NBA chat/svastara/prepucavanja
Moderatori/ce: KK_Bosna,CashMan,kad_kako,Pasha
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
https://telesport.telegram.hr/kolumne/c ... le-jokica/
Postoji li išta nebitnije od jedne jedine NBA utakmice, pogotovo one odigrane prije Nove godine? Premda je pobjeda ostvarena u prosincu jednako važna za konačno stanje na tablici kao i pobjeda u ožujku, a s obzirom na izjednačenost momčadi ove godine jedna pobjeda bi mogla značiti razliku između prednosti domaćeg parketa u prvoj rundi i igranja play-ina, dojam je kako su pobjede ostvarene krajem sezone puno važnije. Tada više nema lufta, nema prostora u kojem možete ispraviti ranije pogreške. Ljudi uostalom pridaju veću pozornost kraju nego početku, a još više nego sredini. Prokleto je to naše linearno percipiranje vremena koje se često prelijeva i u linearno percipiranje narativa.
Koliku težinu onda može imati jedna jedina utakmica odigrana prije Nove godine? Nikakvu. Ona je samo tračak u vremenu, kap u slapu, jedan vez na bogatoj tapiseriji sezone. Čemu pridavati pozornost nečem tako trivijalnom? Možemo pričati o blokovima utakmica, o trendovima, možemo ekstrapolirati iz obimnijeg uzorka, ali jedna utakmica? Nebitno. No, iznimke uvijek postoje.
Jedna utakmica, onu koju je Nikola Jokić odigrao za Božić 2022. zaslužuje da se o njoj isprede epska pjesma.
Dvostruki MVP odigrao je remek-djelo. Trijumf nad Sunsima u produžetku blagdanske utakmice nije bio samo izolirani izraz individualne briljantnosti jednog igrača, on je bio detaljna prezentacija svih vrlina, svih vještina, svih mogućnosti koje taj igrač posjeduje. Bila je to demonstracija znanja nepobitnog eksperta u svom polju, doktorska dizertacija košarkaškog genija. Nikola Jokić pokazao je što sve košarka može biti. Pokazao je da je i dalje jedinstven igrač. Premda košarka trenutno prolazi kroz eru redefiniranja tradicionalnih uloga koja je sa sobom donijela diverzifikaciju vještina, i u kojoj visina više ne propisuje što ćete točno igrati, Jokić je tu redefiniciju odvukao u ekstrem.
Ove sezone za mene nema sumnje. Nikola Jokić je najbolji NBA igrač
Čovjek omogućuje Nuggetsima da igraju košarku kakvu nitko drugi ne igra, što kod suparnika iziskuje ogromnu dozu prilagodbi na koje nužno nisu navikli.* Nuggetsi tako ulaze u svaku utakmicu s određenom dozom prednosti koja raste i raste, ovisno o tome koliko Jokić uspijeva dominirati svojim matchupom. Na stranu to što niti jedan centar nije sposoban razigravati momčad konzistentno i inspirirano kao Jokić iz post-upova, s lakta ili kroz hand-off akcije; niti jedan centar u povijesti lige nije igrao primarnog playa često donoseći loptu u fazu napada preko centra ili primajući je na trici kako bi organizirao igru. Ta njegova sposobnost izbacuje obrane iz ravnoteže i uništava uobičajene rotacije.
*Ta prednost malčice kopni u doigravanju kad imate seriju od četiri do sedam utakmica da uvedete mehanizme igre u obrani i testirate matchupove dok ne pronađete odgovarajući. Ovako, u jednoj utakmici, najčešće dok letite avionom, teško je uigrati neke nove sheme koje mogu efikasno uštopati Jokića, a još manje ima smisla ozbiljno ih uigravati kad je on jedini igrač takvog tipa u ligi (sve dok glupi Rocketsi ne oslobode Alperena Şengüna).
Najgora stvar u vrhunskom momčadskom sportu je razmišljanje. Jako malo igrača ima sposobnost brzog procesuiranja informacija zbog čega je automatizam — kako individualni, tako i momčadski, toliko bitan — jer on kupuje vrijeme. Kad vam suparnik oduzme automatizam, ulazite u probleme, a Jokić to radi možda i bolje od bilo kojeg drugog igrača.
Zato što može sve.
Bilo je zabavno gledati Sunse kako mijenjaju primarnog obrambenog igrača na njemu, stavljajući čas De’Andrea Aytona, čas Chrisa Paula na njegova leđa, mijenjajući težinske kategorije kao da su Oscar De La Hoya. No, Jokić je bio sposoban iskoristiti sve deficite koje su takve promjene predstavljale. Napadao je Paula leđima tjerajući Sunse da pomažu na high postu, preciznim dodavanjim je iskorištavao rupčagu u reketu nastalu Aytonovim izlascima na tricu te ga je napadao ulazima koji su ga izbacivali iz ravnoteže; šutirao je preko nižeg Bismacka Biyomba te je masom izguravao 40 kila lakšeg Mikala Bridgesa kad bi se ovaj switchao.
Jokić je demonstrirao koliko vještina posjeduje, poput nekakvog lika u Diablu na 90. levelu. Pogodio je dvije trice — jednu otvorenu nakon hand-offa, drugu preko ruke. Stavio je nekoliko šuteva s poludistance, često uz velik kontakt, koristeći patentirani Sombor Shuffle, šutirajući s jedne noge dvije i pol minute prije kraja produžetka. Pospremao je svoje klasične krumpire oko obruča. Pokazao je zavidnu leđnu tehniku gađajući horoke i nevjerojatno spretan rad nogu poentirajući iz prekrasnog, gotovo pa baletanskog spina na Paulu. Smećario je na ofenzivnom skoku kad god je mogao, popravljajući promašaje kako svoje tako i one suigrača. Bio je ubojit na short rollu, granajući akcije Nuggetsa u često nepredvidivim smjerovima.
Njegovo postavljanje screenova na uručivanju lopte, ili čak mimo lopte, preraslo je u nekakvu vrstu art bruta: dovoljno snažno da ubije suparnika, a opet lijepo, gotovo elegantno u svojoj efikasnosti jer ga ne isključuje iz igre nego ga gura u nju, koristeći odbijanje od suparničkih tijela da se odmah odbije prema obruču kao kuglica u fliperu ili mladi panker u šutki.
Ne čudi stoga što Jokić igra svoju najefikasniju sezonu u karijeri, zabijajući 25,4 poena iz samo 15,6 šutova. Ne čudi što Nuggetsi zabijaju 27,9 poena više na 100 posjeda kad je on na parketu nego kad nije, što je apsurdna brojka čak i ako uzmemo u obzir koliko loše je Denverova klupa ove sezone znala izgledati. Ne čudi ni to što ga 0,6 asistencija po utakmici dijeli od triple-double prosjeka. Ne čudi to što su Nuggetsi prva ekipa Zapada, unatoč tome što Jamal Murray još uvijek nije onaj stari i što se Michael Porter Jr. opet ozlijedio. Jokićeva efikasnost, njegovo razumijevanje geometrije košarkaškog prostora, njegovo poznavanje suigrača i njihovih tendencija, njegova izuzetna kondicija koju više nitko ne može dovesti u pitanje glavni su razlog zašto Nuggetse svrtavam u krug ozbiljnih contendera.
Sve smo ove karakteristike mogli vidjeti tijekom Božićne utakmice.
Mogli smo vidjeti i njegovu poboljšanu obranu — i na razini screena i u dropu, i u konačnici na obruču. Jokić je od rupčage u obrani postao iznadprosječni defenzivac koji koristi masu da bi usmjerio suparnike ili ih izgurao iz pozicije, koji je inteligencijom kompenzirao prvobitne loše instinkte i koji je stalno aktivan — bilo rukama, bilo nogama — što dodatno demonstrira novopronađenu kondiciju.
Jokić je miljenik naprednih defenzivnih statistika, a njih potkrepljuje i golo oko. Obrana je primarni razlog zašto; da mi neka budala ponudi mogućnost glasovanja za MVP-ja, u protekle dvije sezone ne bi glasao za Jokića nego za Giannisa, ali ove sezone za mene nema sumnje. Nikola Jokić je najbolji NBA igrač.
Samo su trojica ljudi u prošlosti uzela MVP nagradu tri sezone zaredom — Bill Russell, Wilt Chamberlain i Larry Bird — te su zamor glasača i nagrađivanje onih koji još nisu osvojili nagradu često kulminirali bizarnim odlukama, pa iskreno sumnjam da će Jokić, čak i ako nastavi igrati na ovaj način, uzeti titulu triput zaredom, ali tko god da mu odluči dati glas, moći će ponuditi ovu predstavu kao krunski dokaz njegove genijalnosti. Na dan kada je Jason Tatum odigrao četvrtu četvrtinu koja zaslužuje svoje mjesto u Muzeju suvremene umjetnosti, Jokić je odigrao utakmicu koja zaslužuje čitavo krilo. 41 poen. 15 skokova. 15 asistencija. Čak i gole, sirove brojke ilustriraju koliko je velik.
Postoji li išta nebitnije od jedne jedine NBA utakmice, pogotovo one odigrane prije Nove godine? Premda je pobjeda ostvarena u prosincu jednako važna za konačno stanje na tablici kao i pobjeda u ožujku, a s obzirom na izjednačenost momčadi ove godine jedna pobjeda bi mogla značiti razliku između prednosti domaćeg parketa u prvoj rundi i igranja play-ina, dojam je kako su pobjede ostvarene krajem sezone puno važnije. Tada više nema lufta, nema prostora u kojem možete ispraviti ranije pogreške. Ljudi uostalom pridaju veću pozornost kraju nego početku, a još više nego sredini. Prokleto je to naše linearno percipiranje vremena koje se često prelijeva i u linearno percipiranje narativa.
Koliku težinu onda može imati jedna jedina utakmica odigrana prije Nove godine? Nikakvu. Ona je samo tračak u vremenu, kap u slapu, jedan vez na bogatoj tapiseriji sezone. Čemu pridavati pozornost nečem tako trivijalnom? Možemo pričati o blokovima utakmica, o trendovima, možemo ekstrapolirati iz obimnijeg uzorka, ali jedna utakmica? Nebitno. No, iznimke uvijek postoje.
Jedna utakmica, onu koju je Nikola Jokić odigrao za Božić 2022. zaslužuje da se o njoj isprede epska pjesma.
Dvostruki MVP odigrao je remek-djelo. Trijumf nad Sunsima u produžetku blagdanske utakmice nije bio samo izolirani izraz individualne briljantnosti jednog igrača, on je bio detaljna prezentacija svih vrlina, svih vještina, svih mogućnosti koje taj igrač posjeduje. Bila je to demonstracija znanja nepobitnog eksperta u svom polju, doktorska dizertacija košarkaškog genija. Nikola Jokić pokazao je što sve košarka može biti. Pokazao je da je i dalje jedinstven igrač. Premda košarka trenutno prolazi kroz eru redefiniranja tradicionalnih uloga koja je sa sobom donijela diverzifikaciju vještina, i u kojoj visina više ne propisuje što ćete točno igrati, Jokić je tu redefiniciju odvukao u ekstrem.
Ove sezone za mene nema sumnje. Nikola Jokić je najbolji NBA igrač
Čovjek omogućuje Nuggetsima da igraju košarku kakvu nitko drugi ne igra, što kod suparnika iziskuje ogromnu dozu prilagodbi na koje nužno nisu navikli.* Nuggetsi tako ulaze u svaku utakmicu s određenom dozom prednosti koja raste i raste, ovisno o tome koliko Jokić uspijeva dominirati svojim matchupom. Na stranu to što niti jedan centar nije sposoban razigravati momčad konzistentno i inspirirano kao Jokić iz post-upova, s lakta ili kroz hand-off akcije; niti jedan centar u povijesti lige nije igrao primarnog playa često donoseći loptu u fazu napada preko centra ili primajući je na trici kako bi organizirao igru. Ta njegova sposobnost izbacuje obrane iz ravnoteže i uništava uobičajene rotacije.
*Ta prednost malčice kopni u doigravanju kad imate seriju od četiri do sedam utakmica da uvedete mehanizme igre u obrani i testirate matchupove dok ne pronađete odgovarajući. Ovako, u jednoj utakmici, najčešće dok letite avionom, teško je uigrati neke nove sheme koje mogu efikasno uštopati Jokića, a još manje ima smisla ozbiljno ih uigravati kad je on jedini igrač takvog tipa u ligi (sve dok glupi Rocketsi ne oslobode Alperena Şengüna).
Najgora stvar u vrhunskom momčadskom sportu je razmišljanje. Jako malo igrača ima sposobnost brzog procesuiranja informacija zbog čega je automatizam — kako individualni, tako i momčadski, toliko bitan — jer on kupuje vrijeme. Kad vam suparnik oduzme automatizam, ulazite u probleme, a Jokić to radi možda i bolje od bilo kojeg drugog igrača.
