Muzika (diskusija)

[irfo]

Ko sto rekoh na temi Muzika, fali jedna tema na kojoj cemo diskutovati o muzici umjesto objavljivanja youtube videa.
Zamolio bih dakle da se na ovoj temi ne stavljaju linkovi za youtube ili ako vec mora uz tekst o pjesmi, albumu itd. da bude u spoileru.

[irfo]

Da se osvrnem malo na muziku u aprilu, tj. na dva odlicna albuma koja su izasla i za mene vec kandidati za album godine. To su New Abnormal od Strokesa i Fetch the Bolt Cutters od Fionne Apple.

Kao neko ko je veliki fan Strokesa, nakon sedam godina sam napokon docekao novi album (ako se ne pika Future Present Past).
S obzirom da su mi najdrazi bend nisam nikako mogao biti razocaran, ali je album nadmasio sva ocekivanja. 9 pjesama na albumu a ne zna se koja je bolja. Jedan od boljih povratnickih albuma zadnjih desetak godina
Najbolje pjesma sa albuma : Ode to the Mets. Vec bezvremenska sto bi se reklo


Drugi album koji zelim spomenuti je Fetch the Bolt Cutters od Fione Apple. Sto se nje tice nisam nesto bio ni upoznat sa njenom muzikom osim sto sam znao dvije, tri pjesme koje su mi bile meh. I ne bih nikad ni pomislio da cu preslusati njen album, al kad sam vidio kakve ocjene je album dobio od kriticara i prva desetka od Pitchforka jos od MBDTF-a odlucio sam da odslusam. I sta reci za album, instant klasik i remek dijelo
Morat cu se vise upoznati sa njenom diskografijom.
Najdraza pjesma: I want you to love me

[Osim13]

Kontam one svoje splačine od postova prebaciti ovdje, da bude malo preglednije

Ako se kome čita o albumima Nirvane, AIC-a i Soundgardena

Ostao sam dužnik za PJ

[Captain4]

Napisat ću i ja neke progresivne stvari o par domaćih bendova, red je da budu ovdje.

[harden]

AOTY: After Hours.

[Osim13]

Nirvana - Nevermind

Nirvana: Nevermind.

Kada si obični klinac, u nekom prelazu adolescentske depresije, u onim momentima kada se izbacuješ u veliko otvoreno more svijeta u kojem se trebaš i naći i snaći, često se izgubiš. Tražeći se tako po bespućima tog mora, vjerovatno su se mnogi kao i ja susreli sa gologuzim dječakom sa visećim pimpekom koji roneći ganja dolar nabijen na udicu. Na prvu smiješno, i na drugu. A na treću, kada prisloniš ploču na gramofonsku iglu - pronađeš se. Ne zato što ti je to pomoglo da otkriješ ko si i šta si te šta je tvoja uloga u ovom smrdljivom svijetu, već što shvatiš da tamo negdje zapravo postoje ljudi poput tebe. Jedan od njih je i Kurt bio, sigurno. Nisu iz, takoreć', bez veznog razloga za Kurta tvrdili da je glas generacije. Nažalost, možda i bolje da nije bio.

Sama pojava i samo ugledavanje svjetla dana od strane Neverminda je bila prekretnica, možda simbolička a možda i ne, u svijetu muzike, a pogotovo u kompleksu industrijalizovane i komercijalne rock scene sa početka 90-tih koja je sve više blijedila i nestajala. Populacija planete zemlje se polako opraštala od rocka, i pripremali su se za val Madone, i njoj sličnih. No omela su je dva momka iz ne baš muzički obrazovane sredine i jedan nenormalno energični lik za bubnjevima. Nihilizam, bol, tuga i agresija Kurta Cobaina onako sa neke uglađene umjetničke strane i nema neku vrijednost, ali za spiritualnu i opše globalnnu kulturološku sferu ima itekakvog značaja.

Nirvanin Nevermind je uveo grunge u mainstream scenu na poprilično neobičan i iznenađujući način. U početku taj i ne bas zvucni album u koji se bas i nije previse novca ulozilo vrtio negdje u sredini Bilboardove liste, da bi, odjednom, preko noći svrgnuo velikog Michaela Jacksona sa vrha. Da Bogdom nije. Zašto? Pa, Kurt je to najbolje sam objasnio: ''Kakav je osjećaj biti na 1. mjestu Billboarda? Isti kao da ste na 16. mjestu, samo sada oko vas ima više ljudi koji vam se uvlače u dupe.'' A, otac basiste Nirvane Krista Novoselića je dao izjavu, koja bi, mogla poprilično opravdati izjavu Kurta: ''Mali Kurt je bio normalan sve dok nije upoznao onu Courtney''.

