Kreativni forumaši

[DANTES]

Dakle, ovdje imamo mogućnost da kacimo neke svoje radove ili pokušaje istih. Priče, pjesme, novele, novelete, poeme, neko poglavlje romana, šta god. Može i neka strip kreacija, slike i slično.. Erotičnost je u umjetnosti dozvoljena, pornografija nije. Primjer, opis dvoje ljudi kako vode ljubav je erotika, opis svakog dijela tijela i genitalija je pornografija. Priče i djela koja imaju erotske konotacije stavite u spojler. Tu smo da čitamo jedni druge, dajemo kritike, savjete, kudimo i hvalimo. Uvrede nisu dozvoljene.

evo ja pozivam sve da učestvuju.



                      NA ĆUPRIJI


Zelene vode Drine, mistične rijeke našeg krvavog Balkana, tekle su ispod ćuprije, odlazeći zauvijek, hrleći ka Savi, Dunavu, čeznući da se izgube u dubinama Crnog mora. Stajao sam na mostu, slavnoj Višegradskoj ćupriji, gledao rijeku i želio biti voda, i to baš ta, što je samo koji tren bila tu, a već u sledećem gubila se daleko odavde.
I ja sam želio, ja želim otići u ništavilo, izgubiti se u mnoštvu, rastočiti se u beskonačnosti.
Ne bi trebalo biti teško, zar ne? To je jedan korak za penjanje na ogradu i još jedan za skok, za kraj. Lako je. Bar teoretski, bar je bilo maloprije kad se ideja rodila, zaživila i učvrstila u mojoj ne baš čistoj glavi. Kad kažem " čista glava" ne mislim na ludilo, već na masnu kosu, prljavo lice i krvavu bradu. Nisam lud, bar ne više od većine ili bar onoliko koliko je to danas društveno prihvatljivo. Mada ko zna. Do jutros sam mislio da nisam ni samoubica, a evo me ovdje na pragu tog tragičnog čina.
Ako se pitate šta ja to radim, zašto dižem ruku na vlastiti život, šta me je to tako strašno i užasno natjeralo na ovu krajnje dramatičnu odluku, odgovor nije nimalo lak, ali u najkraćim crtama tako mi došlo.
Dižem nogu da iskoračim na ogradu ovog drevnog mosta. Ipak kad smo već tu, što bih vam pričao skraćenu verziju priče koja me dovela na ovaj put i ćupriju? Imate pravo da znate sve, uostalom to je moja dužnost i obaveza prema svijetu! Kad sutra nađu moj naduli, od riba nagriženi leš, nije lijepo da se ljudi pitaju ko sam bio i zašto sam to uradio. Evo uzeću telefon i u njemu ispričati svoje razloge, punu, dužu verziju moje priče. Pa da krenemo. A da, ustvari već smo krenuli, ja već pričam zar ne?
Pričam, pričam. Oklijevam možda, jer ipak život je to, jedini koji imam. Oklijevanje nije loše, i svaka bi odluka u životu trebala biti donešena nakon pomnog razmišljanja i dužeg oklijevanja. Svijet bi garant bio sigurnije i mirnije mjesto. Budale koje djeluju momentalno, pa oni koje druge budale hvale zbog brzog djelovanja i sjajnih instinkata, učinili su ovaj svijet bolesnim mjestom. Ne, mene više ovaj svijet ne zanima, samo konstatujem, i trudim se ne biti kao oni. Dakle zašto se ono ja želim ubiti?
Sve je počelo onoga dana kada sam se rodio. Ljudi su bili srećni, kao što to obično biva kad se rodi dijete. Slavilo se, pjevalo, a kako to nalaže srpska tradicija i preko svake mjere pilo. Čovjek bi rekao da je to sjajan početak života, biti dočekan kao car. Vjerovatno je i bio, samo je problem što ja nikada istinski nisam bio srećan. Nikad se nisam prepuštao sreći, jer sam se bojao da ako budem odveć srećan to će mi se obiti o glavu. Bijah maleni dječak kada je počeo rat. Roditelji, i svi drugi odrasli su ga pokušali skriti od mene. Kao da je rat stvar koju možete staviti u laticu i praviti se da ne postoji. Osjetio sam naravno da nešto nije u redu. Pogledi, šaputanja, glasne riječi koje se omaknu sa tihih usana, i naravno strah. Strah se vidio u svemu, u govoru, u hodu, u dvorištu, među ljudima. Jedino ga nije bilo na televizoru. Televizija je odašiljala sasvim drugačiju sliku i osjećaj. Tada nisam znao šta je, kako se zove, ali kasnije, kao stariji, našao sam jedinu pravu riječ-ludilo!
Možda sam tada postao neko ko se boji sreće, jer vezivao sam pogrešne asocijacije. Jednog Božića sam bio srećan, a do Vaskrsa sam samo plakao. Đurđevdan mi je donio radost, ljeto je čitavo bilo slano od suza.
Sreću sam počeo identifikovati sa predskazanjima bola i tuge. Odlučio sam ne biti srećan da bih izbjegao patnju.
Svi su govorili da sam ozbiljno dijete, jer se rijetko smijem. Povezivali su to sa pameću, i zrelošću, predskazivali mi svijetlu budućnost mudrog i nadasve uspješnog čovjeka. Jedna tetka, porodični mudrac, otišla je dotle da je mrtva hladna izjavila:
"On će nas sve hljebom hraniti!"
Tragedija svega toga je što sam se ja primio, povjerovao u sve te priče. Iako sam znao zašto sam ozbiljan, i da to nema veze sa pameću, već sa strahom, nekako sam pomislio da ja jesam pametan i da me čeka velika budućnost. Da stvari budu još gore, obuzela me gordost, i čvrsto sam odličio da ja zaista jednog dana sve nas, tj. njih hranim hljebom.
Rat je bio i prošao, izašao sam iz njega sa ožiljcima, ali ko nije, stoga se nisam previše potresao.
Vremenom sam počeo više da se smijem i pomalo prepuštam sreći. Ništa se strašno ne bi desilo. Pomislih tada da je moje prokletstvo gotovo, pa odlučih biti srećan.
