Kolumne - MinistaR (unutrašnjih poslova)

[insider]

Kaplje po prozoru, lišće u zraku, jesen opet najavljuje svoju sezonu. Klinac, kao i svaki drugi, sjedi ispred televizora, šuti, pomno prati svaki njihov korak, misleći da zna, može i razumije, itekako. "Sine, još ćeš gledati te budale što ganjaju loptu", kazala bi majka koja bi me sat kasnije kajišom, sjećam se da je bio kožni, tjerala da uzmem knjigu u ruke i 'postanem neko i nešto'.

Ali ne, ja nisam htio postati neko i nešto, htio sam biti Andriy Shevchenko i nositi dres Milana. Mario, moj susjed sa trećeg sprata, čiji su se starci doselili iz Trsta, imao je i svoj san. Maštao je da postane trener Bayerna. Ni Sejo iz zgrade ispred naše nije bio bez snova. Bio mi je rival, volio je Inter, Vierija i, između ostalog, izmamiti moje živce. Ma, goni se Sejo, i ti i Inter. Jesenske noći, natopljenje kišom, prolazile su nekako sumorno, tužno...Legao bih na bok, gledao ravno u zid, na kojem bih zamišljao zelenu površinu, zamišljao golove, svoje nastupe, intervjuje i autograme. I noć za noć, dan za dan...

Srijeda je, oktobarska još jedna nemila noć, sve je bilo sivo i jedini spas bio je noćni termin na HRT-u 3. Direktan prijenos utakmice sa San Sira, Milan je tada bio domaćin nekoj 'manjoj' ekipi, ma bio je to Inter. Sjećate se Seje? Da, da, komšija koji je volio Vierija i co., upravo taj. Sjećam se ko' sad, skupili smo se kod mene u 18 sati, kada se počela "razrađivati taktika", uz poneku čašu ružinog soka (ruku na srce, kola je bila samo na reklamama). Njegovi aduti bili su Ronaldo, Vieri, Zanetti i još kojekakvi, dok sam ja vjerovao u Shevku, Seedorfa, Maldinija i ko zna koga još. Uz nekoliko litara znoja, bezbroj psovki i par nemilih scena okončan je i ovaj okršaj. Milanski derbi, tada, pripao je Rossonerima, pa je veliki užitak bilo gledati Sejinu pocrvenjelu facu, pri tome mu još dodavati "sol na ranu", prepričavati to dan poslije svima u školi.

Prošlo je od tada mnogo godina, stvari su dosta drukčije. Sve se nekako promijenilo, Milan više nije onaj pravi, Interu je vazda za leđima i sam nogomet dosta se promijenio, kao da više nema fanatika na terenu, kao da je sve već viđeno, No, ono što je od tada ostalo isto je neuporediva ljubav prema crveno-crnoj boji. Moja maštanja da postanem Shevchenko su odavno završena, još onog dana kada sam počeo alkoholom ublažavati bol, pa i ponekom cigaretom uz zvuk gitare i sjećanja na nemile dane.

Sad, svog idola vidim u Džeki, kojeg želi Milan, a ja sam toliko želio biti na San Siru, sanjao taj klub i taj dan. Snovi su jedno, surova realnost nešto sasvim drugo. Sretno dijamantu!

[bavarian_bk]

Jbg jarane ti ako si moderator neznaci da mozes otvarati temi kad ti naleti .Neko prije otvori ovako slicno ,zakljucava se!

[insider]

Jbg jarane ti ako si moderator neznaci da mozes otvarati temi kad ti naleti .Neko prije otvori ovako slicno ,zakljucava se!

Šta pričaš ti? Vidiš li gdje je tema otvorena i kojeg je sadržaja?

Svašta.

[Omerbavarac]

Dobar zivotni put, nije lose.... Dosta lijepo ispricano i veoma zanimljivo...

Nego, ima li Seje sad gdje????

[loptica]

Svaka čast na tekstu ,lijepa inspiracija Bellisimo amici.
Volim Milaneze,još ako nam Edo dođe.
Velika škvadra,FORZA Milan!

[lejla]

ahh,,, za pismene se ubilo lijepo napisano


a sta bi sa Sejom??

[Neutral]

Heh, sjedi 5,odnosno vadi index 10

[NoName]

Bravo Ministre, pero (tastatura) ti se pozlatilo.