Album je izazvao boom, Kurt, Krist (tada još Chris) i Dave su bili na svim mogućim i nemogućim naslovnicama. Otimali su se svi za njih i njihov intervjuu. Držali su se prilično dugo, no onda ih je prigrlio MTV. Možda to i nije loše, zapravo nije sigurno, pojavila su se neka još veća ostvarenja nakon Neverminda kao što je i njihov finalni album In Utero koji je sigurno muzički i umjetnički kvalitetniji od Neverminda.

No, Nevermind je album jedne čitave generacije (da, one sa početka). ''Smells Like Teen Spirit'', ''In Bloom'', "Drain You", ''Lithium'', ''Come as You Are'', te možda bez razloga podcijenjeni "Lounge Act" postali su simbol mlađahnih okmladinaca masne kose i kariranih košulja ispod kojih je neka random majica.

AIC - Tegla

Idemo dalje o naprđivanju moje treće moždane komore


Alice in Chains - Jar of Flies

Kako drugačije započeti ovu splačinu od posta na ovakvu temu osim - remek djelo.

Tamno savršenstvo kako je Rolling Stone opisao najbolji je epitet koji pristaje ovom EP-u. Kao drugi akustični uradak grupe koji se poprilično iznenada pojavio na sceni naišao je na oduševljenje nafiksane i depresivne publike.

Zašto iznenada? AIC nije slovio nikada za bend tišine, akustike i melanholije. Ok, imali su oni još jedan akustični EP prije ovog (Sap iz 1992.) ali njega je pratila ok organizacija i miks.

Priča oko Tegle muha je za filmskog platna. Naime, nakon što su završili promo turneju svog nebeskog albuma Dirt, o kojem ću Bože zdravlja svakako naprđivati i u budućnosti, i već sada kultnog nastupa na Lollapalooza festivalu vraćaju se u Seattle u dosta čudnoj vibri i tonu. Iako uspješna turneja po svojoj sadržini i kvalitetu, došlo je do već prvih kikovanja i raskola u grupi. Mike Starr je izbačen iz grupe zbog problema sa narkoticima (oh) i umjesto njega je uskočio drugi Mike, ovog puta Mike Inez, onaj Ozbornov. Pride na to, zbog dugog odsustva od kuće su izbačeni iz stana zbog neplaćanja renta. I tako, kao da su na početku karijere raspakovani bježe u studio koji je Cantrell prethodno rezervisao zbog rada na nečemu mada kada su ušli u studio nisu imali nikakvog spremnog materijala. Nešto malo što su pisuckali tokom puta, ali ništa značajno. Ulaskom u studio, onako umorni prihvatili su se akustičnih gitara i odyebali pojačala kojih im je pun qrc više bio u tom momentu.

Kao što nisu planirali ovo snimati ovako, tako nisu planirali ni objaviti. Kao što Layne sam reče, ušli su u studio da se opuste i da vide šta će biti. Međutim, kada je producent Tobey Wright čuo početak, svidjelo mu se i predložio im da završe to i objave. Tako je i bilo, 7 dana, dnevno po i 18 sati snimanja i došli smo do perfekcije. Zvuk akustične gitare se dovodio do u detalj, palice odbačene za metlice kako bi i zvuk bubnjeva bio primaknut na najbliži mogući nivo.

Sadržaj i tekstovi u nekom misku bluza i alternative donose dosta deprimirajuće, self destruction tekstove koji već polako dovode do spoznaje stanja u kojem se već tada nalazilo biće i tijelo Laynea, o čemu možda najbolje govori meni lično najdraža pjesma sa ovog EP-a i jedna od najdražih pjesama u globalu:

Pjesma čiji je sadržaj toliko težak s obzirom da se zna kakvu poruku nosi (vidjeti pod 5.4.2002.) da je nisu bili u stanju izvesti na Unpluggedu.

