RŠD Velež Mostar - Historija

[OnlyLeft22]

[Sjevernokorejskipas]

Lijepo je navesti izvor, makar bio mutan (čitaj netačan).
Svjedočim da sam u periodu 1960 - 1980 gledao pa skoro svaku utakmicu, i treninge čak i dotični je pod BB igrao samo u plavim haljinama.
Sad navodim i izvor Fk Željo....pa piše:

Rijetki su sportisti koji su titule osvajali i kao igrači i kao treneri. U fudbalu se skoro na prste jedne ruke mogu pobrojati treneri koji su trenerske kao i igračke trofeje, proslavili u jednom klubu. Enver Hadžiabdić spada u red tih odabranih velikana. ''Hadžija'' je kao igrač osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1972. godine, da bi 25 godina poslije, isti uspjeh ponovio i kao trener – ovaj put u prvenstvu Bosne i Hercegovine. Čak ni danas ne postoji nijedan navijač Željezničara koji neće u jednom dahu izdiktirati imena igrača iz te nezaboravne ekipe koja je suvereno osvojila naslov šampiona bivše države, baš kao i one koja je osvojila prvi poslijeratni naslov prvaka države. U oba ta tima, neizostavno je ime Envera Hadžiabdića.

Rođen je u Beogradu 06. novembra 1945. godine, u željezničarskoj porodici koja je često mijenjala mjesto prebivališta. Osim u Beogradu, živio je u Jajcu, Bugojnu i Travniku gdje i započeo svoj fudbalski put.

Nije dugo trebalo ljudima iz Željezničara da zapaze talent mladića koji sa svega 17 godina igrao za prvi tim Bratstva iz Travnika. Sudbina je htjela da njegovo Bratstvo odigra vrlo važnu utakmicu sa trebinjskim Leotarom, koja je odlučivala o plasmanu u viši rang takmičenja. U to vrijeme, trener Leotara bio je Marsel Žigante koji nedugo zatim preuzima ekipu Željezničara. Prvi potez po dolasku u Sarajevo, bio je dovođenje mladog travničkog defanzivca. Od tog dana daleke 1965. godine, Hadžiabdić i Željo uspostavili su jednu nevjerovatnu, neraskidivu vezu koja traje do dana današnjeg.
Najveći dio igračke karijere proveo je u Željezničaru, za koji je debitovao 1965. godine. Na ''Grbavici'' je ostao narednih 9 godina, odigravši ukupno 460 utakmica, od čega 268 u prvenstvu i kup-u. U zvaničnim utakmicama, postigao je i 2 gola.

Najveći dio karijere proveo je na defanzivnim pozicijama u ekipi, mada je svoju premijernu sezonu odigrao kao igrač navale. Bio je nezamjenjiv u ekipi koja je igrala vrlo važnu ulogu u domaćem fudbalu s kraja 60-tih, i početka 70-tih godina. Beskompromisan borac, izuzetno požrtvovan na terenu, neumoran, trkački uvijek raspoložen – bio je ljubimac publike na ''Grbavici'', na kojoj i danas uživa veliko poštovanje.

S dosta uspjeha nastupao je i za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Sakupio je ukupno 11 nastupa, a posebno je vrijedno istaći nastup na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Njemačkoj kada je odigrao nekoliko sjajnih utakmica. Posljednji susret u dresu s državnim grbom odigrao je protiv Švedske u Dizeldorfu.

U vrijeme kada je nastupao za jugoslovensku reprezentaciju, smatrali su ga jednim od najboljih odbrambenih igrača na svijetu, što mu je obezbijedilo transfer u tada respektabilni belgijski Charleroi. U Belgiji se zadržao 5 sezona prije zaključenja profesionalne igračke karijere. Kuriozitet je da je, iako izuzetno požrtvovan fudbaler koji nije štedio ni sebe ni protivnika, u cijeloj karijeri dobio samo jedan crveni karton i to na utakmici protiv Vojvodine u Novom Sadu. Bio je pravi ratnik na terenu ali blage naravi, i dosta miran van njega. Zbog toga je bio omiljen među saigračima ali i igračima protivničkih timova.