Međutim sreća nije voljela moje društvo. Zazivao sam ja nju, tražio je, kušao, molio za nju, vapio, očajavao, ali nekako bi škrta. Ponekad, tu i tamo, više tamo nego tu, bacila bi mi neku mrvicu. Halapljivo bih je grabio, uživao u njoj, radovao se, postajao optimista, vjerujući da će od tog momenta sve krenuti na bolje. Nije. Nikad. Sve su to bili mali, sitni incidenti, slučajnosti, i ništa više. Sve sam morao zaraditi sam, svojom teškom mukom i trudom, ništa nije moglo biti lako.
Gledajući druge oko sebe, drugove, kolege na fakultetu, kolege na poslu, svi bi nekako imali sreću.
Neko ne uči ništa, pročita jednu lekciju prije ispita i dobije desetku. Ja naučim sve, i takođe dobije najvišu ocjenu, ali lijeni kolega, baš na toj jednoj lekciji oduševi profesora, koji ga uzme za asistenta ili predloži za neki posao.
Završim fakultet, sjajne ocjene, svi me hvale kako sam pametan i vrijedan, biće kao nešto od mene. Povjerujem, naravno, jer mi smo navikli da nas hvale, i mislimo da čitav svijet čeka baš na nas da ga uzmemo. A svijet ustvari ne čeka da ga uzmemo, već da nas izudara, prebije na mrtvo ime i nasmije nam se u brk.
Posao je teško naći, bilo kakav. Moliš, kumiš, tražiš veze, nudiš mito onoliko koliko možeš. Nekome šunka, nekome jagnje, nekome prase. Obećanja lete, budale se raduju. I ne bude ništa. Prijaviš se na konkurs, znaš da po svim uslovima po kojima je raspisan, ti pobjeđuješ, ali kada izađu rezultati pobjedio te je neko ko je osim stručnosti i znanja, dao mnogo veći mito od tvog jagnjeta od 50kg žive vage.
"Dečko više sreće drugi put." govori ti predsjednik komsije, dok škilji u tebe svinjskim okicama, a u novčanik gura 5 000€.
Ah ta sreća, opet me ne voli. Budem ljut par dana, idem na internet forume, pljujem društvo i politiku, želim pobjeći odavde, želim dizati socijalnu revoluciju, želim se osvetiti svim tim lešinarima, pravi sajber ratnik i aktiviste. Na kraju odem u kafanu napijem se sa društvom, pa odem kod djevojke, vodimo ljubav i pomirim se sa sudbinom.
I tako stalno iznova i iznova. Poneki dobitak na kladionici, odnos sa djevojkom koja te voli i pored toga što si seronja, druženje sa drugovima koji su u istoj situaciji kao ti, može ličiti na privid sreće. Ipak ja to nisam bio. Želio sam svijet, želio sam ono što su mi rekli da ću biti kada sam bio mali, i ništa me drugo neće zadovoljiti.
Dobio sam posao nekako, i bio sam dobar u njemu, ali pošto se nisam bavio politikom nisam napredovao. Preskakali su me mnogi mediokriteti, od kojih mnogi nisu znali šta je Word, Google, PowerPoint, ali su znali kako se glasa na izborima i šta se priča i radi prije istih.
Smučilo mi se i to.
Odlučio sam da ću biti srećan, biti kovač sam svoje sreće. Želio sam zaraditi novac, jer novac donosi moć, a moć je u bilo kom balkanskom društvu jedina bitna stvar. Moć je sreća. A ja želim i jedno i drugo.
Zato sam počeo da koristim neke, ne baš moralne talente, koje sam imao. Naime ja sam sjajan kockar, tačnije kartaroš. Napustio sam posao, kolegama poželio sreću, šefovima probleme seksualne prirode.
Postao sam kockar. Postao sam mnogo dobar kockar. U mom gradiću ubrzo više niko sa mnom nije htio da igra poker i remi. Krenuo sam dalje. Na internetu sam nalazio gdje mogu igrati. Foča, Goražde, Trebinje, Zvornik, Brčko, Pale, Sarajevo, Pljevlja, onda i dalje. Išao sam do Beograda, Budve, Splita, pa i u Budimpeštu, Istanbul.
Nikada se nisam kockao, niti išao u kazina i kockarnice. Samo dogovorene partije po sumnjivim lokalima u zabačenim ulicama i privatnim kućama. Nikada nisam gubio. Počinjao sam da budem poznat. Upoznao sam mnogo ljudskog ološa i duhovne bijede. Mislim, da sam i sam postajao takav, ali to tada ne primjetih. Ispočetka sam sa visine gledao na ljude sa druge strane stola. Bili su mi nekako sivi, bezlični, zavisnici. Neki su se kartali da otplate kredite koje ne mogu plaćati, drugi su rizikovali samo, jer im je novac trebao za liječenje dragih osoba. Ni prema jednim nisam osjećao sažaljenje niti milost. Smatrao sam ih neodgovornim budalama koje i ono malo što imaju rizikuju na ovakvim mjestima i sa ljudima kao što sam ja. Ali opet i kad bi mi ostali dužni, nisam im išao na vrata. To je bilo moje pravilo. Sve što možeš zaradi za stolom, i što si uzeo uzeo si. A uzimao sam puno. Imao sam novca na pretek.
Druga vrsta ljudi sa stolom su bili kockari kao ja, profesionalci, proračunati i moji jedini pravi konkurenti. Njih je bilo dobiti zadovoljstvo, ali oni nikad nisu gubili velike sume, uvijek bi se znali povući na vrijeme.
Treća grupa mi je donosila najviše novca. Oni su opet bili najopasniji. Kriminalci. Nisu bili cicije, ali su uvijek imali pištolj za pasom, i tanke živce. Nervirali bi se kad gube, teško bi mlatarali oružjem okolo. Uvijek bi se napeto pitao da li je pištolj pun i je li zakočen!?
Naravno nisu svi bili takvi. Neki su bili tihi, pažljivo bi pratili karte, gledali vas u oči i čitali vam dušu. Njih nisi smio ljutiti.
Možda je nekome suludo što sam se i dalje nastavljao baviti sa tim. Ali novac je bio opojan. Kupio sam auto. Kupio sam najveću kuću u gradu. Djevojka je došla da živi sa mnom. Volio sam da joj kupujem stvari, sitnice, ona nikad nije tražila puno. Nju je radovalo da bude pored mene, da se mazimo, vodimo ljubav, gledamo filmove i čitamo knjige.
Najboljem drugu sam kupio stan. Volio sam ga ko brata. Jedino sam sa njim bio u stanu biti potpuno otvoren. Bio je moj čuvar tajni.