O samim reakcijama publike ne treba puno govoriti, samo u prvoj sedmici preko 140k prodatih primjeraka i odma prvo mjesto na Top 200 Bilboarda te ujedno i prvi izlet AIC-a na prvoj poziciji. Ovaj EP je i prvi EP koji je dospio ovako visoko sve do Jay-Z i Linkin Parkovog EP-a iz 2004. Tri platinasta izdanja i jedan od najboljih albuma grunge ere. Koliko je to nenadano bilo najbolje govore i izjava Cantrella:

Cantrell admitted that "we couldn't believe that it did so well," and that "the success of Jar of Flies showed us that we could do what we liked and that other people would like it too."

Dakle, za kraj, jedan od najboljih, najtužnijih, pa i najinspirativnijih albuma AIC-a, a kao takav samo jedan u nizu erupcije genijalnosti koje nam je Seattle nesebično pružao tih godina.

Soundgarden - Superunknow

Soundgarden - Superunknown



Najteži izazov pred kojim se neki muzički umjetnik, ili pak u ovom slučaju grupa može sresti, rekli bi mnogi je pronalazak puta do vrha, kvalitetnog proizvoda i na koncu te proklete popularnosti. Međutim, vjerovatno teži i mučniji izazov nastupa kada si upravo na tom vrhu te kada se javi potreba za pomicanje samih temelja i granica na kojima zasnivaju pravci kreiranja, usavršavanja, ubacivanja novih elemenata u prepoznatljivi zvuk koji se gajio do tada a da to na kraju rezultira opet istim tim kvalitetom, ako ne i većim.

1993 na 1994 je upravo period tog prelaza koji je nagovjestila Nirvana sa svojim trećim studijskim albumom In Utero a Soundgarden ga i definitivno oblikovao. Soundgarden ne samo da je sa ovim albumom usavršio i promijenio svoj stil, već čitav jedan pravac kretanja grungea i rocka u globalu. A, iako su već tada gajili popriličnu popularnost zahvaljujući Badmotorfinger-u ovaj ih je album dodatno katapultirao na dodatne visine. Opet zahvaljujući promjeni.

Godine kada je objavljen ovaj album sam zvuk Seattlea je bio na samom vrhuncu (1994). Možda se već počelo ulaziti u monotoniju i letargiju, jer znamo i sami kakva smo stoka, uvijek nam brzo neke stvari dosade i težimo promjenama. Srećom, Chris je i doveo do promjene, bez da je uticao na kvalitet. Dapače.

Rad na pjesmama je dosta dugo trajao, neke dvije godine. Dakle za razliku od prethodno opisanog albuma AIC-a Chris je ušao dosta studiozno u pripremu albuma što ga je generalno krasilo kroz čitavu stvaralačku karijeru. (Iako, u kreiranju ovog albuma svi članovi benda su dobili dosta veću slobodu i imali su ulogu u stvaranju pjesama što prije nije bio slučaj. Dakle, i tu su se izdigli iz tog nekog nepisanog pravila gdje jedan lik sve radi. Opet promjene.)

Zvuk karakterističan za ovaj album nije toliko punk-grungerski koliko duboko i crno metalski (da, Soundgarden je uvijek forsirao teži metalski zvuk što ih je uvijek i izdvajalo iz tipičnog Grungea u koji su i nenadano upali, no dodatne karakteristike koje utiču na promjenu standardnog zvuka tek slijede), psihodelični zvuk u kojem se u prikrajku mogu primjetiti čak i uticaji Beatlesa iz Sgt. Pepper ili pak Revolver perioda. Svi ovi elementi se najbolje uočavaju i u jednom od popularnijih singlova grupe sa ovog albuma:

Jedan od, pa možemo reći zanimljivijih spotova u svijetu muzike.

Tekstovi su ostali i dalje na razini klasičnog grungea: mistika, depresija, crnjak.

Sama reakcija publike se najbolje oslikava na činjenici da je album debitovao na br.1 Bilborda 200 prodavši preko 300.000 primjeraka samo u prvoj sedmici.

Na kraju, album koji je doveo do promjene u pravcu kretanja tadašnjeg rocka, čije uticaje i danas vidimo. Ono što je načeo Kurt sa In Utero-m možda pola godine prije, Chris je usavršio sa ovim albumom. Zanimljivo je još i to da je album objavljen tačno 7 dana nakon zadnjeg nastupa Nirvane ikada u Minhenu. Nažalost, koincidencija koja je sama prizivala neke promjene. Ostaje nam nažalost samo da mislimo i razmišljamo o tome kako bi se muzika još mijenjala da je i Kurt ostao živ, i nastavio sa radom.

