FK Sarajevo - Utakmice kojih se sjećamo

Moderatori/ce: hilmo,insider,MortemHz

Avatar
belosevic28
Postovi: 8061
Pridružen/a: 03 feb 2015, 02:09
Lokacija: trEbina
Kontakt:

PostPostao/la belosevic28 » 12 avg 2019, 01:12

Helem nejse ima pjesmu o Dzemi, i u 'spotu' se mislim pojavljuje taj gol (lob).
''Neka povreda, to znaci da Slavko ispravno radi...''

Avatar
Laznjak
Postovi: 1465
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

PostPostao/la Laznjak » 12 avg 2019, 01:57

Sjetih se Avdica kad baci golmana, i gurnu loptu prema golu. Kreno na sjever da slavi gol, ona udari u stativu hahahahahha
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.

16022019
Postovi: 449
Pridružen/a: 10 avg 2019, 14:32

PostPostao/la 16022019 » 12 avg 2019, 09:02

Sjecate li se Otoke i Saranovica, kad cuveni Kapo uleti na teren :lolno: ja ne pamtim kad je bila nabrijanija atmosfera na jednoj prijateljskoj utakmici sa komsijama. Poslije te utakmice Saranovic je odustao da predje tamo...
Ne mogu ja brate potpisati ugovor, a da u njemu nema klauzule da mi moraju sve isplatiti. Sta cu volim Sarajevo...

Avatar
Laznjak
Postovi: 1465
Pridružen/a: 23 okt 2017, 14:25
Kontakt:

PostPostao/la Laznjak » 06 sep 2019, 20:14

Desetog marta 1982. jedan momak je uhvatio deset godina mlađeg brata za ruku i poveo ga sa sobom: “Klempo, danas ćeš vidjeti šta je prava stvar!“ Dječak kojem je tada bilo sedam godina nije baš najbolje shvatao o čemu se radi i gdje zapravo idu. Nadao se da će imati priliku biti sa starijom rajom, a sama pomisao na to u njemu je budila osjećaj važnosti. Onako mali i nejak, pratio je brata, probijajući se kroz gužvu, ali je znao da je siguran dok god ga drži za ruku.

Ogroman broj ljudi slijevao se ulicama prema stadionu Koševo, a dječaku nije bilo apsolutno ništa jasno. Gdje će oni uopšte i šta se tamo zapravo radi? Rijeka ljudi se slijevala put betonskog zdanja, koje je izvana izgledalo ogromno. Zapravo, u tim godinama sve ti nekako izgleda veliko i ogromno, čak i crno-bijeli portabl Iskra, koji je svaka kuća imala u vrijeme Brozove Jugoslavije.

Dječak iz prvog pasusa je pisac ovih redova, a tada niti slutio nisam koliko će zapravo utjecati na mene i moj izbor u životu. A iskreno, tog dana mi je malo stvari bilo jasno. Prije svega, nije mi baš najjasnije bilo što smo došli dva sata prije početka tog nečega, ali sa druge strane, ne valja puno ni pitati. Pogotovo kada imaš brata deset godina starijeg, nije pametno pametovati.

I onda smo iz širine ulice kojom smo hodali počeli da se guramo u uske prolaze, kako bismo ušli na tribinu. Sjećam se da smo jedva ušli, a ulaskom na dio tribine uslijedio je naredni šok. Puno više ljudi od onih sa kojim smo dijelili ulicu na putu ka stadionu stajalo je ili već sjedilo na svojim mjestima na tribini. Malo mi bi čudno, vidim neki ljudi izvadili neko suho meso, sudžuku, šta li već, stavili ga na salvetu, sjede, gledaju prema terenu, pomalo popiju neke tekućine iz bočice, pa zameze sa salvete. Zapravo, nisam ni znao da je to meza, nego čuh kako ponekad kažu jedan drugome “Haj’, zamezi“. Logika kaže da je to meza.

I onda svako malo izgovore neka čudna imena, pokazujući prstom prema terenu. Joj vidi Čobe, vidi Papeta, Kelija, Čale, Hadžije, Taše, Žvake, Rutka, Čipeta... Razmišljam ko su ovi, kakva su ovo imena? Nekoliko puta sam zaustio da pitam brata kakva su to imena, ali mogućnost da me samo pogleda spuštenih obrva, u meni je budila osjećaj strahopoštovanja, koji mi nije dozvoljavao da svoj naum sprovedem u djelo i izustim pitanje. Bolje pametno šutjeti, nego glupo govoriti, jedna je od lekcija koju sam naučio kao klinac.