Jednako uspješan, bio je i kao trener. Poveo je ''plave'' do prve poslijeratne titule prvaka BiH, kada je na ''Koševu'' savladan gradski rival golom Zubanovića u posljednjim trenucima utakmice. Od prosječne ekipe, koja je do njegovog dolaska igrala sporednu ulogu u domaćem prvenstvu, uspio je napraviti respektabilan tim koji je svojim navijačima donio nazapamćene trenutke zadovoljstva tog nezaboravnog juna 1998. godine. Želju je vodio u još dva navrata, 2000. i 2007. godine, kada spletom raznih okolnosti na ''Grbavicu'' nije donio trofeje. U međuvremenu, u klubu je obavljao razne funkcije poput sportskog direktora i direktora stadiona ''Grbavica''.
Ipak, pored svega, ostat će upamćen kao jedini igrač koji je sa Željezničarom osvojio titule prvaka i kao igrač, i kao trener, postigavši tako uspjeh koji će ostati san i mnogim generacijama poslije.

Izvor: fkzeljeznicar.ba

[OnlyLeft22]

Lijepo je navesti izvor, makar bio mutan (čitaj netačan).
Svjedočim da sam u periodu 1960 - 1980 gledao pa skoro svaku utakmicu, i treninge čak i dotični je pod BB igrao samo u plavim haljinama.
Sad navodim i izvor Fk Željo....pa piše:

Rijetki su sportisti koji su titule osvajali i kao igrači i kao treneri. U fudbalu se skoro na prste jedne ruke mogu pobrojati treneri koji su trenerske kao i igračke trofeje, proslavili u jednom klubu. Enver Hadžiabdić spada u red tih odabranih velikana. ''Hadžija'' je kao igrač osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1972. godine, da bi 25 godina poslije, isti uspjeh ponovio i kao trener – ovaj put u prvenstvu Bosne i Hercegovine. Čak ni danas ne postoji nijedan navijač Željezničara koji neće u jednom dahu izdiktirati imena igrača iz te nezaboravne ekipe koja je suvereno osvojila naslov šampiona bivše države, baš kao i one koja je osvojila prvi poslijeratni naslov prvaka države. U oba ta tima, neizostavno je ime Envera Hadžiabdića.

Rođen je u Beogradu 06. novembra 1945. godine, u željezničarskoj porodici koja je često mijenjala mjesto prebivališta. Osim u Beogradu, živio je u Jajcu, Bugojnu i Travniku gdje i započeo svoj fudbalski put.

Nije dugo trebalo ljudima iz Željezničara da zapaze talent mladića koji sa svega 17 godina igrao za prvi tim Bratstva iz Travnika. Sudbina je htjela da njegovo Bratstvo odigra vrlo važnu utakmicu sa trebinjskim Leotarom, koja je odlučivala o plasmanu u viši rang takmičenja. U to vrijeme, trener Leotara bio je Marsel Žigante koji nedugo zatim preuzima ekipu Željezničara. Prvi potez po dolasku u Sarajevo, bio je dovođenje mladog travničkog defanzivca. Od tog dana daleke 1965. godine, Hadžiabdić i Željo uspostavili su jednu nevjerovatnu, neraskidivu vezu koja traje do dana današnjeg.
Najveći dio igračke karijere proveo je u Željezničaru, za koji je debitovao 1965. godine. Na ''Grbavici'' je ostao narednih 9 godina, odigravši ukupno 460 utakmica, od čega 268 u prvenstvu i kup-u. U zvaničnim utakmicama, postigao je i 2 gola.

Najveći dio karijere proveo je na defanzivnim pozicijama u ekipi, mada je svoju premijernu sezonu odigrao kao igrač navale. Bio je nezamjenjiv u ekipi koja je igrala vrlo važnu ulogu u domaćem fudbalu s kraja 60-tih, i početka 70-tih godina. Beskompromisan borac, izuzetno požrtvovan na terenu, neumoran, trkački uvijek raspoložen – bio je ljubimac publike na ''Grbavici'', na kojoj i danas uživa veliko poštovanje.

