Na današnji dan 1997. godine, FK Sarajevo je osvojilo Kup na Koševu pobjedom nad gradskim rivalom.
Sarajevo je dominiralo već od prve minute, a u 30. minuti uslijedilo je veliko slavlje. Elvedin Beganović prolazi po aut-liniji, ubacuje loptu u srce šesnaesterca gdje je sam ostao Senad Repuh koji majstorski zakucava loptu pod prečku Hurtićevog gola. Pet minuta prije kraja susreta, dogodio se trenutak odluke. Almir Turković je lijepo proigrao Uščuplića koji ulazi u šesnaesterac i lažnjakom vara Kurta, ali ovaj zaustavlja loptu rukom te sudija Ibrišimbegović opravdano pokazuje na bijelu tačku. Dugo su trajali protesti fudbalera Željezničara, a u gužvi koja je nastala najdeblji kraj izvukao je Dženan Uščuplić koji je za samo 15 sekundi dobio dva žuta kartona te je isključen iz igre. Obzirom da se upravo on spremao izvesti jedanaesterac, njegovu ulogu je preuzeo Amar Ferhatović koji je samo par minuta ranije ušao u igru. Ferhatović je namjestio loptu na bijelu tačku, a potom snažnim udarcem po sredini gola savladao Hurtića i riješio pitanje pobjednika.
Kada je travnički sudija Ibrišimbegović odsvirao kraj susreta, nastalo je veliko slavlje među igračima i navijačima Sarajeva.
Premijerligaški klasik i nestvarni povratak Sarajeva
Na današnji dan, 25. septembra 2002. godine, Sarajevo je remiziralo na Koševu sa Širokim Brijegom rezultatom 4:4.
Jesenji dio sezone 2002/03., navijači Sarajeva će definitivno pamtiti po velikim preokretima bordo tima. Za manje od mjesec dana, fudbaleri Husrefa Musemića su se čak četiri puta u velikim utakmicama vraćali iz rezultatskog minusa. Sve je počelo krajem augusta, revanš utakmicom pretkola Kupa UEFA protiv češke Sigme, kada je Sarajevo nakon minusa iz prve utakmice, te vodstva Čeha poslije prvog poluvremena, uspjelo slaviti rezultatom 2:1, a potom se boljim izvođenjem penala plasirati u prvo kolo najmasovnijeg evropskog takmičenja. A onda je uslijedilo šest dana u kojima su fudbaleri Sarajeva pokazali nevjerovatnu mentalnu snagu. Istanbulskih 2:2, nakon što je Besiktas imao prednost od 2:0 na poluvremenu, remi u gradskom derbiju protiv Željezničara koji je do 15 minuta prije kraja imao vodstvo, te jedna od najlegendarnijih utakmica Premijer lige BiH, ona protiv Širokog Brijega.
Pred Sarajevom je bio pakleni raspored. Samo šest dana nakon gostovanja u Istanbulu, te tri dana nakon derbija na Grbavici, Sarajevo je na Koševu ugostilo Široki Brijeg. Gosti iz Hercegovine na naš najveći stadion su stigli sa željom da pokušaju iskoristiti umor domaćih fudbalera i tako dođu do trijumfa.
prkos velikoj kiši koja je čitav dan padala u glavnom gradu BiH, na tribinama se okupilo oko 4.000 navijača koji su mogli uživati u sjajnoj fudbalskoj predstavi. Sarajevo je ofanzivno krenulo već od samog starta utakmice, a prvu priliku imao je Emir Obuća u 6. minuti, ali Melher zaustavlja njegov udarac. Nešto kasnije pokušao je i Mirzet Krupinac nakon kornera, ali bez promjene rezultata. U 18. minuti ponovo je u prilici Obuća, ovog puta nakon ubacivanja sa desne strane, ali sa samo pet metara šutira tik pored stative.
A onda je u 22. minuti uslijedio hladan tuš za domaće navijače. Juričić je iskoristio jedan nesporazum Krupinca i Zukića, ukrao loptu i uposlio Hrvoja Ercega koji matira Alena Kraka za 0:1. Nije se dugo čekalo na odgovor bordo tima, obzirom da je samo dvije minute kasnije Obuća ponovo u prilici. Ostao je sam, iskosa na desetak metara od gola Melhera, ali golman gostiju uspijeva izbaciti loptu u korner.
U 31. minuti proključale su tribine Koševa. Akciju Sarajeva na lijevoj strani je započeo Albin Pelak, koji na vrhu šesnaesterca pronalazi Emira Obuću. Napadač Sarajeva je primio loptu, a potom petom uposlio Faruka Ihtijarevića, kojeg s leđa obara stoper gostiju Radovanić. Fudbaleri u bordo dresovima su tražili jedanaesterac, ali je pištaljka glavnog sudije Dominkovića ostala nijema, što je izazvalo buru protesta igrača i navijača Sarajeva. Dvije minute kasnije, novi šok za domaće navijače, nakon jednog brzog kontranapada gostiju, Erceg postiže svoj drugi pogodak.
Konačno, u 37. minuti, Sarajevo uspijeva postići gol. Nakon jednog kornera, lopta dolazi do Ihtijarevića koji upošljava Obuću. Njegov prvi udarac uspijeva zaustaviti Melher, ali je Obuća iz drugog pokušaja ipak uspio savladati gostujućeg golmana za konačan rezultat prvog poluvremena.
Drugo poluvrijeme donijelo je novu ofanzivu Sarajeva, a prvu priliku imao je Alen Škoro već u 48. minuti, ali šutira preko gola. Dvije minute poslije, ponovo je u prilici Škoro, ovog puta njegov udarac je bio precizniji, ali Melher brani. Golman gostiju je u 55. minuti zaustavio i udarac Adnana Osmanhodžića, a samo minut kasnije pokušao je i Ihtijarević, ali njegov šut sa osam metara odlazi za par centimetara iznad prečke. U 58. minuti pokušaj Obuće sa desetak metara ponovo zaustavlja Melher.
I kada se činilo da gol gostiju visi u zraku, Široki je stigao do nova dva gola. Oba gola su pala po istom receptu. Erceg je pobjegao svojim čuvarima i uposlio Juričića koji najprije u 65. minuti pogađa za 1:3, a pet minuta kasnije za 1:4.
Vrijeme na koševskom semaforu je nemilosrdno otkucavalo. Petnaest minuta prije kraja, Široki Brijeg je imao tri gola prednosti te super raspoloženog Melhera na golu. Uz katastrofalno suđenje Dominkovića, koji je odugovlačio prilikom svakog prekida, a pogotovo kod dodjeljivanja žutih kartona, činilo se da su tri boda već sigurno na putu za Hercegovinu. Tako su vjerovatno razmišljali svi osim Musemića i njegovih fudbalera. Trener Sarajeva je još u 60. minuti, pri rezultatu 1:2 na teren poslao iskusnog Džemu Smječanina, a upravo je on bio pokretač velikog preokreta.
Njega je u 76. minuti dubinskom loptom uposlio imenjak Berberović, pobjegao je svojim čuvarima i pogodio za 2:4. Četiri minute kasnije, Musemić povlači još jedan ključni potez i u igru uvodi Muamera Kurtu. Ulaskom Kurte, Smječanina i Osmanhodžića, započela je prava opsada gola Širokobriježana koja je rezultirala novim sjajnim prilikama. Prvo je Melher po ko zna koji put zaustavio udarac Obuće, a potom se Ihtijarević našao u izglednoj poziciji, ali se umjesto šuta odlučio na pas prema Osmanhodžiću kojeg presijeca odbrana gostiju.
Ipak, dvije minute prije kraja, nastala je prava ludnica na tribinama. Kurto je topovskim udarcem sa 30 metara iznenadio Melhera i doveo Sarajevo na prag izjednačenja. Vrijeme je isteklo, sudijska nadoknada je već počela, a Sarajevo je uspjelo ono što se činilo nemogućim, ostati neporaženo u ovom meču. Bila je to akcija u kojoj su učestvovali gotovo svi napadači bordo tima, a na kraju je Smječanin sa lijeve strane poslao jednu loptu u visokom luku u šesnaesterac gostiju i na pravom mjestu pronašao rezervistu Kurtu koji udarcem iz prve matira Melhera za veliko slavlje na tribinama.
Svetozar Vujović je jedan od rijetkih ljudi koji su za Sarajevo bili vezani i srcem i dušom. Rođen je 3. marta 1940. godine u malom mjestu Bajci, pored Bileće, a već u djetinjstvu se sa roditeljima doselio u Sarajevo. Fudbalom se počeo baviti 1957. godine, kada je pristupio juniorima Radnika iz Hadžića, a već dvije godine kasnije počela je njegova bordo priča. U ljeto 1959. godine, Vujović postaje član FK Sarajevo u kojem je ostao sve do kraja života i to u tri uloge, igrača, tehničkog referenta i direktora.
