FK Sarajevo - Utakmice kojih se sjećamo

[belosevic28]

Helem nejse ima pjesmu o Dzemi, i u 'spotu' se mislim pojavljuje taj gol (lob).

[Laznjak]

Sjetih se Avdica kad baci golmana, i gurnu loptu prema golu. Kreno na sjever da slavi gol, ona udari u stativu hahahahahha

[16022019]

Sjecate li se Otoke i Saranovica, kad cuveni Kapo uleti na teren ja ne pamtim kad je bila nabrijanija atmosfera na jednoj prijateljskoj utakmici sa komsijama. Poslije te utakmice Saranovic je odustao da predje tamo...

[Laznjak]

Desetog marta 1982. jedan momak je uhvatio deset godina mlađeg brata za ruku i poveo ga sa sobom: “Klempo, danas ćeš vidjeti šta je prava stvar!“ Dječak kojem je tada bilo sedam godina nije baš najbolje shvatao o čemu se radi i gdje zapravo idu. Nadao se da će imati priliku biti sa starijom rajom, a sama pomisao na to u njemu je budila osjećaj važnosti. Onako mali i nejak, pratio je brata, probijajući se kroz gužvu, ali je znao da je siguran dok god ga drži za ruku.

Ogroman broj ljudi slijevao se ulicama prema stadionu Koševo, a dječaku nije bilo apsolutno ništa jasno. Gdje će oni uopšte i šta se tamo zapravo radi? Rijeka ljudi se slijevala put betonskog zdanja, koje je izvana izgledalo ogromno. Zapravo, u tim godinama sve ti nekako izgleda veliko i ogromno, čak i crno-bijeli portabl Iskra, koji je svaka kuća imala u vrijeme Brozove Jugoslavije.

Dječak iz prvog pasusa je pisac ovih redova, a tada niti slutio nisam koliko će zapravo utjecati na mene i moj izbor u životu. A iskreno, tog dana mi je malo stvari bilo jasno. Prije svega, nije mi baš najjasnije bilo što smo došli dva sata prije početka tog nečega, ali sa druge strane, ne valja puno ni pitati. Pogotovo kada imaš brata deset godina starijeg, nije pametno pametovati.

I onda smo iz širine ulice kojom smo hodali počeli da se guramo u uske prolaze, kako bismo ušli na tribinu. Sjećam se da smo jedva ušli, a ulaskom na dio tribine uslijedio je naredni šok. Puno više ljudi od onih sa kojim smo dijelili ulicu na putu ka stadionu stajalo je ili već sjedilo na svojim mjestima na tribini. Malo mi bi čudno, vidim neki ljudi izvadili neko suho meso, sudžuku, šta li već, stavili ga na salvetu, sjede, gledaju prema terenu, pomalo popiju neke tekućine iz bočice, pa zameze sa salvete. Zapravo, nisam ni znao da je to meza, nego čuh kako ponekad kažu jedan drugome “Haj’, zamezi“. Logika kaže da je to meza.

I onda svako malo izgovore neka čudna imena, pokazujući prstom prema terenu. Joj vidi Čobe, vidi Papeta, Kelija, Čale, Hadžije, Taše, Žvake, Rutka, Čipeta... Razmišljam ko su ovi, kakva su ovo imena? Nekoliko puta sam zaustio da pitam brata kakva su to imena, ali mogućnost da me samo pogleda spuštenih obrva, u meni je budila osjećaj strahopoštovanja, koji mi nije dozvoljavao da svoj naum sprovedem u djelo i izustim pitanje. Bolje pametno šutjeti, nego glupo govoriti, jedna je od lekcija koju sam naučio kao klinac.

Bila je srijeda, tog 10. marta 1982. godine, gradski derbi su igrali Sarajevo i Željezničar. Tim sa Koševa je pobijedilo rezultatom 2:1. Bilo je, kažu, više od 55.000 gledalaca, utakmica je bila vrlo dobra, odlična, a doza adrenalina, potezi na terenu, majstorije Papeta, Kelija, Meše, Fiće obilježit će moj dan, moju godinu, a po svemu sudeći, i moj život. Fudbal je dobio još jednog fanatika.

