Najbolji od najboljih (legende bijelog sporta)

[MaGiCa]

Čudi me da Rafi ne uvedu tu šljaku, samo tako ga mogu onesposobiti.

[youtube][/youtube]

U Chileu su izgleda postavljali har-tru shljaku, kao i u Monte Carlu, Rimu, Madridu i tako....

[Virtu4l]

U Chileu su izgleda postavljali har-tru shljaku, kao i u Monte Carlu, Rimu, Madridu i tako....

Ne trebaju ti te 3-4 tačkice na kraju, dovoljna je jedna, jer tu niz svakako prestaje.

[MaGiCa]

Ne trebaju ti te 3-4 tačkice na kraju, dovoljna je jedna, jer tu niz svakako prestaje.

RG
Hamburg

[samosarajvo]

U Chileu su izgleda postavljali har-tru shljaku, kao i u Monte Carlu, Rimu, Madridu i tako....

Ne trebaju ti te 3-4 tačkice na kraju, dovoljna je jedna, jer tu niz svakako prestaje.

Gledaj moj Virtual...sad ce mu poceti nabijati na nos i sljaku, najvecu dominaciju u tenisu što je svijet ikad vidio.
Bog me ubio ako i u drugim sportovima ima neko ko ima 93,5% pobjeda i rezultate koji se mogu mjeriti onim kakve Nadal ima na šljaci...
Znam ja da se tenis igra i izvan šljake, ali o njoj se diskutuje trenutno.

[MaGiCa]

[youtube][/youtube]

Eh, da je ovaj chovek malo vishe bio posvecen tenisu, nebo bi mu bilo granica.

[formance]

Odlična muzička podloga.

Za njega se svi slažu u jednom, najveći talenat i najveća budala istovremeno. Dao bih sve da nađem klip iz Wimbledonskog finala 1972 kada je okretao dupe kraljici Elizabeti i tapšao se po istom, jer su ga suci oštetili u meču.

[MaGiCa]

A shta mislish o Mansouru Bahramiju Njegovi trikovi&touch su ATG nivo. Ali, chovek nije imao uslova da se maximalno posveti tenisu.

[formance]

Najveći showman definitivno. Teško je stvoriti mišljenje o onome šta je mogao na osnovu egzibicija, bez da smo ga gledali u nekom takmičarskom meču, ali ruku na srce, ono što on izvodi na tim turnirima ne može neko sa osrednjim talentom, već neko ko ima tenis u malom prstu. Nažalost, geografski položaj prije svega je glavni razlog zašto je na kraju postao ATG showman, umjesto ATG playera.

[Cauchy23]

Zanimljiva tema i zanimljivi postovi. Drago mi je čitati kada neko piše o nečemu što prati i što u neku ruku razumije bolje nego ja. Zasmetalo mi je što se ističe Nadal kao bolji igrač od Federera,kao kompletniji,s čim se ne mogu složiti.
Roger Federer ima 17 titula na GS,a Nadal 13. (Postoji mogućnost da Nadal prestigne Federera,ali ja mislim da Federer može osvojiti još koju titulu)
Federer ima 24 finala naspram Nadalovih 19.
Federer je igrao 10 uzastopnih finala i 23 polufinala naspram Nadalovih 5 finala i 5 polufinala.
Federer je proveo 302 sedmice kao svjetski broj 1.,od čega 237 sedmica uzastupno. Nadal je 130 sedmica bio broj 1,od čega 56 sedmica uzastopno.
Sad za sad,Federer je umnogome više ostvario i mora se priznati kao najveći svih vremena.
Njegova konstantnost je nevjerovatna za mene.
Mislim da je bolji,kompletniji i konstantniji igrač nego što će to Nadal ikad biti.
Nadal jeste jedan od najvećih,ali mislim da se ne može reći da je veći ili jednak Federeru.

[formance]

Gdje se to spominjalo ? Za Nadala se može reči da je njegov 'sistem igre' kompletniji od Federerovog, jer zbog manjkavog servisa i slabijeg point constructinga mora raditi puno više da bi postizao to što je postigao. To objašnjava njihove mečeve koji obojica dobiju sa sličnim rezultatom, a Federer provede dosta manje vremena na terenu od njega. No u pogledu kompletnosti igrača kao cjeline, kroz prizmu all round i all court karakteristika, skilla, varijacija i svega što ide uz to, sa Federerom teško da može neko u istu rečenicu.

Što se upoređivanja tiče, za razliku od proteklih godina, sada imaju osnova da se upoređuju, mada je i dalje jasno kakvo je trenutno stanje stvari i da Federer i dalje nosi tu laskavu 'GOAT' titulu, što ne znači da se stanje, dal u skorijoj dal u daljoj budućnosti neće promijeniti. Mada, opet ponavljam, pojam 'najveći svih vremena' je opširan i nemoguće je nekog igrača predstavljati kao tako nešto, pored svih legendi iz različitih era koji su proslavili ovaj sport i sebe sa njim.

[Cauchy23]

Gdje se to spominjalo ? Za Nadala se može reči da je njegov 'sistem igre' kompletniji od Federerovog, jer zbog manjkavog servisa i slabijeg point constructinga mora raditi puno više da bi postizao to što je postigao. To objašnjava njihove mečeve koji obojica dobiju sa sličnim rezultatom, a Federer provede dosta manje vremena na terenu od njega. No u pogledu kompletnosti igrača kao cjeline, kroz prizmu all round i all court karakteristika, skilla, varijacija i svega što ide uz to, sa Federerom teško da može neko u istu rečenicu.

Želio sam ovo boldano da pročitam u nekom od postova,činilo mi se kao da se to Federeru osporava.

Što se upoređivanja tiče, za razliku od proteklih godina, sada imaju osnova da se upoređuju, mada je i dalje jasno kakvo je trenutno stanje stvari i da Federer i dalje nosi tu laskavu 'GOAT' titulu, što ne znači da se stanje, dal u skorijoj dal u daljoj budućnosti neće promijeniti. Mada, opet ponavljam, pojam 'najveći svih vremena' je opširan i nemoguće je nekog igrača predstavljati kao tako nešto, pored svih legendi iz različitih era koji su proslavili ovaj sport i sebe sa njim.

Potpuno se slažem,Federer je GOAT,a moguće je da se to u budućnosti promijeni jer tenis se igra još uvijek,nije to arhiviran sport. Nadam se da ga na tom mjestu neće zamijeniti Nadal jer po meni je Federer igrom zaslužio da ga niko od trenutno aktivnih igrača ne smakne sa te pozicije.

[samosarajvo]

Gdje se to spominjalo ? Za Nadala se može reči da je njegov 'sistem igre' kompletniji od Federerovog, jer zbog manjkavog servisa i slabijeg point constructinga mora raditi puno više da bi postizao to što je postigao. To objašnjava njihove mečeve koji obojica dobiju sa sličnim rezultatom, a Federer provede dosta manje vremena na terenu od njega. No u pogledu kompletnosti igrača kao cjeline, kroz prizmu all round i all court karakteristika, skilla, varijacija i svega što ide uz to, sa Federerom teško da može neko u istu rečenicu.

Želio sam ovo boldano da pročitam u nekom od postova,činilo mi se kao da se to Federeru osporava.

