Muzika (diskusija)

[Kaunas]

1. EKV
2. Indexi
3. Azra
4. Haustor
5. Daleka Obala

Daleka Obala

[Husika]

1.Bolero
2.Kerber
3.Galija
4.Azra
5.Riblja Corba

Znam da sam sad dobio Vares na svoju stranu

[Fowl95]

1. EKV
2. Indexi
3. Azra
4. Haustor
5. Daleka Obala

Daleka Obala

Otac od košarkaša Roka Leni-Ukića je svirao bubnjeve u Dalekoj obali, a i on svira bubnjeve (vrlo solidno)

[Osim13]

unpopular opinion, ali nisam uopšte neki fan Azre i lika izlapjelog prdonje Štulića.

Haj sad, pljujte po me'

[Napapijri]

Niko te nece pljuvati, svako ima pravo na misljenje, ali to ne mijenja cinjenicu da je Johnny genijalac i covjek koji je tada pjevao o aktuelnoj situaciji, a nazalost na neki nacin prorekao i danasnju.

[Captain4]

unpopular opinion, ali nisam uopšte neki fan Azre i lika izlapjelog prdonje Štulića.

Haj sad, pljujte po me'

I meni Štulić ide na qurac kad gledam šta objavljuje po YT što se tekstova tiče i kako blati Lajnera. Odavno je on otišao na živcima haman, teško se snalazi yebiga.

Azru je syebala ta hiperprodukcija pa su pred raspad izbacivali smiješan materijal ako se komparira npr sa Sunčanom stranom. Opet za mene su što se tiče samih tekstova nenadjebivi, niko nije i teško da će se bolje od njih pozabaviti socijalno-liberalnim temama i još pri tome ostati romantik.

[Captain4]

1.ZP 53 boda
2.Indexi 40 bodova
3.EKV 32 boda
4.Azra 30 bodova
5.Dvilje jagode 24 boda.

[rio_Ferdy88]

Ako te nije briga za ono što mi se događalo, a ja ne marim za tebe, koračaćemo krivudavom stazom dosade i bola, povremeno dizati pogeled kroz kišu, pitaćemo se koga da okrivimo i gledaćemo za svinjama u letu

pevao je Roger Waters na početku novog Pink Floyd albuma – Animals, početkom 1977. godine. Tematski, bio je to nastavak društvene kritike u orvelovskom stilu započete na prethodna dva albuma, kritike koja se dešavala u vreme mahnite najezde ciničnog i oštrog pank pokreta, povratka rokenrola nakon godina izdaje bazičnom buntu i zvuku. I mada je bilo dosta kritičara koji su se silovito obrušili na Floyde kao još jednog rok dinosaurusa, prezasićenog slavom, novcem i bezidejnošću, koji nema više šta da kaže, istina je bila sasvim drgačija. Postoji anegdota, iz potonjih vremena (negde iz devedesetih) kada su novinari pitali Watersa kako gleda na pank pokret iz sedamdesetih i njegovu žestoku kritiku svega pa i bendova poput Floyda. Opor i ciničan, kakav već jeste, Waters je uzvratio duhovitim odgovorom:

Pank? Nisam ga primetio! Kada je bio pank?



Životinje su predstavljale novi konceptualni Watersov (pardon, Pink Floyd) album – basnu (pesme su govorile o svinjama, psima i ovcama, jasno aludirajući na ljude i njihove postupke) tj. kritički osvrt na ludilo, paranoju, licemerje, dosadu i apsurd savremenog sveta. Mračni tonovi očaja i depresije, beznađa i ogorčenja boje ovaj mračni album crnim i sivim tonovima, zadirući u samu srž ignorisanog i prećutkivanog problema. U stilu Orvelove Animals farm bend na čelu sa Watersovom socijalnom satirom secira moderno društvo i osvetljava ga oštro iznutra, dočaravajući dugim instrumentalnim pasažima atmosferu nehumanosti i nesolidarnosti, kao i bezočne zlobe koje su odraz praznih i zatrovanih ljudskih duša. Glasom punim gorčine Waters se nemilosrdno obrušava na licemerje i apsurd gramzivih sistema, dajući kroz metafore jasnu sliku iskonstruisane društvene “idile“. Industrijski kompleks polunapuštene i depresivne elektrane u Londonu sa omota albuma ,,Animals“ deluje brutalno očajno, kao da je napravljen u stilu nacističkih koncentracionih logora – bez ikakvih mogućih naznaka ljudskosti i nade.

