Dijabolina NBA(i još ponešto) kolumna

[dijabola]

ako nisi pogledaj rusija australija pa onda pisi kolumnu

hahaha, jbg nisam, bio na poslu jutros Čuj izgubili, sad me baš zanima kako, al teško ću nać snimak negdje Ma svejedno su prvi u grupi, dobili su i Brazil i španiju, nije im ništa značila ova utakmica.

[nacho]

ako nisi pogledaj rusija australija pa onda pisi kolumnu

hahaha, jbg nisam, bio na poslu jutros Čuj izgubili, sad me baš zanima kako, al teško ću nać snimak negdje Ma svejedno su prvi u grupi, dobili su i Brazil i španiju, nije im ništa značila ova utakmica.

hajd ako nadjem poslacu ti, dobra je tekma bila

[dijabola]

SVI SMO MI ISTI, SAMO SU NEKI 'ISTIJI' OD DRUGIH

A Španci su po svemu sudeći 'najistiji'. A kako drugačije objasniti to da oni smiju namjerno gubiti utakmice, a ekipe u badmintonu ne smiju. Istina, teško je sad dokazati da su baš namjerno izgubili utakmicu od Brazila, koji je ipak respektabilna ekipa, ali totalna tišina od strane organizatora znači samo jedno: dvostruke standarde. Da su bar proveli neku kao 'istragu' ili se sjetili spomenuti da nema načina da se dokaže motiv ekipe od 12 igrača. Ništa. No dobro, sve je to u duhu olimpijskih igara, u kojima se svi jednako cijene i svi igraju po istim pravilima. Inače, za one koji ne znaju, ovim porazom je Španija izbjegla mogući susret sa SAD-om prije finala, i sada su, iako kreću tek sa treće pozicije u grupi, ipak i dalje prvi favoriti srebro. Može im se, što bi reko onaj sa emisije Vox Populi. Može im se, kad su oni Španci, i kad su oni isti ko i svi drugi. Samo malo 'istiji'.
No, da ova kolumna ne bude u tom negativnom tonu, prebaciću se ipak na one svjetlije momente jučerašnjeg dana. Odigrane su i posljednje utakmice grupne faze turnira, uglavnom bez prevelikog rezultatskog značaja. Heroji dana su svakako bili Patty Mills, koji je svojoj Australiji donio pobjedu protiv osvajača grupe, Rusije, te Kevin Durant, sa onom trojkom s 9 metara od koša u petoj sekundi napada, ali i sveukupnim šuterskim učinkom (8 od 10 za 3 poena). Zato najprije ide kratak osvrt na neke jučerašnje utakmice, a potom i analiza učinka svih ekipa na turniru. I za kraj neko moje viđenje nastupa naše reprezentacije na Adeco kupu. Pa redom...

BOLJI OD NAJBOLJIH, GORI OD NAJGORIH

I sve to u zavisnosti od raspoloženja. Litvanci naravno. Doduše, niti u najgorem izdanju nisu gori od Tunisa, kao ni bolji od SAD-a u najboljem, ali su vraški blizu. Nakon što su bili ravnopravan protivnik Amerima kolo prije, čovjek bi očekivao da će koš Tunisa napuniti do vrha dvorane, i to onako kako samo oni (i Kevin Durant) znaju, pogađajući iz wc-a svlačionice. Dio tih očekivanja su i ispunili, pogodivši 11 trojki uz vrlo solidan procenat ubačaja, ali su zato ostali na svega 76 poena. I, što je još bitnije, utakmicu su prelomili tek u posljednjoj četvrtini, i to odbranom. Kemzura se na početku utakmice odlučio za bekovski dvojac Šaras-Kaukenas, koji po meni nije najbolja opcija. Iako je Rimantas (Kaukenas) ubacio prvih 7 koševa svoje ekipe, ovaj dvojac nije ponudio dovoljno dobar protok lopte u napadu. Ni Pocius svojim ulaskom nije donio puno toga, ali čovjeku bar ne treba 5 sekundi da shvati šta želi da uradi s loptom. Da, znam da je Pocius bio očajan u ovoj utakmici, ali svejedno sam mišljenja da bi on trebao startati utakmice. Opet je razočarao i Valanciunas, koji ovaj put nije bio u stanju ni uhvatiti lopte u reketu, a kamoli izdominirati. Što se Tunisa pak tiče, o njima ionako malo toga imam da kažem, pa ću to malo ostaviti za onu pojedinačnu analizu. Tunis 63-76 Litvanija.

EL-BI-DŽEJ, POZNATIJI KAO 'MR. KLAČ'

Ako se početak treće četvrtine i po kojoj definiciji može smatrati 'clutch time-om', onda je sada jasno da je LeBron James prva opcija ekipe u takvim situacijama. Nakon što je prelomio utakmicu sa Litvanijom, slično je napravio i protiv Argentine, samo malo ranije. Čovjek očigledno još uvijek igra pod dojmom NBA playoff-a, i definitivno se istakao kao najodlučnij igrač ekipe. Na njega se pridodao i Durant, sa svojih 8 trica, uključujući i onu jednu s parkinga dvorane. Argentinci su prvo poluvrijeme odigrali u rangu one svoje prve utakmice na OI, pogađajući šut za šutem. Mada, bilo je jasno da im nije previše stalo do rezultata, a najviše o tome govore neigranje Prigioni-a i neka vrsta skraćene minutaže Ginobili-u i Scoli. Scola je ostao na klupi i kada se činilo da Argentina može parirati svojim protivnicima. Osim pomenutih Duranta i Jamesa, najviše su pružili Chris Paul, sa jedne, i Manu sa druge strane. Paul sa svojih 5 trojki iz 6 pokušaja, a Manu sa nekoliko genijalnih poteza. Dugo će mi još ostati u sjećanju kako je prošao pored Bryant-a u nekoj polu-tranziciji, pri tome učinivši da Kobe izgleda smiješno. Šteta što igra u Spurs-ima. Argentina 97-126 SAD.

HEROJ ULICE

I posljednja utakmica koju sam gledao je utakmica između Australije i Rusije. Utakmicu sam gledao u snimku, te mi je, s obzirom da nije imala apsolutno nikakvog rezultatskog značaja, i s obzirom da sam taj isti rezultat znao od ranije, bila poprilično dosadna. Naravno da ne bi bilo tako da sam gledao uživo, ali eto. Ipak, bilo je lijepo vidjeti kako i jedni i drugi napokon uživaju u košarci, s obzirom da su obe ekipe, svaka na svoj način, imale tešku grupnu fazu. Australci su opet, kao i u prethodne dvije utakmice, dobro šutirali, igrali lijepo, a nisu morali puno da se tuku pod košem. Ja sam pažnju najviše obraćo na mladog Dellavedova-u, koji mi je onako bio najzanimljiviji. Dečko ima igru, sjajan je šuter, a umije solidno i da odigra odbranu (naročito presing), kao i da razigra saigrače. S druge strane, Blatt je pružio neke minute i onima koji inače ne igraju puno, a match-up zonu gotovo da nije ni koristio. Iako na time-out-ima nije zvučao kao da mu je svejedno za rezultat, ekipa na terenu je vrlo često pokazivala baš to. Bilo je to svakako i za očekivati, nakon dvije iscrpljujuće utakmice koje su prethodile ovoj. Najbolja stvar na utakmici je svakako bio posljednji napad Australije, gdje su jednostavnom akcijom iz auta, namijenjenoj Mills-u, došli do otvorenog šuta za 3. Patty je to uredno pogodio. I bilo mi je drago zbog toga. Lijepo je vidjeti da ekipa kojoj nije išlo na početku turnira, ovako dođe do pobjede, naročito što je to pobjeda protiv jedne velike ekipe kakva je Rusija. Ovo je inače bio i prvi klasični 'game-winner' na turniru, i eto lijepo je da pripada upravo Boomerima. Australija 82-80 Rusija.

ŠTA SMO VIDJELI

Prvi dio turnira ponudio je, na trenutke očajnu, a na trenutke fenomenalnu i rezultatski neizvjesnu košarku. I loše suđenje, naravno. Ja zadovoljan. Krenimo redom, recimo od grupe B, analize ekipa sa svojim vrlinama i manama, kao i izborom najboljeg igrača svake.

GRUPA B:

RUSIJA

Vrline: genijalnost Davida Blatt-a, IQ ekipe, zajedništvo, flex napad doveden do savršenstva, match-up zona i Andrei Kirilenko
Mane: mali nedostatak talenta u napadu
Najbolji igrač: Andrei Kirilenko

Rusi su osvojili moje srce. Najprije kroz match-up zonu, pa kroz flex napad, i na kraju kroz pobjedu protiv Španije. David Blatt uspijeva izvuči maksimum iz talenta kojim raspolaže. Sve je to predvidivo. U napadu ide cut pod koš, ako ne prođe ide pick igra, ako ne prođe ide give-and-go, pa šut iz vana (ne nužno ovim redoslijedom). U odbrani uvijek ide prvo čovjek, pa kad prigusti match-up zona. I svi to znaju (čak i Sergio Scariolo). Ali izvedba, brale, je vrhunska. Ovakva egzekucija se rijetko viđa, a egzekucija je najbitnija stvar u košarci. Uzalud ti najbolja akcija na svijetu ako neće svaki blok biti na mjestu, i ako neće svaka kretnja biti oštra i brza. Egzekucija čini razliku na terenu. Pitajte Phil-a Jackson-a.