Pomagao sam porodici i užoj i široj. Godila mi je zahvalnost, pogledi puni ljubavi i pohlepe, pa i zavist onih kojima sam pomagao. Svako voli poklone, ali bi radije novac i mogućnost da ih sam kupuje, da ih drugima daje, jer mu se eto može.
Zavist je značila da sam konačno uspio. Bio sam srećan.
Ali zašto se zaustaviti tu?
Nisam ja budala, karte su prevtljive, i znam da ja i sreća nismo intimni prijatelji. I ovo sada je bio neki savez, i to privremen vjerovatno.
Odlučio sam se za više. Znam gdje danas leže pare. Na računarskim i mobilnim tehnologijama. Osnovao sam firmu. Nalazio sam lokalne klince koji su poznati po radu na računaru. Smišljao sam ideje. Ja sam bio kreativan, znao sam šta hoću i šta želim, ali nisam imao odgovarajuće znanje. Uz njihovo znanje i moju maštu počeli smo da stvaramo. Nije to bilo lako. Neke moje ideje su izazivale provale smijeha, jer su bile tehničke besmislene, ali neke su bile sjajne. Trebalo nam je dosta vremena i dosta para. Karatao sam i kartao. Išlo me je kao nikad. Zarađivao sam veliki novac. I na kraju je firma uspjela. Igrice, programi, sajtovi. A novac? Kao provala oblaka. Odjednom, veliki, silan, toliko da ne znam šta bih sa njim.
Kupovao sam kuće na Azurnoj obali, Karibima, Floridi, Barseloni, Portu. Putovao sam puno. Oženio se. I nisam bio vjeran svojoj ženi koja me i dalje voljela i željela djecu. Sviđala mi se ta ideja, ali nekako nisam pronalazio vremena. Rijetko smo vodili ljubav. Orgijanje sa raznim drugim ženama, po čitavom svijetu mi je uzimalo vrijeme. Seks mi je postao opsesija. Uživao sam u svim vrstama koje postoje. Bio sam razvratnik. Ma uživao sam u svemu. To je ono što sam želio i za čim sam žudio čitavo vrijeme.
Ipak želje nam se ostvaruju, svijetovi se ruše.
Okružen golim ženama, uz najbolja pića i hranu u svojoj vili na Kapriju sam jedne noći, tokom maratona orgija, shvatio užasnu stvar. Ja istinski nisam bio srećan.
Ne znam zašto je to došlo i zašto baš tada. Vjerovatno je bilo prisutno čitavo vrijeme, ali sam ga ja, arogantna slijepa budala, ignorisao. Ustao sam i krenuo kući, svom domu i svojoj ženi. Nekako sam osjećao da će mi ona unijeti mir u ovaj nemir.
Na vratima moje spavaće sobe moj svijet se srušio, zapalio i pretvorio u prah. Moja žena, moja mirna luka, gola, u zanosu strasti stenjala je, pod mojim najboljim drugom, mojim čuvarem tajni.
"Kakav **** kliše!", rekao sam iznenađujuće mirnim glasom.
Skočili su, užasnuti, postiđeni.
"Brate..." pokušao je on nešto reći, ali nije imao snage.
"Bi li trebao tebe ubiti, a nju silovati, pa ubiti? Ili i tebe silovati? Ili možda kastrirati? Ili vas oboje izbaciti na ulicu gole? Ma najbolje da vas ubijem! Ili ne? Stvarno ne znam kako se obično postupa u ovakvim situacijama. Imate neki predlog možda?", glas mi je bio leden, uz jezivu dozu humora.
Ne znam odakle je to dolazilo, jer u sebi ja sam umirao, cijepao se, ni sam ne znam, na koliko dijelova.
"Trudna sam!", vrisnu ona očajno.
"Zbogom!", rekao sam i otišao.
Na stolu sam im ostavio poruku.
"Miro, nikad te nisam dovoljno cijenio, ipak boli me. Lazare, srce si mi slomio."
Nikad se više nisam vratio. A tek ove sedmice sam im najbliže u zadnjih 5 godina. Od ovoga mosta do njih nema ni pola sata vožnje. Da li će plakati za mnom? Nije mi više bitno, ali radoznalost je prisutna. Hoće. Što iz stida, što zbog krivice. Pitaće se jesu li me oni ubili. A možda će plakati i zbog ljubavi koju su nekad osjećali prema meni. Nebitno je. Njihove krivice u ovome nema, oni su samo još jedna stanica na mom putu dovde, do Višegrada, i na Drini ćuprije.
Nakon rušenja mog svijeta, lutao sam. Nisam znao šta bih sa sobom. Srećan nisam bio. Brzo sam preboleo prevaru i izdaju, što je značilo da mi oni možda nikad nisu bili toliko bitni, više sam se bio navikao da imam druga i ženu.
Potpuno sam ih istisnuo iz misli. Mučile su me druge stvari. Zašto nisam srećan? Kakva je to rupa, praznina u meni da je nikako i ničim ne mogu ispuniti?
Godine su prolazile.
Tražio sam odgovore u religiji, filozofiji, čak sam probao i kokain. Ništa nije pomoglo. Jedan mi je kaluđer rekao da je to čežnja za izgubljenim rajem. Da su ljudi osuđeni, da bez obzira šta imali, šta postigli, uvijek žele još nešto, ali ne znaju tačno šta.
Možda je on u pravu. Nekad mi se činilo da je zaista tako.
Bavio sam se humanitarnim radom širom svijeta.  Znao sam da je planeta zemlja paklena planeta, ali tek tada sam uvidio i koliko. Ipak taj rad mi je sa godinama donosio spokoj.
Očaj, bol, patnja. Djeca, dječije oči pune nade, i straha. Obični sendvič, jedva stane u male ruke, tužne oči, i halapljive usne izvijene u osmjeh zahvalnosti.
Bilo me je stid. Gadio sam se sam sebi. Toga momenta sam odlučio da sve što imam ide djeci svijeta, i ne samo djeci, svima kojima treba. Shvatio sam da je sreća učiniti srećnim one koji pate.
Vratio sam se u svoj šator u kampu, duboko potresen viđenim, sa čvrstom odlukom da sve što imam može biti iskorišćeno za mnogo bolje stvari od hirova jednog čudljivog idiota.
Provjerio sam imejl i šokirao se.
"Imam rak. Metastazirao. Nemam puno vremena. Molim te, ko Boga te molim dođi da da oprostimo.
Tvoj bijedni brat Lazar"
Tada sam popustio. Plakao sam. Žalio sam za njegovim životom, žalio sam što sam popustio da budem srećan sa mojom ženom, i sa njim kao drugom. Sve je to bila moja krivica, to sam znao odavno, ali nisu ni oni bili bezgrešni.
