Punoljetan sam, nisam pretjerano star i iskusan ali star sam dovoljno da mogu prepoznati nešto što ujedinjuje narod (ili tri u njemu. kako ko hoće) koji su se do prije 20 godina gledali "preko nišana". Nažalost nisam živio u Jugoslaviji kada smo svi bili jedno, kada smo se divili Maradoni, Piksiju ili Papetu. Sve do 15.11.2013. slušao sam o sjajnim generacijama bivše nam države koje nikada nisu uspjele otići do kraja, pa o Zlatnim Dečkima '98, Danskoj na Koševu, Spahinom penalu, nesretnim baražima. Mislio sam da nikada neću doživiti da moja zemlja ode na neko veliko takmičenje. Svi su govorili "mi smo mala zemlja", "nemamo sreće", "sudije nas ne vole". Tamo negdje u martu 2011-e prijetila nam je suspenzija saveza, sve se rušilo i ova moja sumnja je bila sve jača i jača, ali.. U tom trenutku iz dalekog Japana dolazi Švabo koji je osjetio da ga njegova zemlja treba više nego ikada. Sa sobom je doveo i "neke nove klince". Ma kakvi klinci, to su ozbiljnji ljudi koji znaju šta rade i kojima nije cilj predstavljanje stavova svoje etničke grupe, nego da rade ono što najbolje znaju, a to je da vrate BH fudbal tamo gdje bi sa obzirom na igrače koje je imao i ima i trebao da pripada. Od kada su ti ljudi došli sve kreće nabolje, zanemarit ćemo nesretni penal i baraž sa Portugalom. Dolazi žrijeb grupa za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Odmah sam u sebi razvio neku čudnu viziju.. Brazil, kolijevka fudbala, fudbala koji spaja ljude širom svijeta. Pomislio sam pa zar ne bi mogao i da spoji nas, malu zemlju nikad razdjeljeniju. Eh tu se moja vizija počinje ostvarivati.
Dobijamo relativno laganu grupu, sudbina ili ne? Stari i iskusni Gekas pogađa stativu na prazan gol, Begović skida zicer Salpingidisu koji to inače daje zatvorenih očiju. Da li je sve to slučajno? Naši ljudi su odmah u svom stilu lansirali komentare "vrijeme je i da nas sreća pogleda" i tako to. A ja sam bio siguran da to nije sreća, da je to jednostavno sudbina. Hmm, ta sudbina je htjela da tu istu Grčku razbijemo u Zenici, Džeko i Miske ih sahranili jarane
. Safete, Sajo šta si bolan Grčkoj uradio? Uradio si i ti i ostalih 20-ak članova naše reprezentacije više nego što su političari od nezavisnosti pa evo sve do ove minute u kojoj pišem ovo. To ljeto postali smo fudbalska atrakcija, svi su pričali o maloj zemlji koja ima jedan od najubojitih napada na svijetu. Sve je išlo dobro, ujedinili smo se ali ne još potpuno, još se nismo plasirali u Brazil. Dolazi septembar i dvomeč sa Slovacima, čekiranje karte za Brazil. Prva tekma u Zenici, patnja naših igrača i frljoka Pečkovskog za kraj nadanja odlaska u Brazil? Ne, naši Zmajevi nisu mislili tako, iako su tih dana bili izloženi velikom pritisku javnosti što zbog loše igre što zbog raznih mahalskih priča. Za mene lično par dana između dvomeča, najgori dani od kada pratim reprezentaciju. Red je na Žilinu, koju su trebam li opšte to reći naši vjerni navijači pretvorili u Žilino polje, mislim da vam je sve jasno. Pribojavamo se s pravom, mogli bi izgubiti Brazil. Hamšik 1-0, svi su razočarani ali svi opet nekako vjeruju u preokret a ja vjerujem još više s obzirom na svoju viziju. Bičakčić i Hajrović daju dva gola, dva gola koja su promjenila živote većine Bosanaca i Hercegovaca. Uspjeli smo nešto što nije tipično za nas za naš mentalitet. Čovječe, u prelomnoj tekmi kvalifikacija na poluvremenu gubiš 1-0, nemaš nikakvu igru, daješ dva gola i pobjeđuješ? Zar je to mogla da uradi Bosna i Hercegovina? Mogla je, i to je dokazala baš na tom Žilinom polju. Sudbina je tako htjela, da pokažemo koliko smo zapravo veliki i jaki.Eh, nekih mjesec dana poslije, vraćamo se na početak kolumne i 15.11.2013.g Litvanija. Neću pisati o historijskoj tekmi, neću ni govoriti u teškoj bitci i teškim nogama naših igrača. Samo ću napisati Vedad Ibišević 67. minuta, momak koji je imao trnoviti put do zvijezda, ma ljudi moji nije to slučajno, ovo se jednostavno moralo desiti. Ta noć se ne zaboravlja, 50.000 duša u 03:00 u centru grada? To možemo samo mi, ujedinjeni Bosanci i Hercegovci. Uspjeli su da nas ujedine, nekih 11 igrača, čudno ali istinito. Uspjeli su uraditi nešto da pojedini političari koji ni u mislima prije ne bi rekli nešto lijepo za BiH kažu da im žele svu sreću u Brazilu. Makar to i bila samo puka rečenica, zar to nije nešto što ni u ludilu nismo mogli očekivati? Zar to nije pomak ka boljem? Jeste, apsolutno jeste!
Danas, 15-ak dana pred našu tekmu ljudi opet pričaju o nekim nebitnim stvarima, o tome kako ne valja spisak, kako ovaj ne igra jer nije član "burazove agencije", kako ovaj ne igra jer je Hrvat? Pa zašto to radimo? Da se ne lažemo spisak nije idealan, ali zbog ovih igrača i stručnog štaba koji su nas odveli na prvnestvo bi trebali imati poštovanje i dati im podršku za prvenstvo. Neću sada o glupim temama. Sav se naježim kada pomislim na naših 11 Zmajeva kako stoje jedan pored drugog u toku intoniranja himne na Maracani. Želim pričati o sijelima za tekmu, o ćevapima, o slavlju nakon pobjede..
Šta god da se desi tamo daleko, znajte da ste nas ujedinili, da ste dokazali da je fudbal mnogo više od sporta. Lično se nadam da ćete proći grupu, na ovo konstataciju ću reći Inšala, a poslije 26.6.2014, Mašala!
