Evropsko prvenstvo u Litvaniji je završeno. Novi evropski prvak je Španija, a naša Bosna i Hercegovina je još jednom zaustavljena u prvom krugu. Ostvarene su dvije pobjede(Crna Gora i Hrvatska), prve pobjede još od daleke 1993., ali ostali smo kratki za jednu pobjedu. Onu protiv Makedonije, koja je, eto, iznenadila cijelu košarkašku Europu i došla čak do polufinalne utakmice, zamalo uzela i medalju. Nismo uspjeli.
Kakogod, nije bilo puno vremena za žaljenje, analizu, preispitivanje, jer trebalo je raditi. Sad više nego ikad.
Počelo je dolaskom novih ljudi u Košarkaški savez BiH. Najveće ovlasti dobio je Harun Mahmutović. Umjesto dotadašnjeg selektora, Sabita Hadžića, na mjesto šefa stručnog štaba dolazi dobro poznato lice, Aleksandar Aco Petrović, među narodnim masama poznat i kao Aco trica.
Reprezentacijom pušu neki novi, pozitivniji vjetrovi. To se dalo osjetiti od samog početka. Svi su vidjeli da je sa Harunom i Acom nešto bitno drugačije. Radi se planski, stalo im je da naprave nešto veliko, da ostave trag. Da našu košarku, koja je prethodnih godina bila pala u jednu vrstu mrtvila, dignu iz pepela. Sad je jasno, pokrenut je projekat.
Aco Petrović je htio jednu novu, mlađu ekipu. Odmah na startu je "otpisao" neke, dotad nezamjenjive, članove reprezentacije, kao što su Kenan Bajramović, Goran Ikonić, Ermin Jazvin, Saša Vasiljević...
Odrekao se Aco i Henry Domercanta, sjajnog košarkaša koji je u vrijeme EP u Litvaniji igrao u dosta jakoj Montepaschi Sieni, a u reprezentaciju stiže novi naturalizovani igrač, Zackary Wright. Anonimus za nas navijače, ali važila je ona:"Ako Aco išta zna o trenerskom poslu, onda je to da ubode s Amerikancima." I jeste, u sridu.
KVALIFIKACIJE ZA EP U SLOVENIJI
Nismo se ni okrenuli, a pripreme uoči kvalifikacija su već trebale početi. Nova ekipa je tu, igra većine njih je za navijače totalna nepoznanica, pa nismo znali ni šta možemo da očekujemo od njih. Kako smo bili u grupi sa Latvijom, Gruzijom, Holandijom, Rumunijom, naši poslovično skeptični navijači su priželjkivali i nadali se da možemo do trećeg mjesta, koje bi bilo dovoljno. Bilo je i onih koji su uporno tvrdili da možemo i do 1. mjesta, ali oni su bili u manjini.
Nakon priprema, koje smo odigrali toplo-hladno, naši skeptici su imali još manje vjere u košarkaše. Međutim, ono što je uslijedilo, začepilo im je usta jednom i zauvijek. Bosna i Hercegovina se, na krilima Zack Wrighta, u narodu već prozvanog "Zeko", Mirze Teletovića, pravog lidera, vođe, pokretača apsolutno svega u ovoj reprezentaciji, sjajnog Nihada Đedovića, ali i ostalih momaka koji su se borili kao lavovi, prošetala kroz svoju kvalifikacionu grupu. Izgubilo se od Gruzije, ali zar je bitno???
Narodu je vraćena vjera u košarku. Skenderija opet ključa svaki put kad igra reprezentacija, Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina opet živi košarku.
EUROBASKET 2013.
Ali, nije kraj. Ne moŽemo i ne smijemo sad stati. Red je da, konačno, na jednom velikom takmičenju zablista i naša zemlja. Naš cilj nije i ne smije biti samo uzimanje učešća na Eurobasketu u Sloveniji. Ova ekipa je sposobna za više i to ćemo i dokazati.
To su otprilike razmišljanja svih nas neposredno po završetku kvalifikacija. Bili smo optimisti, zračili smo ambicijom, a imali smo i razlog i svako pravo. Situacija u i oko repke, rekli bismo, nikad bolja.
Pripreme opet odigravamo toplo-hladno(više hladno, nego toplo), povjerenje u ovu ekipu je opet splasnulo, opet su samo oni pravi navijači i zaljubljenici u košarku uz njih. Deja vu, reklo bi se.
Pred kraj priprema, 4 dana uoči prve utakmice na evropskom prvenstvu, ostajemo bez prvog centra i, po svemu sudeći, igrača koji je trebao biti jako bitan šaraf u mašineriji zvanoj BiH u toj utakmici, Andrija Stipanović. Aco u šoku, totalno rezigniran, ali uprkos svemu garantuje borbu i zalaganje.
Lagao je. Bar u prve dvije utakmice.