Za prvi tim Sarajeva debitovao je 19. juna 1960. godine, u posljednjem prvenstvenom kolu, na gostovanju kod Radničkog u Beogradu (4:4), kada je u finišu meča zamjenio standardnog prvotimca Ivicu Mioča. Već u idućoj sezoni, Vujović se nametnuo treneru Brozoviću i postao je nezamjenjiv prvotimac. Iako još dvadesetogodišnjak, sa ukupno 21 odigranom utakmicom bio je drugi najstandardniji prvotimac te sezone. Ni promjena trenera nije puno utjecala na njegove sjajne igre.
Dolaskom Ratomira Čabrića, Vujović je i dalje ostao prvi izbor na beku, a najbolja nagrada za sjajne partije stigla je 1962. godine, kada je pozvan u mladu reprezentaciju Jugoslavije, za koju je ukupno upisao dva nastupa. U oktobru 1963. godine, stigla je i kruna karijere, kada je na njegovu adresu stigao poziv za prijateljsku utakmicu „A“ timova reprezentacija Jugoslavije i Rumunije. Iako su mu mnogi predviđali veliku reprezentativnu karijeru, njegov patološki strah od visine, ga je spriječio da se ustali na bekovskoj poziciji u reprezentaciji. Vujović je plavi dres oblačio u 8 navrata, a u dva susreta je na bekovskoj poziciji igrao u tandemu sa još jednim prvotimcem Sarajeva, Mirsadom Fazlagićem. Zbog straha od visine, Vujović je morao odbijati pozive selektora Lovrića, pa ga je ovaj odlučio skroz prekrižiti, pa zbog toga, nakon Olimpijskih igara 1964. godine, više nije nastupao za državni tim.
Vujović je, iako sa samo tri nastupa, bio i član prve šampionske generacije Sarajeva. Naime tada je prva dva susreta morao preskočiti radi isključenja u posljednjem kolu prethodne sezone, a nakon što je nastupio na iduća tri susreta, skupa sa prvim golmanom Muftićem se morao pozdraviti sa saigračima, jer su otišli na obavezno jednogodišnje odsluženje vojnog roka. Sarajevo, koje su već ranije napustili Ristić i Mušović (otišli u Hajduk), a povrijedili se Ferhatović i Biogradlić, niko nije ozbiljno shvatao, što je bordo tim na najbolji mogući način iskoristio i osvojio šampionsku titulu.
Nakon povratka iz JNA, Vujović je zaigrao na poziciji centarhalfa, sa kapitenskom trakom u ruci. Posebno priznanje mu je stiglo u ljeto 1970. godine, kada je izabran za Predsjednika savjeta profesionalnih fudbalera Jugoslavije. Ipak sve češće povrede, primorale su ga da dosta rano počne razmišljati, pa je u jesen iduće godine i definitivno okačio kopačke o klin. Karijeru je završio u jesen 1971. godine, a ukupno u dresu Sarajeva je odigrao 300 zvaničnih utakmica, te postigao 3 gola. Računajući i nezvanične utakmice, Vujović je bordo dres oblačio 444 puta, po čemu je drugi igrač sa najviše nastupa za Sarajevo, nakon legendarnog Ibre Biogradlića.
Poslije završetka igračke karijere, dvije godine je obavljao posao tehničkog referenta ekipe, a 1974. godine izabran je za direktora FK Sarajevo. Tu poziciju je časno i pošteno obavljao punih 18 godina, tačnije sve do početka agresije na našu zemlju. Njegov jedini cilj je bio da od Sarajeva napravi renomiran Klub, a poznat je bio i po tome što je uvijek i na svakom mjestu branio interese kluba, igrača i navijača. Ni u najtežim trenucima za grad i klub, Vujović nije napuštao svoje Sarajevo. Ostao je i sanjao o tome kada će momci u bordo dresovima ponovo istrčati na Koševo. Ipak to nije dočekao, 16. januara 1993. godine je prestalo da kuca njegovo srce. Srce koje je 35 godina kucalo samo za Sarajevo. Danas, svečani salon u prostorijama kluba nosi njegovo ime i svakodnevno podsjeća sve generacije kluba na lik i djelo legende Svetozara Vujovića.
Vjerovatno će mnogi, dok danas budu čitali naslov, ali i podnaslov ovog teksta, ostati potpuno zbunjeni. Pogotovo oni koji koriste Facebook i njegovu veoma popularnu stavku Uspomene ili Memories, kod kojih će nivo zbunjenosti biti još veći. Ubijeđeni da ste godinama unazad na dan Hasetove smrti dijelili linkove koji o tome govore, Hasetove slike ili citate, ali toga u današnjim Uspomenama na vašem Facebook profilu jednostavno nema. Vjerovatno i ne čitate dalje tekst, Facebook zamjenjujete Googleom, kucate "Asim Ferhatović Hase", a tamo vam izbacuje najprije članak sa Wikipedije, a potom i sa svih drugih portala, u kojima jasno stoji da je Asim Ferhatović preminuo u noći sa 24. na 25. januar, dan nakon svog 54. rođendana.
A da li je tako? Godinama su svi portali, sve stranice na društvenim mrežama sa bordo tematikom, pa da se ne lažemo, čak i Bordo vremeplov, prenosili tu informaciju. Nekako se taj podatak da je Hase preminuo dan nakon svog rođendana uzimao zdravo za gotovo. Ipak, prije par mjeseci, istražujući biografske podatke o potpuno drugom igraču, kao i obično prva "stanica" bila mi je web stranica KJKP "Pokop". Sasvim slučajno, naišao sam na podatke o rahmetli Hasetu i ostao poprilično šokiran onim što sam vidio. Pod stavkom datum smrti, jasno je stajalo 23.01.1987...
Kao neko ko na pitanja poput Kada je rođen Safet Sušić? Kada su rođena braća Musemić? Kada je rođen Edhem Šljivo?, odgovara kao iz topa, znao sam i bez dodatne provjere da je Hase rođen 24. januara 1933. godine, a da bi datum njegove smrti, vođen onom "preminuo dan nakon 54. rođendana", trebao zapravo biti 25. januar 1987. godine. Isprva sam pomislio da je u pitanju greška na stranici Pokopa, što se veoma rijetko dešava, ali sam ipak odlučio istražiti medije. Prelistavši svu dostupnu arhivsku građu, uvjerio sam se da je podatak sa web stranice Pokopa zapravo istinit. Subotnja izdanja dnevnih novina, "od Vardara do Triglava", tog 24. januara 1987. godine bila su ispunjena vijesti o tome da je dan ranije preminuo jedan od najvećih fudbalera Jugoslavije, Asim Ferhatović Hase.
Od tog trenutka otklonjena je i svaka sumnja, jer ako je sva jugoslavenska štampa u subotu 24. januara, prenijela vijest o tome kako je dan ranije u Sarajevu preminuo Hase, te kako će se tog dana u prostorijama NSBiH održati komemoracija sa početkom u 10:30, a u 13 sati i dženaza na gradskom groblju "Bare", onda je podatak sa web stranice Pokopa zapravo tačan.
Pa kako je došlo do takve zabune svih ovih godina? Teško je sa sigurnošću reći, ali sigurno da je tome najviše doprinio podatak iz knjige Stjepana Kljujića, koju je posvetio životu najboljeg fudbalera koji se rodio u gradu podno Trebevića, gdje jasno stoji da je Hase preminuo od infarkta u noći sa 24. sa 25. januara, sa već dobrom poznatom frazom "dan nakon što je napunio 54 godine". Ko zna, možda je na sve to utjecala i pjesma čuvenog sarajevskog benda, Zabranjeno pušenje "Nedjelja kad je otišao Hase", jer 25. januar te 1987. godine zaista je padao u nedjelju.
Bilo kako bilo, sada više nema sumnje. Hase je zapravo preminuo u noći sa 23. na 24. januar, a to znači da se danas navršava punih 36 godina otkako je Baščaršija ostala bez svog najvećeg sina.
Vahidin Musemić je rođen 29. oktobra 1946. godine u Janji, kod Bijeljine, a već sa 15 godina je postao član FK Sarajevo. Pionirskom timu Sarajeva, kojeg je tad vodio proslavljeni golgeter, Dobrivoje Živkov. pristupio je 1962. godine.
Nakon što je nekoliko godina uspješno nastupao za pionirski i juniorski tim, već krajem sezone 1964/65., tadašnji trener Abdulah Gegić ga je povremeno priključivao prvom timu, a zvanični debi je imao na početku sezone 1965/66. u duelu protiv Partizana na Koševu. Do kraja debitantske sezone, ukupno je skupio 4 nastupa, a veći dio sezone proveo je igrajući za mladi tim Sarajeva.
Sezona 1966/67. je bila prva u kojoj je dobio pravu priliku i u potpunosti je iskoristio. Karijera Asima Ferhatovića je već bila na zalasku, pa je njegova devetka pripala mladom centarforu, koji je pruženu šansu iskoristio na najbolji način. Iako u prvih šest kola nije postigao nijedan gol, u naredne četiri utakmice je sebi zacementirao mjesto u prvoj postavi. Postigao je pobjedonosne golove protiv Radničkog i Zvezde, dva gola u pobjedi protiv Rijeke od 4:0, te gol za remi protiv Veleža. Upravo zahvaljujući njegovim golovima, Sarajevo se učvrstilo na prvom mjestu, pa je na Koševo stigla prva šampionska titula. Poseban pečat ovom uspjehu dao je Musemić, koji je sa 16 golova bio prvi strijelac ekipe, a ovoj cifri je dodao još šest golova u Kupu Maršala Tita, te jedan u Srednjoevropskom kupu.