Big man, pig man, ha ha, charade you are

You well heeled big wheel, ha ha, charade you are

And when your hand is on your heart

You’re nearly a good laugh

Almost a joker

With your head down in the pig bin

Saying “keep on digging”

Pig stain on your fat chin

What do you hope to find?

When you’re down in the pig mine

You’re nearly a laugh

You’re nearly a laugh

But you’re really a cry.

Bus stop rat bag, ha ha, charade you are

You fucked up old hag, ha ha, charade you are

You radiate cold shafts of broken glass

You’re nearly a good laugh

Almost worth a quick grin

You like the feel of steel

You’re hot stuff with a hat pin

And good fun with a hand gun

You’re nearly a laugh

You’re nearly a laugh

But you’re really a cry.

Hey you Whitehouse, ha ha, charade you are

You house proud town mouse, ha ha, charade you are

You’re trying to keep our feelings off the street

You’re nearly a real treat

All tight lips and cold feet

And do you feel abused?

…..!…..!…..!…..!



You gotta stem the evil tide

And keep it all on the inside

Mary you’re nearly a treat

Mary you’re nearly a treat

But you’re really a cry.

Groktanje svinja na početku numere Pigs ističe ogoljeno atmosferu okoline u kojoj živimo – proždrljivost, podmuklost, nebriga za druge ljude, bezosećajnost i cinizam, pohlepa i smrad koji dolazi iznutra (sa mesta gde je nekad postojala ljudska duša i saosećajnost) razarajuće deluje na ljude, stvarajući haos iz kojeg nastaju nasilje, ratovi, beda, patnja, beznađe i konačni čovekov pad. Dok jedni (statistička manjina) grokću i množe se u nedogled matematičkom progresijom od sile i prežderanosti, većina, sasvim normalnih ljudi, umiru od gladi, očaja i totalnog beznađa, bez budućnosti i elementarnih ljudskih prava na život. Muzika benda je u potpunosti u službi lirike i uglavnom bez naglih, eksperimentalnih zaokreta i promena ili pak svega onog ,,kosmičkog ludila“ koje je karakterisalo bend u ranoj, početnoj fazi rada. Ona svojom moći dramatike naglašava atmosferu raspadanja, sivila, truleži i kraha jedne materijalističke i isprazne civilizacije, društva modernih robova i praznih, licemernih, ljigavih priča bez dela. Teške tonove i mrak pesme Pigs donekle raspršuje Gilmourova solaža i lagano dizanje tempa, koji bar na trenutak rasteruju teške oblake nadvijene nad Londonom i svetom.

Veliki čoveče, prascu, ha, ha

Kakva si ti farsa

Ti dobro okrećeš veliki točak, ha, ha

Kakva si ti farsa

I kada je tvoja ruka na tvom srcu

Skoro da si veoma smešan

Skoro da si džoker

Sa svojom glavom dole u svinjskoj kutiji

Govoriš “nastaviti sa rovanjem”

Svinjske mrlje na tvom debelom obrazu

Šta se to nadaš da nađeš?

Kada si dole u svinjskoj rupi

Skoro da si smešan

Skoro da si smešan

Ali si u stvari za žaljenje.



Autobuska stanico pacovska torbo, ha, ha,

Kakva si ti farsa

Ti sjebana babo, ha, ha

Kakva si ti farsa

Ti zračiš hladne zrake slomljenog stakla

Skoro da si veoma smešna

Skoro vredna brzog cerenja

Tebi se sviđa osećaj čelika

Ti si vruća roba sa natučenim šeširom

I dobra si zabava kad držiš pištolj

Skoro da si smešna

Skoro da si smešna

Ali si u stvari za žaljenje.



Hej ti Vajthausova, ha, ha

Kakva si ti farsa

Ti kućo ponosna gradska mišja,

Kakva si ti farsa

Pokušavaš da zadržiš naše osećaje van ulice

Skoro da si stvarna pretnja

Sve čvrste usne i hladna stopala

I da li se osećaš zlostavljano?!

Moraš da zaustaviš zlu stranu

I čuvaš sve iznutra

Meri ti skoro da si pretnja

Meri ti skoro da si pretnja

Ali si u stvari za žaljenje.



