Admirova Kolumna :)

Mislite da možete bolje? Izvrstan ste poznavalac situacije u bh. sportu, ali niko, pa čak ni SportSport.ba ne želi da objavi vaš stav? Ovo je vaša rubrika.
bavarian_bk
Postovi: 4455
Pridružen/a: 24 sep 2009, 23:49
Lokacija: Bosanska Krupa
Kontakt:

PostPostao/la bavarian_bk » 15 nov 2011, 10:48

slika

U jednom dijelu oci su mi bile pune suza . Pa pogledaj nas veceras samo jednom Boze , molim Te !!! :)

Avatar
vevericabimbereket
Postovi: 164
Pridružen/a: 05 sep 2011, 16:19
Kontakt:

PostPostao/la vevericabimbereket » 15 nov 2011, 10:59

svaka cast:D

obecajem da ko ga zabije,nikad s tom slikicom necu igrati pola-cjela i poklape:D

Avatar
bambina
Postovi: 1324
Pridružen/a: 06 dec 2009, 18:14

PostPostao/la bambina » 15 nov 2011, 11:56

Pročitah, bilo je suza i smijeha šta reći. Svaka čast na inspiraciji i motivaciji za ovo ;)
Lijepo!

Avatar
geronimo
Moderator
Postovi: 7541
Pridružen/a: 04 nov 2008, 18:08
Kontakt:

PostPostao/la geronimo » 15 nov 2011, 12:07

Svaka čast, majstore. slikaslika
legenda reala WroteColonKolumna je sjajna ,napisana iz duše ,nisi se trudio da to uljepšaš niti šta ,ali je sjajna bar meni.

Zbog toga još veći respekt.
Vom Jäger zum Gejagten

Avatar
ThE_mAnIaCs_1987
Postovi: 3854
Pridružen/a: 31 jan 2010, 11:01
Lokacija: Grbavica

PostPostao/la ThE_mAnIaCs_1987 » 15 nov 2011, 12:11

znaci nisam jedini kome su suze krenule na ovo, svaka ti cast jos jednom, sve pohvale
Za zivot cijeli!

Avatar
ramiral
Postovi: 5610
Pridružen/a: 11 avg 2011, 23:48
Kontakt:

PostPostao/la ramiral » 15 nov 2011, 12:24

Svaka čast cobra, jeza, suzne oči i ponos se miješali samnom dok sam ovo čitao, zajedno smo kisnuli negdje tog dana na tribinama... RESPECT!
29 ... a do maja 2012 - 30 ...

36 SCUDETTI VINTI SUL CAMPO

Avatar
spielführer_21
Postovi: 3769
Pridružen/a: 29 okt 2010, 20:15

PostPostao/la spielführer_21 » 15 nov 2011, 12:27

Kapa dole, druže.. Kad sam vidio da si napisao kolumnu, očekivao sam ovakvu, nabijenu emocijama, iskrenu.. Svaka čast i samo nastavi s pisanjem..
Omiljena forumašica: http://forum.sportsport.ba/memberlist.php?mode=viewprofile&u=2
Omiljeni muzičar: http://www.youtube.com/watch?v=lbauVj2vLu4

Avatar
Claus
Postovi: 6793
Pridružen/a: 10 feb 2011, 18:52
Kontakt:

PostPostao/la Claus » 15 nov 2011, 19:12

Svaka čast za kolumnu; iako estetski i gramatički i nije baš savršena, sadržajno i tematski je odlično napisana. Pogotovo zato što se radi o periodu kojeg mnoge generacije ne sjećaju. Svakako nastavi pisati, očekujem(o) još tvojih tekstova.

Avatar
sarajlija89
Postovi: 8623
Pridružen/a: 04 maj 2009, 15:23
Lokacija: Srce Sarajeva

PostPostao/la sarajlija89 » 15 nov 2011, 21:36

Svaka cast Admire!

Meni je tad bilo 7-8 godina, sjecam se da sam iz skole dosao i odgledao posljednjih 20-tak minuta...Nadigrali smo ih, izgubili, a aplauz se prolamao Koševom...to je bila česta slika u to vrijeme. Dani ponosa, rekao bih.