Dobre igre u bordo dresu, dovele su ga do reprezentacije. Nakon dva nastupa za mladu reprezentaciju, u aprilu 1968. godine je debitovao za "A" selekciju. Tada je u dvomeču sa Francuzima, koji je odlučivao o putniku na Evropsko prvenstvo, postigao čak tri gola. Na Evropskom prvenstvu, koje se održalo u junu iste godine u Italiji, Jugoslavija je sa Musemićem u prvom timu postala viceprvak Evrope. Reprezentativni dres je nosio sve do 1970. godine, upisavši ukupno 17 nastupa uz 9 postignutih pogodaka.
U dresu Sarajeva, Musemić je i dalje bio prva zvijezda tima, ali zbog čestih povreda nikad nije uspijevao da dostigne svoju maksimalnu formu. Kao udarna igla, tima sa Koševa, bio je na meti odbrambenih igrača koji nisu birali način da ga zaustave, pa je često bio povrijeđen. Kada je u pitanju njegov golgeterski učinak, posebno je ostala upečatljiva sezona 1970/71, u kojoj je u samo 14 prvenstvenih utakmica postigao čak 12 golova i da zbog povrede fibule desne noge nije morao propustiti gotovo kompletan proljetni dio prvenstva, vjerovatno bi postao prvi strijelac šampionata. Umjesto titule prvog strijelca Prve lige, u ljeto 1971. godine osvojio je nagradu za najboljeg strijelca Ljetne lige šampiona. Godinu dana kasnije, Musemić sa Sarajevom osvaja svoj drugi trofej, Ljetnu ligu šampiona, a na kraju sezone 1972/73. napušta ekipu i odlazi na odsluženje vojnog roka.
Nakon što je proveo godinu dana u JNA, karijeru nastavlja u inostranstvu. Bio je to njegov oproštaj od dresa Sarajeva, u kojem je nastupao ukupno 182 puta, postigavši pri tome 84 gola, što ga svrstava među pet najboljih klupskih strijelaca svih vremena. Računajući i nezvanične utakmice, Musemić je upisao 293 nastupa i postigao 169 golova. Još dvije godine je nastupao za francuskog prvoligaša OGC Nice, gdje je već u prvoj sezoni postigao 11 golova iz 21 meča, ali je tokom iduće sezone, zbog sve češćih povreda, odlučio okačiti kopačke o klin.
Tako je prerano završena jedna velika karijera, koju je obilježila impozantna statistika. Nakon završene karijere, Musemić se vratio u Sarajevo. Uz svoj voljeni klub je stao i u najtežim godinama, kada je tokom rata obavljao funkciju tehničkog direktora kluba, a u rukovodećim organima kluba zadržao se i u prvim poslijeratnim godinama.
Danas je u 77. godini preminuo Vahidin Musemić, najbolji centarfor u historiji FK Sarajevo, a u znak sjećanja na velikog Musemiju, Bordo vremeplov vam donosi podsjećanje na neke od njegovih najboljih utakmica u bordo dresu.
Vahidin Musemić jedno je od najvećih imena u kompletnoj historiji FK Sarajevo. Na Koševu je ostavio neizbrisiv trag, utkao je svoje ime zlatnim slovima u sve historijske knjige bordo kluba, a praktično do posljednjeg dana svog života nije krio neizmjernu ljubav koju je osjećao prema voljenom klubu. Bio je istinski primjer klupske legende, kojeg su cijenili svi navijači širom bivše države. U znak sjećanja na našeg velikana, Bordo vremeplov vam donosi podsjećanje na devet utakmica u kojima je legendarni igrač, sa brojem 9 na leđima, naprosto blistao.
30. oktobar 1966. Sarajevo - Crvena zvezda 1:0
Dan kada je Hase dobio nasljednika
Sezona 1966/67. ostaće zauvijek zapamćena po tome što je Sarajevo te godine prvi put dostiglo fudbalski Olimp i postalo šampion Jugoslavije, ali i po tome što je te godine, velikan tima sa Koševa, Asim Ferhatović Hase rekao svoje posljednje zbogom aktivnom igranju fudbala. Sudbina je htjela da baš u toj sezoni, koševska publika dobije svog novog ljubimca i čovjeka koji će dostojanstveno naslijediti Hasetovu devetku - Vahidina Musemića. Sarajevo je u prvih devet kola te sezone bilježilo sjajne rezultate, čvrsto držalo lidersku poziciju, a mladi Musemić je bio udarna igla navalne petorke bordo tima. Derbi susret desetog kola sa Crvenom zvezdom, Musemić je dočekao u sjajnoj formi. U prethodna tri kola postigao je ukupno četiri pogotka, a sjajnu formu potvrdio je i u meču sa crveno-bijelima. Samo dan nakon što je proslavio svoj 20. rođendan, Musemić je u velikom stilu srušio Crvenu zvezdu, postigavši jedini pogodak na meču, pet minuta prije kraja utakmice. Sarajevo je slavilo minimalnu pobjedu kojom se učvrstilo na liderskoj poziciji na tabeli, a odmah nakon posljednjeg sudijskog zvižduka, u teren su utrčali navijači bordo tima. Publika je svog novog ljubimca iznijela na rukama sa terena koševskog stadiona. Zvijezda je rođena.
Musemić pred golom Zvezde
Pored sjajnih igara u prvenstvu, Sarajevo je u sezoni 1966/67. bilježilo odlične rezultate i u Kupu Maršala Tita, gdje je po treći put u svojoj historiji stiglo do polufinala. Za razliku od prethodna dva puta, kada tim sa Koševa nije uspijevao preskočiti i tu posljednju prepreku na putu do finalne utakmice, ovog puta je bordo tim ostvario zacrtani cilj. Na Koševu je te aprilske srijede gostovao beogradski Partizan, a u sjajnoj atmosferi, pred oko 35.000 navijača, Sarajevo je slavilo minimalnu pobjedu rezultatom 1:0. Strijelac gola vrijednog plasmana u prvo finale Kupa, bio je upravo Musemić u 24. minuti utakmice.
02.07.1967. Sarajevo - Čelik 5:2
Prva šampionska titula
Posljednje prvenstveno kolo, Sarajevo je dočekalo kao lider na tabeli i sve što je bilo potrebno za ostvarenje sna, bila je još pobjeda protiv posljednjeplasiranog Čelika, na prepunom Koševu. Napadački trojac kojeg su činili Musemić na centarforu, te Boško Antić i Boško Prodanović na krilima, tokom cijele sezone nemilice je rešetao protivničke mreže, a u golgeterskom stilu su i završili ovu sezonu. Sarajevo je već u šestoj minuti povelo golom Musemića, nakon čega je uslijedio pravi šok, budući da su Zeničani do 20. minute potpuno preokrenuli rezultat. I kada se među navijače bordo tima već uvukao strah od eventualnog gubitka šampionskog naslova, na scenu je ponovo stupio Musemić. On je u razmaku od 34. do 37. minute postigao još dva gola, kompletiravši tako svoj prvi het-trik u bordo dresu. Sarajevo je do kraja meča preko Antića i Prodanovića uspjelo postići još dva gola i tako ovjeriti dolazak prve šampionske titule u grad na Miljacki.
Musemić i Prodanović pred golom Čelika
24.03.1968. Sarajevo - Proleter 6:1
Asistencije vrijedne selektorskog poziva
Nakon osvajanja šampionske titule, uslijedila je rezultatska kriza bordo tima. Aktuelni šampion se nakon 17 odigranih kola nalazio na pretposljednjem mjestu na tabeli, pa u meču 18. kola sa Proleterom na Koševu, nije imao pravo na kiks. Uoči utakmice, pažnja cjelokupne fudbalske javnosti u Jugoslaviji bila je usmjerena prema saveznom kapitenu nacionalnog tima, Rajku Mitiću, koji je dan nakon utakmica 18. kola trebao objaviti konačni spisak reprezentativaca za dvomeč četvrtfinala Kupa evropskih nacija protiv Francuske. Na spisku su se trebala naći i trojica fudbalera Sarajeva, Mirsad Fazlagić, Boško Antić i Vahidin Musemić, što je naišlo na negodovanje iz beogradskih krugova, smatrajući da pretposljednja ekipa šampionata ne zaslužuje da ima trojicu fudbalera na spisku. Da je selektor ipak bio u pravu, pokazala je upravo utakmica protiv Proletera. Sarajevo je podsjetilo na šampionske dane i pregazilo tim iz Zrenjanina sa ubjedljivih 6:1. Iako je Boško Antić postigao četiri pogotka, a Fahrudin Prljača dodao još dva, prvo ime susreta ipak je bio sjajni Musemić koji je upisao čak četiri asistencije, a pored toga je i pripremio još nekoliko sjajnih šansi za svoje kolege iz napada, koje su ipak ostale neiskorištene. Narednog dana je Rajko Mitić ozvaničio svoj spisak, a već 6. aprila, Musemić je debitovao za nacionalni tim i postigao svoj prvi gol u reprezentativnom dresu. Musemić je postigao još dva gola i u revanš susretu u Beogradu, te je sa ukupno tri gola bio jedan od najzaslužnijih za plasman Jugoslavije na završni turnir u Italiji.