Što se upoređivanja tiče, za razliku od proteklih godina, sada imaju osnova da se upoređuju, mada je i dalje jasno kakvo je trenutno stanje stvari i da Federer i dalje nosi tu laskavu 'GOAT' titulu, što ne znači da se stanje, dal u skorijoj dal u daljoj budućnosti neće promijeniti. Mada, opet ponavljam, pojam 'najveći svih vremena' je opširan i nemoguće je nekog igrača predstavljati kao tako nešto, pored svih legendi iz različitih era koji su proslavili ovaj sport i sebe sa njim.

Potpuno se slažem,Federer je GOAT,a moguće je da se to u budućnosti promijeni jer tenis se igra još uvijek,nije to arhiviran sport. Nadam se da ga na tom mjestu neće zamijeniti Nadal jer po meni je Federer igrom zaslužio da ga niko od trenutno aktivnih igrača ne smakne sa te pozicije.

Po tebi... Sreća pa se ne pitaš puno oko toga

[MaGiCa]

Samo za @formance-a:

[youtube][/youtube]

[formance]

Hvala @MaGiČni, ovo mi je baš upotpunilo vrijeme zbog ove kiše na RG-u. Nisam znao da je dokumentarac postavljen na youtube. Inače, odavno bolji nisam gledao. Preporučujem svakome ko voli ovaj sport da pogleda kratak sažetak unikatnog teniskog rivalstva koje je trajalo tako malo, a dalo toliko mnogo.

Ne znam iskreno šta je luđe, Johnovo 'What the hell you want', kada ga je Borg pozivao na mrežu da ga 'smiri' ili Borgov odgovor na press konferenciji na pitanje: "Do you have special feelings playing in Sweden" ? - 'No, no feelings at all'.

Pa onda kad Connors mahajući prstima reče Johnu u pauzi između gejmova 'Shut you mouth off'.
A udarci koje je McEnroe izvodio na meč loptama u finalu 1980 su obavezno štivo za svakoga. 7 ili 8 meč lopti je spasio, od toga 6 u tiebreaku, 6 passing shoteva i 2 voleja je pogodio u tim trenucima. Kakav šampionski instikt i opet izgubiš meč u petom. Ne znam kakav šampion moraš biti da to prebrodiš.

Bilo je fakat momenata na koje sam se bukvalno naježio. Način na koji se rivalstvo odvijalo u datom vremenskom periodu gdje su prijateljstva najboljih igrača na touru bila jednaka pojavi polarne svjetlosti. Ali bilo je iskreno. Oplakao sam na kraju kad je John pričao o prodaji Borgovih trofeja sa Wimbledona, nazvao ga na telefon i rekao mu: 'Ok, ako već želiš da ih prodaš, potrudi se da ja dobijem onaj iz 1980'.

[BABADZO]

Formance svaka cast,stvarno imas tenis u malom prstu(bar sto se informacija tice )
Volio bih kad bi napisao sta vise o Agassiju,meni licno najzanimljiviji teniser ikad.Mislim da nikad niko nije imao tolike uspone i padove u karijeri.

[formance]

Pisao je @Virtu4l o njemu na prvim stranicama ove teme. Ne znam sad šta te konkretno zanima, veoma uspješan teniser, ali su svi mišljenja da je mogao osvojiti puno više da je prvi dio svoje profesionalne karijere shvatao ozbiljnije. Pokazivao nevjerovatnu vještinu u Melbournu na svojoj najboljoj podlozi (Rebound ace), a tu je prvi put zaigrao tek 1995, kada je i osvojio svoj prvi Australian open. Od te četvorke mladih Amerikanaca sa kraja 80-tih (Chang, Sampras, Courier i on), bio je najperspektivniji teniser, ali svi oni su osvojili GS prije Andrea. To ga je nerviralo. Ipak se može pohvaliti da je u tim godinama bio najveći teniski brand još od Bjorna Borga, te da je sigurno povalio više riba od ove trojice zajedno. Interesantno je i to da je njegov prvi Grand slam bio Wimbledon, koji mu po prirodi igre najmanje odgovarao, mada ne bih rekao da se nije snalazio na travi, već da je konkurencija na toj podlozi bila prejaka i jednostavno je bilo igrača koji su se bolje snalazili na istoj zbog forsiranja S&V igre.Tako i on sam kaže da je Roland Garros trebao biti turnir kojeg je morao prvog osvojiti, prije svih ostalih GS-ova. Njega je uzeo 1998, a uz trofej, 'pala' je konačno i Steffi Graff.

Poznat je i po čuvenoj izjavi sa početka karijere nakon što je razmontirao Samprasa na jednom šljakastom turniru, kada je rekao da od dotičnog nikada neće biti igrača. Sampras je bio prilično loš tada, negdje u juniorskim danima je umjesto dvoručnog, počeo igrati jednoručni i trebalo mu je mnogo više vremena da stasa od ostale mlade generacije tenisera. Međutim, Sampras mu je te izjave kasnije naplatio sa kamatom, počevši od USO-a 1990 kada je u finalu ostvario rezultatski najdominantniju pobjedu nekog debitanta u GS finalu, pobjedivši Agassija sa 3-0 (6-4, 6-3, 6-2). Javna je tajna da je Agassi u tom finalu više brinuo o tome da li će mu perika ostati na glavi, nego o rezultatu. Što se tiče udaraca, all court i all round karakteristika i svega što ide uz to, najkompletniji je ili je bar jedan od najkompletniji u mnogim segmentima. Njegov BH mnogi smatraju najboljim, a ista je situacija sa riternom. Ako tu i ima dvojbe, a ima je, kada je u pitanju njegov CGS (Carrer Grand Slam) je nema i ne može biti. Njegov CGS je najkompletniji i ubjedljivo mu je najteže bilo osvojiti sva 4 GS-a od svih igrača koji su ostvarivali taj uspjeh. Uz to je jedini igrač pored Rafe Nadala koji ima osvojen Golden slam (sva 4 GS-a plus zlato Olimpijade).

Da je ostvario mnogo, ostvario je. Da je mogao više, mogao je. 90-te su bile haotične, dobre i zanimljive, ali falilo je kontinuiteta i viška ambicije konkurentima da ih učine vrhunskim i podjednako kvalitetnim kao 80-te. To je ono gdje su igrači tipa Courier, Agassi, Chang, Krajiček, Rafter, Ivanišević, kasnije Kuerten, Rios i ostali zakazali. Sampras je ostao 100% posvećen i napravio to što je napravio. Inače, od svih njih najviše mi je žao Couriera, koji je bukvalno pukao nakon dva teška poraza u GS finalima u samo dvije sedmice. Prvo ga je Bruguera na RG-u dobio u 5 setova, a onda i Sampras na Wimbledonu u 4. To je bilo 1993. Courier je dominirao početkom 90-tih i sa 22 godine bio je najmlađi igrač koji je igrao finala sva četiri GS turnira. Da je nastavio sa takvim igrama i poslije 93-e, sigurno bi zaradio i ATG status sličan onom kakav ima Agassi, možda i veći. Uglavnom, spremam jedan tekst u vezi njega, pa ćete imati priliku to pročitati.

