Većini navijača FK Sarajevo je poznat podatak da je Ibrahim Biogradlić fudbaler sa najviše zvaničnih nastupa u dresu tima sa Koševa ili da je Husref Musemić trener koji je najviše puta vodio bordo tim sa klupe. A da li ste znali ko je na čelu liste sa najviše utakmica, kombinovano i kao trener i kao igrač?
Na čelu te liste je Fuad Muzurović. Čovjek koji je na sedmom mjestu po broju zvaničnih nastupa, sa 265 odigranih utakmica, te na trećem mjestu po broju utakmicao u kojima je kao prvi trener vodio ekipu Sarajeva, ukupno 255.
Cifra koja u zbiru iznosi 520 i pri tome izaziva čisti respekt prema liku i djelu legendarnog "Dajdže".
Samo su trojica fudbalera FK Sarajevo imala tu čast da još kao tinejdžeri postanu reprezentativci Jugoslavije. Bili su to Mirsad Fazlagić, Anđelko Tešan i Boban Božović.
Fazlagić je za "A" tim bivše države debitovao u martu 1963. godine, četiri dana prije nego što je napunio 20 godine. Dvadeset godina kasnije, Boban Božović je svoj prvi i jedini nastup za državni tim upisao dvanaest dana prije dvadesetog rođendana.
Najmlađi od trojice tinejdžera u najboljem timu Jugoslavije bio je Anđelko Tešan. Bilo je to u prijateljskoj utakmici protiv Brazila, odigranoj 17. decembra 1968. godine, samo 26 dana nakon što je napunio 19 godina. Tešan je upravo te jeseni postao standardni prvotimac. Na poziciji desnog beka naslijedio je legendarnog Fazlagića, koji je otišao na odsluženje vojnog roka, a sudbina je htjela da njegovu "dvojku" naslijedi i u reprezentaciji. Sjajne igre u bordo dresu donijele su mu poziv selektora Rajka Mitića za decembarsku turneju po Južnoj Americi.
Naredne dvije godine, Tešan je bio nezamjenjiv u reprezentaciji, pa je tako nakon 10 nastupa za omladinsku reprezentaciju, te još 9 za mladu, uspio upisati i još 11 nastupa za "A" tim. Koliki je to uspjeh bio najbolje govori činjenica da je u tom trenutku, Anđelko Tešan bio drugi najmlađi debitant u reprezentaciji SFRJ, odmah iza čuvenog Dragana Džajića.
Tešan je dugo vremena bio najmlađi reprezentativac iz redova FK Sarajevo, uopšte, a njegov rekord srušen je tek 40 godina kasnije, kada je Haris Handžić, kao osamnaestogodišnjak, zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Zoran Lukić je u FK Sarajevo stigao iz Kiseljaka, kada je imao samo 15 godina. Nakon tri uspješne godine u omladinskom pogonu, u ljeto 1973. godine je postao prvotimac, a dres Sarajeva je nosio narednih devet i po godina, sve do odlaska u inostranstvo.
Lukić je bio igrač za sve uloge na terenu. Karijeru na Koševu je počeo kao centarfor, po potrebi je igrao polutku ili lijevo krilo. Sredinom sedamdesetih je prekomandovan u odbranu, na poziciju lijevog beka, da bi u kasnijim godinama ponovo zaigrao u veznom, ali i navalnom redu tima sa Koševa.
Ukupno je u dresu Sarajeva odigrao 253 zvanične utakmice, što ga svrstava na visoko 13. mjesto svih vremena.
Na današnji dan 30.10.1944. godine rođen je Džemaludin Mušović, bivši fudbaler i trener FK Sarajevo. Mušović je ponikao u omladinskom pogonu bordo tima, debitovao sa 18 godina i odmah postao standardni prvotimac. U sezoni 1964/65. je bio drugi strijelac Lige, a godinu kasnije prelazi u Hajduk, iz kojeg se na Koševo vraća 1969. godine.
Ukupno je u oba perioda upisao 187 zvaničnih nastupa za Sarajevo i postigao 62 gola.
Dana 15. maja 1955. godine, nepunih devet godina nakon osnivanja, FK Sarajevo je dobio svog prvog reprezentativca Jugoslavije. Bio je to Suad Švraka, dugogodišnji defanzivac i kapiten bordo tima. Istina, za reprezentaciju Jugoslavije su igrali još ranije Rajlić i Brozović, ali prije dolaska u Sarajevo. Đuka Lovrić je tokom 1954. također bio pozivan u reprezentaciju, ali nije upisao nastup, dok je iste godine za državni tim debitovao Lav Mantula, defanzivac prve generacije Sarajeva, ali tada već kao igrač zagrebačkog Dinama, u čije je redove prešao dvije godine ranije.
Švraka je dakle bio prvi koji je kao igrač Sarajeva upisao nastup za "A" tim Jugoslavije, u prijateljskoj utakmici protiv Škotske u Beogradu.
Riječ je o jednom od najboljih odbrambenih igrača u klupskoj historiji. U tadašnji Torpedo je iz banjalučkog Borca stigao kao dvadesetogodišnjak, u januaru 1947. godine, a dres Sarajeva je nosio narednih 13 godina, upisavši ukupno 232 zvanična nastupa.
