Bjorn Borg vs John McEnroe - 1. dio
Tako različiti, a tako kvalitetni igrači istovremeno. Ta različitost je bez sumnje ono što je oduvijek činilo ovaj sport onim što jeste, a njihovo rivalstvo potencijalno najvećim u historiji tenisa. Akcenat na 'potencijalno', jer nikada nije ispunilo ono što se od njega očekivalo, ali ono što je u tako kratkom vremenskom roku dalo, ostalo je zapisano zlatnim slovima u slavnoj teniskoj historiji. Svaki gejm, set, meč, svaki potez, svaka stisnuta pesnica, svaki poraz, svaki slomljeni reket. Kako je sve počelo ?! Počelo je još davne 1973 godine u trenucima dok je Borg još uvijek bio tinejđer i otvarao vrata ka velikoj teniskoj sceni. Tada 13-godišnji John McEnroe kao jedan od skupljača loptica na čuvenom Forest Hilsu bio je impresioniran Borgom i onim što je vidio od njega. Nije bio jedini, svi su znali da se radi o vanserijskom talentu, potencijalnom GS šampionu i igraču koji će biti jedan od glavnih nosioca tenisa u godinama koje slijede. Međutim, Johnova fasciniranost Borgom je svakako imala uticaj na njihovo buduće rivalstvo, izdvajala ga je od ostalih, činila ga nekako posebnim, popularnijim i zanimljivijim. Sudar dva stila, dva ekstremno različita karaktera, dva vrhunska igrača, koji se pritom maksimalno poštuju i uvažavaju jedan drugog, odudaralo je od tadašnje teniske svakodnevnice. Sa ove vremenske distance, to ne izgleda ništa čudno, međutim, tada su bila neka druga vremena i neka druga pravila i norme. Vrijeme kada su igrači otvoreno prikazivali sportsku mržnju prema glavnim konkurentima, međusobnog poštovanja je sigurno bilo, ali ono nikada nije pokazivano. Igrači su bez ikakvog filozofiranja govorili šta misle jedni o drugima i konstantno je dolazilo do nesuglasica na relacijama Connors-McEnroe, Connors-Lendl, McEnroe-Lendl, koje su često znale prevazići granice dobrog ukusa.
Borg je međutim bio nešto sasvim drugo. Miran, staložen, distanciran. Izuzev otvorene netrepeljivosti sa Vilasom, koja je nastala nakon što je Ian Tiriac postao Vilasov menadžer , te velikog prijateljstva sa Vitasom Gerulaitisom, nije imao nikakvih ekcesa i problema sa ostatkom toura. Nije ni mogao, zbog svog odnosa prema sportu i protivnicima, zbog svega što je radio za tenis, zbog kvalitativnog i kvantitativnog uzdizanja sporta, zbog svega što su njegova pojava i brend simbolizirali. Igrači, čak i oni najljući protivnici su u njemu tražili inspiraciju i odnosili se sa velikom dozom poštovanja. Nije ni on ostajao dužan, budući da je u momentima dok su svi McEnroa prozivali derištem željnog pažnje,, Borg odnosio smireno, gospodski, pružajući mu veliku podršku svojim riječima i savjetima. McEnroe to nikada nije zaboravio, rijetki su mečevi u kojima se ovaj teniser barem jedanput nebi posvađao sa sudijama, međutim kada bi igrao protiv Borga, to bi bilo svedeno na minimum. Poštovao je njegov lik, pojavu i ono što je predstavljao, želio je da njihovi mečevi budu pamćeni po onome što su prikazali na terenu, a ne po količini uvreda upućenih prema sudiji. To je ono što svakako daje jednu novu, ljepšu dimenziju njihovom rivalstvu. To je jedan od razloga zašto se izdvaja od ostalih, iako po broju odigranih mečeva svakako ne može u isti rang sa nekim drugim rivalstvima, dva epska Wimbledonska finala sa početka 80-tih godina dovoljna su da ga smatramo jednim od najvećih u teniskoj historiji. I jedan i drugi su svojom pojavom, karakterom i filozofijom predstavljali neki simbol, tako da su se za Borga često vezali epiteti kao što je 'IceBorg' ili 'Ledeni', zbog emocija koje ovaj igrač nije pokazivao u svojim mečevima. Dok je, s druge strane, McEnroe stvarao imidž derišta, vatre koja hukti i koja samo što neće eksplodirati. Tako da njihovi mečevi nisu bili dueli samo Borga i McEnroa, već i
leda i
vatre. Dali su novu dimenziju tenisu, novu dimenziju igri, novu dimenziju teniskom rivalstvu. Kao što se nekada davno zaljubljenici u rock dijelili na one koji vole Beatlese i Rolling Stonese, tako su se i teniski zaljubljenici dijelili na Borgove i Macove.