Zato što može sve.
Bilo je zabavno gledati Sunse kako mijenjaju primarnog obrambenog igrača na njemu, stavljajući čas De’Andrea Aytona, čas Chrisa Paula na njegova leđa, mijenjajući težinske kategorije kao da su Oscar De La Hoya. No, Jokić je bio sposoban iskoristiti sve deficite koje su takve promjene predstavljale. Napadao je Paula leđima tjerajući Sunse da pomažu na high postu, preciznim dodavanjim je iskorištavao rupčagu u reketu nastalu Aytonovim izlascima na tricu te ga je napadao ulazima koji su ga izbacivali iz ravnoteže; šutirao je preko nižeg Bismacka Biyomba te je masom izguravao 40 kila lakšeg Mikala Bridgesa kad bi se ovaj switchao.
Jokić je demonstrirao koliko vještina posjeduje, poput nekakvog lika u Diablu na 90. levelu. Pogodio je dvije trice — jednu otvorenu nakon hand-offa, drugu preko ruke. Stavio je nekoliko šuteva s poludistance, često uz velik kontakt, koristeći patentirani Sombor Shuffle, šutirajući s jedne noge dvije i pol minute prije kraja produžetka. Pospremao je svoje klasične krumpire oko obruča. Pokazao je zavidnu leđnu tehniku gađajući horoke i nevjerojatno spretan rad nogu poentirajući iz prekrasnog, gotovo pa baletanskog spina na Paulu. Smećario je na ofenzivnom skoku kad god je mogao, popravljajući promašaje kako svoje tako i one suigrača. Bio je ubojit na short rollu, granajući akcije Nuggetsa u često nepredvidivim smjerovima.
Njegovo postavljanje screenova na uručivanju lopte, ili čak mimo lopte, preraslo je u nekakvu vrstu art bruta: dovoljno snažno da ubije suparnika, a opet lijepo, gotovo elegantno u svojoj efikasnosti jer ga ne isključuje iz igre nego ga gura u nju, koristeći odbijanje od suparničkih tijela da se odmah odbije prema obruču kao kuglica u fliperu ili mladi panker u šutki.
Ne čudi stoga što Jokić igra svoju najefikasniju sezonu u karijeri, zabijajući 25,4 poena iz samo 15,6 šutova. Ne čudi što Nuggetsi zabijaju 27,9 poena više na 100 posjeda kad je on na parketu nego kad nije, što je apsurdna brojka čak i ako uzmemo u obzir koliko loše je Denverova klupa ove sezone znala izgledati. Ne čudi ni to što ga 0,6 asistencija po utakmici dijeli od triple-double prosjeka. Ne čudi to što su Nuggetsi prva ekipa Zapada, unatoč tome što Jamal Murray još uvijek nije onaj stari i što se Michael Porter Jr. opet ozlijedio. Jokićeva efikasnost, njegovo razumijevanje geometrije košarkaškog prostora, njegovo poznavanje suigrača i njihovih tendencija, njegova izuzetna kondicija koju više nitko ne može dovesti u pitanje glavni su razlog zašto Nuggetse svrtavam u krug ozbiljnih contendera.
Sve smo ove karakteristike mogli vidjeti tijekom Božićne utakmice.
Mogli smo vidjeti i njegovu poboljšanu obranu — i na razini screena i u dropu, i u konačnici na obruču. Jokić je od rupčage u obrani postao iznadprosječni defenzivac koji koristi masu da bi usmjerio suparnike ili ih izgurao iz pozicije, koji je inteligencijom kompenzirao prvobitne loše instinkte i koji je stalno aktivan — bilo rukama, bilo nogama — što dodatno demonstrira novopronađenu kondiciju.
Jokić je miljenik naprednih defenzivnih statistika, a njih potkrepljuje i golo oko. Obrana je primarni razlog zašto; da mi neka budala ponudi mogućnost glasovanja za MVP-ja, u protekle dvije sezone ne bi glasao za Jokića nego za Giannisa, ali ove sezone za mene nema sumnje. Nikola Jokić je najbolji NBA igrač.
Samo su trojica ljudi u prošlosti uzela MVP nagradu tri sezone zaredom — Bill Russell, Wilt Chamberlain i Larry Bird — te su zamor glasača i nagrađivanje onih koji još nisu osvojili nagradu često kulminirali bizarnim odlukama, pa iskreno sumnjam da će Jokić, čak i ako nastavi igrati na ovaj način, uzeti titulu triput zaredom, ali tko god da mu odluči dati glas, moći će ponuditi ovu predstavu kao krunski dokaz njegove genijalnosti. Na dan kada je Jason Tatum odigrao četvrtu četvrtinu koja zaslužuje svoje mjesto u Muzeju suvremene umjetnosti, Jokić je odigrao utakmicu koja zaslužuje čitavo krilo. 41 poen. 15 skokova. 15 asistencija. Čak i gole, sirove brojke ilustriraju koliko je velik.
-
BernardBarnjak
- Postovi: 14908
- Pridružen/a: 27 okt 2010, 10:04
- Lokacija: Sarajevo, tribina zapad
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Bernard Barnjak, igrac Sarajeva koji je presao u Hajduk kasnih 80-tih, a u FK Sarajevu bio pravo popularan, ljubimac navijaca.
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
https://telesport.telegram.hr/Kad je Ben Simmons odbio igrati za Sixerse, Daryl Morey je strpljivo čekao idealnog poslovnog partnera, a zapravo se nadao svojoj tihoj patnji. Unatoč tome što je mjesecima prozivan da prihvati manje impresivne ponude. No, zbog svoje sentimentalnosti nije mogao okrenuti glavu na događanja u Brooklynu. Još 2020. je pokušao dovesti Jamesa Hardena iz Houstona u zamjenu za Simmonsa. Na koncu je dočekao da narušeni odnosi u Netsima dosegnu vrhunac kako bi imao bolju poziciju za pregovaračkim stolom. I dobio ono što je želio.
Ujedinjenje s Hardenom za Moreyja je bilo ispunjenje sna. Philadelphia je time spojila dvojicu dominantnih igrača na svojim pozicijama. Joel Embiid, koji se čitavu karijeru pokušavao prilagoditi Simmonsu, a nije došao dalje o uspješne suradnje s JJ Redickom; Harden, igrač koji je u naponu snage postizao prosječno 36 poena, poslije je redefinirao ulogu playmakera, ali nikad nije bio dio istinskog tandema. Svi njihovi pokušaji ostali su nedorečeni.
Ono čemu su se Sixersi nadali bilo je ostavljanje Procesa iza sebe, iskorak u playoffu i etabliranje kao NBA sile. Morey i Harden dobili su sve što su htjeli. Čak i trenera Doca Riversa, s kojim su obojica kontaktirali nakon kolapsa Clippersa i tražili od njega da dođe u Houston. Upornost se isplatila. Međutim, nakon hvaljenih poteza tijekom ljeta, Philadelphia je otvorila sezonu s omjerom 8-7.
Počelo se postavljati logično pitanje: uklapa li se doista Harden u ovu momčad?
Sixersima će se suditi po ishodu u playoffu, a Hardena će se mjeriti po tome koliko je daleko dogurao s njima
U teoriji, to bi trebalo funkcionirati. Nema sumnje da ozljede, poneki sumnjivi trenerski potezi i problemi s dosljednošću nisu utjecali na prosječni učinak u prvim mjesecima. Međutim, Sixersi su s povratkom Hardena dočekali najveći niz u eri njega i Embiida (osam pobjeda zaredom). Premda nije bilo toliko dojmljivih nastupa, jer suparnik ili nije bio pretjerano dobar ili je bio bez svojih glavnih igrača. Dvije, možda najznačajnije, utakmice odigrane su protiv Clippersa i Knicksa za Božić. U oba je dvoboja Philadelphia imala dvoznamenkasti zaostatak, da bi potom okrenula utakmicu u svoju korist.
Harden i Embiid pronašli su balans, uspostavili su dominaciju putem pick and rolla, post-upa i izolacija. Njihov pick and roll ponekad je hodajućeg tempa, ali donosi rezultate. Sixersi predvode NBA po posjedima visokog igrača u takvim situacijama i drugi su po poenima. Što se tiče izolacija, Harden i Embiid su u top 3 po posjedima i poenima. Ključ je lakat, gdje je Embiid nedodirljiv i gdje se načelno ciljaju mismatchevi.
Situacija s Maxeyjem
Philadelphiji je u odsutnosti Tyresea Maxeyja proradilo nekoliko vitalnih dijelova. Harden je više počeo sličiti starom sebi, diktirajući ritam, kreirajući za druge i smišljeno tražeći Embiida na terenu. Jedna od najboljih stvari koju možete napraviti za Embiida je ta da mu dostavite loptu na metar i pol od koša u ranoj fazi napada. Promptno uključivanje Embiida znatno olakšava Hardenu posao i možda lakše nego ikad podebljava njegov konto asistencija.
Činjenica je da Harden izgleda bolje bez Maxeyja, jednako kao što je Maxey izgledao bolje bez Hardena. Pritom isključivi razlog nije u njima, već u tome što obojici više odgovara igrati uz drugog kradljivca lige De’Anthonyja Meltona.
Bivši igrač Grizzliesa savršen je partner u bekovskoj liniji. Melton je primarni branič na lopti koji može preuzimati obje vanjske pozicije i čuvati veće ofenzivne prijetnje poput Paula Georgea protiv Clippersa. Također, vodeći je igrač momčadi po presječenim dodavanjima, u čemu je četvrti u ukupnom poretku. Melton nije krenuo u petorci kao rezultat trenerske proaktivnosti, nego slijedom ozljeda koje su desetkovale ekipu. Tako je prvi put startao prilikom Embiidove ozljede pa je Philadelphia automatski snizila petorku, jer su Tobias Harris i PJ Tucker promovirani u četvorku i peticu. Rivers se tu vodio mišlju kako je šesti igrač prvi po redu da uskoči. I to jest vrijedilo sve dok se nije došlo do postava s Hardenom ili Maxeyjem, Meltonom i Embiidom. Nijedna trojka Sixersa ove sezone nije bila produktivnija. S njima su na omjeru 10-3.
Slučajno ili ne, Riversu je svanulo kad je počeo krpati rupe. Philadelphia je pronašla obrambenu i napadačku petorku.
U ovoj potonjoj je Georges Niang umjesto Tuckera, ali sve njih veže dvostrana Meltonova produkcija. Sixersi trenutno imaju drugi defenzivni rejting, dopuštajući 108,7 poena na 100 posjeda. Disruptivna i razorna obrana bila je osnovna Moreyeva ideja vodilja kad je dovodio Meltona u draft noći, a kao bonus stigao je veći volumen trice (6,2 pokušaja uz 39 posto realizacije).
Maxeyjev povratak donosi tešku odluku za Philin trenerski stožer. Treba li Maxeyja vratiti u petorku ili ga pokušati uvoditi s klupe kao šestog igrača? Druge nema, Harden ostaje gdje jest. Doduše, Maxey je jedan od najboljih mladih igrača u NBA-u. Vukao je Philadelphiju kad Simmons nije htio igrati, drugi je strijelac momčadi iza Embiida i sposoban je svakome ubaciti 30 poena. Zaslužio je mjesto koje mu pripada. Tu nema dvojbe. Ipak, u konačnici, treba odlučiti što je najbolje za kolektiv.
Melton nije bolji igrač od Maxeyja, ali jest velik dio razloga zašto su Sixersi dobili osam utakmica u nizu. Možda je to žrtva koju treba ponijeti kako bi se dogodio željeni iskorak. Harden i Maxey u paru mogu razoriti bilo koju obranu, ali ni jedan ni drugi nisu poznati po obrambenim vještinama. To se može podnijeti tijekom regularne sezone, al kad govorimo o jednoj seriji u doigravanju, u kojoj se podrobno analiziraju suparničke mane, do izražaja dolaze upravo ovakve pojedinosti. U playoffu poanta nije u tome što su nečije prednosti, već gdje su slabosti. A slabost je ta da Harden nije dovoljno angažiran u obrani.
Morey je napravio sve što je mogao
Defenzivna tranzicija Sixersa, ma tko bio na terenu, pogubna je i spada među pet najgorih po primljenim poenima iz kontranapada te njihova small-ball petorka s Tuckerom ne može to nadoknaditi u napadu. Povrh toga, treba nešto poduzeti sa siromašnom klupom (27 poena u prosjeku). Samo Miami i Portland imaju manji doprinos rezervnih igrača. Sve je to teret koji će jednom isplivati na površinu, a Rivers i njegov stožer ne mogu čekati doigravanje i novi zaostatak u seriji kako bi počeli razmišljati o tome.
