Priče o Želji

Moderator/ica: insider

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 09 feb 2016, 14:30

Ideja ove teme je da ovdje postavljamo sve tekstove o Želji koje napišu forumaši ali i one koje napišu kolumnisti, novinari itd.

Obzirom da kolega forumaš @boccaccio ima zbirku fenomenalnih tekstova o svemu pomalo u Želji i obzirom da sam se i ja počeo truditi da pišem (@boccaccio uticao na mene :D ), pozivam i druge forumaše ako imaju šta napisano da postave ovdje. A ako nemaju da počnu pisati.
Molio bih nekog ko se bolje snalazi na forumima da prebaci neke od @boccaccio tekstova na ovu temu da pokušamo sve skupiti na jednom mjestu.
Također i momci sa fb stranice Samo Željo imaju fantastične tekstove pa bih i njih zamolio da doprinesu ovoj temi.

Pišite...
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 09 feb 2016, 14:32

Grbavica by Vrbanjusa :D


Priča o Grbavici nije moguća bez povezivanja naselja Grbavica i Fudbalskog Kluba Željezničar. Naselja Grbavica i stadiona Grbavica. Bez obzira što nikad nisi negdje živio, ali si provodio dosta vremena tu, neka mjesta, naselja zauvijek ostaju u srcu i duši. Rođen i odrastao jednu trolejbusku stanicu od simbola naselja Grbavica, Željinog stadiona, kao i svako dijete sanjao sam da ću jednog dana zaigrati na terenu stadiona Grbavica. Međutim snove jednog dječaka prekinuo je rat i poznata zbivanja u BIH u periodu od 1992 do 1996 godine. Cijeli taj period sa prozora svoje kuće gledao sam jedan dio naselja Grbavica, stadion, slušao strašne vijesti, gledao kako gori zapadna tribina stadiona. Mnogo puta kad bi pao mrak sjedili bi moj sadašnji kum i ja na stepenicama, blizu prve linije razgraničenja, odakle se mogao vidjeti stadion, ali nas niko nije mogao vidjet, što je u tim trenucima bilo od krucijalne važnosti. Sjedili, gledali i zamišljali neku utakmicu, derby. Svaka takva noć je završavala istim pitanjem. Hoćemo li ikad ponovo kročiti na Grbavicu? Vraćala bi se sjećanja na neka ljepša vremena kad smo sa nekim starijim ljudima ulazili na stadion uz obavezno pitanje, "čiko,čiko mogu li ja sa vama"?
U tom nekom periodu se pojavila i pjesma "Grbavica", koju je otpjevao poznati sarajevski pjevač Mladen Vojičić Tifa. Pjesma koja je na najbolji način opisivala bol i patnju svakog stanovnika Grbavice, svakog navijača Želje. Pjesma koja će kasnije postati himnom i kultnom pjesmom svih istinskih zaljubljenika plave boje, zaljubljenika Sarajevskih Plavih, kako je popularno nazvan klub sa Grbavice.
U svemu tome došao je period upisa u srednju školu, koja je opet sudbinski bila vezana za naselje Grbavica. Zgrada škole se nalazila uz sami "Most Bratstva i Jedinstva" u naselju Pofalići i nekad mi se čini da su sve učionice gledale baš na Grbavicu. Naravno mi nismo gledali na Grbavicu, budući da smo imali vreće sa pijeskom na prozorima u učionicama.