Waters nam svojom sugestivnom i moćnom muzikom sugeriše kako je jedini način za beg od onoga što nadolazi na albumu ljudska povezanost i međusobno pokrivanje jedni drugih. Voters u pesmi Pigs (kao i na albumu Animals uopšte) prikazuje kapitalističko društvo kao beskrajni lavirint omeđen dosadom s jedne strane, a bolom s druge. U njemu vlada potpuna nezainteresovanost za uspinjanjem po društvenoj skali, za bilo kojim oblikom preuzimanja uloge aktera modernog kapitalističkog društva. Preslušavajući album, vrlo lako se može primetiti sukob između pasa i svinja zatim svinja i ovaca i nadasve zastrašujuća hijerarhija u kojoj se svako od nas i danas može vrlo lako pronaći. „Svinje“ su nemilosrdni vladari i zemljoposednici kojima je cilj samo vlastiti kapital i briga o samome sebi. Pritom neće poštediti nikoga, pa tako ni sve „ovce“ kojima vladaju i kojima robuju u starom duhu modernog robovlasništva. U ovaj rang „životinja“ spadaju i svi današnji političari, predsednici, premijeri i vođe bilo kojih ideoloških pokreta.



U današnjem političkom svetu, Waters tokom svojih nastupa prilikom izvođenja pesme Pigs prikazuje velike murale Donalda Trumpa na video zidu, ali i praktikuje dobar stari običaj letećih svinja koje kruže po publici u obliku balona s mnoštvom ispisanih političkih i anti političkih parola na njima. Iako je stih: „Hey you Whitehouse, ha ha, charade you are“ originalno posvećen britanskoj konzervativnoj aktivistkinji Mary Whitehouse, u današnjem svetu taj stih dobija potpuno novo značenje. A ideologija i ideološki pokreti komplikovana su stvar, pogotovo kada se stvari izmaknu svojoj kontroli i kada ideolog koji upravlja masama (u ovom slučaju „ovcama“) odluči lagati u vlastitu korist, a scenario je, nažalost, najčešće takve vrste. Ideologija je ta koja nas tera da iskusimo vlastiti život u određenom smeru i koja nas tera da taj „naš“ pogled na svet je potpuno prirodan. U tim slučajevima, ideologija remeti stvarnost u jednom ili drugom smeru lažno predstavljajući prirodnim nešto što je, baš suprotno, potpuno umetno i kontradiktorno. Ako se, pak, prepustimo ideologiji, tada počinjemo živeti u svetu iluzija ili, kako se marksizam odnosio na to, stanju lažne svesti. Svinje su takođe i likovi koji su ispod toga svega zapravo dosta tužne osobe, noseći maske po cele dane i pred raznim masama ljudi koji ih slušaju. No, na kraju dana verovatno idu u krevet s laganim osmehom na licu jer znaju da su doneli još podosta finansijskih sredstava u vlastiti džep, radeći kontradiktorno od onog prividnog pravila kako bi te „svinje“ morale služiti narodu, a ne narod njima.

Oblaci beznađa i depresije toliko su zgusnuti i zagađeni izduvnim gasovima zaprljane ljudske duše da ih ništa ne može razbiti ili bar na momenat odagnati. Bilo kakav nagoveštaj nade ne nalazi mesta na albumu ,,Animals“ – Waters ostaje dosledan u stavovima do samog kraja albuma (pa i karijere, ispostaviće se vremenom, kao svaki pravi umetnik i čovek). Ostatak benda, nažalost, vremenom je pokazivao sve manje inicijative i kreativnih ideja, odrađujući muzički deo posla standardno dobro i uglavnom rutinski – bez nekadašnje lucidnosti, žara i ideje.



Akustični Watersov uvod sa ,,Pigs on the wing 1“, akustični Watersov kraj sa ,,Pigs on the wing 2“ i suština koncepta je zadovoljena u potpunosti i do samih krajnosti.

Znaš da brinem šta se tebi događa, i znam da brineš za mene i više se ne osećam usamljenim …

odjavna je špica i mogući tračak nade za posrnuli svet bez ljubavi. Bilo je to pre mnogo decenija, u “zlatno” doba pre svih mogućih kriza i ratova, raspada mehura od sapunice laži i licemerja. Vizionarski ili ne, ali od jačine groktanja moćnika vapaj unesrećenih danas se gotovo i ne čuje – povezani globalnom mrežom (u suštini novom, tehnički uznapredovalom varijantom bodljikave žice mesta za koncentrisanje nepodobnih), sami u gomili ljudi umiru od bede ,, zbrinuti“ pred očima Velikog Digitalnog Brata koji nas sve posmatra.