BRAZIL

Vrline: NBA trio pod košem (Nene-Splitter-Varejao), solidni bekovi i odbrana
Mane: manjak talenta na klupi, naročito na vanjskim pozicijama, nedostatak rješenja u napadu
Najbolji igrač: Tiago Splitter

Mada za najboljeg igrača možete staviti koga hoćete, od Barbose do Varejao-a. Brazilci su se patili u prve dvije utakmice, protiv Australije i Velike Britanije, ali su i sami isto tako napatili Ruse. U odbrani dosta solidni, što mogu zahvaliti visini pod košem. U napadu pak, kako kad. Na trenutke je to jako dobro, kada imaju dobar spacing, i lopta kruži po perimetru, sa tendencijom da se neko od visokih otvori na ziceru. A nekad ne znaju ni sami šta bi, pa ubace neka 4 poena za četvrtinu. Ako bude malo više ovog prvog, a malo manje ovog drugog, biće to dobro.

ŠPANIJA

Vrline: visina pod košem, košarkaško umijeće braće Gasol, širina na vanjskim pozicijama, najčešče dobar spacing i protok lopte
Mane: Sergio Scariolo, očajna vanjska odbrana, naročito u zoni
Najbolji igrač: Pau Gasol

Španci-većini omiljeni neprijatelji, ali svi bi da ih izbjegnu. Ali se niko drugi i ne pita, jer Španci sami sebi biraju protivnike. Inače, nisu impresionirali. Gotovo u svakoj utakmici su imali loših minuta. Da ne bude da ih samo kudim, moram spomenuti da će njihov talenat pod košem vjerovatno biti dovoljan za srebro. Teško da mogu izgubiti još jednom od Rusije, a znamo kako su igrali sa Francuskom u finalu Eurobasketa. Još kada se na sve to pridoda Navaro, a Scariolo počne više koristiti Ibaku (iz nekog razloga ponekad više vjeruje Reyes-u) - ma dream team light verzije. Nadam se da griješim.

AUSTRALIJA

Vrline: želja, trud, borbenost, srce, imal još neki naziv?!
Mane: nema stalne prijetnje pod košem, a ponekad ni iz vana, nekonstantan šut
Najbolji igrač: Patrick Mills

Eh Boomeri, ko ih ne bi volio. Skupina koja grize u svakoj utakmici, bore se, tuku...i na kraju moraju igrati protiv SAD-a u četvrtfinalu. OI će im ipak ostati u lijepom sjećanju zahvaljujući Patty Mills-u i pobjedi protiv Rusije u posljednjem kolu. Šta god da im se desi protiv Amera...

VELIKA BRITANIJA

Vrline: Luol Deng, Luol Deng, Luol Deng
Mane: Luol Deng je ipak defanzivni igrač, talenat (odnosno manjak istog), nemaju dovoljno poena u rukama
Najbolji igrač: Luol Deng

Za mene lično najmanje zanimljiva ekipa na turniru. Gledao sam ih skroz malo, ukupno 3 četvrtine. Jedna pobjeda protiv Kine na kraju, dovoljno da navijači ne odu kućama plačući. Da je bar došao i Ben Gordon, pa da imaju (nekonstantnu) opciju iz vana.

KINA

Vrline: skok-šut
Mane: sve ostalo
Najbolji igrač: Yi Jianlian

I njih sam gledao skroz malo. Kinezi ko Kinezi, svi isti. Haj što izgledom, al što i po stilu igre. Catch-and-shoot je jedina opcija u napadu, pa čak i za njihovog najboljeg igrača. Da kojim slučajem Jeremy Lin igra za Kinu, pa da se ima šta gledati. Bilo bi to zanimljivo, Lin glumi majstora, ostali samo čekaju otvoren šut. Ovako, ništa.

GRUPA A:

SAD:

Vrline: Paul, Kobe, Durant, James, Chandler, Deron, Westbrook, Melo, Iguodala, Harden, Davis
Mane: možda nedostatak jasno definisane hijerarhije u napadu i ponekad opuštanje u odbrani, ništa strašno
Najbolji igrač: LeBron James

Ipak sam se odlučio za James-a. S obzirom da je on povukao u napadu u jedinim bitnim minutama koje su dosad igrali na turniru, čini se kako je ovo ipak njegova ekipa. Bez obzira što Anthony i Durant šibaju trice ko na treningu, i takmiče se ko će više ubacit. Zasad Melo drži rekord, al poslije sinoćnje utakmice ne bih se smio kladiti da to Durant neće preskočit. Hoćel im iko pomrsit račune? - teško, al ja i dalje mislim da postoji šansa, s obzirom na ponekad lošu odbranu i ponekad bezidejnost u napadu, ako ih ne ide šut ili tranzicija. U njihovim utakmicama mi je najzanimljivje suđenje. S jedne strane su oštećeni u svakoj, jer im sviraju svakakve glupe faule samo zato što su fizički dominantni. Ali im zato često tolerišu korake, puno više nego u pripremnim utakmicama. Malo je to i do adaptacije, ali nije sve. Obratite pažnju kako Kobe prvo krene s obe noge ka košu, pa tek onda spušta loptu. I on je majstor da to sakrije, pa je to teško i primjetiti.

FRANCUSKA

Vrline: atletičnost, odbrana, zasad dobar šut iz vana i dobar protok lopte u napadu
Mane: poneka 1-na-5 situacija Parkera, i još nešto al ne znam šta
Najbolji igrač: Boris Diaw

Linčujte me što sam Diaw-a izabro za najbojleg igrača, al' moro' sam. Čovjek me impresionirao inteligencijom, razigravanjem sa visokog posta, trice, niskog posta ili iz auta. Da ne pominjem kako se dobro kreće za kile koje nosa sa sobom. Kada ne igraju nužno preko pick-and-roll igre Parkera ili izolacije istog, Francuzi mogu sve, pa čak i pobjediti Špance (o čemu više drugi put). Još kada neko konstantno pogađa iz vana, uz poslovično dobru odbranu...ma mogli bi možda i u finale. Hoće li igrati tako, ili će se vratiti starim lošim navikama, ostaje da se vidi.

ARGENTINA

Vrline: Manu, Scola, Prigioni, Nocioni (Delfina ovdje ne smijem svrstati)
Mane: svi ostali, (osim Delfina, kojeg ni ovdje ne smijem svrstati)
Najbolji igrač: Manu Ginobili

Na stranu dobre role komplementarnih igrača protiv SAD-a, ipak tu nedostaje talenta. Za Argentince je X-faktor svakako Delfino, odnosno njegov šut. Il' ga ide, il' ga ne ide, rijetko kad je nešto između. Najčešće ga ide kad ne treba, a ne ide kad je najpotrebnije. Kad bi to uspjeli promijenit mogli bi daleko. Jer, Manu i Scola će odraditii svoje, Nocioni i Prigioni uglavnom isto. Fali doprinos ili Delfina, ili nekog s klupe. Ja se ne bih kladio ni na jedno od to dvoje.

LITVANIJA

Vrline: širina, sposobnost većine igrača da uđu u seriju koševa, začuđujuće solidna odbrana, šut za 3 poena u drugom dijelu grupne faze
Mane: malo igrača uspijeva ući u seriju koešva, začuđujuće loš protok lopte, šut za 3 poena u prvom dijelu grupne faze
Najbolji igrač: valjda Kleiza

Litvanci, sami sebi uvijek najbolji. Još će imati i dobar osnov da to tvrde i drugima, s obzirom da su najbolje odigrali protiv SAD-a. Još da je igrao Sabonis... Za njih igre još uvijek nisu gotove, ako se pronađu mogu oni svašta. Prije sam mišljenja da neće.

NIGERIJA

Vrline: imaju puno prostora i potencijala za napredak
Mane: ispucavanje za 3 poena, loša odbrana, nesposobnost da odigraju jedinu akciju koju vrte...ju nejm it
Najbolji igrač: Ike Diogu, ipak

Ike će valjda naći mjesto u NBA rotaciji, nije loš kao back-up centar. Al-Faruq Aminu isto tako može biti solidan član rotacije, bar kao bočni stoper. Nadam se da se Tony Skinn nije ozbiljnije povrijedio.

TUNIS

Vrline: hmm...broj 7 izgleda fino dok se namješta na skok-šut
Mane: sve, otprilike
Najbolji igrač: Salah Mejri

Za Tunis sam htio iskoristiti onu rečenicu koja je stojala u opisu Charlotte Bobcats-a, kada na NBA.com izbacuju one svoje Power Rankings. Rečenica je glasila 'This team stinks.' Tunižani to ipak nisu zaslužili, s obzirom da su premašili sva očekivanja ne izgubivši svaku utakmicu sa preko 10 razlike. Protiv Nigerije su mogli čak i do pobjede, imali su napad za izjednačenje. Dovoljno, ne možeš više očekivati od ekipe u kojoj je najbolji igrač Mejri. Naročito ako taj isti, Mehki, u napadu mora glumiti prvu opciju, bilo iz vana ili pod košem. Ne bi me čudilo da pronađe NBA aranžman, jer će vjerovatno neko pomisliti kako on može naštimati taj svoj skok-šut sa zemlje i kako može igrati odbranu, s obzirom na visinu (216 cm). Tek sad vidjeh da se na oficijelnoj stranici vodi kao 'forward'. Bože sačuvaj.


Uh, umorih se, a mislio napisat i prognozu četvrtfinala...možda drugi put. Pozdrav.

EDIT: zaboravih pomenut naše na Adeco kupu. Uglavnom, u napadu igramo jednostavno, a to je jako dobro. Aco vrti male akcijice, da ih tako nazovem, i konstantno imamo kakvu-takvu opciju u napadu. Ima ponekad i onih situacija 1-na-5, al ovo kako igramo je jako dobro. Puno bolje nego da Vasiljević 16 sekundi vodi loptu na 10 metara od koša, i onda kad nema kome dodati na otvoren šut (a što bi i imao, nije mi jasno), da loptu Domerkantu ili Teletoviću da šutaju preko ruke. Zach, Đedović (htjedoh ga nazvati Nenad Marković 2.0, al to drugi put), Teletović, Kikanović... svi su se redom fino pokazali. Ono što me malo brine je nedostatak identiteta. Čas smo napadačka, run-and-gun, ekipa, a čas igramo lock-down odbranu. Ipak, ekipa je mlada, treba vremena da se to sve fino posloži. Eto, puno sam se umorio pa mi ne pada na pamet ništa više pametno. Samo još da spomenem rolu Joze Brkića, pošto sam obećao prijatelju. Eto, spomeno sam.