Počivaj u miru Chris.

Alert alert, postovi su pisani pod teškim dojmom subjektivnosti i odbacivanja konstruktivnih kritika ka navedenim bendovima i pločama na najgore moguće načine

[SonVolt]

Odlična tema. Nadam se da će se pisati.

The Strokes sam prestao pratiti taman oko izlaska "Comedown Machine". Nisam ni znao da su izdali novi album.
Taman cu uzeti da preslušam jer sam ih nekad ranije baš gotivio iako si mi uvijek bili draži The Libertines.

[irfo]

Odlična tema. Nadam se da će se pisati.

The Strokes sam prestao pratiti taman oko izlaska "Comedown Machine". Nisam ni znao da su izdali novi album.
Taman cu uzeti da preslušam jer sam ih nekad ranije baš gotivio iako si mi uvijek bili draži The Libertines.

Doherty da je uzimo upola manje kokaina, Libertines bi bili najveci rock band na svijetu. Ja ne znam kako je taj covjek i dalje ziv, ima 40 godina a izgleda ko da mu je 70.
Vjerovano najprotraceniji talenat u rock muzici

[Osim13]

Kao neko ko je veliki fan Strokesa, nakon sedam godina sam napokon docekao novi album (ako se ne pika Future Present Past).
S obzirom da su mi najdrazi bend nisam nikako mogao biti razocaran, ali je album nadmasio sva ocekivanja. 9 pjesama na albumu a ne zna se koja je bolja. Jedan od boljih povratnickih albuma zadnjih desetak godina
Najbolje pjesma sa albuma : Ode to the Mets. Vec bezvremenska sto bi se reklo

Neki dan sam baš čitao recenzije, i naletio na dobar komentar:

the Strokes sound like a band again

I generalno, tekstovi dosta zreli što uvijek cijenim kod pjesama. A ja sam lično težak kada je blend new wavea i generalno elektronike u pitanju ali ovo je taman urađeno u mjeri.

At the door mi je vrhunska, i jednostavna a opet sa težinom. Takve su najbolje reklo bi se, i žene i pjesme

A Bad decisions kad sam čuo, eh reko, baš je Billy falio u svemu ovome

Što bi Siamo rek'o, dost dobro

[irfo]

Kao neko ko je veliki fan Strokesa, nakon sedam godina sam napokon docekao novi album (ako se ne pika Future Present Past).
S obzirom da su mi najdrazi bend nisam nikako mogao biti razocaran, ali je album nadmasio sva ocekivanja. 9 pjesama na albumu a ne zna se koja je bolja. Jedan od boljih povratnickih albuma zadnjih desetak godina
Najbolje pjesma sa albuma : Ode to the Mets. Vec bezvremenska sto bi se reklo

Neki dan sam baš čitao recenzije, i naletio na dobar komentar:

the Strokes sound like a band again

I generalno, tekstovi dosta zreli što uvijek cijenim kod pjesama. A ja sam lično težak kada je blend new wavea i generalno elektronike u pitanju ali ovo je taman urađeno u mjeri.

At the door mi je vrhunska, i jednostavna a opet sa težinom. Takve su najbolje reklo bi se, i žene i pjesme

A Bad decisions kad sam čuo, eh reko, baš je Billy falio u svemu ovome

Što bi Siamo rek'o, dost dobro

Napokon se i Julian moze razumjeti dok pjeva
Procitah neki dan u intervjuu kaze da je htio koristiti puno vise autotunea ali mu Rick Rubin koji je produciro album nije dao. Dobra odluka, vidi se zasto je jedan od najboljih producenata

[Osim13]

Napokon se i Julian moze razumjeti dok pjeva

It sounds like 2000 all over again

Procitah neki dan u intervjuu kaze da je htio koristiti puno vise autotunea ali mu Rick Rubin koji je produciro album nije dao. Dobra odluka, vidi se zasto je jedan od najboljih producenata

Da, sreća. Sreća i što je sober napokon, da je nekadašnji vakat gurao bi on, al što kažeš ima i do vehabije.

[Captain4]

Je li se čuo pozdrav iz zemlje Safari?

