Od Mehe do Musemije
Upitate li bilo kojeg navijača Sarajeva ko je najveća legenda FK Sarajevo, svi ili bar apsolutna većina njih će bez razmišljanja odgovoriti: Asim Ferhatović Hase. Upitate li iste te ljude ko je pak najbolji igrač Sarajeva svih vremena, odgovor će vjerovatno glasiti: Safet Sušić Pape, a postavite li istim ljudima pitanje ko je bio najbolji direktor kluba ikada, kao iz topa ćete dobiti odgovor: Svetozar Vujović.
Međutim upitate li iste te navijače koje je najveće trenersko ime tima sa Koševa, vjerovatno ćete naići na veliki rascijep u razmišljanju, ali i na sukob generacija. Oni stariji će reći da je to Meho, oni mlađi da je to Hus. I zaista, ako je potrebno izdvojiti dvojicu trenera koji su ostavili najveći trag na Koševu, onda će u prvom redu to biti Miroslav Brozović i Husref Musemić. Dva legendarna trenera, koji su skupa sa klupe vodili Sarajevo u čak 521 zvaničnoj utakmici, ostvarivši pri tome 246 pobjeda, te donijevši na Koševo dvije šampionske titule, ostaće izdvojeni u odnosu na sve ostale. Svaki u svom periodu u kojem je bio tu, svaki na svoj način i svaki sa svojim uspjesima. Ne smiju se, naravno, zaboraviti ni Fuad Muzurović, jedini koji uz njih dvojicu ima više od 200 utakmica koje je vodio sa klupe, ni Abdulah Gegić, čovjek koji je preporodio FK Sarajevo svojim dolaskom na klupu davne 1963. godine. Još manje se smiju zaboraviti svi ostali treneri koji su na Koševo donosili trofeje, poput Boška Antića, Srboljuba Markuševića, Nermina Hadžiahmetovića, Mehmeda Janjoša ili Dženana Uščuplića, ali između ove dvojice trenera čini se kao da zaista postoji neka tajna veza.
Dva trenera gotovo identičnog karaktera. Iako dolaze sa dva dijametralno suprotna kraja iste države, jedan sa juga, iz tople Hercegovine, a drugi sa sjevera, iz ravne Semberije, obojica su bili nalik jedan drugom. Obojica su imali sjajnu fudbalsku karijeru. Bili su reprezentativci u više različitih reprezentacija, bili su prvaci Jugoslavije kao igrači i obojica su nosili dres FK Sarajevo. Obojica su se pravo iz kopački odlučili za trenerski posao. Istina, Brozović je posao trenera počeo obavljati još dok je bio igrač, ali u principu istinski se trenerskom pozivu posvetio tek nakon što je okačio kopačke o klin.
Obojica su imali jednaku sudbinu na svom najdražem stadionu i u svom najdražem klubu, sudbinu vatrogasca. Obojicu su zvali u trenucima kada su svi bježali od kluba, obojica nikada svom Sarajevu nisu rekli ne. Doskora, Brozović je bio jedini čovjek koji je vodio Sarajevo u pet različitih mandata. Preciznije do subote, a onda mu se u tom podvigu pridružio, a ko drugi, nego Musemić. Kada neko četiri puta podnese ostavku ili dobije otkaz, te se isto toliko puta vrati na isto radno mjesto, nerijetko čak i da sarađuje s istim ljudima koji su ga tjerali, onda za to postoje samo dva potencijalna objašnjenja: mazohizam ili ljubav. Ko god je imao priliku upoznati se i razgovarati sa bilo kojim od njih dvojice, daće vam isti odgovor. Bez dileme, u pitanju je ljubav. „Fudbal, to su mojih četrdeset godina na stadionima, moj klub Sarajevo i sva moja ljubav“, potpisao je svoju izjavu davne 1973. godine Miroslav Brozović autoru jedne knjige o fudbalskim velikanima, a tačno 40 godina kasnije Husref Musemić je u razgovoru za jednu dnevnu novinu iz bolničke sobe poručio „Šta ću, ne mogu se promijeniti, volim Sarajevo više od svog života.“
Miroslav Brozović je davne 1967. godine, ime FK Sarajevo zauvijek precrtao sa liste „malih klubova“. Na Koševo je donio prvu šampionsku titulu i tako ispisao historiju. Četrdeset godina kasnije, Musemić je odigrao sličnu rolu u historiji svog kluba. Pet godina je moralo proći otkad se Premijer liga ujedinila na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, pa da prva šampionska titula dođe na Koševo, a donio ju je upravo Musemić.
Nisu samo uspjesi i neizmjerna ljubav to što spaja ovu dvojicu fudbalskih velikana. Oštar i žestok temperament su bile njihove glavne odlike. Igrači su pred njima stajali kao mala djeca, oslovljavali ih sa „Šefe!“, a nisu rijetke bile situacije kada su čak i gledaoci na tribinama mogli čuti njihove burne reakcije nakon početničke greške ili postignutog pogotka nekog od njihovih igrača. Bili su oštri i žestoki, ali su isto uvijek znali stati iza svojih igrača, pa čak ako je to i značilo otvaranje sukoba sa klupskim rukovodstvom, pa makar i po cijenu otkaza. Brozović je samo desetak dana nakon osvajanja titule 1967. godine napustio klupu Sarajeva, jer Uprava nije ispoštovala dogovorene premije za njegove igrače. Sličnu sudbinu je doživio i Musemić, 40 godina kasnije, kada se samo dva mjeseca nakon osvajanja titule našao u otvorenom ratu sa čelnicima kluba, pa je nekoliko sedmica bio pod suspenzijom, zbog navodnog kršenja klupske discipline. Obojica su doživljavali nepravde na svom stadionu i u svom Sarajevu, ali obojica su se svaki put odazivali pozivu u pomoć i vraćali se da svojim autoritetom, znanjem i strašću pomognu Sarajevu da prebrodi krizu i krene stazama uspjeha.
Brozović je svoj posljednji, peti mandat okončao davne 1970. godine, a Musemić je u svoju petu misiju na Koševu krenuo prije dva dana, onako kako su navijači od njega i navikli, ubjedljivom pobjedom. Neki se možda i neće složiti sa nekom od konstatacija sa početka teksta, smatraće da je koševskim terenima trčao bolji od Papeta, da je u direktorskoj fotelji bio neko veći od Vuje ili da je na trenerskoj klupi sjedio bolji od Mehe i Husa, ali ono što niko ne može osporiti jeste da su ova dva čovjeka zaista voljela Sarajevo, da su ih odvela do velikih uspjeha, te da su svaki na svoj način obilježili prve dvije i posljednje dvije decenije bogate historije velikana sa Koševa.
Izvor: Bordo vremeplov i FKSinfo