Reče mi jedan poznanik, onako u prolazu a da ga nisam ni pitao –
Šta ti vredi to što radiš, kada se nisi oženio... – pošto mi je to rekao više puta a ja prećutao, promenio temu, ovoga puta sam mu odgovorio
Izvini – rekoh mu – a šta si ti napravio od života osim što si se oženio? –
Imam dete – kaže mi
Imaću i ja – rekoh mu
Kada – pita me
Šta te briga? –
Nemoj tako, ne ljuti se, brinem... –
Ne brine se na taj način, to nije briga nego napad... –
Stalo mi je... -
Stalo ti je do mene, ajde molim te. Uvek nešto osuđujuće u tvom glasu, kao da sam nešto kriv a vidim te jednom u nekoliko meseci, i to slučajno, na ulici. Ako ti je stalo do mene, razumi me, ne samo da mi pričaš šta nisam uradio, da bi mi pokazao da si bolji. -
Uhh, uhh gde ti ode... Nemoj da se ljutiš, meni je to najvažnije. Brak. Porodica. Deca.-
Važno je i meni ali ne mogu tek tako, na silu, treba da se pojavi ta osoba, da se poklope neke stvari... –
Stari moj, ne radi se to tako... –
Stari moj – rekoh mu – slučajno znam malo o tvom braku, znam da ne cvetaju ruže, znam još puno toga pa ti ne nabijam pod nos. Zašto? Zato što me se ne tiče. Zašto? Zato što bi te zabolelo. Zašto? Zato što imam razumevanja i ne volim da kopam tuđe rane... -
Šta hoćeš time da kažeš? –
Da nije dovoljno da čovek započne nešto sa nekim, treba da se poklopi dosta toga, u protivnom zajednički život postaje mučenje... –
Vidi ti njega kako se brani, tačno je da meni sa ženom nije najbolje ali bar imamo dete. Bilo je tu puno problema, znaš u kakvim vremenima živimo ali borimo se. A ti? Koga ti imaš? –
Imam sebe -
U, jako ti društvo... A deca, za koga živiš? -
Nego kaži mi - nastavljam - I kako je tom detetu dok se tata i mama non stop svađaju? Grize ga savest a ni ne zna da ništa nije krivo, još ga stalno pominjete u vašim svađama... –
Kako ti to sve znaš? –
Pa logično je... Nego hajde da napravimo dogovor, ti meni više ne pominji moj život, na takav način a ja tebi neću tvoj, zato što vidim da si pocrveneo, da ti smeta... –
Ne, ja sam samo hteo... –
Znaš šta si hteo, da se napraviš važan tako što ćeš da me spustiš, cinično, zajedljivo... –
Hvala, nisam to očekivao od tebe. –
Šta si očekivao? Da mi kažeš kako živim promašen život a ja da klimam glavom, da se složim sa tobom i da kukam nad svojom sudbinom. Jel? Da bi tebi bilo lakše, da bi se sažalio i dao mi podršku. E pa neću. –
Gori si od moje žene – reče mi – tako i ona, ti njoj jednu ona tebi sto... Vi ne volite kada vam neko saspe istnu u lice. -
Ali šta ti čoveče uopšte znaš o mom životu i šta te zabole ona stvar? -
Auuu, šta mi napriča... -
Zato što znaš da budeš neotesan, treba da naučiš šta se govori a šta ne. Ne viđamo se, ne družimo se, znamo se površno, ti mi prilaziš i pričaš mi šta treba da radim... –
Ok, izvini, neću više, tebi ni reč ne sme da se kaže... –
Sme ali ne na taj način! –
**** se, znaš! –
Hvala, takođe! Znaš! –
Mnogo je takvih među nama i oko nas, misle da su mnogo pametni, da polažu pravo na svačiji život a kada im se suprostaviš istom merom, polude.
Tako i ovaj.
Niko nije pametniji od njega kada su u pitanju tuđi životi. A svoj jedva i da pomene...
A i zašto bi, kada postoje tuđi.