Zaluđenika koji je od tog derbija u naredne gotovo četiri decenije propustio tek nekoliko derbija, zapravo tek nekoliko utakmica uopšte. Heroji mog odrastanja su bili fudbalski vitezovi koji su na terenu pokazivali svoje znanje, mangupluk, a ja sam godinama želio samo jedno. Da budem kao oni. Heroj dana, sedmice, godine. Jednako kao Keli i Pape tog dana, ili kao Radmilo kada je spakovao hat trick, kada je Haris Škoro vezao po dvojicu ili trojicu igrača u čvor ili kada bi Paja centrirao Husrefu, a ovaj je glavom zakucao u mrežu. Da doživim taj osjećaj, pa da ne žalim da umrem.

31. avgusta 2019. godine gradski rivali su odigrali novi derbi, 139. po redu, susret u kojem su ukrstili koplja momci u plavim i bordo dresovima. Grad Sarajevo ponovo je u sjajnoj atmosferi dočekao sudar dva najveća bh. kluba. Pred početak samog susreta vidio sam dosta dječaka koji su zajedno sa roditeljima stizali na stadion. Onako nejaki, kao što sam nekada bio ja, sa ponekim rekvizitom oko vrata, zastavom u jednoj ruci, dok je druga na sigurnom u ruci svoga brata ili oca, radoznali da vide šta se to dešava na tribinama i terenu upravo te večeri.

Na terenu opet ista stvar. Vidi Fiće, vidi Meše, Veselog, Sipe, Hebiba, Beska, Gavre... Gledam ih, a vidim sebe. Nadam se, Boga molim, da njihovi idoli budu ti momci, oni koji će te večeri izaći na teren. Da jedina trava koja će ih interesovati u životu, bude ona omeđena korner i aut-linijama. I niti jedna druga.

Sedam golova, pun stadion, navijači koji su još jednom stvorili sjajnu atmosferu, adrenalin, sav izljev emocija koji sigurno takav događaj pobudi u svakom od njih, izrodio je te noći nove fanatike, koji će u decenijama koje dolaze puniti tribine stadiona. Sarajevski derbi, ali i sport uopšte, imaju tu snagu da odgoje generacije momaka koji će biti vezani uz svoj klub kao dječaci, adolescenti, studenti, zaposlenici i na kraju osobe trećeg životnog doba.

Ne može to niko. Ne može.

U tome je snaga derbija, njegova moć, koju, na našu žalost, slabo koristimo. Zato ga treba njegovati, davati mu mjesto koje zaslužuje, podržati ga kada baš i ne zadovolji sve naše ukuse, ali vratit će se on vrlo brzo već za par mjeseci. I nisu navijači Željezničara nikakvi manijaci, niti navijači Sarajeva nikakve horde koje siju zlo, i jedni i drugi su fanatici koji vole svoje klubove, gaze kilometre, troše vrijeme, novac, raduju se pobjedama i tuguju u porazu sa njima. U tome zaista i jeste draž fudbala.

Sarajevski derbi je amanet svima nama ostavljen od naših starijih da ga njegujemo, da ne dozvolimo nikome da ga omalovaži, da mi kao stariji uzmemo mlađe za ruku, dovedemo na stadion i kažemo: “Ovdje se, sine, uči kako se voli, na ovom mjestu ćeš shvatiti šta je emocija, upravo tu ćeš saznati koliko vrijedi pobjeda, a kako je bolan poraz. Sine, ovo je derbi, nauči da uživaš u njemu!”

[Laznjak]

PUNK IS NOT DEAD!

