: "To je bilo početkom osamdesetih. Rano sam se oženio, a tada mi se rodio i sin Trevor. Išao sam redovno na utakmice, i poznavao većinu momaka koji su osnovali Inter City Firm (ICF), ali su oni bili ekipa za sebe. Moje vreme je bio period od 1967. do 1980, kada smo osvojili kup protiv Arsenala. Na gostovanjima sam delio njihovu sudbinu. U Sunderlandu i Leedsu su me uhapsili. Sa par likova sam i danas dobar prijatelj. Oni mene smatraju za svog, ali da budem iskren nikada nisam bio u toj priči. Većina ih je mlađa od mene. Kada je pre par godina ICF organizovao reunion i odlazak na gostovanje na Old Trafford, dobio sam poziv od sina Trevora koji je danas više u svemu tome od mene. Nakon gotovo dve decenije ponovo sam sreo mnoge likove koji su davno prestali da idu na utakmice."
CKM: Poznat je rivalitet West Hama sa Millwallom. Ko su vam još neprijatelji?
Steve: Millwall pod jedan. Sa njima smo se često sretali posebno u moje vreme. To su bili okršaji na život i smrt. Isto je bilo i u vreme mog oca i dede. Mržnja sa Millwallom datira još od vremena kada smo i mi i oni bili dokerski klubovi. Ja sam imao tu nesreću da se nakon ženidbe preselim sa porodicom u Bromley, kraj u južnom Londonu koji je pun navijača Millwalla. Moram vam priznati da sam prvih par godina skrivao klupsku pripadnost. U par navrata su mi razbili prozore na kući. Ženi nije bilo sve jedno da se parkom prošeta sa bebom u kolicima. Danas u Bromlyeu ima dosta nas koji navijamo za West Ham. Mrzim i Manchester United, zbog toga što su mi uzeli šal 1967. West Ham je uvek bio mali klub u poređenju sa njima, ali su zato navijači West Hama često uspevali da odnesu pobedu. Manchester mrze svi osim njegovih navijača, i to je normalno. Mrzim i je*eni Tottenham, kao i Chelsea. Oni su nam uz Millwall glavni rivali u Londonu. Chelsea je bio izuzetno jak tokom sedamdesetih, možda i najjači u zemlji."
CKM: Ko ti je najbolji fudbaler koji je nosio dres West Hama?
Steve: "Kao klinac sam obožavao Bobby Moorea. Potom mi je idol bio Alan Devonshire. U poslednje vreme Italijan Di Canio je bio najbolji. Ipak jedan igrač će mi uvek biti ispred svih. To je Trevor Brooking. Njega sam pratio od početka karijere do kraja. Znao sam šta doručkuje, sa kim se viđa, gde izlazi. Bio sam opsednut njime. Mislim da nikada nisam video kompletnijeg fudbalera West Hama. On je imao sve, od stava i ponašanja na terenu do driblinga, šuta, udarca glavom. Po njemu sam i sinu dao ime. West Ham je uvek imao dobru školu fudbala. Pogledajte samo danas premijer ligu. Joe Cole i Frank Lampard su udarne igle Chelsea, Michael Carrick je nezamenjiv u Tottenhamu, a Jermaine Defoe prvi strelac tima, Rio Ferdinand je najbolji odbrambeni igrač u zemlji. Svi oni su ponikli u West Hamovoj školi fubala. Da je klub malo bolje organizovan i finansijski jači ti igrači bi danas igrali za West Ham. Mada ne bojim se za budućnost kluba. Riov brat Antoan, kao i mladi Nobble su već sada veliki igrači."
CKM: Da li je tvoja porodica ikada morala da trpi zbog West Hama, i šta na sve kaže tvoja supruga?
Steve: " Mnogo puta me nije bilo kući na bitnim porodičnim proslavama, ali to je tako. Žena se odavno pomirila sa tim. Zajedno smo skoro trideset godina. Jednom mi je prebacila što me tri dana nije bilo kući kada sam sa društvom slavio povratak u prvu ligu 1977. Te godine još nismo bili venčani, ali smo živeli zajedno. Drugom prilikom se umalo nismo razveli kada je ona bez mog znanja rezervisala aranžman za letovanje u avgustu 1985. Bila nam je godišnjica braka, izveo sam je na večeru a ona mi je pokazala vaučere za put u Španiju. Taj dan je obavljeno izvlačenje parova za novu sezonu. Zbog je*enog puta u Španiju ja sam trebao da propustim prva tri kola nove sezone. Nije bilo šanse. To je bio poslednji put da je uradila nešto slično. Danas joj raspored prvenstva visi prikačen na frižider. Nema razloga da idemo na letovanje u avgustu, ako već tokom juna i jula nema fudbala."
CKM: Da li pratiš reprenzetaciju?
