Re: FK Sloboda - povijest
Postano: 28 okt 2015, 11:24
[youtube][/youtube]
Oni su najodanija armija tuzlanskih "Crveno - crnih". Oni su Fukare Tuzla! Sve je počelo jos krajem 60-tih.
Nakon avantura i kratkih izleta u Prvu ligu Jugoslavije došla je sezona 1968/69. Razigravanje za Prvu ligu se igralo sa Budućnosti iz Podgorice. Fenomenalnih 3:0 za crveno-crne u uzvratu u Podgorici odjeknulo je kao bomba u slanom gradu. Svi koji su mogli išli su do Sarajeva dočekati igrače na aerododromu. Do Tuzle u koloni je već bilo nekoliko stotina automobila. Svečani doček je održan na trgu i tako je sve počelo. Godine odličnih izdanja Slobode u Prvoj ligi su postale standard, Tušanj je bio pun, prosjek je bio 10-12 hiljada na stadionu, a naravno sve je gorilo kada su dolazili ekipe velike četvorke.
U tim godinama A tribina Tušnja okuplja one najvatrenije. Bili su to ljudi svih profila, svih zanimanja, raznih imovinskih stanja, ali svi su bili vatreni i strastveni u svojoj ljubavi prema Slobodi. Upravo po tome se A tribina i razlikovala od ostalih tribina. Spontano se formiraju društva, ekipice, njihova mjesta su bila poznata na A tribini. U to vrijeme je Dundo kafić broj 1 u kojem se okupljaju navijači Slobode prije utakmice. Uz standardno neizbježno točenje tuzlanskog piva postoji još jedna legenda. Na dan kada je Sloboda igrala sa nekim od klubova velike četvorke šal ekipe koja taj dana gostuje je bio ispružen na cesti ispred Dunde i niko nije mogao proći najpoznatijom tuzlanskom ulicom, a da šal ne izgazi. Upravo u to vrijeme, sredinom 70-tih nastaju prva dva transparenta koji postaju redovni na Tušnju, ali i na utakmicama Sloboda Dite u Univerzitetskoj dvorani. "Raja iz gradske ulice" i "Navijači iz Moluha" će ostati poznati kao prvi transparenti navijača iz Tuzle.
U to vrijeme još uvijek nema organizirane grupacije, ali se redovno ide na utakmice. Fanatični zaljubljenici prate Slobodu od Triglava do Đerđelije. Postaje trend da velika tuzlanska preduzeća organiziraju odlazak na velike utakmice tako da ostaju zabilježena iz tog perioda masovna gostovanje iz Osijeka i Beograda. Priče kažu da se u Osijeku taj dan prevrtalo sve što se našlo pri ruci,a ono što daje posebnu draž da smo ove informacije dobili iz prve ruke od danas eminentnih i uvaženih osoba našeg grada za koje nikada ne bi rekli da su se nekada u svojoj mladosti tukli za crveno-crne boje.
Paralelno sa uspjesima na Tušnju razvija se dvoranski sport u našem gradu, prvenstveno muška i ženska košarka. Još uvijek se utakmice igraju u Univerziteskoj dvorani koja počinje biti mala za sve ljubitelje sporta koji će poslije Tuzli donijeti i evropsku krunu. Na utakmicama sa velikim klubovima dvorana je znala biti puna pet sati prije njenog samog početka. I dok je Sloboda Dita još uvijek bila nestabilan prvoligaš počinje uspon ženskog kluba Jedinstvo Aide.
Osoba, ličnost i svi stariji će reći prva i vjerovatno do sada neprevaziđena osoba kada je u pitanju navijanje u Tuzli bio je Faruk Sejranić - Otrov. Postoje mnoge priče o čovjeku ogromnih dimenzija, koji je stajao uvijek iza zapisničkog stola skinut u bijelu potkošulju. Gledati njega kako svaku utakmicu doživljava kao borbu na život ili smrt nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. Galama, dizanje dvorane na noge, bodrenje naših ekipa, sočne psovke na račun gostiju, ali i napadi na sudije, delegate, prebijanje od strane policije su bile samo neke od nekih stvari zbog kojih će ga pamtiti svi oni koji su ga poznavali.
I na koncu, on je bio uzor krajem 70-tih svim klincima koji su dolazili u Univerzitetsku i od koji je većina kasnije poslije postala jezgro grupe koja organizirano počinje pratiti tuzlanske klubove prvo pod nazivom "Red-Black Killers", a kasnije "Fukare".
A kako sve počinje!? Grupa klinaca počinje da gotivi te užarene noći u Univerzitetskoj dvorani, a sve pod jakim utiskom već spomenutog Otrova. Spontano počinju da se druže, dogovaraju da dolaze na utakmice zajedno i polako utakmice u Univ. dvorani postaju nezaobilazne za njih. Proljeće je 1983.godine, a Jedinstvo je ugostilo kosarkačice iz Prištine. Na tribinama Univ. dvorane več standardno grupa maloljetnih i golobradih mladića, od kojih je najstariji imao 16 godina, bodre domaće igraćice. Ti mladići su bili Sulejman Dorić - Suljo, Josa, Romeo, Ikina, Džafa, Ivica Šokac, Sejo. Pred kraj utakmice neko iz grupe je poveo "Idemo u Beograd" aludirajući na sljedeću utakmicu Jedinstva protiv Crvene Zvezde. Poslije utakmice je mladićima prišao tadašnji predsjednik kluba, Hilmo Džubur koji je u to vrijeme bio i sekretar Općinskog suda. Pitao je mladiće:
"Je li stvarno hoćete u Beograd?" Njihov odgovor Vam ne moramo pisati! U toku sedmice su radili telefoni, svi su zvali drugove,a sljedeći vikend se u Beograd zaputio pun autobus uglavnom maloljetnih momaka. Kanisteri od 25 lit. kao bubanj su bili jedini rekviziti i polako počinje saga. Sa tog gostovanja priča legenda o izvjesnom beogradskom policajcu koji je našim momcima cijelu noć trubio da ako naprave najmanji problem da će ih voditi u “29.novembar”. Ulica 29. novembar je tadašnja i današnja adresa Policijske uprave grada Beograd.