Igra koju su preferirali i jedan i drugi teniser apsolutno odgovara nazivima kojim su ih teniski zaljubljenici obasipali. Borgov imidž '
macho mana', surovi pogled, duga kosa, zapuštena brada, namršteno lice, na koji djevojke nisu mogla ostati imune, pa su 'djevojačka stampeda' u trenucima Borgove pojave ispred stadiona postajala uobičajena stvar na teniskim turnirima. S pravom možemo reči da ni jedan igrač prije i poslije njega nije uživao takvu popularnost, kao što možemo tvrditi da je upravo on najzaslužniji za veliku globalnu popularizaciju bijelog sporta, te veliki talas mladih Švedskih igrača početkom 80-tih godina prošlog vijeka. Borg je jedan od prvih igrača koji su igrali dvoručni bekend. Drveni reketi nisu omogučavali tako dobar balans kao današnji, pa su tenisko umijeće, vještina i kontrola loptice morali biti na znatno večem nivou, naročito prilikom odigravanja ovog udarca. Zato činjenica da je Borg među prvima koji su uveli ovaj udarac u tenis, još više dobija na značaju. Osim toga, hladnokrvni Švedo važi i za prvog igrača koji je imao profesionalnog trenera, koji je išao sa njim na gotovo svaki turnir. Inovacije koje je svojim likom i djelom ovaj igrač unio u tenis su nemjerljive i najmanje što možemo učiniti jeste da maksimalno poštujemo sve ono što je ovaj čovjek uradio za 'bijeli sport'. A uradio je mnogo.
Borg je postao profesionalac sa 14 godina, teniski reket je uzeo u ruke kada je imao 9 godina i to najviše zahvaljujući ocu koji je osvojio turnir u stonom tenisu i kao glavnu nagradu dobio teniski reket. Treniranje hokeja uporedo sa tenisom u tinejđerskim danima najviše je zaslužno za njegove fantastične fizičke sposobnosti kojima je išao daleko ispred svog vremena. Prvi turnir je osvojio kada je imao 11 godina, a kada je kao 14-godišnjak predstavljao svoju zemlju na Juniorskom prvenstvu u Berlinu, napustio je hokej i posvetio se samo tenisu. Nedugo zatim, došla je i juniorska titula na Wimbledonu. Godinu dana kasnije, odnosno 1972 godine napustio je školu i odigrao svoj prvi profesionalni turnir u karijeri, Madrid i ostvario prvu pobjedu i to nad Italijanom Antoniom Zugarelijem. Prva veliko finale igrao je 1973 u Monte Carlu kada je od njega bio bolji Ilie Nastase i to sa 3-0 u setovima, a prva titula je došla nepunih godinu dana kasnije u Aucklandu gdje je u finalu pobijedio domaćeg igraća Onny Paruna sa 3-0 u setovima. Tada je počela prava teniska bajka, iste godine je osvojio još 6 titula, od čega jednu GS i to na svom, kasnije će se ispostaviti najuspješnijem turniru RG-u, te igrao još 5 finala. Od 1975 do 1981 Borg je igrao 15 finala i osvojio 56 titula. Sve je postalo mnogo teže kada se tamo oko 1978 godine pojavio kovrđavi tinejđer iz okoline New Yorka, vanserijskog potencijala, dječijeg izgleda i u najmanju ruku čudnog mentalnog sklopa. –
John McEnroe
O tome zašto baš ovakve epitete dodjeljujemo ovoj legendi Američkog i svjetskog tenisa najbolje će vam objasniti youtube klipovi, teniske anegdote i njegova autobiografska knjiga koja nosi naziv po kultnoj uzrećici: 'You cannot be serious'. John McEnroe je bez sumnje jedan od najtalentovanjih igrača koji su uzeli reket u ruke. On je zapravo sve ono što Borg nije i to je ustvari ono što je oduvijek krasilo njihove mečeve, kao i njihovo rivalstvo, koje je, ruku na srce, ostalo nedorečeno i uskratilo nas za mnoštvo kvalitetnih i neizvjesnih mečeva. Popularni JohnyMac je kao 8-godišnjak počeo igrati tenis, a omiljeni