[_forzamilan_]

svaka čast na postu! treba ovoga više na forumu a ne samo copy paste tema. i ja sam nekada volio shevchenka i igrao kao momčić fudbal bio mi je jedan od idola ali ipak nikada veličina kao paolo maldini. maldini je ipak nešto posebno, takav se igrač rađa jednom u našoj generaciji kao i najveći igrač milana svih vremena franco baresi. ah kad se sjetim samo shevke i njegove prve sezone sjećam se ko jučer. 24 gola je postigao samo u ligi i bio najbolji napadač uz ronalda u deceniji. s kakvom je samo lakoćom davao golove lijevom ( a bio dešnjak) sa 20-30 m... zato mu je teško oprostiti što je otrčao za parama i napustio klub koji ga je učinio zvijezdom i najboljim igračem planete, pa onda ono ljubljenje chelseavogo dresa nakon prvog gola za engleze... ali sad kada je sve to prošlo kada bolje skontam ja mu mogu oprostiti, ipak smo mi milanisti posebni navijači. isto je i kaka uradio i sada se sigurno kaje. povrede su mu svakodnevnica a ono malo golova šta je postigao većinom je iz penala. pare su tu ali fali ono nešto to je sigurno zato se svi kad tad vrate u milan. nema igrača da je napustio milan i bio sretan, eno malog gourcuffa najnoviji primjer. bio fenomenalan prošle sezone, ispao čkapi ostao u francuskoj u drugorazrednoj ekipi i sada se sigurno zapita a šta da sam ostao?

[insider]

Na babinom se licu pojavila grimasa, njegov tužni pogled bio je usmjeren ka srušenom trgu, koji se nalazio stotinjak metara dalje od našeg stana. Pošto smo skoro došli na kraj devedesetih, mislio sam da se plaši novih ratova na ovim prostorima, da mu je žao što nismo na vrijeme svoj mir pronašli u nekoj "od onih zemalja"...

Babin pogled je slutio na sve, samo ne na dobro. A ja, ja nisam puno mario ni za čim. Danonoćno sam sjedio ispred televizora i gledao utakmice, skupljao sličice i postere raznih igrača. Sjećam se, često bih pobjegao iz školskih kluba kad bi se odigravala neka značajnija utakmica. Tih dana igralo se Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Ako se ne varam, tih ljetnih noći nisam mrdao od starog kauča i nešto novijeg televizora (još je bio aktuelan crno-bijeli). Navijao sam za Hrvatsku, volio sam Šukera, Jarnija, Ladića, Vlaovića.... "Sine, okani se tih Hrvata, nikad nam oni nisu valjali, preča ti je Arabija", govorio bi stari, vidno isprovociran od strane zaista vrhunskih nogometaša koje je imala tada Hrvatska.

I dan po dan, vrijeme je prolazilo, ja sam rastao, a fudbal mi sve manje bijaše zanimljiv. Da budem iskren, posljednju utakmicu na kojoj sam uživao u maniru nekog klinca je ono finale Lige prvaka iz Istanbula kada su Milan i Liverpool odigrali 3:3 (onaj veliki preokret Redsa). Gledali smo stari i ja zajedno nastupe Bosne i Hercegovine, no obično bi se uvijek razočarali. I tako iz kvalifikacija u kvalifikacije.

Štoviše, stari se poslije utakmice na Marakani sa Srbijom zakleo da više neće gledati niti jedne utakmice. I, fakat, nije. I danas dan ih izbjegava. Ali, itekako ga zanima naša reprezentacija. A, odkad su se pojavili Džeko, Ibišević i društvo, nije prošao dan a da ne kupi Avaz ili prelista svu elektronsku štampu.

Evo, desetke godina kasnije, stari je ponovo zabrinut, ponovo isti pogled i ista grimasa. Nešto nije uredu. Ali, što?
Prišao sam mu, stavio ruku na njegovo rame te progunđao: "Stari, u čemu je problem? Nešto si zabrinut? ".

"Dragi sine, vidiš li šta nam rade. Pa ovo nema nigdje, sine, nigdje. Nije ovako moglo u moje vrijeme. Nije vala moglo da svako sjedi gdje hoće. Pa šta rade ona **** još uvijek u našem fudbalu? Ima li lijeka, ima li sine?".

Da, stari se bojao budućnosti našeg nogometa ili mu fudbala. Znam da duboko u sebi mnogo toga skriva. Vazda je znao šta nam slijedi. Nažalost, bio je u pravu i 90 i neke. I dok su tada Milošević i kojekakvi kovali planove za likvidaciju, sada to čine Ušanović i Dominiković, zajedno sa ostatkom kompanije. Rade raznorazne planove u svojoj prostoriji, koja miriše zlom i odsjaje interesom. Svjestan je stari da ništa ne možemo napraviti dok su oni tu, bez obzira imali Džeku i Misimovića na terenu.

Muzurović, Slikšković, Kodro, Blažević, Sušić - se mijenjaju, navijači jedni te isti jadni borde reprezentaciju, velika takmičenja prolaze pored nas. U tim se vlakovima za velike smotre ukrcaju često i Hrvati i Srbi i Sloveni, a za nas nema mjesta. Sad će početi i Albanci i Crnogorci. Mi ćemo vazda vjerovati u bolje sutra i očekivati da Džeko zabija, Miske asistira...