Tokom 1986. godine, nakon poluraspada benda, Sejo Sexon i Nele Karajlić pokreću avangardnu misao o kreaciji ploče, ploče koja će ih konačno plasirati u orbitu 'ozbiljnih bendova'. Šejtan, a naročito Walter su kod kritičara poprimili oblik 'zayebancije', stvari tipa Šeki is on the road again sa Waltera i Brut sa Šejtana kod kritičara muzike 80tih nisu ostavljali pečat lucidnosti, bend je bio u sjeni iz projekta Crk'o Maršal, posljednji voz za većim dometima je bio ovaj album.

Bubnjevi, gitara i bass su ostali prazni, za bubnjeve ulijeće rahmetli Faris Arapović, te sa 16 godina postaje među najbržim rukama ex yu rocka.Na mjesto gitare, dolazi moj ubjedljivo najdraži član benda, mirnoća, preciznost, uvjerljivost, inžinjer po zanimanju, Predrag Kovačević Kowalski, tvorac legendarnih solaža na Balada o Pišonji i Žugi i Hadžija il' bos, garantujem da niko ne može ni pokušati kopirati Kovu na gitari što se tiče pjesama sa ovog albuma, njegov poseban šmek je neizmjeran, imati jednog Kovu u bendu gdje imaš idejni motor (Seju), čovjeka za volanom (Neleta) i jednu od najbitnijih persona tadašnjeg Sarajeva, Kustu. Kusta u bend ulazi kao režiser svjetskog kalibra, uči svirati bass i kroz bend jača svoj umjetnički identitet, remeti u tim 80tim zakone fizike, kao megapopularna zvijezda svira sa likovima koji pjevaju u tada sitnim, a sada mitskim stvarima. Kusta je nakon par odrađenih koncerata otišao snimati 'Dom za vešanje'.

Što se samog albuma tiče, ubjedljivo najkvalitetnija stvar Pušenja, kvalitetom, riječima, metaforama, porukama, lupili su šamar svim kritičarima i otvorili sebi 'veća' vrata do zvijezda. Kroz album su opisane tematike vezane za društveno-nekapitalističke probleme (Srce, ruke i lopata, Hadžija il' bos), pejzaž ljubavi (Posljednja oaza), kraj jedne mladosti (Murga drot, Dobri jarani, Meteor, Manijak, Balada o Pišonji i Žugi, Probušeni dolar), poziv za kraj jednog sistema (Dan republike).

Ovaj album je na najljepši mogući način prenio priču da se situacija u Jugi drastično mijenja, bio je jedan od prvih znakova za oprezom. Nakon ovoga, snimljena je još jedna poetična ploča Male priče o velikoj ljubavi, dobar proizvod koji je usmjerio Pušenje na dvije strane.

Za Neleta imam jedno posebno mišljenje, neću reći da je četnik, za mene je on heroj koji je skupa sa Sejom stvorio najdražu ploču koja je itekako ostavila značaj na mene, kroz Safari sam odrastao i svrhu albuma čuo i osjetio tek 20tak godina nakon izlaska albuma. Muzika ne poznaje znakove mržnje, zato hvala Sejo, Nele, Kova, Kusta, Farise, Dražene, Dado, Šeki, Gaja, Zena, Ogi, Šeki, Munja, Mujo..

Hvala na 4 albuma i vašem doprinosu na sve nas.


Pozdrav iz zemlje Safari.

[irfo]

Je li se čuo pozdrav iz zemlje Safari?

Tokom 1986. godine, nakon poluraspada benda, Sejo Sexon i Nele Karajlić pokreću avangardnu misao o kreaciji ploče, ploče koja će ih konačno plasirati u orbitu 'ozbiljnih bendova'. Šejtan, a naročito Walter su kod kritičara poprimili oblik 'zayebancije', stvari tipa Šeki is on the road again sa Waltera i Brut sa Šejtana kod kritičara muzike 80tih nisu ostavljali pečat lucidnosti, bend je bio u sjeni iz projekta Crk'o Maršal, posljednji voz za većim dometima je bio ovaj album.

