braco je napisao/la: ↑11 jul 2021, 15:43Evo nekoliko naftalinskih textova koje sam skupio o našem Ivici, intervjui sa njim o nekim filozofskim pogledima, zatim vjerovatno jedini njegov intervju gdje se osvrće na aferu "Planinić", pucanje zore na kineskom Tiennanmenu, Zdenko Jelić, intervju s poznatim hroničarem koji je pisao našu monografiju sa nekim interesantnim pričama i meni lično omiljene rečenice:
" biti Željovac u osnovi znači uvijek čekati da ti se desi nešto najljepše na svijetu i nešto što te može baciti na dno."
čuveni splitski novinar Mario Garber "Željo nikada neće biti član velike četvorke jer će njemu zbog publike, raje, uvijek trebati nešto više nego što su bodovi."
Aleksandar Hemon izrekavši "da bi i sa samo dva kluba u ligi, Željo bio u sredini tabele."
I ova od našeg hroničara o pitarima: I u prošlom ratu su išli i "širili istinu" po Saudijskoj Arabiji - najviše volim onu priču kad su u Emiratima pred Denijala Pirića stavili Kur'an da uči, a on tražio dnekoliko puta da promijeni naočare, jer, kao ne vidi - dok mi nismo fizički postojali.
Preporučujem da pročitate ovo štivo jer ima dosta interesantnih detalja za koje vjerujem da većina ne zna, taman za kišno nedjeljno popodne
Prvi dio:
Datum članka: 10. MART / OŽUJAK 2000.
Magazin Dani
SVI HEROJI NISU POD ZEMLJOM
IVICA OSIM VODIO JE "A" REPREZENTACIJU
Jugoslavije ukupno 53 puta. Od toga tri puta je sjedio na klupi zajedno sa Ivanom Toplakom. Prvi put 30. aprila 1986. u Brazilu, kada je reprezentacija bivse SFRJ porazena 4:2 od Brazila.
Prvi samostalni selektorski istup Osim je imao 29. oktobra iste godine u Splitu protiv Turske, a debitirao je pobjedom od 4:0. Do 25. marta 1992. i poraza reprezentacije drzave koja se raspadala, u Amsterdamu protiv Holandije od 2:0, kada je posljednji put vodio tim, Osim je kao selektor ucestvovao u 27 pobjeda, 10 nerijesenih utakmica i 16 poraza. U prijateljskim te kvalifikacionim utakmicama za evropsko i svjetsko prvenstvo, kao i na samom Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, reprezentacija bivse drzave sa Osimom na celu sastajala sa Brazilom, SR Njemackom, Belgijom, Turskom, Engleskom, Austrijom, Sjevernom Irskom, SSSR-om, Italijom, Velsom, Republikom Irskom, Svicarskom, Spanijom, Skotskom, Francuskom, Kiprom, Grckom, Norveskom, Finskom, Poljskom, Holandijom, Kolumbijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Argentinom, Danskom, Farskim Ostrvima, Cehoslovackom i Svedskom. A posljednja godina Osimovog selektorskog rada protekla je i u znaku angazmana u beogradskom "Partizanu"...
TOPLAKOVA VEZA: U trenerskoj skoli sam imao dosta kontakata sa ljudima, a jedan od njih je bio sa Toplakom, koji je bio aktivan u selekcijama Jugoslavije. Preko njega sam dolazio u situaciju, istovremeno radeci u "Zeljeznicaru", da pomalo ulazim u selekcije, da radim sa mladima, sa olimpijskom reprezentacijom. Uslijedila su vec neka fina iskustva, recimo, zajednicki rad sa Toplakom na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu.
BITI SELEKTOR U TMURNA VREMENA: Kad sam dolazio u reprezentaciju, bilo je slicno kao kad sam dolazio u "Zeljeznicar". Mislio sam da necu ostati duze od dva-tri mjeseca. Pogotovo sto sam bio prvi selektor koji je dolazio iz neke republike koja nije centar odlucivanja. Veliki je uspjeh bilo raditi u reprezentaciji i godinu-dvije, a ja sam radio sest. I da nije bilo ovog rata, meni su jos dok je Jugoslavija zajednicki funkcionisala, ponudili da produzim ugovor za sest godina, sto bi bio rekord za selektorsku poziciju. Moram reci, bez obzira sta ljudi mislili, da sam imao takav dogovor da mi se niko, izuzev najblizih saradnika, nije mijesao niti pokusavao da mijesa u posao. Dosta je dugo vladalo misljenje da je biti selektor bila, na neki nacin, i odskocna daska da odes vani, ali ni to vise nije bilo to. Ne moras biti selektor da bi otisao vani. To je bio jedan prestiz, isto kao sto je prestiz i danas, bez obzira sto se drzava podijelila, biti trener "Croatije", "Partizana", "Hajduka" ili "Zvijezde". Svi treneri koji kazu da nije - lazu. A biti selektor u ta vremena... Ja nisam politicar, ali sam osjecao kako je biti selektor jedne zemlje koja lagano ali sigurno nestaje. Kako sam poceo to osjecati? Pa to su bile neke sitnice kojima mozda nisam pridavao toliki znacaj. Recimo, igras u Splitu protiv Turaka, i publika vise navija za Turke nego za tebe. Mozda su ljudi naucili da se reprezentacija pravi po tome kako se gdje igra i kako se ko zove, da se pravi neki kompromis. I kad napravis nesto drugacije, ljudi misle da im tjeras inat, ignorises nekoga. Ja nisam imao tih opterecenja jer sam tako zivio... Tada su i igraci iz Bosne poceli igrati, ali, da me se krivo ne shvati, ja to nisam radio zato sto sam mislio da ce biti ovo sto je danas, pa da se nekom dodvoravam. A mogao bih da manipulisem tim. I kad su me kaznjavali, mogao sam reci da sam zrtva komunizma... Ali nije to to!
SAZRIJEVANJE, INAT I RASPAD: Ta reprezentacija je mogla i trebala vise. Imali smo tim koji je obecavao. A drzava se raspala prije nego sto je taj tim sazrio. Tim se pravio u hodu, ne eliminacijom nekih koji su bili neprikosnoveni, nego jednostavno, preko privikavanja ljudi na neka nova imena. Nazalost, reprezentacija nije klub pa da cesce radis sa njima, mada su oni vrlo solidno i kompaktno djelovali. Ja se nisam upustao u to sta ko od njih misli, a u njihovom medjusobnom ponasanju nije bilo nikakvih problema. Nijednog momenta ja nisam osjetio da ima nekih antagonizama izmedju, bez obzira sto su mnogi to pokusavali isprovocirati. To dokazuje i cinjenica da su oni ostali drugovi i poslije pocetka rata i da su igrali zajedno po klubovima. Izgleda da pare i interes mogu ljude da povezu, a ako ne i nesto vise.
Kad sam se prihvatio posla selektora, nisam htio da budem veci Jugosloven od Jugoslovena. Jednostavno sam razmisljao o tome da napravim neki tim, da postignem neki uspjeh, ali dodatno je bilo to da pokusam dati sansu nekome ko nije u prvom planu. Mnogo se pricalo o tome da postoje i neki koji su zasluzili da budu u reprezentaciji, ali nisu radi imena ili sto nemaju taj imidz, sto su iz manjih klubova ili zato sto to neko diriguje. To je bio mozda i neki mali inat ili licna zelja da pokazem sebi i drugima da to moze tako. Inat nije dobar savjetnik i niko ne bi imao pravo da se poigrava sa kvalitetom, ali da je to bilo u pitanju, oni bi mene sigurno sklonili.
