Lav Mantula je jedno od onih imena koja neopravdano padaju u zaborav kada se priča o velikanima bh. fudbala. Rijetko, gotovo nikada, ćete čuti da pri nabrajanju velikih imena bh. fudbala ili FK Sarajevo, čujete njegovo ime, iako je u prvoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata bio vjerovatno najbolji odbrambeni igrač u Bosni i Hercegovini.
Njegova životna priča je veoma interesantna. Rođen je 8. decembra 1928. godine u Sarajevu. Pred sami kraj rata, iako još maloljetan, postao je partizanski kurir, a čim se rat završio, uniformu je zamijenio sportskom opremom. Iako je bio izuzetno talentovan za zimske sportove, prije svega skijanje i klizanje, njegova najveća ljubav je bila fudbalska lopta. Odmah po osnivanju Udarnika, pristupio je njihovim redovima, ali se tamo nije dugo zadržao. Skupa sa Nerćesom Novom, napustio je Udarnik i pristupio redovima gradskog rivala, Slobode. Sa samo 17 godina postao je standardni prvotimac Slobode, igrajući na poziciji halfa. Sloboda je uskoro postala Torpedo, a potom Sarajevo, ali dres sa brojem 4 je i dalje bio rezervisan isključivo za Lelu, kako su ga od milja zvali saigrači. Bio je preteča modernih defanzivaca, veoma okretan i brz, sjajan tehničar, koji se nije libio organizovati napade sa svoje polovine. Dobre igre u dresu Sarajeva, s kojim je dva puta ulazio u Prvu saveznu ligu, nisu mogle ostati neprimjećene. Klubovi velike četvorke su konstantno tražili način kako da ga dovedu u svoje redove, a najbolja nagrada stigla je u oktobru 1950. godine kada ga je selektor Milorad Arsenijević uvrstio na reprezentativni spisak za prijateljsku utakmicu sa Austrijom. Mantula je tako postao prvi fudbaler Sarajeva koji se našao na reprezentativnom spisku, ali je poraz Jugoslavije u Beču odgledao sa klupe za rezervne igrače. Iste godine, bio je gost BSK-a na internacionalnoj turneji, gdje je oduševio svojim igrama čelnike italijanske Atalante, koji ga na kraju ipak nisu uspjeli ubijediti da napusti Sarajevo i Jugoslaviju.
Naredna 1951. godina, donijela je novu ofanzivu vodećih jugoslavenskih klubova, a najuporniji je bio Dinamo, koji je bez znanja čelnika Sarajeva, pred kraj godine uspio isposlovati njegov prelazak u Maksimir. Tako je Mantula krajem 1951. godine prešao u redove Dinama, a kuriozitet je bio da je upravo on bio jedan od krivaca za Dinamovo neosvajanje titule te godine. Sezona se tada igrala po principu proljeće-jesen, a tri kola prije kraja Dinamo je imao pet bodova više od Crvene zvezde, kada je krajem oktobra na Maksimiru gostovalo upravo Sarajevo. Zagrebački plavi trebali su pobjedu kojom bi i teoretski ovjerili osvajanje šampionske titule. Sve je bilo spremno za veliko slavlje, ali ga je pokvario upravo Mantula koji je bio najbolji pojedinac u velikoj pobjedi Sarajeva od 3:1. Dinamo ni u posljednja dva kola nije uspio doći do pobjede, pa je titula umjesto u Zagrebu, po prvi put završila u vitrinama Crvene zvezde.
Nedugo nakon toga, Lelo je prošao u redove Dinama. Uzalud su bili protesti Sarajeva, koje nije uspjelo vratiti u svoje redove ovog sjajnog igrača. FSJ je ostao nijem na zahtjeve tima sa Koševa o poništenju ovog transfera, a jedina utjeha bila je suspenzija, zbog koje je Mantula morao sačekati više od 6 mjeseci na svoj zvanični debi u dresu Dinama. Na Maksimiru se zadržao tri godine, gdje je također bio standardni prvotimac, a sa Dinamom je 1954. godine osvojio titulu prvaka Jugoslavije, da bi u septembru napokon debitovao i za reprezentaciju Jugoslavije. Mantula je tako postao prvi Sarajlija koji je zaigrao za državni tim, nakon Drugog svjetskog rata.
Poslije Dinama, tri godine je nosio dres Zagreba, da bi 1958. godine karijeru nastavio u Švajcarskoj, gdje je s mnogo uspjeha nosio dresove Servettea i Siona. U posljednjoj sezoni u Sionu, obnašao je funkciju trenera-igrača, a po završetku igračke karijere nastavio se baviti trenerskim poslom u švajcarskoj ligi. I nakon odlaska u penziju, ostao je da živi u Cirihu, gdje je i preminuo 2008. godine.