01.09.1968. Sarajevo - Čelik 4:0
Novi het-trik u mreži Zeničana
Sezonu 1968/69. ekipa Sarajeva je otvorila sa dva vezana gostujuća meča u kojima je osvojilo tri od moguća četiri boda, te je u sjajnoj atmosferi dočekalo utakmicu trećeg kola i gostovanje zeničkog Čelika na Koševu. Zeničani su se nakon godinu dana izbivanja iz društva najboljih, ponovo vratili u Prvu ligu, a slično kao i u posljednjem susretu ova dva tima, odigranom 14 mjeseci ranije, prvo ime susreta bio je Musemić. On je postigao tri gola, a sudbinu Zeničana zapečatio je kapiten Fazlagić koji je deset minuta prije kraja postavio konačnih 4:0.
15.09.1968. Sarajevo - Dinamo 3:2
Trijumf za čelo tabele
Četrnaest mjeseci nakon osvajanja titule, Sarajevo se u petom kolu sezone 1968/69. ponovo vratilo na čelo tabele. Sarajevo je na startu te sezone igralo sjajno, a u duelu petog kola protiv Dinama imalo je priliku da eventualnim trijumfom preuzme prvo mjesto na tabeli. Početak susreta je donio hladan tuš za oko 10.000 domaćih navijača, jer je Zambata već u 6. minuti doveo Dinamo u vodstvo od 0:1. Sarajevo se do odlaska na odmor vratilo u igru, te golom Musemića stiglo do izjednačenja. Osam minuta igre u nastavku bilo je dovoljno gostima da dođu do novog vodstva, ali je Sarajevo na krilima Musemića uspjelo potpuno preokrenuti rezultat. Najprije je Musemić u 61. minuti izborio penal, kojeg je u gol pretvorio Antić, a potom je devet minuta kasnije asistirao Prljači za pobjednosni pogodak.
06.09.1970. Sarajevo - Olimpija 3:2
Veliki i tužni dan za Musemića [/size]
Pored sjajnih igračkih kvaliteta i golgeterskih sposobnosti, Musemićevu karijeru obilježio je izuzetan temperament, zbog kojeg je često bio na meti prvoligaških sudija, koji su ga čak osam puta isključivali iz igre. Ako postoji jedna utakmica koja na najbolji način opisuje Musemićevu karijeru, onda je to upravo duel sa ljubljanskom Olimpijom, odigran u septembru 1970. godine. Musemić je tog dana bio neuhvatljiv za svoje čuvare, te je već do 33. minute uspio upisati svoj treći het-trik u dresu Sarajeva. Bordo tim je zahvaljujući nezaustavljivom Musemiću na odmor otišao sa prednošću od 3:2, a mrlju na još jednu sjajnu partiju bordo devetke, bacila je situacija iz 68. minute. Popadić je po ko zna koji put na tom meču grubo faulirao Musemića, koji je izrevoltiranim njegovim startom udario lijevog beka gostiju, zbog čega mu je sudija Radunović pokazao put u svlačionicu.
07.03.1971. Sarajevo - Bor 4:0
Het-trik za prekid neugodne tradicije
Prvo proljetno kolo sezone 1970/71. donijelo je duel Sarajeva i Bora na Koševu. Bio je to treći duel ova dva tima u glavnom gradu BiH, a rudari iz Bora su na oba prethodna gostovanja na Koševu uspjeli ostati neporaženi. Da i ovog puta ne bude tako, pobrinuo se upravo Musemić. On je u razmaku od 15. do 43. minute uspio kompletirati svoj četvrti het-trik u bordo dresu, pokazavši tako da je i dalje najubojitija devetka jugoslavenskog fudbala.
Musemić postiže prvi gol u meču sa Borom
17.12.1972. Sarajevo - Čelik 4:0
Rekordni peti het-trik
Da su Zeničani bili omiljena Musemićeva mušterija, potvrdio je i posljednji meč jesenjeg dijela prvenstva u decembru 1972. godine. Sarajevo se pod palicom Abdulaha Gegić ponovo vratilo u vrh prvoligaške tabele, a u duelu sa Čelikom imalo je priliku da pobjedom prezimi na visokom petom mjestu na tabeli. Prvo ime susreta bio je Musemić, koji je postigao svoj peti het-trik u bordo dresu, te se tako izjednačio sa legendarnim Dobrivojem Živkovom, te su njih dvojica do danas ostali jedini igrači u historiji bordo tima koji su pet puta postizali tri ili više golova na jednom meču.
Na današnji dan 1967. godine FK Sarajevo osvojio prvu titulu prvaka Jugoslavije
Na današnji dan 1967. godine FK Sarajevo je osvojio prvu titulu prvaka Jugoslavije! Sarajevo je u posljednje kolo ušlo s dva boda prednosti u odnosu na drugoplasirani Dinamo, te je za konačnu ovjeru titule bio potreban još samo jedan bod u duelu sa Čelikom na Koševu.
Sarajevo je zahvaljujući visokoj pobjedi 5:2 zadržalo dva boda prednosti i šampionsko slavlje je moglo početi. Grad Sarajevo dobio je svog prvog šampiona.
Šampionski tim su činili:
Ibrahim Sirćo, Mirsad Fazlagić, Fuad Muzurović, Sead Jesenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević, Boško Antić, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić, Asim Ferhatović, Svetozar Vujović i Refik Muftić. Šef stučnog štaba bio je Miroslav Brozović, pomoćnik Franjo Lovrić, dok je Ibro Biogradlić bio tehnički rukovodilac.
Yugoslav First League - ⭐️⭐️
Bosnian Premier League - ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️
Bosnian Cup - ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️
ŽIVOTNA PRIČA
Spencer sa Koševa, Vahidin Musemić: Buntovni i neustrašivi golgeter zauvijek je otišao u legendu
Legende su nastale iz tame, kovane od vatre i stvorene iz teškoća. Baš takva je priča Vahidina Musemića, neustrašivog golgetera sa Koševa, po kojem su navijači Sarajeva davali imena svojoj djeci i koji je danas zauvijek otišao u legendu.
I dok ime Alberta Spencera vjerovatno ne znači mnogo ljubiteljima nogometa u Evropi, itekako znači starijim navijačima FK Sarajevo, ali i onim nešto zagriženijim ljubiteljima bordo kluba, koji će na pomen Spencera pomisliti samo jedno - Vahidin Musemić!
Ekvadorski napadač Alberto Spencer (1937. - 2006.), najbolji strijelac svih vremena Copa Libertadoresa sa 54 gola, obilježio je zlatnu eru urugvajskog Penarola tokom 60-ih godina prošlog stoljeća kada je taj klub osvojio tri titule prvaka Južne Amerike i dva Interkontinentalna kupa. Sa 326 golova najbolji je strijelac svih vremena slavnog tima iz Montevidea, a posebno je plijenio u zračnim duelima i igrom glavom, zbog čega je dobio nadimak "Čarobna glava".
I baš u vrijeme kada je 1966. godine u dva meča Interkontinentalnog kupa potopio madridski Real i zadivio nogometni svijet, na Koševu je briljirao 20-godišnji napadač Vahidin Musemić, koji je svojim načinom igre neodoljivo podsjećao na Spencera. Navijači Sarajeva su mladog centarfora brzo počeli porediti sa Ekvadorcem i tako je nastao nadimak po kojem i danas mnogi pamte Musemića.
Priča o Spenceru sa Koševa počinje u rodnoj Janji, gdje je kao dječak šutirao nogometnu loptu i pokazivao afinitet prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
Ipak, kada je dječak došao na svijet, borio se s misterioznom bolešću. Ljekari su mu prognozirali još maksimalno pet mjeseci života i pomalo nemilosrdno poručili ocu da sprema dženazu, ali odlazak kod hodže spasio je Vahidinu život. Pomogao mu je dvopek, umočen u sirće.
Sa 13 godina došao je u glavni grad BiH na školovanje, a u Srednjoj zubotehničkoj školi upoznao je Stjepana Blaževića, tada već igrača Sarajeva, koji ga je i odveo na Koševo.
Musemić je potpisao ugovor u prisustvu legendarnog Haseta (Foto: FK Sarajevo / Facebook)
Musemić se pridružio pionirima 1962. godine koje je predvodio Dobrivoje Živkov, a kada je još jedan legendarni bordo as Franco Lovrić vidio kako dječak igra, oduševljeno je kazao da je pred njima buduća velika fudbalska zvijezda. Vahdin se vrlo brzo nametnuo i dobrim igrama za juniore nakon čega je priključen prvom timu.