Harden više nije igrač kakav je bio, niti će biti.
Njegova obrana neće se drastično poboljšati preko noći. Rivers se mora pobrinuti za rotaciju koja će osigurati konzistentnost i minimalizirati pogreške. Vidjeli smo prilagodbu sa zonskom obranom, što je pomoglo u preokretu protiv Knicksa. Međutim, u porazu od Washingtona ponovno se pojavila obrambena neorganiziranost s početka sezone. Kao na rollercoasteru, sve dobro što Philadelphia zna napraviti često otklizi prema raspadu kad krene prva rotacija. Iz tog razloga pred Riversom je odluka koja bi mogla usmjeriti sezonu. Možda ne još, ali svakako u doigravanju.
U prilog mu ne ide ni vijest o mogućem Hardenovu povratku u Houston, bilo da je riječ o traču ili ne. Moram priznati da ne znam što bi Harden radio u Rocketsima — igrao potencijalno s Victorom Wembanyamom? Bez šanse da osvoji titulu? Houston bi u tom slučaju morao zaustaviti razvoj nekolicine mladih igrača i dati loptu u ruke čovjeku koji je naprasno otišao kad mu nije bilo po volji. Je li to bio samo pritisak na Sixerse i njihov ovogodišnji uspjeh? Morey je napravio sve što je bilo u njegovim rukama, a na Hardenu je da pokaže može li opravdati očekivanja.
Harden tvrdi da nikad nije odustao od Brooklyna, što je malo nedosljedno, s obzirom na to da je njegova zadnja utakmica u dresu Netsa završila tragično. Za 37 minuta na parketu uspio je skupiti više izgubljenih lopti (šest) nego poena (četiri). Posebno je šokantan bio pristup u obrani. Kao da se radilo o zadnjih 10 minuta hakla na terminu s prijateljima, gdje su svi već toliko potrošeni da se ni ne stignu vraćati u obranu ili spustiti u ikakav stav. To što su Kevin Durant i Kyrie Irving poslije isto izrazili želju za odlaskom ne opravdava Hardenov pristup.
Sixersima će se suditi po ishodu u playoffu, a Hardena će se mjeriti po tome koliko je daleko dogurao s njima. Zapeo je s Riversom i Embiidom, još dvojicom dužnika, jer svu trojicu zadnjih godina prati kolosalni neuspjeh. Rivers je trener koji je najviše puta prokockao prednost od 3-1 u doigravanju, Embiid nikako da dođe do finala konferencije, a Hardenu nijedan suigrač nije bio dovoljno komplementaran. Vrijeme je da nas uvjere u suprotno.
Potencijalni Hardenov povratak u Houston samo bi potvrdio etiketu koju mu lijepe već neko vrijeme: da je bjegunac.analize/duznik/
Ujedinjenje s Hardenom za Moreyja je bilo ispunjenje sna. Philadelphia je time spojila dvojicu dominantnih igrača na svojim pozicijama. Joel Embiid, koji se čitavu karijeru pokušavao prilagoditi Simmonsu, a nije došao dalje o uspješne suradnje s JJ Redickom; Harden, igrač koji je u naponu snage postizao prosječno 36 poena, poslije je redefinirao ulogu playmakera, ali nikad nije bio dio istinskog tandema. Svi njihovi pokušaji ostali su nedorečeni.
Ono čemu su se Sixersi nadali bilo je ostavljanje Procesa iza sebe, iskorak u playoffu i etabliranje kao NBA sile. Morey i Harden dobili su sve što su htjeli. Čak i trenera Doca Riversa, s kojim su obojica kontaktirali nakon kolapsa Clippersa i tražili od njega da dođe u Houston. Upornost se isplatila. Međutim, nakon hvaljenih poteza tijekom ljeta, Philadelphia je otvorila sezonu s omjerom 8-7.
Počelo se postavljati logično pitanje: uklapa li se doista Harden u ovu momčad?
Sixersima će se suditi po ishodu u playoffu, a Hardena će se mjeriti po tome koliko je daleko dogurao s njima
U teoriji, to bi trebalo funkcionirati. Nema sumnje da ozljede, poneki sumnjivi trenerski potezi i problemi s dosljednošću nisu utjecali na prosječni učinak u prvim mjesecima. Međutim, Sixersi su s povratkom Hardena dočekali najveći niz u eri njega i Embiida (osam pobjeda zaredom). Premda nije bilo toliko dojmljivih nastupa, jer suparnik ili nije bio pretjerano dobar ili je bio bez svojih glavnih igrača. Dvije, možda najznačajnije, utakmice odigrane su protiv Clippersa i Knicksa za Božić. U oba je dvoboja Philadelphia imala dvoznamenkasti zaostatak, da bi potom okrenula utakmicu u svoju korist.
Harden i Embiid pronašli su balans, uspostavili su dominaciju putem pick and rolla, post-upa i izolacija. Njihov pick and roll ponekad je hodajućeg tempa, ali donosi rezultate. Sixersi predvode NBA po posjedima visokog igrača u takvim situacijama i drugi su po poenima. Što se tiče izolacija, Harden i Embiid su u top 3 po posjedima i poenima. Ključ je lakat, gdje je Embiid nedodirljiv i gdje se načelno ciljaju mismatchevi.
Situacija s Maxeyjem
Philadelphiji je u odsutnosti Tyresea Maxeyja proradilo nekoliko vitalnih dijelova. Harden je više počeo sličiti starom sebi, diktirajući ritam, kreirajući za druge i smišljeno tražeći Embiida na terenu. Jedna od najboljih stvari koju možete napraviti za Embiida je ta da mu dostavite loptu na metar i pol od koša u ranoj fazi napada. Promptno uključivanje Embiida znatno olakšava Hardenu posao i možda lakše nego ikad podebljava njegov konto asistencija.
Činjenica je da Harden izgleda bolje bez Maxeyja, jednako kao što je Maxey izgledao bolje bez Hardena. Pritom isključivi razlog nije u njima, već u tome što obojici više odgovara igrati uz drugog kradljivca lige De’Anthonyja Meltona.
Bivši igrač Grizzliesa savršen je partner u bekovskoj liniji. Melton je primarni branič na lopti koji može preuzimati obje vanjske pozicije i čuvati veće ofenzivne prijetnje poput Paula Georgea protiv Clippersa. Također, vodeći je igrač momčadi po presječenim dodavanjima, u čemu je četvrti u ukupnom poretku. Melton nije krenuo u petorci kao rezultat trenerske proaktivnosti, nego slijedom ozljeda koje su desetkovale ekipu. Tako je prvi put startao prilikom Embiidove ozljede pa je Philadelphia automatski snizila petorku, jer su Tobias Harris i PJ Tucker promovirani u četvorku i peticu. Rivers se tu vodio mišlju kako je šesti igrač prvi po redu da uskoči. I to jest vrijedilo sve dok se nije došlo do postava s Hardenom ili Maxeyjem, Meltonom i Embiidom. Nijedna trojka Sixersa ove sezone nije bila produktivnija. S njima su na omjeru 10-3.
Slučajno ili ne, Riversu je svanulo kad je počeo krpati rupe. Philadelphia je pronašla obrambenu i napadačku petorku.
U ovoj potonjoj je Georges Niang umjesto Tuckera, ali sve njih veže dvostrana Meltonova produkcija. Sixersi trenutno imaju drugi defenzivni rejting, dopuštajući 108,7 poena na 100 posjeda. Disruptivna i razorna obrana bila je osnovna Moreyeva ideja vodilja kad je dovodio Meltona u draft noći, a kao bonus stigao je veći volumen trice (6,2 pokušaja uz 39 posto realizacije).
Maxeyjev povratak donosi tešku odluku za Philin trenerski stožer. Treba li Maxeyja vratiti u petorku ili ga pokušati uvoditi s klupe kao šestog igrača? Druge nema, Harden ostaje gdje jest. Doduše, Maxey je jedan od najboljih mladih igrača u NBA-u. Vukao je Philadelphiju kad Simmons nije htio igrati, drugi je strijelac momčadi iza Embiida i sposoban je svakome ubaciti 30 poena. Zaslužio je mjesto koje mu pripada. Tu nema dvojbe. Ipak, u konačnici, treba odlučiti što je najbolje za kolektiv.
Melton nije bolji igrač od Maxeyja, ali jest velik dio razloga zašto su Sixersi dobili osam utakmica u nizu. Možda je to žrtva koju treba ponijeti kako bi se dogodio željeni iskorak. Harden i Maxey u paru mogu razoriti bilo koju obranu, ali ni jedan ni drugi nisu poznati po obrambenim vještinama. To se može podnijeti tijekom regularne sezone, al kad govorimo o jednoj seriji u doigravanju, u kojoj se podrobno analiziraju suparničke mane, do izražaja dolaze upravo ovakve pojedinosti. U playoffu poanta nije u tome što su nečije prednosti, već gdje su slabosti. A slabost je ta da Harden nije dovoljno angažiran u obrani.
Morey je napravio sve što je mogao
Defenzivna tranzicija Sixersa, ma tko bio na terenu, pogubna je i spada među pet najgorih po primljenim poenima iz kontranapada te njihova small-ball petorka s Tuckerom ne može to nadoknaditi u napadu. Povrh toga, treba nešto poduzeti sa siromašnom klupom (27 poena u prosjeku). Samo Miami i Portland imaju manji doprinos rezervnih igrača. Sve je to teret koji će jednom isplivati na površinu, a Rivers i njegov stožer ne mogu čekati doigravanje i novi zaostatak u seriji kako bi počeli razmišljati o tome.
Harden više nije igrač kakav je bio, niti će biti.
Njegova obrana neće se drastično poboljšati preko noći. Rivers se mora pobrinuti za rotaciju koja će osigurati konzistentnost i minimalizirati pogreške. Vidjeli smo prilagodbu sa zonskom obranom, što je pomoglo u preokretu protiv Knicksa. Međutim, u porazu od Washingtona ponovno se pojavila obrambena neorganiziranost s početka sezone. Kao na rollercoasteru, sve dobro što Philadelphia zna napraviti često otklizi prema raspadu kad krene prva rotacija. Iz tog razloga pred Riversom je odluka koja bi mogla usmjeriti sezonu. Možda ne još, ali svakako u doigravanju.
U prilog mu ne ide ni vijest o mogućem Hardenovu povratku u Houston, bilo da je riječ o traču ili ne. Moram priznati da ne znam što bi Harden radio u Rocketsima — igrao potencijalno s Victorom Wembanyamom? Bez šanse da osvoji titulu? Houston bi u tom slučaju morao zaustaviti razvoj nekolicine mladih igrača i dati loptu u ruke čovjeku koji je naprasno otišao kad mu nije bilo po volji. Je li to bio samo pritisak na Sixerse i njihov ovogodišnji uspjeh? Morey je napravio sve što je bilo u njegovim rukama, a na Hardenu je da pokaže može li opravdati očekivanja.
Harden tvrdi da nikad nije odustao od Brooklyna, što je malo nedosljedno, s obzirom na to da je njegova zadnja utakmica u dresu Netsa završila tragično. Za 37 minuta na parketu uspio je skupiti više izgubljenih lopti (šest) nego poena (četiri). Posebno je šokantan bio pristup u obrani. Kao da se radilo o zadnjih 10 minuta hakla na terminu s prijateljima, gdje su svi već toliko potrošeni da se ni ne stignu vraćati u obranu ili spustiti u ikakav stav. To što su Kevin Durant i Kyrie Irving poslije isto izrazili želju za odlaskom ne opravdava Hardenov pristup.
Sixersima će se suditi po ishodu u playoffu, a Hardena će se mjeriti po tome koliko je daleko dogurao s njima. Zapeo je s Riversom i Embiidom, još dvojicom dužnika, jer svu trojicu zadnjih godina prati kolosalni neuspjeh. Rivers je trener koji je najviše puta prokockao prednost od 3-1 u doigravanju, Embiid nikako da dođe do finala konferencije, a Hardenu nijedan suigrač nije bio dovoljno komplementaran. Vrijeme je da nas uvjere u suprotno.
Potencijalni Hardenov povratak u Houston samo bi potvrdio etiketu koju mu lijepe već neko vrijeme: da je bjegunac.analize/duznik/
-
BernardBarnjak
- Postovi: 14908
- Pridružen/a: 27 okt 2010, 10:04
- Lokacija: Sarajevo, tribina zapad
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Bernard Barnjak, igrac Sarajeva koji je presao u Hajduk kasnih 80-tih, a u FK Sarajevu bio pravo popularan, ljubimac navijaca.