Bila je srijeda, tog 10. marta 1982. godine, gradski derbi su igrali Sarajevo i Željezničar. Tim sa Koševa je pobijedilo rezultatom 2:1. Bilo je, kažu, više od 55.000 gledalaca, utakmica je bila vrlo dobra, odlična, a doza adrenalina, potezi na terenu, majstorije Papeta, Kelija, Meše, Fiće obilježit će moj dan, moju godinu, a po svemu sudeći, i moj život. Fudbal je dobio još jednog fanatika.

Zaluđenika koji je od tog derbija u naredne gotovo četiri decenije propustio tek nekoliko derbija, zapravo tek nekoliko utakmica uopšte. Heroji mog odrastanja su bili fudbalski vitezovi koji su na terenu pokazivali svoje znanje, mangupluk, a ja sam godinama želio samo jedno. Da budem kao oni. Heroj dana, sedmice, godine. Jednako kao Keli i Pape tog dana, ili kao Radmilo kada je spakovao hat trick, kada je Haris Škoro vezao po dvojicu ili trojicu igrača u čvor ili kada bi Paja centrirao Husrefu, a ovaj je glavom zakucao u mrežu. Da doživim taj osjećaj, pa da ne žalim da umrem.

31. avgusta 2019. godine gradski rivali su odigrali novi derbi, 139. po redu, susret u kojem su ukrstili koplja momci u plavim i bordo dresovima. Grad Sarajevo ponovo je u sjajnoj atmosferi dočekao sudar dva najveća bh. kluba. Pred početak samog susreta vidio sam dosta dječaka koji su zajedno sa roditeljima stizali na stadion. Onako nejaki, kao što sam nekada bio ja, sa ponekim rekvizitom oko vrata, zastavom u jednoj ruci, dok je druga na sigurnom u ruci svoga brata ili oca, radoznali da vide šta se to dešava na tribinama i terenu upravo te večeri.

Na terenu opet ista stvar. Vidi Fiće, vidi Meše, Veselog, Sipe, Hebiba, Beska, Gavre... Gledam ih, a vidim sebe. Nadam se, Boga molim, da njihovi idoli budu ti momci, oni koji će te večeri izaći na teren. Da jedina trava koja će ih interesovati u životu, bude ona omeđena korner i aut-linijama. I niti jedna druga.

Sedam golova, pun stadion, navijači koji su još jednom stvorili sjajnu atmosferu, adrenalin, sav izljev emocija koji sigurno takav događaj pobudi u svakom od njih, izrodio je te noći nove fanatike, koji će u decenijama koje dolaze puniti tribine stadiona. Sarajevski derbi, ali i sport uopšte, imaju tu snagu da odgoje generacije momaka koji će biti vezani uz svoj klub kao dječaci, adolescenti, studenti, zaposlenici i na kraju osobe trećeg životnog doba.

Ne može to niko. Ne može.

U tome je snaga derbija, njegova moć, koju, na našu žalost, slabo koristimo. Zato ga treba njegovati, davati mu mjesto koje zaslužuje, podržati ga kada baš i ne zadovolji sve naše ukuse, ali vratit će se on vrlo brzo već za par mjeseci. I nisu navijači Željezničara nikakvi manijaci, niti navijači Sarajeva nikakve horde koje siju zlo, i jedni i drugi su fanatici koji vole svoje klubove, gaze kilometre, troše vrijeme, novac, raduju se pobjedama i tuguju u porazu sa njima. U tome zaista i jeste draž fudbala.

Sarajevski derbi je amanet svima nama ostavljen od naših starijih da ga njegujemo, da ne dozvolimo nikome da ga omalovaži, da mi kao stariji uzmemo mlađe za ruku, dovedemo na stadion i kažemo: “Ovdje se, sine, uči kako se voli, na ovom mjestu ćeš shvatiti šta je emocija, upravo tu ćeš saznati koliko vrijedi pobjeda, a kako je bolan poraz. Sine, ovo je derbi, nauči da uživaš u njemu!”
Uvijek Merlin nikad Tifa,uvijek Soker nikad Fifa.


Natrag na “FK Sarajevo”

Online

Trenutno korisnika/ca: Hase1946FKS i 4 gosta.