Slično nevrijeme je i protiv Danske na Koševu bilo, tada treće reprezentacije na svijetu. 40 000 na stadionu, sjećam se da me stari jedva odveo, na moje moljakanje, jer je bila strašna kiša....

3:0....maestralno...

Vrijeme je da se plairamo na veliko takmičenje....to će biti večeras aBd...
"The only real competition between us and the clubs from Milan will be among those who will come first: we to put the third star, they thier second."-GIANNI AGNELLI

★ 29 SCUDETTI VINTI SUL CAMPO ★

Avatar
BaDa12
Postovi: 4339
Pridružen/a: 06 apr 2010, 23:46
Lokacija: Gdje spiju ruke sibirske
Kontakt:

PostPostao/la BaDa12 » 17 nov 2011, 15:05

Aferim, Admire!

Nisam nakon utakmice puno čitala postove, jer ljudi svašta pišu, i nepotrebno i potrebno, pa mi to samo uzburka trnce, nervozu i tugu, ali jako mi je drago što sam ovo pročitala. Već nakon prve rečenice sam se naježila.
Sreća nas nije pratila, nekad hoće, ja se nadam.

Nadam se da će se nama svima koji još imamo sličice braće De Boer, Djorkaeffa, Rivalda i ostalih svjetskih zvijezda u dresovima svojih domovina, ispuniti san, da napokon toj kolekciji i albumima sa velikih takmičenja dodamo sličice naših igrača. Da djeca širom svijeta daju duplikate za jednog Džeku, Pjanića, Spahića, Zvjezdana....


Nastavi pisati, dobre su ti i prethodne kolumne. :)
"Bio sam profesionalac 20 godina, ali mi je ovo najdraža pobjeda u karijeri." Safet Sušić Pape 26.3.2011.
"Misimovića jedino ja mogu da zamijenim." Safet Sušić Pape 04.06.2013.

Hvala ti! 15.08.2014.

Avatar
Admir_Sa
Postovi: 11906
Pridružen/a: 31 mar 2008, 23:16
Kontakt:

PostPostao/la Admir_Sa » 18 dec 2012, 01:53

Rukomet se srcem igra

Godina je 1984-a, Vucko nije silazio sa tv ekrana širom Jugoslavije, Sarajevo je organizovalo najbolje olimpijske igre do tada, yu rock je bio na vrhuncu, filmovi su se nizali, a u tadašnjem Titogradu ženski rukometni klub Budućnost osvaja kup Jugoslavije i najavljuje velike stvari. Sljedece godine u Titograd stiže i prva titula prvaka, kao i prva evropska titula u kupu pobjednika kupova. Tako je pocela velika rukometna priča iz Podgorice koja svoje posljednje rečenice ispisuje zlatnim slovima u vidu titule prvaka Evrope ŽRK Budućnosti, srebra reprezentacije iz Londona i titule evropskog prvaka u reprezentativnoj konkurenciji.