Pink Floyd album Animals je vrlo kritički nastrojeno umetničko delo koje ne gubi na važnosti i relevantnosti ni trunke čak i u današnje vreme. Aktuelnije je nego ikad i svake nove godine tera slušaoca sve više u ekstazu traženja istine oko svih nas i ugrađivanja svesti u glavu kako nije ništa slobodno i kako smo tek male „ovčice“ pod „psima“ i „svinjama“.

[Fowl95]

au Rio, prvo najbolji bend na Balkanu, pa najbolji bend i album u univerzumu

[rio_Ferdy88]

11. srpnja 1969., slavni David Bowie objavio je pjesmu "Space Oddity", svega nekoliko dana prije no što je čovjek po prvi puta sletio na Mjesec (20. srpnja 1969). Iako se dugo smatralo da je "Space Oddity" nastala specifično za taj povijesni događaj to zapravo nije slučaj, što je kasnije potvrdio i sam Bowie. Naravno, objava pjesme neposredno pred lansiranje misije Apollo 11 nije slučajnost - njegovi menadžeri su tako odlučili znajući da će se ista u to vrijeme daleko bolje probiti na glazbenom tržištu s obje strane Atlantika. I je, "Space Oddity" bio je prvi veliki hit Davida Bowiea i u Britaniji i SAD-u.

No, pjesma je zapravo inspirirana kultnim filmom "2001: Odiseja u svemiru" Stanleya Kubricka koji je objavljen godinu ranije. Sam naziv pjesme "Svemirska čudnost" više je nego očita referenca na poznati film. David Bowie bio je fasciniran Kubrickovim filmom i, kako sam priznaje, bilo je to u periodu njegovog života kad "nije znao gdje mu je glava". Prema njegovim riječima, film je u kinu pogledao nekoliko puta, a koliko se sjeća svake noći bi u kino dolazio pod popriličnim utjecajem "popularnih opijata" onog vremena.

Jasno, tko god je barem jednom pogledao Kubrickovo remekdjelo zna da je riječ o filmu koji se gleda na jednoj "drugoj razini svijesti". Osim duboke i nadrealne priče smještene u svemir "2001: Odiseja u svemiru" bio je film nevjerojatne tehničke inovacije na području kinematografije. Poznato je da je Kubrick bio perfekcionist, ali stvoriti nešto poput "Odiseje" davne 1968. je zapanjujuće jer film i danas, više od pola stoljeća kasnije, izgleda kao da je sniman nedavno.

Za mladog Davida Bowiea, koji je i sam bio svestrana i izuzetno kreativna osoba, scene iz filma zasigurno su bile prava bujica inspiracije, naročito psihodelični drugi segment filma koji uključuje nadrealno putovanje svemirom i "eksploziju" boja i emocija.

Sa svakim gledanjem 21-godišnji Bowie osjećao je sve snažniju poveznicu s filmom. "Taj osjećaj izolacije, to je nešto s čime sam se mogao poistovjetiti", rekao je puno godina kasnije u jednom intervjuu. "Sve je bilo tako nevjerojatno. Bio sam lud, vrlo nadrogiran, pogledao sam film više puta i on je bio pravo otkriće za mene. Pjesma je tada potekla...", ispričao je Bowie.

Čini se kako je imao sve "sastojke", a onda se na to nadovezao još jedan - ljubavna bol. Tog ljeta je naime prekinuo sa svojom djevojkom Hermione Farthingale što ga je duboko pogodilo i još pojačalo osjećaj izolacije i usamljenosti u njemu. "Njen nestanak bio je za mene savršena metafora za osjećaj biti napušten u svemiru", rekao je.

