Finn je napisao/la: ↑29 maj 2023, 22:23https://velikeprice.com/biznis/mit-o-ju ... samu-sebe/Mit o Titu danas opstaje paralelno sa mitom o nekada prosperitetnoj zemlji. Prema ovom narativu, SFRJ je imala poseban ekonomski sistem koji je stvorio produktivnu privredu, zbog čega se u tadašnjoj zemlji živelo dobro i čak bolje nego što se u nekim zemljama naslednicama živi danas.
Što se čisto materijalnog rezultata tiče, poslednja tvrdnja nije ni blizu istini. U čitavom svetu ne postoji mesto gde se 1970-ih ili 1980-ih živelo bolje nego danas. To je realnost koju je doneo tehnološki napredak na svetskom nivou, nezavisno od bilo kakvih pitanja ekonomske politike ili političkog sistema.
Bruto domaći proizvod (BDP) ovog regiona je danas veći nego što je ikad bio, ali ovo konvencionalno merilo još i solidno precenjuje nekadašnji životni standard.
Da razbijemo mitove uspjesne zemlje i ekonomskog tigra.
Jugoslavija je bila teško zadužena zemlja, a vanjski dug je od 1961. do njezinog bankrota 1982. rastao eksponencijalno, prosječnom godišnjom stopom od 17,6% i do danas bi tim tempom država bila dužna nezamislivih 6000 milijardi dolara. Za usporedbu, 2019. ukupni javni dug svih 7 zemalja nastalih raspadom Jugoslavije nije prelazio 125 milijardi dolara (Hrvatska je na 42 milijarde dolara, Slovenija 37, Srbija 28, BIH 6,5, Sjeverna Makedonija 4,2, Crna Gora 2,6 i Kosovo 1), što je sitnica - svega oko 2% - u odnosu na projekciju potencijalnog rasta javnog duga Jugoslavije. Neki će, naravno, reći “da, no dug po glavi stanovnika i dalje je bio manji nego danas hrvatski” i to je istina, no razlika je u dvije stvari: dug SFRJ konstantno je rastao dok dug RH već 6 godina pada (do 2020. i krize), a Hrvatska svoj dug redovito servisira bez problema, dok SFRJ svoj nije mogla vraćati te je 1982. i priznala međunarodnim kreditorima da nije u stanju plaćati svoje dugove te je de facto bankrotirala. Nije zgorega ni spomenuti da bi hrvatski dug, da nije bilo ogromnih zaduživanja vlada Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, izvjesno bio 15-20 milijardi dolara manji.
Zbog strukturnih neravnoteža i makroekonomske nestabilnosti, Jugoslavija je uvijek imala ogroman problem s inflacijom. Čak i ako zanemarimo hiperinflacije u osamdesetima koje su varirale od 40,7% 1981. do čak 1.252% 1989. (zamislite da vam plaća u prosincu vrijedi 13 puta manje od plaće koju ste primili u siječnju), Jugoslavija je i u svojim najuspješnijim godinama imala veliku inflaciju. Prosječna inflacija u ‘zlatnim’ 1960-ima bila je 12,1% (1965. narasla je sve do 34,6%) dok je, recimo, u isto vrijeme u Njemačkoj ona iznosila 3,1%. Za usporedbu, inflacija je u Hrvatskoj u kolovozu 2020. godine iznosila -0,1%.
Usko vezano uz nekonkurentnu industriju, u Jugoslaviji se zastrašujuće malo radilo u usporedbi s razvijenim zemljama pa nije ni čudo što je produktivnost bila niska, odnosno što je jedan radnik u Njemačkoj vrijedio kao sedam radnika u Jugoslaviji. Naprimjer, 1964. godine u Jugoslaviji je 12,5 milijuna zaposlenih odradilo oko 17,4 milijardi radnih sati, dok je 1983. tada nešto više od 15 milijuna zaposlenih odradilo 14,5 milijardi radnih sati. Prevedeno na razumljiviji jezik, prosječan jugoslavenski radnik je 1964. godine efektivno radio 116 sati mjesečno, dok je 1983. radio svega 81 sat mjesečno - to je uz pretpostavku neradnih vikenda, praznika i četiri tjedna godišnjeg negdje oko 4 sata dnevno, što je de facto pola radnog vremena.
Jugoslavija je čak i na svom vrhuncu 1969. imala nestašice mesa, a prije i kasnije nestašice kave, mlijeka, ulja, brašna, goriva i drugih namirnica; imala je redukcije struje, trpila je hiperinflacije - a sve zato što industrija nije uspjevala proizvoditi dovoljno da zadovolji društvene potrebe, dok ujedno zbog slabe produktivnosti nije imala deviza da bi uvezla ono što je društvu nedostajalo. Zašto nije imala deviza? Zato što nije mogla uspješno prodavati svoje proizvode na stranim tržištima jer nisu bili konkurentni, a izvoz joj je (uračunata inflacija) bio oko 700$ per capita - za usporedbu, hrvatski je 2018. bio 1940$ per capita. Netko će možda reći “kako nije, izvozili smo po cijelom svijetu” i jesmo, ali izvozili smo malo i mahom u siromašne zemlje trećeg svijeta, a od toga radili spektakl.