CRNO-BIJELI SVIJET: Ja sam u nesretno vrijeme, po mene, dosao u "Partizan", zato sto se to ispolitiziralo. Ali fudbalski, ljudski gledano, i dan-danas, bez obzira na ovo sto se desilo i sto ti klubovi vise nemaju tu vaznost koju su imali, ja bih volio da vidim nekoga od trenera sa bivsejugoslovenskih prostora ko ne bi, iz sportskih razloga, prihvatio da bude trener jednog od klubova "velike cetvorke". Ne govorim o politickim razlozima. Mozda je malo nelogican taj put dolaska u "Partizan": prvo sam radio u reprezentaciji, da bih dosao u jedan od tih tzv. velikih klubova. Obicno bude obratno. Znam da nije bilo prijatno, ali mene je interesovao samo fudbal. Ja ne vidim sta bi jedan trener mogao vise pozeljeti, od ponasanja igraca, uprava, navijaci, novinari... Ja za tu godinu nisam dozivio da neko zvizne. A nismo nesto posebno igrali. Partizan je to vrlo korektno platio, ali ja zaista ne znam zasto su oni mene odabrali. Ruzno bi bilo da kazem da sam se osjecao nelagodno, da mi je nesto smetalo. Kretao sam se u takvom drustvu gdje sam i ja izbjegavao sve drugo osim fudbala. I vrlo rijetko smo dolazili u situaciju da pricamo o tim drugim stvarima.
OSTAVKA: "Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad covjek kaze: odlazim i gotovo je. Opet vam kazem, a to sam vec ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti cu ici, ni u Firencu ni u Svedsku. Sve sto mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga mozete protumaciti kako hocete... To je neka moja licna odluka, a ja necu da govorim radi cega i da objasnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako nista drugo, i ono jedino sto mogu da ucinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate sta se desava..." (Beograd, 23. maj 1992. godine, Osim na pres-konferenciji povodom ostavke na mjesto selektora reprezentacije SFRJ.)
RAT U BOSNI: Svi su se pomalo izvlacili, izdvajali i razmisljali o necem drugom. Bosna je bila neki faktor koji to smeta. Smeta, jer je pokazivao i Evropi i cijelom svijetu da to moze da funkcionise. Ako je to razlog onima koji su to razbili, onda je Bosna glavna drzava svijeta. A rat nije bio rat u klasicnom smislu. Rat je nesto drugo. Meni je to licilo na siledzijstvo. To ti je k'o u raji: onaj ko je jaci moze da istuce koga hoce, da maltretira koga hoce, da mu uzme sta hoce. Kad dodas jos i te primjese etnickih razmisljanja o svemu tome, etnicke razlike koje su oni koji su sve to zamislili mozda dugo gajili, ali su i dobro glumili. Za mene i moju generaciju, koja nije zivjela sa tim niti se tim bavila je neshvatljivo da se na toj osnovi moze ici toliko daleko. Niko nije toliko politicki neobrazovan da ne zna da ovdje imaju tri vjere... Onda se covjek sjeti svih onih krvavih ratova izmedju vjera, cak i u istoj vjeri, recimo u Irskoj, i da te male razlike izmedju vjera mogu toliko daleko da odvedu. To sto se desavalo, nije se mogao steci utisak da ljudi tretiraju ljude kao ljude. Jer ne moze se sve opravdati vjerom ili nacijom. Onda ti jedino objasnjenje dodje: ma, to je Balkan. Nazalost, mi smo uvijek mislili da smo civilizovaniji od drugih.
STRAH OD PONAVLJANJA: Moje razmisljanje nije bilo daleko od razmisljanja ljudi u Sarajevu. Koliko sam poslije doznao, ni u Sarajevu mnogo ljudi nije vjerovalo da je to tako ozbiljno. Vjerovatno je to bila neka prva i najvaznija greska u svemu. Niko nije bio spreman, niko nije vjerovao u to. A sad kad slusas, svi pricaju kako su oni znali sta neko drugi sprema. A ja vidim samo da, sa jedne strane, more normalnih ljudi nije znalo, i ako je mislilo da nesto zna - nije vjerovalo u to. A sa druge strane je to sto se toliko dugo pripremalo, programiralo. I ja se pitam sta je u tim ljudima, je li to cista zelja za vlascu, za imovinom... Desavalo se to i drugdje u svijetu, ali na ovako brutalan nacin, u moderna doba... A posto svi potezu proslost, i onda ako pogledas sta se desavalo ranije, onda se covjek pocne bojati. Bojati jer vidi da se stvari ponavljaju. Mada ovo sto se desilo, ja se pitam da li ljudi uopste mogu preboljeti, a ako uspiju, onda ce to biti dokaz da ima i zivih heroja, da svi heroji nisu pod zemljom.
ODLAZAK U ATINU: Kontakt je postojao vec duze vremena, "Panathinaikos" je nesto mijenjao, trazili su trenera. Predsjednik je dosao u kontakt sa mnom, mislim, preko "Crvene zvijezde". A i Zajec je bio dole, igrao je u "Panathinaikosu", pa je bio trener. Odmah sam znao da ce jezik biti problem. Ali bilo je ono: daj da idem. Bilo bi ruzno reci sada da je bilo ono "daj da idem pa cu u zPanathinaikos'", jer je ovaj klub zasluzio nekog boljeg trenera ako ja tako razmisljam. Mozda sam se malo zapitao sta cu sad kad sam dosao, s obzirom na neznanje jezika, ambicije kluba, na organizovanost, na uslove, broj navijaca. Kad smo razgovarali oko uslova, bili su vrlo korektni. To je prvi put da sam ja tako razgovarao jer i taj predsjednik valjda voli tako. Tu mi je Zajec pomogao, jer mi je to bio najtezi dio. Mozda sam po prvi put dosao u situaciju da budem profesionalac u tom poslu. Bio sam dok sam bio igrac, ali kao trener nisam znao sta to znaci. Bio je rat, imas obaveze, imas familiju, zenu, djecu, i vec si tamo, a oni su ovdje i ne znas sta ce biti kasnije. Zato sam pristao na te razgovore. Mozda bih ja pristao da radim pa sta bude, ali to ne ide tako u poslovnom svijetu.
NEMOC I STID: Tesko je bilo raditi i zivjeti sa ovim sto se desavalo ovdje. Zbog te nemoci, a nemocan bih bio i da sam ovdje, da nesto promijenis. Znas kad pocnes razmisljati k'o malo dijete, ono "da mi je biti kao Robin Hood". Time pokazujes sam sebi koliko si nemocan. Slati pakete? Ma, nije to. Jednostavno se pitas sta je, u iscekivanju da se desi nesto ruzno, a desava se svaki dan. I na kraju dodje do toga da te je sramota uopste pricati. Za vrijeme, a pogotovo poslije, stid te je zapoceti pricu o tome kad pomislis na one koji su sve to prezivjeli. Zivis izmedju tog razmisljanja da si nemocan, da si kriv sto si ziv, izmedju toga da trebas da radis, sa jedne strane, i da nisi tamo gdje se to desava, sa druge strane, iz objektivnih razloga, jer nisi se zatekao tamo. Moram biti posten pa reci: kada vec pocnes raditi, pada ti stosta na pamet. Svi bi se pitali sta bi da se vratis tog momenta u Sarajevo. Vjerovatno bi zivio kao i svi drugi. I u svim tim razmisljanjima ispadne da nisi stigao nigdje. Posto nisam ocekivao da ce tako nesto se desiti pa da svoje ponasanje i izjave usmjerim u tom smjeru, ne osjecam neku direktnu krivicu nizasto. Jer ljudi su stosta govorili, pogotovo na pocetku rata, mozda ti ljudi isto misle i danas, ali ja tu ne mogu nista.