Nakon završene igračke karijere, Švraka je radio kao trener u Sarajevu, a sudbina je htjela da svoje posljednje sate života provede upravo u prostorijama kluba kojeg je najviše volio. Švraka je tog kobnog 24. augusta 1995. godine boravio u klupskim prostorijama u Titovoj, a njegov život je prekinula ispaljena granata sa okolnih brda, samo stotinu metara dalje, u trenutku kada se vraćao kući.
Pune dvije decenije FK Sarajevo je čekao na zapažen rezultat na međunarodnoj sceni. Posljednji uspješni evropski izlet bordo tim je imao u jesen 1982. godine, kada je stigao do osmine finala Kupa UEFA, eliminisavši pri tome bugarsku Slaviju i rumunski Corvinul. Tri godine kasnije je uslijedila katastrofa i ispadanje od finskih prvaka u Kupu šampiona, a potom i dva poslijeratna izlaska u Kup UEFA, uz ispadanja u pretkolima od belgijskog Ekerena i portugalskog Maritima.
Zbog svega toga je eliminacija češke Sigme u augustu 2002. godine dočekana sa velikom radošću među pristalicama bordo boje, a potom je slijedio duel protiv jednog od tri najveća turska kluba, Besiktasa. Turski fudbal je tih godina doživljavao veliku ekspanziju, a Sarajevo je još prije puta u Istanbul bilo otpisano. Kada se na poluvrijeme meča na kultnom Inonu stadionu otišlo sa prednošću domaćina od 2:0, izgledalo je da je katastrofa na pomolu.
Ipak, izabranici Husrefa Musemića su u nastavku utakmice zaigrali kao preporođeni, te su najprije preko Obuće smanjili na 2:1, da bi 11 minuta prije kraja, Adnan Osmanhodžić završio jednu prelijepu akciju Sarajeva i pogodio za 2:2.
"Dva dva u Istanbulu, dva dva u Istanbulu", riječi su komentatora Sabahudina Topalbečirevića koje su danima poslije odjekivale u ušima svih navijača Sarajeva, osim onih par stotina sretnika koji su tog dana svoj tim bodrili sa tribina Inonua.
Na fotografiji: fudbaleri Sarajeva Alen Bašić, Mirzet Krupinac, Muhidin Zukić, Smajo Mahmutović, Damir Mirvić i Adnan Osmanhodžić proslavljaju izjednačujući pogodak.
Dvije godine nakon početka okupacije Sarajeva, 28. februara 1994. godine, objavljeno je da će se odigrati fudbalska utakmica između FK Sarajevo i selekcije UNPROFOR-a, a na inicijativu generala Michaela Rosea. Inicijalno je dogovoreno da će se utakmica odigrati u martu, na stadionu Koševo, a desetak dana kasnije objavljen je i zvanični termin, 20. mart 1994. godine, sa početkom u 14 sati. Ideja o ovoj utakmici nastala je nekoliko mjeseci ranije, kada su 16. augusta 1993. godine u Skenderiji snage odmjerili juniori Sarajeva i selekcija UNPROFOR-a, a omladinci bordo tima slavili su rezultatom 9:5.
Stadion Koševo, na kojem je posljednja fudbalska utakmica odigrana tačno dvije godine ranije, 29. marta 1992. godine, tako je ponovo otvorio svoje kapije. Gotovo 20.000 gledalaca uživali su u pravom kulturno-sportskom spektaklu, koji je počeo u 12 sati. Padobranci, atletičari, orkestar Kraljevske garde iz Londona, samo su dodatno zagrijali atmosferu pred početak fudbalskih utakmica.
Prvi su na teren izašli kadeti FK Sarajevo, predvođeni trenerima Harisom Jaganjcem i Stipom Pejakom, bivšim fudbalerima bordo tima. Golobradi mladići su podijeljeni u dvije ekipe, bijelu i crvenu, tako po prvi put iskusili čari velikog fudbala. Nakon dvije godine treniranja u dvorani, našli su se na pravom fudbalskom terenu, a ostalo je zapisano da su nastupili u sljedećim sastavima:
BIJELI: Karić, Kurtalić, Trnka, Alić, Nedić, Tukić, Beganović, Terzić, Fejzić, Runda, Hrvat.
CRVENI: Kurtović, Brborić, Karadža, Čimić, Selimović, Bihorac, Čerin, Marković, Alagić, Hodžić, Duraković.
Susret kadeta Sarajeva vodila je sudijska trojka: Suvad Spahić, Vedran Tičić i Sulejman Šunja, a meč je završen rezultatom 0:0.
Nakon omladinaca, tačno u 14 sati počeo je i glavni događaj, susret Sarajeva i UNPROFOR-a. Iako su dva dana ranije, prvotimci Sarajeva stigli u glavni grad BiH, nakon završene prve inostrane turneje, odluka je pala da na teren izađu momci koji su ostali u gradu i trenirali između odlazaka na borbene linije. Bila je to na neki način nagrada za njihov trud.