Ipak odlučio sam otići i oprostiti se. Nije bilo lako sa Filipina doći u Bosnu, ali kad imate novac možete sve.
U Sarajevu, na aerodromu sam sretio, neobičnog čovjeka. Zove se Talant Kokšarov. Pitao me je znam li gdje je Višegrad.
"Zašto jednog Rusa zanima Višegrad?" zanimalo me.
"Andrić. Na Drini ćuprija. Partija karata na mostu." smješkao se i zračio nekom neodoljivom snagom.
"A moj omiljeni dio romana. Kockanje sa đavolom. Znate šta, baš idem u tom pravcu. Povešću vas!", predložio sam naivno i doveo sebe tu gdje jesam.
Put nam je protekao u prijatnom ćaskanju. Kokšarov je bio zanimljiv, duhovit i činilo mi se pomalo mističan.
Rekao mi je da sjajno igra poker i remi, baš kao i ja. Tvrdio je da je oligarh, ali da ga bogatstvo zamara, pa sada traži smisao svega.
Predložio sam mu da se bavi humanitarnim radom, da pomaže ugrožene i da bi mu to moglo otvoriti novu perspektivu, percepciju svijeta.
"Šta kažete na ovo: odigramo partiju remija na mostu. Igramo je čitavu noć. Ako vi dobijete ja vam prepuštam sav svoj imetak. Znate možete još više gladnih usta nahraniti. Ako ja dobijem bi meni dajete sav svoj imetak.", predložio je to krajnje opušteno.
"Ne. Ipak ne. Ne bih rizikovao sve zbog karti!"
"Ali zar vam karte nisu sve donijele? Pare? Početni kapital? Kažu da nikad niste izgubili partiju.", šokirao me svojim znanjem.
"Kako ti to znaš?"
"Znam stvari. Ja uvijek znam takve stvari. Moje područje. Ipak ćemo mi da odigramo jednu dugu partiju. Igraćemo vašim kartama!", bio je uporan.
"Ne. Ne zanima me ko si ti. Višegrad je nakon sledećeg tunela. Tu se rastajemo." hladno sam odbio.
"Već je mrak. 23h. Partiju počinjemo u 1h iza ponoći i igramo do zore. Ne, ne možete da odbijete. Ako odbijete dobićete metak u glavu. A onda ću posjetiti vaše roditelje, braću, sestre i isto im učiniti. Na kraju ću otići do vašeg prijatelja na samrti i ubiću njega, vašu bivši ženu, njihovog sina. Dakle, šta kažete?", smješkao se osmjehom od kojeg se ledi krv.
Znao sam da bi sve tako uradio. Ko je on bio? Kako je znao sve o meni? Nisam znao šta me je snašlo.
"Igramo." potvrdio sam.
Dva preostala sata smo proveli u tišini. On je pokušavao da počne razgovor, ali ja sam ćutao, jer na svaki moj pokušaj da saznam ko je on, ili šta je(javljala se i ta ideja da on možda baš i nije ljudsko biće), vrdao je i mudrovao.
Partija je počela u 1h. Bila je tijesna i teška. Igrao je kao ja, ako ne i bolje. Činilo mi se da karte hoće da on pobjedi. Namještale su se same od sebe, baš onako kako bi njemu odgovaralo.
To prosto nije bilo moguće. Jeziva, mračna noć, čudak, legende o mostu, učinile se da počne vjerovati kako zaista igram sa đavolom.
Počeo sam otezati. Grozničavo sam mislio kako da se izvučem. Pjevci. Baš kao u Andrićevom romanu. Morao sam izdržati nekako do prvih pjevaca. A tada će on biti otjeran u najdublje ponore pakla. Lagano sam vukao karte. Dugo sam svaku namještao. Drhtao sam kao prut. Bojao sam se. Osjećao sam se tako živim.
Minuti su prolazili presporo. Nikad nisam vjerovao u te fraze, ali sada sam ih živio.
On me je bez obzira na sve dobijao. Štaviše on me je razbijao, i razbio. Sve moje je bilo njegovo.
"Znaš šta. Još jedno dijeljenje! Samo jedno! Ako dobiješ ti sve vraćam i dajem 20 miliona dolara tvojoj humanitarnoj organizaciji.", predloži.
"Šta ako izgubim?"
"Skoči sa mosta!"
Ne znam zašto, ali prihvatio sam. Nekako sam mislio, Bog će me zaštiti, pa ovo bi bila pobjeda za djecu, za dobro, za svjetlo. Ustvari ja sam bio kao one koje sam godinama prezirao, patetični kockarski zavisnik.
Karte nisu bile dobre. Odmah sam počeo sa starom strategijom-odugovlači do pijevaca.
I taman kada se spremao da handira, negdje iz daljine začuo se najdivniji zvuk na svijetu, pjevanje pjevca u zoru.
Olakšanje me preplavilo na sekund. Ali odmah zatim i užas. Kokšarov je i dalje bio ti. Nije iščezao, rasplinuo se u vazduhu, a karte se razletile po mostu. Ništa se nije desilo.  
Gledao sam i nisam vjerovao.
"Hand!", reče zadovoljno.
Skočio sam i šutnuo ga u glavu. Htio sam ga ubiti. I krenulo mi je odlično. Međutim, ruke su me zgrabile za ramena i odvukle od njega. Držala su me četvorica kršnih momaka u crnom.
Kokšarov je lagano ustao obrisao krv sa lica.
"Šta sada da radimo?", upita tiho.
Gledao sam ga sa mržnjom.
"Pustite ga. Neće on više ništa pokušati. I neka neko donese papire o prenosu vlasništva. Ima tu dosta toga za potpisati."
Tako je i bilo.
"Ko si ti? Đavo? Ili samo obični kriminalac?" upitao sam na kraju.
"Nisam kriminalac, a pogotovo nisam običan. Đavo! Hm sviđa mi se ta ideja! Volim kad me ljudi tako doživljavaju. Ipak sam obični smrtnik. Znaš imao sam težak život kao mali, jer je mom ocu neki vrsni kockar uzeo sve što je imao jedne večeri u Budimpešti. Otac se ubio, majka nije znala šta je snašlo. Jedino smo kuću zadržali, jer taj kockar nije došao po nju. Međutim morali smo je prodati mafiji za 3000 dolara. Tako su tada radili onima koje nema ko da zaštiti. Neću da te zamaram dikensovskim opisima nedaća i patnju. Bilo je teško, ali sam isplivao i ostao živ. Niko drugi iz moje porodice nije. I postao sam neko. A prije dva mjeseca sam konačno pronašao tebe. I eto tu smo." pričao je sporo, naglašavajući svaku riječ.