Pored sjajnih igara, Mantula je u historiji tima sa Koševa ostavio neizbrisiv trag jednim zanimljivim događajem. Naime, u ljeto 1962. godine, voljom žrijeba je određeno da Sarajevo bude u istoj grupi Rapan kupa sa Servetteom, čiji je kapiten bio upravo Mantula. Nakon utakmice na Koševu, Mantula je posjetio klupske prostorije, te je u razgovoru sa čelnicima kluba predložio da Sarajevo preuzme boju dresova od Servettea. Njegova ideja se dopala svima u klubu, pa je na narednoj sjednici klupske skupštine donesena historijska odluka, da Sarajevo odabere bordo za svoju stalnu klupsku boju. Originalni prijedlog, boja truhle višnje, se nije baš dopala rukovodećim ljudima, koji nisu bili sigurni kako će nešto "truhlo" biti prihvaćeno kao standard u tadašnjem sistemu, pa je ipak odlučeno da se boja nazove svojim pravim imenom - bordo. Sarajevo je, tako odbacilo bijele i svijetlo plave dresove, te prihvatilo novi identitet i zauvijek postalo bordo tim.
Jedna od odlika prve šampionske generacije FK Sarajevo bila je mladost. Gotovo svi igrači prve postave bili su mlađi od 25 godina, a zanimljivo da je među jedanaestoricom veličanstvenih najstariji bio Sreten Šiljkut, koji je u vrijeme osvajanja titule imao tek 28 godina.
Sreten Šiljkut je bio motor radilica prve šampionske generacije. Iako najniži na terenu, visok svega 162 cm, bio je među najenergičnijim fudbalerima. Prava je šteta da u tadašnjem fudbalu nije postojala tako razvijena primjena tehnologije, kao što je to slučaj danas, jer je Šiljkut gotovo po pravilu bio fudbaler koji je pretrčavao najviše kilometara po utakmici. Igrao je u veznom redu, najčešće sa brojem 8 na leđima, a podjednako je obavljao i defanzivne i ofanzivne zadatke.
Kao dječak, Šiljkut je bio svestrani sportista. Kada je sa porodicom doselio u Vogošću, trenirao je čak tri sporta. Sa 15 godina je postao član Rukometnog kluba Pretis, a već sa 17 je igrao i za prvi tim istoimenog fudbalskog kluba. Paralelno sa fudbalom i rukometom, trenirao je i atletiku, a 1955. godine je postao juniorski šampion Bosne i Hercegovine u utrci na 100 metara, sa vremenom od 11,5 sekundi. Ipak, na nagovor starije braće, Sreten se odlučio fokusirati isključivo na fudbal, što će se na kraju ispostaviti kao pun pogodak. Šest godina je Šiljkut nosio dres Pretisa (današnji UNIS), da bi u ljeto 1962. godine prešao u redove bordo tima. Na Koševu je ostao punih osam godina, upisao 193 zvanična nastupa, a krunu svoje karijere doživio je 1967. godine kada postaje šampion Jugoslavije.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, glavni grad Bosne i Hercegovine bio je u centru zbivanja sportskih događaja u bivšoj državi. U maju 1978. godine zvanično je objavljeno da će Sarajevo biti domaćin XIV Zimskih olimpijskih igara, KK Bosna je po prvi put u svojoj historiji osvojila šampionsku titulu i Kup Jugoslavije, a godinu dana kasnije postala i prvak Evrope. Ta 1978. godina bila je presudna i za FK Sarajevo, koje se nakon desetogodišnje krize napokon probudilo i vratilo u sami vrh jugoslavenskog fudbala.
Bordo boja je tih godina bila u modi u Sarajevu. Bosna predvođena Mirzom Delibašićem i Sarajevo sa Safetom Sušićem na čelu, punili su tribine Skenderije i Koševa, a dvojica vjerovatno najvećih sportista Bosne i Hercegovine u prošlom stoljeću, paralelno su postajali i prve zvijezde košarkaške, odnosno fudbalske reprezentacije bivše države.
Delibašić je 14. oktobra 1978. godine na Filipinima postao prvak Svijeta sa Jugoslavijom, a već tri dana kasnije, on i njegov klupski i reprezentativni kolega, Ratko Radovanović bili su gosti na stadionu Koševu. Naime, tog 17. oktobra, Sarajevo i Željezničar su odigrali dvije prijateljske utakmice u čast održavanja 42. kongresa AIPS-a u Splitu, te u spomen na svoje prerano preminule članove Stojana Crnogorca i Miljana Štaku.
U prvom meču snage su odmjerili veterani ova dva kluba, a početni udarac za veterane izveli su upravo Delibašić i Radovanović kojima su prije početka utakmice uručeni prigodni pokloni od strane Sarajeva i Željezničara. Susret starih majstora pripao je bordo timu. Biogradlić, Šehović, Arslanagić i drugi savladali su veterane Željezničara rezultatom 5:2. Nakon veterana, na teren su izašli i prvotimci oba kluba. Ovaj meč je odigran pod svjetlošću reflektora, a oko 15.000 gledalaca uživalo je u dobroj fudbalskoj predstavi u kojoj je također slavio bordo tim, rezultatom 2:1.
Na fotografiji su prikazani Ratko Radovanović i Mirza Delibašić sa veteranima Sarajeva i Željezničara, pred početak njihove utakmice.
Danas su se navršile tačno dvije decenije otkad je prestalo da kuca srca zvanično najboljeg bh. sportiste svih vremena - Mirze Delibašića.