S dosta uspjeha nastupao je i za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Sakupio je ukupno 11 nastupa, a posebno je vrijedno istaći nastup na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Njemačkoj kada je odigrao nekoliko sjajnih utakmica. Posljednji susret u dresu s državnim grbom odigrao je protiv Švedske u Dizeldorfu.

U vrijeme kada je nastupao za jugoslovensku reprezentaciju, smatrali su ga jednim od najboljih odbrambenih igrača na svijetu, što mu je obezbijedilo transfer u tada respektabilni belgijski Charleroi. U Belgiji se zadržao 5 sezona prije zaključenja profesionalne igračke karijere. Kuriozitet je da je, iako izuzetno požrtvovan fudbaler koji nije štedio ni sebe ni protivnika, u cijeloj karijeri dobio samo jedan crveni karton i to na utakmici protiv Vojvodine u Novom Sadu. Bio je pravi ratnik na terenu ali blage naravi, i dosta miran van njega. Zbog toga je bio omiljen među saigračima ali i igračima protivničkih timova.

Jednako uspješan, bio je i kao trener. Poveo je ''plave'' do prve poslijeratne titule prvaka BiH, kada je na ''Koševu'' savladan gradski rival golom Zubanovića u posljednjim trenucima utakmice. Od prosječne ekipe, koja je do njegovog dolaska igrala sporednu ulogu u domaćem prvenstvu, uspio je napraviti respektabilan tim koji je svojim navijačima donio nazapamćene trenutke zadovoljstva tog nezaboravnog juna 1998. godine. Želju je vodio u još dva navrata, 2000. i 2007. godine, kada spletom raznih okolnosti na ''Grbavicu'' nije donio trofeje. U međuvremenu, u klubu je obavljao razne funkcije poput sportskog direktora i direktora stadiona ''Grbavica''.
Ipak, pored svega, ostat će upamćen kao jedini igrač koji je sa Željezničarom osvojio titule prvaka i kao igrač, i kao trener, postigavši tako uspjeh koji će ostati san i mnogim generacijama poslije.

Izvor: fkzeljeznicar.ba

Ma znam da nije igrao za Velež nego su ovi napravili istu grešku kao ja

[OnlyLeft22]

Koliko smo bodova imali u PLBIH nakon 16 kola

2002/03: 20
2006/07: 27
2007/08. 20
2008/09: 14
2009/10: 27
2010/11: 16
2011/12: 20
2012/13: 14
2013/14: 25
2014/15: 23
2015/16: 8
2019/20: 19
2020/21: 24
2021/22: 17
2022/23: 22

[OnlyLeft22]

1982/83

[OnlyLeft22]

1997/98

Dženan Šegetalo 28, Avdo Kalajdžić 27/2, Dženan Zaimović 26/3, Adis Obad 26/13, Enes Bebanić 26/2, Semir Kaplan 25, Adnan Kadrić 22/3, Miralem Greljo 22, Esad Salčin 22/1, Adis Kodro 21/1, Admir Velagić 19/1, Samir Ćemalović 18/2, Admir Kajtaz 15/1, Omer Čampara 14/2, Hidajet Mehremić 14/4, Mehmed Teletović 14/3, Saša Čehajić 13, Elis Šejtanić 9/1, Adnan Dizdarević 8, Azer Torlo 7, Sanel Zekić 7, Mustafa Dedić 4/2, Nedžad Serdarević 4, Alen Rahimić 2, Dženan Džinović 1.

[OnlyLeft22]

Zvonic je odigrao 290 utakmica u dresu Veleza

Premijer Liga BiH - 177
Prva Liga FBIH - 82
Kup BiH - 27
Conference League - 4

El capitano

[OnlyLeft22]