Od sredine osamdesetih pa do dan danas ŽRK Budućnost je bez premca u regiji, titula prvaka držav(a) je od 92-e, pa do danas danas svake godine u Podgorici, klub sa super zapaženim rezultatima nastupa u Evropi i vjerovali ili ne od 1997 do 2002 čak šest puta igra polufinale lige prvaka. U to vrijeme svoju briljatnu karijeru u Budućnosti je počela Bojana Popović, stekla ime, vinula se u svijet, ali Budućnost nije popela na krov Evrope, tada. Od 2002 do danas klub osvaja po drugi (2006) i treci put (2010) titulu u kupu pobjednika kupova, u isto vrijeme završnica lige prvaka je zaobilazila Podgoricu. U tom periodu Bojana Popović žari i pali evropskim rukometom, sa Slagelseom tri i sa Viborgom dva puta se penje na krov Evrope, a nacionalnoj selekciji Crne Gore polako daje svoj pobjednićki mentalitet što će se kasnije ispostaviti jako važno. Od šest polufinala lige prvaka Budućnosti Bojana je igrala u pet i pošto je već pokorila Evropu logičan je bio povratak kući i lov na ono što je Podgorica i rukomet na ovim prostorima, a posebno u Crnoj Gori davno zaslužio. Ipak nije sve glatko išlo, u sezoni 2010/2011 opet Budućnost igra polufinale i opet gubi, sedmi put, frustrirajuče za sve, al ne za velikog sportistu Bojanu. Iako nemam informacije, al sigurno jače nego ikad je vukla tim u svojoj oprštajnoj sezoni, trening po trening, utakmicu po utakmicu i stiglo je polufinale, osmo u istoriji, poraz je bio izbrisan iz svih kombinacija u svakom smislu, i sreča i nafaka valjda imaju dušu, a ako je iko zaslužio onda je to Podgorica i ŽRK Budućnost. U polufinalu opet norveški Larvik koji je bio bolji prošle godine, vrijeme je bilo za vračanje dugova, a ujedno tada počinje prvi dio duela Norveške sa preko 220 000 registrovanih igraca i rukometnih radnika sa Crnom Gorom od oko 600 000 sveukupno stanovništva. Prva utakmica u Norveškoj i simultanka Bojane Popović i Katarine Bulatović, obe po 6 golova, pobjeda 20-22 i najava prekida prkoletstva u polufinalima, ipak morao se odigrati i revanš. A u revanšu rapsodija u Podgorici, igla više nije mogla da stane u dvoranu, od početka do kraja totalna dominacija Budućnosti i već početkom drugog poluvremena slavio se prolaz u prvo veliko finale, prvo nakon 7 propuštenih prilika ranije, sreča nije bila potrebna, a da jeste siguran sam da te noći ne bi okrenula leđa Podgorici i Budućnosti. Sav pozitivni gnjev iz ranije propuštenih prilika veliki sportisti znaju kad tad pretvoriti i nešto rijetko viđeno, nešto spektakularno. Bližio se sami kraj utakmice, sedmerac je dosuđen za Budućnost, loptu uzima Bojana i sportski bezobrazno baca na koljena cijelu Norvešku i zadivljuje po ko zna koji put rukometni svijet,



bilo je ovo poigravanje sa svijetom, poigravanje svojstveno samo ljudima na ovim prostorima, Crna Gora 1, Norveška 0, kraj prve trečine.

Finale, mađarski Gjer, četverostruki polufinalista i jednom finalista lige prvaka, neko će prvi put na tron. Mađarice predvođene jakim intenacionalkama, sa domačom Anitom Gorbic, sjajnom igračicom, Budućnost predvođena Bojanom i voljom jačom neko ikad, večom i višom od Durmitora siguran sam. Prva tekma u Mađarskoj, dvorana samo što ne eksplodira, a na terenu bukvalno rat. Bojana 14, Gorbic 12, a na semaforu ipak 29-27 sa Gjer, kraj. Samo Bog zan kroz šta su sve te sedmice prolazile igračice i cijela Crna Gora, a svima je samo jedno u mislima bilo, 13 maj, dvorana Morača. I počelo je, rat na terenu iz minute u minut, jedan razlike na poluvremenu za Budučnost, treba minimalno 2 ili 3, bitka se nastavlja. Kaća Bulatović ljevicom kida mrežu, ali ni Gorbic ne posustaje, na kraju 9-9 između njih dvije, nebitno totalno. Minut i 15 do kraja, 26-24 za Budučnost, Gjer u napadu, Gorbic griješi (sjajna igračica, a vrijeme je pokazalo sa gubitničkim mentalitetom za razliku od Bojane), Ana Đokić krade loptu i zabija 27-i gol za Budučnost, najvažniji u životu, najvažniji za Budućnost, a ako ćemo se igrati simbolike tačno 27 godina od prve euro titule. Na kraju 27-25, golovi u gostima su presudili, konačno sreča i za Budućnost, a ako je iko zaslužio onda je to taj klub, u dvorani ludilo, podrhtava sve od Nikšića do Bara, konačno na nebu i najsjanija šesta zvjezdica za Bojanu.