Ekipu Sarajeva, koju su sa klupe predvodili Sead Jesenković i Nedeljko Gojković, nastupila je u sljedećem sastavu: Hasanović, Džemidžić, Hodžić, Vukas, Babajić, Dalipagić, Krasni, Gogalić, Čenan, Kovačević, Dž. Uščuplić, dok su u nastavku meča priliku za igru dobili još i Tucaković, Adžem, Zukić, Milavica, Burek, Durak, Šopović, Drakovac, Pita, Dodik i Janjetović.
Rezultat je tog dana bio u drugom planu, ali vrijedi istaći da je Sarajevo zasluženo slavilo sa visokih 4:0, a strijelci za bordo tim bili su Čenan (22'), Burek (52'), Šopović (58') i Dodik (85'). Sudijsku trojku na ovoj utakmici činili su: Mustafa Tabak, Mesud Peljto i Hamid Lindov.
Prva šampionska titula u zajedničkoj Premijer ligi BiH, donijela je povratak FK Sarajevo u najjače kontinentalno takmičenje, Ligu prvaka. Nakon 22 godine i šokantnog ispadanja od finskog Kussysija, bordo tim se vratio među najbolje evropske klubove. Prva prepreka, malteški šampion Marsaxlokk bio je prelagan zalogaj za tim Husrefa Musemića, što ukupan rezultat od 9:1 itekako potvrđuje.
Naredni protivnik bio je vicešampion Belgije, Genk. Tim iz belgijske pokrajine Limburg, bio je apsolutni favorit u ovom duelu, a njihov konačni cilj bio je plasman u grupnu fazu Lige prvaka, koju su već igrali nekoliko sezona ranije. Koliko su Belgijanci bili samouvjereni najbolje pokazuje izjava njihovog trenera Broosa kako očekuje trijumf od tri gola razlike, za miran put u Sarajevo.
Ipak, Hugo Broos nije mogao ni da sanja da će njegov stoper, Kamerunac Matoukou već u 14. minuti napraviti početničku grešku i omogućiti Admiru Raščiću da postigne svoj vjerovatno najlakši, ali i najvažniji gol u karijeri. Ako su se od Raščićevog gola i uspjeli oporaviti i doći do izjednačenja, od onog što ih je čekalo u finišu utakmice spasa im nije bilo.
Veteran Almir Turković, zbog straha od letenja, nije putovao avionom skupa sa ostatkom ekipe, nego je na put od 1.600 kilometara krenuo privatnim automobilom. Uprkos činjenici da je na svojim plećima već imao 37 godina, te da je gotovo 20 sati proveo u vožnji, Zeka je smogao snage da zaigra posljednjih dvadesetak minuta, a taman toliko bilo mu je dovoljno za čaroliju.
Osamdeset i šesta minuta, brza kontra, majstorski dribling i pas Turkovića, velemajstorska završnica Veldina Muharemovića i delirijum tri stotine pripadnika "paraglajding kluba" Horde zla, bili su dovoljni da se ispiše jedna od najljepših priča bh. fudbala.
Na fotografiji: Marko Maksimović, Admir Raščić, Vladan Grujić, Zdravko Šaraba, Damir Hadžić i Veldin Muharemović proslavljaju prvi pogodak na utakmici.
Ante Rajković je u Sarajevo stigao kao dvadesetogodišnjak iz Viteza i za veoma kratko vrijeme se profilisao u standardnog prvotimca. Godinama je bio stub odbrane FK Sarajevo, a sve bolje partije u bordo dresu dovele su ga 1977. godine do reprezentacije Jugoslavije. Iako je najavljivan kao nasljednika Josipa Katalinskog na poziciji plave petice, Rajković je za reprezentaciju odigrao samo šest utakmica.
U dresu Sarajeva upisao je ukupno 212 zvaničnih nastupa, a ostao je upamćen kao jedan od najboljih odbrambenih igrača tima sa Koševa svih vremena.
Nakon Sarajeva je karijeru nastavio u Swanseau i tako postao prvi fudbaler Sarajeva koji je imao priliku zaigrati u najjačoj ligi Engleske. Koliki je trag ostavio među Labudovima najbolje pokazuje činjenica da se 2014. godine njegovo ime našlo na Zidu slavnih najpopularnijeg velškog kluba, među 60 najvećih imena tog kluba svih vremena.
Sedamdesete godine prošlog stoljeća donijele su novi modni trend među fudbalerima - brkove. Gotovo da nije bilo prvoligaške ekipe koja nije imala barem jednog ili dvojicu fudbalera u svojim redovima koji su se isticali po ovom specifičnom načinu oblikovanja dlaka na licu.
Taj trend nije zaobišao ni tim sa Koševa, a dvojica najpoznatijih "brka" sa Koševa, izuzme li se Nijaz Ferhatović kojem je to bio tek nadimak, tokom sedamdesetih bili su vezista Dragan Simić i golman Sead Gruda.
Dragan Simić je definitivno obilježio period sedamdesetih godina kao jedan od najboljih igrača u ekipi. Simić je u prvom timu debitovao samo desetak dana nakon osamnaestog rođendana, u jesen 1969. godine, a bordo dres je nosio puno desetljeće.