PREZIVLJAVANJE OD SLAVE DO SLAVE: S jedne strane ti fudbal pomaze da prezivis, a s druge strane, to sto ja prezivljavam, to nije opravdanje jer mozda ne bih uspio postici nesto vise ni da nije bilo toga. Kad si profesionalac, ti pokusavas da radis i da zaboravis. Mada je i to neka vrsta izlaza: kada dozivis poraz, pa te kritikuju, a ti kazes: "Pa, jeste, to je tesko, ali ima i tezih stvari u zivotu..." I onda mozes reci i da si sretan i kad izgubis i da te otjeraju iz kluba, to je daleko manje od onoga sto se desava ovdje u Bosni. E, da li je taj izlaz ispravan u normalnom, profesionalnom odnosu prema klubu, to je sad drugo. Mada smo mi igrali solidno. Prvu godinu za bod nismo bili prvi, a osvojili smo kup. Drugu godinu smo solidno igrali. Medjutim, dodjes u sukob jer nemas rezultat, a tim je malo stariji. To je situacija u kojoj moras mijenjati, a "Panathinaikos" ne moze sebi dozvoliti da mijenja a da nema rezultata. I te godine smo bili drugi u prvenstvu, a pobijedili u kupu. Ali meni su dali nogu vec prije finala kupa. To je dobra strana svega toga, da ti se predsjednik elegantno zahvali. A moze se to nazvati i da "dobijes nogu u straznjicu". Rezultat je bio takav kakav je bio: bili smo drugi i finalisti kupa, ali mozda je to bilo i radi nekih privatnih stvari. Ja sam dugo i izdrzao. Kad ne znas jezik i to, "Panathinaikos" je opasna sredina. Imaju u Grckoj neke slave u toku godine, vjerski praznici, i to su kao neke etape za trenera. Kad prezivis trecu slavu, onda kao mozes da zivis mirno jos sest mjeseci, pa onda opet...
KRIK NA PUNOM STADIONU: To je period koji je mogao da bude normalan, ali je pomucen. Zivio sam od treninga do treninga, da ne mislim na ovo ovdje, a kad nisi na treningu i prestanes da mislis na fudbal, onda si pokusavao preko televizije, preko radija, preko najmanje mogucnosti da doznas sto vise o svemu tome. Da zivis od telefonskog kontakta sa nekim ko ti nema nista lijepo reci. Pa kad se uhvatis za telefonsku slusalicu, onda se pitas: "Sta cu sad?" Ja sam sliku o desavanjima u Bosni i Sarajevu imao vec po dolasku tamo, ali Grci kao Grci su imali naklonost prema ovima s druge strane. Tesko ih je ubjedjivati da stvari nisu takve. Ja sam i nekim novinarima govorio, ali znas kako je kad je nesto kontrolisano. To ti je kao krik na punom stadionu. Ostao sam u Grckoj jos mjesec dana nakon raskida sa "Panathinaikosom". Ali sam onda razmisljao kako ce se sve pretvoriti u neku borbu za opstanak, gdje cu morati mijenjati klub za klubom. A onda gubis ljudski. Mislio sam da je onda bolje da zavrsim sa Grckom u "Panathinaikosu". Bio sam u jednom od dva najveca grcka kluba, bio sam dio historije tog kluba gdje je radio jedan broj velikih trenera. Sve ostalo bi bilo krpanje.
VIZIONAR I COVJEK 21. VIJEKA - MILJAN MILJANIC, BIVSI SAVEZNI KAPITEN U REPREZENTACIJI SFRJ
I PREDSJEDNIK FUDBALSKOG SAVEZA JUGOSLAVIJE
Ko njega pokusa objasniti, bit ce mu tesko. Ali, onaj ko hoce, lako ce ga prihvatiti. Osim je jedna od velikih vrijednosti u fudbalu. Mislim da je zasluzio da bude proucen na mnogo bolji nacin i da mnogi treneri vide put kako se nesto stvara. On nije cijenio ni vjezbu ni egzercir. On je najvise cijenio - igru. A za igru treba dusa. Osim je i u malim sredinama pokazao da zna napraviti velike stvari, i mislim da je bio veliki kao igrac, a jos veci kao strucnjak-vizionar. On je u svom "Zeljeznicaru", klubu koji nije kupovao i nije prodavao igrace, napravio tim koji je imao svoju igru. Tu istu igru je napravio i kao trener mlade reprezentacije na Olimpijadi. On je svoje opredjeljenje u fudbalu prakticno realizovao u praksi, tako da, kada je postao selektor, svi su vidjeli da on nije klasican selektor, da nije predstavnik klasicne metodologije, nego da ima jedan drugaciji pristup. On je to i razradjivao i usavrsavao, bio vizionar. Ja ovo ne govorim da bih ga hvalio, nego zato sto mislim da je to moj dug da kazem jednu istinu. Istinu o situaciji u kojoj su svi htjeli da budu selektori, a ja sam se najzad opredijelio za Svabu, sa kojim nikakvo posebno licno prijateljstvo nisam imao osim tog sportskog prijateljstva. Nije bilo nikakve protekcije niti naklonosti, nego moje opredjeljenje da on to treba da radi jer on je shvatio kuda fudbal ide dalje. On je najjaci covjek bio kad je bio na terenu...
Vrhunac nepravde je bio onda kad mu je pripisano nesto sto mu je mnogo smetalo. To je bila jedna besmislena, losa informacija koja se pretvorila u kompromitovanje jednog covjeka: vi to znate, onda kad su ga proglasili da je popio 10-15 flasa viskija. To je bio jedan novinar sa losom namjerom, sa pakosnim idejama i to je bila jedna fama koja je prokruzila Evropom i svijetom jer je to bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva. Ta fama mu je dosta smetala za one koji ga ne znaju...
Ja mu nikada nisam bio prepreka. Jednom sam se samo umijesao kada je dosla jedna serija neuspjeha i kada su svi trazili njegovu smjenu, pa sam stao u njegovu odbranu. Svabo je bio na to osjetljiv, a tesko mu je bilo tada, medjutim, to nije dolazilo u obzir jer je dobio sva priznanja kad je bilo najgore. Podigao je reprezentaciju i ugled, i da je bilo malo sportske srece, Jugoslavija bi igrala najmanje finale.
Inace, ne samo njemu nego nikome se nisam mijesao u posao... Kada je davao ostavku, svi smo plakali. Svabo je covjek Sarajeva. Covjek koji voli grad, ljude, Sarajevo, i on je to dozivio najteze sto je mogao da dozivi. Svabo je i covjek koji je volio reprezentaciju, Jugoslaviju, ali on tu nije mogao, on se mucio i to je bio najtezi trenutak. Posle su mu suze od muke... O Osimu se ne moze razgovarati preko koljena. On je vrlo osjetljiv i rafiniran. On prepoznaje. Nije opterecen mas-medijima, niti voli da im sluzi, ali itekako zna da plasira svoje stavove. On je po potencijalu bio covjek 21. vijeka, samo nije imao sve uslove da to bude, i pripadalo mu je mjesto u klubu u kome sam i ja nekad radio - "Realu" iz Madrida. On je bio za te visine i to su mu neljudi sprijecili. A njegovi pogledi i principi su skola kako treba da se radi.