2012/13
Ševko Okić 27/7/4, Anel Hebibović 26/4/4, Denis Zvonić 26/1/0, Mustafa Kodro 22/0/0, Mirza Ćemalović 21/8/0, Samir Merzić 21/1/1, Zlatko Kazazić 21/0/0, Ajdin Nuhić 17/0/0, Adnan Bobić 17/26/2, Nedžad Serdarević 16/1/2, Admir Vladavić 15/0/0, Bojan Letić 15/0/0, Rijad Demić 13/1/1, Amer Mahinić 13/0/0, Senedin Oštraković 13/8/7, Amir Zolj 13/0/0, Danijel Majkić 13/3/1, Adi Mehremić 12/0/3, Alidin-Dino Hajdarović 12/1/0, Almir Pliska 12/0/0, Lazar Vidić 12/0/1, Aldin Šišić 11/1/0, Anel Čurić 10/2/0, Armel Škaljić 8/0/0, Admir Kajtaz 6/0/0, Marsel Mace 6/0/3, Maid Jaganjac 6/0/0, Milan Knežević 5/0/0, Matijas Pejić 4/0/0, Fadil Marić 1/0/0.

Games/Goals/Assists

Najbolji strijelac: Mirza Cemalovic - 8
Najbolji asistent: Okic/Hebibovic - 4
Najveca domaca posjeta: Velez - Zrinjski 2,200
Najveca pobjeda: Velez - Travnik 6:0
Pozicija na tabeli: 13
Kup BiH: 1/8

[OnlyLeft22]

2007/08
Mustafa Kodro 28/1, Adis Obad 27/7, Edis Kurtanović 25, Elvir Čolić 25/3, Delimir Bajić 23/1, Darko Gubeljić 22/1, Admir Kajtaz 21/5, Almir Raščić 19, Dženan Zaimović 19/2, Amer Jugo 17/3, Anel Delalić 17/2, Asim Škaljić 15, Dejan Drakul 15/1, Nedžad Serdarević 14/4, Admir Velagić 14, Asmir Džafić 12/1, Ekrem Hodžić 11, Adi Musli 10, Danijel Majkić 10, Armel Škaljić 9/1, Adnan Kadrić 8, Aner Ljeljak 7/4, Kajan 6, Dženan Duraković 6, Igor Remetić 4, Alen Pajić 4, Rijad Demić 4, Amir Zolj 3, Mark Konrad 3/1, Semir Čajdin 3, Dragan Babić 3, Emir Hadžiđulbić 2, Vedran Hamzić 2, Sanel Demić 2, Edin Kozica 2, Vedran Benić 1.

Najbolji strijelac: Adis Obad - 7
Najbolji asistent: ?
Najveca domaca posjeta: Velez - Sarajevo 6,000
Najveca pobjeda: Velez - Slavija 4:0
Pozicija na tabeli: 9
Kup BiH: 1/8

[OnlyLeft22]

1965/66

Alfonz Horvatić 23/0, Fadil Dugalić 6/0, Esad Dugalić 1/0, Zejnil Selimotić 30/3, Nikola Benco 29/2, Jovan Račić 27/0, Slobodan Primorac 26/2, Franjo Džidić 15/1, Mehmed Handžić 14/0, Ahmet Glavović 5/0, Zdravko Rodin 4/0, Faruk Džafić 4/0, Kemal Šestić 28/15, Muhamed Glavović 28/3, Omer Oručević 25/4, Muhamed Mujić 24/7, Nusret Čerkić 23/7, Miroslav Kordić 21/2, Željko Barbarić 4/0, Salem Halilhodžić 3/1, Borislav Sedlarik 2/0

Najbolji strijelac: Kemal Šestić - 15
Najbolji asistent: ?
Najveca domaca posjeta: Velez - C. Zvezda 20,000
Najveca pobjeda: C. Zvezda - Velez 2:6
Pozicija na tabeli: 3
Kup Jugoslavije: 1/32

[OnlyLeft22]

Juzna Koreja - Velez 1:1
24.6-1988
Petranovic, Hadziabdic, Sisic, Jedvaj, Djurasovic, Barbaric, Kodro, /Jurilj/, Gudelj, Repak, Karabeg, Tuce, /Popovic/

Gledalaca: 50.000

[OnlyLeft22]

Italy - Team Europe 0:3
25.2.1981.
Stadio Olimpico

Napadaci:
Gerd Muller - Bayern Munich
Vahid Halilhodzic - Velez Mostar

Goals:
Allan Simonsen
Vahid Halilhodzic
Tony Woodcock

[OnlyLeft22]

05.02.1946.