Bubnjevi, gitara i bass su ostali prazni, za bubnjeve ulijeće rahmetli Faris Arapović, te sa 16 godina postaje među najbržim rukama ex yu rocka.Na mjesto gitare, dolazi moj ubjedljivo najdraži član benda, mirnoća, preciznost, uvjerljivost, inžinjer po zanimanju, Predrag Kovačević Kowalski, tvorac legendarnih solaža na Balada o Pišonji i Žugi i Hadžija il' bos, garantujem da niko ne može ni pokušati kopirati Kovu na gitari što se tiče pjesama sa ovog albuma, njegov poseban šmek je neizmjeran, imati jednog Kovu u bendu gdje imaš idejni motor (Seju), čovjeka za volanom (Neleta) i jednu od najbitnijih persona tadašnjeg Sarajeva, Kustu. Kusta u bend ulazi kao režiser svjetskog kalibra, uči svirati bass i kroz bend jača svoj umjetnički identitet, remeti u tim 80tim zakone fizike, kao megapopularna zvijezda svira sa likovima koji pjevaju u tada sitnim, a sada mitskim stvarima. Kusta je nakon par odrađenih koncerata otišao snimati 'Dom za vešanje'.

Što se samog albuma tiče, ubjedljivo najkvalitetnija stvar Pušenja, kvalitetom, riječima, metaforama, porukama, lupili su šamar svim kritičarima i otvorili sebi 'veća' vrata do zvijezda. Kroz album su opisane tematike vezane za društveno-nekapitalističke probleme (Srce, ruke i lopata, Hadžija il' bos), pejzaž ljubavi (Posljednja oaza), kraj jedne mladosti (Murga drot, Dobri jarani, Meteor, Manijak, Balada o Pišonji i Žugi, Probušeni dolar), poziv za kraj jednog sistema (Dan republike).

Ovaj album je na najljepši mogući način prenio priču da se situacija u Jugi drastično mijenja, bio je jedan od prvih znakova za oprezom. Nakon ovoga, snimljena je još jedna poetična ploča Male priče o velikoj ljubavi, dobar proizvod koji je usmjerio Pušenje na dvije strane.

Za Neleta imam jedno posebno mišljenje, neću reći da je četnik, za mene je on heroj koji je skupa sa Sejom stvorio najdražu ploču koja je itekako ostavila značaj na mene, kroz Safari sam odrastao i svrhu albuma čuo i osjetio tek 20tak godina nakon izlaska albuma. Muzika ne poznaje znakove mržnje, zato hvala Sejo, Nele, Kova, Kusta, Farise, Dražene, Dado, Šeki, Gaja, Zena, Ogi, Šeki, Munja, Mujo..

Hvala na 4 albuma i vašem doprinosu na sve nas.


Pozdrav iz zemlje Safari.

Meni je Safari da izvines na cetvrtom mjestu tek sto se tice ovih prijeratnih albuma.
Dok cekas sabah se sejtanom je za mene najbolji ex-yu album. Takav spoj muzike, teksta i izvedbe pjevaca se vise nece ponoviti na ovim prostorima.

[Captain4]

Je li se čuo pozdrav iz zemlje Safari?

Tokom 1986. godine, nakon poluraspada benda, Sejo Sexon i Nele Karajlić pokreću avangardnu misao o kreaciji ploče, ploče koja će ih konačno plasirati u orbitu 'ozbiljnih bendova'. Šejtan, a naročito Walter su kod kritičara poprimili oblik 'zayebancije', stvari tipa Šeki is on the road again sa Waltera i Brut sa Šejtana kod kritičara muzike 80tih nisu ostavljali pečat lucidnosti, bend je bio u sjeni iz projekta Crk'o Maršal, posljednji voz za većim dometima je bio ovaj album.

Bubnjevi, gitara i bass su ostali prazni, za bubnjeve ulijeće rahmetli Faris Arapović, te sa 16 godina postaje među najbržim rukama ex yu rocka.Na mjesto gitare, dolazi moj ubjedljivo najdraži član benda, mirnoća, preciznost, uvjerljivost, inžinjer po zanimanju, Predrag Kovačević Kowalski, tvorac legendarnih solaža na Balada o Pišonji i Žugi i Hadžija il' bos, garantujem da niko ne može ni pokušati kopirati Kovu na gitari što se tiče pjesama sa ovog albuma, njegov poseban šmek je neizmjeran, imati jednog Kovu u bendu gdje imaš idejni motor (Seju), čovjeka za volanom (Neleta) i jednu od najbitnijih persona tadašnjeg Sarajeva, Kustu. Kusta u bend ulazi kao režiser svjetskog kalibra, uči svirati bass i kroz bend jača svoj umjetnički identitet, remeti u tim 80tim zakone fizike, kao megapopularna zvijezda svira sa likovima koji pjevaju u tada sitnim, a sada mitskim stvarima. Kusta je nakon par odrađenih koncerata otišao snimati 'Dom za vešanje'.