Zvanični debi upisao je u 1. kolu na početku sezone 1965/66, sa nepunih 19 godina kada je Sarajevo na Koševu poraženo od Partizana 1:3. Bila je to čuvena generacija Partizanovih beba koja je te sezone igrala briselsko finale Kupa šampiona protiv Real Madrida (1:2), a koji su predvodili legendarni asovi poput Milutina Šoškića, Fahrudina Jusfija, Velibora Vasovića, Mustafe Hasanagića...
Musemić se kasnije prisjećao debija i duela sa čuvenim defanzivcem Vasovićem, priznavši da se uplašio i da ga je snažni stoper nakon zračnog duela i udarca koji mu je zadao, naučio jedno važno pravilo.
"Mali, nikad ne skači poslije svog čuvara, nego se trudi da uvijek prvi skočiš", rekao mu je tada legendarni Vaske, a Musemić se toga savjeta pridržavao kasnije i mnogo mu je koristio.
Na početku karijere igrao je na mjestu ofanzivnog veziste. Iako je bio visok, mršav i nejak, marljivim radom pokušavao je otkloniti nedostatke u igri. Bio je uporan i odlučan, čak iako start nije bio obećavajući. U njegova prva četiri službena nastupa, Sarajevo je isto toliko puta poraženo.
Ipak, standarni prvotimac postat će već naredne sezone (1966/67). Sarajevo je pred početak te sezone ostalo bez dva ponajbolja igrača – defanzivca Aleksandra Ristića i prvog strijelca Džemaludina Mušovića koji su prešli u Hajduk, iako su prethodno načelno dogovorili ostanak na Koševu. Refik Muftić i Svetozar Vujović morali su na odsluženje vojnog roka, dok su klupske legende i veterani Asim Ferhatović i Ibro Biogradilić najavljivali oproštaj od fudbala, ali su odlučili da nastave igrati i pomognu ekipi koja se našla u teškoj situaciji.
Navijači, suočeni s odlascima klupskih vedeta, s pravom su strahovali za opstanak u društvu najboljih, ali na kraju se desilo veliko čudo.
Sarajevo je pod nevjerovatnim oklonostima osvojilo prvu šampionsku titulu, a mladi Musemić je sa 16 ligaških golova bio prvi strijelac ekipe. Iako u prvih šest kola nije postigao nijedan gol, povreda Asima Ferhatovića protiv Rijeke promovisala ga je u prvog centarfora tima. Tada je zadužio legendarnu Hasetovu devetku, koju je u potpunosti opravdao u ostatku fenomenalne sezone. Sarajevo je stiglo i do finala Kupa u kojem je poraženo u Splitu od Hajduka sa 2:1 (prvo finale koje se igralo van Beograda op.a.), a popularni Musemija je i u tome takmičenju blistao sa šest pogodaka.
Musemić je bio najbolji strijelac Sarajeva u šampionskoj sezoni 1966/67. (Foto: FK Sarajevo / Facebook)
Velike zasluge za Musemićev rapidan napredak imao je i legendarni trener Miroslav Brozović koji je vjerovao u mladog napadača i koji je s njim dodatno radio i nakon treninga. Njegov igrački i ljudski uzor, rahmetli Asim Ferhatović Hase, kojem se kao klinac divio, također ga je naučio mnogočemu i pomogao mu je u nogometnom razvoju.
Već naredne sezone Musemić je dosegao zvjezdane trenutke karijere, posebno u reprezentativnom dresu. U Kupu šampiona Sarajevo je stiglo do osmine finala, odigravši dva nezaboravna meča sa Manchester Unitedom - ekipom koja je te sezone postala prvak Evrope. Na Koševu je bilo 0:0 uz nepriznati Musemićev gol, kada je po natpisima tadašnjih izvještača lopta prešla gol-liniju. U revanšu na Old Traffordu bilo je 2:1 za Crvene đavole, uz odličnu igru kluba sa Koševa koji je bio dostojan rival engleskom velikanu na putu do evropske titule.
Sjajne igre u dresu Sarajeva nisu promakle ni tadašnjem selektoru reprezentacije Jugoslavije Rajku Mitiću koji je mladom centarforu povjerio mjesto vođe navale. Debitovao je 6. aprila 1968. protiv Francuske (1:1) u kvalifikacionom meču za EP odigranom Marseju, postigavši jedini gol. U revanšu na beogradskoj Marakani bilo je 5:1 uz nova dva gola Musemića, te je Jugoslavija po tadašnjem sistemu takmičenja izborila plasman na završni turnir EP-a na kojem su u Italiji igrale četiri selekcije.
U polufinalu u Firenci bivša reprezentacija je igrala protiv tadašnjih svjetskih prvaka Engleza. U 86. minuti na asistenciju Musemića, legendarni Dragan Džajić postigao je gol za veliku pobjedu i plasman u finale, u kojem je Jugoslovenima rival u Rimu bila domaća selekcija Italije.
Džajić je u 39. minuti doveo Jugoslaviju u vodstvo, ali je Angelo Domenghini deset minuta prije kraja izjednačio na 1:1. Nakon što se i poslije produžetaka rezultat nije mijenjao, o pobjedniku je prema tadašnjim propozicijama odlučivao ponovljeni meč. Pamti se i velika šansa Musemića pri rezultatu 1:0, kada je Jovan Aćimović poslao oštru loptu kroz peterac, paralelno sa gol linijom. Musemić uklizao, ali je zakasnio za djelić sekunude. Umjesto lopte on je završio u mreži. Bio je to jedan od trenutaka koji je obilježio njegovu karijeru.
Rezultatu u prvoj utakmici, tendencioznim suđenjem u korist Italijana kumovao je i švicarski arbitar Gottfried Diens. Dva dana kasnije odigrana je nova utakmica. Italija je nastupila sa pet novih igrača i mnogo svježiji Azurri slavili su sa 2:0 i osvojili su prvu titulu evropskog šampiona.
Musemić nije imao sreće da tada postane nacionalni heroj, ali je odigrao fenomenalan završni turnir, te je po općoj ocjeni u tome periodu bio i najbolji centarfor Evrope. Nakon EP-a, stizale su brojne ponude, među kojima je i ona Fiorentine koja mu je nudila 100 miliona lira, ali ostao je vjeran Sarajevu.
Istina, tih godina često je bio povezivan ca Crvenom zvezdom. Beograđani su ga željeli po svaku cijenu, a i Musemić nije krio simpatije prema njima. Pogotovo što je u to vrijeme dres kluba sa Marakane nosio Dragan Džajić. Njih dvojica bili su veliki prijatelji i ubitačni tandem u reprezentaciji i pitanje je u kojem bi se smjeru odvijala Musemićeva karijera da je prešao u Zvezdu i zaigrao uz najbolje lijevo krilo svijeta.
Pored Džajića, sigurno bi se nadavao još više golova i stekao svjetsku slavu, ali na ruku mu tada nisu išla ni pravila koja igračima i pored isteka ugovora nisu omogućavala da pređu u drugi tim bez saglasnosti svoga kluba. Tako je 1969. Musemić potpisao novi četvrtogodišnji ugovor sa Sarajevom, a ostalo je zapisano da je odigrao i jednu utakmicu za Zvezdu kao gostujući nogometaš u prijateljskoj utakmici protiv Bayerna, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno.
Reprezentativac je bio sve do 1970. godine, a u žestokoj konkurenciji u plavom dresu ukupno je odigrao 17 utakmica i postigao je devet golova, iako su mnogi mišljenja da ga je Vujadin Boškov koji je naslijedio Mitića prerano otpisao.
U sezoni 1970/71 igrao je u izvanrednoj golgeterskoj formi i na samo 14 ligaških utakmica mreže je tresao 12 puta, ali zbog loma fibule propustio je gotovo kompletan drugi dio sezone što ga je koštalo titule najboljeg strijelca.
Naredne godine sa Sarajevom je osvojio Ljetnu ligu šampiona, nezvanično takmičenje koje se održavalo u periodu između 1969. i 1973. godine. Na ovom turniru učestvovali su svi poslijeratni fudbalski šampioni Jugoslavije, a koševski sastav je bio jedan od osvajača.
Musemić je 1973. godine otišao na odsluženje vojnog roka, a nakon što je ispunio i tu obavezu, 1974. godine dobio je ponudu francuske Nice koju je sa klupe predvodio legendarni Vlatko Marković. Na njegov nagovor preselio se na Azurnu obalu, gdje je proveo dvije sezone. U prvoj je na 21 utakmici postigao 11 golova. U drugoj mu se kao saigrač pridružio i Josip Katalinski, a Nica je bila vicešampion Francuske. Tada je postigao devet pogodaka.
Ipak, Vahidin je te sezone doživio tešku povredu meniskusa i sa samo 29 godina odlučio je okončati igračku karijeru, zbog čega je u Nici zaradio i invalidsku penziju, od koje je mirno proživio ostatak života.
Vahidin Musemić je bio svojevrsna avangarda među centarforima "sidrašima" iz toga vremena, prototip današnjih modernih napadača.
