Čuveni engleski pisac i teoretičar jezika Samuel Johnson u osamnaestom vijeku je ustvrdio kako su rječnici poput satova. I najlošiji je bolji od nikakvog, ali ni od najboljeg ne možete očekivati da bude potpuno tačan.
U svakom jeziku tako postoji riječ ili pojam kojeg je gotovo nemoguće doslovno prevesti. Nemoguće mu je – ako poput nekih ne silujete riječi – značenje jednostavno objasniti ne samo u pandanu iz tog nekog jezika na koji prevodite nego i pokušavajući stvari pojasniti u praksi. Recimo, u našem jeziku takva je riječ – raja. Ona ustvari nema baš potpuno isti smisao ni u različitim narječjima u našoj zemlji, pa se ono što mi danas svrstamo pod pojam raje pretvorilo u lokalizam koji se promijenio u odnosu na korijen i evoluirao do te mjere da je gotovo neobjašnjiv. Nisu raja samo grupa prijatelja; raja je mnogo više od toga.
I naravno da izuzetak od toga nisu ni Argentinci i njihova verzija španskog. Kako je nama nemoguće objasniti šta ustvari znači raja, njima je nemoguće baš doslovno prevesti riječ chabón. Nekada davno koristili su pojam chambon da bi opisali smotanog ili nesposobnog čovjeka, a 1950-ih su ga okrenuli – po šatrovački – pa je boncha bila blaga uvreda ili ono što mi zovemo šeprtljom. Ali jezik je živ, a već 1980-ih sleng je ponovo vratio blago izmijenjenu prvobitnu riječ, pa je chabón postao drug, prijatelj, neko koga poznajete i koga osjećate bliskim.
Chabón je jedan od nas, neko iz raje.
Ove sedmice, dok smo se patili s gledanjem jadne i čemerne reprezentacije, potpis na novi ugovor s Rođenima (još jedna riječ koju ne možete prevesti strancima) stavio je Fernando Dario Ferreyra. I bila je to najbolja moguća vijest.
Ovaj Argentinac u Mostar je stigao, kao uostalom i drugi stranci, kao potpuni misterij. Sve što smo znali je da je rođen u Buenos Airesu 19. januara 1997. i da je, kako je sam pojasnio, karijeru gradio preko jedne od Barceloninih filijala u rodnom gradu te Boca Juniors, gdje je nastupao u drugoj ekipi. A naravno, takva misterija automatski povlači dvije stvari. Prvo ogromna očekivanja, obzirom na referencu velikog kluba, ali istovremeno i ogromnu sumnju i rezerviranost prema samom igraču.
Sve ono što nismo znali naučili smo u dvadeset mjeseci koliko Dario nosi crveni dres. Debitirao je 10. marta 2018. u remiju s Olimpikom na Otoci (0-0) i od tada odigrao 52 utakmice (51 ligašku), u svakoj dajući apsolutni maksimum. Naučili smo da je naš Dario velika radilica, iako omalen izuzetno čvrst igrač koji ne preza od duela. Polivalentan igrač za kojeg niste sigurni da li je prirodno lijevi ili desni bek, jer obje je pozicije odrađivao vrhunski. I naravno, imao je svojih lošijih i mnogo više boljih dana, ali Dario je.u ove dvije godine postao konstanta, igrač čije ime automatski izgovorite kada razmišljate o najboljim pojedincima koje imamo.
Dario ostavlja utisak povučenog i šutljivog dječaka koji marljivo radi i disciplinirano ispunjava zadatke. No, takvih je igrača mnogo, ali malo je onih koji dođu sa strane i svaki put kada obuku dres imate osjećaj da su ponosni na to. Obični i skromni mladić koji se lako uklopio i postao jedan od nas, jedan od Rođenih, neko iz raje.
Un chabón con la camiseta roja.
http://crvenahronika.com/jedan-od-nas/