Što se samog albuma tiče, ubjedljivo najkvalitetnija stvar Pušenja, kvalitetom, riječima, metaforama, porukama, lupili su šamar svim kritičarima i otvorili sebi 'veća' vrata do zvijezda. Kroz album su opisane tematike vezane za društveno-nekapitalističke probleme (Srce, ruke i lopata, Hadžija il' bos), pejzaž ljubavi (Posljednja oaza), kraj jedne mladosti (Murga drot, Dobri jarani, Meteor, Manijak, Balada o Pišonji i Žugi, Probušeni dolar), poziv za kraj jednog sistema (Dan republike).

Ovaj album je na najljepši mogući način prenio priču da se situacija u Jugi drastično mijenja, bio je jedan od prvih znakova za oprezom. Nakon ovoga, snimljena je još jedna poetična ploča Male priče o velikoj ljubavi, dobar proizvod koji je usmjerio Pušenje na dvije strane.

Za Neleta imam jedno posebno mišljenje, neću reći da je četnik, za mene je on heroj koji je skupa sa Sejom stvorio najdražu ploču koja je itekako ostavila značaj na mene, kroz Safari sam odrastao i svrhu albuma čuo i osjetio tek 20tak godina nakon izlaska albuma. Muzika ne poznaje znakove mržnje, zato hvala Sejo, Nele, Kova, Kusta, Farise, Dražene, Dado, Šeki, Gaja, Zena, Ogi, Šeki, Munja, Mujo..

Hvala na 4 albuma i vašem doprinosu na sve nas.


Pozdrav iz zemlje Safari.

Meni je Safari da izvines na cetvrtom mjestu tek sto se tice ovih prijeratnih albuma.
Dok cekas sabah se sejtanom je za mene najbolji ex-yu album. Takav spoj muzike, teksta i izvedbe pjevaca se vise nece ponoviti na ovim prostorima.

Uvažavam. 3 možda i najveća hita su na ovom albumu, barem po meni. Safari, Piccola storia, Šejtan, Walter.

[Osim13]

“Crko Marshall...mislim na pojačalo”.

Safari je miksan u Londonu pod palicom Svena Rustempašića i kad upoređuješ pjesme sa Safarija sa nekim prethodnim recimo osjeti se razlika. Što se tiče rangiranja, teška tema. Svaki je poseban na svoj način.

[irfo]

Je li se čuo pozdrav iz zemlje Safari?

Tokom 1986. godine, nakon poluraspada benda, Sejo Sexon i Nele Karajlić pokreću avangardnu misao o kreaciji ploče, ploče koja će ih konačno plasirati u orbitu 'ozbiljnih bendova'. Šejtan, a naročito Walter su kod kritičara poprimili oblik 'zayebancije', stvari tipa Šeki is on the road again sa Waltera i Brut sa Šejtana kod kritičara muzike 80tih nisu ostavljali pečat lucidnosti, bend je bio u sjeni iz projekta Crk'o Maršal, posljednji voz za većim dometima je bio ovaj album.

Bubnjevi, gitara i bass su ostali prazni, za bubnjeve ulijeće rahmetli Faris Arapović, te sa 16 godina postaje među najbržim rukama ex yu rocka.Na mjesto gitare, dolazi moj ubjedljivo najdraži član benda, mirnoća, preciznost, uvjerljivost, inžinjer po zanimanju, Predrag Kovačević Kowalski, tvorac legendarnih solaža na Balada o Pišonji i Žugi i Hadžija il' bos, garantujem da niko ne može ni pokušati kopirati Kovu na gitari što se tiče pjesama sa ovog albuma, njegov poseban šmek je neizmjeran, imati jednog Kovu u bendu gdje imaš idejni motor (Seju), čovjeka za volanom (Neleta) i jednu od najbitnijih persona tadašnjeg Sarajeva, Kustu. Kusta u bend ulazi kao režiser svjetskog kalibra, uči svirati bass i kroz bend jača svoj umjetnički identitet, remeti u tim 80tim zakone fizike, kao megapopularna zvijezda svira sa likovima koji pjevaju u tada sitnim, a sada mitskim stvarima. Kusta je nakon par odrađenih koncerata otišao snimati 'Dom za vešanje'.