Najčešće sa brojem 7 ili 8 na leđima, bio je nezamjenjiv dio prve postave kod svih trenera, a u sezoni 1976/77. pripala mu je čast da nosi kapitensku traku oko ruke. Upisao je 245 zvaničnih nastupa, što ga svrstava među 15 fudbalera sa najviše nastupa svih vremena. U ljeto 1979. godine prešao je u redove španskog prvoligaša Burgosa i tako postao prvi fudbaler Sarajeva koji je zaigrao u najelitnijem razredu španskog fudbala.
Gotovo svakog fudbalskog golmana prati specifična priča o načinu na koji su se našli među stativama, ali je priča Bugojanca Stipe Pejaka ipak posebna. Pejak je po završetku Drugog svjetskog rata imao 20 godina, fudbalom se nikada nije bavio, a po zanimanju je bio električar. U prvoj godini nakon rata, Pejak je otišao u Mostar, na odsluženje vojnog roka, gdje je zbog svojih fizičkih predispozicija izabran u fudbalski tim svog garnizona. U početku je igrao na poziciji halfa, a baš uoči jednog armijskog turnira u Skoplju, kasarnu je napustio dotadašnji prvi golman Dopudža, pa se Pejak prijavio da stane na gol. Na kraju turnira proglašen je za najboljeg golmana, pa je ubrzo prekomandovan u redove Sarajevskog garnizona, gdje je nastavio braniti. Uprkos tome, Pejak nije ni pomišljao da će ostati u fudbalu, smatrajući to tek kao jedan vid relaksacije u vojničkim danima, a tako bi možda i bilo da pred sami istek vojnog roka, u novembru 1947. godine, selekcija Sarajevskog garnizona nije odmjerila snage sa prvoligaškom ekipom Sarajeva. Iako je Sarajevo slavilo rezultatom 2:0, Pejak je tog dana bio najbolji igrač utakmice, privukavši na sebe pažnju trenera Zagorca. Sarajevo ga je odmah kontaktiralo, pa se Pejak, koji je u decembru završio svoj vojni rok, umjesto povratka kući u Bugojno, odlučio za ostanak u glavnom gradu BiH, pristupivši redovima FK Sarajevo.
Narednih dvanaest godina, bio je prvi golman Sarajeva. "Struja", kako su ga od milja zvali saigrači, bio je godinama najbolji golman u BiH i jedan od najboljih u Jugoslaviji. Neustrašiv parader, koji se nije bojao bacati na svaku loptu, bez obzira na posljedice, zbog toga je često znao biti povrijeđen, a ostalo je zapamćeno da je na jednoj utakmici u Splitu protiv Hajduka, već u 15. minuti slomio ruku, ali je svejedno ostao na golu. Obzirom da fudbalska pravila tada nisu dopuštala izmjene u takmičarskim utakmicama, Pejak nije želio ostaviti saigrače na cjedilu, do kraja meča je branio sa slomljenom rukom, a Sarajevo je slavilo rezultatom 1:0. Uprkos velikom broju povreda, ali i činjenici da je Prva savezna liga tih godina bila sastavljena od 10 do 14 timova, Pejak je upisao impresivnih 169 zvaničnih nastupa što ga do danas među golmanima tima sa Koševa svrstava na visoko treće mjesto po broju nastupa svih vremena.
Nakon završene igračke karijere, Pejak se vratio svom pozivu električara. Održavao je reflektore na stadionu Koševo, a paralelno je radio kao trener golmana u svom Sarajevu, a jedno vrijeme i u bugojanskoj Iskri. Poseban doprinos je dao u ratnim godinama, kada je ostao u okupiranom Sarajevu i tokom cijelog rata radio sa mladim igračima bordo tima u sarajevskoj Skenderiji.
Gotovo sve proljetne polusezone nakon osvajanja druge šampionske titule, za navijače FK Sarajevo bile su podjednako stresne. Stalna borba za opstanak učinila je da svaka domaća utakmica bude meč lopta, u kojoj bordo tim nema pravo na kiks.
Tako je bilo i 26. aprila 1990. godine, kada je na Koševo stigao pretendent za šampionsku titulu, zagrebački Dinamo. Meč je počeo u 18 sati, samo nekoliko trenutaka nakon što je Crvena zvezda u Beogradu savladala Rad, što je značilo da je u tom trenutku Dinamov zaostatak za crveno-bijelima iznosio 3 boda. S druge strane, Sarajevo je u ovo kolo ušlo bodovno poravnato sa Veležom i Borcem, direktnim konkurentima za put u Drugu ligu. Obzirom da su i Mostarci i Banjalučani bili domaćini u istom kolu, za Mušovićev tim je sve osim pobjede bilo ravno katastrofi. Ipak, početak utakmice je bio kao iz snova. Iako je bio radni dan, srijeda, na tribinama se okupilo oko 15.000 navijača Sarajeva čija je euforija dostigla vrhunac u 23. minuti kada je Husref Musemić savladao Dražena Ladića i doveo Sarajevo u vodstvo od 1:0. Sarajevo je do kraja prvog poluvremena dominiralo terenom, a kada je beogradski sudija Zoran Petrović odsvirao kraj prvog dijela igre, nastao je pravi haos na terenu.