I nekad kad smo svi počeli gubiti nadu, prije svega u kraj ratnih strahota, a samim tim i u povratak na Grbavicu, desio se Dayton i odluka o reintegraciji sarajevskih naselja Grbavica, Ilidža, Vogošća itd. Vrijeme u ratu je sporo prolazilo ali vrijeme od odluke da će se Grbavica vrtiti tamo gdje i pripada, gradu Sarajevu, a stadion Grbavica Fudbalskom Klubu Željezničar se nije moglo izmjeriti. Svaki dan nam se činio kao godina.
I došao je taj 19.03.1996 godine, dan reintegracije sarajevskog naselja Grbavica. Iako smo bili u prvim redovima za ulazak, policijske snage nam taj dan, iz sigurnosnih razloga, nisu dozvolile posjetu. Morali smo sačekati još 24 sata.
Sutradan, krenuli smo iz pravca Hrasnog, glavnom ulicom prema stadionu. Trolejbuske žice su visile na sve strane, stubovi za iste su bili izrešetani, neki i srušeni. Jedan dio zgrade „Lorisa“ je bio potpuno uništen i srušen. Ostatak iste zgrade je bio tako izrešetan da ni na jednom dijelu fasade nije bilo mjesta na kojem nije bila rupa od metka. I onda smo stigli na mjesto o kojem smo godinama maštali, mjesto o kojem smo pričali, mjesto nemjerljivog značaja za naše djetinjstvo. Mjesto na kojem smo kasnije osjetili najveće radosti i najveću tugu.
Provukli smo se preko nekog zida između sjeverne i zapadne tribine, obzirom da nismo smjeli hodati po zemlji, strahujući od mina i drugih neeksplodiranih sredstava. Nekako smo se popeli na sjevernu tribinu i slika koju smo ugledali će mi zauvjek ostati pred očima. Srušena i spaljena velika drvena zapadna tribina, samo ruševine iz kojih viri drveće, korov. Nekada najbolji teren u bivšoj Jugoslaviji je sada zarastao u metar visoku travu, ograda oko terena izbušena, srušena. Južna tribina puna drveća, korova. Na sjevernoj tribini ogromna rupa. Na tom mjestu se se jasno vidjele sve posljedice rata. I ta slika vječno ostaje.
Sjeli smo na hladan beton.Već se skupilo 10-15 ljudi koji su došli sa istim ciljem kao i mi. Svi su šutili i gledali. Niko nije imao niti jednu riječ. Samo tišina. I onda se prolomilo. Žeeeeeeeeeeeljoooooooooo! Shvatili smo, vratili smo se!
Nakon toga svaki dan smo dolazili i u saradnji sa nekim ljudima iz kluba počeli čistiti teren, tribine. Mi čistimo a nakon toga nas puste da igramo fudbal na glavnom terenu. I tako ja ostvarim san, zaigram na terenu stadiona Grbavica. Zaigrao jesam ali nikad gol nisam postigao. Sadašnji kum i najbolji prijatelj, nije mi htio dodati loptu u izglednoj situaciji. Ali to više nije važno, važno je da sada svake druge sedmice, svi zajedno, idemo na tribine stadiona Grbavica i da svaki put pjevamo „nikom te ne damo“. Nikad više.
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Hadzijalagic
Postovi: 902
Pridružen/a: 12 avg 2015, 10:09