PRINCIPIJELAN I KVALITETAN - VELIMIR ZAJEC, BIVSI IGRAC DINAMA (ZAGREB)
Mislim da je on covjek koji nogomet poznaje u dusu. Nije okovan nikakvim kompleksima, i kroz svoj rad i u "Zeljeznicaru" i u reprezentaciji i u "Panathinaikosu" i u "Sturmu" je dokazao da je jedan od najboljih evropskih trenera. Kada je Osim dolazio u "Panathinaikos", ljudi koji vode taj klub su trazili trenera sa kojim ce suradjivati na jednu duzu stazu i, s obzirom da sam tada imao jednu savjetnicku funkciju tamo, ja sam preporucio Ivicu. Mislim da je on tada pokazao svoju principijelnost u radu u tom klubu jer je zadrzao svoj stav. Poznato je da Grci zele dosta utjecati na momcad, da se predsjednici vole igrati i vole nogomet. Tako je u jednom konkretnom slucaju Argentinca Borellija, koji je doveden kao nekakvo pojacanje, Osim, bez obzira na neka druga razmisljanja, forsirao svoj nacin igre, a tu mu Borelli nije pasao. Tako je, i po cijenu da se razidje sa "Panathinaikosom", on zadrzao svoj stav. Mislim da je to principijelno, i sam taj podatak govori i o tome koliko je kvalitetan.Datum članka : 16. FEBRUAR / VELJAČA 1998.Datum članka: 17. MART / OŽUJAK 2000.
Magazin Dani
HRABROST JE OSTATI
AUSTRIJA ZEMLJA TESKA...: Tada sam poceo razmisljati kako dalje: da li da se opustim ili da nastavim raditi. Razmisljao sam kako je Graz blizu, kako znam jezik malo bolje, kako je izazov da radim sa jednim malim timom. Finansijski dio nije bio ni bitan jer smo se dogovorili za sekundu. Covjek i zavoli to, pa zagrizes i pitas se dokle ce. Dodjes u situaciju i da odes, pa te pitaju sto ne ides, pa sto ostajes... Kazu mi da treba biti hrabar pa otici, a ja kazem: onda sam kukavica. Mislim da je, kad nesto napravis u nekom klubu, jos veca hrabrost ostati pa pretrpjeti, ako treba, ono sto nece biti kako je bilo. Jer nije to velika pamet – kad sam poslije prve titule, pa cak i poslije prve godine, kada smo bili drugi, a niko nije vjerovao da taj tim to moze – da sve pripisem sebi, da profitiram i odem. Pa sam ostao sa izazovom da moze biti bolje, pa je bilo bolje. A ja ne vjerujem da mozemo jos bolje, mada ljudski moras vjerovati. Ja sam imao priliku da odem, ali sam se razmisljao: gdje god da odem, opet je jovo-nanovo. A vrijeme je postalo vrlo skupo na Zapadu i nemas ga vise. Imao sam srecu da sam u “Sturmu” dobio neku vremensku marzu da radim. Na pocetku smo bili solidni, pa onda pri vrhu, pa onda i kad smo pali, vidjelo se da mozemo. Tako zivim cijelo vrijeme, ali dokle? Jer treba prezivjeti i kad pocnemo padati. Sta bi bilo kad bi se svi ubijali kad su na vrhuncu moci, ljepote, slave, i da nemaju petlje i hrabrosti da prihvate i ovaj drugi dio? Ja nisam razmisljao na taj nacin i uvijek ce biti u pravu ovi sto mi kazu da trebam otici, ali ja sam to vec apsolvirao.
VELIKI KLUB – VELIKA BRIGA: Ja ne vjerujem puno u ove promjene tokom sezone. Kazu da mogu biti psiholoski pozitivne kao sok za igrace. Ali i ne moraju. To novinarima odgovara kad se negdje promijeni trener pa se igra bolje. Ali je daleko veci postotak slucajeva da ekipa igra slabo i kad se promijeni trener, samo sto mediji ne pisu o tome. A to je logicno jer promjena nije nista donijela. A kad imas priliku da vise vremena dobijes, da razmislis gdje da odes, u neki veci klub, ja razmisljam ovako: pristat je lako, ali, kad pristanes, obicno dodjes u situaciju da se pitas “sta sad?". Jer, moze ti odgovarati i ime i imidz kluba, ali se to u jednom trenutku, za mene, moze pretvoriti u teret. Za mene je to obaveza. Ipak moras nesto opravdati, a niko ti ne garantuje da ce tvoj nacin rada donijeti rezultat. Jer tu nema prastanja, nema vremena, vrijeme je preskupo. I ovdje je izazov kada smo po drugi put postali prvaci, pa se kvalifikovali za Ligu sampiona, i zapitali se da li smo limitirani.
NEKA SVI IGRAJU SVE: Treneri kad dolaze u novi klub, onda mijenjaju sistem igre, raspored igraca. Onda se proba promijeniti jedno dva igraca. Mijenjanjem rasporeda igraca postize se neki efekat. Ali ja sam pristalica toga da bi igraci trebali da prave situaciju po svojim mogucnostima. Izuzev velikih klubova gdje se moze dozvoliti luksuz da trener, kad dodje i zatrazi formaciju 4-4-2, a ekipa to ne moze da igra, odmah trazi da se dovede cetiri-pet novih igraca. Ja kad bih i bio u toj situaciji, ne bih trazio igrace za taj sistem, nego za neki univerzalni sistem koji je utopija, a to je da svi igraju. Od kada sam se poceo baviti ovim poslom, ideja vodilja je bila sistem gdje svi igraju. Sigurno, sa obavezom samodiscipline ili kolektivne discipline, gdje treba znati da se treba i braniti. Trazis, u najmanju ruku, ako ne univerzalnost, a ono polivalentnost svih igraca. I da aktivno ucestvuju u svakom dijelu igre, bez obzira sto su neki malo jaci u nekim dijelovima. Tesko je imati tim gdje svi mogu sve, ali da ti je to neka ideja, da se priblizavas tome, to je nesto sto me vodi. Prakticno, gdje god da dodjem, ja nisam imao potrebe da sebe mijenjam. Mislim da to i igracima odgovara, jer oni koji znaju da igraju, nista im ne mijenjas, samo im dodajes jos vise slobode, a oni koji su obicno bili igraci zadatka, dobijaju na vaznosti i pocinju da ucestvuju. To nisam ja izmislio, to vec postoji. Koliko pratim danasnji fudbal, to je trend. I u "Zelji", i u reprezentaciji, i u “Partizanu", i u "Panathinaikosu", i u “Sturmu", nikad se nisam opterecavao nekom taktikom. U principu, mene je uvijek interesovala konstrukcija, a ne destrukcija.
PREDRASUDA O OSIMU: Nije istina da forsiram tzv. igrace zadatka, "vodonose". Onog momenta kad igraci koji budu najvise znali budu i trcali kao ovi, onda nemam nikakvih dilema. A tih je sve vise u dobrim klubovima. Uzmite “Barcelonu” i vidjet cete da te uloge “vodonose” nema, bez obzira sto tu ulogu igra Cocu ili Enrique, koji su izuzetni igraci. Mi smo imali igracku kulturu i nasa razmisljanja su isla u tom pravcu da imamo one koji trce i one koji misle, a to je, nazalost, naopako. I ja sam igrao na slican nacin, ali nikad nisam mislio da je to dobro. Medjutim, ako se covjek bavi malo matematikom, onda pokusava da kombinuje i kompenzira, pa ove koji su “umjetnici” tjera da malo vise trce, a ove koji su do tada bili samo trkaci, pokusava da pogura da budu inventivniji. Znaci, priblizavas jedne drugima. Sa tendencijom, naravno, da ove koji su tehnicki slabiji priblizavas ovima koji su gore.
BALKANSKI MENTALITET U FUDBALU: Moze se uticati na to. Svi kazu kad nam igraci odu vani, da se ponasaju drugacije. Problem je kad su zajedno. Treba malo insistirati. Zivot ide u tom pravcu, i ako nam ovo nije skola, ne znam sta nam moze biti.