[dijabola]

I NIŠTA...

Dobro, ne baš ništa. U četvrt-finalnim utakmicama smo vidjeli dosta dobre i neizvjesne košarke, ali nismo vidjeli praktično nijedno iznenađenje. Jer, čak su i Argentinci i Španci, iako su završili kao treći u svojim grupama, bili favoriti protiv Brazila i Francuske, respektivno. Al eto, bar je bilo za svakog ponešto. Ko voli 'trči tamo-trči vamo', uživao je dok je gledao utakmicu Brazil-Argentina. Ko voli zategnute odbrane i half-court napade svršavao je na utakmicu Francuska-Španija. Ja volim da gledam sve, čak i kad Ameri nekog nabiju 33 razlike. Samo ne volim gledati da Španija pobjeđuje, naročito ne Francusku. To nikako. A moram.

NEMA POVLAČENJA. NEMA PREDAJE. DRUGI DIO.

Nećemo umrijeti bez borbe, uzviknuše Litvanci pred meč sa Rusijom, i hrabro poskočiše u mjestu 3 puta. I tako i bi. Litvanci su bili 'tu' sve do samog kraja utakmice, i opet odlaze s turnira misleći kako su mogli nešto više. A zapravo su za sve to krivi Rusi, koji su utakmicu mogli riješiti u bilo kom njenom trenutku, samo da su pogodili ono što su dosad pogađali. Napetost, je valjda glavni razlog, a rezultati su svega 29% trice i 61% slobodnih bacanja. Istina, postoji i drugi faktor koji je utacao na to da Litvanci imaju kakvu-takvu šansu na kraju, a taj faktor zove se Mantas Kalnietis. Sva sreća pa se jučer zvao Kalnietis, a ne Kalneitis, to ne bih preživio. Ne nakon što je ovaj pogađao šut za šutem u zadnjoj četvrtini, i tako odbijao da padne čak i kada su se njegovi saigrači već bili pomirili sa sudbinom. Za Litvance su se još istakli i veterani Kaukenas i Songaila, ali i niko više. Premalo za suprotstaviti se Rusima, pa makar bili loše raspoloženi u šuterskom smislu. Inače, utakmica je došla do toga da je za Ruse morao pogađati Sergey Monya, i to trojke preko ruke, iz kornera. To je inače njegov specijalitet, kad nikog ne ide, i kad je gusto, Monya iz čista mira pogodi tricu preko ruke. I sve to bez obzira što je dosad na turniru bio zadnja rupa na fruli. Eto, ako se neko pitao zašto baš on igra za repku, to je mislim glavni razlog. I da, kao podsjetnik svima koji vole košarku, da napomenem da se ova utakmica Kirilenka treba studirati na sportskim fakultetima. Čovjek je uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, i, kad je već tu, uradi ono što treba. A uvijek nešto radi. Ili skoči u napadu, ili iznudi faul, ili ukrade Kleizi živu loptu. Ili presiječe pas na 2 razlike pa ovamo neko (Monya) pogodi zicer. Ma divota. Rusi su sada u polufinalu sa Španijom, a tamo će ići teže. Pobijediti Španiju 2 puta na istom turniru je gotovo nemoguće. Dragi Rusi, neka sila bude s vama. Ili šut za 3, svejedno. Rusija 83-74 Litvanija.

BORIS DIAW VS. POL GASOL. DRUGI DIO.

Francuska-Rusija, ujedno najbolja utakmica dana i repriza finala Eurobasketa u Litvaniji. Utakmica je počela kao i svaka druga, sudijskim podbacivanjem. A onda se desio Boris Diaw. Od prvih 22 koša Francuske, koliko su ih ubacili u prvoj četvrtini, čovjek je učestvovao u njih bar 16. Diaw je utakmicu otvorio sa 2 trojke, što mu je otvorilo vrata da radi ono što najbolje radi, razigrava saigrače. Jer, nakon što se odbrana dijelom fokusirala na njega, dalje je išlo lakše. Francuska je uz sve to igrala i fantastičnu odbranu, naročito nad Pau Gasolom (ili Pol Gasol, kako ga zove onaj komentator). Mislio sam kako će pasti 3 minute pred kraj poluvremena, jer su izlaskom Diaw-a izgubili sva kreativna riješenja u napadu, ali je dobra odbrana bila dovoljna da se na poluvrijeme ode sa 3 poena razlike. I onda mi je naumpalo da moram na posao. I to biciklom, na drugi kraj grada. Uzaludni su bili moji pokušaji da glumim Alberta Contadora, propustio sam kompletnu treću četvrtinu. Dođoh tamo i imam šta i vidjeti - Francuzi i dalje vode! Sitnih 2 razlike, al pomislih dovoljno. Dosad im je to bio dobar recept za uspjeh, uđu u zadnju četvrtinu sa bilo kakvom prednošču, a onda Parker mirno privodi utakmicu kraju. Ovaj put to nije bio slučaj. Parker jeste utakmicu završio sa 15 poena, ali u zadnjoj četvrtini ni on, a ni bilo ko drugi nisu mogli da zabiju. Nisu mogli ni Španci, ali su svejedno uspjeli povesti 58-57, i to koševima nikog drugog do Sergio Lull-a. I tih 58-57 je na semaforu stajalo cijele 4 minute, sve do minutu i po' do kraja utakmice. U tom periodu, za Francuze je dvaput šuteve promašio Gellabale, jednom je promašio De Colo, dvaput Parker, a jednom i sam Boris. Neki su bili otvoreni, poput onih Gellabale-a (treba li uopšte napomnjati da mu je oba otvorio Diaw?!), a neki isforsirani, poput onog De Colo-a. Španske napade u tom periodu nisam gledao, samo sam molio Boga da ne pogode. Jer, činilo mi se da ko prvi da koš u tom periodu, dobiće utakmicu. I tako je i bilo, a pogodio je Rudy Fernandez, i to sa crte penala. Da je bar iznudio faul nekim ulazom pod koš, nego ni to. Batum ga je, naime, faulirao u pokušaju da dođe do napadačkog skoka, a Francuzi su već bili ispunili bonus. Sreća je, uistinu, ku.rva. Dobro, možda to i nije sreća, možda Francuzi jednostavno nisu imali mu.da da baš oni budu ti koji će prvi pogoditi koš protivnika. Možda su Španci igrali fenomenalnu odbranu, što mi je teško povjerovati, jer nema šanse da bilo ko na njihovom rosteru ostane tijelom ispred Parkera. Španci su se poslije toga odšetali do polufinala, a utakmicu je dodatno začinio već pomenuti Batum, tako što je na samom kraju utakmice namjerno udario Navara. Batum World Peace, pomislih, pa nemoj to, nije red. Španci su opet pobijedili, a meni nije preostalo ništa drugo nego da se zavalim na onaj kauč, zapalim cigaru, i pomenem im španske mame, onako tiho, uglavnom u negativnom kontekstu. Premala utjeha. Francuska 59-66 Španija.

DRUGI DIO.

Riječ je o utakmici između Brazila i Argentine, dakako. Utakmica je za Brazil počela na najgori mogući način - Marcelinho Huertas je pogađao sve. Zašto je to loše za Brazil?! Zato što su time sebi dopustili da uđu u ritam utakmice koji više odgovara Argentini, sa puno šuteva, igrajući za koš više. Tu je već bilo jasno da nema šanse da Huertas trpa onoliko koliko mogu trpati Manu i Scola. I Delfino, s obzirom da je i njega išlo. I dok su prvu četvrtinu Brazilci i dobili, jer je Huertas pogađao s jedne noge kao lud, u drugoj nisu imali šta da traže. I to bez da su Argentinci uradili išta posebno, oni su samo nastavili da igraju (dobro) kao u prvoj četvrtini. Samo što Brazil to više nije mogao pratiti. A šta je radio selektor Brazila, Ruben Magnano, pojma nemam. Ma da Bog kaže drukčije, za mene je on glavni krivac. OK, najlakše je kriviti trenera, ali on je bio valjda taj koji odlučuje kako će igrati njegova ekipa. Ja sam i dalje uvjeren da je Brazil, pod pravim vodstvom, mogao do pobjede. Mogli su tako, npr., da svaki napad cijede do zadnje sekunde. Time bi definitivno ubili ritam protivnika, pa bi Scola promašio bar 3 šuta sa polu-distance. Mogli su da tog istog Scolu istuku pod košem maksimalno, da u napadu igraju obavezno preko Splitter-a, pa da Argentinca opterete faulima. A mogli su vala i da ugraju neki oblik zone, umjesto da trčkaraju za Argentincima kao djeca. Ovako nisu imali nikakve šanse, osim one prividne. Jer, nakon uvodnih 10 minuta, narednih 20 je uredno pripalo Argentini, pa su u posljednju četvrtinu ušli sa 10 poena prednosti. I tek tada se Huertasu pridodao Barbosa, a Brazil je počeo da igra malo sporije. I odmah su se vidjeli rezultati. Brazil je u jednom trenutku došao čak i na minus 2, ali dalje nisu mogli. A nisu mogli jer je 10 poena ipak prevelika rezerva da bi je pojedinci kakav je Manu tek tako ispustili. Uzaludni su bili pokušaji Barbose, da u stilu Tracy McGrady-a ubaci 13 poena za 35 sekundi, ili ovako nešto. Argentina je još jednom pobijedila Brazil, samo što je meni ovaj put bilo svejedno, ko je kriv Brazilcima što su nesposobni. Brazil 77-82 Argentina.

U posljednoj utakmici dana SAD su dobile Australiju. Analiza: normalno da će dobit kad su bolji.