PostPostao/la Hadzijalagic » 09 feb 2016, 14:35

Meni je ostao u sjecanju ovaj boccacciev post koji je napisao na dan odigravanja nase tekme sa Vikroriom Plzen, 16.07.2013...
boccaccio WroteColonNas Zeljo je uvijek bio radnicki klub,klub koji kroz istoriju nikada nije imao para,ali klub koji je svojim igrama i srcanoscu uvijek plijenio simpatije publike sirom tadasnje drzave,cak i mnogo sire.
Kao siromasan klub,ja nisam bas siguran da li je Zeljo kroz cijelu svoju postojanost kupovao igrace,igrao se ciframa i obestecenjima.Uvijek su se pojavljivali anonimni igraci,kao Fico Bahtic iz Pofalickog ako se ne varam,Paprica iz Sutjeske iz Foce,Haris Skoro iz Unisa i slicni,Brane Jelusic iz Ilijasa itd itd...i mnogo mnogo nase djece koji su postajali igraci iz one poznate sljake,gdje su gutali prasinu i gdje je svaki klizeci start znacio i ranu na nozi,ali su ta djeca postajali veliki igraci.

Sjecam se one utakmice tadasnjeg prvenstva,Zeljo - C.Zvezda,kada je bilo 3-0 za Zelju,kada su same velicine igrale za protivnika,a nasa ekipa pomijesanog sadrzaja,od onih mladih gdje je tada pripadao i nas Amar Osim,pa do starog lisca Nikica.Na golu stajao dijete od 17 godina,Zeljko Pavlovic.
Naslov sutrasnjeg teksta u oslobodjenju je glasio "PRICA O TRI JUNAKA" . Pricalo se o toj utakmici i o sjajnim stvarima koje je nas tim napravio,i o tri junaka na terenu,Pavlovic,Nikic i trener Miso Smajlovic.Dobili su ocjenu 10 za svoje nastupe.Igrali su za Zeljeznicar.Igrali su za ljubav.Igrali su za publiku. I igrali su velikog srca,hrabro.

Zelju je uvijek to krasilo,ta neka posebnost,onaj šarm koji ti pruza citava atmosfera.Zivjelo se samo za takve stvari.

Zivi se i danas.Jeste malo drugacije,jer nas je rat odvojio od nekih lijepih prica,i Zeljo se kao klub urusio zbog visestrukih protivnika.Onih vanjskih i onih unutrasnjih,gradskih.Prezivio je to nas Zeljo.Nije bilo prvi put da nas se pokusava srusiti,da nestanemo.Srce je branilo da se to desi i danas je Zeljo na naslovnoj najavi kvalifikacija za ligu sampiona.

Kao i uvijek,sa siromastvom se borio,nekada znao doci i do polufinala velikog takmicenja,sa igracima iz Pofalickog,Sutjeske,sa omladincima koji su izrasli iz prasnjave sljake.Nikada Zeljo nije imao uslove za dobar rad.Nikada.

Zadnjih nekoliko godina mi zivimo pricu jednog Zelje koji ce kroz istoriju ostaviti trag i u ovoj drzavi.Opet se nema para,opet se nema uslova,opet dolaze igraci iz Banovica,Kalesije,Srebrenika.Anonimusi.I opet u sklopu sa nasom djecom,koji postaju igraci sa istog sljakastog terena koji je sada prekriven vjestackom travom,gdje trenira vise ekipa istovremeno,gdje nema uslova...postaju igraci.Kao i kroz cijelu istoriju,i nemamo para da placamo obestecenja,da nam dolaze visokorangirani igraci.Ali imamo onaj šarm Amara Osima koji je i sam prolazio kroz tu utakmicu sa C.Zvezdom,zivio je "PRICU O TRI JUNAKA",dok je njegov otac prije toga napisao najzlatniju istoriju naseg kluba kroz uspjehe srca,a ne bogatstvom nekog Seika koji mu je davao novac da kupi Mihajlovica iz Foce.

Ove utakmice lige prvaka,koje danas i u danasnjem vremenu igra nasa svetinja je vrijeme u kojem trebamo biti maksimalno ponosni.Na sve.Na Zelju,na Amara,na igrace,na titule,na trofeje.
Tacno je da nismo dobro prolazili.Tacno je i to da je danas neko novo vrijeme u svijetu fudbala i da se sve gleda kroz novac.Tacno je i to da puno kasnimo za fudbalskom revolucijom u svijetu.Ali najtacnije je da je Zeljo ostao Zeljo,siromasni radnicki klub,koji ce uvijek igrati srcem,pa makar primio 10 golova.Ljubav nikada nece prestati,a proci ce i ovaj period kada pricamo koliko ce nam golova neko dati u evropi.

Neka Zeljo odigra danas hrabro,srcem,za klub,za navijace,neka se stisnu i neka trce.Neka vjeruju u sebe.To je sve sto zelimo.Doci ce kroz koju godinu i momenat radovanja u evropskim utakmicama.Doci ce jer sam siguran da ce "PRICA O NOVIM JUNACIMA" uskoro biti pricana i u novijim generacijama.To je jednostavno ZELJO!

SRETNO PLAVI !
Zadnja izmjena: Hadzijalagic, dana/u 09 feb 2016, 14:37, ukupno mijenjano 1 put.
BUDI ŽELJO !!!