Punk muzika bila je dio navijacke subkulture 70-ih i 80-ih godina u Evropi. Taj trend nije zaobisao ni navijacke grupe u ex-yu, pa ni ultrase FK Sarajevo, Horde zla. Na sjevernoj strani stadiona Kosevo, od nastanka grupe 1987 godine, moglo se vidjeti mnogo sarajevskih punkera koji su podrzavali bordo tim. Logicnim slijedom dogadjaja, Horde zla 1989 godine dobile su svoj punk bend ( medju prvima u Jugoslaviji) pod nazivom Visosti Horde zla. U bendu su svirali Cenga, Drazen, Novica i Neven. Ostali su upamceni koncerti u CDA i Domu mladih na Skenderiji kad su na Bordo veceri u sklopu godisnjice Hordi zla 1990 zajedno svirali sa Partibrejkersima, Jurom Stublicem i Tifa bendom. Nazalost, agresija na BiH 1992 godine prekinula je sve aktivnosti benda. Nakon rata mnogi su se sa sjetom sjecali VHZ-a, ali nije bilo konkretne incijative da se oformi novi. Razlog je bio jednostavan. Neki novi vjetrovi puhali su Sarajevom. Horde zla su 2008 godine dobile jednu od najvecih bitaka i nakon dugogodisnjeg bojkota vracaju se na maticnu tribinu. Na sjeveru se pojavljuju neki novi urbani klinci koji su poceli sa starom furkom i zeljom da se punk furka ne ugasi. Jedne ljetne veceri 2008 godine sjedili smo u kinu Bosna i uz neformalni razgovor dosli na ideju da se VHZ reorganiziraju. Pred prvu utakmicu u sezoni sa zenickim Celikom dogovoreno je da se nakon subotnjeg duela svirka odrzi u kono Bosna. Bend cine dva momka, Adnan i Vedran koji su uz pomoc raje iz sa sjevera organizirali razglas i za vrlo kratak period napravili kratak repertoar pjesama. Ne treba naglasavati da je Bosna bila ispunjena do poslijednjeg mjesta, pjesma "mi smo tu i stojimo sa strane" dobila je i muzicku podlogu. Uslijedili su koncerti u Fisu, kinu Bosna, Visokom koji su izmedju ostalog bili i humanitarnog karaktera.
Horde zla imaju svoje Visosti koji su uvijek bili i ostali dio urbane gerile grada Sarajeva, koji u svojim pjesmama daju podrsku voljenom FK Sarajevo. Ovim putem se zahvaljujemo momcima koji su drage volje svirali na nasim nastupima, iako nisu formalno clanovi benda. Bice lijepo svirati pred Vjecnom vatrom nadamo se vec naredne godine, kad FK Sarajevo osvoji titulu prvaka BiH...

[90minut]

PUNK IS NOT DEAD!

Punk muzika bila je dio navijacke subkulture 70-ih i 80-ih godina u Evropi. Taj trend nije zaobisao ni navijacke grupe u ex-yu, pa ni ultrase FK Sarajevo, Horde zla. Na sjevernoj strani stadiona Kosevo, od nastanka grupe 1987 godine, moglo se vidjeti mnogo sarajevskih punkera koji su podrzavali bordo tim. Logicnim slijedom dogadjaja, Horde zla 1989 godine dobile su svoj punk bend ( medju prvima u Jugoslaviji) pod nazivom Visosti Horde zla. U bendu su svirali Cenga, Drazen, Novica i Neven. Ostali su upamceni koncerti u CDA i Domu mladih na Skenderiji kad su na Bordo veceri u sklopu godisnjice Hordi zla 1990 zajedno svirali sa Partibrejkersima, Jurom Stublicem i Tifa bendom. Nazalost, agresija na BiH 1992 godine prekinula je sve aktivnosti benda. Nakon rata mnogi su se sa sjetom sjecali VHZ-a, ali nije bilo konkretne incijative da se oformi novi. Razlog je bio jednostavan. Neki novi vjetrovi puhali su Sarajevom. Horde zla su 2008 godine dobile jednu od najvecih bitaka i nakon dugogodisnjeg bojkota vracaju se na maticnu tribinu. Na sjeveru se pojavljuju neki novi urbani klinci koji su poceli sa starom furkom i zeljom da se punk furka ne ugasi. Jedne ljetne veceri 2008 godine sjedili smo u kinu Bosna i uz neformalni razgovor dosli na ideju da se VHZ reorganiziraju. Pred prvu utakmicu u sezoni sa zenickim Celikom dogovoreno je da se nakon subotnjeg duela svirka odrzi u kono Bosna. Bend cine dva momka, Adnan i Vedran koji su uz pomoc raje iz sa sjevera organizirali razglas i za vrlo kratak period napravili kratak repertoar pjesama. Ne treba naglasavati da je Bosna bila ispunjena do poslijednjeg mjesta, pjesma "mi smo tu i stojimo sa strane" dobila je i muzicku podlogu. Uslijedili su koncerti u Fisu, kinu Bosna, Visokom koji su izmedju ostalog bili i humanitarnog karaktera.
Horde zla imaju svoje Visosti koji su uvijek bili i ostali dio urbane gerile grada Sarajeva, koji u svojim pjesmama daju podrsku voljenom FK Sarajevo. Ovim putem se zahvaljujemo momcima koji su drage volje svirali na nasim nastupima, iako nisu formalno clanovi benda. Bice lijepo svirati pred Vjecnom vatrom nadamo se vec naredne godine, kad FK Sarajevo osvoji titulu prvaka BiH...

