Kolumna neno#4

[neno#4]

Evo da i ja podijelim sa vama neke tekstove koje sam pisao za jedan portal.

Poslije utakmice sa Francuzima


Neke utakmice su jednostavno veće od života!!
Miješaju se osjećaji u srcima svih vatrenih navijača Bosne i Hercegovine. Sa jedne strane bol, tuga, razočarenje, nepravda, a sa druge ponos, skrivena radost zbog fenomenalnog nastupa naše reprezentacije

Tačno prije osam godina smo prisustvovali predstavi na prepunom stadionu „koševo“koja se završila neslavno. Plakao sam, suze su bile moj odgovor na nemoć koju smo pokazali u tom meču. Kada je Bolić onim rezantnim udarcem glavom izjednačio rezultat, Koševo kao i cijela Bosna i Hercegovina je eksplodirala.
Tračak nade je postojao do zadnjeg sudijskog zvižduka, ali Sorensen, Jorgensen, Gronkjaer, i društvo su bili ipak nepremostiva prepreka za nas. Došla je šansa u Beogradu, ali tada je sve bilo u prvom planu osim fudbala. Kežman je pogodio za kraj svih naših snova i nadanja. Friške uspomene na Lisabon i prečku Ibričića, ili nes(p)retno izbacivanje lopte sa gol linije Ibiševića su i dalje tu.

Ponedjeljak je prošao. Osvanuo je utorak, utorak kojeg ćemo pamtiti sigurno duži vremenski period. Neprospavane noći i velika nervoza su bili protivnik našim navijačima. Ali od ranog jutra kolone navijača su okupirale Pariz i sve je mirisalo na spektakl koji će biti odigran na stadionu na kojem se prije nešto više od 13 godina odigralo nezaobravno finale između Zidana i društva protiv reprezentacije Brazila. Popularni Zizu je bio nerješiva enigma za Tafarela, Cafu – a, i ostale igrače iz odbrane „karioka“ iz Južne Amerike.

Na tom istom stadionu naši reprezentativci su se borili za odlazak na Evropsko prvenstvo 2012 u Ukrajini i Poljskoj. Prvi kadrovi su bili spektakularni, rijetko viđeno. Teren je izgledao kao da je sam Pikaso radio uređenje, a specijalni efekti su bili zadivljujući. Na licima naših momaka nije bilo trunke straha, svi su bili maksimalno motivisani.

Naš selektor se odlučio ipak da Misimović počne utakmicu umjesto očekivanog Zahirovića. U uvodnim minutama smo odigrali najbolje. Fenomenalna kontrola lopte, precizna dodavanja, organizovanje napada od strane Medunjanina, Džeko je konstantno dobijao duel za duelom, Pjanić igrao najbolju utakmicu u reprezentaciji, a Lulić potvrdio zašto je jedan od najkorisnijih igrača u našem timu. Redale su se šanse, Džeko je išao sam na gol, Lulić praktično zicer imao, Spahić, Pandža i Papac nisu imali gotovo nikakvog posla. Remy je istrčao jednu kontru, ali je Hasagić bio oprezan i nije ozbiljnije zaprijetio.
40. minut se igrao i naši su brzo izveli prekid, Medunjanin uposlio Džeku koji se oslobodio Rami – a i uslijedio je šok. Lloris je bio matiran, a cijela BiH je bila u transu. Vrijeme je stalo, bajka je počela. Suze naviru, srce jače lupa, jednostavno u tom trenutku je počelo. Kraj poluvremena u Parizu je dočekan sa pjesmom „Bosnom behar probeharao“.

Nešto neviđeno, naši navijači pružaju fenomenalnu podršku našim momcima, dok odlaze na odmor.
Kroz glavu u tom trenutku prolaze svi detalji, sve bitne i nebitne utakmice naše reprezentacije. Gol Misimovića u Valensiji nakon što je zaobišao Casillasa, Papac centrira u Litvaniji a Barbarez pogađa, Baljić na Koševu protiv Španije, 3 – 0 pobjeda nad Danskom na Koševu, akcija Berberović – Bešlija – Baljić za 0 – 2 u Danskoj.
Drugo poluvrijeme je počelo sa izmjenom Hasagića i ulaskom Begovića. Imali smo i dalje kontrolu, ali čekao se trenutak da Francuska izvrši pritisak. Naši igrači su imali par poluprilika preko Džeke, ali nismo u tim trenucima imali snage da zakucamo posljednji čavao/ekser u četu nekada slavnog Napoleona.
Obruč se stezao oko našeg gola, ali naši momci su odolijevali. Škotlanđanin Tompson je stupio na scenu. Prvo je Spahiću pokazao žuti karton, a naš kapiten nije napravio uopće prekršaj i to sve se dešavalo pred pomoćnim sudijom. Poslije i Pandža, a svakom minutom primicao je razdaljinu za šut iz slobodnog udarca Francuzima. Martin je pokušao, ali Begović brani, Nasri isto ali Begović fenomenalnom intervencijom uz pomoć prečke spašava ono najgore. Malouda ruši Mujdžu i prolazi bez kartona, dok naš desni bočni igrač nažalost ne može da nastavi meč. I onda kobni trenutak i kazneni udarac u korist „Pijetlova“. Nasri je pogodio za veliko olakšanje i oduševljenje domaćih navijača. „Veliki“ Francuzi su uspjeli doći do izjednačenja protiv „male“ Bosne i Hercegovine. Naši nažalost nisu imali snage za još jedan pogodak.