SVJETSKI TRENDOVI: Kad covjek gleda tradiciju, Evropu i Juznu Ameriku, pitanje je sta je tradicija, a sta objektivno stanje. Sta su ekonomske, medijske mogucnosti, jednih i drugih, a sta su mogucnosti ovih koji dolaze: Kineza, Japanaca, Korejaca, centralnoafrickih zemalja, recimo. Timova koji mozda nemaju dovoljno samokontrole da iskoriste te prednosti koje imaju na fizickom planu, jer su prilagodjeniji toj igri nego Evropljani. A ne koriste ih radi svog mentalnog sklopa. Ne da su glupi ili zaostali, nego jednostavno ne razmisljaju na taj nacin. I Evropa i Juzna Amerika ce morati da razmisljaju o opasnosti koja im se priblizava. Da li na ovaj nacin sto ce kupovati igrace i smanjivati mogucnosti drugih, to je pitanje, ali da su razlike u svjetskom fudbalu sve manje, to je sigurno. Novac jos uvijek odlucuje. Dok god neko moze da kupuje i pamet i znanje, on moze da kontrolise. Samo i kolicina para ima neku granicu za samu igru. I kad sve kupis, sta onda? S tim sto fudbalska pravila mozda onemogucavaju ekspanziju, da ta igra bude malo brza. Ali sigurno je da ima jos dosta prostora da fudbal bude interesantniji. Isto kao sto je sigurno da velike pare mogu da se okrenu protiv fudbala.
SARAJEWO NACH DEM KRIEG: Hendikep je kad si Bosanac ili Sarajlija, jer ne mozes da normalno razmisljas. Sta ja imam da pricam da se struktura promijenila u gradu, da se puno toga ne mice? Nema razloga da ljudi kojima vrijeme stoji a koji nemaju neku perspektivu, da dozvole da cekaju. Cekat', pa imati neku sansu, to je u redu, ali cekat' radi cekanja, cekat' da ostaris, da ne vrijedis vise... Ja ne mogu da kazem to, i nemam pravo da kazem, ali ima dosta ljudi koji su rekli da je ovaj grad cesto nepravedan, da ne postuje niciji uspjeh. Tu privilegiju da je neko Sarajlija ne treba dijeliti. A to je sad tendencija da imaju dvije vrste Sarajlija: oni koji su rodjeni i oni koji su za vrijeme rata bili tu.
ZRTVE FUDBALA: Moja supruga Asima je zrtva tog fudbala, i ja to sada vidim. Zao mi je sto nisam vise bio sa djecom, ali ne mogu sada nazad. S druge strane, ne bi ni valjalo da sad zalim zbog nekih stvari, jer je taj fudbal, manje-vise, priustio neki normalan zivot svima. Ipak, cesto sâm sebi kazem: da sam ovo znao sto sad znam, mozda bih drugacije napravio...
PUCANJE ZORE NA TIENNANMENU - DR. MUHAMED HASANBEGOVIC, KLUPSKI LJEKAR FK “ZELJEZNICAR"
Kada je dosao u “Zeljeznicar", 1978. godine, ono sto se odmah moglo primijetiti kod njega je jedna benevolencija, jedna dobrocudnost. Nikada se nije mogao nazirati ni tracak nekog zla, neke zlobe. On je jako senzibilna, emotivna i postena osoba. Duhovno je bogatstvo biti sa njim, gdje se moze spoznati da se radi o covjeku koji posjeduje dijapazon svjetske obrazovne kulture. Meni licno je druzenje sa njim donosilo vrlo interesantnih obrazovnih saznanja koje sam dobivao u neobaveznom sjedenju i caskanju.
Nije on nikada tezio da privlaci neke "zvijezde", uslovno receno, nego su “zvijezde” tezile da budu sa njim, niti je ikada bio impresioniran nekim velicinama. Njegovo drustvo su obicni i jednostavni ljudi, i nikada mjerilo nije bio neciji drustveni rang, funkcija, zvanje ili ljepota... U poslu je uvijek u prvi plan postavljao interes ekipe i ljepotu igre. Nikada nije spomenuta rijec “ostro", “nagazi ga", "ne daj mu proci"... Cilj je lopta i igra. I za razliku od nekih drugih trenera koje sam upoznao i koji se postave negdje u igralistu, zadaju zadatke svojim saradnicima i pomaknu se na periferiju, on bi svoj trening pocinjao oblacenjem u trenerku, ulaskom medju igrace, i ako se igra na dva gola, i on je igrao. Nikada sa vikom i nikada sa crtanjem nekih shema na ploci kredom. To je apsoluto nepoznato u "Zeljeznicaru” za njegovog doba. Osimov pristup je igra i nije selekciju ekipe pravio po osnovu toga koliko je ko krugova na terenu mogao pretrcati i ko je bio brzi. On je bio genijalan u pronalazenju pravog mjesta za individualne sposobnosti nekog pojedinca... Sve dok me on nije uvjerio u suprotno, ja nisam, kao gledalac i navijac, puno drzao do nekog uvjerenja da je trenerski posao neka posebno intelektualna radnja. Prvi put sam shvatio da je fudbal – umjetnost preko njega. Bilo je mnogo dozivljaja i situacija, ali svakako da je vrijedilo i zivjeti i druziti se i raditi sa takvom osobom radi jednog dogadjaja koji niko meni poznat nije imao prilike da dozivi. Bilo je to u Kini, na gostovanju na jednom turniru 1982. godine. Nakon zavrsetka, noc uoci povratka kuci, sjedili smo u drustvu dvojice predstavnika jugoslovenskih firmi u Kini, jednog Beogradjanina i jednog Zagrepcanina. Nakon sjedenja u hotelu, u neko doba noci, premjestili smo se u stan jednog od dvojice nasih “domacina". I u neko doba, pitam ja njega hocemo li u hotel, jer nam valja putovati, na sto mi je odgovorio sljedecim rijecima: “A sto mi ne bismo docekali pucanje zore na Tiennanmenu?” Tako smo po mrklom mraku sjeli u auto, “peugeot 504", i dosli na taj ogromni trg. Na trgu ima jedan obelisk, spomenik Chu-en-Laju, i po noci ga cuva kineski vojnik, tako da nocu na trg nista osim golubova tada nije smjelo “sletjeti". Medjutim, mi smo autom dosli na desetak metara od vojnika i obeliska. U to vrijeme bila je aktuelna Lepa Brena i pjesma Bum, Cile, Bum, mi smo otvorili vrata, pustili tu kasetu i na pustom trgu se zaorila muzika. I tada smo jedan drugom govorili da nam niko nece vjerovati da smo docekali pucanje zore na Tiennanmenu....