A jesi primjetio koliko je tv voditelja kroz godine bile iz te generacije Hordi od Vedrana do drugih i to iz ekipa HZ cini mi se koliko sam ja pohvatao 3 ili 4 momka na kraju jedan i dan danas komentariše.

[Zagor]

PUNK IS NOT DEAD!

Punk muzika bila je dio navijacke subkulture 70-ih i 80-ih godina u Evropi. Taj trend nije zaobisao ni navijacke grupe u ex-yu, pa ni ultrase FK Sarajevo, Horde zla. Na sjevernoj strani stadiona Kosevo, od nastanka grupe 1987 godine, moglo se vidjeti mnogo sarajevskih punkera koji su podrzavali bordo tim. Logicnim slijedom dogadjaja, Horde zla 1989 godine dobile su svoj punk bend ( medju prvima u Jugoslaviji) pod nazivom Visosti Horde zla. U bendu su svirali Cenga, Drazen, Novica i Neven. Ostali su upamceni koncerti u CDA i Domu mladih na Skenderiji kad su na Bordo veceri u sklopu godisnjice Hordi zla 1990 zajedno svirali sa Partibrejkersima, Jurom Stublicem i Tifa bendom. Nazalost, agresija na BiH 1992 godine prekinula je sve aktivnosti benda. Nakon rata mnogi su se sa sjetom sjecali VHZ-a, ali nije bilo konkretne incijative da se oformi novi. Razlog je bio jednostavan. Neki novi vjetrovi puhali su Sarajevom. Horde zla su 2008 godine dobile jednu od najvecih bitaka i nakon dugogodisnjeg bojkota vracaju se na maticnu tribinu. Na sjeveru se pojavljuju neki novi urbani klinci koji su poceli sa starom furkom i zeljom da se punk furka ne ugasi. Jedne ljetne veceri 2008 godine sjedili smo u kinu Bosna i uz neformalni razgovor dosli na ideju da se VHZ reorganiziraju. Pred prvu utakmicu u sezoni sa zenickim Celikom dogovoreno je da se nakon subotnjeg duela svirka odrzi u kono Bosna. Bend cine dva momka, Adnan i Vedran koji su uz pomoc raje iz sa sjevera organizirali razglas i za vrlo kratak period napravili kratak repertoar pjesama. Ne treba naglasavati da je Bosna bila ispunjena do poslijednjeg mjesta, pjesma "mi smo tu i stojimo sa strane" dobila je i muzicku podlogu. Uslijedili su koncerti u Fisu, kinu Bosna, Visokom koji su izmedju ostalog bili i humanitarnog karaktera.
Horde zla imaju svoje Visosti koji su uvijek bili i ostali dio urbane gerile grada Sarajeva, koji u svojim pjesmama daju podrsku voljenom FK Sarajevo. Ovim putem se zahvaljujemo momcima koji su drage volje svirali na nasim nastupima, iako nisu formalno clanovi benda. Bice lijepo svirati pred Vjecnom vatrom nadamo se vec naredne godine, kad FK Sarajevo osvoji titulu prvaka BiH...

De @Laznjak , imali kakvih jos prica... Il neko drugi... Jedna od zanimljivih tema na nasem forumu..

[Miljacka]

Lech Poznan - Sarajevo 1:0

Uh kako ovo zapoceti...