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 09 feb 2016, 14:37

5.6. by Vrbanjusa

Dani, sedmice, godine prolaze a jednu utakmicu, jedan dan nikad nisam prežalio.
Ali da krenem od početka. Par dana prije legendarne utakmice odigrala se jedna isto tako važna ali zbog okolnosti finala play offa brzo zaboravljena utakmica. 30.05.1998 u 21:00. Na Koševo prvi put u istoriji dolazi Zrinjski iz Mostara. Klub koji prije rata nije egzistirao i bio nam je totalna nepoznanica. Jedno ime u toj ekipi se izdvajalo, Baka Slišković. Stariji su sa strahopoštovanjem pominjali to ime. Čuj Baka igra za taj neki Zrinjski. I stvarno je igrao lopte. Majstor. Ali i mi imamo majstora. Prije početka utakmice to nismo znali, čak ni nakon kraja pomenute nismo znali da imamo majstora. Saznaćemo kasnije.
Datalji utakmice nisu više ni važni a jedino što ostaje u sjećanju je pogodak jednog od najboljih napadača Želje poslije rata Nermina Vazde i dramatičan finiš utakmice kao najava za sve ono što će slijediti u narednim danima. Buki, Žera i za kraj Zuban. 90-ti ili možda 89-ti minut. Za pobjedu Želje od 2:1 i plasman u finale. Finale prvenstva BIH, prvi put nakon užasnog rata gdje je moj klub izgubio skoro sve. Stadion, trofeje, igrače su odnijeli vatra, neprijetelji i dušmani. Samo 3 godine od okončanja patnje i stradanja kako kluba tako i navijača Želje dolazimo u dramatičnom finišu do plasmana u finale. Mi kao prilično mladi momci sanjali smo o takvom raspletu događaja. Od ničega se stvorilo nešto. Za par dana nakon Zrinjskog ispostavit će se da se stvorila istorija i jedna nezaboravna generacija ljudi i fudbalera koje ti događaji iz sredine 98-me vežu do kraja života.
5 dana euforije, priče, maštanja, nagađanja, nade i čega sve ne. 120 sati razmišljanja o predstojećoj utakmici, pripremanja, čekanja.
Znali smo s kim igramo, znali smo protiv koga sve igramo. Znali smo šta nam spremaju. Znali smo šta su nam uradili samo 6 godina prije. Ali nismo se prepali, nismo odustajali.
I došao je taj dan. 05.06.1998. Sjećamo se svi petog šestog. I nebo je tu noć izgledalo čudno, niti plavo niti sivo. Nervoza je stegla pluća, mislio sam da neću preživjeti.
Pun stadion, ludnica, grotlo. Na zagrijavanju se povrijedio najbolji Željin igrač, Dželo. Valjda sudbina, šta li?
Oni bolji na terenu, dobra ekipa, dobro igraju. Prečka, stativa, poništen gol. Očaj naših na terenu. Nemamo snage da izdržimo sav taj pritisak protivnika. Naši igrači padaju po terenu, nemaju snage.
I onda jedna odbijena lopta idu u aut, Pehli je nekako stiže i gura prema Šopoviću. Kad sam jedne prilike, godinama poslije, razgovarao sa Pehlivanovićem o pomenutoj lopti i pitao ga zašto si potrčao, zašto je nisi pustio u aut, odgovorio mi je da ne zna. Nema pojma. Sudbina, šta li? Šopović prima loptu i gleda prema Zubanu, Zuban maše rukom da mu pošalje loptu u prostor. Šopa gura loptu Zubanu koji zaobilazi Dedića i šalje loptu lijevom nogom prema golu. I lopta putuje. Jedno pola sata je putovala.
I dogodilo se, ušla je. GOL! Kod mene tišina, muk. Takva je tišina bila da sam čuo erupciju oduševljenja sa stadiona Koševo. A ja u Hrasnom, kući gledam utakmicu na TV-u. Zabranjen izlazak iz kuće od strane doktora. Onda suze, same od sebe, jedna za drugom. Potom trnci obuzimaju čitavo tijelo, teba li zvati doktora? Ne treba, dijagnoza se zna, ŠAMPIONI. I tako satima i satima. Jutro sam dočekao na koljenima zahvaljujući svim Bogovima za koje sam znao. I dižući pogled prema nebu shvatio sam da je ipak te čarobne večeri bilo plavo. Izrazito plavo. Kao one zastave na Jugu.
E zato nikad nisam prežalio tu utakmicu, taj dan. Nisam bio.
Ali oni su bili. To je mnogo bitnije.
Buki, Žera, Zuban.
Pehli, Šopa, Zuban.
Zuban je majstor, naš majstor. Sad znamo da i mi imamo majstora, nije majstor sa loptom kao Baka ili Meša ali je majstor kad treba zabiti. I zato se svi sjećamo petog šestog. I Zubana.
I dan danas evo skoro 18 godina poslije kad neko pomene Zubana meni izmami osmjeh na lice. Zbog svojih golova, zbog petog šestog, zbog onog što sad čini za klub. Zuban nam je dao puno i dan danas nam daje puno. Kad bi pola naših legendi davali kao Zuban, nebo bi bilo granica.
I zato hvala ti Hadise Zubanoviću!
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
tm8782
Postovi: 1804
Pridružen/a: 30 sep 2009, 20:09
Lokacija: Preko puta DOLINE CUPOVA