Mirza Kapetanović jedan je od onih fudbalera koji su na Koševu ostvarili gotovo sve o čemu su još kao dječaci sanjali. Sa juniorima je osvojio Omladinski kup Jugoslavije, sa prvim timom je bio vicešampion Jugoslavije 1980. godine, osvajač Otvorenog prvenstva Jugoslavije 1982. godine, finalista Kupa Maršala Tita godinu dana kasnije i kao šlag na tortu, šampion Jugoslavije 1985. godine. Bordo dres je nosio u 223 zvanična nastupa, nosio je kapitensku traku, a upisao je i 6 nastupa za "A" selekciju Jugoslavije, te još dva za omladinsku reprezentaciju.
Neumorni bek druge šampionske generacije koji se do gotovo samog savršenstva uklapao sa Predragom Pašićem na lijevoj strani, bio je ljubimac koševske publike. Odgovoran u odbrani, neuhvatljiv u napadu i igrač koji je, žargonski rečeno, trčao za dvojicu. Sjajne igre u Sarajevu donijele su mu 1983. godine status reprezentativca, a ostalo je potpuno nejasno zbog čega ga je selektor Veselinović prekrižio sa spiska putnika za EP koje se održalo naredne godine u Francuskoj. To ga nije pokolebalo, naprotiv, upravo je u toj sezoni 1984/85. doživio svoj najveći uspjeh u karijeri. Sa Sarajevom je postao šampion Jugoslavije, a u jesen 1985. godine novi selektor Miloš Milutinović ga vraća u reprezentaciju.
Ipak, ni njegov povratak u državni tim nije dugo trajao, a razlog je ovog puta bio pomalo bizaran. Taman u trenutku kada se ustalio u nacionalnoj selekciji, Kapetanović je morao napraviti gotovo 15-mjesečnu pauzu, zbog odlaska na odsluženje vojnog roka, tako da treću priliku nikada nije dobio.
"Mirza Kapetanović je igrač sa dva srca. To je sportaš kojeg bih silno želio vidjeti u Dinamu". Riječi su to, trenera svih trenera, Miroslava Blaževića, koje je izgovorio u svom prvom i najuspješnijem mandatu na klupi zagrebačkog Dinama. Dinamo je tih godina postao prvak i osvajač Kupa Jugoslavije, a eto, upravo je Kapetanović ostao jedna od Ćirnih neostvarenih želja. I nije samo Dinamo stajao u redu za njegove usluge. Zvezda je u ljeto 1983. godine obećavala kule i gradove, basnoslovnu platu, stan i status stalnog reprezentativca, ali je Mirza ipak ostao vjeran Koševu i nije pogriješio, jer se tamo zauvijek upisao među klupske legende.
Šampionska sezona 1966/67. dugo je ostala zabilježena kao sezona sa najviše zvaničnih utakmica u historiji FK Sarajevo. Tim sa Koševa je te godine u prvenstvu, Kupu i Srednjoevropskom kupu odigrao čak 41 zvaničnu utakmicu, a samo jedan igrač je odigrao svaku od tih utakmica - desni half Milenko Bajić.
Bajić je svoj put na Koševu započeo još kao omladinac. U juniorskoj selekciji koju je s klupe vodio legendarni Franco Lovrić, bio je prvi napadač i najbolji strijelac, ali mu to ipak nije bila dovoljna referenca da bude priključen prvom timu. Tako je Bajić po završetku juniorskog staža prešao u redove ilidžanskog Igmana, gdje je prekomandovan u odbranu, što se pokazalo kao pun pogodak. U sljedeće dvije sezone, Bajić je bio stub odbrane Igmana, a sjajne partije nisu prošle nezapaženo ni u njegovom matičnom klubu, pa se u novembru 1964. godine vraća na Koševo.
Narednih sedam i po godina, Bajić je bio nezamjenjivi dio odbrane bordo tima. Godinama je bio među najboljim halfovima bivše države, izuzetno cijenjen od strane selektora Rajka Mitića, ali zbog patološkog straha od letenja nije ostvario zapaženu reprezentativnu karijeru. U dresu državnog tima je upisao samo jedan nastup, u prijateljskoj utakmici protiv Austrije odigranoj 1970. godine na Koševu. Igrajući za Sarajevo, ostvario je mnoge uspjehe, osvojivši vicešampionsku titulu 1965. godine, titulu šampiona dvije godine kasnije, igrao finale Kupa, te četvrtfinale Srednjoevropskog kupa, upisavši pri tome 224 zvanična nastupa. U ljeto 1972. godine karijeru nastavlja u inostranstvu, tačnije u švajcarskom prvoligašu Sionu čiji je standardni prvotimac bio pune četiri godine. U dresu Siona je odigrao preko stotinu zvaničnih utakmica, da bi 1976. godine okačio kopačke o klin.
Po završetku igračke karijere posvetio se trenerskom poslu u voljenom klubu. Najprije je radio u omladinskom pogonu, da bi potom bio uključen u stručni štab sa Boškom Antićem i Mirsadom Fazlagićem. Ovaj šampionski trojac iz 1967. godine, ovog puta u drugačijoj ulozi, onoj sa klupe, odveo je Sarajevo do novog velikog uspjeha, druge šampionske titule, čime je Bajić sebi zauvijek zapečatio mjesto među najvećim klupskim legendama.