[dijabola]

LOPTA NE LAŽE

Ili možda preciznije: košarkaška lopta ne laže. Košarka je sport u kojem uvijek, ali uvijek, pobijedi bolja ekipa. Za razliku od recimo nogometa, u kojem jedna sudijska odluka, jedan penal, jedna greška golmana, ili pak jedan slobodnjak Ronalda mogu odlučiti konačan ishod utakmice, u košarci je jedna trica - samo jedna trica. U sportu u kojem se prosječno postiže između 140 i 200 poena, u zavisnosti od takmičenja, jedna pogrešna sudijska odluka (najčešće) ne znači puno. U košarci je faktor sreće minimalan. U košarci je faktor vještine presudan. Nogomet je sport za mase. Košarka je sport za razumom obdarene.
Ako se pitate kakve veze ovo sve ima sa polufinalom OI, reći ću vam. Pa jednostavne, u polufinalnim utakmicama su pobijedile bolje ekipe, bez obzira što bi neko (možda čak ja prvi) mogao reći da nisu trebale. Koliko god ja otvoreno pokazivao svoju mržnju prema Španiji, koliko god sam hvalio Davida Blatt-a i kudio Sergia Scariola (uglavnom s razlogom), opet mi na kraju nije previše krivo što su Španci u finalu. Bili su bolji, treba im čestitati. Košarka je sport u kojem pobjeđuje bolja ekipa, a u sportu i treba da pobijedi bolji. Ne sretniji, ne publici draži. Pa čak ne ni borbeniji ili disciplinovaniji. Jednostavno, bolji.

PICK YOUR POISON

Pick your poison je inače naslov reklame u kojoj je glavni akter Carmelo Anthony. U toj reklami Melo objašnjava svoju igru kao: ili ćeš mi dati otvoren skok-šut, ili ćeš mi dati ulaz pod koš. Na sličan način se može opisati i igra Španije - ili ćeš im dozvoliti gomilu otvorenih šuteva za 3, ili će te braća Gasol razmontirati pod košem. To bar važi za ovaj internacionalni nivo, u NBA ima igrača koji im mogu parirati. Ali ovako, jedini igrač koji to možda može je Serge Ibaka, koji, gle čuda, igra upravo za Španiju. Mislim, svaka čast Kaunu i Mozgovu na trudu i želji, ali Pau i Marc su ipak stepenicu iznad. Još kada je tvoja ekipa Rusija, koja nema dovoljno opcija u napadu da tu prednost Španije anulira na toj strani parketa, prinuđen si da zapravo biraš otrov koji je manje smrtonosan. I zato su Rusi, odnosno David Blatt, birali. A birali su sasvim ispravno i logično - ako ćemo umrijeti, to će biti od šuteva Navara, Calderona i Fernandeza, a ne od zicera u reketu. I opet kažem, s obzirom da je Navaro totalno van forme, a Calderon u najboljem slučaju solidan (ne odličan) šuter, birali su ispravno. To se uostalom pokazalo u prvom poluvremenu utakmice, u kojem su Španci ubacili svega 20 (slovima: dvadeset) poena i uz to imali katastrofalan procenat trice. A nije bilo šanse da zabiju pod košem, jer, 'em su Rusi konstantno udvajali na post-u, 'em su svaki ulaz zatvarali skupljanjem u reketu, idući svjesno na rizik. Ta igra brojeva im se itekako isplatila, pa su na poluvrijeme Kirilenko i društvo otišli sa čak 10 koševa prednosti, uprkos činjenici da ni oni sami nisu briljirali u napadu. Kirilenko je, doduše, zakazao, pa je protiv Španije, baš kao i u onoj utakmici grupne faze, u napadu Ruse predvodio Anton Ponkrashov. I Sasha Kaun, koji je majstorski iskoristio indisponiranost visokih igrača Španije, pa je u maniru all-star centra zakucavao i zabijao zicere kako je htio. Da su Španci previše kvalitetni da ponove izdanje iz prvog poluvremena pokazali su već u trećoj četvrtini, u kojoj su ubacili više poena nego u prvih 20 minuta utakmice. Eh sad, najlakše bi bilo reći da ih je krenuo šut, što je djelimično i tačno, ali koji je razlog toga što su počeli pogađati?! Razlog je zapravo vrlo jednostavan, a zove se protok lopte. Umjesto da nastave trpati lopte na niski post i umjesto da nastave uzimati prvi otvoren šut iz vana, Španci su igru u napadu preorijentisali na brze ulaze i povratne lopte. I to jako puno povratni lopti, što je Rusima jednostavno bilo nemoguće za izrotirati, pa su Calderon, Navaro i Fernandez umjesto dosad solidnih, imali odlične poglede na koš, nešto slično onima na šuterskom treningu. I ovaj put su to uredno ispogađali. Procenat trice je na kraju te četvrtine već bio iznad 35%, a rezultat izjednačen. Zadnja četvrtina je zapravo bilo čisto rutinsko odrađivanje posla. Jer, kad imaš majstora kakav je Pau, kad mu se još pridoda i Marc, i još im daš podršu iz vana, igra postaje vrlo jednostavna. Daj im loptu unutra, pogodi otvoren šut koji ti se nađe, i pusti ih da oru. Nema tog evropskog centra koji će jednog Gasola zadržati u igri 1-na-1. Dodaj na to da Rusi i dalje nisu pogađali gotovo ništa, da čak ni Monya ili Khryapa nisu pogodili nijednom preko ruke, da je Kirilenko fulio seriju slobodnih bacanja, a da su s druge strane Calderon i Reyes pogodili i ono što inače ne pogađaju i imaš jasan epilog - Španija je u finalu. Opet. Rusija 59-67 Španija.

Žao mi je Rusije što se nisu domogli finala. Možda je kriv za to olimpijski komitet, možda loša sreća, ali najprije će biti da su za to krivi Španci što su bili bolji. Rusi će se za bronzu boriti sa Argentinom, koja je usput rečeno ispala od SAD-a (kao da to neko nije znao), i u toj utakmici ih smatram favoritima. Osim ako im ovaj poraz nije bio previše bolan i iscrpljujući, pa da odigraju ispodprosječnu utakmicu. Španci će igrati reprizu finala iz Pekinga, a i rezultat bi trebao biti repriza. Na stranu to što Scariolo najavljuje iznenađenje i što su odigrali dobru odbranu protiv Rusije - protiv SAD-a ne prolaze pokušaji prepada običnim skakutanjem i mahanjem rukicama. Od mene očekujte još jednu kolumnu, u kojoj će biti uključeni izbori prve i druge petorke turnira, izbor najbolje neameričke petorke, kao i izbor meni najdraže petorke. Najbolji trener je u svakom slučaju David Blatt. Pozdrav.

[nacho]

nestrpljivo iscekujemo kolumnu

[dijabola]

JEDNOM DAVNO BIJAHU OI U LONDONU...

Stari ljudi kažu da je, kad vidiš dvoglavog, crvenog zmaja kako sedam puta kruži nebom u obliku znaka beskonačno i pri tome bljuje vatru naizmjenično iz svoje tri glave, dobar znak. Ja kažem da je dobar znak kad ne objavim kolumnu evo tačno mjesec dana. Pa sigurno sam imo pametnija posla.

Neću se ja sad tu ispričavat, jer ne bih ja bio ja kad bi sve bilo obavljeno na vrijeme. A još manje ću pokušavat da objasnim čemu mjesec dana pauze. Samo da najavim da neće biti ništa od ispunjenja obećanja o odabiru svakakvih petorki, nego ću na neki način pokušati da prikažem šta je za mene obilježilo ovaj košarkaški turnir. Neće čak biti ni analize posljednje dvije (uistinu fenomenalne) utakmice, jer nema smisla to raditi sada. Mislim kad Ameri odluče nešto osvojit oni to i osvoje, pa makar igrali protiv nikad raspoloženije Španije. A Rusi su onako na jedan filmski način ipak došli do medalje i meni srce na mjestu. Pa krenimo redom, od igrača pa gdje stignemo. Ako koga zaboravim i nije toliko bitno, jer sve što je dobro ostaje u pamćenju. Sve ostalo je odlično.

DOKTOR BORIS DIAW

Prvi čovjek kojeg se sjetim pri pomisli na olimpijadu. Ono, kroz glavu mi prođu njegova razigravanja i svi mogući uglovi koje vidi. Od visokog posta, preko playmakerskih ulaza i podvaljivanja za centre, pa do najjednostavnijeg odustajanja od dobrog šuta da bi saigraču otvorio odličan šut. I pored toga je još i skakao, igrao iznenađujuće dobru odbranu a i uglavnom pogađao svoje šuteve iz vana, uz vrlo, vrlo rijetko bacanje cigli na rub table. Impresivan performans u gotovo svakoj utakmici.

PAU GASOL

Kad se sjetim kako je izdominirao koga god je htio na parketu, onda mi bude drago što je ostao u Lakersima. Ma čovjek ima sve što jedan krilni centar, pa i centar, treba da ima. Solidan šut. Zabije baš svaki zicer jer baš nikad ne spušta ruke kad uhvati loptu. Nerijetko prvi u kontri. Asistira. Stigne podijeliti poneku bananu. Možeš ga nazvati mlitavog, ali Pau je majstor, bilo da se radi o osnovama košarke ili o improvizaciji. I sve to je pokazao i u finalnoj utakmici, kad je bilo najpotrebnije.

PATTY MILLS

Čisto zbog onih ulaza u kontri kada zabija bez obzira ko ga čekao pod košem. I zbog šuta za pobjedu protiv Rusije. Ne znam kako mu njegovo ogromno srce ne iskoči iz onog malog tijela.

CARMELO MELO ANTHONY

Rekordom u pogođenim trojkama na utakmici definitivno potvrdio da mu FIBA pravila ne škode. Ovaj čovjek bi ti zabio koš i u MMA areni.

