Prekucao sam Ćirkovićevu knjigu, skraćeno izdanje (najvažnije iz knjige) na 100+ stranica. Imponira činjenica, uzevši u obzir da je knjiga izdata 1964. godine u Beogradu da je u dosta dijelova stanovnike Bosne nazivao Bosancima, tj. Bosanci su odlučili...Bosanci su krenuli...Ima i kod njega, kao kod Desanke Kovačević-Kojić na početku miješanja etničke i nacionalne pripadnosti, nešto što je i dan danas prisutno primarno kroz ovaj apsurdni Ustav iz Dejtona.
Uglavnom, imaš utakmicu Zvezde, gdje su unijeli veliku zastavu Kotromanića i mahali su s njom čitav meč da bi naslov video na youtube bio "podvalio neko ljiljane". To su posljednji trzaji da se nametne da im pripadaju Kotromanići, tj. da je Tvtko I srpski pa tek onda bosanski kralj, a ne obrnuto.
Teza im je mogla i proći da nije dokazan Mit o krunisanja u Mileševu, prenosim dio iz knjige pokojnog Dubravka Lovrenovića, str. 232-233.
Znanstveno nedokaziva teza o sprskom porijekli bosanske krune kao klasičan historiografski mit u povijesnoj se znanosti ugnijezdila preko djela dubrovačkog benediktinca pisca, ideologa i povjesničara Mavra Orbinija objavljenog pod naslovom Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena) 1601. godine u Pesaru. Nakon Orbinija ovaj je mit dalje kolportiralo nekoliko generacija domaćih i inozemnih povjesničara, sve dok sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća Đ. Basler, O. Anđelić i S.M. Džaja nisu iznijeli kontraarguemnte koji su ga učinili znanstveno deplasiranim. Ovdje nije mjesto za prepričavanje tog zanimljivog detalja bosanske srednjovjekovne povijesti; dostatno je upozoriti na neke činjenice koje nude rješenje cijelog problema:
Sam Orbini koji je u svome kompendiju južnoslavenske povijesti lokalitet Mili iz srednje Bosne identificirao kao Mileševo (što uopće nije značilo izjednačavanje sa srpskom Mileševom) istaknuo je da je u Mileševu u Bosni ban Stjepan II. Kotromanić za svoga života podigao(...) i u njoj bio pokopan, crkva Male braće sv. Nikole. Već na temelju ovoga kristalno jasnog podatka otpadala je mogućnost polemike o mjestu okrunjenog prvoga bosanskog kralja, tim više što su se srpski kraljevi krunili u Petrovoj crkvi, ili u Žiči ili u Peći čime srpsko-pravoslavna Mileševa ispada iz svih kombinacija. Uz to mileševski mitropolit, zasvjedočen tek u vrijeme hercega Stjepana Vukčića Kosače (1434-1466), pored arhiepiskopa, odnosno patrijarha pslije 1346. nije bio vlastan da obavi kraljevsko krunjenje.
Izjednačavanje Mila i Mileševe nalazimo u franjevačkom Martirologiju iz 1369. godine, kao i kod domaćih ljetopisaca 17. i 18. stoljeća, između ostaloih kod Pavla Rittera-Vitezovića i fra Bernardina Nagnannoviža. U svečanoj povelji izdanoj 10. 4. 1378. g Dubrovčanima sam Tvrtko kaže da je išao u srpsku zemlju i da je tamo išavši (tamo š'dšu) bio okrunjen.
Koncem 1408. godine ugarski kralj Sigismund Luksemburški (1378-1437) nametnuo je bosanskoj vlasteli obavezu da bude urešen krunom rečenog bosanskog kraljevstva, svečano i časno, kako je pokojni kralj Tvrtko vladao. On je očito bio dobro upućen u detalje okrunjenja Tvrtka I. koji je kao nepravoslavac nije mogao biti okrunjen u sprsko-pravoslavnom manastiru.
Bosanska kruna endogenog je podrijetla, a osoba koja je u duhu biskupsih kompetencija vrijedećih na cijelim europskom prostoru okrunia prvoga bosanskog kralja može biti samo djed Crkve bosanske - njezin pravi gospodin episkop, kako se titulirao početkom 1404. godine. Ovaj događaj praktično i teoretski odredio je sadržaj ugarsko-bosanskih odnosa sve do 1463.g, pa i kasnije kada su imenovanjem marionetskih kraljeva u Bosni do 1477. g Osmanlije i Ugri nastavili davno započeti obračun na ovom području.
Ovo je veoma interesantno bilo za čitati, istraživati, naravno sa naučnog aspekta. Svakako sam odlučio da ću se baviti srednjim vijekom, iako mi je ležao novi vijek i savremeno doba. Tek kada čovjek uđe dublje u ovu materija, uvidi da postoji ogroman broj materijala koji su neistraženi, a samo čekaju nekoga ko će ih objelodaniti, krajnje obejtkivno, ne gledaviši etničku-nacionalnu strukturu koja se ovdje koristi u političke svrhe. Velika je razlika između naučnika i političara, jedan služi narodu, drugi stranci i sopstvenim interesima.
Preporučujem Ilariona Ruvarca koji je jedan od rijetkih pisao objektivno u 19. stoljeću, te početkom 20. stoljeća, gdje je i preminuo 1905. g.
PS: Zanimljivo je čitati Nadu Klaić, hrvatski odgovor na Ćirkovića. Nada je pisala krajnje kritički i puna sumnje prema kapitalnom djelu Ćirkovića. Imponira činjenica da je negirala ne samo Simu Ćirkovića, već i svog djeca Vjekoslava Klaića, pisavši da je Bosna Bosna, da nije ni Hrvatska niti Srbijanska. Uvijek pomislim na Titu i njegovu famoznu rečenicu oko Bosne, ubjeđen sam da je inspiraciju za nju dobio upravo o najveće hrvatske medijaveliste svog doba Nade Klaić. Živimo u periodu u kojem domaći historičari mogu konačno pisati svoju historiju. Komentari tipa: "Ima li neki drugi naučnik mimo muslimana da elaborira tu temu" predstavljaju samo posljednje jalove trzaje o svojatanju određenog teritorija i prostora, baziranog na dubokoj mitomaniji koja postoji jako dug period, a koja je buknula u 19. stoljeću, stvaranje nacionalnih država.
Natjerat ćete me da pišem ozbiljno