Što se samog albuma tiče, ubjedljivo najkvalitetnija stvar Pušenja, kvalitetom, riječima, metaforama, porukama, lupili su šamar svim kritičarima i otvorili sebi 'veća' vrata do zvijezda. Kroz album su opisane tematike vezane za društveno-nekapitalističke probleme (Srce, ruke i lopata, Hadžija il' bos), pejzaž ljubavi (Posljednja oaza), kraj jedne mladosti (Murga drot, Dobri jarani, Meteor, Manijak, Balada o Pišonji i Žugi, Probušeni dolar), poziv za kraj jednog sistema (Dan republike).

Ovaj album je na najljepši mogući način prenio priču da se situacija u Jugi drastično mijenja, bio je jedan od prvih znakova za oprezom. Nakon ovoga, snimljena je još jedna poetična ploča Male priče o velikoj ljubavi, dobar proizvod koji je usmjerio Pušenje na dvije strane.

Za Neleta imam jedno posebno mišljenje, neću reći da je četnik, za mene je on heroj koji je skupa sa Sejom stvorio najdražu ploču koja je itekako ostavila značaj na mene, kroz Safari sam odrastao i svrhu albuma čuo i osjetio tek 20tak godina nakon izlaska albuma. Muzika ne poznaje znakove mržnje, zato hvala Sejo, Nele, Kova, Kusta, Farise, Dražene, Dado, Šeki, Gaja, Zena, Ogi, Šeki, Munja, Mujo..

Hvala na 4 albuma i vašem doprinosu na sve nas.


Pozdrav iz zemlje Safari.

Meni je Safari da izvines na cetvrtom mjestu tek sto se tice ovih prijeratnih albuma.
Dok cekas sabah se sejtanom je za mene najbolji ex-yu album. Takav spoj muzike, teksta i izvedbe pjevaca se vise nece ponoviti na ovim prostorima.

Uvažavam. 3 možda i najveća hita su na ovom albumu, barem po meni. Safari, Piccola storia, Šejtan, Walter.

A sve u pet godina izaslo, od 84 do 89
Ukupno 49 pjesama, od kojih je barem 30 za sva vremena

“Crko Marshall...mislim na pojačalo”.

Safari je miksan u Londonu pod palicom Svena Rustempašića i kad upoređuješ pjesme sa Safarija sa nekim prethodnim recimo osjeti se razlika. Što se tiče rangiranja, teška tema. Svaki je poseban na svoj način.

Previse profesionalno je to u Londonu bilo, bolje je bilo trazit Pasu Ferovica ujutro po kafanama da mogu snimati album

[Osim13]

A sve u pet godina izaslo, od 84 do 89
Ukupno 49 pjesama, od kojih je barem 30 za sva vremena

Ovo je i meni uvijek fascinantno bilo, tolika količina ideje, talenta, kvalitete, ali ujedno komponirano sa posebnim šmekom, stilom i dobrom dozom ozbiljnih tema upakovanih u zayebanciju produkovanih u tako kratko vrijeme...

Obično je izazov za muzičare uzastopce snimati albume u kratkom vremenu pogotovo ako iza sebe imaš i više nego uspješnu seriju naslova, što je i razumljivo, pa sam taj ulazak u koštac sa tako nečim i izalazk iz istog uspješno poput njih dodaje još veći značaj. Još plus na sve to sagledaš da su poprilično tih početak imali.

[irfo]

https://www.nme.com/news/music/eddie-va ... ms-2653148

[SonVolt]

https://www.nme.com/news/music/eddie-va ... ms-2653148

Da je bilo srece da povuce obarac i da nas postedi najiritantnije pojave u historiji muzike.

[Fantasista]

https://www.nme.com/news/music/eddie-va ... ms-2653148

Da je bilo srece da povuce obarac i da nas postedi najiritantnije pojave u historiji muzike.

Nemoj tako davne 2000-e sam kupio svoj prvi CD i to baš Limp Bizkit Chocolate Starfish and the Hot Dog Flavored Water