[jestamaji]

Samo za @formance-a:

[youtube][/youtube]

jao čovječe gdje ga izvuče! svaka čast!!
vratiše se sjećanja, pola toga sam zaboravio. maestralno! koja su to bila vremena!!
ja inače smatram da su najbolja finala u istoriji wimbledona bila ona izmedju nadala i federera, ali uvijek ću sto puta radije pogledati borg-mac mečeve. to me uvijek ubehuti, neka sentimentalna osjećanja se pojave kad se ovako 1-2 puta godišnje podsjetim na tenis iz tih vremena!

[formance]

Kako (zašto) je pao Jim Courier ?

Kraj 80-tih je donio pad ustaljene igračke garniture tadašnjeg tenisa, ali i val mlade generacije Amerikanaca koji su u početnim godinama na touru itekako obećavali. Lendl i Wilander su padali i tenisu je bila potrebna nova dominantna figura, Becker i Edberg su preuzeli primat, ali nisu uspjeli uspostaviti dominaciju ekvivalentnu Lendlovoj, dok je mlađa generacija sa Agassijem, Samprasom, Changom i Courierom lagano izrastala u velike igrače, koji će biti glavni oslonac bijelog sporta u godinama koje slijede. Retrospektivno gledajući, večina se slaže da je Agassi bio najperspektivniji mladi igrač tada, te se od njega najviše očekivalo, ali je od sve četvorice on posljednji osvojio prvi GS u karijeri. Amerikanac Tajvanskog porijekla Michael Chang je prvi osjetio slast Grand Slam titule, a činjenica da je na svom GS debiju pobijedio jednog od najboljih igrača na šljaci ikada (Lendla) i najboljeg igrača u tom trenutku (Edberga) daje posebnu težinu ostvarenom podvigu. Ipak, u godinama koje slijede Chang osvojenu titulu i prikazani potencijal nije materijalizovao, zbog ovih ili onih razloga kojima se nećemo sada baviti. Sljedeći je bio Sampras, čiji je podvig na USO-u 1990 vjerovatno i veči od Changovog, budući da je u QF-u i SF-u morao preokretati 0-2 u setovima protiv dokazanih šampiona i ATG igrača Wilandera, odnosno McEnroa, da bi u finalu u rezultatski najubljedivijoj pobjedi nekog debitanta u GS finalu savladao starog rivala iz juniorskih dana Agassija.
Ironično, Agassi je svoj prvi GS osvojio na podlozi koja mu najmanje odgovara, travi i to na turniru na kojem se pojavio tek drugi put u karijeri. Ali ono što je zajedničko i njemu i Changu i Samprasu jeste to što su nakon prve GS titule morali čekati 2 ili 3 godine da dođu do nove i uspostave dominaciju (izuzev Changa kojem je RG 1989 bio prva i jedina GS titula), dok je Courier trijumfom na Roland Garrosu 1991 najavio vladavinu koja će nastupiti naredne 2 godine, a u kojoj će on igrati glavnu ulogu. Zašto je ta vladavina trajala samo 2 godine, a ne 4, 5 ili više, pitanje je kojim ćemo se baciti u ovoj analizi.


Dominacija 91'-93'

Početkom 90-tih riječ 'Courier' je označavala sinonim za pobjedu i dominaciju. Jak servis, izuzetno razoran forhend i više stabilan nego prosječan bekend davali su njegovom igračkom paketu prednost nad ostalim konkurentima, budući da je takva egzekucija pomenutog stila bila nešto neviđeno dotada. Naravno, tehnologija je napredovala svakim danom i bila je u stanju ispratiti fizički upgrade i sirovu snagu igrača, za razliku od ranijih godina. Nijedan igrač u tom momentu nije imao tako iskristalisane napadačke udarce i igrački stil na kojem bi bazirali kontinuirani pohod na najveće turnire. Generisao je najviše snage, naročito na forhendu, koji po mnogima spada u Top 5 svih vremena, dok nije ništa manje ni onih koji njegov Inside out forhend smatraju najboljim IO forhendom koji je tenis vidio. Njegov BH je bio slabiji dio igre, ali daleko od toga da je bio loš. Zamahom i pokretom koji pravi nakon udarca izuzetno podsječa na Roddickov, ali je Jim sa ovog krila udarao mnogo jače, imao brži zamah, a manju zadršku od Andya, te je na riternu, defanzivi bio daleko jači, a u razmjenama mnogo stabilniji. Uglavnom je imao problema kada bi trčao sa FH na BH stranu, jer bi imao manje vremena da se namjesti na udarac, a isti je, kao i čitav njegov paket igre zavisio najviše od tajminga i footworka.



Teniska javnost u ovakvom svjetlu upoznala ga je 1991 u IW-u kada je na fantastičan način osvojio titulu na pomenutom turniru, a da se ne radi samo o 'bljesku', potvrdio je i sedmicu kasnije kada je osvojio i drugi Masters turnir u karijeri, Miami. Međutim, bilo je očito da sa prikazanim stilom igre, jakim groundstroke udarcima, izvrsnim kretanjem i Western gripom na forhendu najveće šanse ima na šljaci i Roland Garrosu, ali falio je skalp nad nekim velikim igračem da bi se to ostvarilo, budući da je protiv Top ekipe tadašnjeg tenisa (Edberg, Lendl, Becker, Sampras, Agassi) imao negativan međusobni omjer. Roland Garros je i u ranijim godinama bio Courierov najuspješniji GS turnir, jer je ovdje 1989 i 1990 stigao najdalje od ostalih GS-ova, odnosno do 4. runde, a ovaj put je otišao i mnogo dalje. Da priče o Roland Garrosu kao turniru na kojem su Courierove šanse za nešto više najveće nisu prazne floskule, pokazalo se ubrzo. Prvog igrača svijeta, Stefana Edberga sa kojim je do tada imao 1-3, a od kojeg je izgubio na Australian openu početkom te godine dobio je u QF-u rezulatom 3-1 u setovima, da bi u finalu savladao sunarodnika Agassija (2-4 u međusobnim) nakon 5 dugih setova i osvojio svoju prvu GS titulu. Da će konkurenti na njega morati ozbiljno računati pokazao je i dvije sedmice kasnije na Wimbledonu kada je po prvi put stigao do QF-a gdje je poražen od Michaela Sticha, koji mu se ovom pobjedom ujedno i osvetio za prethodni poraz u polufinalu RG-a. Na Masters turnirima nije bilježio posebno dobre rezultate, ali se činilo kao da je najbolje čuvao za najveće turnire. Tako je na USO-u izuzetno ubjedljivo stigao do finala , izbacivši svog nemezisa Samprasa u QF-u, od kojeg je mjesec prije toga izgubio dva puta na dva različita turnira. A onda je u polufinalu pao vremešni Connors, koji je te godine proživljavao svoju drugu mladost na USO-u. Ipak, u finalu sve to nije bilo dovoljno, jer je ubjedljivo poražen od Edberga u finalu, koji mu je prepustio samo 6 gejmova. Jim je bio dobar, ali i dalje je to bilo nedovoljno za konačni proboj u sami vrh svjetskog tenisa. No, vjerovao je da je dovoljno kvalitetan da to i uradi.