Koliko je volio svoj klub, vjerovatno najbolje opisuje anegdota iz jula 1977. godine. Naime, tog ljeta je najboljem fudbaleru Sarajeva, Safetu Sušiću, istekao prvi četverogodišnji ugovor sa bordo timom. U posljednjem kolu sezone 1976/77. na Koševu je gostovao Partizan, nakon koje je trener gostiju Ante Mladinić uspio privoliti Sušića da pređe u redove crno-bijelih. Po kuloarima se pričalo da je popularni Biće Sušiću obećao 60.000 dolara, trosoban stan u Beogradu i automobil. Pape se početkom te sezone vratio na teren, nakon preležane bolesti zglobova, te je sa 11 postignutih pogodaka bio prvo ime Sarajeva u tijesnoj borbi za opstanak sa Željezničarom i Napretkom. Pape je dao svoju riječ Mladiniću, a prvog dana prelaznog roka, spakovao svoje stvari i krenuo za Beograd. Ipak, prije puta, svratio je do prostorija u Titovoj ulici da se pozdravi sa ljudima u klubu. Svjedoci tvrde da je u trenutku njegovog ulaska u svečani salon vladala pogrebna atmosfera. Svi su bili utučeni zbog odlaska ovog mladog fudbalera, a posebno direktor Vujović koji je, gotovo sa suzama u očima, prvi prekinuo mrtvu tišinu i upitao "Zar baš ode Pape?". Safet je samo slegnuo ramenima, vjerovatno ni sam sebi ne vjerujući da je došao kraj. Legendarni direktor povlači očajnički potez i pita Sušića da li bi ostao kada bi mu Sarajevo ponudilo bar približno iste uslove koje je dobio od Partizana, na šta je Safet potvrdno odgovorio. Mrtvu tišinu je uskoro zamijenio žamor. Vujović je istog trenutka uzeo telefon u ruke, počeo redom zvati sve prijatelje i sponzore kluba, koji su bez mnogo razmišljanja odgovarali cifrom koju mogu dati klubu za Papetov ostanak.
Ipak, to i dalje nije bilo dovoljno, a onda je vispreni Vuja povukao posljednji potez. Među prisutnima u salonu bio je i Milenko Bajić, koji se par mjeseci ranije vratio iz Švajcarske. Vujović ga je pozvao da porazgovaraju nasamo i pitao ga da li bi mogao posuditi klubu preostali dio novca. Bajić, koji je očekivao to pitanje, samo je kratko odgovorio "Naravno", napustivši odmah klupske prostorije i požurivši kući po deviznu knjižicu.
Epilog, Sarajevo je Sušiću isplatilo 70 miliona starih dinara (u tadašnjoj vrijednosti od oko 100.000 njemačkih maraka), obećan mu je stan u Hrasnom, a već narednog dana u TAS-ovoj fabrici u Vogošći čekao ga je ključ od novog golfa. Sušić je tako, ponajviše zahvaljujući Bajiću, potpisao novi četverogodišnji ugovor, te poveo Sarajevo nazad u vrh jugoslavenskog fudbala.
Većina mlađih navijača FK Sarajevo vjerovatno nikada nije ni čula za ime Abdulaha Gegića. Bordo tim je vodio u dva navrata, nije osvojio niti jedan trofej i rijetko kada ćete čuti da se njegovo ime spominje kada se priča o najboljim trenerima tima sa Koševa ikada. Ipak, Gegić zaslužuje posebno mjesto u bordo historiji, jer je riječ o čovjeku koji je jedan od najzaslužnijih za uspon Sarajeva u šezdesetim godinama.
Gegić je rođen 1924. godine u Novom Pazaru. Po završetku Drugog svjetskog rata počeo je fudbalsku karijeru u lokalnom klubu, da bi odlaskom na studije u Beograd pristupio redovima tamošnjeg prvoligaša Metalca. Igrao je kratko i za šabačku Mačvu, a u ljeto 1953. godine prelazi u Sarajevo. Na Koševu se nije zadržao dugo, tek jednu sezonu, a ubrzo potom je i okačio kopačke o klin. Njegova igračka karijera i nije bila toliko impresivna, ukupno je za Metalac, Mačvu i Sarajevo upisao tek 37 prvoligaških nastupa. Za razliku od igračke karijere, Gegić je kao trener ostavio daleko veći trag. Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu, a potom i doktorirao na DIF-u, da bi početkom šezdesetih godina započeo svoju trenersku karijeru u Boru i niškom Radničkom.
Kada je 1963. godine stigao na Koševo, najprije kao tehnički referent, a potom od jula iste godine u ulozi trenera, dogodio se revolucionarni zaokret u klupskoj filozofiji. Sarajevo, koje se do njegovog dolaska zadovoljavalo standardnim prvoligaškim statusom, sigurnim opstankom i sredinom tabele, odjednom je postalo klub sa ambicijama za najviši plasman. U radu mu je asistirao bivši saigrač i kapiten Franco Lovrić, a njih dvojica su se pokazali kao dobitna kombinacija.