Napadač gostiju, Kujtim Shala je izazvao sukob sa pomoćnim trenerom Sarajeva, Biogradlićem, a prvi u "pomoć" mu je priskočio njegov kapiten Zvonimir Boban, što je bio signal za opštu tuču na terenu koja je trajala nekoliko minuta. Taman, kada se situacija smirila, a igrači i sudije krenuli prema tunelu, sa istočne tribine stadiona Koševo je poletjela jedna konzerva "Zlatorog piva" koja je umjesto Shale pogodila u lice sudiju Petrovića. Tek tada je nastao novi haos, a punih 90 minuta, sve do 20:15 sudija Petrović je sa svojim pomoćnicima i delegatom Oluškim bio u svojoj svlačionici, nakon čega je donio odluku da se utakmica neće nastaviti.
Uslijedila su tri mjeseca agonije. Slučaj konzerve piva razmatrala su redom četiri različita tijela FSJ. Najprije je Disciplinska komisija susret registrovala rezultatom 0:3 u korist Dinama, potom su iste odluke donijeli i Komisija za žalbe, te Predsjedništvo FSJ, a tek je ona posljednja, Arbitražna komisija donijela odluku o ponovnom odigravanju ovog meča. Novi susret odigran je 31. jula, sedam dana prije početka nove sezone, a Sarajevo je stiglo do minimalne pobjede kojom je obezbijedilo opstanak u društvu najboljih.
Na fotografiji prije početka utakmice: kapiteni Zvonimir Boban i Boban Božović, sa glavnim sudijom Petrovićem i njegovim pomoćnicima Fazlagićem i Bujićem.
Kada je 1948. godine stigao iz Bečeja u Sarajevo na odsluženje vojnog roka, mladi devetnaestogodišnji Dobrivoje Živkov vjerovatno nije ni slutio da će upravo glavni grad BiH postati njegov novi dom. Po završetku Drugog svjetskog rata, Živkov je sa samo 16 godina postao prvotimac lokalnog kluba u svom rodnom gradu. Fudbal je nastavio igrati i za selekciju Sarajevskog garnizona, gdje je zapao za oko trenerima Sarajeva, te je odmah po završetku služenja vojnog roka, u jesen 1950. godine, pristupio redovima Sarajeva.
U početku je igrao na poziciji polutke, ali je trener Meho Brozović brzo uvidio da Živkov posjeduje brzinu i dribling, uz izraziti osjećaj za postizanje gola, pa ga je prekomandovao na krilnu poziciju, gdje je nastupao do kraja karijere. Sa brojem 11 na leđima, Živkov je ispisao stranice historije tima sa Koševa, ostavši upamćen kao jedno od najboljih lijevih krila FK Sarajevo svih vremena.
Zbog svog vojvođanskog porijekla, Živkov je bio poznat po nadimku "Lala". Sa 212 postignutih pogodaka u svim utakmicama, do danas je ostao najbolji strijelac našeg kluba svih vremena. Živkov je u samom vrhu liste strijelaca i kada se gledaju samo zvanične utakmice, obzirom da je u prvenstvenim i kup utakmicama postigao impresivnih 90 pogodaka, te se ispred njega nalaze samo Asim Ferhatović i Safet Sušić.
Od zelenog terena se oprostio u maju 1961. godine u prijateljskoj utakmici protiv Željezničara. Bio je to oproštaj dostojan jednog golgetera, najefikasniji duel sarajevskih rivala sa čak 14 postignutih pogodaka. Sarajevo je slavilo rezultatom 8:6, a u listu strijelaca se upisao i sam Živkov.
Nakon završene karijere, posvetio se trenerskom poslu. Godinama je radio sa mladim igračima, selektirao i trenirao pionire i juniore, koji su kasnije izrastali u prvotimce Sarajeva, a upravo je on selektirao veliki broj igrača koji su činili prvu šampionsku generaciju tima sa Koševa. Povremeno je dobijao priliku i da radi sa prvim timom, uključujući i sezonu 1967/68. kada je skupa sa svojim bivšim saigračima Lovrićem, Biogradlićem i Ančićem činio stručni štab koji je odveo Sarajevo među 16 najboljih timova u Evropi.
Vezni red FK Sarajevo u 60-tim godinama prošlog stoljeća nije se mogao zamisliti bez Fahrudina Prljače. Bez obzira da li mu treneri odredili defanzivnu ulogu, na halfu, ili onu ofanzivnu, na poziciji polutke, Prljača je svoj zadatak obavljao maksimalno odgovorno.
Iako je odrastao u "plavom" dijelu grada, u Hrasnom, za razliku od većine svojih komšija, Prljača je svoje prve fudbalske korake napravio na Koševu. U redovima Sarajeva je prošao kompletnu fudbalsku školu, da bi 1961. bio priključen prvom timu. Krunu svoje karijere doživio je šest godina kasnije, kada je sa bordo timom donio prvu šampionsku titulu u grad podno Trebevića, a ujedno i upisao debitantski nastup u državnom dresu.
Prljača je do danas ostao među 20 fudbalera tima sa Koševa sa najviše zvaničnih nastupa (238), ali i postignutih pogodaka (44).