KEVIN DURANT

Neviđena lakoća šutiranja trojki. I poentiranja uopšte, ali kada se sjetim one trojke s parkinga nakon još bar 3 prije te...nemam dovoljno jaku riječ da to opišem.

LBJ naravno

Alfa mužijak reprezentacije, ipak. Najdraže mi ga je gledati kad odluči da neće izgubiti utakmicu po svaku cijenu. U tim slučajevima ne gubi.

ANDREI KIRILENKO

Samo zato što je opet bio Kirilenko.

DAVID BLATT

Samo zato što je košarkaški guru kakav se rijetko viđa. Toliko sam pisao o njemu pa nedovoljno. U napadu baš uvijek flex, a u odbrani kombinacija čovjeka i zone. Može izgubiti utakmicu samo ako je razlika u talentu prevelika.

SUĐENJE U EKSPONENCIJALNOM RASTU

Ne znam jel to do mene što sam se jednostavno bio navikao na loše suđenje, ali meni se činilo da su sudije, kako je turnir odmicao, sve bolje obavljale svoj posao. Od nekoliko smiješnih grešaka u početku, pa do gotovo savršenih odluka na kraju. Ne znam ovo objasniti.

OLIMPIJSKI DUH

Koji je takav da Španci imaju sve privilegije. Ljudi mogu sebi birati protivnike.

VLADISLAV MAJER

Komentator koji zna znanje. Svaka mu je na mjestu. U nedostatku Edina Avdića trebalo bi da on komentariše sve košarkaške utakmice na javnim emiterima BH.

OSTALI KOMENTATORI

Eh...Hajd kad neko pomiješa igrače pa se poslije ispravi, ali izmišljati igrače na licu mjesta nema smisla. Mislim ja nikad nisam čuo za likove kao što su Pol Gasol, Mantas Kalneitis ili Andre Iguoadala (kako uopšte uspije izgovoriti 'o' i 'a' jedno za drugim). Naročito me zanima ovaj prvi. Mislim, ako će biti dobar kao Pau i Marc možda Španci mogu i korak dalje. Ah da, to je jedan od razloga što je kasnila kolumna, pokušavao sam da pronađem ove tipove.

MALO ILI NIMALO ŠPANSKIH UZVIKA

Znate na šta mislim. Ono, kad god se neki od njih nađe u kontaktu čuje se ono famozno 'aaaaah', slično kao u nekom porno filmu njemačke produkcije. Ovaj put toga nije bilo previše. Opet, možda je do mene, možda su mi se uši privikle na to pa više i ne registrujem.

MIRZA TELETOVIĆ

Ah da, mi nismo igrali na OI. Al eto, ako će ovaj čovjek igrati kako je igrao u kvalifikacijama sve je moguće. Za koju godinu naravno.


Eto toliko, lijep pozdrav.

[dijabola]

DOK ČEKAŠ SABAH SA ŠEJTANOM...

NBA liga je tek u zamahu, a i nemam previše sati provedenih buljeći u NBA parkete ove sezone. Ali hej, šta je tu je, Euroliga se uvelike igra, a ja u svoje večeri četvrtog i petog dana u sedmici uglavnom provodim ispred TV-a, slušajući stručnog komentatora na Sportklubu kako Cedevita mora malo više spuštati loptu na Bilana. I padajući istovremeno na kladionici, dan za danom. Pa kaže...

GRUPA A (Real, Fener, Panathinaikos, Khimki, Olimpija, Cantu)

Bilo je potrebno 7 kola da stvari sjednu na svoje mjesto u ovoj grupi, i nakon dosta iznenađenja u prvih par kola na kraju ispada kako je sve ispalo onako kako se i očekivalo. Nestabilni Real je valjda najstabilnija ekipa u ovoj grupi, a kako i ne bi bio pored mančestersitijovskog Fenerbahce-a i nikad lošijeg Panathinaikosa kao glavnim konkurentima. Zbilja je ljepota bilo gledati kako mitraljez zvani Jaycee Carroll rešeta nepripremljenu odbranu Fener-a u Istanbulu, a da pri tome ovi ne znaju šta ih je snašlo (to mi je onako, najznačajniji momenat ove grupe). Taj isti Fener, uprkos problemima sa ozljedama McCalebb-a i činjenici da primarnog organizatora igre vrlo često glumi Emir Preldžić, a da im je valjda najkonstantniji igrač Ilkan Karaman, drži drugo mjesto u grupi, na čemu mogu zahvaliti fantastičnim rolama Bogdanovića i Davida Andersena u pojedinim utakmicama. I mogu biti itekako zadovoljni što su tu gdje jesu. Jer, po prikazanom na terenu, ubijeđen sam da je, recimo Khimki, bolja ekipa. Druga ekipa iz Moskve me je fascinirala na sve načine. Uloge u ekipi su jasno raspoređene, igraju taman dovoljno brzo da nije dosadno i taman dovoljno sporo da zapravo možeš pratit šta se dešava. High-low koji igraju je fenomenalan (čitaj: Krešo Lončar), Planinić je valjda najpotcjenjeniji play lige, a kada zatreba tu je Fridzon da pogodi kada treba. Dovođenjem Paul-a Davis-a iz Španije imaju i dodatnu opciju pod košem (bar u napadu), pa ne nedostaje širine. Uglavnom, volim Khimki, mrzim Fener, Panathinaikos i ne gledam. Dobro, nije baš da ne gledam, primjetio sam da značajnu rolu igra Roko Ukić, pa eto, Bog nek im je na pomoći. Primjetio sam i da u većini slučajeva nisu u stanju ostvariti dobar spacing u napaadu pa iskoristiti Sofo-a pod košem, te da Diamantidis u tim utakmicama mora glumiti volume-scorera. Ipak, treba reći da su pregazili Real u posljednjem kolu, ali i da nas to ne smije zavarati. Grci ko Grci, nikad ne znaš kad će se pojaviti na final-four-u i osvojiti, recimo, prvo mjesto. Na zelene se ipak ne bih kladio ove sezone. U grupi su još i simpatična Union Olimpija iz Ljubljane, koja me konstitucijom ekipe podsjeća na Orlando Magic dok je još Dwight igrao tamo. Pucaju trice, Baynes skače kao luud, a Jaka Blažić stigne odigrati utakmicu karijere i herojski donese pobjedu protiv Cantu-a pred domaćim navijačima. A Cantu isto mrzim, mislim red je da spomenem, čisto jer ni oni sami ne znaju koliko su zapravo dobri, ili ako hoćete loši. Nedovoljno dobri za neke značajnije rezultate, u svakom slučaju, osim ako u značajnije rezultate ne ubrajate razbijanje Fener-a kod kuće ili poraz od Olimpije...ustvari dva.

GRUPA B (Unicaja, Maccabi, Montepaschi, Alba, Chalon, Prokom)

Grupa koju sam, nažalost, najmanje gledao. Šta ću kad Cedevita ne igra u ovoj grupi pa da sam ih prisiljen gledati. Ali eto, igrom slučaja mi je najzanimljivija utakmica bila baš iz ove grupe. Dakako, riječ je o utakmici prošlog kola u Sieni, u kojoj su domaći u fenomenalnoj završnici uspjeli dobiti ponos Izraela.
Ne pamtim kad sam gledao tečniju tijesnu završnicu jedne košarkaške utakmice, bar kad je u pitanju evropska košarka. Bez glupih faulova i još glupljih slobodnih bacanja. Domaći su šutali herojske trojke, gosti igrali strpljivo, školski, sigurno. Hickman zabije polaganje, Hackett tricu, Hickman polaganje, Hackett tricu...Da utakmica ne spadne na revolveraški obračun ove dvojice pobrinuo se iskusni Tomas Ress, i u maniru Mirze Teletovića pogodio 2 trice i prelomio utakmicu. Ovaj put je domaća publika bila previše za goste iz Izraela, koji su upisali i drugi uzastopni poraz nakon 5 uvodnih pobjeda. Prvi im je nanijela Unicaja, koja se igrom slučaja našla na prvom mjestu u grupi. Ekipa iz Malage mi, u ono malo vremena koje sam proveo gledajući ih, nije izgledala kao najjača u grupi, ali eto, valjda znaju kako se pobjeđuje. Kruno Simon, šta li. U grupi su još i nepredvidiva Alba njen, isti takav, Nihad Đedović, te bezdušni Chalon i nebitni Prokom. Sve redom ekipe nedostojne bilo kakvog komentarisanja.

GRUPA C (Zalgiris, Olympiacos, Efes, Milano, Cedevita, Caja Laboral)

