Dylan Dog je napisao/la: ↑24 jun 2011, 19:07
Od aktivnih Tsonga
Najdrazi svih vremena:
Krasan "omaž" Ozma za sjajnog Jo Wilfrieda Tsongu:
https://sportklub.rs/blog/sasa-ozmo/zo- ... -najvecih/
Jednostavno, ko je živeo u eri Velike trojke – ili Velike četvorke, ako računamo i Endija Marija – imao je najtrnovitiji mogući put do velikih trofeja. I češće bi čovek ostao zapetljan u trnju i poražen, nego što bi se iskobeljao i došao do cilja, pa makar i sa ranama.
„Da budem iskren, voleo bih da njih četvorica nisu postojali“, našalio se Conga, koji je drugom prilikom rekao da mu je čast što je igrao u najjačoj eri tenisa.
Šta se dogodilo u Parizu?
Ogromnu je šansu Conga propustio za još jedno grend slem finale, bilo je to 2013. na Rolan Garosu, kada je nekarakteristično ravnodušnom igrom izgubio od Davida Ferera 6:1, 7:6 (7-3), 6:2.
„Velika je šteta što tada nije bilo mnogo publike na tribinama – ljudi su izašli napolje, jeli i pili posle meča Nadal – Đoković. Trebalo je da bude naelektrisano i glasno, a bilo je sramotno tiho. Trebalo je da dobije Ferera, ali bi ga Nadal ’ubio’ u finalu“, kaže francuski novinar Sedrik Ruket i dodaje:
„Sudbinsku šansu je ispustio u finalu Australijan opena sa Đokovićem 2008. godine. Nikada nije dobio sličnu šansu, ali nikada i nije odigrao meč kao to polufinale s Nadalom“.
Po uspesima, imao je sličnu karijeru kao Tomaš Berdih, ali Conga je uvek važio za onog koji, na dobar dan, ima šansu da napravi iznenađenje i da pobedi nekoga od najvećih.
Trijumf nad Nadalom u Melburnu ostaće verovatno najveći u njegovoj karijeri, pogotovo zato što mu je doneo jedino grend slem finale, a ukupno je s Rafom imao skor 4-10.
Federera je dobio šest puta u osamenaest međusobnih okršaja, a jedna od tih pobeda bilo je nezaboravno četvrtfinale Vimbldona, kada je preokrenuo posle 0-2 u setovima i dobio sa 3:6, 6:7 (3-7), 6:4, 6:4, 6:4. Bilo je to i na radost Đokovićevih navijača, koji nisu želeli novi sudar sa Federerom posle poraza na Rolan Garosu.
Sa Marijem je imao najgori skor (2-14), ali su te dve pobede bile za pamćenje. U prvom kolu već spomenutog Australijan opena 2008, te u četvrtfinalu u Torontu 2014. godine, na putu ka jednoj od dve masters titule.
Sa Đokovićem je Conga imao skor 6-17, uključujući četiri vezane pobede u periodu 2008-2009, kao i četvrtfinale Australijan opena 2010. Ipak, njihov najupečatljiviji meč odigrao se u četvrtfinalu Rolan Garosa 2012. godine. Novak je počeo sa lakih 6:1, ali nošen spektakularnom podrškom domaće publike, Conga osvaja naredna dva seta sa po 7:5, a zatim propušta četiri meč lopte u četvrtom. Taj set Đoković osvaja sa 7:6 (8-6) i sa 6:1 u petom prolazi dalje.
Kao i mnogi iz te generacije, Conga je najčešće morao težim putem. Ako bi uspeo da pobedi jednog velikana, čekao bi drugi. To nije kukanje, to su činjenice. Zvezde su se poklopile 2014. godine u Torontu, kada je na putu do trofeja dobio Rože-Vaslana, Šardija, Đokovića, Marija, Dimitrova i Federera u finalu sa 7:5, 7:6 (7-3). Kada se mastersi budu osvajali narednih godina, setite se i uporedite kakvu je golgotu Žo-Vilfrid morao da prođe.
„Na kraju tog turnira bio sam skoro bolestan, potpuno iscrpljen“, priseća se Conga.
Pre toga, osvojio je još jedan masters, 2008. godine u Parizu. Tada je Federer predao Blejku u četvrtfinalu, Nadal predao Davidenku, a Mari izgubio od Nalbandijana. Congin put bio je Štepanek, Đoković, Rodik, Blejk i Nalbandijan u finalu.
Još se bori, ali teško ide. Nova u nizu povreda leđa spustila ga je na 263. mesto na svetu, a ni godine više nisu prijatelj: narednog aprila napuniće 37. U sezoni za nama dobio je samo jedan meč, a nije igrao od Vimbldona.
Uprkos svemu tome, još se ne predaje, a ostaje nada da će se oporaviti dovoljno da makar još jedan turnir odigra onako kako ume, na inspiraciju i želju.
„Bližim se kraju i sada shvatam da sam napravio nešto veliko. Za mene je to neverovatno. Naglašavam – za mene. Za druge ljude verovatno je to normalno, jer ima još mnogo ovakvih poput mene. Ipak, za mene je to čudo. Čudo. Biću srećan ako budem mogao ponovo da se takmičim. Ukoliko ne, biće to kraj jedne lepe avanture“.
Forhend paralela, akrobatski voleji, slavlje pokazivanjem palčevima na „prezime“, kao fudbaleri, šoumen na terenu i tih i šarmantan van njega.