Latvija se u toj prvoj utakmici poigrala s našom odbranom, vrteći 40 minuta jednu te istu akciju. Pick 'n' roll, zbog kojeg je Aco i zvao Stipanovića. Dobijaju to Latvijci 76:65, a ono što je zapelo za oko u toj utakmici je činjenica da, osim u odbrani, ni u napadu ništa nismo odigrali. Nije bilo protoka lopte, nije bilo dogovora, naša glavna tri igrača, Teletović, Đedović i "Zeko" odigrali ispod prosjeka, iako je ovaj drugi imao 20 poena.
Latvija iza nas, sutra je nova utakmica. Čeka nas Srbija, koja je u prvom kolu pobijedila Litvaniju sa 63:56 i pokazala da misli ozbiljno. Nismo možda očekivali pobjedu, znali smo da će biti teško, ali nakon one Acine izjave da "će sutra reprezentacija pokazati sasvim drugo lice", nadali smo se da ćemo makar vidjeti želju i htijenje ovaj put. Samo to, i sve im je oprošteno.
Nismo je vidjeli. NI želje, ni volje, a ni organizacije. NIsmo čak ni podsjećali na ozbiljnu reprezentaciju. Na momente smo gubili i 25 razlike, a to jednostavno nije bilo dopustivo. "Navijači" okreću leđa, prvi na udaru našao se naš najbolji igrač Mirza Teletović(tada, doduše, s pravom), ali nije bio jedini po kome se bacalo drvlje i kamenje.
Očekujemo fijasko i protiv Crne Gore i "pakovanje kofera".
ALI
Ono što smo vidjeli protiv Crne Gore, bilo je zaista drugo lice naših reprezentativaca. Ono drugo lice koje je Aco najavio utakmicu ranije. Ginuli su momci, držali egal, a onda u završnici LUDNICA. Sve nam ulazi, igramo kao TIM i pobjeđujemo 76 - 70. Još mi u ušima zvone neke rečenice komentatora FTV-a, neponovljivog Edina Avdića. Zvone sad i zvoniće još duugo.
Malo smo se podigli, počinjemo vjerovati u čudo, navijači se vraćaju u dvoranu u Jesenicama.
Sljedeća na "listi za strijeljanje" je Makedonija. Individualno možda i jača, s Perom Antićem kao krilnim centrom, s odličnim McCalebom na poziciji playmakera...znali smo da nam mogu napraviti problem.
Opet smo držali utakmicu u egalu, igrali na momente strahovito dobru odbranu, da bi u FANTASTIČNOJ posljednjoj četvrtini potpuno razbili nemoćne makedonce. Ona trojka Teletovića na koju je gorepomenuti Avdić oduševljeno uzviknuo:"TELEEETOVIIIIIĆ
U LICE PERE ANTIĆAAA " će se još dugo motati po glavama svih nas koji volimo ovu zemlju i doživljavamo je svojom, a ona Mirzina:"Bojim se da te ništa nisam pitao" će se još duuugo prepričavati. Tu smo, na korak do izvora. Još se samo treba sageti i zahvatiti vodu u ruke. Ali, izvor čuva vrlo opasna vojska. Litvanska. Jedini put do izvora je preko njih. Prsa u prsa. A kako je ranije ona nesretna Latvija s početka rastavila Makedoniju na proste faktore, morali smo u litvanski koš ubaciti 10 poena više nego oni u naš. Teže jeste, ali znamo da to ljiljani(NE ZMAJEVI
) mogu.Krenulo je. Egal u prvoj četvrtini, egal na poluvremenu, pola koša prednosti za naše. U trećoj četvrtini igramo dobro, ali razlika još nije dovoljna. A četvrta četvrtina je moguće uzrokovala više srčanih udara neko onih plus 40 u hladu prije koji mjesec. KAKVA ČETVRTINA
Najzlatniji među ljiljanima, Mirza Teletović, pogađa dvije trojke sa parkinga, s kraja na kraj Slovenije. U momentu kad pogađa ovu drugu, mi smo na +16. Već u glavi čujem Avdića kako svojim, već sad iznemoglim i promuklim glasom, oduševljeno obavještava naciju da smo prošli u drugi krug, a onda...Litvanci pogađaju, mi promašujemo, i dok sam trepnuo oni su na -6. Gotovo je.
Još u nevjerici, gledam Kikana kako leži na parketu i drži se za glavu, gledam legendu Acu kako izgubljenim pogledom luta po dvorani, traži ko zna šta. Možda gleda u semafor i zamišlja da se vrijeme vrati, da opet dođemo na onih 5 minuta do kraja...
"Kako smo ovo izgubili? Zar je moguće" prolazi mi kroz glavu. Kafa na stolu već se ohladila, ni taknuo je nisam.
I onda, u neko doba, uhvatim sebe kako ne znam šta osjećam. Kako naslov kaže, osjećao sam i ponos i tugu. Suza nije bilo, ali nešto u meni je plakalo, vrištalo. Zanoktice na rukama, koje sam u delirijumu otvorio, polako počinju da se osjećaju, da bole. A ko zna otkad su tu. Možda i od prve četvrtine.
Onako nervozan, ustanem polako, krenem prema sobi jer ne mogu da sjedim na jednom mjestu, uzdahnem duboko i jedva nekako istisnem:"PROKLETI MAKEDONCI
"