Kao vrsni špic, osim golgeterskim umijećem, odlikovao se izvanrednom pokretljivošću i izuzetnim tehničkim sposobnostima. Dugog i laganog koraka, nepredviv, svojim kretnjama znao je "vezati" i po nekoliko protivničkh igrača na sebe, čime je otvarao dosta prostora igračima iz drugog plana. U igri glavom i kao skakač, bio je gotovo neprevaziđen. Kako je sam govorio, često je ostajao nakon treninga vježbajući samo taj segment igre, po kome je ostao nadaleko čuven.
Karijeru jednog od najboljih nogometaša u historiji BiH, nažalost, obilježile su i brojne povrede zbog kojih nikada do kraja nije ispunio ogromni potencijal. Prema vlastitom priznanju, imao je deset operacija. Dva puta je lomio nogu, tri puta je imao potres mozga, nekoliko puta je doživio i fakturu nosa... Sve zbog svoje neustrašivosti i beskompromisne igre, kada je glavom išao gdje mnogi ne bi ni nogom.
Nikada se nije štedio i uvijek je davao maksimum zbog čega je bio i ljubimac koševske publike, koja je prepoznala i cijenila činjenicu da je "ginuo" u dresu Sarajeva.
Istovremeno, njegovi čuvari nisu birali sredstva da ga zaustave i po svaku cijenu isporovociraju. Bio je stalna meta protivničkih psovki, raznih uvreda i udaraca, na koje je često znao uzvratiti.
Temperamentan i eksplozivan, često je dobivao crvene kartone i duge suspenzije, jer se čak znao i fizički obračunati sa prgavim protivnicima. Stariji ljubitelji nogometa kažu da je njegov, također impulsivni brat Husref, još i "miran" kakav je u igračkim danima bio Vahidin, a u septembru će o njima biti emitovan i film "Braća" autora Edina Isanovića.
Legendarni as nije samo ulazio u konflikte sa protivnicima. Nerijetko je bio i u okršaju sa čelnicima kluba. Pamti se meč protiv Dinama u Zagrebu kada ga je rukovodstvo neposredno pred utakmicu suspendovalo, ali Musemić je to potpuno zanemario i sa kapitenskom trakom izašao je na Maksimir, predvodeći igrače Sarajeva.
Zbog silnih povreda i suspenzija, prolazio je kroz mnoge teške periode u karijeri. U brojnim intervjuima nije skrivao razočaranje, često se osjećao usamljeno i odbačeno pa čak i od vlastitog kluba.
Kada mu je bilo najteže, malo ko je razumio buntovnog mladića iz Janje osim njegovog idola - Haseta. On mu je pomagao da prevaziđe poteškoće koje su ga pratile u karijeri i kada je pred njim sve bilo "crno".
Iako se prerano oprostio od nogometa, Musemić je ostao zapamćen kao jedan od najboljih napadača svih vremena na ovim prostorima. Prema podacima iz klupske monografije Bordo vremeplov, za Sarajevo je odigrao 182 zvanične utakmice, postigavši pri tome 83 gola. Računajući i nezvanične utakmice, Musemić je upisao 293 nastupa i postigao 169 golova u bordo dresu.
Musemić je uvijek s posebnim žarom govorio o FK Sarajevo (Foto: Facebook)
Nakon okončanja karijere vratio se u Sarajevo i posvetio se porodici. U svom gradu i voljenom klubu ostao je i u teškim ratnim vremenima kao tehnički direktor, a i narednih nekoliko godina proveo je na rukovodećim mjestima.
Zbog zdravstvenih poteškoća vremenom se distancirao od rada u nogometu, ali uvijek je isticao pripadnost FK Sarajevo o kojem je govorio sa posebnim žarom.
"Mislim da sam mnogo dao da klub postane ono što danas jeste. Nastali smo u istom mjesecu, istoj godini. Beskrajno volim klub. Kada sam igrao, davao sam maksimum za bordo dres, igrao sam do krajnjih granica svojih mogućnosti. Meni je smetalo kako su se pojedini igrači odnosili prema dresu FK Sarajevo. Bilo ih je koji nisu davali maksimum. Zaista mi je to teško padalo", znao je reći legendarni Spencer.
Kao nogometaš bio je izuzetno srčan i borben, ali Musemić je do kraja ostao čovjek velikog srca i van terena. Kao i rahmetli Hase, često je pomagao siromašne i nemoćne, čak iako ih nije ni poznavao.
Od nogometa nije mnogo zaradio i kroz život i karijeru su ga pratile mnoge poteškoće, ali zauvijek će ostati upamćen kao vrhunski nogometaš i ljubimac navijača širom Jugoslavije, po kojem su mnogi davali imena svojoj djeci.
ARHIVA: Hasetove majstorije za trijumf nad Rumunima Na današnji dan, 19. septembra 1962. godine, Sarajevo je u sklopu trećeg kola Balkanskog kupa savladalo rumunski Steagul Rosu rezultatom 2:0.
Sarajevo je tokom 1962. godine prvi i jedini put predstavljalo Jugoslaviju na Balkanskom kupu. To je bilo drugo izdanje Balkanskog kupa, koje će u narednim godinama izrasti u veoma kvalitetno međunarodno takmičenje, na kojem su učešće uzimali klubovi iz Turske, Grčke, Jugoslavije, Rumunije i Albanije. Balkanski kup za klubove, formiran je po uzoru na renomirani turnir reprezentativnih selekcija pomenutih država, a koji se redovno održavao još od 1929. godine. U prvom izdanju ovog takmičenja, održanom u sezoni 1960/61. jugoslavenski klubovi nisu uzeli učešće, tako da je Sarajevo zapravo bilo prvi predstavnik Jugoslavije na Balkanskom kupu, koji se zbog određenih poteškoća održavao gotovo pune dvije godine, tačnije startao je u decembru 1961. godine, a završen je tek u septembru 1963. godine.
Ekipa Sarajeva bila je smještena u grupu A, skupa sa grčkim vicešampionom Olympiacosom, turskim vicešampionom Galatasarayom, te aktuelnim osvajačem prvog izdanja Balkanskog kupa, rumunskim Steagul Rosuom iz Brašova. U prve dvije utakmice, tim sa Koševa je odmjerio snage sa Olympiacosom, osvojivši jedan bod iz dva meča, pa je u susretu trećeg kola protiv rumunskog tima na svom stadionu tražio priliku da dođe do prve pobjede.
Steagul Rosu je u prva dva meča također igrao sa Olympiacosom, ostvarivši polovičan učinak. U Pireju su doživjeli minimalan poraz, dok su u revanšu razbili Grke, slavivši rezultatom 6:2. Ubjedljiv trijumf tima iz Brašova, bio je signal za izabranike Ratomira Čabrića da u ovaj susret moraju ući maksimalno ozbiljno, ukoliko žele ostvariti pozitivan rezultat.
Kapiteni oba tima, sa turskim sudijom Orkanom Genilom i njegovim pomoćnicima
Gostovanje rumunskog tima nije privuklo mnogo pažnje kod domaće publike, pa je na tribinama koševskog stadiona te srijede bilo prisutno tek oko 2.000 gledalaca, koji su ipak mogli uživati u dobroj fudbalskoj predstavi, kojoj je poseban ton davao razigrani Asim Ferhatović, za kojeg gosti iz Brašova nisu imali rješenja.
Steagul Rosu je već od starta utakmice iznenadio fudbalere Sarajeva sa izrazito napadačkom postavom, te su praktično od prvog zvižduka turskog sudije Orkana krenuli sa napadima prema golu Marka Bilića, ali je odbrana predvođena bekovskim dvojcem Fazlagić - Vujović, bez većih problema uspjela otkloniti sve opasnosti od svog gola, ne dozvolivši Rumunima da ozbiljnije zaprijete Biliću.
Tek nakon desetak minuta igre, Sarajevo se uspjelo osloboditi pritiska gostiju, te je već od sredine prvog poluvremena potpuno preuzelo terensku inicijativu, stvorivši nekoliko izglednih prilika, ali je gostujući golman Haidu bio na visini zadatka. I onda, kada je izgledalo da će se na odmor otići bez golova, Sarajevo je stiglo do vodstva. Igrao se 42. minut susreta, kada je Srboljub Markušević gotovo sa polovine terena poslao jednu dubinsku loptu prema šesnaestercu gostiju i pronašao Ferhatovića koji se najprije vještim driblingom oslobodio svog čuvara, a potom krenuo prema golu. Nakon što je prešao nekoliko metara, Ferhatović se odlučio na udarac iz mrtvog ugla, što je iznenadilo rumunskog golmana, koji je samo pogledom ispratio let lopte u njegovu mrežu.
Stojan Crnogorac blokira pokušaj gostujućeg fudbalera
Nastavak utakmice donio je još borbeniju igru sa obje strane. Gosti su i dalje igrali otvoreno sa željom da probaju stići barem do jednog boda, dok su fudbaleri Sarajeva na sve načine pokušavali doći do drugog gola kojim bi potvrdili pobjedu. Prvu priliku u nastavku imalo je Sarajevo u 65. minuti, kada se Ivica Petković našao sam pred golom gostiju, ali se umjesto udarca odlučio na pokušaj driblinga, što je golman Haidu iskoristio, te je požrtvovanim padom u Petkovićeve noge spasio svoju mrežu. Samo par minuta kasnije, u gotovo identičnoj situaciji našao se i Zijad Arslanagić, ali je prilično brzopleto reagovao i veoma loše šutirao, te lopta odlazi pored gola.