Uh ovi su mi najzanimljviiji. Na prvom mjestu je najprijatnije iznenađenje, Zalgiris. Litvanci (i Hrvati koji igraju u Zalgirisu), imaju samo jedan poraz, i to, gle čuda, od Cedevite (kad izgubiš opkladu na takvoj utakmici možeš reći kako si očajan kladioničar...jesam, šta ću). Ali ako ne gledamo tu utakmicu, igraju gotovo savršeno, na obe strane parketa. Startni play Jaaber igra možda i najbolji presing na loptu u Evropi, Lavrinovići se nadopunjuju ko rođena braća, a tu je i Popović da ti ubaci 4 trice zaredom, samo zato što je Popović. Igraju sa 12 igrača, svaki daje svoj doprinos, ma ko ih ne bi volio. Pa ja ih baš i ne volim, ali su definitivno ekipa za svaki respekt. Da li su i za final-four?-ne bih rek'o. U grupi dalje slijede aktuelni prvaci, Olympiacos, koji igraju onako kako bi čovjek i očekivo od aktuelnog prvaka. Čas opušteno (protiv Efesa u Istanbulu), čas podsjete na prošlogodišnju formu (protiv Panathinaikosa u ligi i protiv Efesa kući). Bog i batina je Spanoulis, što ne obećava, kao ni činjenica da su izgubili startnog centra Dorsey-a i zamijenili ga bivšim Joshom Powellom, čovjekom sa NBA prstenom (nije da ima nešto drugo vrijedno spomena). Ipak, okosnica ekipe je tu, Printezis i Hines su za mene i dalje duša ove ekipe, a dok god je tako, opasni su. Znaju to i mančestersitijovski nazovi Turci, igrači Efes-a, koji su ispraćeni kući a da su prethodno ubacili svega 53 poena. Efes, naime, ima talenta (Farmar, Vujačić, Erden, Savanović, Lucas...), ali ne i konstantnost. Ali nije im zamjeriti, ni ekipe koje su znatno duže na okupu nemaju konstantnost. Vrijedi pomenuti da su opasni u kontri kada odluče igrati lock-down odbranu, agresivno na loptu, osim potencijala u napadu, naravno. Na četvrtom mjestu grupe je trenutno, ipak, Milano. Ah, toliko buke oko ničeg. Osim ako Fotsis ne odluči da mu se igra pa onda u kombinaciji sa Bourusisom postaju nemogući za braniti. Znam, pretjerujem, ali da ova dvojica imaju neku konstantu u svojoj igri čovjek bi Milano tačno nazvao ozbiljnom ekipom. Tu su još i razočarenje sezone, Caja Laboral, te meni omražena Cedevita. Najbolju hrvatsku ekipu sam toliko gledao da zapravo ne znam odakle da počnem. OK, nisu u stanju da brane pick igru, što će vam potvrditi i gost komentator sa Sportklub-a (ne znam kako se zove čovjek, ali uvijek to ponavlja), ali su u stanju da na neki čudan način povežu par minuta dobre odbrane. Nisu u stanju da odigraju išta vrijedno spomena u napadu, ali su u stanju da na čudan način vežu par minuta vrlo efikasne igre u napadu. Zanimljivi su u svakom pogledu, počevši od činjenice da na play-u imaju najmanjeg igrača Eurolige, Green-a, za kojeg nemam pojma zašto uopšte igra (razigrava, navodno). Čovjek zapinje u blokovima toliko da protivnički playmaker ima vremena i da mu se osmjehne prije nego što razmisli šta će dalje. Na beku je Bracy Wright, koji ne bi bio zanimljiv da kojim slučajem toliko ne liči na Kobe Bryant-a (ozbiljno, samo ga pogledajte), te da nije pogodio za pobjedu protiv Igokee u ABA ligi, te tricu za izjednačenje protiv Zalgirisa. Hej, pa ako ni zbog čeg drugog, Cedevita je zanimljiva i po tome što su jedini uspieli poraziti zelene iz Litvanije, i to nakon 2 produžetka. Da bar više spuštaju loptu na Bilana...

GRUPA D (Barcelona, CSKA, Besiktas, Bamberg, Partizan, Lietuvos Rytas)
Biće sutra...

Edit (26.Novembar 2012):
Znam, kasnim. Ko i uvijek. Težak je život nas neradnika.
Vodeća u grupi je, zasluženo, Barcelona. Barcelona koja igra dosta slabo u domažem prvenstvu ali u Euroligi su sjajni. Barcelona kojoj reket zatvara (ako smijem tako reći) Ante Tomić, a presing igraju Huertas i Navarro. Barcelona koju jedan Musli izdominira u reketu. Ta i takva Barcelona je, zapravo, najstablnija ekipa Eurolige. Naravno, nije to slučajno, jer, uz sve propuste koje imaju u odbrani, oni i dalje uspjevaju da igraju vjerovatno najbolju odbranu u Evropi kada je to potrebno. A u napadu su ionako dovoljno potentni, a tu je i Navarro da ti zabije par trica u seriji kada zatreba. Svaka im čast, zaista, što uspijevaju da sa petorkom u kojoj zajedno igraju Huertas, Navarro i Tomić uspijevaju da igraju odbranu kakvu igraju i uvijek sakriju mane tih igrača. Na drugom mjestu je CSKA, više zbog nedostatka ozbiljne konkurencije, nego zbog igre koju trenutno pokazuju. Na stranu omjer 6-1, koliko se ti ljudi ponekad pate u napadu graniči sa negledljivim. Ali hej, tu je pobjednički mentalitet, pa se uglavnom uspijevaju provući u tijesnim završnicama, a valja spomenuti i da ipak dižu formu u posljednjim kolima. Još samo da smanje minute Micovu i češće igraju sa bekovskim parom Jackson-Teodosić, i biće to super. Jer kada imaš takve realizatore kakvi Weems i Krstić jesu, Khryapu da popuni sve rupe, bilo u napadu ili u odbrani, te razigravače kakvi su Teo i Ponkrashov, neshvatljivo je da imaš nekih većih problema u napadu. Ali eto, opet kažem, polako to dolazi na svoje, Miloš diže formu, Jackson pronalazi svoju rolu, samo još Micova ne shvatam nikako. Zatim slijede simpatični Bešiktaš, koji igra po principu svi-za-jednog-Jerrells za sve. A zašto i ne bi kada im prolazi i sa omjerom 4-3 su vrlo blizu plasmana u drugi krug. Ima tu još imena vrijednih spomena, Markota u pojedinim trenucima igra zaista sjajno, Christopher shvata da nije prvi čovjek u ekipi pa ipak uspijeva doprinijeti, a Vidmar je ipak neko prisustvo u reketu. Nije da je konkurencija u grupi prejaka, s obzirom da je na četvrtom mjestu Bamberg, ekipa jednog čovjeka. Ono, daj Nachbaru da šutne, pa kako god. I dalje mi nije jasno kako ih Partizan nije dobio kod kuće. Najmlađa ekipa takmičenja je na posljednjem mjestu u grupi, ali samo zato što su najmlađi. Osim dva tijesna poraza protiv nosilaca grupe, CSKA (Bogdanović promašio šut za pobjedu da bi zatim izgubili u produžetku) i Barcelone, ne mogu se oteti dojmu da su protiv Bamberga izgubili dobivenu utakmicu. Da su kojim slučajem dobili jednu od te tri sada bi imali dobre šanse za prolaz dalje. Ovako imaju samo teoretske. No bez obzira na to gušt je gledati Lučića kako se razvio u pravog lidera momčadi i igra odličnu košarku, izgrađenu na fundamentima. U grupi je još i Lietuvos Rytas, ali osim Seibutisa i njegovih par dobrih ulaza pod koš, te dobru igru Leona Radoševića, kojeg moj prijatelj iz nekog razloga zove 'čovjek bez ofanzivne igre', ništa u ovoj ekipi nije vrijedno spomena.

I to bi bilo to, počeo sam intenzivno gledati i NBA utakmice pa čim doživim trenutak inspiracije slijedi neko moje, uistinu nebitno, viđenje tamošnjih dešavanja. Do čitanja.

[azTer]

dobro je ovo.

samo, nemoj svega ti pisat McCalebb-a, Dorsey-a, Paul-a Davis-a... ružno je i nepravilno. dakle, bez crtica

[dijabola]

dobro je ovo.

samo, nemoj svega ti pisat McCalebb-a, Dorsey-a, Paul-a Davis-a... ružno je i nepravilno. dakle, bez crtica

hahah, hajde svaka je kritika dobrodošla

[dijabola]

13 ZA 35

Ovaj tekst nema veze s trenutnim zbivanjima u NBA. Niti u Euroligi. Niti u Aba ligi. Budući da ovih dana na svakom koraku pronalazim svakojake analize (uglavnom iste, slične, pa čak i nastale međusobnim kopiranjem) tih zbivanja odlučio sam se da ja NE napišem još jednu sličnu. Ovo je zapravo tekst o NBA igraču. Bivšem. Bivšem NBA igraču. Zašto? Ne znam. Sjetih se čovjeka pa odlučih da mu posvetim par rečenica.

Tracy Lamar McGrady, svijetu košarke poznat i kao T-Mac, danas igra za Quingdao Eaglese, najlošiju ekipu Kineske Košarkaške Asocijacije (CBA). A meni nekad dođe da čak i pogledam neku utakmicu tih Eaglesa koliko sam se zaželio ovog majstora. Tracy je u NBA došao 1997. direktno iz srednje škole kao deveti izbor na draftu. Izabrali su ga Toronto Raptorsi gdje je imao priliku igrati sa svojim daljim rođakom, Vinceom Carterom, tadašnjom NBA zvijezdom. U Torontu se i nije previše naigrao, ali je nakon trejda u Orlando, u svojoj četvrtoj NBA sezoni, jednostavno eksplodirao. Da li je do tada bio jednostavno zasjenjen od strane starijeg rođaka ili je bio samo uspavan (što nije nemoguće, budući da uvijek izgleda kao da se tek digao iz kreveta....inače, hobi mu je kako kaže spavanje), nije ni bitno, bitno je da je od tada T-Mac s pravom svrstavan u NBA elitu. Nesuđeni 'sljedeći veliki igrač', se u Magicu zadržao 4 sezone, a 2002-2003 je bio prvi strijelac ekipe sa nešto preko 32 poena u prosjeku. Orlando je tada bio ekipa jednog čovjeka, i mnogi će reći da je T-Mac svoje najbolje utakmice odigrao u Orlandu. Što ima i logike, ako uzmemo u obzir da je u tom periodu Washingtonu ubacio 62 poena, najviše u karijeri, te da nikada kasnije nije imao preko 26 poena u prosjeku. Meni će ipak u sjećanju ostati T-Mac kao igrač Houston Rocketsa, gdje je nastavio svoju karijeru po odlasku iz Magica. U Houstonu je Tracy trebao formirati nezaustavljivi duo zajedno sa Yao Mingom, što bi se vjerovatno i desilo da obojica nisu imali neviđenih problema sa ozljedama, što je rezultiralo time da T-Mac nikada ne zaigra u drugoj rundi playoff-a. Bilo da su za protivnike imali Utah Jazz ili Dallas Maverickse, Rocketsi nisu mogli dalje od prve runde, bez obzira koliko dobro igrali. NIje da je T-Mac loše igrao. Čak naprotiv, u sezoni 2006-2007 su Rocketsi igrali seriju u sedam utakmica protiv Jazzera, i to bez Yao Minga, a T-Mac je u sedmoj utakmici ubacio 40 poena i nije bio ni blizu pobjede. 'Pokušao sam čovječe, pokušao sam', izjavio je McGrady poslije utakmice na konferenciji za novinare gdje se jasno vidjelo da je emotivno potresen. Iduće godine nije ni zaigrao u playoffu, a baš te godine su Rocketsi prošli u drugi krug i odigrali epsku seriju protiv Lakersa koju su izgubili u sedam utakmica. Bez Minga i bez McGradya. Sudbina, kažu, zna biti ironična. T-Mac se nakon te sezone nikada više nije vratio u staru formu, i tek je na trenutke, bilo u dresu Knicksa ili Pistonsa, podsjećao na stare dane.