Nisam znao šta da mu kažem. Nije se ni imalo šta reći. Pitam se koliko sam ih još uništio. A smatrao sam sebe plemenitim zbog pravila da samo ono za stolom uzimam. A to je najčešće bilo sve što se ima.
"Ćutiš? Pametno. Šta bi imao reći? Sad ti je garant teže nego kada si mislio da sam đavo. Ipak pitam se jesi li svjestan da je đavo čitavo vrijeme na mostu? Nisi, zar ne? Đavo, to si ti. Neću te ubiti, jer ubiti možeš samo čovjeka, a ti čovjek nisi. Zbogom!", rekao je i otišao.
Njegovi ljudi su me malo izudarali kad su krenuli. Nije im naredio, ali ih nije ni zaustavio. Ležao sam na mostu možda sat, možda i dva. Ko sam ja? Ko sam ja? Šta sam ja? Ko sam ja!
Svitalo je. Telefon je zazvonio. Nepoznat broj.
"Da?"
"Bojane?", reče Mirin glas.
"Da, ja sam! Šta hoćeš?"
"Samo da ti kažem Lazar je umro! Zadnjim dahom te je dozivao. Mnogo te volio. Ja...", nije mogla više, plač je nadvladao.
"Još jedan Lazar koji je čekao prijatelja, a prijatelj nije došao. Ovoga prijatelj neće dići iz mrtvih!", rekoh.
"Bojane šta pričaš..."
Prekinuo sam vezu. Ustao i gledao oko sebe. Ko sam ja? Šta sam stvarno ja? Je li moj život ikada imao smisla?
Čitav život sam tražio sreću, a nikad je nisam znao poznati. Da li ima više smisla živjeti? Tražio sam smisao i nikad ga nisam našao. Užasan je ovaj svijet, i život koji živimo u njemu. Prešao sam dalek put da bih shvatio da meni, mom biću sreća nikad nije bila suđena. A ja čak i ne vjerujem u sudbinu. Tako je to sa nama koji smo nesrećni kad smo srećni. Zadnja stvar koju sam mogao uraditi, moj humanitarni rad odnijele su aveti prošlosti. Zaista je te noći na ćupriji bio đavo. Ne, ne govorim o sebi, Kokšarovu ili kako se on već zaista zove, već govorim o istinskom palom anđelu. Kocka i kartanje mu je ime. Oni su mi sve to donijeli, oni su mi i odnijeli. Možda je Kokšarov i varao, mada nisam primjetio, ali ono što đavo da, đavo i odnese. Pitam se hoće li biti još odnošenja, i još računa za naplatu. Nije više ni važno. Ja dalje ne mogu. Pola mi je života proteklo vjerujući u pogrešne vrijednosti, i jureći sreću koja to uopšte nije bila. Da li bih bio srećniji da sam ostao na poslu, imao djecu sa ženom koja me voljela i koju sam i ja možda volio? Ko to zna! Otiću teatralno, sa mjesta punog legendi, i ko zna možda i sam postanem jedna od njih. Možda ću sresti Avdaginu Fatu, Milana, Mihajla Stranca, Aniku, Lotiku. Možda će mi oni objasniti šta je sreća, ako uopšte postoji.  Pa Drino kućo, da li ćeš mi presuditi?
Samoubistva sam se užasavao, jer me pomisao na besmrtnost duše plaši. Moja duša ne treba biti besmrtna, već uništena. Ništavilo je spas. Nadam se je nema raja, niti pakla. Već sam kraj postojanja. Gledao sam rijeku i odlučio da umrem. Više se ničega ne užasavam.
Sada stojim na ogradi, i kucam u telefon moju priču. Poslaću imejlom. Ali kome? Ja više prijatelja nemam, a porodica mi je grupa stranaca. Poslaću ga svima u listi kontakata, valjda će nekog zanimati. Možda sam patetičan zbog toga, ali stvari uvijek treba da budu jasne i objašnjene.
A i dosta više oklijevanja. Ipak rado bih popio kafu prije nego odem. Jednu sa mojom majkom u hladu jorgovana pred našom kućom na selu. Da baš mi se pije ta kafa. Ali kasno je sada za to.
Spremam se za skok. Bože kako je to divna kafa bila. Pijemo kafu, a mačići se igraju oko nas. Ljetnja žega prži, ali ja to volim, volim vrućinu, i ljeto.
Ne, ne treba mi to sada odlučio sam. Da li je voda hladna? Ne volim hladnoću, sem ako nije januarska. O kako je divan januar u Čajniču. Prosto vazduh je ispunjen nečim mističnim, smijeh na svakom koraku. Nova godina, Božić, Julijanska Nova. Druženje sa školskim drugovima uz pivu i šalu, gledanje rukometa i tenisa, uz tradicionalnu kuknjavu na kladionicu. Zezanje, zabava, smijeh. Kako nisam shvatio da sam srećan i da je to sreća?
Ali, sad je kasno. Ovo su samo trzaji mog kukavičluka.
Nisam uvijek bio kukavica. Na bazenu sam namjerno lažirao utapanje da bi me spasila i oživljavala jedna Milica,
Umalo se zaista nisam utopio, jer nije odmah primjetila. Osjećaj je bio strašan, pluća su mi gorila, sve me boljelo. Ipak na kraju se isplatilo. Milica je bila moja prva ljubav.
Ovdje sam izgubio hrabrost. Zašto želim da se utopim? To je odvratna smrt. Možda da probam nešto drugo. Ne. Rekoh da nikad nisam bio kukavica. Pa zar ja upravo ne bježim, jer mi je sve postalo teško? A sreća? Zar nisam shvatio da je bilo sreće u mom životu, ali ja je nisam cijenio? Sreća je bila u sitnicama, a ja ambiciozna budala nikad ne obraćam pažnju na njih!
Ipak ću da živim. Ja sam iskreno užasan čovjek. Sujetan, gord, pohlepan, i slijep za mnoge stvari. Učinio sam ljudima zlo, a nisam toga bio ni svjestan. Kokšarov mi je otvorio oči. Poštedio me je. A možda i spasio. Rekao je da nisam čovjek. U pravu je. Krenuću ispočetka. Ne, neću biti na nuli, već u debelom minusu. Prvo ću morati opet postati čovjek, popraviti što mogu, i možda, samo možda opet pokušati naći spokoj i sreću u sitnicama.
Sišao sa ograde i krenuo kući, gdje god to bilo. Moraću u svom srcu da potražim moj dom.
Okrenuo sam se i pogledao ćupriju, rekao tihim glasom.
"Vidimo se opet kad budem čovjek. Tada ćeš mi presuditi."
Ćuprija je ćutala.
Imejl sam poslao sam sebi da mi bude vodič.