Sve dileme oko pobjednika riješene su četiri minute prije kraja utakmice, kada je na scenu ponovo stupio maestralni Hae. On je najprije primio jednu loptu od Arslanagića sa lijeve strane, a potom je velemajstorski prebacio preko glave centarhalfu gostiju, koji je ostao stajati kao ukopan. Nakon što je ostao sam, na desetak metara, Ferahtović je zahvatio loptu u padu i preciznim udarcem pogodio donji lijevi ugao gola Haidua za konačnih 2:0.
Ovom pobjedom Sarajevo je ostalo u igri za osvajanje prvog mjesta u grupi, a nakon što se u međuvremenu turski predstavnik, Galatasaray, povukao iz takmičenja, u grupi A je preostalo da se odigra još samo jedan susret, onaj između Steagul Rosua i Sarajeva u rumunskom Brašovu, koji je na rasporedu bio u novembru iste godine, u kojoj je tim sa Koševa imao priliku da eventualnom pobjedom u toj utakmici osvoji prvo mjesto u grupi i plasira se u finale Balkanskog kupa.
U Mostaru je danas, u 76. godini života preminuo bivši fudbaler bordo tima, Nedžad Hasanbegović.
Nedžad Hasanbegović je rođen 8. januara 1948. godine u Sarajevu, a na Koševo je stigao u ljeto 1968. godine iz sarajevske Iskre. Dres bordo tima je nosio u narednih 18 mjeseci, da bi u zimskom prelaznom roku 1970. godine prešao u redove dobojske Sloge. Nakon Sloge, nastupao je još i za brčansko Jedinstvo, te FAP iz Priboja, da bi se 1976. godine otisnuo preko bare. Narednih pet godina je sa uspjehom nosio dresove nekoliko američkih timova, a u Sjedinjenim Američkim Državama je i završio karijeru.
Tokom boravka u Sarajevu, za bordo tim je odigrao 12 zvaničnih utakmica i postigao 1 pogodak. Računajući i prijateljske utakmice, Hasanbegović je dres Sarajeva nosio u 18 utakmica, postigavši pri tome 4 pogotka.
Preminuo je danas u Mostaru. Neka mu je vječni rahmet.
Na današnji dan, 21. novembra 1954. godine, Sarajevo je na Grbavici savladalo zagrebačku Lokomotivu sa rekordnih 8:0.
Nakon što je dvije sedmice ranije, Sarajevo ugostilo na zagrebački Dinamo i savladalo ga rezultatom 2:0, na red je došao i njihov gradski rival, tim Lokomotive. Slično kao i u ostalim utakmicama te jeseni, Sarajevo je svoje domaće utakmice igralo na Grbavici, željno očekujući povratak na svoje Koševo, gdje su radovi na rekonstrukciji stadiona ušli u svoju završnu fazu. Tim Miroslava Brozovića je nakon nešto lošijeg starta prvoligaške sezone, napokon počeo igrati po ukusu svojih navijača, te je do kraja jeseni Sarajevo napravilo sjajan niz rezultata, koji im je u konačnici obezbijedio plasman na trećem mjestu uoči zimske pauze, što je bio najbolji dotadašnji klupski rezultat.
Fudbalere Sarajeva i Lokomotive, na Grbavici je dočekalo izuzetno hladno vrijeme i teren prekriven snijegom, a budući da je Sarajevo imalo na raspolaganju crvenu loptu, koju je dobilo na poklon od Vese Bogdanovića iz Rija de Žaneira, beogradski sudija Barjaktarević je donio odluku da će se meč igrati sa tom loptom. Zimski uslovi očito su više pogodovali fudbalerima Sarajeva, koji su odigrali jednu od svojih najboljih partija te jeseni, krunisavši je sa čak osam pogodaka u mrežu Lokomotive.
Osman Jusufbegović u duelu sa odbranom gostiju
Domaći fudbaleri su od prvog sudijskog zvižduka silovito krenuli prema golu gostiju, a nakon nekoliko opasnih napada, u 12. minuti stigli i do vodstva. Mladen Stipić je prošao po desnom krilu, a potom uputio precizan centaršut prema visokom Osmanu Jusufbegoviću koji glavom pogađa gornji lijevi ugao Zrilićevog gola za 1:0. Samo šest minuta kasnije, prednost Sarajeva je udvostručena. Sa lijeve strane je centrirao Dobrivoje Živkov, a Nerćes Novo je glavom spustio ravno na nogu kapitena Franje Lovrića koji snažnim udarcem trese mrežu za 2:0. U 27. minuti, Sarajevo stiže i do trećeg gola. Anton Agošton je snažno šutirao sa dvadesetak metara, golman Zrilić samo kratko intervenisao, a najspretniji je bio Jusubegović koji postiže svoj drugi gol na utakmici.
Šest minuta kasnije, sudija Bajraktarević je dosudio jedanaesterac u korist Sarajeva, ali je udarac Ibrahima Biogradlića sa bijele tačke uspio zaustaviti Zrilić. Reviju golova u prvom poluvremenu zaključio je Mladen Stipić u 39. minuti, prekrasnim pogotkom iz slobodnog udarca, pa se na odmor otišlo sa visokom prednošću Sarajeva od 4:0.
Dobrivoje Živkov postiže pogodak za 7:0
Samo što je počelo drugo poluvrijeme, Sarajevo je stiglo do petog gola. Živkov je oboren u šesnaestercu gostiju, a umjesto Biogradlića, odgovornost je na sebe ovog puta preuzeo Stipić koji snažnim udarcem matira Zrilića za 5:0. Samo četiri minute kasnije, Bajraktarević je dosudio i treći jedanaesterac za Sarajevo, a siguran realizator ovog puta je bio Novo, koji je prevario Zrilića i pogodio za 6:0.
Uprkos visokom vodstvu i već ovjerenoj pobjedi, fudbaleri Sarajeva nisu prestajali sa napadima, a takav pristup igri donio je još dva gola u Zrilićevoj mreži. Sedmi gol je stigao u 70. minuti, nakon najljepše akcije u kojoj je učestvovao cijeli navalni red domaćeg tima, lopta je stigla do Živkova, koji preciznim udarcem sa desetak metara postiže pogodak. Konačan rezultat utakmice postavio je Mladen Stipić, deset minuta prije kraja, kada snažnim udarcem, uz pomoć prečke, postiže svoj treći gol na utakmici.
Sarajevo je tako stiglo do pobjede rekordnim rezultatom 8:0, što je bio najveći trijumf našeg tima u historiji Prve savezne lige, a ostao je i do danas zabilježen kao jedna od dvije najubjedljivije pobjede u prvoligaškim utakmicama. Druga je ostvarena nepunih pola stoljeća kasnije, tačnije 2001. godine, kada je Sarajevo u sklopu Premijer lige BiH, identičnim rezultatom na Koševu savladalo cazinsku Krajinu.
Na današnji dan, 27. marta 1974. godine, Sarajevo je na Koševu savladalo splitski Hajduk rezultatom 1:0
Dvadeset i treće kolo Prve savezne lige u sezoni 1973/74. donijelo je duel bivših šampiona Jugoslavije, Sarajeva i splitskog Hajduka, ali ujedno i duel dvije u tom trenutku najbolje odbrane šampionata. Naime, ekipa Sarajeva je nakon teškog poraza u prvom proljetnom kolu od Partizana, uspjela uvezati četiri prvesntvene utakmice bez primljenog gola, dok je niz gostiju iz Splita bio još impresivniji. Naime, golman Hajduka, Rizah Mešković, posljednji ligaški gol je primio još u 15. kolu, kada je u Splitu gostovao Željezničar. Sarajevski plavi su tada u 47. minuti utakmice došli u vodstvo od 1:0, golom Džemaludina Šerbe, a do kraja tog susreta samo se još jednom zatresla mreža, ali na suprotnoj strani. Uslijedio je potom niz od sedam utakmica bez primljenog gola, a posebno je impresivan bio start "bijelih" u drugom dijelu sezone. U prvih pet kola, Hajduk je ostvario isto toliko pobjeda, uz gol-razliku 9:0, te su na Koševo stigli kao lideri na tabeli, prepuni samopouzdanja, nadajući se da će taj sjajni niz nastaviti i u glavnom gradu BiH.
Poseban motiv za Meškovića u ovom meču bio je rekord kojeg je do tog trenutka držao Ivan Ćurković, a koji je iznosio 714 minuta bez primljenog gola. Golman Hajduka, inače rođeni Tuzlak, dočekao je početak utakmice na Koševu sa nizom od 673 minute, te je bilo jasno da će, uspije li sačuvati svoju mrežu u prvom poluvremenu, Mešković postati novi rekorder domaćeg fudbala.