1992 je za njega počela kao iz snova. U novu sezonu je ušao fizički mnogo jači, budući da je u proteklom periodu shvatio koliko njegov stil igre troši i šta je najpotrebnije da bi isti došao do punog izražaja. Na prvom GS turniru godine je ušao u finale predajom Krajičeka u polufinalu i znatno odmorniji od Edberga, sa kojim je očito navikao da se susreće u GS mečevima. Pobjeda od 3-1 u setovima i druga GS titula u njegovoj karijeri je potvrdila njegov igrački, fizički i mentalni upgrade. Bilo je jasno da nema Samprasov ili Agassijev potencijal, ali su njegove radne navike i šampionski kalibar zajedno sa unikatnim stilom igre jednostavno ranije sazreli i došli do izražaja. Sami podatak da je u periodu od 28.01. 1991 do 28.01.1992 napredovao čak 19 pozicija, odnosno od #21 došao do #2 dovoljno govori koliko se Jim promijenio kao igrač. Sedmicu kasnije, finalom u San Francisku je preuzeo i prvu poziciju od Edberga i ostvario svoj najveći san. Međutim, i dalje nije uspjevao tako dobru igru prenijeti na Masters turnire, pa je u Miamiu i IW-u gdje je branio titule, ispao u polufinalu, odnosno u osmini finala, ali je izgubljeno nadoknadio na sljedeća 4 turnira, osvojivši Tokyo, Hong Kong, Rim, a potom i treću GS titulu u karijeri, svoju omiljenu, Roland Garros. Ovom titulom, postao je prvi igrač koji je vezao Australian open i Roland Garros, a ujedno i jedini, s obzirom da takvo nešto još nikad niko nije ponovio. To je bila ujedno i posljednja titula koju je osvojio te godine. Na Wimbledonu je ispao u trećoj rundi, na USO-u je došao do polufinala gdje je ispao od Samprasa, koji ga je porazio i dvije sedmice ranije u finalu Indianapolisa i nastavio pokazivati dominaciju u matchup-u sa Courierom. Courier je na završnom Mastersu ponovno omanuo, a u finalu ga je zaustavio njegov drugi nemezis Boris Becker. Pored svega, godinu je završio na prvom mjestu po prvi put u svojoj karijeri.



Roland Garros 1993 - Početak pada

1993 godina je najvažnija godina u Jimovoj karijeri i definitivno prekretnica iste. Iako je počela sjajno, nije tako završila, a ono što se dešavalo tokom nje je zauvijek promijenilo Jima, njegovu karijeru i tenis 90-tih. Četvrtom osvojenom GS titulom, drugom na Australian openu, gdje je u finalu kao i godinu ranije pao Stefan Edberg, te titulama u Memfisu i Indian Wellsu najavio je svoju potencijalno najbolju sezonu u karijeri. Nakon što je trijumfovao na Rimu, sve oči su bile uprte u Roland Garros, gdje se očekivala Jimova jubilarna peta GS titula i potvrda najboljeg šljakaša u datom trenutku, što on objektivno i jeste bio. U osmini finala, 1/4finalu i polufinalu je imao problema, gubio je po jedan set u sva 3 meča, ali ni Muster ni Prpić, ni Krajiček nisu bili dovoljno kvalitetni i dobri da dobiju Couriera na 3 dobijena seta na šljaci. Bruguera, igrač koji je Jima čekao u finalu se u isto plasirao lakše i ušao je dosta odmorniji od svog protivnika. S obzirom na stil igre obojice igrača, činjenicu koliko je odmor važan u fizičkom pristupu njihovim mečevima, te s obzirom da su fizikalije činile temeljni stub njihovog tenisa, podatak da je Courier na terenu proveo preko 5 sati više od Bruguere je bio jedan od presudnih faktora u tom finalu. Courier je bio izraziti favorit, osvajao je RG 2 puta i pokušao je i treći put uzastopno podići pehar Kupa mušketira i postati prvi Amerikanac kome je to pošlo za rukom, a ujedno i prvi igrač koji je vezao 3 uzastopne titule na RG-u još od Bjorna Borga. Osim toga, u finale je ušao sa 20 uzastopnih pobjeda na Roland Garrosu, dok je Brugueri ovo bilo prvo GS finale. Te sezone je Jim odlično igrao, bolje nego ikad i baš kao i godinu ranije, osvajanjem Rima se pripremao za trijumf na Roland Garrosu. Protiv Bruguere se prije ovog meča sastajao 4 puta i sva 4 puta je slavio, od toga 3 puta na šljaci. Dobio ga je i na Australian openu te godine u osmini finala i sigurno da je faktora podcjenjivanja u njihovom predstojećem ogledu itekako bilo prisutno kod Jima.

Bruguera je s druge strane bio jedan od najperspektivnijih šljakaša 90-tih, ali to nije uspjevao pokazivati u kontinuitetu, naročito na velikoj pozornici (Roland Garrosu). S njegovim šljakaškim sposobnostima teniski svijet se upoznao u Rimu 1989 kada je u polufinalu bio poražen od Agassija. Dvije godine kasnije stigla je i prva veča titula u Monte Carlu, a godinu poslije je osvojio Madrid. Na RG-u je do tada bio više loš nego prosječan, a najbolji rezultat mu je bila osmina finala 1989 godine. Kada se plasirao u finale RG-a, malo ko je vjerovao, što na osnovu njegovih prijašnjih mečeva sa Courierom, što na osnovu igračkih kvaliteta njih dvojice, osvojenih titula i samog rankinga, da Bruguera može na bilo koji način nauditi Courieru, naročito kada shvatimo da je Bruguera tip igrača, čija se igra bazira na razmjenama sa osnovne, što Jim voli, jer mu u toj igri tada nije bilo ravnog. Međutim, prevario se, jer se Bruguera pokazao kao naprednija, upgradeovana verzija njegovog tenisa na šljaci sa još boljim footworkom i fizičkom spremom, prikladnijom filozofijom igre za šljaku, bolje izbalansiranih bazičnih udaraca, podjednako dobrog snalaženja i ofanzivno i defanzivno, boljim kretanjem. To je presudilo da nakon puna 4 sata igre meč ode u njegovu korist. Sergi je prednost sticao prije svega svojim Top spin forhendom, a budući da je temperatura na podlozi dostizala čak i 100 stepeni, Courier je imao mnogo problema sa kontrolisanjem tih udaraca. Bruguera je uspjevao izbacivati Couriera iz komforne zone, a kada Jim nema kontrolu u poenu, onda je mnogo bezopasniji igrač. Na njegovu nesreću, a na Sergijevu sreću, Španac je uspjevao kontrolisati ritam i tok poena. Gejmovi su bili dugi, a viđeno je sveukupno preko 40 brejk lopti. Jedan od najinteresantnijih gejmova desio se početkom trećeg seta na servis Couriera kada je nakon 18 minuta Bruguera uspio brejknuti Jimov servis nakon 7 prethodno neiskorištenih brejk lopti u tom gejmu. Upetom setu je Jim imao prednost brejka i vodstvo od 2-0, ali na kraju se ispostavilo da sve to nije bilo dovoljno.