sportovi su mu bili ragbi, bejzbol i košarka. Pored tenisa najviše se bez sumnje pronalazio u košarci, a bio je i član košarkaškog školskog tima. Budući da je oduvijek želio biti roker, krajem 1981 organizovao je vlastitu rok turneju širom SAD-a, tako što bi na egzibicionim turnirima na kojima bi učestvovao bili organizovani muzika, piće, plesaći, što u kombinaciji sa tenisom definitivno čini najsavršeniju kombinaciju. Prvi profesionalni turnir odigrao je sredinom 1977 u New Yerseyu i to tako što je dobio WC. Prvu pobjedu na pomenutom turniru, a ujedno i prvu u karijeri u okviru ATP toura ostvario je savladavši Australijanca B.H.Moora sa 2-0 u setovima. U sljedećem kolu je izgubio od Australijanca, odnosno tačnije Novozelanđanina Onny Paruna sa 2-0. Svakako vrijedi spomenuti njegov put kroz Wimbledon te godine, kada je kao 18-godišnji kvalifikant došao do polufinala dobivši 8 mečeva zaredom i na kraju izgubivši od Konnorsa sa 3-1 u setovima. Teniskom auditoriju je bilo jasno da je budućnost ovog sporta sigurna, baš kao što su znali da će ovaj igrač kad-tad osvojiti najveći teniski turnir, tzv nezvanično prvenstvo svijeta u tenisu. Tu godinu je završio na 264. mjestu. Prvu ATP titulu osvojio je 1978 godine pobijedivši u finalu sunarodnjaka Johana Krieka sa 2-0 u setovima, a prva velika titula došla je početkom 1979 na završnom Mastersu za 1978 godinu gdje je ostvario 5 pobjeda bez izgubljenog seta. Nakon te titule, počinju stiizati GPT turniri, a sve je krunisano prvom GS titulom u karijeri i to na USO-u kada je svijet dobio još jednog GS pobjednika i velikog šampiona, koji će obilježiti period koji slijedi. To je igrač sa vjerovatno najviše kaznenih sankcija od strane ATP-a ikad. Igrač kojeg je publika obožavala, a čiji je način komunikacije sa sudijama jedinstven u svijetu tenisa. Igrač koji je davao poseban šmek nekadašnjoj teniskoj eri, kako u kontekstu teniske igre i ostvarenih rezultata, tako i u kontekstu njegovog odnosa i rivalstva sa ostalim igračima, te onoga što je obilježilo njega i njegove mečeve. Jedno rivalstvo se ipak izdvaja, a to je ono sa legendarnim Šveđaninom.
Sredinom novembra 1978 u Štokholmu kada su na teren po prvi put zajedno izašli ova dvojica igrača, igrali su, vjerovali ili ne, na pločicama. Takvi uslovi su daleko više odgovarali JohnyMacu koji je tu godinu završio na 4 mjestu, dok je Šveđanin bio drugi. Od Maca se očekivala prva veča titula, koja je došla 2 mjeseca kasnije na Mastersu u New Yorku, dok je Borg uveliko bio u svom prajmu, a činjenica da igra pred domaćom publikom uvijek ga je primoravala da daje više od sebe. Da li mu je s druge strane stvarala i određeni pritisak teško je reči. Međutim, činjenica je da je ovo Borgu bio prvi put da se susreće sa tako dobrim i kvalitetnim volley igračem, kakvog dotad za konkurenta u vidu Roscoe Tannera nije imao. JohnyMac je Šveđaninu u prvom međusobnom duelu, pred njegovom publikom prepustio samo 6 gejmova i tako postao prvi mlađi igrač od Borga koji ga je pobijedio. U kontekstu priče o novom rivalstvu bilo je suviše rano pričati, ali teze koje govore da ljevoruki igrači ne odgovaraju Borgu sada su i dobile povrdu. Sljedeće godine su odigrali 6 mečeva, a Borg je bio bolji sa 4-2 u međusobnom omjeru za 1979 godinu. Prvo su se početkom februara sastali u Richmondu gdje je nakon izgubljenog prvog seta Borg uspio preokrenuti rezultat i dobiti naredna dva, te plasirati se u finale. S pravom možemo reči da je u