PostPostao/la tm8782 » 09 feb 2016, 14:57

boccaccio WroteColonDanas igra Zeljo. Pozelio sam da gledam najdrazi klub. Svaka duga pauza bez gledanja Zelje donosi dosadu u zivot, neraspolozenje, kao da me neko kaznjava.
Sezona nam pocinje nesto ranije i ja sam zahvalan zbog toga. To su nam priredili igraci. To nam je priredio nas klub. Plavom bojom ce se se okititi raja i krenuti put Koseva, da ih gledamo. Jedinstven osjecaj i ona pocetna trema, kada ti nista nije svejedno i kada samo gledas na sat, a vrijeme sporo prolazi. Iscekivanje. Da pocne. Da zagrmi. Da se plavi sve. Da nasi daju gol. Da polete prema nama. Da se radujemo. I da vicemo iz petnjih zila ZELJOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO.... !!!

Bas volim taj osjecaj. Kad trnci prolaze kroz ruke i noge, zagrijava se sve u meni, tinja i ceka momenat. Da pocne.

Sve ostalo je nebitno, mi zivimo za ovakve trenutke. Poseban dan za sve nas koji volimo. Jer danas Zeljo igra.


Jedan ali vrijedan od našeg boccaccio...
Željo, jedna riječ, jedno ime koje puno znači...

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 09 feb 2016, 14:59

Samo Željo


Igrao sam s mnogim igračima u tandemu, ali s Acom Kosorićem najbolje sarađujem. Koliko možemo, pokazale su evropske utakmice. Utakmica sa Standardom bila je ostvarenje dijela mojih snova... Pun stadion, velika podrška navijača, huk evropskog Koševa na otvaranju utakmice...

Željo je veliki klub, s velikim očekivanjima. Početak nije bio lagan, ali sam se u međuvremenu navikao... No, prije nego započnem svoju priču o Želji, vratimo se na 1990. godinu, kada sam se rodio.

Ja sam Jasmin Bogdanović. Rođen sam 10. maja, a fudbal počinjem igrati u FK Sloga Doboj, sa nepunih osam godina. U porodici, danas profesora i dr. stomatologije, rodio se dječak koji je zavolio fudbal, nasuprot košarkaškim ambicijama oca, nekadašnjeg košarkaša. Starije sestre su se opredijelile za obrazovanje. Sestra Sanja radi u banci, a Jasmina je kao i mama zubar. Nekako je bilo prirodno to, nekako sudbinom određeno da najmlađi član porodice Bogdanović dođe u Sarajevo, nakon roditelja i sestara koji su se fakultetski obrazovali u gradu, u kojem ja danas živim.