COVJEK KOJI VODI BRIGU - ZDENKO JELIC, GENERALNI SEKRETAR SD “ZELJEZNICAR"
Prvu pravu, istinsku bolest u zivotu, jednu laksu upalu pluca, fasovao sam dolazeci na utakmice na kojima je on igrao. A od momenta kad smo se upoznali, kada je dosao u "Zeljeznicar” 1978, pa do odlaska, u predvecerje Svjetskog prvenstva u Meksiku, bili smo zajedno 25 od 24 sata dnevno. Meni je ta tzv. "UEFA-generacija", koju je Osim oblikovao, najdraza “Zeljina” generacija jer je, nekako, najtananija, naprofinjenija, romanticarska i duboko fudbalski edukovana. Ja nemam razloga da mu se dodvoravam, ali sam ponosan zato sto sam radio sa njim to vrijeme koje je bio u "Zeljeznicaru". On je svojim ulaskom u trenerski esnaf inaugurisao jedan novi stil. Iz “Zelje” je otisao kao igracka legenda i svi su ocekivali da tu igracku transformira u trenersku legendu, sto je i odradio na jedan maestralan nacin. Ispricat cu vam da sam prisustvovao kada je na jedan, za mene stravicno sokantan nacin, odbio kontakte sa menadzerima iz "Reala". Reci cu vam i to da je jedan moj veliki prijatelj, akcionar najjace menadzerske kancelarije u svijetu, dosao ovdje prosle godine i bio dva dana kod mene sa samo jednom molbom: dao mi je blanko cek i rekao da, kako znam i umijem, slomim Svabu kako bi preuzeo jedan belgijski klub. Ja sam mu rekao: “Pa moze napisati cifru k'o Ronaldo", na sto mi je odgovorio: “Pa, neka napise...” Naravno, Svabo je to kasnije odbio, ali htio sam samo da kazem u kojoj mjeri je cijenjen i koliko je uspio... Svabo kao covjek je plijenio sve oko sebe svojom naglasenom inteligencijom. Izuzetno je obrazovan, nacitan. Zbog njegove superiornosti, mnogi su skloni da ga proglase prepotentnim jer ga se boje. A on osvaja svojom nonsalancijom, svojim gegovima, i u sustini je jedan fini, pristupacan covjek. Nevjerovatno je galantan i, iako znam da ce se ljutiti ako ovo procita, moram reci da ne mogu ni na prste jedne ruke nabrojati kada sam u njegovom drustvu platio ceh. I dan-danas on vodi brigu o svojim prijateljima, svojim bivsim saigracima i njihovim familijama. A jedan je od rijetkih koji je i u ratu pomagao...
Jedne epizode se i sada sjecam. To je bilo u predvecerje Olimpijade. Otisli smo skupa u Sovjetski savez, i program je bio takav da smo gostovali u Krasnodaru, cini mi se, i u tom gradu je nacionalni ponos bio olimpijski sampion Suma. Jedna ljudeskara, gromada od covjeka. Bile su neke govorancije i, kada je to proslo, taj olimpijski sampion Suma, onako skruseno, prilazi i malo-malo pa gleda u Svabu, koji je bio u jednoj novoj, prekrasnoj "Adidas” trenerci. Kako su se oni sporazumjeli, ne znam, ali odjednom taj Suma skoci i poce ga ljubiti. Onda Svabo izadje i vraca se poslije tri minute u odijelu, a onu trenerku, fino spakovanu, poklonio je tom Sumi. I nije to bilo iz nekakve samilosti. On je shvatio da je taj olimpijski sampion, taj covjek, u tom trenutku zasluzio bolji odnos...
Magazin Dani
ŠTRAUS SA GRBAVICE
ZATVORIŠ LI OČI ČAK I DANAS, NAKON svega što si gledao i što te je u ovih sedam godina učinilo neosjetljivim, vidjet češ sasvim jasno sniježnu televizijsku sliku: u kadru je poluprofil muškarca četrdesetih godina, usana rastvorenih u zijev užasa i desno oko iz kojeg se osjeti kako više nikad i više ništa neče oživjeti nestali Svijet. Već tada si, te 1985. pomislio kako je sreća što ga je kamera snimila iz poluprofila i lijevo je oko izostalo sa slike. Cjelovit pogled značio bi dvostruko više i bio bi toliko strašniji. Povod za sliku možda danas i nije važan, možda će izostati iz povijesti koja će nam biti napisana, a ostat će samo užas čovjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestan da je poraz definitivan i da više nikada, više ništa i više nigdje neće biti prilika za revanš ili za život koji bi započeo ispočetka.
Pet godina kasnije čovjek sa slike ispraćen je pogrdama onih koji su toga trenutka bili u pravu. On je predstavljao jače i moćnije, a oni su bili dio slabijeg svijeta, osuđenog na nesreću i poniženje. Bijesno im je odmahnuo, a tebi se, dok si gledao televiziju, učinilo da je izdao načelo plemenitog gubitništva i vlastitog poraza i da je, poput podlaca i slaboga čovjeka, prešao na stranu nasilnih i beskrupuloznih pobjednika. To mu nisi mogao oprostiti.
Međutim, nakon što je počeo rat i nakon što su ubojice i pravednici počeli izmjenjivati mjesta, a ideja koja ti se činila oružjem nasilnika postala prezrena od svih i svakoga, postao si svjestan svoje greške. Smiljko Šagolj napisao je da je "Jugoslavija samo podlo ime", a u našem svijetu više nije bilo onoga tko bi vjerovao u suprotno.
Čovjek iz prvog i drugog televizijskog kadra zove se Ivica Osim. U prvom prizoru bio je trener "Željezničara", a u drugom selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Najprije je doživio poraz od "Videotona", a onda je uz zvižduke napustio maksimirski stadion. Da je pobijedio, njegov klub bi se u velikom finalu susreo sa madridskim "Realom", a da 1990. nije trenirao Jugoslaviju, a u naredne dvije godine i beogradski "Partizan", u Hrvatskoj bi ga danas smatrali nacionalnim velikanom.
U vremena kojih se ne sjećaš, a ne možeš ih se ni sjetiti jer si bio tek rođen, Ivica Osim bio je Štraus
Straus sa Grbavice
sa Grbavice. U to vrijeme imao je lice dječaka za kojeg je očito da je odrastao u Sarajevu. Moraš izgledati zajebaniji nego što jesi, da te ne bi maltretirali na ulici i u školi i da bi kod lokalne jalije mogao proći kao muškarac, a ne kao štreber, ****, ćoro... Kasnije je to lice ostarilo u mrzovolju. Na svakoj fotografiji trener "Željezničara" Ivica Osim izgledao je mrzovoljno, kao da mu cijeli svijet neprestano gaza po kurjim očima, što je jedan od razloga zbog kojih nije mogao biti jako omiljen u drugim jugoslavenskim republikama. Tipski Bosanac bio je osuđen na prilagođavanje, a mrzovoljno lice se nikome ne prilagođava. Metafora prilagodljivosti, lica od prezaslađene agde, bit će Ćiro Blažević, jedan od onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bili voljeni. Upravo zato njegovo će ime biti ispisano krupnijim slovima u nogometnoj povijesti, a ostat će tek u fusnoti povijesti bosanskoga sentimenta sedamdesetih i osamdesetih godina.
Ivica Osim tip je inertnog i racionalnog Sarajlije. Predugo je bio trener "Partizana" i selektor reprezentacije Jugoslavije jer mu se nije dalo micati i jer je, sasvim racionalno, procijenio da bi ekipe koje trenira mogle postići veliki uspjeh. Otišao je tek kada je morao otići, a morao je otići samo zato što je pošten čovjek. U Austriji već stotinu godina trenira isti klub, iako bi ga selidba učinila većim i boljim. Njemu se, međutim, ne da.
Osim je racionalno procijenio da nema fudbala bez nekakve zajedničke lige u kojoj bi opet "Hajduk" igrao protiv "Partizana". Onda su ga napali da priča gluposti, a što je najgore, bili su u pravu. U vremenima koja su uslijedila nakon naših vremena, racionalni ljudi često ispadaju glupani.
Ako bi povijest slijedila metafizičku logiku, a to se, nažalost, nikada ne događa, Ivica Osim bi trebao završiti svoju karijeru kao sedamdesetogodišnji trener "Pofaličkog" ili "Vratnika": već vidimo kako se plasirao u polufinale Kupa pobjednika kupova i kako je u osamdeset devetoj minuti njegov tim primio gol nakon kojeg se sve srušilo. Uslijedio bi televizijski kadar koji bi još jednom objasnio sve. Osim je veliki vođa slabih i nemoćnih vojski; čovjek loše karme i slabog horoskopa; kad bi se našao pred pobjedom raspadale su se države.