Gegić je po dolasku naslijedio gotovo istu ekipu koju je na raspolaganju imao njegov prethodnik Ratomir Čabrić, koji je u prethodne dvije sezone osvojio osmo i sedmo mjesto u konkurenciji 12 timova. Umjesto nekih starijih igrača, odlučio je pružiti priliku mlađim igračima, a jedino novo ime bio je golman Ibrahim Sirćo, dok se nakon samo dva mjeseca iz turskog Fenerbahcea vratio Asim Ferhatović. Upravo će legendarni Hase odigrati ključnu ulogu u novoj sezoni, a ponajviše zahvaljujući Gegiću. On mu je namijenio potpuno novu ulogu na terenu, dodijelivši mu ulogu klasičnog napadača. Iako već u tridesetim godinama, Hase je pod Gegićem doživio drugu mladost. Od neumornog driblera, koji je na centru započinjao sve akcije Sarajeva, Hase je postao neumoljivi golgeter. Sa 19 golova, Ferhatović je te sezone postao najbolji strijelac Lige, a Sarajevo je sve do samog kraja sezone vodilo žestoku borbu sa Dinamom za treće mjesto na tabeli. Ipak, poraz na Maksimiru u pretposljednjem kolu donio je prednost zagrebačkim plavima, pa se Sarajevo moralo zadovoljiti četvrtim mjestom, što je svejedno bio najveći dotadašnji uspjeh bordo tima.
U narednoj sezoni, Sarajevo je zaigralo još bolje. Iskusni lisci Ferhatović, Biogradlić, Arslanagić, Šehović, uz mlade Fazlagića, Prljaču, Mušovića, Blaževića, Šiljkuta, Bajića, činili su kompaktnu cjelinu koja je oduševljavala igrom na stadionima širom države. Sarajevo je jesenji dio sezone završilo trijumfalno, pobjedama u posljednja tri kola nad Zvezdom, Partizanom i Dinamom, uz gol-razliku 8:0, što je bilo dovoljno za visoko drugo mjesto. Proljetni dio je počeo kao iz snova, a Sarajevo je ubrzo preuzelo lidersku poziciju od Partizana. Nikada ranije bordo tim nije u proljetnom dijelu prvenstva bio na čelu tabele, a sada je devet kola prije kraja Sarajevo bilo prvo. U gradu ispod Trebevića po prvi put su se sanjali šampionski snovi, ali je zgusnut raspored u finišu i trka na tri fronta (prvenstvo, Kup i Srednjoevropski kup) ipak uzeo svoj danak. Partizan sa, po mnogima najboljom generacijom u svojoj historiji, u finišu je ubacio u brzinu više i na kraju osvojio titulu, a Sarajevo je sezonu okončalo kao vicešampion Jugoslavije.
Sjajan Gegićev rad nije prošao nezapaženo, te je u aprilu imenovan u selektorsku komisiju reprezentacije Jugoslavije, da bi po završetku sezone preuzeo kormilo šampiona, Partizana. Sa crno-bijelima je napravio najveći klupski uspjeh na međunarodnoj sceni, stigavši do finala Kupa evropskih šampiona, gdje je uprkos vodstvu, ipak morao na kraju položiti oružje pred najvećim evropskim klubom, Real Madridom. Nakon samo godinu dana u Humskoj, odlazi u turski Fenerbahce, a potom preuzima i novoformirani Eskisehirspor, kojeg dovodi do dvije vicešampionske titule Turske i dva finala Kupa. Sa Eskisehirsporom je 1971. godine osvojio i prve trofeje, Kup i Superkup Turske, a potom se vraća na Koševo.
Svoj drugi mandat na klupi Sarajeva je odlično počeo, osvajanjem trećeg mjesta u Ljetnoj ligi šampiona, dok je u jesenjem dijelu sezone Sarajevo bilo u gornjem dijelu tabele. U svom drugom mandatu, insistirao je na uvođenju profesionalizma. Tražio je od Uprave podmlađivanje ekipe, uvođenje radnog vremena za fudbalere od 9h do 17h, po uzoru na evropske klubove, kao i promjenu sistema premiranja igrača. Ipak, proljeće 1972. godine donijelo je krizu rezultata, Sarajevo je sezonu završilo u donjem dijelu tabele, a Gegić uvidjevši da ne može uskladiti klupske ambicije sa svojim ličnim, odlučuje da napusti klub i vrati se u Tursku.
Ukupno je kao trener vodio Sarajevo u 108 zvaničnih utakmica, a ostaće upamćeno da su sve do kraja sedamdesetih godina, to četvrto i drugo mjesto, uz Brozovićevu šampionsku titulu, bili najbolji plasmani Sarajeva u Prvoj saveznoj ligi. Za Gegića se apsolutno može reći da je bio čovjek koji je udario temelje prvoj šampionskoj tituli, obzirom da je upravo on bio tvorac ekipe koju su činili Sirćo, Fazlagić, Prljača, Bajić, Blažević, Šiljkut, ali i da je tokom proljeća 1965. godine prvom timu priključio Prodanovića, Jesenkovića, Musemića, Muzurovića, te tražio dovođenje Antića iz vogošćanskog Pretisa.
...još bi bio živ. Tako glasi krilatica kojom navijači FK Sarajevo odaju poštovanje jednom od najboljih poslijeratnih stopera bordo kluba, Muhidinu Zukiću.