slika

Ubrzo sa klupskog prešlo se na reprezentativni plan, u Francuskoj se ovjerila viza za London i OI, mjesto gdje svaki sportista sanja da igra. Britanci su na iznenađujući način zapalili olimpijski plamen, a rukometni turnir počeo, posljednje takmičenje u karijeri Bojane Popovic i Maje Savić, šta očekivati? Na posljednjem EP šesto mjesto, a pola godine prije toga na SP 10 mjesto, jel vrijeme za nešto novo, naravno da jeste zahvaljujući tituli prvaka Evrope i sigurno je to bio dobar vjetar u leđa rukometašicama Crne Gore. U prvoj fazi četvrto mjesto, ipak dovljno za četvrtfinale protiv neporažene Francuske. Katarina i Bojana ponavljaju utakmicu iz Larvika, obe po 6 golova, a šesti gol Katarine Bulatović sigurno joj je jedan od najdražih u karijeri. Igrala se posljednja minuta, rezultat na semaforu je 22-22, CG je u napadu, 20 sekundi, 15 sekundi, 10 sekundi, izgubljena lopta, Bojana leti parketom, ponovo osvojena, 3 sekunde, dodaje loptu Majdi Mhmedović, zicer, faul, sedmerac, kraj. Borba za prvu medalju u istoriji CG ili tužan kraj londonske priče, sve je u ljevici Katarine Bulatović. Hladna kao led prilazi loptu i odlučno šalje Crnu Goru ka novim visinama, polufinale, može li se do kraja, naredni protivnik Španija, sigurno ne neprolazna prepreka. Akteri odluke opet isti, Katarina 9, Bojana 6 i rezultat dvije i pol minute do kraja 27-23, prva medalja u istoriji za Crnu Goru, nevjerovatno. Ako je tih dana na crnogorskom primorju bilo +35 i više, onda je tih dana kod svakog stanovnika te geografski male zemlje u glavama i srcu bilo dodatnih +10. Za dva dana finale, protivnik nikad jači, olimpijski, evropski, svjetski prvak Norveška, počela je druga trečina. Katarina igra utakmicu karijere, 10/13 šut, svaka igračica daje 150% svojih mogučnosti i tjeraju sudijski par iz Francuske da daje dobar vjetar u leđa Norveškoj, cijeli pošteni rukoemtni svijet je vidio jednu veliku sportsku nepravdu te subotnje večeri, ali nije se plakalo, djevojke su sportski čestitale, glavu digle gore i slavile srebro koje je sija kao zlato, cijeli region je tih dana bio ponosan na lavice, a u Podgorici je priređen veličanstven doček. Jedna generacija je stasala, jedna generacija je ispisala istoriju, a jedna od najboljih svih vremena je sa stilom završila sa rukometom, onako pobjednički kao što je igrala tokom čitave karijere, kapa dole majstore!

slika

Bližio se kraj godine i posljednje veliko natjecanje u kolektivnim sportovima za ovu godinu, rukometno prvenstvo Evrope za žene. Svi su se u CG pitali šta ekipa može bez Bojane i Maje. Iako nisu bile tu siguran sam da su obe, a posebno Bojana u ovaj tim koji je sazrijevao dugi niz godina ugradile veliki dio sebe, prenijele veliko rukometno znanje i što je najvažnije timu ugradile ono što je najvažnije, samopouzdanej i pobjednički mentalitet, što će se pokazati ključno u borbi za medalje. Budućnost je bez večih problema osigurala nastup u drugoj fazi lige prvaka, dobar predznak rekli bi. Počela se kolutati rukometna lopta širom Srbije i redom su padali Island, Rusija, Rumunija, Mađarska, Njemice nisu, Španija i borba za medalje kreče sa startne pozicije broj jedan. Polufinale protiv Srbije, fantastična borba i sa jedne i sa druge strane, jedan šut i jedna odbrana je odlučila pobjednika, dok su se u drugom polufinalu Norvežanke lako obračunale sa Anitom Gorbic i njenom Mađarskom. Finale, početak 3/3, završne, rez 1-1, na jednoj strani Norvešk, na drugoj CG, može li "mala" CG išta Norveškom drim timu? Počela je bitka bez kraja, minut po minut, gol za gol, na korak od zlata, 5 sekundi do kraja, ipak gol, nerješeno, jedan produžetak, drugi produžetak, opet sekunde dijele CG od zlata, gol, treči produžetak (kao da gledamo nhl utakmicu u play offu gdje se čeka zlatni gol koji nikako da padne), i konačno četvrti produžetak i doktorska disertacija jedne generacije koja dolazi iz zemlje od 600 000 ljudi odbranivši je pred mentorima iz Norveške koja ima samo 220 000 registrovanih rukometašica i rukometnih radnika, 2-1 je na semaforu, kraj! Aferim što bi se u Bosni reklo.

slika

Nakon utakmice opšte ludilo u Crnoj Gori, a sve je kulminiralo na dočeku u 02:00 gdje su par sati čekali djeca od 7 do ljudi od 67 godina, san je postao stvarnost, Crna Goro uživaj u ovoj divnoj mladosti i budi ponosna na istu.