Zašto ovo sve pišem?! Pa eto, jer mi je T-Mac vjerovatno drugi najdraži igrač kojeg sam ikad gledao, i zato što je igrao za mene najljepšu košarku ikada viđenu. Uživao sam gledajući ga kako elegantno završava na obruču (po stilu igre su ga poredili sa Georgeom Gervinom), tutnji pored bespomoćnih protivnika ili igra na postu. Uvijek nekako polako, elegantno, a opet eksplozivno (stil igre koji sam kasnije vidio i kod Brandona Roya, kojeg je, opet ironično, zadesila slična sudbina, tj. povrede). Još više sam uživao gledajući ga kako u maniru rasnog playmakera organizuje napade svoje ekipe (Rocketsi su najbolje izgledali kada on igra pozicijiu playmakera, a Rafer Alston i Luther Head su tu bili tek da pogode otvorene šuteve), i kako sa svojih 203 centimetra na poziciji beka šutera vidi doslovno preko odbrane. A najviše sam uživao gledajući ga kako pogađa sa poludistance, šut za šutem, preko ruke. A kako i ne bi kada je visok toliko koliko je visok, a ima raspon ruku vjerovatno preko 215 cm. I dan danas ponekad pogledam nazovi dokumentarac NBA Ankle Breakers, u kojem je T-Mac jedan od aktera, samo kako bih još jednom vidio majstora na djelu (naravno da pogledam i poneku utakmicu).

Ah da, umalo da zaboravim, T-Mac je ubacio 13 poena za posljednjih 35 sekundi utakmice protiv San Antonio Spursa, 9.12.2004. (4 trojke, uključujući jednu pod fauluom te jednu sa zvukom sirene za pobjedu) i na taj način donio pobjedu Rocketsima. Taj klip je i danas među najtraženijim na youtubeu. Čisto da napomenem.

Kao što rekoh, T-Mac danas igra u Kini. Ustvari ne igra, po zadnjim informacijama koje sam ja pročitao je povrijeđen. Da ne povjeruješ. Inače, njegova ekipa je u sezonu ušla sa omjerom 0-5, i sve to prije povrede. T-Mac predvodi svoju ekipu u poenima, asistencijama, slobodnim bacanjima, a drugi je po uhvaćenim skokovima. Orlando Magic verzije 2.0. Ko zna, nakon što su Kinezi Stephonu Marburyu izgradili statuu jer je tamo neku kinesku ekipu vodio do naslova, možda slično urade i za McGradya. Ovaj to sasvim sigurno više zaslužuje.

Šteta Tracy, šteta. Bar ćeš uvijek imati 13 za 35...

[azTer]

sigurno ih neće vodit do naslova, možda do suspenzija samo

igračina je bio... drago mi je kad vidim da neko piše o igračima koje su uživali gledat, pogotovo kad je sve napisano iz lične perspektive. trebao si samo još ubacit one prljavije i bezobraznije poteze... ipak je to sve t-mac, bez toga ne ide.

btw. nba ankle breakers thumbs up

[dijabola]

sigurno ih neće vodit do naslova, možda do suspenzija samo

igračina je bio... drago mi je kad vidim da neko piše o igračima koje su uživali gledat, pogotovo kad je sve napisano iz lične perspektive. trebao si samo još ubacit one prljavije i bezobraznije poteze... ipak je to sve t-mac, bez toga ne ide.

btw. nba ankle breakers thumbs up

hehe, ma dobro, nisam htio, previš mi je drag. Bolje da sam spomeno da je i u Atlanti imo dobrih trenutaka, recimo kad je protiv Miamia preokreno utakmicu u zadnjoj četvrtini

[dijabola]

Zašto volim Bryanta, zašto neznalice mrze Bryanta i zašto Bryanta zaboli dal ga mi volimo ili mrzimo. Najbolja kolumna koju sam ikad pročito. Ujedno i razlog zašto se ne usuđujem napisatu kolumnu o Bryantu - neće biti ni blizu ovome:
http://www.grantland.com/story/_/id/872 ... e-question

[dijabola]

HARMONIJA

'Skijanje je harmonija, nema naglih pokreta', objašnjavao je samoprozvani instruktor skijanja (ili je bar meni tako izgledao) mladoj atraktivnoj gospođici podebljeg novčanika, dok smo na Vlašiću prolazili kraj njih, mahmurni se penjući ko-zna-gdje i ko-zna-zašto. Nije da nije bio upravu. Čak i ja, koji ne skijam, to znam. Skijanje je harmonija. Plivanje je harmonija. Flert sa nepoznatom ženom i sve ono što slijedi poslije je harmonija. O velike li mudrosti. E pa i ja, samoprozvani kolumnista i od strane prijatelja prozvani NBA ekspert, tvrdim: 'Košarka je harmonija.'

5 DO 12

Radi se o Lakersima, dakako. Tekuća NBA sezona je za iste dosada bila prepuna neuspjeha, internih prepucavanja, trenerskih promjena, povreda i cigli Metta World Peaca, a nerijetko i Kobe Bryanta. Gledao sam ih učestalo, kladio se na njih (i gubio novce) još učestalije. Od početka sezone pa do dvije utakmice unazad, Lakersi su išli iz krajnosti u krajnost u svakom košarkaškom elementu. Od dvajesčetrisekundnih napada u Princetonu i nečega što je trebalo da bude protok lopte, pa do D'Antonijevih '7 sekundi ili manje' napada koji su uglavnom završavali odbijanjem lopte pravo u kontru protivnicima. U međuvremenu je Kobe pored 3 all-star saigrača pomislio kako ipak mora sve sam, pa je skupio onih 10 uzastopnih 30+ utakmica a margina na kladionicama na revolveraškog Bryanta je bila ni manje ni više nego 34,5. Napadi Lakersa su bili opće paćenje nas koji smo ih gledali, i imali su sve samo ne ritam, suprotno filozofiji trenera koji je uvijek tvrdio da je napad zapravo postizanje optimalnog ritma. 'Naš ritam je kao da igramo sa dvije lijeve noge', izjavio je jednom prilikom. Upotreba Dwighta je također dosad imala dvije suprotne strane. Od insistiranja na niskom postu preko njega, pa do zaboravljanja da isti postoji na parketu. Osim kad protivnici ne zabiju lake poene u reketu, tad se svi sjete Howarda. I taman kad bi se činilo da polako dolaze na svoje uvijek su uspijevali to da demantuju. Ili bi naletili na iole ozbiljnijeg protivnika ili bi otišli na gostovanje nekoj lijevoj ekipi (čitaj: Toronto) gdje bi pohađali Školu Košarke Jose Calderon (da ukradem izjavu od prijatelja). Sada, kada je došlo 5 do 12, a čak i poneki navijač Lakersa tvrdi da bi isti mogli propustiti playoff, ova ekipa je pokazala i drugu stranu medalje, onu sjajniju.

FONTANA MLADOSTI

Nakon što odgledah Boston-Miami i pobjedu domaćina u 2 produžetka prebacih se za računar da na HD streamu rezolucije 640x360 odgledam još jedno gaženje Lakersa od strane za njih nepobjedivog Thundera. I zaista, Oklahoma je daleko najteži match-up za Lakerse u ligi. Westbrooka i Duranta nema ko da čuva ni u snovima (Kobe i World Peace su tromi, Nash je...pa Nash), a na drugoj strani je suprotna situacija. Sefolosha igra jednu od najboljih odbrana na Bryantu u ligi, a ako nije njegova noć uvijek su tu Durant i Westbrook da pripomognu. Ibaka je u playoffu doslovno bacao Gasola na sve strane, izlazeći mu čak i na šuteve za 3 poena. A o kompleksu Howarda zvanom Kendrick Perkins da i ne pričam. A dobiše Lakersi, majke im ga nabijem, i k tome još meni bilo pravo drago. Da ne prepričavam čitavu utakmicu uz detaljno opisivanje svake od Bryantovih 14 asistencija koliko je imao, reći ću samo da su napokon imali jednu stvar: ritam (čitaj: harmoniju). Nikako se nisam mogao oteti dojmu da opet gledam one Lakerse iz sezone 2007/2008 kada su igrali najljepšu košarku u ligi a Kobe osvojio MVP titulu jer je bio sve samo ne Kobe. Ovu, naizgled ni iz čega nastalu, dobru igru Lakersa teško je opisati. Kažu ko nisko padne više leti, ili tako nešto, pa valjda je to to. Bez nepotrebnog forsiranja, dijeljenje lopte u napadu u potrazi za najbolje postavljenim saigračom (pas Dwighta na tricu Peacea u korner to najbolje dočarava), Kobe inicira ali bez da nužno i završava napade. Ma divno. A i odbrana nije bila loša, s obzirom da Durant oborio rekord karijere ili nešto slično, a Wesbrook je šutirao katastrofalno. Ali Lakersi su uvijek bili nestereotipna ekipa, i umjesto da dobra odbrana povlači dobar napad, kod njih je uvijek bilo obrnuto, gdje dobra igra u napadu uz adekvatan broj lopti za svakoga budi volju za igrom u odbrani. A ovaj put je sve bilo po zaslugama, pa je odjednom svaki cut bio oštar i savršeno tajmiran, a svaki pas bio precizan i...pa savršeno tajmiran. Rječju: harmonija.