Rizah Mešković interveniše ispred Ranka Petkovića
Za razliku od Hajduka, koji je na Koševo stigao rasterećen, sa tri boda prednosti u odnosu na svog prvog pratioca na tabeli, mostarski Velež, ekipa Sarajeva je bila pod velikim pritiskom. Bordo tim se nalazio na 15. mjestu, sa samo jednim bodom više od posljednjeplasiranog Zagreba i bilo je jasno da je za ekipu koju je sa klupe predvodio bivši reprezentativni tandem, Fazlagić - Vujović, sve osim pobjede predstavljalo neuspjeh. Važnost utakmice osjetio se i na tribinama, gdje se okupilo oko 15.000 navijača, od čega je njih oko 2.000 doputovalo da bodri gostujući tim.
Hajduk je u Sarajevo stigao bez trojice standardnih prvotimaca, Žungula, Buljana i Jovanića, a uoči samog početka utakmice, pojavio se i dodatni problem za Tomislava Ivića. Tokom zagrijavanja se povrijedio Brane Oblak, pa je Ivić u posljednji čas morao mijenjati zamišljenu formaciju, a čini se da je to dovelo i do konfuzije u redovima lidera na tabeli, što je Sarajevo itekako znalo iskoristiti, konstantno ugrožavajući Meškovićev gol. Prvu priliku na utakmici, bordo tim je imao već u 6. minuti, preko Ranka Petkovića, čiji je snažan udarac s lijeve strane u posljednji čas izblokirao Holcer, izbivši loptu u korner. Šest minuta kasnije, ponovo je u glavnoj ulozi bio Petković, koji je u jednoj minuti imao dvije sjajne prilike, ali je u oba navrata Mešković sjajnim paradama sačuvao svoj gol.
Mešković je i tri minute kasnije bio uspješniji od napadača Sarajeva, a posljednju priliku prije odlaska na odmor, bordo tim je imao u 45. minuti, ponovo preko Petkovića. On je odlično ispratio jedan centaršut Dragana Simića sa desne strane, šutirao glavom, ali je lopta prohujala tik pored stative.
Trenutak kada Petković postiže pobjedonosni pogodak
Tek u uvodnim minutama drugog poluvremena, gosti iz Splita su izveli svoje prve ozbiljnije napade, ali čak ni tada nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti gol Sarajeva, a najopasnija situacija pred Ekmečićevim golom desila se u 60. minuti, kada je Gluić ispratio jednu dubinsku loptu Mužinića, ušao u šesnaesterac Sarajeva, ali je potom previše oklijevao, što koristi Anđelko Tešan i klizećim startom izbacuje loptu u korner.
A onda je u 70. minuti stigao trenutak odluke. Tešan se odlično probio po desnoj strani, prevarivši dvojicu svojih čuvara, Mijača, a potom i Holcera, da bi snažnom povratnom loptom pronašao usamljenog Ranka Petkovića kojem je preostao lakši dio posla da pogodi praznu mrežu i donese Sarajevu vodstvo od 1:0. Bio je to prvi gol kojeg je Mešković primio, nakon četiri mjeseca, odnosno 742 minute igre, čime je na kraju ipak uspio za 27 minuta nadmašiti rekord Ivana Ćurkovića.
Vodeći gol je donio prijeko potrebno olakšanje igračima Sarajeva, koji su izgleda tek nakon njega zaigrali najbolje što znaju, te je samo sreća i nespretnost napadača Sarajeva u završnici, spasila Splićane od težeg poraza na Koševu. Tako je najprije u 72. minuti Boljat na gol-liniji zaustavio Simićev udarac, da bi potom Zoran Lukić u dva navrata bio neprecizan. Najprije je u 75. minuti slabo šutirao iz okreta sa desetak metara, a potom je pet minuta kasnije, nakon sjajnog dodavanja Edhema Šljive izašao sam pred Meškovića, ali šutirao pored stative.
Nakon posljednjeg sudijskog zvižduka, nekoliko hiljada domaćih navijača je utrčalo u teren da proslavi pobjedu svojih ljubimaca, koja je značila bijeg iz opasne zone, a pored njih, trijumf bordo tima se slavio i u Mostaru, gdje je Velež upisao domaću pobjedom kojom je iskoristio kiks Hajduka i pirbližio im se na samo jedan bod zaostatka.
Na današnji dan, 5. aprila 2006. godine, Sarajevo je u gradskom derbiju na Grbavici savladalo Željezničar rezultatom 1:0.
87. prvenstveni derbi Sarajeva i Željezničara, gradski rivali su dočekali u prilično različitom raspoloženju. Plavi sa Grbavice su meč dočekali bez pretjeranog rezultatskog imperativa, budući da su se nalazili na petom mjestu, bez ikakvih izgleda za plasman u evropska takmičenja, ali ujedno i daleko od opasne zone. S druge strane, za ekipu Sarajeva, ovaj meč je bio od mnogo veće važnosti. Bordo tim je još uvijek gajio šampionske ambicije, te su se navijači Sarajeva s pravom nadali da se njihovi ljubimci trijumfom nad gradskim rivalom mogu primaći vodećem Širokom Brijegu. Dodatni motiv, ali i psihološki teret, za izabranike Husref Musemić predstavljala je činjenica da je Sarajevo čekalo gotovo punih šest godina na prvenstveni trijumf u gradskim derbijima. Još od 6. maja 2000. godine i ubjedljive pobjede rezultatom 4:1 na Koševu, navijači Sarajeva nisu imali razloga za slavlje u najvećoj utakmici Premijer lige BiH.
Pažnja javnosti uoči utakmice posebno je bila usmjerena prema novom igraču Željezničara, Albinu Pelaku. Dojučerašnji kapiten bordo tima, te zime je prešao u redove ljutog rivala sa Grbavice, te ga je očekivao prvi nastup protiv njegovog matičnog kluba.
Početak utakmice nije ponudio previše uzbuđenja, pa i ne čudi što su glavnu ulogu preuzeli navijači oba tima, kojih se na tribinama okupilo oko 12.000. Sjajan dekor, koreografije na obje strane i gromoglasno navijanje, bili su jedini dostojni epiteta najveće bh. utakmice, barem u većem dijelu prvog poluvremenu. Prvu polupriliku na utakmici, Sarajevo je imao u 8. minuti, kada je nakon centaršuta Marinka Mačkića sa lijeve strane, glavom šutirao Matija Matko, ali lopta odlazi pored gola.
Marinko Mačkić u prodoru
Najviše pažnje u prvih dvadesetak minuta, gledajući isključivo teren, privukla je situacija iz 17. minute, kada je Vule Trivunović nakon jednog starta na sredini terena povrijedio svog dojučerašnjeg saigrača, a sada ljutog rivala, Pelaka. Novom napadaču Željezničara je napukla noga, te mu je debitantski derbi u plavom dresu ostao u lošem sjećanju. Sve do samog finiša prvog poluvremena, nije bilo većih prilika, tek poneka poluprilika na obje strane, poput one Mačkićeve za Sarajevo, odnosno Vladavićeve za Željezničar.
A onda je posljednja minuta prvog poluvrijemena donijela najbolju priliku domaćeg tima. Nakon akcije Vladavića i Žerića, lopta je stigla do Rašida Avdića koji prizemnim udarcem gađa prazan gol Sarajeva, a kada su loptu već svi prisutni vidjeli u mreži, stoper Sarajeva Trivunović je izbio sa gol-linije. Isti igrač je i u prvoj minuti sudijske nadoknade imao novu priliku, ali njegov udarac iskosa sa desetak metara zaustavlja Alaim.
Igrači Željezničara prekršajem zaustavljaju Matka
U drugom poluvremenu, jednaka slika. Igra se uglavnom odvijala na sredini terena, uz teku poneku opasniju situaciju pred oba gola. Prvu priliku za Sarajevo u nastavku je imao Emir Obuća, čiji udarac lijevom nogom iskosa sa deset metara zaustavlja golman Efendić. Uzvratio je potom Admir Raščić sa druge strane, ali bez većih uspjeha. Najboju priliku za bordo tim, prije gola, imao je Matko u 62. minuti. On je nakon pasa Senada Repuha izašao sam pred Efendića, koji zaustavlja njegov udarac.
Zanimljivo je da su tokom cijelog drugog poluvremena navijači Sarajeva, "Horde zla", glasno bodrili svog novog ljubimca, Matiju Matka. "Da ga hoće zabit' Matko" se orilo sa sjeverne tribine, a želje najvatrenijih navijača bordo tima uslišene su šest minuta prije kraja. Muhamed Alaim je deganžirao loptu iz svog šesnaesterca koja je preletjela sve fudbalere oba tima, a na nju je pravovremeno utrčao Matija Matko, izborivši se za bolju poziciju u odnosu na svog čuvara Selimbegovića, a potom preciznim udarcem lijevom nogom matirao Efendića za 0:1.
Ovom pobjedom ekipa Sarajeva je na najbolji način iskoristila kiks Širokobriježana, koji su doživjeli poraz u Modriči, te se šest kola prije kraja primakla vodećem na tabeli na samo tri boda zaostatka, potpuno se vrativši u borbu za šampionsku titulu.