Najveći uticaj da se bavim fudbalom imao je Miloš Dujković, moj prijatelj, fudbaler Borca. Sa 17 godina odlazim u Zagreb i pridružujem se NK Zagrebu kao junior. U istom periodu sam odigrao dvije utakmice za selekciju U-19 Bosne i Hercegovine. U NK Zagrebu nisam dobio priliku u seniorskoj kategoriji. Nakon nekoliko posudbi i igranja u nižim rangovima HNL, odlučio sam se vratiti kući.
Svega pola godine nakon boravka u FK Sloga Doboj, prelazim u Zvijezdu iz Gradačca u kojoj sam bio kapiten.

Amar Osim će me dovesti u Želju. Da njega nije bilo, sigurno nikada ne bih prešao.
Nanizale su se utakmice. Dobar nastup u derbiju, evropske utakmice...
Pitate se, kako zvuči na terenu podrška sa tribina u derbiju? Dovoljno glasno da me ne čuje saigrač udaljen 10ak metara.
Gol protiv Borca, 85. minuta i borba za titulu...
I povreda...
No, nisam se predao. Oporavak ide dobro. Što prije shvatite da su povrede sastavni dio sporta, lakše će vam biti. Osim loših, povrede donose i dobre stvari.
Mnogo mi znači podrška ljudi u okolini, na čemu im iskreno zahvaljujem.
Sarajevo je predivan grad, Željo je naš najbolji klub, saigrači su prva liga... Osjećam se kao kod kuće, u gradu za koji me vežu Željo i djevojka Adisa.

Pristiglo je mnogo novih igrača. Neki od njih su već igrali za Želju. Sve su to odlični igrači i ljudi. Trebat će vremena da se ekipa posloži i pokaže svoju snagu. Naša šansa za Evropu je u kupu, ali ne odustajemo od borbe ni u prvenstvu.
Za 20 dana počinjem lagano trčkarati. Vrijeme koristim da studiram na DIF-u.
Želim se vratiti na teren što prije. Čast je i zadovoljstvo igrati za Želju, imati privilegiju koja nije bila svakom ukazana i s kojom se valja nositi. Želju velikim osim trofeja čine njegovi navijači, jedni od najboljih u regiji.
Tiago Silva je moj omiljeni igrač.
U Zvijezdi sam sarađivao s Moranjkićem i Maksumićem. U Želji sa Zeljkovićem i Kerlom.
Uzajamno slaganje i obostrano poštovanje, najvažniji su za igrače na stoperskoj poziciji. Aco i ja smo postali kao jedan. Prije utakmice, razgovaramo o protivničkim napadačima, dogovaramo se kako ćemo ih čuvati, u čemu nas podržavaju i naši suigrači.

Moj broj na dresu je 22.
Za 22 dana će moji saigrači istrčati na teren protiv Širokog. Da li ste spremni?

‪#‎SamoŽeljo‬
https://www.facebook.com/3za1921/?targe ... 7306951686
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
tm8782
Postovi: 1804
Pridružen/a: 30 sep 2009, 20:09
Lokacija: Preko puta DOLINE CUPOVA

PostPostao/la tm8782 » 09 feb 2016, 15:03

Zima je 1970. godine.
Milan Ribar se pita u čemu je tajna Zvezdinih dobrih partija u proljetnom dijelu prvenstva i traži pomoć. Ribar ne voli neuspjeh. Zna da su njegovi momci predodređeni da postanu šampioni.
U klub dolazi brzojav. Pozvani smo na turneju u Brazil. 20 dana te zime, 25 godina prije reprezentacije BiH, zaigrali su plavi fudbal u Riu.
Bili smo dobri, ne bolji od Brazilaca, ali dovoljno impresivni da budemo gosti Fudbalskog saveza Brazila i sljedeće sezone. Samo mi, a od jugoslavenskih klubova kasnije još samo Zvezda. I niko drugi!
Naredne sezone, samba u Jugoslaviji, igrala se na Grbavici.