Navijači Sarajeva se vjerovatno nikada neće prestati pitati šta bi se desilo da sudije nisu pomogle Manchester Unitedu ili HSV-u u duelima sa bordo timom, da Murići nije slomio nogu Bobanu Božoviću ili da je Damir Hadžić umjesto stative pogodio gol Cluja, te augustovske noći u Rumuniji. Ipak, pitanje koje možda najviše muči navijače FK Sarajevo je "Šta bi se desilo da su klub, ali i sami navijači, istrpili čuvenu generaciju Agimovih beba?".
"Agimove bebe", bio je simpatični nadimak jedne od najtalentovanijih juniorskih generacija u poslijeratnoj historiji tima sa Koševa. Generacija koju su činili mladi fudbaleri rođeni između 1980. i 1982. godine, krajem prošlog stoljeća je dominirala omladinskim fudbalom u Bosni i Hercegovini. Generacija "Agimovih beba" do danas je ostala zapamćena kao tim iz kojeg je najviše mladih fudbalera dobilo priliku da zaigra za prvi tim. Priliku u seniorskom fudbalu dobilo je čak 12 fudbalera iz dva starija godišta (Smajo Mahmutović, Nidal Ferhatović, Ensar Arifović, Muhamed Alaim, Džemal Berberović, Alen Škoro, Albin Pelak, Edin Dudo, Jasmin Milak, Almir Janjoš, Bahrudin Omerbegović i Edin Suljević), te još petorica fudbalera rođenih 1982. godine (Ferid Idrizović, Amir Saračević, Almir Janjoš, Nedim Milišić i Muris Gurda). Većina njih su za prvi tim zaigrali još kao juniori, drugi po završetku juniorskog staža, dok su neki do prvog tima došli zaobilaznim putem, nakon odlaska u inostranstvo. Čak petorica su upisali trocifren broj zvaničnih nastupa za Sarajevo: Alaim, Berberović, Pelak, Škoro i Dudo, dok su prva četvorica imala čast i da zaigraju u dresu "A" tima reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Koliko su Agimove bebe bile superiorne najbolje pokazuju osvojeni trofeji u omladinskoj konkurenciji. U sezoni 1997/98. osvojena je titula kadetskog prvaka BiH (generacija 1981/82.), a neki od igrača koji su bili 1981. godište imali su priliku osvojiti i Omladinski Kup te godine, nastupajući za juniorsku selekciju (1979/80.). Godinu dana kasnije stigao je i najveći uspjeh, prva dupla kruna u klupskoj historiji. Juniori Sarajeva (1980/81.), predvođeni trenerskim dvojcem Agimom Nikolićem i Abdulahom Bogilovićem, osvojili su titulu juniorskog prvaka BiH i Omladinski Kup BiH. Kup je osvojen trijumfom nad vršnjacima Čelika u finalu, rezultatom 6:0, a podjedanko superiorno je osvojena i titula prvaka. Koliko su juniori Sarajeva bili nadmoćni u toj sezoni 1998/99. najbolje pokazuju rezultati. Iako su većinu ekipe činili mlađi juniori (1981. godište), Sarajevo je prvenstvo u grupi "Jug" završilo kao prvoplasirano sa učinkom od 18 pobjeda, 3 remija i samo jednog poraza, uz gol-razliku 81:16. Bordo tim je na kraju bio prvi sa 8 bodova više od drugoplasiranog Željezničara i čak 20 više od trećeplasiranog Betacluba. Na završnom turniru, Agimove bebe još jednom su bile prejake za svoje rivale. Dvije pobjede od 3:0 nad Čelikom i Željezničarom, te minimalni trijumf nad Gradinom, donijele su Sarajevu prvu juniorsku titulu prvaka BiH, čime je zaokružen veliki uspjeh.
Ljeto 1999. godine bilo je izuzetno turbulentno na Koševu. Neki od najboljih fudbalera Sarajeva napustili su Koševo, prešavši u novoformirani Đerzelez Zenicu, a Sarajevo je ostalo i bez trenera Hadžiahmetovića. To je natjeralo Upravu kluba da se okrene sopstvenim snagama, pa je na klupu prvog tima sjeo Agim Nikolić, koji je skupa sa sobom u prvi tim poveo i veliki broj tih mladih igrača, od kojih su većina još godinu dana imali pravo nastupa za juniore. Tako su se u prvom timu našli Mahmutović, Škoro, Berberović, Alaim, Pelak, Janjoš, koji su uz godinu dana starije Haskića i Kadrića (1979.), te nekoliko iskusnijih fudbalera činili okosnicu tima u jesen 1999. godine. Početak te sezone je bio poput bajke. Pune tribine Koševa, četiri pobjede i 13 osvojenih bodova u prvih šest kola promovisali su Sarajevo u lidera na tabeli. Ipak, kako je sezona odmicala, tako je neiskustvo mladih igrača dolazilo do izražaja. Uslijedilo je nekoliko slabijih rezultata, početna euforija je pala, a Sarajevo je jesenji dio završilo na sedmoj poziciji. Tokom zime izvršena je rekonstrukcija tima, na Koševo je stigao veliki broj pojačanja, pa je većina fudbalera koji su bili 1981. godište vraćena u juniore, a Agima Nikolića na klupi je naslijedio Denijal Pirić. I dok prvi tim nije uspio ostvariti željeni cilj, osvojiti titulu prvaka BiH, za novi trofej u klupskim vitrinama ponovo su se pobrinuli juniori (1981/82.) koji su u finalu omladinskog Kupa BiH savladali gradske rivale sa Grbavice, a za jedan gol im je izmakla i nova titula juniorskog prvaka BiH.