Rijetko je u našem športu za vrijeme stare Jugoslavije bilo klubova, koji su poput mostarskog ≫Veleža≪ dosljedno i pošteno stajali na liniji borbe za prava čovjeka, naročito radnog čovjeka i njegove omladine. Okupljajući omladinu i prodirući u široke mase naroda, ≫Velež≪ se nije nikada u svojoj prošlosti poveo za primjerom ostalih klubova, .koji su šport i svojo uske lokalne i šovinističke ciljeve potčinjavali crnoj reakciji i bili igračka u rukama nenarodnih režima bivše Jugoslavije. Gledajući pravilno na svrhu športa, koji nikada ne smije da se odvoji od opštih interesa i ciljeva naroda i države, ≫Velež≪ nije mogao a da ne dođe u sukob sa postojećim vlastodršcima stare Jugoslavije nije mogao, jer rad ≫Veleža≪ u narodu nije bio dirigovan odozgo, već je nalazio svoju pokretačku snagu u progresivnim narodnim masama, u naprednoj omladini i svjesnom radništvu. Naravno, takav stav i rad mostarskog ≫Veleža≪ nije mogao da se odvija nesmetano i da uživa blagonaklonost tadašnjih vladajućih užima. Evo, pred nama se nalazi članak ≫Povodom zabrane RŠK ≫Veleža≪. Članak je izašao u ilegalnom listu ≫Riječ bosanske omladine≪ u broju od 15 juna 1940 godine. Sadržaj članka glasi: ≫Kroz dvije decenije svog djelovanjat Radnički športski klub „Vele“ pokazao je zavidne rezultate kako na športskom polju (futbal, ping-pong, boks, turizam,, laka, atletika) tako i na prikupljanju i vaspitanju omladine. U futbalu je ovaj klub postigao lijepe rezultate, osvojivši više puta prvenstvo bosanskoheroegovačkog potsavezu. Cjelokupna poštena i konstruktivna kako radnička i studentska, tako i druga omladina Mostara, aktivno je učestvovala u radu ovog kluba. Zajednički masovni izleti, omladinske i kulturne priredbe i predavanja na kojima su se tretirali aktuelni problemi, pozitivno su djelovali na omladinu koja je bila prepuštena sama sebi. Na taj način razvio se kod nje smisao za rad i drugarstvo i pobudilo interesovanje, kako za čisto omladinske tako i za druge suvremene probleme. Ovako obimom i koristan rad, naročito među omladinom, nije konvenirao neprijateljima omladine i naroda, pa ono što nije učinila najcrnja reakcija u doba diktature, učinilo je reakcionarno vodstvo HSS. Oni govore o punoj demokratizaciji našeg unutrašnjeg života zabranjuju rad Radničkom športskom klubu ≫Velež“. $a uobičajenom motivacijom: ≫Prešlit su stutani plan rada i nosili su nedozvoljene znakce (a one se nose već 20 godina) i destruktivno djeluju na vaspitanje omladine“.Na taj način reakcija je jednim aktom branila rad klubu, koji broji više od hiljadu članova i koji je kako u športutako i u vaspitanju omladine učinio više nego i jedno društvo u našem gradu. Ovaj drski napad reakcije izazvao je ogorčenje i negodovanje kako kod članova kluba, tako i kod njegovih mnogobrojnih prijatelja u cijeloj Bosni i Hercegovini i kod cjelokupne poštene javnosti, koja je sa simpatijama pratila rad ovog društva.≪. Ovaj nepošteni postupak bivših vlastodržaca prema mostarskom ≫Veležu ≪ dogodio se 1940 godine, kada je već osvajački fašizam zagazio u rat, a bivša Jugoslavija već je stajala u sjeni nacifašističke agresije. Pa ipak, nenarodni vlastodršci bivše Jugoslavije nisu tada osjetili strah od Hitlera, oni nisu pomišljali na odbranu svoje zemlje, na potrebu jedinstva i jačanja antifašističkog fronta u zemlji. Ne, oni su svjesno zaplivali u vode fašizma, oni su više volili izdaju svojih naroda i države od životnih interesa i slobode svojih naroda. Stoga je i zabrana djelovanja ≫Veleža< u to doba bila logična posljedica njihove protunarodne politike. Ova politika izdaje vladajuće klike manifestovala se kasnije u toku čitave narodno-oslobodilačke borbe, nasuprot herojskom učešću članstva ≫Veleža ≪ u oslobodilačkoj borbi naših naroda u toku fašističke okupacije. Tako je tok događaja razotkrio zaista pravu ≫destruktivnost≪ vladajuće klike bivše Jugoslavije, a mostarski ≫Velež≪, njegovo članstvo i masa njegovih prijatelja, pokazali su u narodno-oslobodilačkoj borbi, šta je značio rad, borba i djelovanje ovog društva u teku minulih 25 godina Zaista, period oslobodilačke borbe naših naroda u otadžbinskom ratu i učestvovanje članstva ≫Veležа< u toj borbi — jeste ujedno i period najsvijetlije povijesti mostarskog ≫Veleža≪. To je kruna uspjeha jednog športskog društva, koje nikada nije išao u raskorak sa opštim i pravim interesima svoga naroda.

