https://telesport.telegram.hr/kolumne/t ... pobjednik/
“Kad pobijedim, nalazim mir u sebi”, ispričao je za The Telegraph. “To je razlog zašto želim naporno raditi i tražiti različite opcije koje mogu dati svojim igračima. Važno je da ponekad izgubite jer tada učite, tada tražite razloge zašto niste pobijedili. Iz poraza naučite puno, ali pobijediti je predivno. Samo kada pobijedim sam opušten i zaista mogu naći mir.”
Conte je jednostavno takav — on ima patološku potrebu za pobjeđivanjem. Tvrdoglav je, težak je, iscrpljuje sve oko sebe i samog sebe, ne tolerira pogreške, želi kontrolirati apsolutno sve, ali je riječ o treneru koji je pobjednik.
Upravo zato ga je Giuseppe Marotta doveo u Inter. Znao ga je, radio je s njim u Juventusu i sasvim je svjestan da Conte nije rješenje za idućih 10 godina. Svjestan je svih njegovih mana i zna da s Conteom nećete planirati dugoročno, ali isto tako zna da vam on na toj klupi garantira da će osvojiti trofej. Mora, inače se neće smiriti i neće moći živjeti sam sa sobom. A to je ono što je Interu bilo potrebno. Još tamo od 2011. i osvajanja talijanskog kupa, Inter čeka trofej i trebao je nekoga tko će naučiti tu momčad da je nogomet ozbiljan posao u kojem ležerno ne prolazi i da se pogreške ne toleriraju.
Marotta je Conteu omogućio sve što mu je trebalo jer Conte je takav lik da će ono što je bilo prije njega izbrisati i sve ponovno posložiti prema svojoj ideji. Zato se Marotta nije ni borio protiv toga ni tražio dugoročnu viziju. Doveo mu je Romelua Lukakua i ostavio je Lautara Martíneza s kojima je mogao graditi takav napad kakav će biti opasan u tranziciji i fizički moćan za opsadu suparničkih bunkera. Doveo mu je dobio je Achrafa Hakimija jer je on idealni profil igrača za Conteov napadački sistem i igru s trojicom stopera.
Ostavio mu je jezgru momčadi i doveo mu je Ashleyja Younga koji se navikao igrati lijevog bočnog u formacijama s trojicom natrag te Aleksandra Kolarova koji je u Romi odlično pokrivao lijevog stopera u sličnom sustavu. Nisu njih dvojica Virgil van Dijk ili Roberto Carlos iz najboljih dana, ali su iskoristivi kotačići u servisiranju stroja, plug-and-play opcije koje su naviknule igrati u ulogama koje Conte traži. Uostalom, u klubu su mu trenutno i Arturo Vidal i Alexis Sánchez, koji su daleko od forme u kakvoj su bili onda kada ih je 2014. tražio u Juventus, ali su tu jer je Conte tako želio, jer su dio njegove vizije.
To je važno jer svjedoči o tome kako vjerojatno nigdje dosad Conte nije imao toliko slobode koliko u Interu. Dobio je sve što je želio, apsolutnu slobodu u izboru suradnika, stožer od gotovo 20 ljudi, najveću trenersku plaću u Serie A i to da klupska politika bude izjednačena s njegovim željama. A njegove želje nisu imati dobre igrače, nego prvenstveno imati stroj koji će gaziti po njegovim pravilima.
Realno, Inter je na tržištu za novac koji je spiskao na plaće ovih veterana kao što su Young, Vidal ili Alexis mogao naći mlade igrače s visokim potencijalom na kojima se može graditi budućnost. Uostalom, pogledajte samo Atalantu koja isto igra s trojicom natrag i koja u pravilu nalazi takve igrače. Međutim, Conte nije trebao igrače koje će potencijalno razviti u zvijezde. Njemu su trebali kotačići s kojima će stroj funkcionirati, a sve što je klub sustavno radio u zadnje dvije godine bilo je podređeno samo jednom cilju — da Conte donese scudetto.
Conte jest bio igrač koji je nastupao na vrhunskoj razini, ali nikad nije bio vrhunski igrač. U svojoj trenerskoj karijeri je zato savršeno iskombinirao shvaćanje tog svijeta koji je iskusio iz prve ruke i onaj autsajderski gen koji imaju ‘laptop treneri’. To je ono što Contea čini zapravo posebnim: on je dijelio svlačionicu s najvećim zvijezdama i razumije o čemu razmišljaju, ali i dalje je tip koji provodi sate u videoanalizama, analiziranju podataka i traženju znanstvenih rješenja kako bi razvio efikasnu metodologiju.
To i činjenica da je patološki pobjednik.