-
Felixians4
- Postovi: 7448
- Pridružen/a: 09 apr 2020, 19:20
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
(via ESPN):
“I want to win. [The losing is] not sitting well with me,” James said. “I don’t like having accomplishments, and it don’t feel right, when it comes in a losing effort. ... So as we sit here right now as a franchise and as a team that’s below .500 - we’ve been playing some good basketball as of late, but we want to and I want to win at the highest level. Breaking records or setting records or passing greats in a losing effort has never been a DNA of mine.”
To illustrate his point, James explained how he decided to sit out the last five games of last season to rehabilitate an ankle injury after L.A. was already eliminated from postseason contention, rather than come back and play two more games just to have played enough of the season to be eligible to win the scoring title. James averaged 30 points per game in his 19th season.
“Me being out on the floor, trying to get the scoring [title] in games that don’t matter, it felt so corny to me. So, I was like, I’m not even going [to play],” he said. “So that has never mattered to me unless it was about winning.”
U 39.godini bude do 39K pts,u 40. peta NBA titula i onda da s Bronnyem bude u teamu,touche
“I want to win. [The losing is] not sitting well with me,” James said. “I don’t like having accomplishments, and it don’t feel right, when it comes in a losing effort. ... So as we sit here right now as a franchise and as a team that’s below .500 - we’ve been playing some good basketball as of late, but we want to and I want to win at the highest level. Breaking records or setting records or passing greats in a losing effort has never been a DNA of mine.”
To illustrate his point, James explained how he decided to sit out the last five games of last season to rehabilitate an ankle injury after L.A. was already eliminated from postseason contention, rather than come back and play two more games just to have played enough of the season to be eligible to win the scoring title. James averaged 30 points per game in his 19th season.
“Me being out on the floor, trying to get the scoring [title] in games that don’t matter, it felt so corny to me. So, I was like, I’m not even going [to play],” he said. “So that has never mattered to me unless it was about winning.”
U 39.godini bude do 39K pts,u 40. peta NBA titula i onda da s Bronnyem bude u teamu,touche
-
OldFashioned
- Postovi: 7946
- Pridružen/a: 08 okt 2020, 02:18
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Analitika je omogućila klubovima da maksimalno iskoriste svoje najbolje igrače i cijele momčadi, ali do ofenzivne eksplozije dovele su i postupne promjene pravila, a posebno njihovo sudačko tumačenje, koje je znalo dovoditi do situacija nad kojima se ljubitelji prave košarke godinama zgražaju.
Dončiću je u NBA-ju lakše zabijati nego po FIBA-inim pravilima zato što Amerikanci već desetljećima čine sve kako bi to olakšali. Nakon što se tri godine borila s padom gledanosti uslijed umirovljenja Michaela Jordana, NBA je odlučila učiniti igru atraktivnijom za sezonu 2001./02. - ironično, sezonu u kojoj se Jordan vratio kao igrač Washington Wizardsa - uspostavljanjem pravila obrambene tri sekunde.
Ono je bilo ključ za sve primjedbe koje će stari ljubitelji košarke imati u posljednja dva desetljeća jer je potpuno promijenilo način na koji se obrana igra. Centri više nisu mogli vječno stajati u svom reketu i štititi obruč od prodora, nego maksimalno tri sekunde, što je brzim i snalažljivim igračima poput Allena Iversona i Kobea Bryanta gotovo otvaralo neometan put prema košu.
Istovremeno, to je smanjilo vrijednost centarske pozicije, posebno manje talentiranih igrača kojima je glavni zadatak bio skakati, zatvarati prostor i udarati sve što priđe obruču. Uklanjanjem teretnih centara igra se dodatno ubrzala.
Tri godine kasnije NBA je napravila idući korak i ukinula hand-checking, odnosno korištenje ruku u zaustavljanju ili ometanju igrača u prodoru, što je do tada bio doslovno glavni princip kojim su se obrambeni igrači vodili. Plastično rečeno, zabranila im je da diraju napadače. Već iduće sezone Kobe je to iskoristio i Torontu zabio 81 poen, što do danas nitko nije premašio. Iako se čini da je taj dan sve bliže.
U 2010-ima nije bilo tako drastičnih promjena pravila, barem formalno, ali suci su jednostavno počeli drukčije reagirati na neke situacije, a sve kako bi se još više išlo na ruku napadačima. Najbolji je primjer, ponovno, James Harden.
Brada se koristio prljavim potezima koji su se u prošlosti smatrali prekršajima u napadu, a njemu ne samo da su dopuštani nego bi ih suci okarakterizirali kao prekršaje u obrani.
Uredno su mu dopuštali građenje laktom i odgurivanje braniča kako bi si stvorio prostor te nakon koraka unatrag zabio potpuno otvorenu tricu. Kao nekad i Kobe Bryant, Harden je često ciljao ruke čuvara kako bi "naletio" na njih dižući se na šut, a suci bi mu dodijelili tri slobodna bacanja, što je nagnalo neke igrače da doslovno pred njim stoje s rukama iza leđa, kad ih ionako ne smiju koristiti u sprečavanju prodora.
To je svakako najodvratnija posljedica potrebe NBA lige da omogući što veći broj poena i umili se mlađoj populaciji koja sadržaj konzumira kroz društvene mreže - dopuštanje da se kontakt koji je inicirao ofenzivni igrač dosudi kao prekršaj obrambenog.
Bryant je znao i isturiti jednu nogu nakon šuta i baciti se na pod kad na nju naleti ispruženi branič, kojem bi tada bio dosuđen faul. U novije vrijeme igrači su se doslovno počeli bacati u nemoćne braniče, koji bi ni krivi ni dužni završili s prekršajem. Nije to radio samo Harden, već i Steph Curry, Damian Lillard, Bradley Beal, ali i mlađe zvijezde poput Traea Younga i Luke Dončića.
Slamke spasa za obrambene igrače su da se postave pred natrčalog igrača s loptom s obje noge čvrsto na zemlji izvan kruga ispod samog obruča, te pravilo vertikalnosti koje dopušta obrambenom centru da bez sankcija omete ulaz ako skoči uspravno, s obje visoko podignute ruke. To je pravilo, recimo, dosta dobro svladao Ivica Zubac.
Pohvalno je da je NBA prošle sezone zabranila bacanje u braniče u svrhu iznuđivanja prekršaja, ali i dalje njena pravila izrazito pogoduju napadačkoj igri. Obrana se igra puno više kolektivno, od igrača se traže brze noge i sposobnost preuzimanja, a od trenera kreativnost u adaptacijama kako bi zaustavili naizgled nezaustavljive igrače.
The problem with the world is that the intelligent people are full of doubts, while the stupid ones are full of confidence.
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
https://telesport.telegram.hr/kolumne/c ... amo-trpaj/
“Koliko je ovo realno?”, upitao me prijatelj nakon što je Luka Dončić, dva dana nakon remek-djela Nikole Jokića, zabio Knicsima 60 poena uz 21 skok i 10 asistencija. Pitanje me malo stiltalo. Počeo sam pričati o ritmu igre, o tricama, o ne znam čemu, ali ništa od onoga što sam rekao nije uključivalo odgovor na njegovo pitanje, uvelike zato što nisam dokučio što pitanje zapravo znači. Što znači realno?
Kad fanovi sporta pitaju nešto slično, obično žele znati hoće li neko ponašanje biti konzistentno, odnosno kolika će biti frekvencija njegova ponavljanja. Također žele znati kako uspoređivati sadašnje stanje s prijašnjim i jesu li dva vremenska perioda usporediva koristeći isti set mjera. U prijevodu, rekao bih da pitanje “koliko je ovo realno?” uključuje pitanje “hoćemo li učestalo gledati ovo što radi Dončić?” i “je li ovo što radi Dončić jednako onome što su radili Kobe, Jordan, Bird i Wilt?”.
Prvi dio odgovora je, ukoliko se nijedna varijabla ne promijeni, apsolutno da. Drugi dio je nešto složeniji, baš kao što je razvoj košarke i sam složen.
Trenutno u ligi imamo petoricu igrača koji zabijaju preko 30 poena po utakmici: to su Giannis Antetokounmpo, Joel Embiid, Luka Dončić, Shai Gilgeous-Alexander i Jayson Tatum, s tim da je i Kevin Durant (29,7 poena po utakmici) dvije ekstra utakmice udaljen od ovog društva, iako treba pričekati i vidjeti kako će igrati kad se oporavi od ozljede koljena. Nastave li ova petorica igrati na istoj razini, ovo će biti prva sezona od 1961./62. u kojoj ćemo imati petoricu igrača koji zabijaju preko 30. Te su godine to napravili Wilt Chamberlain (apsurdnih 50,4 poena u sezoni u kojoj je igrao 48,5 minuta po utakmici), Walt Bellamy, Bob Pettit, Jerry West i Oscar Robertson. Nikad prije ni poslije nismo imali petoricu preko 30 poena; dapače, nismo imali ni četvoricu. Ponekad trojicu, ponekad dvojicu, a najčešće je preko 30 išao jedan ili nijedan igrač.
Sve dosad. Ova individualna inflacija poena povezana je i s momčadskom inflacijom poena koja je započela 2015. ulaskom u pace & space eru, zahuktala se prije četiri godine i sad dosegla svoj vrhunac. Momčadi su u prosjeku zabijale ravnih 100 poena po utakmici u sezoni 2014./15. Ove godine zabijaju 113,8, najviše od 1970. kad su ekipe zabijale 116,7. To je apsurdan porast u jako kratkom roku i to nitko ne može osporiti, ali dojam drastične promjene dodatno je potenciran košarkom na kojoj su odgojene trenutne generacije košarkaških navijača.
Basket koji sam ja gledao i kao dijete i kao tinejdžer, kao i kasnije kao odrasla osoba, bila je znatno, znatno drugačiji od onog koji danas gledamo. Bila je zatvorenija, grublja, neefikasnija, taktički jednostavnija, defenzivnija igra, sklonija naglašavanju individualnih sposobnosti, sklonija izolaciji kao ultimativnom napadačkom oružju. Čitave 1990-e i 2000-e bazirale su se na takozovanom hero ballu, na izolaciji na krilu i post-up rješenjima, uz pravila koja su dodatno olakšavala posao obrambenim igračima. Bio je to i period ekspanzije koji je razvodnio ligu, a ona još uvijek nije znala napuniti bazen talenta igračima iz Europe koji su, i kad bi došli, nalazili na probleme jer se nisu uklapali u igračke arhetipove kakve su NBA ekipe kreirale.
Sve je ovo proizvelo određeni tip košarke za koju će mnogi mrzitelji modernog NBA reći da je “prava”, baš kao što će ljudi rođeni u 1980-ima za novi val tvrditi da je jedina “prava muzika” ili da je g-funk “pravi rap” u odnosu na trap koji danas vlada eterom. Ukoliko vam je basket 1990-ih i 2000-ih referentna točka za današnju košarku, jasno je zašto upućujete pitanje “je li ovo realno?”.
No, vratite li se samo malo unatrag, vidjet ćete košarku koja je po nekim principima puno bliža današnjoj
U sezoni 1988./89. ekipe su zabijale 109,2 poena po utakmici, što je fascinantno s obzirom na to da su potezale 27,7 trica po utakmici manje nego ekipe danas. Te su sezone Sunsi bili prva momčad lige po postignutim poenima sa svega 0,2 poena manje po utakmici od ovih Kingsa koji danas predvode ligu. Razlog tadašnje napadačke izvrsnosti bio je prvenstveno ritam koji je viši nego danas (za otprilike pet posjeda) uparen sa vrsnom egzekucijom koja je bila plod kako eksplozije talenta nakon mrtvih 1970-ih, tako i taktika koje su se bazirale na protoku lopte i kreiranju izglednih situacija. Gledamo li NBA povijest, ignorirajući period prije rasne integracije i uspostavljanja sata za istek napada, možemo slobodno reći da je ovo danas “prava košarka”, a da je period od 1992. do 2014. bio aberacija u odnosu na normu.
Naime, od 1950-ih do 1990-ih ekipe su postizale manje-više sličan broj poena kao ove danas. Kroz 1960-e malo više (ekipe s najviše poena su tad znale biti na 125 po utakmici), kroz 1970-e malo manje (većinom su lideri bili oko 115), ali puno bliže ovom periodu nego u našem formativnom razdoblju kad su lideri lige jedva prelazili stotku i kada je prosjek lige često bio ispod 95 (u prokletoj lockout sezoni 1998./99. je bio na 91,5). Razlika jest bila u načinu na koji su momčadi dolazile do spomenutih brojki. U 1980-ima je za poene bila zaslužna efikasnost i taktička ispoliranost, tijekom 1970-ih odljev talenta koji je omogućavao određenim ekipama i igračima da dominiraju, u 1960-ima je to bio apsurdni ritam*, a danas… Kako smo se zapravo vratili “u normalu”?