FORZA VELEZ LJUBAVI MOJA

[OnlyLeft22]

U nedjelju 30 septembra gostuje na revanš utakmici R. F. D. Velež iz Mostara sa F. D. “Jedinstvom” iz Visokog, za koju vlada veliko interesovanje ne samo u Visokom nego i u okolici, pošto “Velež” prvi puta nastupa poslije oslobođenja. Poslije utakmice daje se igranka u čast gostiju.

26.09.1945.

[OnlyLeft22]

Sezona 1945/46

FK Željezničar - FK Velež 2:1
Strijelac: Hrvić

Rebac, Kljajo, Bošković, Brajković, Šestić, Trbonja, Mustagrudić, Hrvić, Novak, Petrović i Momić

[OnlyLeft22]

Ivo Coric
Ivan Golac
Eugen Svast
Ivo Radovnikovic
Bernard Hugl
Ratomir Cabric
Gustav Lechner
Haldun Hrvic
Miodrag Filipovic
Domagoj Kapetanovic
Mirko Kokotovic
Sulejman Rebac
Muhamed Mujic
Vukasin Visnjevac
Milos Milutinovic
Dusan Bajevic
Enver Maric
Zarko Barbaric
Salem Halilhodzic
Franjo Dzidic
Zejnil Selimotic
Sedin Tanovic
Nusret Cerkic
Sejo Kajtaz
Avdo Kalajdzic
Ahmet Glavovic
Zijo Tojaga
Kemal Hafizovic
Husnija Arapovic
Mensud Durakovic
Rade Jovicic
Milomir Seslija
Anel Karabeg
Emir Tufek
Milorad Mitrovic
Abdulah Ibrakovic
Demir Hotic
Milomir Odovic
Mirza Varesanovic
Asmir Dzafic
Ibro Rahimic
Nedim Jusufbegovic
Dzelaludin Muharemovic
Dragi Kanatlarovski
Fedja Dudic
Amar Osim

[OnlyLeft22]

Clanska prije rata (1986)

A unutra pise:
Clanska karta broj:
Prezime:
Ime:
Rodjen:
Mjesto rodjenja:
Mjesto boravka:
Adresa:
Clan od:

1986. godine smo imali preko 10,000 clanova

[gnojnice]

Clanska prije rata (1986)

A unutra pise:
Clanska karta broj:
Prezime:
Ime:
Rodjen:
Mjesto rodjenja:
Mjesto boravka:
Adresa:
Clan od:

1986. godine smo imali preko 10,000 clanova

fascinantno. daj još ovoga.

[OnlyLeft22]

[OnlyLeft22]

Igraci Veleza (bivsi ili buduci igraci) - na olimpijskim igrama

1948:
Miroslav Brozovic

1956:
Muhamed Mujic
Kruno Radiljevic

1964:
Ivan Curkovic

1980:
Vladimir Matijevic
Boro Primorac
Miso Krsticevic

1988:
Alexei Prudnikov - USSR
Ivica Barbaric
Semir Tuce


Grande Velez