Potpisnik ove kolumne je samo jedan u nizu sportskih fanatika koji cijeni sve lijepo što se desi na ovim prostorima, a ovi uspjesi su sigurno nešto što će istorija pokazati koliko je ovo velika stvar. Ne bi kvario ovo sve, al stvarno moram napomenuti da moja zemlja uopšte nema žensku rukometnu reprezentaciju, a unazad par godina muška reprezentacija je u rangu sa kiprom nažalost.

Do neke nove inspiracije, neke nove priče sve vas voli Admir :D
Zadnja izmjena: Admir_Sa, dana/u 18 dec 2012, 22:54, ukupno mijenjano 2 puta.
nema potpisa

Avatar
LBJ MVP
Postovi: 15676
Pridružen/a: 10 jan 2010, 21:52
Lokacija: Casterly Rock

PostPostao/la LBJ MVP » 18 dec 2012, 02:00

Admire kralju :)
Michael Owen: "Before I went there, Jamie Carragher said to me: “Oh, you’ll never get a game, Ronaldo will be playing and Raul will be playing, My answer was simple: “But it’s Real Madrid”.

Avatar
don_burza
Postovi: 5182
Pridružen/a: 09 okt 2010, 00:42
Lokacija: Hellfire Peninsula
Kontakt:

PostPostao/la don_burza » 18 dec 2012, 02:02

svaka cast :!:

ovo ss.ba mora objaviti
Thomas Müller - Fußballgott

Avatar
rio_Ferdy88
Moderator
Postovi: 32856
Pridružen/a: 16 avg 2011, 04:32
Lokacija: Tamni Vilajet
Kontakt:

PostPostao/la rio_Ferdy88 » 18 dec 2012, 09:14

Odlična kolumna i zadnji tekst Admire slika, samo mala primjedba, zar ne bi trebala biti BuduĆnost :)
Keep the faith and never fear, We'll keep the Red flag flying high, Cuz Man United will Never Die!!!
The greater the challenge the more Glory in overcoming it!
________BOSTON_________
.BRUINS=CELTICS=RED SOX.
..NEW ENGLAND PATRIOTS..

Avatar
BaDa12
Postovi: 4339
Pridružen/a: 06 apr 2010, 23:46
Lokacija: Gdje spiju ruke sibirske
Kontakt:

PostPostao/la BaDa12 » 18 dec 2012, 13:45

slika
"Bio sam profesionalac 20 godina, ali mi je ovo najdraža pobjeda u karijeri." Safet Sušić Pape 26.3.2011.
"Misimovića jedino ja mogu da zamijenim." Safet Sušić Pape 04.06.2013.

Hvala ti! 15.08.2014.

Avatar
Admir_Sa
Postovi: 11906
Pridružen/a: 31 mar 2008, 23:16
Kontakt:

PostPostao/la Admir_Sa » 09 mar 2013, 01:55

Ludi Kanađani

Opcenito sport i sportska uzbuđenja su beskrajna, svjetska, kontinetnalna prvenstva, olimpijske igre, razna takmicenja su uvijek bili povodi za milione tekstova o sportu, posebna pažnja uvijek se davala šampionima, onima koji su bili na najvišim stepenicama postolja, oni su uvijek vecini bili i bice uvijek najinteresantniji , o njima ce se najviše pisati. Prica koju cu sada pokušati nekako napisati ne govori o osvajacima raznih medalja, prvacima, svjetskim zvijezdama u svom sportu, ali govori o jednom jako opasnom i od dana nastanka pa sve do danas jednom od najpracenijih dogadjaja na snježnim brdima širom svijeta, muškom spustu (opravdano nazivan formula 1 na snijegu bez puno zaštite).