Zukić je rođen 1971. godine u Sarajevu, a kompletnu omladinsku karijeru prošao je na Koševu. U januaru 1992. godine, Zukić odlazi na "kaljenje" u kakanjski Rudar, ali samo nekoliko mjeseci kasnije, početak rata prekida njegovu karijeru. Dres i kopačke, Zukić je zamijenio uniformom Armije RBiH. Zbog rata je morao napustiti svoju kuću u Donjoj Vogošći, te se našao u izbjeglištvu u Brezi, gdje je povremeno trenirao sa lokalnim Rudarom. U martu 1994. godine, ponovo je obukao najdraži bordo dres. Bilo je to u utakmici sa selekcijom Unprofora na Koševu, a zanimljivo da je skupa sa Almirom Hercom, tri dana prije te utakmice krenuo pješice iz Breze prema Sarajevu, stigavši na Koševo samo nekoliko sati pred početak meča. Do kraja rata, Zukić je još jednom zaigrao u dresu Sarajeva, u septembru 1995. godine, kada skupa sa prvotimcima bordo tima odlazi na kratku turneju po Saudijskoj Arabiji.
Konačno, u julu 1998. godine, nakon tri sjajne sezone u dresu kakanjskog Rudara, Zukić se i zvanično vraća u svoj matični klub. U Sarajevo je stigao kao pojačanje za titulu, a debitovao je u revanš susretu pretkola Kupa UEFA, protiv Ekerena na Koševu. Punih deset godina, činio je stub odbrane Sarajeva, sa kojim osvaja dvije šampionske titule i dva Kupa BiH. Tačnije tri, obzirom da je u augustu 1998. godine bio sudionik trijumfa u superfinalu Kupa BiH, između Sarajeva i Orašja. Kao igrač Sarajeva stigao je i do reprezentacije Bosne i Hercegovine za koju je upisao jedan nastup, u augustu 1999. godine.
Ukupno je u dresu Sarajeva odigrao čak 295 zvaničnih utakmica, što ga svrstava na visoko četvrto mjesto liste fudbalera sa najviše nastupa za bordo tim svih vremena.
Iako je na Koševo stigao kao napadač, Mladen Stipić je u historijskim knjigama FK Sarajevo ostao zapisan kao jedan od najboljih desnih bekova svih vremena. Rođen je 1929. godine u Mrkonjić Gradu, ali je odrastao u Banjaluci. Karijeru je počeo u lokalnom Borcu iz kojeg 1950. godine odlazi u beogradski Partizan. U Partizanu je ostao samo godinu dana, upisavši tek jedan nastup, nakon čega u novembru 1951. godine prvi put dolazi na Koševo.
Sa Sarajevom je otputovao na novogodišnju turneju po Zapadnoj Njemačkoj, ali se po povratku u domovinu nije uspio nametnuti treneru Brozoviću, te se u martu odlučuje na povratak u redove matičnog Borca. Stipić je u Borcu najčešće igrao na poziciji polutke ili centarfora i bio je prvi strijelac ekipe. Krajem 1952. godine, ekipu Sarajeva je preuzeo Aleksandar Tomašević, koji je insistirao na Stipićevom povratku na Koševo. Tako je u martu 1953. godine, Stipić napokon upisao zvanični debi u dresu Sarajeva. U prvim utakmicama je igrao na poziciji centarfora, a imao je start iz snova. Bio je strijelac u prve dvije utakmice, protiv Spartaka na Koševu i Veleža u Mostaru, čime je sebi zacementirao mjesto u prvoj postavi.
Na kraju te sezone, Tomašević je napustio Sarajevo, a kormilo tima sa Koševa preuzeo je Slavko Zagorac, koji je Stipića prekomandovao u odbranu, na poziciju desnog beka, što će se ispostaviti kao vrhunski potez. Narednih nekoliko godina, Stipić je izrastao u jednog od najboljih desnih bekova Jugoslavije tog doba. Najbolji fudbal igrao je u sezoni 1954/55., pod palicom Mehe Brozovića. Stari fudbalski vuk, vješto je koristio Stipića na dvije pozicije u timu. Polovinu utakmica odigrao je na poziciji desnog beka, a drugu polovinu u napadu. Posebno se pamte utakmice protiv Željezničara, u prvom ligaškom duelu sarajevskih rivala, kada je postigao dva pogotka, te zagrebačke Lokomotive, čiju je mrežu u visokoj pobjedi od 8:0, pogodio tri puta. Sarajevo je te jeseni 1954. godine igralo po mnogima najljepši fudbal u Jugoslaviji, što potvrđuje i visoka treća pozicija na kraju jesenje polusezone.
Sjajne igre u dresu Sarajeva, bile su najbolje preporuke selektorima jugoslavenskih selekcija, pa Stipić te 1954. godine prvi put dobija poziv u "A" reprezentaciju za meč sa Belgijom, ali bez prilike za nastup. U maju naredne godine, još dva puta je sjedio na klupi reprezentacije, u utakmicama protiv Škotske i Italije, ali je ponovo ostao bez prilike za nastup. Za razliku od "A" reprezentacije, koja mu izgleda nije bila suđena, u dresu "B" tima je u jesen 1955. godine upisao tri nastupa, protiv odgovarajućih selekcija Engleske, Austrije i Njemačke, dok je još šest puta tih godina bio pozivan u "B" selekciju, ali bez prilike za nastup.