Pjesma je zapravo priča iz perspektive fiktivnog astronauta po imenu Major Tom. Priča počinje s uspješnim lansiranjem u svemir. Major Tom je instant zvijezda planete s koje se otisnuo - "Zaista si uspio. Novine sada žele znati čije majice nosiš. Ali vrijeme je da napustiš kapsulu, ako se usuđuješ...". Tim brzim tranzicijama kroz događaje Bowie se potvrđuje kao vrhunski pripovjedač. Uspio je u svega nekoliko riječi komprimirati cijelu proceduru - lansiranje, astronautovu slavu, kao i pomalo zlokobnu narav planete s koje je otišao pošto ga ista poziva da "izađe iz kapsule ako se usuđuje".

Major Tom nam se sada javlja iz svemira, u kontaktu je s bazom na Zemlji i "nalazimo" ga upravo u trenutku dok otvara vrata svoje letjelice i po prvi puta je spreman zakoračiti u svemir. "Izlazim kroz vrata. Plutam na jedan vrlo čudan način... a zvijezde danas izgledaju puno drugačije".

"I tako sjedim ovdje, u toj limenoj konzervi, daleko iznad svijeta. Planeta Zemlja je plava i nemam ja nikakve veze s time". Ovo je možda najzanimljiviji stih. Osjećaj grandioznosti svemirske misije odjednom je sveden na nešto... trivijalno, običnu "limenu konzervu", lišenu glamura i senzacije. Na to mjesto ušao je osjećaj duboke izolacije, otuđenja od svijeta, konačno razdvajanje i početak puta bez povratka.

"Iako sam prošao već stotinu tisuća milja, osjećam se vrlo stabilno, no čini mi se da moj svemirski brod zna gdje treba ići. Poručite mojoj supruzi da je puno volim, ona zna", zadnje su to riječi astronauta Toma koji zauvijek nestaje u svemirskoj beskonačnosti. Baza sa Zemlje pokušava ga još jednom kontaktirati, ali bezuspješno. "Čuješ li nas Major Tom? Čuješ li nas Major Tom?".

Iako pjesma izlazi na njegovom drugom albumu, mnogi smatraju da je "Space Oddity" zapravo prva "prava" pjesma Bowievog velikog opusa. Nažalost taj opus se na tugu cijelog svijeta naglo zaustavio 10. siječnja 2016. kada je David Bowie preminuo. Svoju bolest (rak jetre) je skrivao tako da je njegova smrt ostatku svijeta došla iznenada i uz veliki šok. Ali otišao je zatvarajući svoj opus u cjelinu - dva dana prije smrti, 8. siječnja 2016. (što je ujedno bio i njegov 69. rođendan), izlazi njegov posljednji album "Blackstar" (Crna zvijezda).

Iako u svom završnom djelu, samoj pjesmi "Blackstar" ne spominje direktno Majora Toma, što je radio u nekim pjesmama tijekom karijere, recimo u pjesmi "Ashes to Ashes" u kojoj se navodi "Znamo da je Major Tom narkoman" - što dodatno potvrđuje da je Major Tom njegov alter ego (Bowiev problem s drogama nije bio tajna). Ali zato video spot za pjesmu "Blackstar" počinje sa scenom astronauta u svemirskom odijelu kako sjedi na površini neke neznane nam planete dok se iza njega uzdiže zastrašujuće crno sunce. Kasnije u spotu imamo scenu kostura koji pluta svemirom.

Do koje mjere je David Bowie bio umjetnik pokazuje nam i to da je od vlastite smrti na kraju kreirao svojevrsno umjetničko djelo. Zatvorio je opus koji je počeo tim psihodeličnim noćima u londonskom kinu s Kubrickovim filmom da bi završio s "priznanjem" da je on "Crna zvijezda" ili "Crno sunce". Kakvu oproštajnu poruku nam Bowie šalje? Istu onu koju je već napisao kao 21-godišnji mladić stvarajući "Space Oddity", da će letjeti svemirom, stotinama tisuća milja daleko od Zemlje? "Space Oddity" je najava završetka, ali je polustoljetni intermezzo zato bio grandiozan! Mračni "Blackstar" zadnji je ponor u nadrealno, nešto čime je ostao obilježen još od "2001: Odiseje u svemiru". Što se sve krije iza nadrealnih zadnjih poruka? To je već prostor za jedno poveće dešifriranje. Ima tu svega, naročito vlastite refleksije na dobro i loše, na život "kameleona" koji je bio puno toga, ali se na kraju vraća u svoju prvotnu formu - Majora Toma.