Čak i uz desetke tisuća radnika koji su radili u inozemstvu i masovno zapošljavanje na izmišljena radna mjesta, Jugoslavija se i dalje borila s visokom nezaposlenošću. Stopa nezaposlenosti u SR Hrvatskoj je 1988. iznosila 8,5%, no mi smo uz Slovence još bili i najbolji - u Srbiji je bila 16,8%, u BiH čak 20,6% - a da stvar bude još gora, Jugoslavija je članove obitelji poljoprivrednika statistički vodila kao zaposlene pa je latentna nezaposlenost u poljoprivredi iznosila još dodatnih 1,4 milijuna na razini cijele države. Za usporedbu, anketna stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj je prije aktualne koronakrize bila 5,8%, a trenutno je prema podacima za kolovoz 7%
Uz taj ogroman broj radnika koji su napustili državu, Jugoslavija je dodatno kupovala socijalni mir masovnim zapošljavanjem na izmišljena radna mjesta te se zaduživala kako bi održavala ‘kult rada’, mit o uspješnoj socijalističkoj ekonomiji gotovo apsolutne zaposlenosti. Jedan od popularnijih primjera takve politike je tvornica automobila Zastava u Srbiji: ona je na svom vrhuncu za vrijeme socijalizma zapošljavala oko 50.000 radnika, a proizvodila je manje automobila nego danas kad zapošljava 3.500 (tada je i efektivno više proizvodila nasuprot samom sklapanju automobila, ali diskrepancija u brojkama je eklatantna).
Zapravo, možda i najbolji primjer koliko je jugoslavenski socijalizam bio neuspješan u usporedbi s kapitalističkim sustavima pokazuju usporedbe sa susjednim zemljama koje u istom periodu nisu bile socijalističke: 1947. SFRJ je imala BDP per capita oko 1.250$, Austrija oko 2.000$, Njemačka oko 2.500$, a Italija oko 3.000$. Nešto više od četiri desetljeća kasnije, SFRJ 1990. ima BDP per capita 6.200$, Austrija 21.700$, Njemačka 22.800$, a Italija 20.800$ i pogrešan je zaključak da je bio problem u našem pristupu jer problem je bio u samom socijalizmu: susjedne Bugarska i Mađarska jednako su sporo napredovale kao i Jugoslavija.
Jedan mit vezan uz zabludu o jakoj ekonomiji je onaj o mnoštvu tvornica koje su osnovane u socijalizmu i kako ’sve što danas od industrije imamo možemo zahvaliti socijalizmu’ ili, meni osobno draža, ‘Jugoslavija je sagradila tolike tvornice, a koliko je sagradila Hrvatska?'. Na stranu činjenica da ih je tada samo država i mogla graditi a danas niti može niti treba jer pokušavamo živjeti u tržišnoj ekonomiji, ovo su samo neke od poznatijih (s godinama osnutka) koje su uspješno postojale puno prije socijalističke nacionalizacije i otimačine: Koestlin, Bjelovar (1905.); Čateks, Čakovec (1874.); MTČ, Čakovec (1923.); Belje, Darda (1911.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Kandit, Osijek (1920.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Brodogradilište 3. Maj, Rijeka (1892.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Đuro Đaković, Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Varteks, Varaždin (1918.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.); Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš, Zagreb (1911.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.).
Dakle to je bila jedna kikiriki zemlja, kao i ova ali evo da se sad vratis kroz vrijeme i da jednom jugoslovenu kazes da sada biras kafu, da ne ides po hlace u Trst, da ne ljetujes samo u Zaostrogu, da se ne vozas harambatijom Jugom ili Stojadinom a da pri tome imas i slobodu govora mislio bi da zivis u Dzennetu.Kako je onda moguće da je ‘nekad bilo lepo’? Pa moguće je upravo zato što socijalizam vremenski i financijski ograničeno može djelovati uspješno: ljude se zapošljava, grade im se odmarališta na moru, poklanjaju stanovi, svi se mediji i informacije kontroliraju; a to se financira oduzetom privatnom imovinom, kreditima i ‘kreativnom’ monetarnom politikom. No u jednom trenutku više nema kuća, zemlje i tvornica koje možeš nacionalizirati, nema kreditora koji će ti dati novac kojeg nećeš moći vratiti i nema te deprecijacije koja će boostati ekonomiju. Onda socijalizam, svaki - pa tako i jugoslavenski - propada. Možda ga je najjednostavnije shvatiti kao preveliki kredit s dugim počekom: zamislite da dobijete kredit na 2 milijuna kuna i počinjete ga otplačivati za 5 godina - tih 5 godina ćete živjeti jako dobro, no u nekom trenutku će novac doći na naplatu, a vi ga nećete imati.