ZAKLJUČAK KOJEG NEMA

Jedna lasta ne čini proljeće, baš kao što ni...(umetnite nešto slično tome, samo smiješno). Ko zna hoćemo li sutra gledati one-man Lakerse, ili srljanje u napadu. Ili pak šoutajm iz 2007/2008 sa primjesama šampionskih generacija 2 sezone nakon te. Ja se ne bih kladio ni na jedno, ionako sam po svemu sudeći trijezan do plate, a Lakersi su mi dovoljno puta ove sezone pokazali da prerano zaključivanje ne vodi nikud. Ali eto, lijepa večer iza mene je, Celticsi, koji su slično Lakersima večeras pronašli fontanu mladosti (znao sam da mi zrak čudno miriše noćas) pobijediše svima omraženi Heat, a Kobetu opet falio skok za triple-double, baš kao i protiv Jazzera od neki dan. Nema veze, ponovio je 14 asista kao i ono sveto slovo W, a na licu mu se vidjela želja za još tih istih takvih, može i drukčijih samo nek se broje. Jer nema niko preći od prstena u vreći, moram ti reći da biću asistent češći....da ne repam dalje, ured sam skino gaće ko Eminem. A i pospan sam.

[azTer]

fina kolumna, uživao sam dok sam čitao (vjerovatno zato što znam o čemu pričaš, jer pratim situaciju oko svega toga, a i gledao sam utakmicu). no, vidi se da je relativno brzo napisana, više izgleda kao neki brejnstorming, nego kao neki cjelovit uradak.

btw. ovo si fantastično objasnio

Upotreba Dwighta je također dosad imala dvije suprotne strane. Od insistiranja na niskom postu preko njega, pa do zaboravljanja da isti postoji na parketu. Osim kad protivnici ne zabiju lake poene u reketu, tad se svi sjete Howarda.

[nacho]

san antonio je harmonija

[Brrrm]

Jako dobra kolumna, fino napisano, bez mnogo uokolo-naokolo a opet sve rečeno (Y)

[dijabola]

Ulazim na nba.com kad na naslovnoj strani 'Morning Tip: Picture of Harmony' A ja mislio niko ne čita moju kolumnu

Hvala svima na komentarima i kritikama

[dijabola]

PAUL ZVANI 'ISTINA'

Trom, možda čak i debeo. Naizgled ni po čemu poseban. Na draftu pao iza prosjeka kao što su Larry Hughes ili Raef LaFrentz. Ali zato drugi strijelac, peti asistent i sedmi skakač u historiji Celticsa. Ujedno i čovjek sa najboljim nadimkom u ligi. Paul Pirce - 'The Truth'.



Nadimak 'The Truth' mu je dodijelio niko drugi nego Shaquille O'Neal, čovjek sa vjerovatno i najviše nadimaka ikad, nakon što je Pierce uneredio Lakerse sa 42 poena uz šut iz igre 13 od 19. Istina, Kelti su izgubili tu utakmicu, ali da nisu, Shaq vjerovatno ne bi bio raspoložen za ovakvu izjavu. 'Zapišite ovo. Ja sam Shaquille O'Neal, a Paul Pierce je istina. Citirajte me i ništa nemojte izbaciti. Znao sam da može igrati, ali nisam znao da može ovako igrati. Paul Pierce je Istina.' Shaq je vjerovanto mislio na pridjev 'istinit', u smislu da Pierce nije samo prolazna atrakcija nego 'pravi' igrač. Svejedno, Paul Pierce će ostati zapamćen kao 'The Truth'.

Paul Anthony Pierce odrastao je u Inglewoodu, Kalifornija, a kao dječaku san mu je bio da zaigra za Lakerse. Omiljeni igrač i idol mu je bio Magic Johnson. Sudbina je htjela da ga kao desetog na draftu izaberu upravo najljući rivali Lakersa, Boston Celticsi, a Pierce kroz cijelu karijeru možda i najbolje partije pruža protiv Lakersa. Kaže kako je košarku zapravo najviše učio vani, na igralištu, što ima smisla ako uzmemo u obzir način na koji igra. Paul nikada nije bio najatletičniji igrač na svijetu. Iako snažan za poziciju koju igra, Pierce nikada nije igrao na silu. Ali je uvijek znao da igra u svom ritmu, u ritmu u kojem njegova tromost zaista izgleda kao vrlina. Uvijek se više oslanjao na kreativnost i finese nego li na fizičke predispozicije. Srca fanova plijenio je svojom nepredvidljivošču, instinktivnim razmišljanjem i voljom za pobjedom. Nikada srljanje i igranje za ličnu statistiku, a opet uvijek efikasan i konstantan strijelac. Pierce je u sezoni 2005/2006 imao najveći prosjek poena-po-šutu među top 30 strijelaca te sezone. Pierce je uvijek igrao za dobrobit ekipe, i kada su u Boston stigli Ray Allen i Kevin Garnett, Paul je odmah izjavio kako će se više posvetiti odbrani jer ne mora više da sam nosi teret u napadu.

Piercea lično volim iz dva razloga. Prvi je sasvim sigurno samopouzdanje koje ima. Kada se utakmica lomi, Paul je prvi koji traži loptu, bez obzira dal' ima 4 ili 44 poena u toj utakmici. Slično Kobeu, nikada nije mario za eventualne greške. Pogodio ili promašio šut za pobjedu, iduću utakmicu će opet uraditi isto. Pogođeni šutevi preko ruke u završnicama utakmica (kao ona trica sinoć protiv Clippersa, 2 sekunde prije kraja), za njega su duševna hrana. Drugi razlog je taj što je uvijek volio izazove. Omiljeni protivnik mu je LeBron James, iako je i sam svjestan da mu po kvaliteti nije ni blizu. Zauvijek ću pamtiti sedmu utakmicu između Celticsa i Cavsa u playoffu 2008. godine i revolveraški obračun između ove dvojice. James je ubacio 45, Pierce 41, a zajedno su u toj utakmici ubacili čak 45% od ukupnih poena. I dok je James pogađao i moguće i nemoguće, Pierce je (u svom ritmu) na svakom pick-and-rollu uspijevao izvući višeg igrača na sebe i uredno riješavao povoljne match-upe, uglavnom šutevima sa lakta. Navodno su njih dvojica prije utakmice dogovorili ovakav obračun, a Pierce je, iako sa manje poena, izašao kao pobjednik. Uz spomenuti 41 poen (na svega 23 pokušaja iz igre), Pierce je u toj utakmici i osvojio ključnu loptu nakon sudijskog podbacivanja, te nakon toga pogodio slobodna bacanja i odveo Celticse u nedostižnu prednost. I to sve nakon što mu je prethodno James oteo loptu iz ruku i zakucao. I upravo taj inat, ta sposobnost da odigra najbolje kada se najmanje očekuje, je ono što volim kod Piercea. U prvoj utakmici finala te godine, protiv Lakersa, Pierce se povrijedio u trećoj četvrtini. Čak su ga morali iznijeti sa terena, nije mogao izaći sam. Vratio se nakon par minuta i doslovno zapalio Lakerse sa 15 poena u toj istoj četvrtini i time vjerovatno i ukrao dušu protivnicima, ujedno inspirišući saigrače, što je rezultiralo osvajanjem prstena rezultatom 4-2 u seriji. Paul je zasluženo proglašen za MVP-a tog finala (premda je i Ray odigrao fenomenalno). Na pitanje: 'Da li je Kobe Bryant zaista najbolji igrač lige u ovom trenutku', Pierce je odgovorio sa: 'Ne. Ja sam trenutno najbolji igrač.' I zaista, nakon te serije je tako i izgledalo. Trenutak kada Bryantu lijevom rukom školski blokira fadeaway šut na niskom postu mi se iz nekog razloga urezao duboko u pamćenje (od tada uvijek na šuteve izlazim lijevom rukom), kao i nemoćni pogledi Lukea Waltona i Vladimira Radmanovića koji su bili Pierceovi nominalni čuvari. Celticsi su od tad odigrali još jedno NBA finale, opet sa Lakersima 2010. godine, ali ovaj put su poraženi u sedam utakmica. Pierce je još uvijek u pohodu na drugi prsten, a situacija sa Rondom ove godine mu i ne pomaže previše.



Osim kao strijelac i igrač za velike završnice, Pierce je kroz karijeru poznat i kao jedan od najvećih provokatora lige. Obožava da demorališe protivnike, naročito one koji ga direktno čuvaju. U trenutku kada osjeti da je nadmoćan obožava da pogodi šut 'kroz glavu' protivniku, samo da ga dotuče.

I pored sjajne karijere, oku ugodne igre, i gomile pogođenih šuteva u 'clutch' situacijama, prva stvar koje se sjetim kada neko pomene Piercea je ono što je preživio izvan parketa. Paul je 2000. godine preživio čak 11 uboda nožem (usput mu je neko i razbio flašu o glavu), a navodno je samo pokušavao da smiri situaciju. Život mu je spasio saigrač Tony Battie, koji ga je odvezao u bolnicu. Ipak, Pierce je u sezoni 2000/2001 bio jedini Kelt koji je startao u svih 82 utakmice.



Volim Piercea iako igra za Celticse (njih samo cijenim, ne volim ih). Volim kako igra, volim njegovu neustrašivost. Volim čak i njegovu tromost. Volim i kad mi prijatelj kaže kako najviše na njega podsjećam kada igram basket (valjda zbog tromosti, šta li). A i nadimak mu je za deset. Kako god okreneš, ne možeš zaustaviti Istinu.