Što se pak tiče pjesme "Space Oddity" ona je zapravo više od pjesme, ona je dio trilogije događaja koji tek zajedno tvore jednu fascinantnu vanzemaljsku cjelinu u pjesničkom, tehnološkom, znanstvenom i kreativnom smislu - "Space Oddity" zajedno s Kubrickovim filmom "2001: Odiseja u svemiru" i šetnjom Neila Armstronga po Mjesecu!

[irfo]

Ima li nade da izadje "Donda" danas

[rio_Ferdy88]

Godina je 1965., dan 25. srpnja, nalazimo se negdje ravno po sredini transformativnih 60-ih, desetljeća kada će mnogima glazba značiti više no ikad prije (i ikad kasnije) u povijesti. Uz prodor novog zvuka koji je opčinio mase, glazba je ubrzo postala i važan element političkog izražaja cijele jedne generacije u SAD-u (i šire). Među brojnim novim mladim glazbenicima do te 1965. posebno se istaknulo jedno ime - dok su drugi nizali popularne melodije nastojeći stvoriti "lako slušljive hitove", jedan od njih svojom pojavom i svojim stihovima poprilično je odudarao, bio je to mladi Bob Dylan (rođen 1941. godine).

Njegova glazba i često politički angažirani stihovi doveli su do novog vala američke folk glazbe. Taj pristup brzo mu je donio brojne poklonike diljem zemlje, a nakon četiri godine karijere već je slovio kao jedan od najpopularnijih i najvažnijih američkih glazbenika.

No, navika je intenzivna stvar, a Dylanova publika - koja je odrastala na pjesmama poput "The Times They Are a-Changin'" (mnogi je smatraju "himnom" društvene i političke transformacije u SAD-u 60-ih godina) i "Blowin' in the Wind" (prosvjedna pjesma o ratu, miru, slobodi...) - točno je znalo što za njih predstavlja Bob Dylan. On, s gitarom i usnom harmonikom, uz prepoznatljiv zvuk. I bilo je bitno kakva je to gitara u Dylanovom naručju - akustična, dakako.

Nema sumnje da je zvuk električne gitare stvorio pravu revoluciju u glazbi. Tog proljeća (5. lipnja 1965. godine), The Rolling Stones objavit će kultnu "(I Can't Get No) Satisfaction", pjesmu koja će do dan danas postati sinonim za električnu gitaru. I bezbroj mladih uživalo je u tim početnim taktovima Richardsovog riffa, ali dio publike bio je vjeran novom valu folka kojeg je predvodio Bob Dylan. Nije da u isto vrijeme nisu uživali i u sve većem broju "električara" koji su dominirali glazbenom scenom, ali Dylan je "morao ostati Dylan", za mnoge je to bilo bitno.

Ali Bob Dylan je umjetnik, ne samo reciklator vlastitog uspjeha, a kao umjetnik ima potrebu za stvaralačkom evolucijom, istraživanjem novih pravaca, stilova, i nadasve zvuka...

Akustična gitara je svevremenski instrument koji će uvijek imati svoje mjesto, ali Dylana je privlačio i električni zvuk, želio ga je usvojiti i prisvojiti, upregnuti ga da se spaja s njegovim kreacijama. I stvorio je genijalnu kreaciju - pjesmu "Like a Rolling Stone" koju je napisao u lipnju 1965. po povratku s dugačke i iscrpljujuće turneje po Engleskoj. No, izdavačka kompanija Columbia Records nikako nije bila zadovoljna s novim "električnim" zvukom Dylanove pjesme te su je odbijali objaviti kao singlicu. Tek nakon što je pjesma procurila do nekoliko popularnih DJ-eva koji su je počeli puštati ista je objavljena kao singlica. Pjesma je postala veliki hit diljem svijeta te je dogurala do 2. mjesta na Billboardovoj ljestvici.

Da, "svi" su bili oduševljeni električnim Dylanom, ali njegova lojalna publika? Ne baš... Toga će pak i on sam postati svjestan 25. srpnja 1965. za vrijeme koncerta u sklopu Newport Folk Festivala u američkoj saveznoj državi Rhode Island. Te godine u ožujku Dylan je izdao svoj 5. album u nizu, "Bringing It All Back Home", na prvoj strani bile su pjesme s njegovim električnim bendom, a na B strani pjesme na kojima nastupa samo on s akustičnom gitarom. Malo za svakoga? Tako je vjerojatno koncipirao album.