"Biće bolje na godinu", često bi izjavio legendarni bh. komentator Sabahudin Topalbećirević. Slažem se, biće bolje, ali hoće li to biti dovoljno? Ne znam. Vrijeme će pokazati. Ali, ja sam i ovaj put pesimista, a razloga je onoliko koliko ljudi sjedi u prostorijama našeg N/FSBiH.

[Neutral]

Odlična kolumna, pravi stihoklepac.

[dubrava]

Palac gore za tekstove Nije ti džabe Đole uzor (kolko sam primjetio) Ima tu neke tajne veze

[Mirza_Hordas]

sjajni tekstovi, svaka čast

[TheManiacs]

Ko sto kaze neutral stihoklepac



A bavarian ne pratis ocito forum jer svako ko je napisao kolumnu nije izbrisana

Pisali su : Neutral,Admir,ljubav

[AulleTa]

Svaka cast na Kolumni. A vi sto lupetate dzabe, mogi ste nesto pametno procitati od ovoga sto je MinistaR napisao.

[insider]

Tek sam sada vidio komentare i jako sam svima zahvalan na istima. Lijepo ih je pročitati, pa makar bili i negativni (što, srećom, ovdje nije slučaj).

Lp.

[AulleTa]

Tek sam sada vidio komentare i jako sam svima zahvalan na istima. Lijepo ih je pročitati, pa makar bili i negativni (što, srećom, ovdje nije slučaj).

Lp.

Ma np, sa iscekivanjem ocekujemo tvoju sljedecu kolumnu. ^^

[bambina]

Odlično dugo me nije bilo , ah evo odmah nešto pametno pročitah.
Sijedni pet ili 10
Bravooo!

[insider]

Odlično dugo me nije bilo , ah evo odmah nešto pametno pročitah.
Sijedni pet ili 10
Bravooo!

Neću sijesti, sjest ću, odnosno sjedim i sjedit ću, bar još dva-tri minuta...

Hvala na lijepim riječima, usput, dobrodošla natrag.

[insider]

Još se nadam, još sanjam

Znate onaj osjećaj kada vaša reprezentacija ode na neko veliko takmičenje? Ja ne znam. Bar ne još uvijek. Možda tekst neće biti vrijedan naziva 'kolumna', ali ću nastojati da tako, bar po nekim osnovama, izgleda. Naime, razmišljam često (to mi je postao hobi) o svemu i svačemu, pa se, onako zanosno i zamislim.

Baš se duboko zamislim i vidim bh. zastave širom tribina novoizgrađenih stadiona, spremnih za takmičenje kakvo je Svjetsko prvenstvo. Vidim Džeku, Pjanića, Misimovića, Spahića i ostale Zmajeve kako se rukuju sa Kakom, Thiagom Silvom, Elanom, Cesarom... Spektakularan susret sa Brazilom, prva naša na velikom natjecanju. Grupa A, B, C, D... nebitno.

I onda se mislima usmjerim ka Mostaru, Sarajevu, Banja Luci, Brčkom, Travniku, Trebinju, Goraždu. Sve je u bojama naše zastave, naše jedine zastave - plavo-žutim. Svi se raduju nastupu naše reprezentacije, svi zaboravljaju na sve probleme sa vizama, ratnim zločincima, "pojačanim" cijenama nafte, cigara i kafe. Više ništa nije bitno, ništa osim nje, naše reprezentacije. Zlatne, fudbalske, reprezentacije.

Da se sada vratimo u relanost? Ne, hvala. Maštajmo još malo, samo malo... Brazil nas je porazio pogotkom Fabijana iz 23. minute. Ma, dobro je, minimalan je poraz. Optimizam ne opada, nada za prvim bod(ovima) se nastavlja. Druga je utakmica ona sa Danskom, jako neugodnim protivnikom. Prepune su tribine i isti prizor (ako ne i ljepši) kao i u utakmici protiv Brazila.

Sušić je Zmajeve izveo u najjačem sastavu, a ovi mu se odužili za ukazano povjerenje sa dva pogotka. Pjanić je postigao prvi, Mujdža drugi gol. U zadnjoj utakmici se sastajemo sa Ganom, repkom koju smo ranije savladali na Koševu u prijateljskoj utakmici.

"Pala" je i Gana Milovana Rajevca, plasman u osminu finala je osiguran, a ulice bh. gradova poplavljene, što suzama radosnicama, što alkoholom, što plavo-žutim obilježjima.

No, da se, ipak, vratim(o) u stvarnost. Godina je 2010. na izmaku, a ja se još nadam odlasku moje reprezentacije na SP. Bi to Brazil 2014. ili Aljaska 2044. godine, nije bitno. Samo neka igramo, neka to makar moji unuci dožive. Dotad ću uživati u optimističnim komentarima naših komentatora, koji bi, na kraju svakog poraza i neuspjeha u kvalifikacijama, kazali:

"Treba samo ovako nastaviti, sigurno imamo momčad i potencijal da odemo na naredno EP/SP..."