Najbolja utakmica koju je reprezentacija BiH odigrala još od prvog meča u Tirani nije nam donijela plasman na toliko željeno veliko takmičenje. Naši momci su ostavili srce na terenu, bili su bolji protivnik, Pape je nadmudrio Blanca, ali jednostavno manjak sreće i neiskustvo u ključnim trenucima je došlo do izražaja. Kada se na sve to doda i pristrasni sudija iz Škotske, nismo mogli do pobjede.
Ali nek' nismo. Ova skupina fantastičnih igrača, je pokazala da znaju igrati fudbal. Ovi momci su pokazali kako se brane boje svoje države, kako se igra za sveti dres. Krvlju natopljena i prkosna od sna. Ponos ipak vlada u našim srcima, i pored toliko suza proljevenih za uspjeh naših momaka. Jednostavno, pravi navijači su uvijek tu, a naši su bili i kada je bilo dobro i loše.

A oni su posebna priča. Takav fanatizam, vjernost i odanost koju su pružili našim momcima će vjerovatno navijači Francuske prepičavati svojim budućim generacijama.
U ovih 90 minuta smo sve zaboravili. I recesiju, i krize, i državu bez vlasti, i budžete i nezaposlenost. Samo su bili bitni Pape, Balja, Piplica, Hasagić, Begović, Avdukić, Mujdža, Pandža, Papac, Spahić, Salihović Mravac, Maletić, Rahimić, Medunjanin, Štilić, Ibričić, Zahirović, Misimović, Lulić, Pjanić, Džeko, Muslimović, Ibišević, Zec. Momci hvala vam još jednom. O baražu neki drugi put.

Ljiljani zlatni opet smo s vama
ponovo nebo će gorit nad nama,
jaki k'o kamen staroga mosta.

Neke se trese neka se ori,
stadion cijeli ima da gori,
od Vilniusa do Marakane.

Tribine sve gorit će,
stadion planut će,
samo srce kucat će,
ludim glasom pjevat će.

[neno#4]

Danas

90 minuta istine i vjera u uspjeh Papetovih zmajeva!!

Niko od nas ne može da pojmi šta bi nam donio prolaz na EP

U vrijeme kada pišem ovaj tekst ostalo je manje od dvadeset sati do početka utakmice, nešto manje od hiljadu i dvjesto minuta, minuta koji će da odrede našu sudbinu koja nam može donijeti nešto do sada neviđeno. Duga, besana noć koja nas čeka je pred nama. Naš tim ponovo izlazi na megdan Portugalu, ali ovaj put nismo u zaostatku nakon prve utakmice.

Čeka nas meč istine, u kojem se nakon 11 utakmica koje smo odigrali u ovom kvalifikacionom ciklusu odlučuje sudbina i prolazak u Ukrajinu i Poljsku. Ono što su naši momci prikazali je fenomenalno, ali čeka nas meč u kojem jednostavno moramo biti na vrhunskom nivou i pokazati da pripadamo odabranom društvu i da smo ekipa koja ima snage da se nosi sa najboljim timovima čak i na teškim gostovanjima.
Teško je bilo šta reći, a ne ponoviti sve rečeno. Još je teže dati prognozu u utakmici koju igraš protiv reprezentacije koja se nalazi na šestoj poziciji na FIFA – inoj listi najboljih selekcija. Ekipi za koju igra jedan od dvojice najboljih igrača svijeta u ovom trenutku..

Mi hoćemo da vjerujemo. Mi hoćemo da naši momci sutra izađu na teren i odigraju maksimalno ozbiljno i koncentrisano. Hoćemo da pokažu jednu dozu mangupluka, jednu veliku količinu drskosti i da nas obraduju. Hoćemo da vidimo da smo rame uz rame sa Portugalcima. Naši momci su nikada bliže odlasku na jedno veliko takmičenje.
U petak smo odigrali jednu taktički odličnu utakmicu, samo je Salihović dobio karton i neće moći da igra u revanšu. Vraćaju nam se Papac i Pandža, ali Papac ima problema sa temperaturom, i naš medicinski tim čini sve da ga osposobi za meč na „Luž stadionu“.
Pape je smiren i staložen kao i obično. Naši igrači kao ni selektor su složni u jednom, a to je da će dati svoj maksimum i izgarati na terenu. Ekipa smo koja posjeduje odlične kreatore u veznom redu, sjajno posloženu odbranu i imamo Edina Džeku. Imamo generala Rahimića i Spahića kao vođu ove generacije. Generacije koja bi sutra mogla postati nešto o čemu će dugo da se priča.

Pred utakmicu sa Bjelorusijom u Bjelorusiji sam mislio da ćemo teške da prođemo kvalifikacije, ali je tada Pape uradio brilijantno svoj zadatak i od te utakmice naš tim igra kao preporođen. Od te utakmice, nikada se ne zna kakvu taktiku i u kakvom sastavu ćemo da igramo. Postali smo nepredvidljivi, a samim time i opasni. Jer kada protivnik ne zna protiv koga igra i sa čime raspolažeš, ima veliku šansu da te precijeni/potcijeni.

Imamo veliki motiv, i nećemo da se zamaramo sudijama, Platinijem. Mi želimo fer borbu u kojoj ćemo pokušati nadigrati protivnika i pokazati Evropi da vrijedimo. Želimo da svi igrači koji se dvoume da izaberu naš dres, odaberu nas. Želimo da ovu pobjedu naši igrači poklone našem napaćenom narodu. Ovu pobjedu želimo da poklonimo Ivici Osimu. „Švabi“ koji se i pored ovakvog zdravstevnog stanja uhvatio u koštac sa malignim problemima našeg fudbala.

Vrijeme je!!!
Sretno momci, sretno Bosno i Hercegovino!!!