No, kada se Dylan pojavio pred stvarnom publikom u Newportu reakcija je bila... oštra. Mnogi su mu zviždali i dobacivali. Kako to i biva s događajima prije više od pola stoljeća i u ovom slučaju postoji debata zašto je publika zviždala Dylanu. Mnogi se slažu (uključujući i njega samog) da je razlog taj što se pojavio s električnim gitarama na pozornici, a to je zvuk koji publika nije htjela. Neki drugi smatraju kako je razlog bio loše ozvučenje ili pak relativno kratki set - Dylan je izveo 3 pjesme, i iako su u prosjeku toliko izveli i drugi glazbenici, činjenica jest da su mnogi posjetitelji festivala došli ponajprije kako bi njega vidjeli uživo.

Električni zvuk oštro je polarizirao Dylanove sljedbenike. No, on je ustrajao, nije želio popustiti pod pritiskom vlastite publike (i sreća da nije jer u protivnom nikad ne bismo imali remekdjela kao što je njegov "Blonde on Blonde" album iz 1966. godine!) iako su se kontroverzne reakcije publike nastavile i za vrijeme idućih koncerata. Ostat će upamćen povik iz publike za vrijeme njegovog skorašnjeg povratka u Englesku - u Manchesteru mu je netko iz publike povikao "Judo!" (detalj je ostao zabilježen na audio snimci). Dosta godina kasnije nekoliko osoba se javilo tvrdeći kako su oni bili dotični ljutiti obožavatelj - jedan od njih, Keith Butler, ispričao je kasnije u razgovoru za BBC radio: "Svaka pop grupa mogla je proizvesti bolje smeće od toga! Bila je to sramota! Bio je izdajnik!".

Ostala je zabilježena i Dylanova reakcija na povik iz publike - "Ne vjerujem ti, lažeš!", rekao je te se okrenuo svom bendu poručivši im: "Svirajte jeb*no glasno!".

No, iako sve ovo zvuče kao kurioziteti iz Dylanove dugačke (i još uvijek aktualne) glazbene karijere, ova priča imala je trajni utjecaj na glazbu - mnogi se slažu da je upravo na današnji dan, 25. srpnja 1965., na tom "buntovnom" koncertu u Newportu stvoren novi glazbeni pravac: folk-rock. Dylan je električnom gitarom spojio dva pravca kreirajući fuziju u kojoj i danas mnogi uživaju. Nedugo zatim njegovim stopama će krenuti i drugi poznati glazbenici iz folk pozadine, primjerice Kanađanin Neil Young koji će taj pravac odvesti do jedne još eksponiranije kontradikcije između akustičnog i električnog često kombinirajući nježnu akustiku s brutalnom, "teškom" i prekrasnom distorzijom - s pravom Neil Young nosi nadimak "djed grungea"! U retrospektivi Dylanova odluka da postane "električan" imala je trajni utjecaj na glazbu i imajući u vidu koliko je ta odluka utjecala i na druge glazbenike možda bismo mogli ići i tako daleko da kažemo da ni Neil Young ne bi bio ono što jest bez Dylanove transformacije, a bez Younga možda ne bi bilo ni Nirvane!

Prošlo je točno 55 godina otkako je Dylan stao sa svojim električnim bendom pred podijeljenu publiku u Newportu. Je li polarizacija napokon utihnula? Zapravo i ne, ne sasvim, dio Dylanove publike i danas će se podijeliti na "akustičare i električare", sraz koji datira još iz 60-ih godina prošlog stoljeća (bio je svakako prisutan i na prostoru bivše SFRJ!).

Za kraj, što pak sam Dylan misli o svemu tome? Na taj trenutak nipošto ne gleda s nostalgijom, štoviše, čini se da ga i dalje ljuti. U intervjuu prije nekoliko godina komentirao je: "Samo beskičmenjaci i pi*kice se još žale oko toga. To je stara stvar - dio tradicije. Traje već jako dugo. To su isti oni ljudi koji su mi htjeli dati ime Juda. Juda, najomraženije ime u ljudskoj povijesti! Mislite da vas je netko nekad nazvao pogrdnim imenom? Probajte nastaviti kad vas netko tako nazove. I zbog čega? Samo zato što sam svirao električnu gitaru? Kao da se to na neki način odjednom može izjednačiti s izdajom našeg Gospodina i njegovim pribijanjem na križ. Svi ti zli seronje mogu trunuti u paklu što se mene tiče!"