Statistika kaže sljedeće:

Kod: Označi sve

Courier                                                  Bruguera

5                        Asovi                            7
1                        Servis vineri                    1 
1                        Duple greške                     2
14                       FH vineri                        17
7                        BH vineri                        15
12                       Volej vineri                     8
35                       FH neiznuđene greške             22
31                       BH neiznuđene greške             22    
21                       FH iznuđene greške               23  
11                       BH iznuđene greške               39
9                        Smashovi                         6
5                        Passing shot vineri              9
1                        Ritern vineri                    1
13                       FH ritern greške                 13
4                        BH ritern greške                 16 
59                       Baseline razmjene                83
47/71                    Statistika na mrež               24/32
48                       Vineri                           54
67                       Neiznuđene greške                46 
4/12                     Brejk lopte                      5/21
148                      Ukupno osvojeni poeni            153

Bruguera je u svim važnim segmentima bio značajno ispred Couriera. Više vinera,više brejk lopti, više osvojenih poena, više odigranih poena na servis Couriera, manje neiznuđenih, ogromna dominacija u baseline razmjenama . Jedino u čemu je Courier uspio odnijeti pobjedu jesu iznuđene greške, što je bilo nedovoljno. I pored značajne statističke dominacije, meč je otišao u 5 setova, a Bruguera je osvojio samo 5 poena više od Couriera. To pokazuje koliko dobro se moralo odigrati morao da se pobijedi Courier na šljaci. Činjenica da je izgubio od igrača kojeg je prethodno dobio 4 puta, da je u petom setu imao brejk prednosti, da je ovom pobjedom mogao postati prvi Amerikanac koji je osvojio 3 RG-a, te drugi igrač u Open eri koji je vezao 3 uzastopne titule na ovom turniru su ovaj poraz činili još težim za Couriera, koji je izjavio da je igrao po osjećaju, odnosno bez ikakve strategije, te da je jako razočaran, pošto je osjećao da ima stvari pod svojom kontrolom u petom setu.



Wimbledon 1993 - Konačni udarac

Međutim, vremena za tugu nije bilo, oči teniske javnosti već su okrenute ka Wimbledonu, koji je prošle godine iznenađujuće osvojio Andre Agassi. 1993 godine je Wimbledon pratila velika drama. Sampras je nekoliko dana prije turnira osjetio bol u ramenu i bilo je upitno hoće li moći igrati na turniru. Nakon što su magnentne rezonance pokazale da je tetiva upaljena, uz dozvolu organizatora svoj meč prve runde je odgodio za utorak i uspio se plasirati u drugo kolo nakon pobjede u 4 seta. Do QF-a i meča sa Agassijom nije bilo rezultatskih problema, ali se u meču osmine finala protiv Forstera bol u ramenu ponovno pojavila. Uoči meča sa Agassijem Bill Norris je izjavio da će Sampras morati igrati pod bolovima i da je odluka o tome hoće li izaći na teren samo na njemu (Samprasu), dok je Agassi, koji je također razmišljao o tome da propusti Wimbledon zbog bolova u zglobu, rekao da
je potpuno spreman i da ne osjeća nikakve bolove. Dok je teniska javnost bila zaokupljena zdravstvenim stanjem prvog nosioca, Courier je iz meča u meč igrao sve bolje i bolje. U osmini finala je pao Ferrerira u 4 seta, tako da je Jim ponovio svoj najbolji rezultat na ovom turniru iz 1991 godine. Ovaj put ga je u QF-u čekao Todd Martin, koji je bio lagan plijen za zahuktalog Couriera, koji je po svaku cijenu tražio što bolji rezultat ovdje, nakon neočekivanog neuspjeha na Roland Garrosu. Činjenica da Pete Sampras ima probleme zdravstvene prirode je sigurno mentalno davalo podstrek Courieru da ovdje itekako može nešto napraviti. U polufinalu ga je čekao Stefan Edberg, koji je tražio osvetu za prethodna dva poraza na Australian Openu. Ali nije ju našao, poražen je u 4 seta, baš kao u prethodna dva meča i Jim se uspio plasirati u svoje prvo Wimbledonsko finale kojim je sa 22 godine postao najmlađi igrač koji se plasirao u finala sva 4 GS turnira.

Sampras se kroz turnir mučio mnogo više od Jima. Počevši od povrede, pa do samog problema sa serviranjem, zbog kojeg je morao smanjivati brzinu u određenim mečevima. Najveće probleme je imao u QF-u sa Agassijom gdje se bag u servisu posebno osjetio, jer se preko puta mreže nalazio najbolji riterner na svijetu. Nakon velike borbe u 5 setova, Sampras je uspio proći dalje. U petom setu je Andre je prije meča rekao da Krajiček, sa kojim je igrao u prethodnoj rundi jače servira od Samprasa, a to je potvrdio i Becker uoči polufinalnog duela sa Pitom, rekavši da je njegov prethodni protivnik jači server od Peta. Inače, Stich je u četvrtfinalnom meču sa Beckerom odservirao servis brzine 128mp/h, koji je proglašen najbržim na turniru. Nakon što je porazio Beckera u 3 seta i plasirao se u svoje drugo GS finale, sve je bilo spremno za još jedan spektakl. Teško je bilo i pomisliti da bi Courier u samo 3 sedmice mogao dva puta izgubiti u finalu nekog Slama, a još teže da bi Sampras mogao izgubiti finale Wimbledona na svojoj omiljenoj podlozi protiv igrača kojem je ta podloga najlošija. I jedan i drugi su znali sve prednosti i mane svog protivnika, s tim da je Jim sigurno računao i na lošiji serverski dan Samprasa, koji bi mu omogučio više igre i baseline razmjena na servis protivnika, što bi povečalo njegove šanse za brejk. To se nije desilo, jer je Sampras servirao gotovo perfektno, pogotovo na drugi servis što je Courieru, koji je odigrao vrhunski meč, onemogučavalo da nešto više napravi. Ovo je bio njihov 8. duel, a Sampras je vodio 6-2. Bez obzira što se Courier češće nalazio u ovakvim situacijama, teško je neko mogao računati na eventualnu nervozu Samprasa koja bi mogla uticati na ishod finala i samu Petovu igru. Prvenstveno, Pete je tačno znao šta treba raditi protiv Couriera, dok Jim baš i nije volio igrati protiv Samprasa. Njihov match up je najmanje zavisio od podloge na kojoj se igra, već od toga koliko će Sampras dobro odigrati. Sampras je volio koristiti slajs, volio je miksati i uvijek je imao više različitih načina da dođe do poena. Forhendom je mogao riješiti poen brže od ikoga. Courieru takav spektar varijacija nikad nije odgovarao. Previše je istupao iz šablona za njegov ukus i nije mu se mogao prilagođavati. Posebno ti slajs udarci nisu odgovarali njegovom zapadnom gripu. Pored toga, Jim se često volio izvlačiti na forhend i mijenjati ritam iz dijagonale u paralelu, a Sampras je sa svojim Running forhendom uvijek imao odgovor na to i uslijedio bi kontranapad koji bi u 90% slučajeva završio njegovim poenom. Dakle, Sampras je imao više različitih taktičkih varijabli, kojima se protiv Couriera mogao podjednako dobro koristiti i pobijeđivati sa više njih, dok Courier nije imao tako raznovrstan gameplan i morao se prilagođavati protivniku koji mu nije odgovarao ni po kojim kriterijima.