[nihohoni992]

Svidja mi se dio cuprija je cutala

[DANTES]

drago mi je... ako imaš nešto svoje izbaci ili napisi.. mi nismo pisci, samo ljudi koji vole da pišu.

[nihohoni992]

Imam mnogo prica pogotovo eroticnih ali kad budem imao pristup racunaru pisat cu ih

[DANTES]

pazi, eroticne, a ne pornografske... i moraju biti stavljene u spojler, a iznad napiši 18+

[nihohoni992]

Znaci nece 90% forumasa otvoriti ako stavim 18+

[DANTES]

hoće, ali moraš zbog pravila da to uradiš...

[Dex]

Amin, nek neko i ovo otvori.Evo jedan za početak

“Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj.”
Ko sam ja?
Šta sam ja?
Zašto sam ja ?

Kada nisam znao ko sam, kada nisam znao šta sam, ko sam, bio sam najsretnija osoba na svijetu.Bio sam u raju, a onda, sam istjeran, kao Adam.Natjeran, od strane drugih.Zmija me je izbacila iz raja, i dala mi je ulogu, s kojom ne mogu da živim.Ali moram, i živjet ću, do onog dana, kada ne umrem ili postanem vrhovni vladar.A do tada.......Ko zna, saznati ćeš kada dođe vrijeme.