Sedamnaest prvotimaca, 1.144 nastupa za prvi tim, kadetska i juniorska titula prvaka BiH, uz tri osvojena Omladinska Kupa BiH, zauvijek su upisali mlade fudbalere rođene između 1980. i 1982. godine, kao jedne od najuspješnijih u historiji škole fudbala sa Koševa.
Jučer je u 71. godini preminuo Slobodan Lubura, bivši fudbaler FK Sarajevo.
Slobodan Lubura je rođen 1951. godine u Sarajevu. Fudbalsku karijeru je započeo u ilidžanskom Igmanu, iz kojeg 1969. godine dolazi na Koševo. Igrao je na gotovo svim pozicijama u timu, ali mu je najbolje odgovarala pozicija u veznom redu.
Dres Sarajeva je, uz kraće prekide zbog odlazaka na posudbe, nosio sve do 1977. godine, te je pri tome upisao ukupno 102 zvanična nastupa, uz dva postignuta pogotka. Najveći uspjeh sa Sarajevom je ostvario u ljeto 1972. godine, kada osvaja Ljetnu ligu šampiona.
Odlazak Safeta Sušića na odsluženje vojnog roka u oktobru 1980. godine bio je jasan znak da je sve bliži dan kada će ljubimac navijača FK Sarajevo napustiti Koševo i otići u inostranstvo. Sušić se iz vojske vratio u novembru 1981. godine, zatekavši svoje Sarajevo na 13. mjestu na tabeli po završetku jesenje polusezone.
Mnogi su bili ubijeđeni da će Papeta na Koševu gledati samo još pola godine, odnosno da će nakon Svjetskog prvenstva u Španiji dobiti dozvolu od FSJ za odlazak u inostranstvo. Sušić je tog proljeća igrao fenomenalno, njegov povratak je preporodio ekipu Sarajeva koja je napravila sjajan rezultatski niz, te se sa 13. mjesta popela na visoko četvrto, osiguravši tako plasman u Kup UEFA.
Uslijedio je centralni fudbalski događaj te godine, Svjetsko prvenstvo u Španiji. Odlazak reprezentacije Jugoslavije na Pirineje pratile su mnoge afere, a kao rezultat narušene atmosfere uslijedilo je katastrofalno izdanje "plavih" i ispadanje već u grupnoj fazi. Ceh neuspjeha na kraju su platila dva najbolja fudbalera Jugoslavije u tom trenutku, Safet Sušić Pape i Vladimir Petrović Pižon. Naime, Pape i Pižon su tek naredne godine trebali napuniti 28 godina, što je bio uslov za napuštanje domaćeg fudbala, ali su im pred odlazak u Španiju čelnici Saveza obećali prijevremeno izdavanje dozvole za odlazak. Nakon završenog Mundijala, u Savezu su se predomislili, te su pod velikim pritiskom javnosti odbili izdati obećane dozvole, pa su dvojica najboljih jugoslavenskih fudbalera morali ostati u svojim klubovima do kraja polusezone.
Iako je već potpisao ugovor sa francuskim PSG-om, Sušić je svoj oproštaj od Koševa ipak odgodio do januara naredne godine, što je značilo da će navijači bordo tima još šest mjeseci uživati u čarolijama svog kapitena. Baš kao u proljetnom dijelu prethodne sezone, Pape je i u jesen 1982. godine bio glavna poluga Markuševićevog tima. Na krilima Sušića, bordo tim je stigao do osmine finala Kupa UEFA, četvrtfinala Kupa Maršala Tita, te je prvi dio sezone završio na visokom četvrtom mjestu sa izglednim šansama za novi izlazak u Evropu.
Ta posljednja godina u dresu Sarajeva, za Papeta je bila jedna od najboljih od dolaska na Koševo. Računajući i proljeće i jesen, Sušić je odigrao ukupno 37 utakmica i postigao čak 24 gola, te je definitivno bio prvo ime Sarajeva.
Svoju posljednju zvaničnu utakmicu u bordo dresu, nakon punih devet i po godina, odigrao je 8. decembra 1982. godine u revanš susretu osmine finala Kupa UEFA protiv Anderlechta. Sarajevo je u prvom meču u Briselu doživjelo težak poraz rezultatom 1:6, tako da šanse za prolazak među osam najboljih ekipa gotovo da i nisu postojale. Uprkos tome, preko 25.000 navijača stiglo je na Koševo te decembarske noći kako bi prisustvovali Papetovoj posljednjoj utakmici. Sarajevo se časno oprostilo od Evrope i golom Husrefa Musemića stiglo do minimalne pobjede nad Anderlechtom, koji će kasnije otići do samog kraja i osvojiti ovaj prestižni trofej.
Prije početka utakmice, Safet Sušić je od svog kluba dobio cvijeće i prigodne poklone, a navijači su se višeminutnim aplauzom i pjesmom oprostili od svog kapitena.