Sa prvom Olimpijadom u Chamonixu pocelo se i oficijalno skijati širom svijeta, između ostalog pamte se tri zlata Tonija Zajlera 56-e u Cortini ili isti podvig Žan Klod Kilija 68-e u Grenoblu, ali prava revolucija skijanja u svakom smislu bila je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeca. Ustalilo se takmicenje u svjetskom kupu, radili su se živi prenosi, svake godine sve više i više zemalja je ucestvovalo, ljubitelji zimskih sportova poceli su uživati od decembra do marta. Svaka cast tadašnjem genijalcu iz Švedske Ingemaru Stenmarku i njegovoj prefinjenoj tehnici, ali takmicenja u spustu su i prije i poslje njega bila nešto posebno, nešto što se sa toliko iscekivanja cekalo, stvar prestiža, hrabrosti, ludosti, adrenalina. Vladari tadašnjih spust staza su konstantno dolazili iz 4-5 zemalja srednje evrope, sasvim prosjecan ljubitelj sporta ce te zemlje u po dana i u po noci nabrojati.

Smjenjivali su se tako na postoljima austrijanci, švicarci, talijani iz godine u godinu, a onda kao grom iz vedra neba pojaviše se neki momci iz zemlje javorovog lista i na sebi svojstven nacin toliko uzbudljive utrke naciniše još uzbudljivijim. Sezona je olimpijska, sedamdesetpeta na sedamdesetšestu, decembar, mjesto radnje slavni francuski centar imena Valdizer, prva utrka u sezoni. Sa vrha su jedan za drugim letili momci na cijim kacigama je bila zastava sa javorovim listom, takvo skijanje do tada nije zabilježeno, bez taktike, bez straha, sa tolikim elanom i adrenalinom za brzinom, lomili su stazu u Valdizeru kao niko prije njih. Jaje položaj je bila dominantna pozicija u vecini trke, u zavoje se ulazilo sa 10-15km/h brže od ostalih, svijet je vidio nešto novo, nešto što ce za citav život obilježiti 5 momaka iz Kanade. Na kraju trke, na semaforu pored imena pobjednika nije pisalo kao „milion“ godina prije toga, fra, sui, aut...nego CAN! Momak po imenu Ken Read postao je prvi vanevropljanin pobjednik utrke spusta, a na cetvrtom mjestu zavšio je njegov timski kolega Dave Irwin, na devetom Jim Hunter, na desetom Steve Podborski, a na trinaestom Dave Murray. Petorica Kanađana među prvih 13, nezamislivo do tada. Da pomenem da su u to vrijeme vladari spust staza bili velikani poput Franca Klamera i Bernarda Russija, imena koja kod svakog poznavaoca ski sporta izazivaju strahovito poštovanje. Jedan slavni novinar koji je dugo godina pratio i izvještavao sa ski staza širom svijeta bio je toliko ocaran tom trkom i novim nacinom skijanja spusta da je tu petoricu momaka nazvao Crazy Canucks, iliti Ludi Kanađani. Nakon te utrke bijeli cirkus se selio u Italiju i ski centar Madona di Kampiljo, a centar novinarske i svjetske pažnje nisu bili ni Klamer, ni Russi nego 5 momaka iz Kanade, strahovito ludo hrabrih. Svijet skijanja je dobio neku drugu dimenziju, dimenziju koja ce ovaj sport popularisati za minimalno 300% u narednom periodu u citavom svijetu. U Madoni di Kampiljo nije se ponovio ValDizer što se prvog mjesta tice, ali cetvrti je opet bio Dave Irwin, opet Kanađani među 20, opet ludo hrabri ne poznavajuci nikakve granice ni fizike, ni ostalih nauka, a o nekakvim taktikama se nije pricalo, samo je bilo bitno na što brži nacin uci u prostor iznad kojeg je pisalo finish, ziel ili nešto tako.