Kratki opis meča

U prvi set su obojica igrača ušli fokusirani na svoj servis. Riterner je uspio uzeti maksimalno dva poena po servis gejmu protivnika, tako da brejk lopti, pa ni samih brejkova nije bilo. Courierov plan je bio jasan, servirati po BH-u, izvlačiti se na FH i forsiranjem BH-a iznuditi grešku ili dobiti kraću lopticu koju bi kaznio vinerom. Pored toga, bilo je potrebno što više produžiti razmjene i ne dozvoliti Samprasu da dobije prostor i napada mrežu. To je ono gdje je Courier omanuo, jer je Sampras taj koji je sjeckao ritam meča onemogučavajući Couriera da nametne svoju taktiku i svoj tenis. Pete je izuzetno dobro servirao i bez obzira na loše riterniranje, loš BH, pa čak i FH, uspio je osvajati gejmove u kojima se činilo da bi Courior mogao napraviti pritisak i stvoriti sebi šansu za brejk. Izuzetno dobro ga je služio i drugi servis, naročito uzimajući u obzir činjenicu da je napravio samo 2 duple greške. Courier je igrao veoma dobro, čak bi se njegova partija mogla graničiti i sa odličnom. FH i BH izuzetno izbalansirani, gotovo podjednak broj vinera sa oba krila, servis solidan, igra na mreži, koje uglavnom nije ni bilo prosječna, ali je par riternova, passing shoteva i lobova Jim pogodio na izuzetan način. Ipak, stvar koja je odlučila set desila se u prvom poenu tiebreaka, kada je Courier BH slajsom izašao na mrežu, odigrao loš i kratak volej na reket Samprasa, koji ga je potom probio BH paralelom. Zatim je Pete nastavio sa odličnim serviranjem dajući do znanja protivniku da nema šta tražiti na njegov servis. Pri rezultatu 5-2 za Samprasa, Jim je FH poslao u out i omogučio protivniku 4 vezane set lopte. Prvu je spasio, ali drugu koja je bila na servis Samprasa nije i Amerikanac Grčkog porijekla je set odveo u svoju korist. Ono što je iznenađujuće jeste podatak da je Courier imao više dvostrukih grešaka od Samprasa (4-2), budući da mu drugi servis nije ni približno rizičan kao Samprasov, ali je, kako napisah ranije, servis Samprasa gotovo perfektno služio u prvom setu, da Jim nije imao ni najmanje šanse da nešto više pokuša uraditi.

Drugi set je ponudio mnogo više od oba igrača. Prije svega, Sampras je zaigrao bolje, stabilniji na riternu, ravnopravniji u razmjenama, bolje se kretao, pronašao je FH iz trka, a smanjio je i broj grešaka iz BH-a. Courierova taktika se nije bitno mijenjala, s tim što je pokušavao češće izlaziti na mrežu, uglavnom nakon servisa koji bi mu omogučio što bezbjedniji pristup istoj. Ipak, takva igra mu nije nešto pretjerano mnogo donijela, bilo je tu nekih laganih grešaka, a Sampras je u pojedinim servis gejmovima Couriera ozbiljno prijetio. U 10 gejmu smo dobili prvu brejk loptu u meču i to bukvalno u gejmu u kojem niko nije mogao očekivati da će se to desiti. Sampras je prije toga napravio pritisak na Jimov servis tek u drugom gejmu drugog seta, a ostali gejmovi oba igrača su se odvijali uobičajenim tokom. Kada smo mislili da će tako biti i u 10-om gejmu, Sampras je nakon 40-00 na Courierov servis vezao 3 fantastična poena i donio neizvjesnost. Zatim se desila razmjena gdje je Pete poslao lopticu FH-om u out, ali glavni sudija ispravlja odluku linijskog i odlučuje da je lopta bila dobra. Poen se ponovio, Courier IO forhendom izašao na mrežu, ali biva probijen Samprasovim BH-om za prvu brejk loptu Samprasa, a ujedno i prvu u meču. Courier je uspijeva spasiti odličnim odličnim forhendom u BH Samprasa, a u sljedećem poenu FH passing shotom dolazi do gejm lopte koju koristi servis vinerom, te vraća stvari u egal. Sampras je lagano dobio svoj servis gejm, da bi opet izvršio pritisak na Couriera, koji je ponovno morao spašavati brejk/set loptu i koji je to uradio na fenomenalan način, fantastičnim BH lobom u sami ugao terena, nakon što je Sampras par puta ranije imao priliku da završi poen. Pobjednika je ponovno odlučio tiebreak, ali ovog puta je Sampras imao daleko teži zadatak, jer je Courier odigrao mnogo bolje nego u prvom setu. Ponovno je Sampras prvi napravio minibreak, ali je Courier uskoro uzvratio odličnim BH riternom. Igralo se poen za poen sve do 5-5 kada je Courier stigao do set lopte. Sampras ju je spasio kombinacijom dobrog servisa i voleja na liniju, a zatim i servis vinerom došao do svoje set lopte, koju je iskoristio nakon duže razmjene i FH-om iz trka kojim je iznudio grešku Couriera iz FH-a. Izgledalo je da što god Courier uradi, Sampras ima odgovor na to. A ni činjenica da iz poena u poen igra sve bolje, Courieru nikako nije odgovarala i ulijevala nadu da može nešto bitnije promijeniti ovdje. Igrao je najbolje što je mogao, a gubio je 2-0 u setovima.

Prva dva poena trećeg seta su odavala utisak da se Courier predao, pošto je imao 00-30 na svoj servis. Ipak, šampion se izvukao šampionski, pa je vezao 4 poena i došao do prvog gejma i vodstva u trećem setu. U sljedećem gejmu je uz pomoć nekoliko dobrih riterna i Samprasovoj letargiji na mreži uspio doći do prvog brejka u meču, ali ga je odmah prokockao u narednom servis gejmu. Jim je bio nervozan, znatno nervozniji od Samprasa, za kojeg se činilo da bez problema može podići igru kada to od njega situacija zahtjeva. Međutim, isto tako je bilo i primjetno da je Jim počeo bolje riternirati, a da je Samprasova igra na mreži prilično opadala. Nakon razmjenjenih brejkova obojica su bili dosta dobri na svoj servis, Sampras je u naredna dva servis gejma ispustio 1 poen, dok se na Jimovim više igralo, ali bez nekih značajnijih prijetnji od strane Amerikanca. Na 4-3 je Sampras odigrao vjerovatno najlošiji gejm u meču. Prvi servis je ubacivao, ali je na mreži pravio katastrofalne greške. Dva puta je dva lagana voleja poslao u out, dok je druga dva pravo na Jimov reket koji je to iskoristio i napravio brejk. Treba odati omaž Courieru, koji je uspio zadržati fokus i koncentraciju, dobro riternirati u ključnim poenima i prelomiti set u svoju korist. Nije bilo lako, ali je nagrada za njegovu igru u ovom finalu došla. U sljedećem gejmu nije napravio istu grešku kao na početku seta, ostao je pribran, osvojio gejm sa nulom i smanjio rezultat u setovima na 2-1.

