Post
Postao/la Nail for Real » 02 sep 2018, 00:07
Enver Muratovic:
TAMAN SONET
Ja – sin majke Tame i oca Mraka,
Uplašena zvijer u divljini, -
Bjeţah u rime, kad me na puĉini
Nebo ošinu biĉem crna zraka,
Al’ u meni ne osvanu zora,
Niti se probudih k’o svi ljudi.
Samo mi je vjetar, lagan, sa dna mora
Pomilovao tijelo. Da li se to budi
Dan u meni, dušmanin i podlac ?
Da li sam spreman za svjetlo sunca ?
Neću iz pjesme, bivši Pjesnik bunca,
Iz moje priĉe, iz moje rime –
Zato grlim noć kojoj ne znam ime
I srce svoje natiĉem na kolac !
My thoughts wandered to Santiago Bernabeu, the Temple, a ground struck terror into opponents. Bruised & battered slaves at the king's banquet.