Kada je celavi Infantino spojio nas i Lech, rezultat je pao u totalno drugi plan. Sjecam se da sam bio na poslu i dobio sms poruku od jako dobrog prijatelja "Naostri noz, idemo u Poljsku"
Svi smo bili svjesni ko nam dolazi u grad i o kakvoj huliganskoj kremi se radi. I svi smo vidjeli sta se desilo i kako je sve proslo, pa je na red doslo i gostovanje u Poljsku. Skupljanje para, pripreme, organizacija za odlazak je pocela vec dosta ranije prije samog njihovog gostovanja nama, pa je pred polazak ostalo jos samo da krenemo Kada se napokon docekao i taj dan, skupljam se sa svojim mahalcima, sjedamo u park, cuga se, pusi se, zajebaje se raja...Raspolozenje na nivou jer kako i ne bi, idemo na gostovanje u Poljsku .
Stigli na Kosevo, dva busa vec cekaju, odlicni busevi bas, raja se skuplja, posljednje pripreme se obavljaju i napokon krecemo na (po meni) najzvucnije i najzajebanije gostovanje u historiji grupe. Krecemo lagano, vozac upozorava da je pusenje zabranjeno, mi se kao slozimo s njim i dogovaramo se da nema pusenja. Vec u Kaknju se vrsi pritisak na istog da se stoji ispod sibera dok se pusi, on popusti, da bi vec kroz Zenicu nonsalantno raja pusila i zajebavala se kao da se radi o Alijinoj Ljaljic krntiji sa kojom putovasmo kroz Bosnu godinama Na granici sa hrvatima odlicna atmosfera, zajebancija na nivou, ma sve 5, cak nam granicarka "ide niz dlaku" govoreci nam kako ne shvata zasto smo mi navijaci vazda na udaru i kako se ovakvi pretresi vrse samo nad nama i nekim ekstremnim slucajevima. Nastavljamo dalje, Sloveniju prepisali i gazimo prema Ceskoj punom parom, sve to propraceno odlicnom zajebancijom u busu i strasnom atmosferom. Kada smo stigli pred Prag upali smo u neke guzve tu i u samom gradu, pa smo promasili neko skretanje da bi se zbog toga peglali bar jos sat po guzvarama Praga, pa se i tu malo nervoza uvukla u raju, ali kad smo stigli pred hotel Fortuna na sve to se zaboravilo, ide cekiranje, tusiranje, sova ko je bio za istu i onda odlazak u grad. Tramvajem smo isli neke 22-23 stanice do centra grada da bi glavnim trgom prosetali i pokazali se eventualno domacinima da smo tu. S obzirom da je Prag prava metropola, grad gori, ulice su pune, sve vrvi od turista, pa malo upadamo u guzvu usporavamo kretanje, opet nervoza kod pojedinih, tako da dogovaramo da se rastavimo u manje grupice i da ide svako za svojom zajebancijom, ali i da se u dogovoreno vrijeme svi nadjemo na trgu, sto je kasnije ispostovano. Jos neko vrijeme smo proveli na trgu, tu se zezali, pjevali, jednu baklju upalili. Nista se nije desilo sa domacima. Onda je uslijedio povratak u hotel, interna zajebancija po sobama do spavanja. Ujutro budjenje, dorucak zezancija jos nekih satak-dva tu ispred i polazak dalje. Na autoputu u Drezdenu nas ceka jos jedan autobus drezdenovaca i nekoliko nasih iz dijaspore s njima te na mjestu na kojem smo se nasli smo proveli jos satak vremena da bi nastavili ka Poljskoj. Stizemo na granicu gdje nas vec ceka policija i samo iz njima poznatog razloga nas zadrzava tu pozamasan period zbog kojeg, kasnije ce se ispostaviti, kasnimo na tekmu dobrih 40 minuta
Krecemo pod pratnjom policije, helikopter ma "ceo fazon". Stizemo na stadion s pjesmom, nevjerovatan osjecaj pri samom ulasku, milion nekih stikera svih poljskih grupa koje su tu gostovale, stadion ogroman, prelijep, ma bas mocan osjecaj. Kad smo usli grupica pored nas iza gola mase zastavom Srbije provocirajuci nas, ne obaziremo se previse, formiramo kop i do kraja tekme strasno navijanje koje nije uspio pokvariti rezultat koji je velikoj vecini ionako bio vec ocigledan, pa se boljem nismo ni nadali. Ostajemo nekih pola sata-45 minuta poslije tekme na tribini, na izlasku sa stadiona (vjerovatno ista) grupica domacih uzvikuje Srbija, naziva nas nekim standardnim prekodrinskim izrazima i tu sve zavrsava na tome. Polazak kuci tezak i sumoran, ja licno sam 70% istog prespavao pa se i ne sjecam nekih stvari da su se desile, a da su vrijedne spomena. Uglavnom, gostovanje koje cu sigurno zapamtiti i koje ce dugo vremena biti broj 1. uz Atinu sa navijackog aspekta.