*Ekipe su imale i do 125 napada po utakmici; danas prvorangirani Lakersi imaju 102,3 napada. I onda je ovo pace era. Pa nije Wilt trpao koliko je trpao, niti je Bill Russell grabio toliko skokova samo na račun talenta.
Premda će nesumnjivo netko pametniji i skloniji preciznoj analizi kroz neko vrijeme dati kompletniji odgovor, meni se čini kako su tri faktora utjecala na trenutnu eksploziju poena u ligi.
Prvi su promjene pravila.
NBA liga je još od kraja 1990-ih svjesno radila na povećanju broja poena, mijenjajući pravila leva-leva kako bi otvorila igru, svjesna da povremeni pratitelji lige — dakle, oni koji čine ogromnu konzumentsku većinu — preferiraju gledati napad u odnosu na obrane. Još sredinom 1990-ih promijenila su se tzv. clear path pravila kako bi se donekle otvorila tranzicijska igra. Uslijedilo je pravilo pet sekundi leđima prema obruču, s ciljem da se poveća protok lopte koji je ispario zahvaljujući sporoj post-up igri. Početkom 2000-ih ukinut je hand-checking, što je omogućilo eksploziju iso igre, uspostavljen je defenzivni polukrug u kojem niste mogli izvlačiti faulove u napadu, a zone su omogućene samo kako bi se implementiralo pravilo od defenzivne tri sekunde u reketu.
Liga je također počela biti popustljivija prema pokretnim blokovima, zvanju koraka i nošenim loptama, osobito u tranziciji, što je u konačnici rezultiralo apsurdnim potezima kao što je LeBronov legendarni crab dribble ili Hardenova stepback trica. Resetiranje sata na 14 sekundi umjesto na 24 nakon ofenzivnog skoka/defenzivnog faula povećalo je broj posjeda, dok je ovogodišnja zabrana tzv. take faulova rezultirala još otvorenijom tranzicijskom igrom
S obzirom na sijaset promjena koje su uglavnom rađene s jednim ciljem — da bi otvorile napadački aspekt košarke — ne čudi to što je broj poena u konstantnom porastu. Steve Kerr je nekidan izjavio da smatra kako igrači nikad nisu bili talentiraniji, ali da obrane nisu na razini, pogotovo u tranziciji. No, kako bi mogle biti kada su defenzivcima oduzeta sva moguća prava?
Ljubitelji europske košarke će posprdno reći da je NBA košarka cirkus i da se u Europi igra puno ozbiljnija obrana (btw, to isto su govorili i u 1990-ima i u 2000-ima, tako da se više ni ne obazirem na takve izjave), a u njihovim riječima najčešće stoji insinuacija da je to zbog manjka truda. No, to je najobičnija glupost.
Trud nije problem. Problem je širi teren i po dimenzijama i po trici. Problem je kriterij suđenja kontakta. Problem je nemogućnost kampiranja u reketu. Problem je tranzicijski faul. Problem je i rotacija igrača — u Euroligi trenutno 10 igrača prelazi 30 minuta po utakmici, što ih čini odmornijima za igranje obrane, u NBA-u ih je 85. Obrambeni su igrači u NBA-u kao kovači koji pokušavaju golim rukama baratati usijanim čelikom. Oruđe im je oduzeto. Bez alata nema zanata.
Drugi faktor koji je utjecao na trenutnu eksploziju poena je proliferacija taktičkih ideja.
Ona je započela još tamo u drugoj polovici 2000-ih, kad su Sunsi oživjeli tranzicijsku košarku, a Spursi u modu vratili protok lopte, uvelike pogonjeni filozofijom brojnih europskih trenera koje je Gregg Popovich uvijek cijenio. No, prava revolucija uslijedila je tek nakon sedam-osam godina, kad su read & react napadi zamijenjeni uvelike skriptiranim sustavima nad kojima su treneri imali puno veću kontrolu nego prije, crtajući akcije kao ofenzivni koordinatori u NFL-u, i u kojem je prostora za improvizaciju bilo relativno malo.
Napredak analitike pogurnuo je ligu prema povećanju volumena trica, što predstavlja istinski pomak u odnosu na svu košarku od ranije. Čini se kako je to povećanje doseglo zenit, budući da u zadnje tri godine nije bilo promjene u volumenu ispaljenih trica u ligi, ali tko zna hoće li netko prokljuviti nove načinae na koji se mogu eksploatirati modificirane obrane osakaćene promjenama pravila.
Treći faktor koji je utjecao na trenutnu eksploziju poena je porast razine talenta u ligi i diverzifikacija vještina na pozicijama.Sve donedavno je NBA bila pozicijski poprilično rigidna liga. Uvijek je bilo igrača koji su istupali iz svojih uloga, ali manje-više se znalo što je zadatak playa, što trojke, što petice. Igrači su kroz odrastanje bili ukalupljivani u zadane uloge, specijalizirajući se što je više moguće. Danas je ta specijalizacija na drugačijoj razini i nije uopće vezana za pozicije na parketu koje su uglavnom bile propisane visinom. Igrači su mahom polivalentniji, što je itekako utjecalo na samu taktiku. Više nema ekipe bez small-ball petorke, više nema obrane bez bar dvije ili tri rotacije bazirane na agresivnom switchanju, sve više momčadi igra bezpozicijsku košarku. Visoki su postali bekovi, pa na svakog rim-running centra poput Clinta Capele dobivamo njih petoricu koji će distribuirati loptu sa short-rolla ili će flareati na tricu.
Nije da prije nije bilo pick-and-pop visokih poput Paua Gasola, Carlosa Boozera ili Brada Millera, ali danas ih ima na bacanje. Vještina s loptom naprosto je na tako visokoj razini da je većina momčadi pick-and-roll akcije ili oplemenila ili zamijenila handoff akcijama. Sve više viđamo 2-3 ili 3-5 pickove. Dončić, Jokić, Giannis i mnogi drugi igraju playeve, nešto što je do jučer od visokih radio samo LeBron. Obranama se jako teško prilagoditi na novu realnost jer se broj varijabli udeseterostručio i puno je teže zatvoriti suparnika, pogotovo u zadnjih par godina tijekom kojih su treneri naučili analitiku primjenjivati na mikrorazini i iskorištavati vještine svojih igrača — nešto što je rezultiralo ponovnim porastom mid-range šutova ljudi kao što su Durant ili DeMar DeRozan.
Sva tri faktora su međusobno povezana i utječu jedan na drugoga. Kad ih sve uzmemo u obzir, ne čudi to što gledamo sve više i više utakmica u kojima igrači idu preko 40 poena. Je li to realno? Jest. Je li zabavno i zanimljivo? O tome morate odlučiti sami.
Iz uskog osobnog iskustva rekao bih da je velik broj ljudi koji svakodnevno gledaju NBA — da budem sasvim iskren, ne zanima me mišljenje onih koji pogledaju brojke i idu nešto komentirati — i koji su frustrirani postojećim stanjem. I dalje smatram da je to plod odrastanja u atipičnoj eri za NBA košarku, ali to u konačnici nije bitno. Svi smo proizvod nečega. Normalno ponašanje nije ‘objektivno’ normalno, već je kodificirano u vremenu, a kada se kod krene izrazito mijenjati, kao što se mijenja ne samo u NBA-u nego i u cjelokupnom društvu, ponekad ga je teško prihvatiti.
Meni osobno je odgovorala kako taktička tako i scorerska proliferacija u ligi, budući da mi je košarka kroz veći dio 2000-ih bila izrazito ružna, ali ona je za mene dosegla svoj vrhunac prije pet-šest godina. Ne sviđa mi se način na koji opet ulazimo u period taktičke homogenizacije i u kojem se liga sve više trudi artificijalno ograničiti određene aspekte igre. Basket mi je bio zabavniji kad su ekipe tražile načine kako eksploatirati tricu, kako crtati nove akcije, kako iskoristiti sve nove vještine igrača. Imam dojam da marširamo prema još jednom periodu šablonizacije u kojem je šarenilo sadržano u nijansama, a ne u širokim potezima taktičkog kista. Što, ironično, uništava nijansiranje.
To bi se moglo negativno odraziti na doživljaj zagriženih NBA fanatika, ali mi u toj priči i nismo nešto bitni. Bitna je baza koju čine površni pratitelji lige, oni koji događaje upijaju preko box scorea i highlightsa i koji pogledaju možda 20 utakmica čitave sezone dok prčkaju po mobitelima.
Da se razumijemo, to je sasvim legitiman način praćenja sporta, u današnje je doba teško ne biti površan s obzirom na količinu sadržaja kojima smo svakodnevno obasipani, ali meni je žao što su sve strukturne promjene usmjerene prema toj razini uronjenosti u sport. Kyle Kuzma je nekidan tvitao kako highlights kultura ubija košarku i kako su nijanse isparile, ali iskreno mislim kako je NBA liga svjesna da je to jedini način na koji može preživjeti.
U doba kad je sadržaja nikad više i u kojem je attention span nikad manji, svođenje svog proizvoda na niz video zalogajčića od 15 do 30 sekundi pozitivna je stvar, koliko god to meni i vama i Kyleu Kuzmi išlo na jetra. Jer NBA košarka je za NBA samo proizvod.
Navijačku kulturu su odstranili tijekom 1990-ih mijenjajući ambijent u dvorani isforsiranim zvukovima s razglasa, identifikaciju s momčadima su odstranili u 2000-ima forsirajući individualizaciju košarke koja je preplavila i druge timske sportove; sve što vam je ostalo e tih 30-ak sekundi koje možete prodati površnim pratiteljima i klincima koji tek ulaze u basket. Dugoročno bi to trebalo biti dovoljno za opstanak košarke — poprilično sam pesimističan oko budućnosti sporta u današnjem formatu kao dominantnog oblika zabave — ali ne mogu reći da mi je to imalo privlačno. Nažalost, koliko god se trudili, teško je oblikovati svijet u skladu sa svojim željama. Što nužno nije loše pošto on ne pripada samo nama, ali u nekim aspektima peče.
Na kraju priče ovo jest realnost, nova-stara realnost; u nekim stvarima bolja, u nekim lošija od one u kojoj sam živio u svojim formativnim godinama. U jedno sam, doduše, siguran: i ona će se jednog dana promijeniti.
“Koliko je ovo realno?”, upitao me prijatelj nakon što je Luka Dončić, dva dana nakon remek-djela Nikole Jokića, zabio Knicsima 60 poena uz 21 skok i 10 asistencija. Pitanje me malo stiltalo. Počeo sam pričati o ritmu igre, o tricama, o ne znam čemu, ali ništa od onoga što sam rekao nije uključivalo odgovor na njegovo pitanje, uvelike zato što nisam dokučio što pitanje zapravo znači. Što znači realno?
Kad fanovi sporta pitaju nešto slično, obično žele znati hoće li neko ponašanje biti konzistentno, odnosno kolika će biti frekvencija njegova ponavljanja. Također žele znati kako uspoređivati sadašnje stanje s prijašnjim i jesu li dva vremenska perioda usporediva koristeći isti set mjera. U prijevodu, rekao bih da pitanje “koliko je ovo realno?” uključuje pitanje “hoćemo li učestalo gledati ovo što radi Dončić?” i “je li ovo što radi Dončić jednako onome što su radili Kobe, Jordan, Bird i Wilt?”.
Prvi dio odgovora je, ukoliko se nijedna varijabla ne promijeni, apsolutno da. Drugi dio je nešto složeniji, baš kao što je razvoj košarke i sam složen.
Trenutno u ligi imamo petoricu igrača koji zabijaju preko 30 poena po utakmici: to su Giannis Antetokounmpo, Joel Embiid, Luka Dončić, Shai Gilgeous-Alexander i Jayson Tatum, s tim da je i Kevin Durant (29,7 poena po utakmici) dvije ekstra utakmice udaljen od ovog društva, iako treba pričekati i vidjeti kako će igrati kad se oporavi od ozljede koljena. Nastave li ova petorica igrati na istoj razini, ovo će biti prva sezona od 1961./62. u kojoj ćemo imati petoricu igrača koji zabijaju preko 30. Te su godine to napravili Wilt Chamberlain (apsurdnih 50,4 poena u sezoni u kojoj je igrao 48,5 minuta po utakmici), Walt Bellamy, Bob Pettit, Jerry West i Oscar Robertson. Nikad prije ni poslije nismo imali petoricu preko 30 poena; dapače, nismo imali ni četvoricu. Ponekad trojicu, ponekad dvojicu, a najčešće je preko 30 išao jedan ili nijedan igrač.