Steve: "Naravno. Veliki sam patriota. Često sam išao i izvan zemlje da bih gledao Englesku. Za svakog pravog fudbalskog fana to je obaveza. Bio sam na svetskim prvenstvima u Španiji, Italiji, Francuskoj, na evropskim u Švedskoj i Belgiji. Gledao sam Englesku po Evropi pedesetak puta. To je sjajan osećaj. Na tim gostovanjima osećaš se kao ambasador svoje zemlje. Imao sam sreće da sam dosta puta išao i sa West Hamom po Evropi tokom sedamdesetih i osamdesetih, a bio sam i u Mecu kada smo igrali Inter toto kup pre par godina.
CKM: Nakon godina zatišja, reklo bi se da su huligani sve aktivniji u poslednje vreme. Kakva je situacija na West Hamu?
Steve: "Većina mojih prijatelja poput mene ima sinove. Oni čine tu mladu West Hamovu gardu. Trevor nije klinac da bih mu ja sad objašnjavao šta treba da radi a šta ne. On voli West Ham kao i ja. Svako ko stvarno voli tim za koji navija, spreman je i da snosi posledice. Mi možemo sada raspravljati o fudbalu i ti možeš navijati i za Millwall ako treba. Možemo se i posvađati, ali nemoj da bi mi rekao da je West Ham sranje. Razbio bih ti nos bez razmišljanja. I danas je među mlađim navijačima mnogo sličnih meni, samo ja mislim da više ništa nije isto kao pre. Priča mi Trevor da su se nedavno dogovorili sa navijačima Leicestera da se nađu negde daleko od stadiona. Bilo ih je 20 na 20, pobili su se, a potom je svako otišao na svoju stranu. Nije to to. Mislim da više nema šanse da se dogodi da se cela tribina maklja, da Green Streetom teče krv u potocima niti da grupa od 800 navijača West Hama juriša na duplo brojnije navijače Arsenala. Ne mogu opisati kako je nekada bilo uzbudljivo ići na fudbal. Uživao sam na West Hamu iz nedelje u nedelju. To mi je bilo sve u životu. Voleću West Ham istim intezitetom do smrti, iako je danas potpuno drugačija priča."
Trevor: "West Ham ima odličnu ekipu. Stari ICF se vratio na scenu, tako da mislim da bi teško neko mogao da izađe na kraj sa nama. Velik je pritisak na navijače danas. Snimaju nas kamere non stop. Zbog psovke ili prekog pogleda mogu da te izbace napolje pa čak i uhapse. Velika se buka podigla oko susreta sa Millwallom prošle sezone, ali je policije bilo toliko da jednostavno nisi mogao da trepneš. Došlo je do manje čarke sa pandurima. Dok smo se mi iz prvih redova gurali sa njima, pokušavajući da probijemo kordon klinci su ih iz pozadine gađali flašama. Bilo je zanimljivo. Manja frka je bila i protiv Chelsea u liga kupu, ali ništa spektakularno."
CKM: Koliko je fudbal danas drugačiji od onog od pre 20-30 godina?
Steve: "Ogromne su pare u fudbalu, tako da je on pre svega veliki biznis. Naravno, još uvek ima dosta zaluđenika kojima je klub svetinja i ispred svih tih moćnika koji manipulišu i drže konce u svojim rukama. Atmosfera ne može da se poredi sa periodom kada su tribine bile bez stolica, i kada si jedva čekao narednu utakmicu da ideš da navijaš dok ne podereš grlo. Sećam se da Trevor Brooking nije hteo da krene sa centra u Southamptonu dok svi navijači West Hama ne uđu na tribine. Danas je malo igrača kojima je stalo do nas. Ovaj masovni odlazak navijača West Hama u Kardif na finale baraža, malo me podsetio na stara vremena. Stvarno je bilo spektakularno. Dva dana smo pevali, pili na ulicama i u pabovima. Na stadionu je atmosfera bila sjajna. Ne pamtim kada je poslednji put 40 hiljada ljudi pevalo himnu "I am forever blowing bubbles". I sada se naježim dok mi se u glavi motaju sveže slike utakmice protiv Prestona. I na kraju pobeda i povratak u premijer ligu. Slavlje na stadionu, ulicama, pa sutradan repriza u istočnom Londonu. Zbog takvih stvari vredi živeti!"
West Ham United je možda i najpopularniji engleski klub u Srbiji, pogotovo među ljubiteljima pank muzike. Za to su najzaslužniji stari pank bendovi poput Cockney Rejects, Cock Sparrer i The Business. Sva tri benda su u svojoj bogatoj muzičkoj karijeri ponosno isticali privrženost bordo plavim bojama. Cockney Rejects je uoči finala kupa protiv Arsenala 1980. izdao singl na kojoj se nalazila klupska himna "Forever Blowing Bubbles". Nakon pobede u tom finalu bend je održao koncert u The Garage klubu, koji se i danas nalazi u srcu svernog Londona u kojem svi navijaju za Arsenal. Sa Cockeny Rejects na koncert je stigla i grupa od oko 200 navijača West Hama mahom pripadnika ICF. Neredi su bili neizbežni. Cock Sparrer je u spotu za pesmu "We Love You" koristio snimke sa utakmica voljenog tima, a na omotima albuma "Running Riot" kao i ploči sa raritetnim pesmama nalaze se fotografije članova benda uslikane na stadionu West Hama, kao i scene nasilja sa Upton Parka. Mickey Fitz, pevač benda The Business takođe je veliki fan "čekićara". grb mu je istetoviran na ramenu, a često je nastupao u klupskom dresu. Osim toga bend je snimio pesmu posvećenu legendi kluba Bobby Mooreu.