Dres Sarajeva je nosio sve do 1963. godine, kada odlučuje završiti završiti karijeru. Njegov dres sa brojem dva u međuvremenu je naslijedio Mirsad Fazlagić, koji je tako nakon Brozovića i Stipića, nastavio tradiciju Sarajeva, koje je uvijek imalo sjajno rješenje na poziciji desnog beka. U dresu Sarajeva upisao je ukupno 212 zvaničnih nastupa. Nakon završetka igračke karijere, posvetio se trenerskom poslu, a na Koševu je godinama radio sa mlađim selekcijama, povremeno čak i u stručnom štabu prvog i drugog tima.
Dugogodišnji fudbaler FK Sarajevo, Salih Šehović, danas je preminuo u Švajcarskoj, u 86. godini života.
Salih Šehović je rođen 11. maja 1936. godine u Bileći, a na Koševo je stigao iz trebinjskog Leotara u ljeto 1955. godine. Godinama je činio ubojiti napadački trio bordo tima skupa sa Asimom Ferhatovićem i Zijadom Araslanagićem, a svoje najbolje partijeu karijeri odigrao je u sezoni 1957/58. kada je postigao čak 36 golova i predvodio Sarajevo do povratka u Prvu saveznu ligu.
Šehović je do danas ostao rekorder bordo kluba po broju postignutih golova u jednoj sezoni, ali i na jednoj zvaničnoj utakmici. Bilo je to upravo te sezone, u utakmici Zonske lige protiv metkovićke Neretve, kada je postigao čak šest golova.
Dres Sarajeva je nosio do 1965. godine, kada prelazi u zagrebački Dinamo, nakon čega karijeru nastavlja u inostranstvu.
Legendarni Šajka je u dresu Sarajeva upisao 180 zvaničnih nastupa i postigao 75 golova, što ga čini šestim najboljim strijelcem bordo kluba u zvaničnim utakmicama, svih vremena.
Sarajevo je danas postalo prvi tim sa 1.000 postignutih golova u Premijer ligi BiH otkada se ista igra na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
Uoči današnje utakmice, bordo tim je bio na brojci od 995 golova, a peti gol kojeg je u 67. minuti postigao Hamza Čataković donio je timu Sarajeva veliki jubilej.
Koliko je tim sa Koševa dominantan u ovom statističkom segmentu najbolje pokazuje činjenica da su prvi sljedeći pratioci, Zrinjski, Željezničar i Široki Brijeg u istom periodu postigli pedeset, odnosno sedamdeset golova manje.
Kapiten FK Sarajevo, Krste Velkoski, današnjim pogotkom u duelu sa konjičkim Igmanom izjednačio se sa legendarnim Franjom Lovrićem na visokom desetom mjestu liste najboljih strijelaca bordo tima svh vremena, sa ukupno 64 pogotka u zvaničnim utakmicama.
Svaka čast majstore !!!
Naš Andrej Đokanović danas je odigrao stotu utakmicu u dresu FK Sarajevo, čime je postigao značajan jubilej.
Andrej je za naš tim debitovao 3. aprila 2019. godine u polufinalnoj utakmici Kupa BiH protiv Sloge Gornje Crnjelovo, a već u sezoni 2019/2020 postao je standardan prvotimac.
Osvojio je po dva naslova prvaka i dva Kupa BiH, a u Sarajevu je stekao i status reprezentativca BiH te je za nacionalni tim nastupio dva puta.
Za Sarajevo je Đokanović postigao tri pogotka, a prvi je postigao protiv bjeloruskog Dinamo Bresta u utakmici kvalifikacija za Ligu prvaka 2020. godine.
S obzirom na to da Andrej ima tek 21 godinu, a iza njega je već mnogo iskustva, nema sumnje da je pred njim velika budućnost.
Na današnji dan, 26. maja 1991. godine, Sarajevo je sa ubjedljivih 4:0 savladalo Slobodu na Tušnju, u jednom od duela koji je predstavljao direktnu borbu za opstanak u Prvoj saveznoj ligi.
Većinu sezona nakon osvajanja druge šampionske titule 1985. godine, obilježila je borba bordo tima za opstanak u društvu najboljih, praktično do posljednjih kola. Takav je bio i slučaj sa sezonom 1990/91., u kojoj je tim sa Koševa tek u pretposljednjem kolu prebrinuo sve brige oko opstanka.
Pet kola prije kraja, pred ekipom Fuada Muzurovića bio je jedan od najvažnijih mečeva, gostovanje direktnom konkurentu za opstanak, ekipi Slobode. Sarajevo se nalazilo na 15. mjestu sa 24 osvojena boda, a ispod su bili Hajduk sa jednim bodom, ali i jednom utakmicom manje, te Budućnost i Sloboda sa 22 boda, dok je ubjedljivo posljednji bio subotički Spartak. Obzirom da je Prva savezna liga te sezone brojala 19 članova, društvo najboljih su napuštala tri posljednjeplasirana tima. U istom kolu, Hajduk je gostovao već otpisanom Spartaku, dok je Budućnost na svom terenu dočekala Rijeku, pa je bilo za očekivati da oba tima upišu pobjede. Samim time postojala je realna šansa da se u slučaju poraza na Tušnju, ekipa Sarajeva četiri kola prije kraja nađe na pretposljednjem mjestu.