Stojim, nepomičan, gledam svoju siluetu, kako bježi u vječnost, a ja....Slab, bespomoćan, mekušac.Kako da izmijenim sudbinu svoju?Zašto sam te pustio da trčiš u vječnost?Zašto si takav idiot?Dobio si šansu, da promijeniš sudbinu svoju, da postaneš normalan, ali ne, ne, ti moraš biti čovjek.Ti želiš slavu, ti želiš moć, ti želiš novac.Idiote ti si veći čovjek od svih ostalih, ali ne želiš da priznaš.Budi muško, priznaj, lakše će biti meni, tebi, ovom dječaku što bježi.Znati će i on šta treba biti, a ne želiš da ne budeš ono za šta si predodređen.
-„Idiote, ne želim da budem Antikrist.“
-„Moraš“.
-„Neću“.
-„Moraš“.
Jadno sam ustuknuo, pomirio se sa sudbinom, te još jednom pogledao, i vidio sebe sretnog, kako trčkaram vremenom.Bez ikakvih briga, nedaća, a sada.....Ne mogu da podnesem teret koji je stavljen na mene.Kada pogledam kroz historiju i vidim ko je sve pokušavao da bude ja, ja jednostavno izgubim volju za životom.Slab sam, nemoćan.Ja ne mogu da budem kao oni.Nisam im ni do koljena.Ja ne mogu ni da pokušam da budem Antikrist, a oni su umrli na vrhuncu, ali nikada nisu postali ono što su trebali.Ja ne mogu to.Strah me je.Neću da budem to.Oslobodi me.Uzmi me nazad.Vrati me u raj, gdje i pripadam.
Kao dar od Boga, neka misao me je pogodila.Ko sam ja da budem dijete raja?Zašto sam ja istjeran iz Raja, ako sam dijete raja.Ja sam iskonski biće pakla, i tamo zaslužujem da budem.Pakleni oganj očekuje, a ja mu se mogu nasmiješiti, jer znam da ću mu doći, kad tad, osim ako......Ne, nemam snage da postanem Antikrist.Neću da budem to.Pakao ili Antikrist, biraj.Pakao na Zemlji ili pakao na drugom svijetu.Imaš izbor, jednostavan.Dvije opcije.Da li si dovoljno glup da pogriješiš?Da li imaš hrabrosti da ispuniš sudbinu ili da budeš pregažen?

Kao kočija, kada ti prelazi preko tijela, gniječi kost po kost.Uzima ti život, lagano.Da tako bih i ja trebao završiti?Da li trebam biti izmučen od života, ili ga pak živjeti kao da je zadnji, jer ipak kazna me ne zanima.
Budi Antikrist idiote, pomiri se sa sudbinom.
Dječak mi izgleda bliže, pružam ruku za njim, ali ne mogu da ga dohvatim.On bježi, brži je.Nemoćan sam, uništen.
„Vrati mi se.Moram ti nešto reći!“
Ali on, on ne čuje, bježi, nestaje u magli.Izgubljen je.Nema povratka.Sudbina otpočinje, a ja, ja ne mogu da je zaustavim.Pomirio sam se sa svime.Stojim na putu bez povratka.Ne znam ko sam.Ne znam šta sam.Ne znam zašto ja.

Neki dio iz mog kvaziromana, ne mogu se snać na laptopu, pa da krenem od prvog :shy:

[bulbasor]

@dantes Slusas li Balasevica?
Prica podsjeca na kombinaciju nekoliko njegovih pjesama.
Stilski je dotjerano, samo nastavi

[DANTES]

@dantes Slusas li Balasevica?
Prica podsjeca na kombinaciju nekoliko njegovih pjesama.
Stilski je dotjerano, samo nastavi

ponekad, kad mi leži njegova elegičnost... ja volim Ernesta Sabata koji je pisao o sličnim temama... hvala na komplimentima

@Dex ne znam šta bih rekao sem svaka čast... toliko filozofski, toliko moćno, a opet i tako privlačno, sa dosta dubine. Brate da ti kažem imaš talenta. je li ovo samostalno ili je dio veće cjeline

[Dex]

@dantes Slusas li Balasevica?
Prica podsjeca na kombinaciju nekoliko njegovih pjesama.
Stilski je dotjerano, samo nastavi

ponekad, kad mi leži njegova elegičnost... ja volim Ernesta Sabata koji je pisao o sličnim temama... hvala na komplimentima

@Dex ne znam šta bih rekao sem svaka čast... toliko filozofski, toliko moćno, a opet i tako privlačno, sa dosta dubine. Brate da ti kažem imaš talenta. je li ovo samostalno ili je dio veće cjeline

samo dio, oko 30 i nekog poglavlja, a yebo me svak ako ima 5 stranica događaja
velika hvala

EDIT:Znam da imam negdje nekih sastava, gdje sam se igr'o ko Kiš sa tuđim tekstovima i pravio svoje

[DANTES]

eh jbg ja volim malo radnje... ali nema veze, samo ti kaci... ti si 95?

[Virtu4l]

Samo dogovorene partije po sumnjivim lokalima u zabačenim ulicama i privatnim kućama.

[Dex]

eh jbg ja volim malo radnje... ali nema veze, samo ti kaci... ti si 95?

Ma ima malo, da i meni ne bude monotono Ma 96 sam ja, moji čekali da rat prođe

[DANTES]

Samo dogovorene partije po sumnjivim lokalima u zabačenim ulicama i privatnim kućama.

samo da nagasim, ovo nije moja životna priča iako sam se služio vlastitim iskustvom oko nekih stvari...

@dex pa ja mislio ti već na faxu...

[Virtu4l]

E ybg sad, ja se ponad'o da sam našao srodnu dušu

[BaDa12]

@Dantes,
Mnogo mi se svidjelo, stil je odličan. Imaš li još radova? Mogao bi se više pozabaviti time, imajući u vidu da ti je i struci blizu, kako sam shvatila.