Od muzičara koji navijaju za West Ham a nemaju veze sa pankom pomenućemo još Steve Harrisa, člana hevi metal benda Iron Maiden, potom pop pevača Davida Essexa, kao i Billya Braga.
Huliganska ekipa West Hama nastala početkom osamdesetih godina prošlog veka zvala se Inter City Firm. U to vreme policija je za odlaske navijača na gostovanja organizovala specijalne vozove kako bi ih držali pod kontrolom. West Hamovi huligani su zato odlučili da na putovanja idu u sopstvenoj režiji Inter City vozovima kako bi izbegli policijsku pratnju. Odatle i naziv Inter City Firm. Nešto kasnije je osnovana i ekipa Under Fives, koju su činili uglavnom mlađi momci. Po uzoru na Inter City Firm navijači novosadske Vojvodine su 1989. godine osnovali svoju grupu nazvavši je Red Firm, a za obeležje grupe su uzeli West Hamove čekiće.
West Ham United je osvojio tri FA kupa: 1964, 1975. i 1980. kada su kao drugoligaši u finalu pobedili favorizovani Arsenal. Titulu nikada nisu osvajali, a najbolji plasman ostvaren je 1986. godine kada su sa četiri boda zaostatka za prvoplasiranim Liverpoolom zauzeli treće mesto. U evropskim takmičenjima "čekićari" su osvojili kup pobednika kupova 1965. godine.
Rekordna poseta na stadionu West Hama zabeležena je u oktobru 1970. godine u susretu protiv Tottenhama. Utakmici je prodato 42.322 ulaznica. 1936. godine na drugoligaškoj utakmici između West Hama i Charltona prisustvovalo je 43.582 gledalaca, ali je tokom Drugog svetskog rata jedan deo dokumentacije West Hama izgoreo tako da je taj podatak nezvaničan. Rekorder po broju nastupa u bordo plavom dresu je Billy Bonds, koji je boje kluba iz istočnog Londona branio na 663 utakmice, punih dvadeset sezona (1967-1988). Najbolji sterlac u istoriji kluba je Vic Watson koji je u periodu 1920-1935. postigao 298 golova. Najskuplje plaćeni igrač je Tomaž Repka čiji je transfer iz Fiorentine u West Ham 2001. godine iznosio 5.5 miliona funti, dok je najskuplje prodat Rio Ferdinand. Za njega je Leeds platio čak 18 miliona funti.
Dyer Ashton kako taj nema srece,svako malo ozlijeda ga hebavaju,taman udje u formu dobije poziv Capela i opet povreda :S i pocetak ove sezone ce najvjerovatnije propustiti radi povrede,ali vjerujem da ce se uskoro vratit,posto su rekli iz kluba da ga ne namjeravaju prodavati i da vjeruju da ce se vratiti u top formuPhill Jackson je napisao/la:Nego jel moguce da je to Dyer odigro tekmu i da se nije povrjedio ,,s mancinijem i jimenezom ce te bit dosta jaci,,jos kad bi imali Ashtona zdravog,on je igracina a jos ga vise volim sto je navijac Liverpoola
hammers je napisao/la:Ma igram jasta,mada ne vjerujem u to ali hajde kako god
Green
Neeil Upson Tomka Ilunga
Parker
Noble Collison
Mancini Jimenez
C.Cole ( Ashton )
Sto se tice odbrane i nije toliko losa,jedina slaba tacka mozda Neeil,godine cine svoje Ne znam gdje da utrpam Behrami za njega mora da bude mjesta u prvih jedaneast
Jesu li ovi boldirani igrali prosle godine u West Hamu?hammers je napisao/la:Prijateljska : Grays Athletic 1 West Ham United 2
West Ham United: Kurucz (Stech 46), Faubert (Spence 46), N'Gala (Eyjolfsson 46), Collins (Gabbidon 46), Fry (Ilunga 46), Grasser (Lee 46), Payne (Okus 46), Dyer (Collison 46), Wearen (Lee 46), Edgar (Hall 76), Hines (Montano 46).
Subs not used: None.
Goals: Hines (15), Montano (73).
Grays Athletic: Nichols (Kitteridge 84), McSweeney (Francis 60), Haswell (McKie 60), McKoy (Archer 76), Thomas, Lovett, McLeod (Elenge 76), Vernazza (Toms 76), Slabber (Hunt 76), Brayley (Dumbaya 60), Makofo.
Subs not used: Saviger.
Goals: Slabber (22).
Nakon ove utakmice ekipa West hama putuje u austriji gdje ce se zadrzati do 24. Jula