Mrzovoljno lice odavalo je samo jednu želju: da ga ostave na miru.Datum članka: 19. DECEMBAR / PROSINAC 1997.
Magazin Dani
DANAŠNJI MANCHESTER IGRA KAO MOJ ŽELJO
Najbolji nogometni strucnjak kojeg je BiH podarila svijetu, bivsi superuspjesni trener sarajevskog "Zeljeznicara" i selektor fudbalske reprezentacije nekadasnje zajednicke drzave, u razgovoru za Dane evocira uspomene na vrijeme kada je "Zeljo" harao jugoslavenskom ligom. Ivica Osim, aktualni trener "Sturma" iz Graza, tima koji suvereno vlada austrijskim fudbalom, osvrce se, s mjerom i oprezom, i na najnovija desavanja na Grbavici, analizira kvalitet modernog fudbala, Mijatovica stavlja uz bok Ronaldu kada je u pitanju umijece fudbalske igre, a na pitanje o moralnosti naseg poimanja nogometa, kaze: "Kategoriju moralnih pobjednika smo sami sebi izmislili da opravdamo vlastite, zasluzene poraze"
PAMTIM TO, KAO DA JE BILO DANAS, kad je 1984. "Zeljo" gostovao u Skoplju, gdje je negostoljubivi "Vardar", predvoden goropadnim Ringovom i nadolazecom zvijezdom - Pancevom, vec nanizao skalpove timova "velike cetvorke", i kad je malo ko ocekivao da ce se "plavi" vratiti sa percinom na Grbavicu, Bahtic (2), Bazdarevic i Curic su usred grada na mutnom Vardaru slozili "petardu" koja ih je izbacila na vodece mjesto na tabeli. Sa ushicenjem sam poslije Sportskog pregleda odgledao reportazu sa utakmice, i kad se na kraju na ekranu pojavio Ivica Osim, ocekivao sam da ce potucenog protivnika i on malo sutati nogama, no Svabo je izjavio, koliko se sjecam, otprilike ovo: "(...) imali smo srece da smo se nekako izvukli u prvih pola sata igre, pa smo onda dali jedan gol, sto je domacina zbunilo, pa smo nekako zabili i drugi...", i tako sve do krajnjeg rezultata 5:0! Ovo je samo jedna u nizu slicnih izjava covjeka koji je bosanski sabur implementirao i onda kada je bio u situacijama da s pravom digne prst i ocita bukvicu, jer...
OSIM: Imali smo tih godina strasnu ekipu, "Zeljo" je igrao jednu brzu igru sa dva hitra krilna igraca, Bahticem i Nikicem, koje su jos "podebljavali" Berjan odnosno Baljic, a usto su uspijevali i da obave svoje pozadinske zadatke skupa sa Capljicem i Komsicem, te jednu jaku vezu gdje su Mesa Bazdarevic i Skoro hranili loptama Papricu i Mihajlovica. Igralo se za gol vise, skup jakih pojedinaca koji su, usto, imali i osjecaj za kolektivnu igru, ali nam je ipak nedostajalo vise iskustva da to okrunimo nekim trofejom. Cini mi se da "Manchester United" sada igra po slicnom principu, i dobro im ide, i u Engleskoj i u Ligi sampiona.
DANI: Moze se reci da su oni jedina ekipa koja je uspjesna na oba kolosijeka, je li to mjerilo velicine jednog danasnjeg supertima?
OSIM: Kao prvo, fizicki je jako tesko igrati u kratkom razdoblju utakmice u dva jaka takmicenja, s tim sto imam utisak da je trenutno teze biti prvak u Njemackoj, Italiji ili Spaniji nego pobjednik lige sampiona. Srecu se timovi iz razlicitih podrucja sa razlicitim pristupima igri. Naprimjer, jedna "Borusia Dortmund" igra gotovo potpuno rezonski, na rezultat, "Juventus" koji kao i da se sam sebe zasitio, "Manchester" je ponudio nesto novo, kao i "Real" koji igra dosta riskantno, a rekao bih da je to djelo bivseg trenera Kapela koji je uspio svakom igracu dati svoje mjesto, zna se sta radi Suker, sta Mijatovic, Raul, Sedorf...
Ne svida mi se "Interova" igra
DANI: Kad smo vec kod imena, ko je, po Vama, trenutno najbolji igrac svijeta?
OSIM: Ja sam uvijek preferirao kolektivnu igru i nisam sklon pojedinacnim ocjenjivanjima igraca. Moderan fudbaler mora igrati pametno, imati pregled igre, pokrivati teren, biti fizicki pripremljen i naposlijetku biti dobar tehnicar. Fudbal je kolektivan sport, sada u jednoj akciji ucestvuje cetiri do pet igraca i svaki od njih mora svoj dio posla napraviti onako kako se od njega ocekuje. Ili, uzmite golmana koji sve vise aktivno ucestvuje u igri, on mora dobro znati ustopati loptu, odigrati pâs, ako treba i predriblati protivnika. Ipak, ako je toliko bitno, Ronaldo je najbolji igrac danasnjice, ali se meni ne svida njegova pozicija u "Interu" i uopce njihova trenutna postava igre. Tu su jos Bekam iz "Manchestera", Mijatovic...
DANI: U narednoj godini nas ocekuje Mundijal u Francuskoj. Sta mozemo ocekivati na ovom Svjetskom prvenstvu pojedinacno od ekipa i od fudbala kao igre?
OSIM: Meni se na startu bas nije svidio ovakav nacin zrijebanja, pojedine reprezentacije su vec sesirom bile favorizovane. Ja jesam za to da se mora ocijeniti minuli rad, slava i ime u svijetu, ali zasto ne pruziti sansu i nekoj Jamajci, naprimjer, da ima povoljan raspored protivnika. Na neke svjetske regione se jos uvijek gleda malo potcjenjivacki. Brazil i Njemacka se ne mogu sresti prije finala, naravno ako se ne isprijeci opet neka Bugarska. Sto se tice prognoza, eh, to je tesko. Brazil ima strasnu ekipu, meni se svida sadasnji stil igre engleske reprezentacije, tu je uvijek i Njemacka. Kao eventualno iznenadenje bi mogli, recimo, ocekivati Norvesku koja se prosetala kroz kvalifikacije. Jak kolektiv, sa jednom disciplinovanom, rekao bih inteligentnom igrom. Vidite da njihove igrace traze Nijemci i Englezi, sto samo po sebi dovoljno govori. Osim toga, na inace dobru psiholosku pripremljenost mozemo dodati jos to da nemaju sta izgubiti, nisu u polozaju favorita i igrat ce rasterecenije od onih ekipa koje imaju "teze" ime u svijetu.
DANI: A Austrija?
OSIM: Jedan dosta mlad tim, dobar, sa nekoliko zvijezda i sa tri odlicna golmana. Cini mi se da im nedostaje vlastiti stil igre, dosta su pod uticajem Nijemaca... U svakom slucaju bi plasman u drugi krug takmicenja predstavljao veliki uspjeh.
DANI: Jesu li Vam Austrijanci nudili da vodite njihovu reprezentaciju?
OSIM: Jesu, ali to je bilo ranije, sad kad su se kvalifikovali, to, naravno, nije vise aktuelno, sto je sasvim logicno.
DANI: Ima li Osim ponuda od nekih evropskih ekipa?