@dantes Slusas li Balasevica?
Prica podsjeca na kombinaciju nekoliko njegovih pjesama.
Stilski je dotjerano, samo nastavi

Boža, Vasa, šta još?

[DANTES]

o virtu, ali ja odlično igram remi...

ima Bado, ali epska fantastika, mada ima jedna SF ali neobična, njezna...
imaš li ti nešto? bilo šta?

@virtu ti? samo stavi na papir svoje brakove i cure i eto forumskog hita...

[Dex]

@dex pa ja mislio ti već na faxu...

Pa jesam



Evo još

Otkucava sat, polahko, tik-tok.Sekunde prolaze, dišem toliko sporo, toliko, da me niko ne registruje.Stojim kao nijemi posmatrač svoga vlastitog žvota.Ljudi prolaze kraj mene, kao pored strašila, usamljenog na livadi, s kojim niko ne želi stati, porazgovarati, utješiti ga.Ja patim, umirem, rađam se, a oni, prolaze kraj mene, kao da sam niko, kao da sam tamna sjena.Stojim tu kao njihova sjena, kao njihov porok, kao njihov početak, kao njihov kraj, ja sam njihovo sve, a oni.Ne vide me, ne čuju me, ili jednostavno ne žele.Ko zna?Ko sam ja uopšte?Jedna malena ćelija unutar beskonačnog svemira, a oni, još manji, bez uloge, bez značaja, bez sreće, bez nade.Prolaze raskrsnicama života, kao da ih ne zanima, jer vjeruju da će sve biti u redu, ali nikada, ama nikada neće biti u redu.Ja stojim, oni me prevazilaze.Biram mudro, jer moja odluka nije obična, jer moja odluka može da utječe na sudbinu svega.Moj kraj je njihov početak, a moj početak je njihov kraj.Jedno će se desiti, ali ko zna?Nismo niko Bog, niti ćemo znati, ko će odnijeti konačnu pobjedu u borbi koja će značiti sve.Svjetski ratovi, nuklearni ratovi, glad, prirodne nepogode su zamalo uništile ovaj bijedni svijet, ali ne, to nikada neće biti najveća opasnost za ovu planetu, tu je neko drugi, neko ko će zadati posljednji udarac i posljednji čavao u lijes koji se sprema za sve nas.A kada zadnji čovjek padne na raskrsnici, anđeli će se boriti za nas.Anđeli će pokušati obuzdati svoga paloga brata, kako ne bi uništio štićenu vrstu.
Stojim na raskrsnici i imam jednu šansu, postajem Donna Noble.Skreni desno, i imat ću šta da vidim.Vratiti ću se nazad, i zaboraviti da sam ikada imao šansu da pokorim rasu, koja jednostavno mora izumrijeti.Skrenem li lijevo ostajem u zemlji čudesa, i saznat ću koliko je duboka zečija rupa.A neki glas, duboko u meni, jadan, gladan, usamljen, smušen, uništen, čuje se, i pokušava da nešto kaže, ali ne, ne čujem ga, ne želim da ga čujem.Vraća se.Da, on želi nešto, kao i od svih prije.Čuo sam legende, svakom od potencijalnih destrojera, je glas presudio, i uputio ih na put, na put koji odeš, i ne vraćaš se.Da, tvoj odabir znači tvoja smrt, kako god, jer biraš laganu ili brzu smrt.Mazohista ili ne, pokušaj umrijeti što brže, jer ne želiš da osjetiš bol koju nanosi ova planeta, ovi ljudi, pokvareni, a ipak anđeli stoje na njihovoj strani.Zašto ste tamo moja braćo, zašto se niste pridružili meni na putu vječne slave i svrgavanju Gospodara vašeg?Da, glas me želi sebi, navodi me tamo gdje trebam, ali da li je to glas zablude?Vječno smo u dilemi, od samoga našeg nastanka, ići putem dobra ili zla?Od zla je sve i nastalo, zlo nas je istjeralo iz raja.Zmija, simbol zla, će biti simbol našeg kraja, ali kada će kraj doći?Kada mrak totalno nastupi ili kada svjetlo dovoljno ojača da se suprostavi armiji zla?Pogledaj nebo noću i vidjet ćeš rat, rat koji traje vječno, i trajat će poslije nas, a trajao je i prije nas.Titani se suprostavljaju, i preuzimaju primat, ali kada će nastupiti vječni period jednoga?Nikada, možda, balans održava ovaj svijet živim, ali šta će biti kada uništimo balans?Bez balansa i kompasa, mi ćemo biti izgubljeni, i ostavljeni na nemilost titana koji će držati našu sudbinu u rukama.A ja, Antikrist želim uzeti sudbinu u naše ruke, želim da mi držimo ključ pobjede, da mi držimo odrubljenu glavu titana, kao otkup naše slobode i naše vječnosti.Naša rasa žudi za besmrtnošću, a ja, želim da nam to obezbijedim.Koliko humano, od osobe, koja želi kraj svoje rase, ili, ili........Da li je naš kraj ustvari naš početak?Naš novi ciklus, ciklus iz kojega nikada nećemo izaći, kružnice koju nećemo napustiti.Žrtve su potrebne, kako bi osigurali našu sudbinu, ali kako je uopšte ostvariti, kada nas je strah da to ostvarimo.Naš najveći neprijatelj smo mi, a ne armija koja se sprema da nas uništi.Čim se riješimo okova sa naših ruku i pokušamo da prigrlimo našu sudbinu i realnost, biti ćemo vječni, a ne strijepiti od viših sila, od Titana koji će nas otpuhati kako nas je i dopuhao.

[JackTheStripper]

Meni profesorica u srednjoj skoli predvidala knjizevnicku buducnost. Eh, kada se sjetim...