Na strani bordo tima nije bila ni historija, obzirom da je Sarajevo tradicionalno loše prolazilo na Tušnju, gdje je u prethodna 23 prvenstvena meča slavilo samo jednom, devet godina ranije, ali je te noći i ta negativna tradicija napokon srušena. Najzaslužniji za ovu veliku pobjedu Sarajeva bio je razigrani napadač Bernard Barnjak, koji je te večeri postigao svoj prvi het-trik u bordo dresu.
Susret bh. ligaša odigran je u sjajnoj atmosferi, pod svjetlošću reflektora i pred više od 5.000 gledalaca, među kojima je bila i veća grupa gostujućih navijača, pripadnika "Hordi zla", koji su na kraju ipak zadovoljniji napustili tribine Tušnja.
Početak utakmice pripao je domaćem timu. Sloboda je imala terensku inicijativu, ali je odbrana Sarajeva bila na vrhuncu zadatka, ne dopuštajući fudbalerima u crveno-crnim dresovima da ozbiljnije ugroze gol Alekseja Prudnjikova. Prvu priliku na utakmici imalo je Sarajevo u 9. minuti kada Miloš Nedić presijeca jedan napad domaćeg tima, a potom upošljava Barnjaka koji šutira sa 16 metara, ali je njegov udarac izblokiran i odlazi u korner. U 15. minuti uzvraća Sloboda. Ivanović je centrirao sa lijeve strane i pronašao usamljenog Lukića na pet metara od gola, ali se on ne snalazi najbolje i šutira pored gola. Desetak minuta kasnije domaćini su tražili penal, nakon jednog duela Memnuna Suljagića i Kostića u šensaestercu Sarajeva, ali je beogradski sudija Jokić pokazao da se igra nastavi.
Uslijedio je period nešto mirnije igre, da bi dvije minute prije odlaska na odmor Sarajevo stiglo do vodstva. Kapiten Dane Kuprešanin je sjajnom dubinskom loptom pronašao usamljenog Barnjaka, koji se najprije oslobodio svog čuvara Tabakovića, a potom krenuo sam prema golu Slobode. Tabaković je uzaludno pokušavao, povlačenjem za dres, oboriti napadača Sarajeva, ali se Barnjak othrvao, te zaobišao istrčalog golmana Hadžića i sa oko 17 metara poslao loptu u praznu mrežu Tuzlaka za veliko slavlje gostujućih navijača.
Uvodne minute nastavka utakmice u potpunosti su pripale Tuzlacima, koji su u prvih deset minuta stvorili čak četiri šanse, od kojih je najbolja bila ona Šarićeva, kada njegov udarac zaustavlja stativa Prudnjikovog gola. A onda je u 61. minuti stigla kazna za propuštene prilike.
Barnjak je presjekao jedan loš pas Mrkića, proslijedio loptu do Kuprešanina, a ovaj je odmah šalje prema Risti Vidakoviću. Desni bek Sarajeva je krenuo u prodor, a na dvadesetak metara od gola na njega istovremeno startaju dvojica domaćih fudbalera i zaustavljaju ga prekršajem. Slobodan udarac je izveo Memnun Suljagić i preciznim centaršutem pronašao Dejana Raičkovića koji zahvata loptu glavom i šalje je u Hadžićevu mrežu za novo slavlje igrača Sarajeva.
Tuzlaci su od tog trenutka nestali sa terena, a Sarajevo je potpuno preuzelo terensku inicijativu, te u 70. minuti stiglo do novog gola. Bila je to akcija preslikana kao kod prvog gola. Barnjak je ponovo ispratio jednu dubinsku loptu sa sredine terena, pobjegao svojim čuvarima te preciznim udarcem savladao Hadžića.
Novu priliku imao je Kuprešanin u 84. minuti, ali iz izgledne pozicije šutira pored gola. Već u narednom napadu uzvratila je i Sloboda, ali Lukićev udarac sa desetak metara zaustavlja Prudnjikov. Konačan rezultat postavljen je u 85. minuti, kada sjajni Barnjak još jednom bježi odbrani Slobode i postiže svoj treći, a za naš tim četvrti gol.
Sarajevo je tako upisalo ubjedljivu i potpuno zasluženu pobjedu, te stiglo na korak od obezbjeđivanja opstanka. S druge strane Sloboda se našla u nezavidnoj situaciji, te je do kraja sezone osvojila tek jedan bod i prvenstvo okončala na pretposljednjem mjestu. Tuzlanski tim, koji je nakon Veleža i Sarajeva, bio bh. ligaš sa najdužim neprekidnim prvoligaškim stažom, ipak na kraju nije ispao iz Prve lige, prvi put nakon 22 godine. Naime, uoči početka nove sezone, hrvatski i slovenski timovi su napustili FSJ, pa je Sloboda zahvaljujući tome ipak i naredne sezone ostala u elitnom društvu.
Na današnji dan 2013. godine Emir Hadžić je postigao pet golova na utakmici protiv FK Radnik te tako stigao do cifre od 20 ligaških golova u sezoni što mu je donijelo titulu najboljeg strijelca Premijer lige za sezonu 2012/13., a ujedno se i upisao u historiju FK Sarajevo kao prvi fudbaler koji je uspio postići pet pogodaka na jednoj prvoligaškoj utakmici.