Na fotografiji: Husref Musemić, Mirza Kapetanović i Boban Božović pozdravljaju Sušića uoči početka utakmice sa Anderlechtom.
Gotovo je nemoguće pronaći idealan način ocjenjivanja važnosti jednog fudbalera za neki klub. Ipak, kada je u pitanju pozicija napadača, onda je ipak statistika postignutih pogodaka jedan od onih faktora koji je presudan u biranju najboljih.
Upravo je statistika ta koja neumoljivo izdvaja Emira Obuću iznad svih ostalih centarfora koji su nosili bordo dres u posljednjih 25 godina. Emira Obuću, čije su prezime, ali i popularnost holandskog napadača Ruuda Van Nistelrooya, navijači iskoristili za simpatični nadimak, najbolje ocjenjuju njegovi golovi, ali i rekordi koje je postavio nastupajući za FK Sarajevo.
Četvrti najbolji strijelac Sarajeva svih vremena. Najbolji poslijeratni strijelac. Najbolji strijelac bordo kluba u UEFA takmičenjima, ali i zvaničnim međunarodnim utakmicama uopšteno. Najbolji strijelac Sarajeva u Premijer ligi i Kupu BiH. Najbolji strijelac Premijer lige BiH u sezoni 2002/03. i osvajač tri trofeja sa Sarajevom. Činjenica da je u svakom osvojenom trofeju dao poseban doprinos i to na način koji nije uspio nijednom drugom fudbaleru Sarajeva ikada. Obuća je naime bio najefikasniji među fudbalerima Sarajeva u takmičenjima koje je bordo klub osvajao, Premijer ligi 2007. godine, te Kupu BiH 2002. i 2005. godine. Strijelac odlučujućeg pogotka za osvajanje titule, strijelac oba gola u finalnim utakmicama Kupa protiv Širokog Brijega, strijelac u evropskim utakmicama protiv Sigme, Besiktasa, Rapida...
Privatno skroman, neko ko ne voli medije i samopromociju i neko ko za sebe neće nikada reći da je ono što zaista jeste - istinska legenda tima sa Koševa.
ŠAJKA SA TOPOM U NOZI
Šajke su bili ratni jedrenjaci koji su se tokom 16. stoljeća koristili u rijekama crnomorskog sliva, Dunavu i Dnjepru. Ovi brzi i okretni drveni brodovi bili su naoružani topom na pramcu, a koristili su se za patroliranje rijekom.
Šajka je i nadimak Saliha Šehovića, golgetera Sarajeva iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Šehović je baš poput pravih šajki bio veoma okretan za svoju visinu, s tim što je njegov top bio u desnoj nozi.
Ovaj rođeni Bilećanin je još sa 16 godina počeo igrati za prvi tim trebinjskog Leotara, a na Koševo je stigao u ljeto 1955. godine, kao devetanestogodišnjak i zadržao se tu punih deset godina. Svoj puni procvat doživio je u sezoni 1957/58., posljednjoj koju je Sarajevo provelo izvan najvišeg ranga. Šehović je te sezone naprosto blistao u Zonskoj ligi, na 18 odigranih utakmica postigao je čak 35 golova, a samo u tri meča nije bio strijelac. Tri puta je postizao po četiri gola, dok je u duelu sa metkovićkom Neretvom na Koševu postigao čak šest golova, što je do danas ostalo zabilježeno kao rekordan učinak jednog fudbalera Sarajeva u zvaničnoj utakmici.
I nakon povratka u Prvu ligu, Šehović je nastavio rešetati protivničke mreže, a godinama je činio ubitačan napadački trio skupa sa Asimom Ferhatovićem i Zijadom Arslanagićem. Njih trojica su i privatno bili najbolji prijatelji, što je samo odatno oplemenilo njihovu saradnju na terenu. Od ukupno 185 golova, koliko je postigao u dresu Sarajeva, od čega 75 u zvaničnim utakmicama, najviše se pamti onaj iz marta 1965. godine. Na Koševu je gostovala selekcija SSSR-a, predvođena najboljim fudbalskim golmanom svih vremena, Lavom Jašinom, a Šajka je imao tu sreću da upravo on postigne pogodak za kojeg se vjerovatno nikada neće tačno utvrditi da li je postignut sa 30, 35 ili 40 metara udaljenosti. U ljeto te godine napustio je Koševo, prešavši u redove zagrebačkog Dinama, a nakon godinu dana na Maksimiru karijeru je nastavio u Švajcarskoj.
Zanimljiva je i Šehovićeva priča izvan terena. On je, naime, tokom nastupanja za Sarajevo upisao, a potom i uspješno završio Pravni fakultet. Posljednje godine fudbalske karijere u Švajcarskoj iskoristio je za verifikaciju diplome, a po završetku karijere zaposlio se u tamošnjoj državnoj upravi, gdje je kao pravnik radio sve do odlaska u penziju. Još prije odlaska u inostranstvo, Šehović je naučio italijanski i ruski jezik, a tokom prvih godina boravka u Bernu, usavršio je francuski i njemački jezik, zbog čega je izuzetno bio cijenjen među lokalnim stanovništvom.
Šehović i danas živi u Bernu, a trenutno je jedan od najstarijih živućih igrača FK Sarajevo.