[Zagor]

6. dio: Horde zla zapad, priča koja se neće ponoviti

Izlazak sa utakmice protiv Zrinjskog i odluka o bojktu organizovanog odlaska na stadion značila je kraj svih aktivnosti vezanih za stadion.Ipak, najvažnije od svega, ekipa koja je pokrenula stvari sa mrtve tačke ostala je na okupu. Iako više nije bilo navijanja na sjeveru Koševa, druženja su nastavljena i jezgro grupe koja je odlučila vratiti Horde zla na zasluženo mjesto nastavilo je kovati planove o povratku na mjesto gdje je oduvijek i pripadala.
Svjesni činjenice da u takvim okolnostima 20-ak ljudi ne može učiniti mnogo toga, cilj je bio proširiti ideju među navijačima koji su iz nekih svojih razloga ostali na sjeveru, a nisu se slagali sa tadašnjim vodstvom grupe.

Ekipa koja je izašla sa sjevera na utakmici sa Zrinjskim okupljala se na zapadnoj tribini. Na utakmice se odlazilo „opušteno“, bez obilježja, s ciljem da se grupa održi na okupu, a takoreći usput, pokušavali su pronaći način da se vrate na sjever.

Kako je vrijeme prolazilo, sve više navijača sa sjevera shvatalo je šta se tamo dešava i sa kakvim ljudima imaju posla i polako su počeli da napuštaju svetu tribinu i priključuju se opoziciji koja je svakim danom bila sve brojnija i jača. U međuvremenu je na sjeveru formirano nekoliko podgrupa koje su činili mlađi momci, ali koji još uvijek nisu željeli izaći sa tribine, već su samo otežavali stvari, jer su ih agenti koristili u svoju korist kako bi pokazali da se na sjeveru radi i navija te da imaju podršku novih naraštaja, dok su „opoziciju“ optuživali za sve loše što se dešavalo.

Razočaranje ekipe zbog bojkota i nedostatak utakmica na svojoj koži najbolje su osjetili protivnički navijači koji su redovno izvlačili deblji kraj u sukobima oko Koševa. Ništa bolje nisu prolazili ni gradski rivali, koji su svako malo morali ljubiti sveti sarajevski asfalt.

Tokom zimske pauze u sezoni 2006./2007., nakon brojnih sastanka, pregovora i dogovora, donesena je odluka da se grupa mora vratiti navijanju na ovaj ili onaj način.

Kako je bilo jasno da ne postoji dovoljno snage za povratkom na sjever, odlučeno je da s navijanjem počne na zapadnoj tribini, između ulaza do sjevera. U međuvremenu je izvršeno jako lobiranje među momcima na sjeveru pa se nekoliko čitavih podgrupa odlučilo priključiti pokretu otpora.

Kako niko nije mogao predvidjeti reakciju agenata, a vladala je i određena doza nepovjerenja prema momcima koji su se tek priključili priči borbe za ideale, skovan je plan da se na prvu utakmicu proljetne polusezone na Koševu protiv Žepča krene bez obilježja, a da na utakmici neće biti navijanja, već će biti okačen samo mali trans Horde zla. Ako stvari budu dobro funkcionisale na trećoj utakmici bi krenuli s pjesmom. I tako i bi.

Prva utakmica te polusezone bila je sa Žepčem, koje je tada još uvijek igralo u Premijer ligi. Na utakmicu je krenulo između 50 i 70 navijača. Pjesma se pjevala do stadiona, ali je na tribini vladao muk. Nervoza je bila velika, ali je bilo jasno da će priča izaći na dobro i da će se na trećoj utakmici skupiti još više ljudi te da će se krenuti s navijanjem. Sve je prošlo bez incidenata i uz radoznale poglede taktičara sa zapada. Pojavljivanjem na zapadu opozicija je dobila na desetina pristaša, pa je grupa na narednoj utakmici bila znatno veća.

Ostao je još treći, posljednji i najvažniji test. Naredna utakmica bila je protiv Slavije u Kupu BiH 11. aprila 2007. godine. Korteo je prošao gradom, a na trbini je između dva ulaza okačen veliki bijeli transparent Horde zla. Nakon toliko vremena i borbe, opozicija se sa stilom vratila na stadion i počela s navijanjem. Iako su svi ostali na stadionu bili zbunjeni onim što vide, to nikoga nije omelo da navija iz petnih žila i ostavi srce, grlo i dlanove na stadionu.

Bio je to početak priče o pokretu Horde zla zapad, koji se i danas pamti i prepričava zbog nevjerovatnog drugarstva koje je tada vladalo među momcima na tribini koji su navijali iskreno i srcem sa željom da se jednog dana vrata na mjesto koje je bilo udaljeno svega 50-ak metara od njih.

hordezla.ba