ovom meču presudio tiebreak drugog seta koji je Borg dobio sa 10-8. Sljedeći put su se sreli u New Orleansu i na ovom meču desila se jedna interesantna scena. Naime, prilikom jednog dubl meča u kojem su između ostalih dubl par činili njih dvojica, Mcenroe je bio jako nervozan i mnogo griješio. U tom momentu Borg mu je prišao i u trenucima kada su svi, pa i sam McEnroe mislili da će Šveđanin verbalno napasti JohncMaca, ovaj je uradio suprotno. Potapšao ga je po ramenu i pružio mu riječi podrške. Ovaj gest legendarnog Šveđanina je odredio pravac u kojem će se njihovo rivalstvo odvijati, ne u smislu igara, rezultata i mečeva, već u smislu poštovanja koje su gajili i pokazivali jedan prema drugom. Istina je da su se svi tadašnji top igrači međusobno uvažavali, ali da bi prije zemlja prestala da se okreče, nego što bi to pokazivali na terenu. Kod Borga i McEnroa to nije bio slučaj. Sam McEnroe je nekoliko puta, nakon Borgovog povlačenja isticao koliko dotični fali svjetskom tenisu i da ovaj sport bez njega jednostavno nije isti, dodavši uz to da su tadašnje teniske organizacije morale biti malo fleksibilnije kada je u pitanju ovaj mitski igrač. Bilo kako bilo, posvetimo se nekim od njihovih najzanimljivijih mečeva. Prije završnog Mastersa u NY-u 1979 godine, njihov H2H je bio izjednačen, 3-3. Na tepihu su igrali 4 meča i bilo je 2-2. JohnyMac je već tada jasno stavio do znanja Borgu da je dobio ozbiljnog konkurenta i da su dani lagane dominacije tenisom prošli.
Te pobjede i činjenica da Borg ne voli igrati protiv njega su McEnrou davala opravdanu nadu da ponovno može pobijediti Borga, bez obzira što je ovaj put ulog mnogo veči i što se nikada nisu susretali na završnom Mastersu. Sve oči su bile uprte u ovaj duel. Amerikanac je znao da može pobijediti Borga, znao je to i Borg. To je obojicu činilo nervoznim. Igrači su bili podijeljeni u dvije grupe. Grupu 'A' su činili Gerulaitis, Solomon, McEnroe i Vilas, a grupu 'B' Borg, Tanner, Connors i Higueras. Tanner i Jimbo su Borgu odlično poslužili kao priprema za McEnroa, budući da su obojica bili ljevaci. Tannera je veoma lagano dobio, dva puta po 6-3, dok je u drugom kolu imao problema sa Connorsom, gdje je pobjednika odlučio tiebreak trećeg seta. Higuerasu je u trećem kolu prepustio samo dva gejma. Sa 3 pobjede, set količnikom 6-1 i gejm količnikom 40-23 bio je ubjedljivo prvi u svojoj grupi. McEnroe je imao više problema, a već u prvom kolu stigao je poraz i to ni manje ni više nego Vitasa Gerulaitisa, igrača kojeg je pobijedio 3 puta te godine ne prepustiivši mu čak ni jedan set. Mislilo se da će tako biti i ovog puta, jer je JohnyMac lagano osvojio prvi sa 6-3, ali naredna dva gubi u tiebreaku, a Vitas stiže do svoje prve pobjede nad talentovanim Amerom. Sljedeća dva meča McEnroe je uspio dobiti, bez da rezultat ikako dovede u pitanje. Solomona i Vilasa je manje-više lagano riješio u 2 seta. Solomon je igrač koji je dobio njihova prva dva meča, ali godinu dana prije toga su igrali na završnom Mastersu i tada je McEnroe slavio. Sa pobjedom u Wembleyu nekoliko mjeseci kasnije, JohnyMac je bez sumnje važio za favorita i opravdao tu ulogu. Vilas ipak nije odgovarao Johnu, dobio je njihova prethodna 3 meča (2 na šljaci, jedan na hardu) i bilo je veliko pitanje kako će se to odraziti na McEnroa. Nije se odrazilo, jer je John slavio sa 6-3, 6-3 i tako obezbijedio drugo mjesto i polufinale, gdje ga je čekao najljući rival Bjorn Borg.
To be continued