slika

Skeptici bi nakon te dvije trke rekli posrecilo se, nije drugima valjala oprema, vjetar promjenio pravac ili bi vec oprobali neku opcepoznatu metodu samo da ospore tu novu pojavu u svijetu skijanja. A onda sljedeca stanica Šladming, domaci teren Franza Klamera, njegova staza, njegovi navijaci, sve spremno za još jednu pobjedu, a kuci je kažu uvijek najdraže pobjeđivati. N a semaforu pored broja jedan blica velikim slovima CAN, Dawe Irwin je prvi, Franc Klamer je cetvrti, strucnjaci sa nevjericom gledaju rezultate, skoro dvije sekunde je Dawe brži od Klamera, šok u Austriji, revolucija u skijaškom svijetu. Niko prije tog decembra75-e se ni blizo nije približio srednjoevropljanima u spustu, neki vec racunaju vrijeme u spustu prije i poslje pojave Ludih Kanađana. Ono zbog cega su njihovi rezultati smatrani svjetskim cudima je i to što su imali daleko manje trenera, sponzora i svega što prati skijanje od svojih konkurenata, cak sam negdje procitao da su skijali na svojim vlastitim skijama, pardon nisu skijali, jurili su niz snježna brda i svima na jedan novi nacin nacin ostavljali snježnju prašinu iza sebe, prašinu koja ce ih zauvijek vinuti ka nebesima bijelog sporta u samo njima svojestvenom obliku.

Od te sezone lude kanađane su gledaoci širom svijeta redovno viđali među 10 najboljih spustaša, osvojili su u tih 6-7 sezona 109 puta mjesta u prvih 10, a 39 puta medju top 3, a nakon što je Ken read postao prvi vanevropljanin pobjednik spust utrke, 1983 Steve Podborski osvaja i prvo mjesto u generalnom poretku spusta, prvo i do sada jedino za nekoga ko ne dolazi iz Evrope, nedavno je u superveleslalomu ukupni pobjednik postao Eric Guay iz Kanade, cisto informacije radi. Tih godina popularnost Ludih kanađana mjerila se sa popularnosti hokeja na ledu, a kada Kanađani nešto porede sa hokejom onda je to nešto vrijedno pažnje. Kao grupa Crazy Canucks država Kanada ih je uvrstila u šetalište slavnih u Torontu, gdje je pored njih još jedino skijašica Nency Green, osvajacica zlatne olimpijske medalje. To šetalište dijele sa sportskim velikanima poput Vejna Greckog ili Marija Lemijua, košarkaša Stiva Neša, pjevacice Celine Dion i ostalih kanadskih velikana i velikanki.

slika


Da je to bila prava revolucija u svijetu skijanja dokazuje se i dan danas kada razni komentatori u raznim medijima kada najavljuju skijaša iz Kanade cesto se znaju sjetiti imena poput Kena Rida ili Stiva Podborskog, koji je bio drugi ako kome nešto znaci 1983 na Bjelašnici u spust utrci koja je bila generalna proba pred Olimpijadu, a na samoj Olimpijadi je bio osmi.

Skijanja na „glavu“ odavno više nema u skijaškom svijetu, pored staza je jedno 5-6 redova zaštitne ograde, a u njihovo vrijeme na smicima se vide jedan ili dva sloja, a niz padinu neki momci sa sjevera Amerike jure po 130km/h, zašticeni samo sudbinom. Takav nacin skijanja pored revolucionarnih uspjeha donosio je logicno i padove, povrede i sve što to prati, pa samim tim nijedan clan Crazy Canucksa nije bio pošteđen operacija, lomova...., ali mnogo važnije od tih povreda je divljenje i poštovanje koje su zaradili zbog samo njima poznatog i smjelog nacina skijanja. Put koji su oni utabali svojim sunarodnjacima nije propao nakon njih, jurili su snježnim terenima Boyd, Podivinsky, danas juri Paradi, Guay...ali niko i nikada nece juriti kao Ludi Kanađani, legenda se ipak samo jednom rađa!

Na kraju bi napomenuo da je Dawe Murray umro od raka 1990 godine, a ostala cetvorica Crazy Canucska su danas aktivni sportski djelatnici.

Ako nekad neko bude jurio niz Bjelašnicu ili Jahorinu, neka se sjeti ovog teksta i bar jednu vožnju posveti raji iz Kanade.