Sve dosad. Ova individualna inflacija poena povezana je i s momčadskom inflacijom poena koja je započela 2015. ulaskom u pace & space eru, zahuktala se prije četiri godine i sad dosegla svoj vrhunac. Momčadi su u prosjeku zabijale ravnih 100 poena po utakmici u sezoni 2014./15. Ove godine zabijaju 113,8, najviše od 1970. kad su ekipe zabijale 116,7. To je apsurdan porast u jako kratkom roku i to nitko ne može osporiti, ali dojam drastične promjene dodatno je potenciran košarkom na kojoj su odgojene trenutne generacije košarkaških navijača.
Basket koji sam ja gledao i kao dijete i kao tinejdžer, kao i kasnije kao odrasla osoba, bila je znatno, znatno drugačiji od onog koji danas gledamo. Bila je zatvorenija, grublja, neefikasnija, taktički jednostavnija, defenzivnija igra, sklonija naglašavanju individualnih sposobnosti, sklonija izolaciji kao ultimativnom napadačkom oružju. Čitave 1990-e i 2000-e bazirale su se na takozovanom hero ballu, na izolaciji na krilu i post-up rješenjima, uz pravila koja su dodatno olakšavala posao obrambenim igračima. Bio je to i period ekspanzije koji je razvodnio ligu, a ona još uvijek nije znala napuniti bazen talenta igračima iz Europe koji su, i kad bi došli, nalazili na probleme jer se nisu uklapali u igračke arhetipove kakve su NBA ekipe kreirale.
Sve je ovo proizvelo određeni tip košarke za koju će mnogi mrzitelji modernog NBA reći da je “prava”, baš kao što će ljudi rođeni u 1980-ima za novi val tvrditi da je jedina “prava muzika” ili da je g-funk “pravi rap” u odnosu na trap koji danas vlada eterom. Ukoliko vam je basket 1990-ih i 2000-ih referentna točka za današnju košarku, jasno je zašto upućujete pitanje “je li ovo realno?”.
No, vratite li se samo malo unatrag, vidjet ćete košarku koja je po nekim principima puno bliža današnjoj
U sezoni 1988./89. ekipe su zabijale 109,2 poena po utakmici, što je fascinantno s obzirom na to da su potezale 27,7 trica po utakmici manje nego ekipe danas. Te su sezone Sunsi bili prva momčad lige po postignutim poenima sa svega 0,2 poena manje po utakmici od ovih Kingsa koji danas predvode ligu. Razlog tadašnje napadačke izvrsnosti bio je prvenstveno ritam koji je viši nego danas (za otprilike pet posjeda) uparen sa vrsnom egzekucijom koja je bila plod kako eksplozije talenta nakon mrtvih 1970-ih, tako i taktika koje su se bazirale na protoku lopte i kreiranju izglednih situacija. Gledamo li NBA povijest, ignorirajući period prije rasne integracije i uspostavljanja sata za istek napada, možemo slobodno reći da je ovo danas “prava košarka”, a da je period od 1992. do 2014. bio aberacija u odnosu na normu.
Naime, od 1950-ih do 1990-ih ekipe su postizale manje-više sličan broj poena kao ove danas. Kroz 1960-e malo više (ekipe s najviše poena su tad znale biti na 125 po utakmici), kroz 1970-e malo manje (većinom su lideri bili oko 115), ali puno bliže ovom periodu nego u našem formativnom razdoblju kad su lideri lige jedva prelazili stotku i kada je prosjek lige često bio ispod 95 (u prokletoj lockout sezoni 1998./99. je bio na 91,5). Razlika jest bila u načinu na koji su momčadi dolazile do spomenutih brojki. U 1980-ima je za poene bila zaslužna efikasnost i taktička ispoliranost, tijekom 1970-ih odljev talenta koji je omogućavao određenim ekipama i igračima da dominiraju, u 1960-ima je to bio apsurdni ritam*, a danas… Kako smo se zapravo vratili “u normalu”?
*Ekipe su imale i do 125 napada po utakmici; danas prvorangirani Lakersi imaju 102,3 napada. I onda je ovo pace era. Pa nije Wilt trpao koliko je trpao, niti je Bill Russell grabio toliko skokova samo na račun talenta.
Premda će nesumnjivo netko pametniji i skloniji preciznoj analizi kroz neko vrijeme dati kompletniji odgovor, meni se čini kako su tri faktora utjecala na trenutnu eksploziju poena u ligi.
Prvi su promjene pravila.
NBA liga je još od kraja 1990-ih svjesno radila na povećanju broja poena, mijenjajući pravila leva-leva kako bi otvorila igru, svjesna da povremeni pratitelji lige — dakle, oni koji čine ogromnu konzumentsku većinu — preferiraju gledati napad u odnosu na obrane. Još sredinom 1990-ih promijenila su se tzv. clear path pravila kako bi se donekle otvorila tranzicijska igra. Uslijedilo je pravilo pet sekundi leđima prema obruču, s ciljem da se poveća protok lopte koji je ispario zahvaljujući sporoj post-up igri. Početkom 2000-ih ukinut je hand-checking, što je omogućilo eksploziju iso igre, uspostavljen je defenzivni polukrug u kojem niste mogli izvlačiti faulove u napadu, a zone su omogućene samo kako bi se implementiralo pravilo od defenzivne tri sekunde u reketu.
Liga je također počela biti popustljivija prema pokretnim blokovima, zvanju koraka i nošenim loptama, osobito u tranziciji, što je u konačnici rezultiralo apsurdnim potezima kao što je LeBronov legendarni crab dribble ili Hardenova stepback trica. Resetiranje sata na 14 sekundi umjesto na 24 nakon ofenzivnog skoka/defenzivnog faula povećalo je broj posjeda, dok je ovogodišnja zabrana tzv. take faulova rezultirala još otvorenijom tranzicijskom igrom
S obzirom na sijaset promjena koje su uglavnom rađene s jednim ciljem — da bi otvorile napadački aspekt košarke — ne čudi to što je broj poena u konstantnom porastu. Steve Kerr je nekidan izjavio da smatra kako igrači nikad nisu bili talentiraniji, ali da obrane nisu na razini, pogotovo u tranziciji. No, kako bi mogle biti kada su defenzivcima oduzeta sva moguća prava?
Ljubitelji europske košarke će posprdno reći da je NBA košarka cirkus i da se u Europi igra puno ozbiljnija obrana (btw, to isto su govorili i u 1990-ima i u 2000-ima, tako da se više ni ne obazirem na takve izjave), a u njihovim riječima najčešće stoji insinuacija da je to zbog manjka truda. No, to je najobičnija glupost.
Trud nije problem. Problem je širi teren i po dimenzijama i po trici. Problem je kriterij suđenja kontakta. Problem je nemogućnost kampiranja u reketu. Problem je tranzicijski faul. Problem je i rotacija igrača — u Euroligi trenutno 10 igrača prelazi 30 minuta po utakmici, što ih čini odmornijima za igranje obrane, u NBA-u ih je 85. Obrambeni su igrači u NBA-u kao kovači koji pokušavaju golim rukama baratati usijanim čelikom. Oruđe im je oduzeto. Bez alata nema zanata.
Drugi faktor koji je utjecao na trenutnu eksploziju poena je proliferacija taktičkih ideja.
Ona je započela još tamo u drugoj polovici 2000-ih, kad su Sunsi oživjeli tranzicijsku košarku, a Spursi u modu vratili protok lopte, uvelike pogonjeni filozofijom brojnih europskih trenera koje je Gregg Popovich uvijek cijenio. No, prava revolucija uslijedila je tek nakon sedam-osam godina, kad su read & react napadi zamijenjeni uvelike skriptiranim sustavima nad kojima su treneri imali puno veću kontrolu nego prije, crtajući akcije kao ofenzivni koordinatori u NFL-u, i u kojem je prostora za improvizaciju bilo relativno malo.
Napredak analitike pogurnuo je ligu prema povećanju volumena trica, što predstavlja istinski pomak u odnosu na svu košarku od ranije. Čini se kako je to povećanje doseglo zenit, budući da u zadnje tri godine nije bilo promjene u volumenu ispaljenih trica u ligi, ali tko zna hoće li netko prokljuviti nove načinae na koji se mogu eksploatirati modificirane obrane osakaćene promjenama pravila.
Treći faktor koji je utjecao na trenutnu eksploziju poena je porast razine talenta u ligi i diverzifikacija vještina na pozicijama.Sve donedavno je NBA bila pozicijski poprilično rigidna liga. Uvijek je bilo igrača koji su istupali iz svojih uloga, ali manje-više se znalo što je zadatak playa, što trojke, što petice. Igrači su kroz odrastanje bili ukalupljivani u zadane uloge, specijalizirajući se što je više moguće. Danas je ta specijalizacija na drugačijoj razini i nije uopće vezana za pozicije na parketu koje su uglavnom bile propisane visinom. Igrači su mahom polivalentniji, što je itekako utjecalo na samu taktiku. Više nema ekipe bez small-ball petorke, više nema obrane bez bar dvije ili tri rotacije bazirane na agresivnom switchanju, sve više momčadi igra bezpozicijsku košarku. Visoki su postali bekovi, pa na svakog rim-running centra poput Clinta Capele dobivamo njih petoricu koji će distribuirati loptu sa short-rolla ili će flareati na tricu.
Nije da prije nije bilo pick-and-pop visokih poput Paua Gasola, Carlosa Boozera ili Brada Millera, ali danas ih ima na bacanje. Vještina s loptom naprosto je na tako visokoj razini da je većina momčadi pick-and-roll akcije ili oplemenila ili zamijenila handoff akcijama. Sve više viđamo 2-3 ili 3-5 pickove. Dončić, Jokić, Giannis i mnogi drugi igraju playeve, nešto što je do jučer od visokih radio samo LeBron. Obranama se jako teško prilagoditi na novu realnost jer se broj varijabli udeseterostručio i puno je teže zatvoriti suparnika, pogotovo u zadnjih par godina tijekom kojih su treneri naučili analitiku primjenjivati na mikrorazini i iskorištavati vještine svojih igrača — nešto što je rezultiralo ponovnim porastom mid-range šutova ljudi kao što su Durant ili DeMar DeRozan.
Sva tri faktora su međusobno povezana i utječu jedan na drugoga. Kad ih sve uzmemo u obzir, ne čudi to što gledamo sve više i više utakmica u kojima igrači idu preko 40 poena. Je li to realno? Jest. Je li zabavno i zanimljivo? O tome morate odlučiti sami.
Iz uskog osobnog iskustva rekao bih da je velik broj ljudi koji svakodnevno gledaju NBA — da budem sasvim iskren, ne zanima me mišljenje onih koji pogledaju brojke i idu nešto komentirati — i koji su frustrirani postojećim stanjem. I dalje smatram da je to plod odrastanja u atipičnoj eri za NBA košarku, ali to u konačnici nije bitno. Svi smo proizvod nečega. Normalno ponašanje nije ‘objektivno’ normalno, već je kodificirano u vremenu, a kada se kod krene izrazito mijenjati, kao što se mijenja ne samo u NBA-u nego i u cjelokupnom društvu, ponekad ga je teško prihvatiti.
Meni osobno je odgovorala kako taktička tako i scorerska proliferacija u ligi, budući da mi je košarka kroz veći dio 2000-ih bila izrazito ružna, ali ona je za mene dosegla svoj vrhunac prije pet-šest godina. Ne sviđa mi se način na koji opet ulazimo u period taktičke homogenizacije i u kojem se liga sve više trudi artificijalno ograničiti određene aspekte igre. Basket mi je bio zabavniji kad su ekipe tražile načine kako eksploatirati tricu, kako crtati nove akcije, kako iskoristiti sve nove vještine igrača. Imam dojam da marširamo prema još jednom periodu šablonizacije u kojem je šarenilo sadržano u nijansama, a ne u širokim potezima taktičkog kista. Što, ironično, uništava nijansiranje.
To bi se moglo negativno odraziti na doživljaj zagriženih NBA fanatika, ali mi u toj priči i nismo nešto bitni. Bitna je baza koju čine površni pratitelji lige, oni koji događaje upijaju preko box scorea i highlightsa i koji pogledaju možda 20 utakmica čitave sezone dok prčkaju po mobitelima.
Da se razumijemo, to je sasvim legitiman način praćenja sporta, u današnje je doba teško ne biti površan s obzirom na količinu sadržaja kojima smo svakodnevno obasipani, ali meni je žao što su sve strukturne promjene usmjerene prema toj razini uronjenosti u sport. Kyle Kuzma je nekidan tvitao kako highlights kultura ubija košarku i kako su nijanse isparile, ali iskreno mislim kako je NBA liga svjesna da je to jedini način na koji može preživjeti.