[MaliUziVertikalni]

Imam 15ak ploca iz 80ih u super stanju, za koliko bi se to moglo prodati?

[StevieG8]

1.ZP 53 boda
2.Indexi 40 bodova
3.EKV 32 boda
4.Azra 30 bodova
5.Dvilje jagode 24 boda.

Samo mi mozemo izglasat ZP kao najbolju grupu

[Fowl95]

Imam 15ak ploca iz 80ih u super stanju, za koliko bi se to moglo prodati?

Zavisi šta i u koliko dobrom stanju. Al generalno ove mainstream ploče u generalnom stanju idu za 20+KM.

[MaliUziVertikalni]

Imam 15ak ploca iz 80ih u super stanju, za koliko bi se to moglo prodati?

Zavisi šta i u koliko dobrom stanju. Al generalno ove mainstream ploče u generalnom stanju idu za 20+KM.

Ma od parnog valjka do Scorpionsa i Beatlesa

[Centre forward]

Dok mi glorifikujemo EKV, Idole, Šarlu i ostale oni pobudališe za našim Dugmetom. Dok mi ništa o tome ne znamo oni pišu biografije o Dugmetu, i svojataju ga na 1000 načina. Na kraju će ga nekako i prisvojiti.

Dobro piše u onom jednom izdanju (srpskom naravno): "Bijelo Dugme je jedini ozbiljan bend istočno od Londona".

Postavljeni su standardi koje niko neće dostići.

Sa muzičke, a ne klinačko - furačke strane koji iako ga slušaju o Milanu Mladenoviću i toj narko eliti osamdesetih veze nema išlo bi nekako ovako:

1. Dugme
2. Čorba
3. Azra.

[Fowl95]

Dok mi glorifikujemo EKV, Idole, Šarlu i ostale oni pobudališe za našim Dugmetom. Dok mi ništa o tome ne znamo oni pišu biografije o Dugmetu, i svojataju ga na 1000 načina. Na kraju će ga nekako i prisvojiti.

Dobro piše u onom jednom izdanju (srpskom naravno): "Bijelo Dugme je jedini ozbiljan bend istočno od Londona".

Postavljeni su standardi koje niko neće dostići.

Sa muzičke, a ne klinačko - furačke strane koji iako ga slušaju o Milanu Mladenoviću i toj narko eliti osamdesetih veze nema išlo bi nekako ovako:

1. Dugme
2. Čorba
3. Azra.

EKV je najmuzikalniji bend ne samo u ex-yu, već i šire. To nema nikakve veze s nekomm kvazi narko elitom i pozerima. Uostalom ljudi koji su slušali Azru, slušali su i Idole, Ekv, Zabranjeno pušenje..
Čorba i Dugme su projekti za široke mase. Npr. Kad pričaš o grupi U2 reći ćeš da dolaze iz Irske (il odakle su već), ali ih nećeš isključivo promatrat kao Irski bend jer su oni Irsku davno prebacili. Pa tako je i Dugme bilo bend daleko od okvira jednog Sarajeva, Bosne.. ili Srba, Bošnjaka, Hrvata..

Ne volim ni podjele po žanrovima, a kamo li dijelit muziku po nacijama. Na kraju krajeva sve je to isti jezik. Da li su ljudi u bendu Cigani ili dolaze iz Tarčina, apsolutno je nebitno.

[Captain4]

Bijelo dugme je poprilično precijenjen bend, pun komercijalnih trikova. Instrumentalno ne mogu se porediti sa Ekatarinom. Kao što Fowl reče dostupni su bili širokoj masi, znači to je jedan od bendova koji je među prvima došao na selo. Nemam ništa protiv seljaka, naprotiv, ali činjenica je da njihove uši u to vrijeme su lakše slušale Dugme nego EKV.

Svako uostalom ima pravo na mišljenje. Po mom je Dugme daleko iza EKVa.

[Epidaurus]

Jedino sto vrijedi od Dugmeta je par pjesama s Bebekom i tjt. Ostalo je sve apsolutno smece. Indexi su kud i kamo iznad njih a sa EKVom ih je smijesno i poredit.

1. EKV
2. Igra Staklenih Perli
3. Laibach
4- Smak
5. ZP
6. Sarlo