............................................................

Prilazi mi, moj prijatelj, Ivo Ištuk.
Dobili smo Bosnu Visoko. Idemo u finale play-offa.
Pita me Ivo, još uvijek se ne miri da su ispali, gdje smo se pripremali.
Kaže, pokupio on igrače Bosne u kamp negdje u Hrvatskoj. Danima su se ozbiljno pripremali za play-off.
Šta je Željo uradio, pa su igrači igrali onako jako to proljeće 1998. godine, pa i sam play-off.
Mene stid bilo da mu kažem istinu. Slažem da smo kratko otišli na planinu.
A moji dječaci danima se družili. Kakva je to družba bila!
Da vas ne lažem: ubio Bosnu ping-pong!
(Enver Hadžiabdić)

@SamoŽeljo
https://www.facebook.com/3za1921/?fref=ts
Željo, jedna riječ, jedno ime koje puno znači...

Avatar
tm8782
Postovi: 1804
Pridružen/a: 30 sep 2009, 20:09
Lokacija: Preko puta DOLINE CUPOVA

PostPostao/la tm8782 » 09 feb 2016, 15:05

Jesenice u Sloveniji.
Grad čelika. Grad koji je poslije II svjetskog rata izgradio razrušenu Jugoslaviju.
Tri godine su stanovnici ovog grada i njegova radnička klasa kunili i molili tadašnju upravu FK Željezničar da odigra prijateljsku utakmicu s lokalnim timom.
Na dan utakmice, radni dan, čeličana je prestala da radi. Svi radnici su gledali utakmicu.
Kao da je došao Tito...
A došao Željo.

(Zdenko Jelić)

@SamoŽeljo
https://www.facebook.com/3za1921/?fref=ts
Željo, jedna riječ, jedno ime koje puno znači...

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 09 feb 2016, 15:08

VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
tm8782
Postovi: 1804
Pridružen/a: 30 sep 2009, 20:09
Lokacija: Preko puta DOLINE CUPOVA