U doba kad je sadržaja nikad više i u kojem je attention span nikad manji, svođenje svog proizvoda na niz video zalogajčića od 15 do 30 sekundi pozitivna je stvar, koliko god to meni i vama i Kyleu Kuzmi išlo na jetra. Jer NBA košarka je za NBA samo proizvod.
Navijačku kulturu su odstranili tijekom 1990-ih mijenjajući ambijent u dvorani isforsiranim zvukovima s razglasa, identifikaciju s momčadima su odstranili u 2000-ima forsirajući individualizaciju košarke koja je preplavila i druge timske sportove; sve što vam je ostalo e tih 30-ak sekundi koje možete prodati površnim pratiteljima i klincima koji tek ulaze u basket. Dugoročno bi to trebalo biti dovoljno za opstanak košarke — poprilično sam pesimističan oko budućnosti sporta u današnjem formatu kao dominantnog oblika zabave — ali ne mogu reći da mi je to imalo privlačno. Nažalost, koliko god se trudili, teško je oblikovati svijet u skladu sa svojim željama. Što nužno nije loše pošto on ne pripada samo nama, ali u nekim aspektima peče.
Na kraju priče ovo jest realnost, nova-stara realnost; u nekim stvarima bolja, u nekim lošija od one u kojoj sam živio u svojim formativnim godinama. U jedno sam, doduše, siguran: i ona će se jednog dana promijeniti.
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Dobar tekst. Ljudi zaboravljaju da je teren u NBA veći dimenzijama nego u Europi. I kad ti dođe ekipa sa 3-4 dobra šutera za tri poena, ne može ti ni Bog pomoći da se odbraniš.
Remember, remember the 5th of November.
"On je nogometni Christoph Waltz – savršeni glumac za ulogu lošeg momka kojeg je lako voljeti i kad na terenu radi odvratne stvari."
"Three for me, two for them."
"On je nogometni Christoph Waltz – savršeni glumac za ulogu lošeg momka kojeg je lako voljeti i kad na terenu radi odvratne stvari."
"Three for me, two for them."
-
BernardBarnjak
- Postovi: 14908
- Pridružen/a: 27 okt 2010, 10:04
- Lokacija: Sarajevo, tribina zapad
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Bernard Barnjak, igrac Sarajeva koji je presao u Hajduk kasnih 80-tih, a u FK Sarajevu bio pravo popularan, ljubimac navijaca.
-
Felixians4
- Postovi: 7448
- Pridružen/a: 09 apr 2020, 19:20
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Clutch nerealno za forumaša evaluator dešavanja,i prestručno i naširoko pisao,no to je premium sadržaj bio,nabasao na njegovih par upisa da se podsjeti,woow. Jedino što je previše naglasak na Embiida i 76ers bacao u odnosu na sve ostale,no njihov je fan i najviše pratio pa je opet i logično. Ogroman gubitak za forum je da nije aktivan,a da prevladaju pikzibneri udruženi. Aktivirat će se vjerojatno,PHI je vječni process,a šteta da NEZALAGANJE i sl. ne osjete poriv iskomentirati i javiti se van SAS topica za ostale franšize i stvari. JHAM i Nuggsi također,no to je stara štorija.
Hakeem će biti ponosan na sebe i Senguna
Hakeem će biti ponosan na sebe i Senguna
-
Felixians4
- Postovi: 7448
- Pridružen/a: 09 apr 2020, 19:20
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Evan Mobley do 38 pts isključivo ubačajima za 2! Opucao jedno slobodno,dvije trojke,promašio,a 19/27 za 2. Cavse šokirale rezerve GSW,na back to backu iskoristili MIL bez 2 najbolja,obojica zbog koljena pauziraju veliki dio RS tekuće.
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
https://telesport.telegram.hr/analize/s ... superstar/
Oklahoma City Thunder nalazi se u gotovo savršenoj situaciji. Tri i pol godine nakon tradea koji je označio kraj jedne i početak druge, nove ere, Clippersi su još uvijek u iščekivanju Godota, a Oklahoma sve više zna što joj je raditi. Kawhi Leonard je odnio svoj talent u Los Angeles u namjeri da nastavi graditi kult ličnosti, dok je jedan mladić izrastao u muškarca koji je postao junak svoje priče.
Malo je tko mogao predvidjeti da će Shai Gilgeous-Alexander imati bolju sezonu od njega ili od Paula Georgea.
Kawhijev je dolazak u Clipperse aktivirao trade za Georgea, čime je stvoren jedan od najboljih krilnih tandema zadnjih godina. Bio je to neočekivan Thuderov potez, jer to je značilo i odlazak dugogodišnjeg miljenika navijača Russella Westbrooka. OKC je time službeno započeo novo poglavlje, a kapital koji je dobio zauzvrat sastojao se od perspektivnog Gilgeousa-Alexandera, Danila Gallinarija, pet izbora prve runde drafta i još dva koja se naknadno mogu zamijeniti. George je izašao iz svoje najbolje sezone i izgledalo je kao dobitna kombinacija za Clipperse. Međutim, Shai je prošao put od perspektivnoga mladog igrača do lica franšize i legitimnog All-Stara prije nego što su Clippersi došli do svog prvog, povijesnog finala NBA-a. Oklahoma je dočekala uskrsnuće, dok se beskrajno čekanje Clippersa nastavlja.
Thunder je dao prednost razvoju Gilgeousa-Alexandera nad bilo čime drugim. U prvoj ga je godini stavio pod mentorstvo Chrisa Paula, da bi ga zatim pretvorio u prvu opciju i lidera, ulogu u kojoj će potpuno odrasti. Za takvo što je Shai morao prihvatiti viziju Sama Prestija, za čiju se taktiku već počelo misliti kako je diletantska te kako mu je više stalo do budućih izbora drafta nego do pobjeda.
Gilgeous-Alexander je ozbiljno evoluirao. Njegovo je razmišljanje korak ispred suparnika, a egzekucija hladna i ubojita
Oklahoma je možda izabrala put koji je nekonvencionalan, taložeći draft izbore ‘na bacanje’ kao da će u nekom trenutku nastupiti inflacija igrača, ali njezina suša bez playoffa traje tek dvije godine. Što bi onda trebali napraviti Kingsi? Iseliti iz Sacramenta? Ili Sixersi, koji su prije Bena Simmonsa i Joela Embiida četiri sezone zaredom bili ispod 35 posto pobjeda? Kad podvučemo crtu, OKC nikad nije završio među tri najgore momčadi lige.
Prestijev proces polako počinje dobivati obrise. Ide prema identitetu koji je zacrtan od dana kad je za glavnog trenera imenovan Mark Daigneault, koji se fokusirao na positionless košarku — na svestrane postave u kojima svi mogu igrati s loptom u rukama, preuzimati u obrani i držati tempo. Gilgeous-Alexander je zamašnjak njihova motora. Dominira u prodorima na koš, poenima iz tranzicije i pick and rollu na half-courtu, Oklahoma prednjači kao momčad ili u svojoj igri daje naglasak upravo na tome.
Ljepota u finti šuta
Shai već treću sezonu uzastopce uspijeva predvoditi NBA po broju ulaza na koš (ispred Luke Dončića i Jaa Moranta), ali je prvi put u karijeri u top 10 po poenima iz reketa, u prosjeku 15 po utakmici. Uz napomenu da nema vanjskog igrača koji postiže više poena od njega. Obrane mu to pokušavaju oduzeti, ali njegova prilagodba su šutovi s poludistance iz driblinga i veći broj iznuđenih prekršaja. Kako bi uopće dospio na taj dio parketa, Gilgeous-Alexander zna u kojem se trenutku treba zaustaviti i kako koristiti doskok na dvije noge. Pun je trikova i promjena smjerova, s time da se dobar dio toga odnosi na lijevu stranu, slično kao kod Moranta, što mijenja suparnički skauting, jer usmjeravanje na slabiju ruku ne donosi rezultate i teže ga je čuvati u tranziciji. Eurostep mu je jedan od prepoznatljivih poteza u napadanju reketa.
Još nešto zbog čega ga je teško čuvati je uspješnost u mijenjanju strane prilikom postavljanja bloka kod pick and rolla (tzv. ball screen rejected), što koristi u 25 posto takvih slučajeva. Ovaj se set može dobro iskoristiti nakon time-outa, jer hvata obranu u varanju bloka ili kažnjava ice obranu pick and rolla, u kojoj branič na lopti tjera napadača prema bočnoj liniji. Poanta je oduzeti sredinu, ali Shai je postao prepreden. S postavom u kojoj su sva petorica igrača na perimetru može napadati sa sredine ili s boka u trenutku kada je primarni čuvar obruča na slabijoj strani.
Ljepota njegove igre je u finti šuta, koja je toliko uvjerljiva zbog činjenice da je teško raspoznati razliku između autentičnog šuta i njegove simulacije. U oba slučaja zabacuje glavu unatrag te je u istoj poziciji kao kad šutira. Zbog toga često iznuđuje prekršaje i ide na liniju slobodnih bacanja. Jedino Giannis Antetokounmpo, Embiid i Dončić imaju više bacanja po utakmici, ali on ima bolju realizaciju od svih trojice. Zna i dovitljivo iznuditi kontakt. Još jedan trik koji prodaje je guranje ruke ispod suparničke u trenutku kretanja u prodor, čime tjera braniča na povlačenje ruke i otvaranje puta prema košu ili iznuđivanje prekršaja. Često ćete vidjeti kako dolazi i na metar, metar i pol od obruča, gdje mu je broj šutova na razini Embiida, Domantasa Sabonisa i Clinta Capele.
U Oklahomi su bili izrazito zadovoljni napretkom koji je bivši Kentuckyjev igrač postigao u svojoj prvoj godini nakon tradea. Međutim, iskorak koji se sada dogodio svrstava ga u posebnu kategoriju. Gilgeous-Alexander pretvorio se u All-Star igrača, među petoricom je najučinkovitijih strijelaca u clutchu i postao je ozbiljan closer. Barem tri utakmice ove sezone riješio je nakon izvrsnog ATO-a (akcije nakon time-outa) u završnici. Prilikom izvođenja lopte sa strane, SGA postavlja leđni blok te se otvara prema izvođaču ili odvlači svoga čuvara u korner, pa u oba navrata završava izolacijom.
Igrač koji je najviše napredovao
Tu možemo vidjeti njegov drugi tipični potez koji također upotrebljava protiv boljih obrambenih igrača usred utakmice; redovito izbacuje desnu nogu prema naprijed i koristi stepback šut iz driblinga. Pomaže mu odvojiti se od braniča bilo gdje na terenu, na tri-četiri metra od koša, gdje samo Kevin Durant uzima više šutova, ili na trici ako je to potrebno.
Sagledamo li sve navedeno, Gilgeous-Alexander je ozbiljno evoluirao. Njegovo je razmišljanje korak ispred suparnika, a egzekucija hladna i ubojita.Oklahomina je prednost ta što uz njega ima još dvojicu playmakera: Josha Giddeyja, koji može kreirati i stvarati prilike iz pick and rolla i visokog posta, što omogućuje SGA-u da nerijetko igra od lopte, te Jalena Williamsa s eksplozivnim prvim korakom i dobrim pregledom terena. Oni su osnovica njihova stila igre s daleko najviše prodora po utakmici (65 u prosjeku) i dodavanja iz tih situacija (26,4). Pace im je forte. U kalendarskoj 2023. imaju i najviše poena nakon suparnikovih izgubljenih lopti, što samo upućuje na zagrebanu površinu puno dubljeg talenta. Također, mogu brzo doći do ‘žive’ lopte koja nije pod kontrolom ni jedne ni druge momčadi i povući toliko željeni kontranapad.
Ako ih se uspori i svede na half-court offense, koriste svoje hibridne bekove u pick and rollu, u čemu su šesta momčad po ukupnom broju poena. Shai tu dolazi do izražaja i bez lopte, što mu je bila odlika na početku karijere. Thunder je time nepredvidiv i nezgodan za branjenje. Pogotovo kroz petorke koje Daigneault u zadnje vrijeme favorizira s Kenrichom Williamsom kao niskom peticom, ali načelno možete vidjeti i Gilgeousa-Alexandera ili Luguentza Dorta kako u nekom trenutku pokrivaju tu poziciju, jer ustvari igraju bez definiranih rola.
