WC 1970 Mexico
Najbolji ikada
POBJEDNIK: Brazil
FINALE: Brazil - Italija 4:1
NAJBOLJI IGRAČ: Pele (Bra)
NAJBOLJI STRIJELAC: Gerd Muller (Ger)
NAJBOLJI VRATAR: Ladislao Mazurkiewicz (Uru)
Na SP u Meksiku 1970. godine smo gledali vjerovatno najbolju momčad koja je ikada nastupala na prvenstvima. Bio je to fenomenalni Brazil koji je do titule došao na superuvjerljivi način zabilježivši tokom prvenstva sve pobjede. Pele je pak na ovom turniru potvrdio svoju titulu najvećeg među najvećima. Ovo prvenstvo bilo je prvo na kojem su se dijelili žuti i crveni kartoni te na kojem su bile dopuštene izmjene. Također je i prvo za koje su se skupljale samoljepljive sličice.
Organizacija prvenstva je dodijeljena Meksiku koji je time postao prvi organizator koji ne dolazi iz Europe ili Južne Amerike. U kvalifikacijama je opet sudjelovalo preko 70 reprezentacija, a po prvi put u povijesti plasman na prvenstvo su bez dodatnih međusobnih razigravanja mogli ostvariti predstavnici svih konfederacija (UEFA, CONMEBOL, CONCACAF, CAF i AFC/OFC). Tako su se na prvenstvu našli Salvador (koji je iskoristio činjenicu da Meksiko kao domaćin SP nije igrao kvalifikacije), Izrael i Maroko. Posebno je zanimljiv plasman Salvadora; naime, oni su zbog kvalifikacija vodili i rat protiv Hondurasa u kojem je poginulo oko 3000 ljudi. Na prvenstvo se nisu uspjele kvalificirati neke velike nogometne sile - Argentina (u kvalifikacijama završili iza Perua i Bolivije
), Francuska, Mađarska (u dodatnim kvalifikacijama ispali od Čehoslovačke, te je time počeo njihov pad u prosjek), Portugal i Španjolska. Na prvenstvo se nije kvalificirala ni jedna sila u nastajanju - Nizozemska čije je zlatno doba tek dolazilo.
Grupna faza je donijela uglavnom očekivane rezultate - Sovjeti i domaćini nisu imali velikih problema u skupini A; u superdosadnoj skupini B (postignuto samo 6 golova, Italija prošla dalje sa gol razikom 1:0) prolazak su izborili Italija i Urugvaj; C skupina je donijela dominaciju Brazila i Engleske; u skupini D uz uvjerljivu Zap Njemačku prošao je Peru predvođen mladim Cubillasom (najbolji mladi igrač turnira). Četvrtfinale je donijelo puno više uzbuđenja. Urugvajci su protiv Sovjeta gol za pobjedu zabili u 117. minuti, a pravi spektakl je ponudio novi okršaj Nijemaca i Engleza. Naime, Englezi su do 68. minute vodili sa 2:0, da bi se Njemačka vratila golovima Beckenbauera (68') i Seelera (82') i izborila produžetak. U produžetku je viđen sjajan nogomet, a za razliku od prethodnog SP, ovaj put su golom Gerda Mullera slavili Nijemci. Zanimljivo je bilo i u meču Brazila i Perua, ali ne toliko zbog zbivanja na terenu (iako je utakmica bila sjajna), koliko zbog činjenice da su se kao selektori sučelili nekadašnji suigrači iz Selecaoa Zagallo i Didi. Četvrtfinalni meč između Engleza i Nijemaca je bio spektakularan, ali samo uvod za ono što smo vidjeli u polufinalu - za Meč stoljeća.
Prije nego pređem na taj epski sraz, samo ću navesti da su Brazilci rutinski u polufinalu isprašili Urugvajce i tako nastavili suvereni marš prema novoj tituli. A sada povratak na ono što je nazvano
The Match of the Century,
polufinalni sraz Italije i Zap. Njemačke. Ta utakmica se smatra najboljom ikad odigranom u povijesti nogometa i idealom nogometne igre. Talijani su rano poveli golom Boninsegne i nakon toga odolijevali napadima Njemačke sve do 90. minute. A onda im je zabio njihov čovjek - legenda i dugogodišnji igrač Milana Karl-Heinz Schnellinger. Međutim, to je bio samo uvod za najluđih 30 minuta u povijesti igre. Nijemci već u 94. minuti dolaze u vodstvo golom Gerda Mullera, ali Talijani do kraja prvog produžetka stvari okreću u svoju korist golovima Burgnicha i Rive. Elf se ne predaje, te novim golom
Der Bombera u 110. minuti izjednačuju na 3:3. Ipak, već u sljedećoj minuti veliki Gianni Rivera zabija za veliki trijumf Italije i prvi plasman u finale SP nakon WW2. Ovo je meč koji bih definitivno preporučio svima da pogledaju, jer par rečenica ne može ni približno dočarati čaroliju koju su
Digići i
Kobasičari pružili te večeri.
Za razliku od prethodnih rundi, finale je bilo lišeno neke veće neizvjesnosti. Iako su Talijani do sredine drugog poluvremena držali povoljnih 1:1, bilo je jasno da nemaju nikakve šanse protiv Pelea i Brazila. Naime, ne samo da su kvalitetom bili ispod Selecaoa, već su bili i iscrpljeni nakon dramatičnog polufinala igranog 4 dana ranije. Pele je tako odveo Brazilce i do 3. titule prvaka svijeta, pruživši možda najspektakularniji pojedinačni turnirski nastup u povijesti SP (sudjelovao kao strijelac ili (pred)asistent u skoro svim brazilskim golovima na prvenstvu). Međutim, nepravedno bi bilo ne istaknuti i ostale sjajne igrače koje je taj Brazil imao, pogotovo sjajnog kapetana Carlosa Alberta Torresa (FIFA ga proglasila najboljim desnim bekom 20. st.) i ubojitu ofenzivu okupljenu oko Pelea koju su činili Gerson, Jairzinho, Tostao i Rivelino.