Sampras je u četvrtom setu nastavio sa egzekucijom S&V igre, pri čemu mu je dobro serviranje itekako bilo od pomoći. Povratio je i sigurnost na mreži koju je izgubio u trećem setu, a koliko je bio dobar dovoljno govori da je Courier uzeo ukupno 7 poena na servis Samprasa u ovom setu. U suštini je Sampras znao da kada dobro servira, njegov ofanzivni paket dobija sasvim drugu dimenziju, te da na travi ne postoji dovoljno dobar igrač koji to može ispratiti. I Courier je to u podsvjesti znao, kao što je i znao da je treći set dobio prvenstveno zahvaljujući Petovom padu u igri. Ipak, za razliku od pomenutog seta, Samprasov pad u 4-om se nije desio. Igralo se uglavnom gejm za gejm do 3-2 za Samprasa, kada su nastali prvi ozbiljniji problemi po Couriera. Naivnom greškom BH volejom na mreži, zatim neiznuđenom FH-om sa osnovne omogučio je Samprasu 15-30 i šansu da u narednom poenu stigne do vezanih brejk lopti, koje bi imale snagu meč lopti. Sampras je Inside in forhendom iznudio grešku Couriera iz forhenda i dijelio ga je samo jedan poen od prelomnog brejka. Courier je dobrim servisom i FH paralelom spasio prvu brejk loptu, ali u drugoj je nakon razmjene od 16 udaraca bio nemoćan, a Sampras je stigao do brejka FH paralelom. Povećao je prednost na 5-2 u narednom gejmu, a sve što je Courier do kraja meča mogao uraditi jeste osvojiti svoj servis gejm kojim je ublažio rezultat četvrtog seta.

Kod: Označi sve

Courier                                                         Sampras                 
                         
54%                      1 servis %                              62
77                       Postotak prvog servisa                  82
58                       Postotak drugog servisa                 67
68                       Postotak servisa                        77
9                        Asovi                                   22  
6                        Duple greške                            6
37                       Wineri                                  53
41                       Nevraćeni servisi                       61
30                       Postotak nevraćenih servisa             51
2/2                      Brejk lopte                             2-5 
105 mp/h                 Prosječna brzina prvog servisa          118 mp/h
120                      Ukupno osvojeni poeni                   135

Ono što možemo vidjeti na osnovu statistike jeste da se radilo o vrlo izjednačenom meču, koji je odlučilo par poena. Da je Courier uzeo drugi set, za što je objektivno imao priliku, pitanje je šta bi se dešavalo u nastavku meča. Tu se istakao Samprasov nevjerovatni šampionski kalibar, iako tada nije bio dokazani šampion kao Courier, performansama u ovom finalu je pokazao da će biti. Interesantno je da je napravio samo 6 dvostrukih greški, s obzirom sa koliko rizika je servirao drugi servis. Isto toliko je napravio i sam Jim sa daleko sporijim drugim servisom. Smatram da je izuzetan drugi servis jedan od ključnih razloga zbog kojih je Sampras dobio ovaj meč, što i Courierova izjava: 'I faced two first serve today' nakon finala i potvrđuje.



Courierovi mečevi sa Bruguerom i Samprasom na RG-u i Wimbledonu su definitivno glavni krivci Jimovog rapidnog pada u narednim godinama. Više nikad nije bio isti igrač. Izgubiti dva GS finala u manje od 30 dana bio bi veliki šok za svakoga, ali očigledno je za Couriera bio nerješiva enigma. Toliko da je u narednih 16 GS turnira igrao samo 3 polufinala. Titula u Rimu uoči Roland Garrosa 1993 bila je njegova posljednja Masters titula, a finale na Wimbledonu njegovo posljednje GS finale. Mišljenja o razlozima Courierovog pada nakon Wimbledona 1993 se razlikuju. Neki vjeruju da je konkurencija na čelu sa Samprasom dostigla svoj vrhunac i da Courier taj igrački upgrade nije mogao ispratiti, a još manje se prilagoditi istom. Drugi su mišljenja da se Courier fizički previše istrošio u ranim 90-tim, što se odrazilo na njegovu igru kasnije. Treći su mišljenja da Courier nikada i nije bio toliko dominantan, budući da je uspjehe i igru temeljio samo na GS turnirima, što je rezultiralo gubljenjem primata na istim onog trenutka kada je konkurencija eksplodirala. Četvrti misle da se nije mogao pomiriti sa dvije izgubljene GS titule u tako kratkom vremenskom roku. U svakoj tezi ima istine i svaka je djelimično u pravu. Ipak, koliko god konkurencija uznapredovala, koliko god se podloge ubrzale, tenis evolirao, tehnologija napredovala, takav kvantitativni i kvalitativni pad igrača koji je do tada bio najdominantnija teniska figura 90-tih nije objašnjiv ničim drugim osim emocionalnim posljedicama koje su finala Roland Garrosa i Wimbledona ostavili na njega. I Jimova reakcija na te poraze nije bila nimalo šampionska. Nije smio dozvoliti da tenis izgubi takvu zvijezdu, imao je obavezu i prema sebi i prema drugima da pokaže kakav ATG potencijal je u tim trenucima bio. No nije, zbog ovih ili onih razloga, opravdanih ili ne, ostao je na samo 4 GS titule i daleko od onoga što su mu svi predviđali tih godina.

Bruguera i Sampras su definitivno promijenil tenis i tok historije. Prvi ga je načeo, a drugi dotukao. I tako se, nečujno, ugasila jedna teniska zvijezda.

[Sapuiza]

Post sam kopirao sa jednog hrvatskog portala i potpisao bih ga od riječi do riječi.