Shai nije samo predvodnik mlade Oklahome, on je treći član klase 2018. oko kojega se može graditi momčad. Znali smo za Dončića i Traea Younga, ali nismo bili sigurni može li još netko biti zaštitno lice franšize koja nije vječno u fazi rekonstrukcije. Po mom mišljenju riječ je o igraču koji je ove sezone najviše napredovao. Usprkos briljantnom Tyreseu Haliburtonu, koji je dobio svu moguću slobodu, usprkos eksploziji Laurija Markkanena ili iznenađujućem Bolu Bolu. Talenti koji mogu podignuti razinu igre na ovakav način prava su rijetkost. Skok s 24,5 na 30,6 poena u prosjeku (bez povećanja volumena trice) rezerviran je za zlatnu skupinu pojedinaca, jednu od tri najbolje petorke NBA-a. Jer sukladno tome igra vrhunsku obranu (1,7 ukradena i blokada po utakmici) i jedan je od razloga što je OKC obrambeno u top 10.
Svoj prijevremeni uspon Thunder dobrim dijelom duguje njemu. On nije buduća zvijezda. On je superstar.
Oklahoma City Thunder nalazi se u gotovo savršenoj situaciji. Tri i pol godine nakon tradea koji je označio kraj jedne i početak druge, nove ere, Clippersi su još uvijek u iščekivanju Godota, a Oklahoma sve više zna što joj je raditi. Kawhi Leonard je odnio svoj talent u Los Angeles u namjeri da nastavi graditi kult ličnosti, dok je jedan mladić izrastao u muškarca koji je postao junak svoje priče.
Malo je tko mogao predvidjeti da će Shai Gilgeous-Alexander imati bolju sezonu od njega ili od Paula Georgea.
Kawhijev je dolazak u Clipperse aktivirao trade za Georgea, čime je stvoren jedan od najboljih krilnih tandema zadnjih godina. Bio je to neočekivan Thuderov potez, jer to je značilo i odlazak dugogodišnjeg miljenika navijača Russella Westbrooka. OKC je time službeno započeo novo poglavlje, a kapital koji je dobio zauzvrat sastojao se od perspektivnog Gilgeousa-Alexandera, Danila Gallinarija, pet izbora prve runde drafta i još dva koja se naknadno mogu zamijeniti. George je izašao iz svoje najbolje sezone i izgledalo je kao dobitna kombinacija za Clipperse. Međutim, Shai je prošao put od perspektivnoga mladog igrača do lica franšize i legitimnog All-Stara prije nego što su Clippersi došli do svog prvog, povijesnog finala NBA-a. Oklahoma je dočekala uskrsnuće, dok se beskrajno čekanje Clippersa nastavlja.
Thunder je dao prednost razvoju Gilgeousa-Alexandera nad bilo čime drugim. U prvoj ga je godini stavio pod mentorstvo Chrisa Paula, da bi ga zatim pretvorio u prvu opciju i lidera, ulogu u kojoj će potpuno odrasti. Za takvo što je Shai morao prihvatiti viziju Sama Prestija, za čiju se taktiku već počelo misliti kako je diletantska te kako mu je više stalo do budućih izbora drafta nego do pobjeda.
Gilgeous-Alexander je ozbiljno evoluirao. Njegovo je razmišljanje korak ispred suparnika, a egzekucija hladna i ubojita
Oklahoma je možda izabrala put koji je nekonvencionalan, taložeći draft izbore ‘na bacanje’ kao da će u nekom trenutku nastupiti inflacija igrača, ali njezina suša bez playoffa traje tek dvije godine. Što bi onda trebali napraviti Kingsi? Iseliti iz Sacramenta? Ili Sixersi, koji su prije Bena Simmonsa i Joela Embiida četiri sezone zaredom bili ispod 35 posto pobjeda? Kad podvučemo crtu, OKC nikad nije završio među tri najgore momčadi lige.
Prestijev proces polako počinje dobivati obrise. Ide prema identitetu koji je zacrtan od dana kad je za glavnog trenera imenovan Mark Daigneault, koji se fokusirao na positionless košarku — na svestrane postave u kojima svi mogu igrati s loptom u rukama, preuzimati u obrani i držati tempo. Gilgeous-Alexander je zamašnjak njihova motora. Dominira u prodorima na koš, poenima iz tranzicije i pick and rollu na half-courtu, Oklahoma prednjači kao momčad ili u svojoj igri daje naglasak upravo na tome.
Ljepota u finti šuta
Shai već treću sezonu uzastopce uspijeva predvoditi NBA po broju ulaza na koš (ispred Luke Dončića i Jaa Moranta), ali je prvi put u karijeri u top 10 po poenima iz reketa, u prosjeku 15 po utakmici. Uz napomenu da nema vanjskog igrača koji postiže više poena od njega. Obrane mu to pokušavaju oduzeti, ali njegova prilagodba su šutovi s poludistance iz driblinga i veći broj iznuđenih prekršaja. Kako bi uopće dospio na taj dio parketa, Gilgeous-Alexander zna u kojem se trenutku treba zaustaviti i kako koristiti doskok na dvije noge. Pun je trikova i promjena smjerova, s time da se dobar dio toga odnosi na lijevu stranu, slično kao kod Moranta, što mijenja suparnički skauting, jer usmjeravanje na slabiju ruku ne donosi rezultate i teže ga je čuvati u tranziciji. Eurostep mu je jedan od prepoznatljivih poteza u napadanju reketa.
Još nešto zbog čega ga je teško čuvati je uspješnost u mijenjanju strane prilikom postavljanja bloka kod pick and rolla (tzv. ball screen rejected), što koristi u 25 posto takvih slučajeva. Ovaj se set može dobro iskoristiti nakon time-outa, jer hvata obranu u varanju bloka ili kažnjava ice obranu pick and rolla, u kojoj branič na lopti tjera napadača prema bočnoj liniji. Poanta je oduzeti sredinu, ali Shai je postao prepreden. S postavom u kojoj su sva petorica igrača na perimetru može napadati sa sredine ili s boka u trenutku kada je primarni čuvar obruča na slabijoj strani.
Ljepota njegove igre je u finti šuta, koja je toliko uvjerljiva zbog činjenice da je teško raspoznati razliku između autentičnog šuta i njegove simulacije. U oba slučaja zabacuje glavu unatrag te je u istoj poziciji kao kad šutira. Zbog toga često iznuđuje prekršaje i ide na liniju slobodnih bacanja. Jedino Giannis Antetokounmpo, Embiid i Dončić imaju više bacanja po utakmici, ali on ima bolju realizaciju od svih trojice. Zna i dovitljivo iznuditi kontakt. Još jedan trik koji prodaje je guranje ruke ispod suparničke u trenutku kretanja u prodor, čime tjera braniča na povlačenje ruke i otvaranje puta prema košu ili iznuđivanje prekršaja. Često ćete vidjeti kako dolazi i na metar, metar i pol od obruča, gdje mu je broj šutova na razini Embiida, Domantasa Sabonisa i Clinta Capele.
U Oklahomi su bili izrazito zadovoljni napretkom koji je bivši Kentuckyjev igrač postigao u svojoj prvoj godini nakon tradea. Međutim, iskorak koji se sada dogodio svrstava ga u posebnu kategoriju. Gilgeous-Alexander pretvorio se u All-Star igrača, među petoricom je najučinkovitijih strijelaca u clutchu i postao je ozbiljan closer. Barem tri utakmice ove sezone riješio je nakon izvrsnog ATO-a (akcije nakon time-outa) u završnici. Prilikom izvođenja lopte sa strane, SGA postavlja leđni blok te se otvara prema izvođaču ili odvlači svoga čuvara u korner, pa u oba navrata završava izolacijom.
Igrač koji je najviše napredovao
Tu možemo vidjeti njegov drugi tipični potez koji također upotrebljava protiv boljih obrambenih igrača usred utakmice; redovito izbacuje desnu nogu prema naprijed i koristi stepback šut iz driblinga. Pomaže mu odvojiti se od braniča bilo gdje na terenu, na tri-četiri metra od koša, gdje samo Kevin Durant uzima više šutova, ili na trici ako je to potrebno.
Sagledamo li sve navedeno, Gilgeous-Alexander je ozbiljno evoluirao. Njegovo je razmišljanje korak ispred suparnika, a egzekucija hladna i ubojita.Oklahomina je prednost ta što uz njega ima još dvojicu playmakera: Josha Giddeyja, koji može kreirati i stvarati prilike iz pick and rolla i visokog posta, što omogućuje SGA-u da nerijetko igra od lopte, te Jalena Williamsa s eksplozivnim prvim korakom i dobrim pregledom terena. Oni su osnovica njihova stila igre s daleko najviše prodora po utakmici (65 u prosjeku) i dodavanja iz tih situacija (26,4). Pace im je forte. U kalendarskoj 2023. imaju i najviše poena nakon suparnikovih izgubljenih lopti, što samo upućuje na zagrebanu površinu puno dubljeg talenta. Također, mogu brzo doći do ‘žive’ lopte koja nije pod kontrolom ni jedne ni druge momčadi i povući toliko željeni kontranapad.
Ako ih se uspori i svede na half-court offense, koriste svoje hibridne bekove u pick and rollu, u čemu su šesta momčad po ukupnom broju poena. Shai tu dolazi do izražaja i bez lopte, što mu je bila odlika na početku karijere. Thunder je time nepredvidiv i nezgodan za branjenje. Pogotovo kroz petorke koje Daigneault u zadnje vrijeme favorizira s Kenrichom Williamsom kao niskom peticom, ali načelno možete vidjeti i Gilgeousa-Alexandera ili Luguentza Dorta kako u nekom trenutku pokrivaju tu poziciju, jer ustvari igraju bez definiranih rola.
Shai nije samo predvodnik mlade Oklahome, on je treći član klase 2018. oko kojega se može graditi momčad. Znali smo za Dončića i Traea Younga, ali nismo bili sigurni može li još netko biti zaštitno lice franšize koja nije vječno u fazi rekonstrukcije. Po mom mišljenju riječ je o igraču koji je ove sezone najviše napredovao. Usprkos briljantnom Tyreseu Haliburtonu, koji je dobio svu moguću slobodu, usprkos eksploziji Laurija Markkanena ili iznenađujućem Bolu Bolu. Talenti koji mogu podignuti razinu igre na ovakav način prava su rijetkost. Skok s 24,5 na 30,6 poena u prosjeku (bez povećanja volumena trice) rezerviran je za zlatnu skupinu pojedinaca, jednu od tri najbolje petorke NBA-a. Jer sukladno tome igra vrhunsku obranu (1,7 ukradena i blokada po utakmici) i jedan je od razloga što je OKC obrambeno u top 10.
Svoj prijevremeni uspon Thunder dobrim dijelom duguje njemu. On nije buduća zvijezda. On je superstar.
-
Felixians4
- Postovi: 7448
- Pridružen/a: 09 apr 2020, 19:20
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Suviše je u detalje sišao Horvat,no on je radio kao neki trener,stalno je u doticaju s tom strukom pa je razumljivo.
Ipak,SGA već nekoliko godina ponajviše je efikasan u izolacijama,napadanju s midranega i skočio je eventualno iz top30 u rubnog top10,a Lauri je All Star(igra se u Salt Lakeu,nek ga izaberu)dok je prije godinu i kusur bio u teškom zastoju.
Presti dvaput uspijeva ono što Hinkieju nisu oduzeli,no sada će se tražiti uspon opet na sam vrh za Thunder
Ipak,SGA već nekoliko godina ponajviše je efikasan u izolacijama,napadanju s midranega i skočio je eventualno iz top30 u rubnog top10,a Lauri je All Star(igra se u Salt Lakeu,nek ga izaberu)dok je prije godinu i kusur bio u teškom zastoju.
Presti dvaput uspijeva ono što Hinkieju nisu oduzeli,no sada će se tražiti uspon opet na sam vrh za Thunder
-
bombaysaphire
- Postovi: 9974
- Pridružen/a: 17 apr 2017, 00:36
- Kontakt:
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Naši navijači se sjajno zabavljaju. Maskoti EURO-a pjevaju "glupane, glupane, n****i se k****e", a on ne razumije pa pleše.
Dame i gospodo , najčitaniji sportski portal u državi !!!
Dame i gospodo , najčitaniji sportski portal u državi !!!
Re: NBA chat/svastara/prepucavanja
Iako dobro igra, kakav klaun je lik
1956., 1957., 1958., 1959., 1960., 1966., 1998., 2000., 2002., 2014.,2016.,2017.,2018.,2022.,
Sanjam fanfare, slavlje najvece, jesen blistavu i zlatno proljece.
“No Mikey, no no Mikey that was so not right”
“The energy is about to shift”
🇾🇪 🇸🇾 🇦🇫 🇵🇸 🇺🇦🇧🇦
Sanjam fanfare, slavlje najvece, jesen blistavu i zlatno proljece.
“No Mikey, no no Mikey that was so not right”
“The energy is about to shift”
🇾🇪 🇸🇾 🇦🇫 🇵🇸 🇺🇦🇧🇦
Online
Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 19 gostiju.