OSIM: Bilo je i toga, iz Njemacke se nekoliko klubova interesovalo, ali meni je lijepo u "Sturmu", mislim da bih u Bundes-ligi imao malo vremena za privatni zivot, tamo ste cesce i na meti medija, pritisak je veci, a ja sam vec u godinama kad moram brinuti o svom zdravlju. Vec sam, po preporuci doktora, prestao sa pusenjem.
Niko ne voli gubitnike
DANI: Do kada Vas veze ugovor sa "Sturmom"?
OSIM: Nemam ugovor sa "Sturmom".
DANI: Pa, do kada ostajete?
OSIM: Dok me ne otjeraju.
DANI: ?!
OSIM: Ja sam uvijek volio ljudski se dogovarati sa klubovima, zelim da budem do onog momenta kada mogu nesto pruziti ekipi, a ako stvarno vise ne ide, onda je red da se povucem. Mnogi treneri su skloni da neuspjehe prebacuju na igrace, a uspjehe prebacuju sebi. Igraci su tu ponekad najmanje krivi. Veliki dio odgovornosti lezi na treneru, pa i upravi kluba. Ja nisam nikada volio svastariti, voditi ekipe po pola sezone, biti vatrogasac... Jer, osim toga sto se to meni licno ne svida, vi to mozete napraviti jednom ili dva puta, onda vas ljudi prokuze i tu je kraj. U Evropi se puno poslova zasniva na odnosu stopostotnog povjerenja i, naravno, imena kojeg nosite. Nas domaci, predratni fudbal je bio pun sumnji, nepovjerenja, podmetanja...
DANI: Je li to razlog sto se Ivica Osim, tek sto je poceo trenirati strane ekipe, "Panatenaikos" i "Sturm", po prvi put u karijeri oslobodio bremena tipicnog za ovo podneblje - moralnog pobjednika, i tek tada osvojio prve trofeje. Pamtimo poraz u finalu Kupa SFRJ 1981, naredne godine je za bod izmakao plasman u Kup UEFA, 1984. je bod nedostajao za "Videoton", cetvrtfinale sa Argentinom na Italija 90...
OSIM: Niko ne voli gubitnike, ne samo u sportu nego i u zivotu. Kategoriju moralnih pobjednika smo sami sebi izmislili da opravdamo vlastite, zasluzene, poraze. Eto, svi se odmah hvataju za taj "Videoton", a gora je stvar to sto u predratnoj sezoni nismo osvojili titulu prvaka Jugoslavije. Taman kad smo izbili na prvo mjesto tabele, na Grbavicu nam je stigla "Crvena zvezda" sa dva boda manje od nas. Moglo se tada dogovoriti da odigramo nerijeseno, cime bi bodovna razlika ostala ista, jer je "Zvezda", mozda, i mogla otrpjeti da "Zeljo" te godine bude prvak - nekog drugog, sigurno, nije - ali mi smo u utakmicu usli na pobjedu, no izgubili smo, nakon cega je uslijedio jedan manji pad u narednim utakmicama, i sansa za titulu je ispustena.
DANI: Da li se zbog takvih primjera moze shvatiti zasto je, ovakav los "Zeljo", kakav je sad, onako popularan medu ljudima. Je li tim sa Grbavice predstavlja "glas naroda"?
OSIM: Mozda je taj termin ipak malo pretezak, ali nesto tu ima...
DANI: Vraca li se Osim u "Zelju"?
OSIM: Ne. Ja sam dosta dugo bio trener u "Zelji", osam godina, i mislim da ne bih imao snage pocinjati iz pocetka. Uostalom, "Zeljo" ima trenera.
Nemam novaca da kupim "Zelju"
DANI: U BiH se najavljuje privatizacija svega i svacega, pa tako i fudbalskih klubova. Hocete li kupiti "Zelju", ili bar vecinski dio?
OSIM: Bih, ako budem imao novaca.
DANI: Da li se sa Vama kontaktiralo iz NS BiH, jesu li od Vas trazili neku pomoc i jeste li je Vi nudili?
OSIM: Kontakata je bilo, ali vise onako kurtoazno. Ja sam rekao da stojim na usluzi, ali se moraju traziti konkretne stvari, a toga jos uvijek nije bilo. Ne gajim nikakve licne ambicije, spreman sam da pomognem u granicama svojih mogucnosti.
DANI: Da li su Vas trazili iz nekih drugih zemalja sa prostora bivse Jugoslavije?
OSIM: Bilo je nekih ponuda - od strane pojedinih klubova, ne reprezentacija, ali nisam prihvatio. Moram reci da se radilo o preliminarnim razgovorima.
DANI: Vi ste se dosta dugo zadrzali na kormilu bivse Jugoslavije, iako ste u startu imali neuspjeh u kvalifikacijama za EURO 88 u Njemackoj. Nisu Vas pratile negativne kritike...
OSIM: Kao prvo, ja te kvalifikacije ne bih nazvao neuspjehom, igrali smo dosta dobro, tukli Turke i Irce u obje utakmice, nespretno izgubili od Engleza na Wembleyu - istina, i obrukali se sa njima na Marakani, ali smo stvorili jedan kostur tima za naredne sezone. A i valjda su se posljednjih godina svi vise okrenuli politici pa su mene malo bili popustili (smijeh). Imali smo dobar tim u Italiji, poslije jos bolji, i mislim da bi ta generacija, da je ostala na okupu, mogla svasta postici. Uostalom, vidite snagu i ovakve Jugoslavije i Hrvatske koje idu na Mundijal, Slovenci i Makedonci mogu svakog pobijediti, sto su vec dokazali, a na BiH se vec ozbiljno racuna u evropskim okvirima. Nesto slicno se desilo i sa raspadom bivseg SSSR-a gdje smo takoder dobili nekoliko jakih reprezentacija, Rusiju, Ukrajinu, Gruziju... Sve je to sovjetska skola fudbala koje su se uvijek svi pribojavali.
DANI: Ako vec angazman u "Zeljeznicaru" ili u reprezentaciji za sada nije izvjestan, vracate li se, privatno, u zavicaj?
OSIM: Ta vrsta povratka nije nikad dolazila u pitanje. Pozelio sam se Sarajeva, svojih prijatelja, uostalom, tu su i moja djeca, ali vam ne mogu reci nista konkretno jer to jos ni sam ne znam.
Nisi ni svjestan koji si sevap zaradio sa ovim. Ti si najjači forumaš i ja mislim da se svi obradujemo kad vidimo da si ti bacio neki post jer je vjerovatno nešto zanimljivo ili neka analiza. Hvala burazere
A što se ti če našeg Ivice... samo skontati gdje god odeš na Balkanu i spomeneš njegovo ime i prezime dobit ćeš salve pohvala i lijepih riječi. Nevjerovatan igrač i trener bio i po statistici i pričama a kao insan nemam riječi stvarno. I u ona teška vremena se nije ogriješio ni prema kome. Uvijek sa dozom poštovanja i suosjećanja razgovarao o svim traumatičnim dogadjajima koje je narod ovdje proživljavao. Ne samo da je najveća legenda Želje nego fudbalski i najveća legenda naše domovine a naravno u samom vrhu i na čitavome Balkanu. Jedina žal koju ja imam je da kao pripadnik mladje generacije nisam rodjen u doba kada je on igrao i bio trener pa da proživim sve te divne trenutke naše historije uživo. Sreća ostaje zapisano sve ovako da se nauči i stvarno je užitak i čitati i slušati njegove riječi. Nevjerovatno je sa kolikom količinom mudrosti čovjek priča i kako njegova razmišljanja otvaraju drugačiji pogled na fudbal.
Jednostavno ustati pa reći IVICA OSIM!