Rafa Nadal je prije svega fizički fenomen, vjerojatno jedini tenisač koji je sposoban gotovo bez adekvatnog micanja kukova i ramena, u tzv. 'šerifovskoj pozi' udariti lopticu jednako jako kao što bi mogao i da pravilno izvede udarac. To mu naravno daje veliku prednost jer uspijeva iz 'neprirodnih' položaja tijela i iz različitih pozicija poentirati, a iz istog mu je razloga i nevjerojatno teško zabiti. Nema dvojbe, ako se pogleda fizikalija, Rafa je tenisač bez premca, čovjek koji je svojevrsni teniski 'Robocop'.
Nitko mu ne može uzeti da je osvojio 14 Grand Slamova, da je sustigao Samprasa te da mu je Federer udaljen samo tri. No, koliko je to zapravo blizu ili daleko? Nadal je počeo igrati profesionalno sa zapravo 17 godina, te ako se izuzme njegovo tankiranje drugog dijela sezone, igra u visokom ritmu gotovo 10 godina. I ove sezone ozljede su to pokazale – njegovo se vrijeme polako bliži kraju. Ovo je vrlo vjerojatno njegov posljednji veliki naslov (ima šanse doći još do jednog), jer njegovo tijelo će uskoro pasti za 10 do 20 posto, a s obzirom da mu se igra svodi na fizikaliju, to će biti dovoljno kako bi Đokovića i ekipa preuezli primat. Stoga, što je osvojio – dobro osvojio!
Da li ga se može smatrati najvećim već sada? Ne, nikako. Da bi netko bi najveći igrač u povijesti nekog sporta, osim samih rezultata, on mora promijeniti i percepciju na sam sport, mora donijeti inovacije te utjecati na njegov razvoj. Koliko god Nadal fizički dominirao tenisom (zbog toga i devet Roland Garrosa od 14 'slamova'), njegova igra je predvidljiva i zapravo ničim posebno ne fascinira, osim samom egzekucijom. I to je onaj ispit na kojem Nadal pada. Nitko mu ne može uzeti rezultate, ali da bi se došlo do samog pijedestala, mora se dati i ono nešto više – što se prepoznaje, ali je teško mjeriti.
A Nadal to jednostavno nema. Kada se gledaju njegovi mečevi, on nikad neće fascinirati time da na terenu smisli neko novo rješenje, da iznenadi publiku i protivnika. Pri tom ne treba reći kako njegova igra nije fascinantna, ali sve je to egzekucija najviše razine manje-više predvidljivih elemenata. A tako se ne može postati najveći, tako se može postati samo jedan od igrača koji su igrali ovaj sport, koji može biti zapamćen po postignućima, ali ne po tome da je igrao 'drugačije'.
Jedini igrač ovog doba, ako zanemarimo neke koji rezultatski nisu jaki, a koji igra drugačije – ostaje Roger Federer. Kada se gledaju mečevi magičnog Švicarca, čak i sada, kada je izgubio dobar dio fizičkih mogućnosti, on uvijek može iznenaditi nečime, a to nisu sami potezi, to je ideja tenisa. Federerova igra transcendira tenis, mijenja ga u osnovi i postavlja nove granice. Nadal ne pomiče granice (osim fizičkih mogućnosti), on jednostavno izvodi elemente igre bolje od drugih.
I baš zato, nema nikakve dvojbe – Federer je najveći igrač svih vremena – ne samo zato jer i dalje ima najviše osvojenih Grand Slam titula, nego zato jer su njegova rješenja samo njegova. Nikog ne kopira, ima izvornu ideju svojih poteza, te uvijek uspije iznenaditi idejom. Nadal to ne može, on može samo iznenaditi kvalitetom izvedbe. A kvaliteta izvedbe se nikad ne može natjecati s idejom, jer to je ono što razlikuje bogove i smrtnike, to je ono što razlikuje najveće svih vremena od tek najboljih u jednom trenutku.

[formance]

Vidi se da je članak pisao neki Rogerov navijač.

Fino je to on sve uklopio, ali je post baziran na nećemu što se zove ljepota tenisa, a ne kvalitet. I baš zbog toga što je ljepota subjektivna kategorija svakog pojedinca, nema osnova da se po tome mjeri kvalitet ili mjesto određenog igrača na vječnoj listi. Nekome je ljepši Federerov, nekom Nadalov tenis. Možda će Federerera njegov stil igranja tenisa napraviti večim igračem, ali kvalitetnijim ne. Kvalitet je kvalitet, bez obzira radilo se o ofanzivi ili defanzivi, counterpunchingu, grinderaju, pusheraju ili moonbalingu. Zato je u konačnici nebitno da li je Nadalov tenis egzekucija predvidljivih elemenata, kako reče dotični gospodin, sve dok takva igra daje rezultate. Interesantan je ovaj dio: "Kada se gledaju mečevi magičnog Švicarca, čak i sada, kada je izgubio dobar dio fizičkih mogućnosti, on uvijek može iznenaditi nečime, a to nisu sami potezi, to je ideja tenisa. Federerova igra transcendira tenis, mijenja ga u osnovi i postavlja nove granice. I baš zato, nema nikakve dvojbe – Federer je najveći igrač svih vremena – ne samo zato jer i dalje ima najviše osvojenih Grand Slam titula, nego zato jer su njegova rješenja samo njegova. Nikog ne kopira, ima izvornu ideju svojih poteza, te uvijek uspije iznenaditi idejom."

Logično se zapitati gdje su bile te ideje u mečevima protiv Nadala ? Evo, da se ne obaziremo ni na podloge, ni problem u matchup-u, ni na efekat laso udaraca na jednoručni BH. Kako to da takav teniski mag nije smislio ideju koja bi mu u kontinuitetu donosila pobjede protiv Nadala ? Dok se Nadal nakon 7 uzastopnih poraza od Novaka Đokovića ipak uspio prilagoditi, popraviti agresivni intezitet svoje igre i preokrenuti stvari, čije rezultate smo vidjeli u zadnjih godinu i po'. Dakle, ili je dotični pisac Federerovu inteligenciju precijenuo nauštrb Rafe Nadala, dajući do znanja da isti nikad neće biti najveći, jer tobože, njegova igra je nešto već viđeno i nije elegantna poput Rogerove. (o tome ću u narednom pasusu), ili je Nadalov šampionski mentalitet > Federerov teniski IQ, što kada sve uzmemo u obzir i jeste istina ? Glorifikovanje Rogera Federera na račun bilo kojeg igrača, u ovom slučaju Rafe Nadala je apsolutno nepotrebno u dokazivanju njegove veličine i kvantitativnog i kvalitativnog mjerila koje je dao tenisu. Njegovi rezultati, nivo igre, sve ono što je postigao i način na koji je postigao dovoljno govore za njega. Međutim, ukoliko drugi igrač postigne ili dokaže više, tu se sva priča o ljepotu stila i načinu igre završava. Bolji stil je onaj koji je učinkovitiji, a ne ljepši. Lično smatram da se nije pojavio teniser koji je igrao ljepši tenis od Marcela Riosa ili Davida Nalbandiana, pa ni njihovo svrstavanje među najbolje i najveće ikad samo na osnovu toga ne bi bilo ništa gore od forsiranja priče o Federeru kao večem igraču od Nadala samo zbog 'ljepote igre', koja je povrh svega, kako ranije rekoh subjektivna kategorija pojedinca.

I volio bih da znam kako je to Nadalova igra nešto već viđeno, a Federerova nije ? Ako Nadalu možemo naći prethodnika u Borgu i Vilasu, možemo i Federeru u Laveru i Samprasu, a bogami i Đokoviću u Lendlu i Agassiju. Dakle, sve ono što danas gledamo je poboljšana verzija tenisa iz prošlih era, koja usljed evolucije tehnologije izgleda kao nešto dosad neviđeno, a ustvari se bazira na istom ili sličnom principu na kojem su igrali i dominirali Sampras, Lendl, Borg i ostali. Nadal je dao svojevrstan pečat tenisu, ništa veči i ništa manji od onog koji je dao i Federer. I priče o Federeru kao ultimativnom GOAT-u su dosadile. Možda je i dalje jednu nijansu ispred Nadala, ali ko god kaže da je Nadal najbolji ikad, ima potpuno pravo na to. Ako može Federer, može i on. Dovoljno je pokazao i dokazao da se smatra najboljim. Bez obzira što je po meni jedini pretedent za titulu GOAT-a Bjorn Borg i što 'najbolji svih vremena' u suštini i ne postoji, zanimljivije će biti kada se Nadalovo ime bude spominjalo, umjesto Rogerovog, čisto radi nekog osvježenja i razbijanja ustaljenog šablona o tome da je Federer jedini, ultimativni i vječni car tenisa.