Režiser Randy Bradshaw snimio je film naziva kako li drugo nego Crazy Canucks, a ja sam taj film gledao prije jedno 5 godina, a neku noc slucajno upratim opet taj film i gledanje tog filma ne inspirisalo da šta šarnem ovde.

slika

Nadam se da sam ovim tekstom bar nekome proširio znanje o skijanju, jednom od najzdravijih sportova ako se rekreativno baviš, ili pak najopasnijh ako juriš po Kicbilu ili Wengenu

Do nove inspiracije veliki sportski pozdrav
nema potpisa

Avatar
legenda reala
Postovi: 29126
Pridružen/a: 30 jun 2010, 00:53
Lokacija: Gorazde
Kontakt:

PostPostao/la legenda reala » 09 mar 2013, 14:28

Šta i ti na HRT-u, gledo neku veče ovaj film :P


Kolumna dobra!!!
Španski bijeli vuk, neprevaziđeni El Matador. Anđeo Madrida. Šef lob udaraca. Njegovo istinsko kraljevsko visočanstvo. Raul Gonzalez Blanco.

Avatar
Admir_Sa
Postovi: 11906
Pridružen/a: 31 mar 2008, 23:16
Kontakt:

PostPostao/la Admir_Sa » 10 sep 2013, 00:37

Kažu mudri ljudi "bolje se roditi bez "one stvari", nego bez srece, ako imaš srece možda ti i naraste". Ovo mi je danas prvo palo na pamet nakon promašenog šuta Mirze Teletovića 2 sekunde do kraja utakmice, šuta koji bi izazvao blagi potres na jugozapadnom Balkanu, vjerovatno slican onome kojeg je izazvao njegov imenjak Delibašić 79-e, predvodeci najslavniju od svih Bosni ikada. Ja licno na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko puta sam u delirijumu decekao kraj utakmica naše reprezentacije u bilo kojem kolektivnom sportu, za cirka nekih 18 godina aktivnog pracenja to se može okarakterisati samo rjecju tuga. Od prvog podbacivanja lopte osjecao sam da možemo napraviti cudo, svaki naš koš proslavljao sam cvrsto stisnutom pesnicom, primljene poene trljanjem lica, brade, lomljenjem olovke i slicno. Edin Avdic, kao od Boga poslan da komentarisanjem napravi istoriju, da se ova utakmica prepricava sa koljena na koljeno, da jednostavno svi zajedno udjemo u legendu i sve je išlo kako treba. Pogadjali smo i iz ulaza, i sa slobodnih, sa parkinga i svlacionice, velikog Arvidasa Sabonisa vjerovatno ostavili zaledjenog negdje na tribinama u Jesenicama. Ne mogu ni da zamislim kako je u tim trenucima bilo širom moje zemlje, citajuci internet forume i društvene mreže cupale su se kose, lomili kreveti, razbijale caše, gasili televizori, zvala hitna...

Opet smo moralni pobjednici, vjerovatno da mi je to postala najodvratnija recenica od danas u životu, zašto nas sreca nije pogledala, šta smo se to nekome zamjerili ostat ce vjecna misterija. Zbog cega nakon što se dignemo iz pepela ne možemo dotaknuti Olimp, a Olimp bi danas bio prolazak dalje, konacno bi vidjeli nešto novo na bh sportskom planu, sigurno nešto što bi sutra postavilo nove koševe po naseljima, naseljima gdje bi se sigurno radjali novi Teletovici, Djedovici....Siguran sam da bi koševi nicali kao gljive poslje kiše, kako na mjestima predvidjenim za njih, tako i na raznim stablima, garažama, parkinzima i slicno...

Odavno se ovako odvratno nisam osjecao, konstantno misleci o utakmici i o situaciji da je lopta 2sekunde do kraja prošla kroz mrežicu, o nacinu na koji bi Edin to ispratio...kakva bi to antologija bila

Jedno ostaje sigurno, velika knedla u grlu i pitanje, do kada, do kada više????
nema potpisa

Avatar
LenBias
Postovi: 14175
Pridružen/a: 09 nov 2011, 19:30

PostPostao/la LenBias » 10 sep 2013, 09:15

Opet smo moralni pobjednici, vjerovatno da mi je to postala najodvratnija recenica od danas u životu

svaka cast za ovo, nema nista gore od toga :evil:
Closed mouths don't get fed on this boulevard.

Avatar
gio10
Postovi: 5709
Pridružen/a: 13 dec 2012, 19:39
Lokacija: 71000

PostPostao/la gio10 » 10 sep 2013, 11:57

slika

Šteta za reprezentaciju.
Ali opet ostaje nada, da ćemo nekad naplatiti sve ovo.
Ja te volim, volim Željo..


Natrag na “Kolumne čitalaca”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 2 gosta.