PostPostao/la tm8782 » 09 feb 2016, 15:15

Velika je noc ovo bila. Uci ce u rang onih utakmica i onih posjeta kojih ce raja da se sjeca kako budu prolazile godine, pogotovo sto se u ovoj dekadi ili dvije takve stvari Zelji desavaju sparadicno. Vidio sam ono za cim mi je dusa zudila prethodnih godina. Djecu obojenu u plavo, kako vicu ime kluba i kako navijaju zagrljeni. Ispunjen stadion Kosevo, vidio sam guzvu u gradu i gdje me prozimao osjecaj plavetnila. Kao u snu. Zeljo je igrao tu noc, pjesma se orila i rijeke ljudi koji su posli da ispricaju jos jednu lijepu pricu. O klubu. O posebnosti i o tom najljepsem osjecaju pripadnosti, gdje je ljubav jedina rijec koja daje puno znacenje citavim generacijama koje su se radjale i umirale u svojoj plavoj boji.
U startu mi je rezultat bio nebitan. Ja nisam od onih koji daju svoj glas na utakmici. Obicno posmatram i u sebi prozivljavam svu tu posebnost koju gledam pred sobom, osluskujem glasove nasih vatrenih navijaca, a trzam nogom na svako dodavanje bilo kojeg igraca, kao da ja dodajem tu loptu, skacem glavom na centarsut, postavljam se u blok umjesto Kosorica.... to ti je ono kad sjedis i sav se treses a iz tebe ne izlazi nista osim tih nekih trzaja koji su refleksni, dok u tebi vulkan rastura svaki nerv koji tjera misice u organizmu da te pokrenu da skocis. Ne moze ti nista u zivotu uraditi nesto takvo kao sto moze Zeljo. To sam vec odavno naucio.
Zeljo je u evropskim okvirima mali klub. Pa eto, opet je i na tim stranicama evropskih uspjeha ispisano ime Zeljeznicar kao polufinalista evropskog takmicenja. To je onako, za vjecnost. Da se zna.
Danas se evropa opet upoznaje kroz ovih par sezona sa imenom Zeljeznicar. Danas Zeljo opet puni stadion Kosevo, nekim novim, mladim navijacima, i onim starijim, koji se dobro sjecaju i koji vise nego ikada ponovo osjecaju taj puls. Evropa se upoznaje ponovo sa tim navijacima, igraci velikih ekipa sa ogromnim tradicijama dolaze na nase podrucje i odlaze sa utiskom koji ih pozitivno sokira. Pricaju o tim navijacima. Danas se u Belgiji, kao sto se to par dana ranije u Madjarskoj, spominje dobra atmosfera, fudbalska, navijacka kultura. Danas ti igraci i navijaci stranih klubova upoznaju cinjenicu da u BiH postoji jedan veliki klub kojeg navijaci nose na svojim rukama, vodjen ljubavlju i svojevrsnim fanatizmom. Danas su spoznali da ovde postoji velika zelja za uspjehom. Shvatili su da je ovde dusa itekako prisutna.
Medjutim, samo mi u nasoj kozi shvatamo za kakav klub navijamo i sta mi zapravo u svemu tome volimo. I kroz one lose periode, i kroz vjecnu neimastinu, kroz borbu sa sistemima koji su se istorijski radjali i umirali u ovom regionu, gdje je Zeljeznicar cesto ostajao obespravljen i ponizavan, opet se pojavi mali djecak i vice ZELJOOOOOOOOOOOOOOO, i opet se poslije nekoliko godina pojavi stariji simpatizer sa prezivljenim mozdanim udarom, kome je doktor strogo zabranio cak i gledanje utakmica na tv-u. Pojavi se ekipa iz Gracanice, iz drugih gradova i mjesta, ljudi koji su skupljali novac da se pojave zbog Zelje. Prelijepa prica.
Zato Zeljo uvijek izlazi kao pobjednik. To je taj osjecaj pripadnosti. Pa i kada nas nema na stadionu, kada smo nekada malo i ogorceni na neko stanje u klubu, kada se pojave stvari koje gledamo i nikako ne volimo da vidimo to sto vidimo, osjecaj ljubavi opet preplavi . Jer tom bolesnom covjeku mozdani udar je stanje koje ga sprijecava u nekom naumu, ali njemu niko ne moze iscupati plavo srce. Ono je plavo i kucace dok kuca jbg.
Da covjek ostane u kuci i ne odgleda kako lijepo terenom plovi Amir Hadziahmetovic. Kako primi loptu i ide direktno u protivnika, kako se postavlja u duel, kako se ne boji svog neiskustva, jer mu plavo srce daje hrabrost da svoj talenat pokaze svima nama. Ostavlja nam poruku snage i trazi od nas, moli nas da ga dodjemo gledati, jer on hoce da nam pokaze da je Zeljo od svog osnivanja imao svoju djecu koja nas je nosila oduvijek i zauvijek.
Uclanite se ljudi u klub. Samo sinoc je na Kosevu bilo preko 25 000 clanova. Zbog malog Amira, zbog malog Dade, zbog ratnika Blagojevica, zbog velikog Odovica, zbog najveceg Zelje. Uclanite se radi sebe. To raja nikako da shvati. Clanstvo u jedan klub ne znaci davanje para u tom nekom bukvalnom smislu. Ako neko do sada nije shvatio kolika je poenta biti dijelom ovakve porodice, onda mu je to slika sa Koseva sinoc trebala objasniti. Upravo sada, kada je Zeljo ispao u evropskom takmicenju, ta snaga navijaca i ljubavi spojena u gotovo stogodisnju pricu zvanu FK ZELJEZNICAR nam se mora predstaviti u jednu veliku i siroku plavu sliku koja nam je u srcu i pred ocima cijelo ovo vrijeme. Ako je ikada bilo potrebno stati uz klub i svojim clanstvom dati podrsku svojoj porodici, to je onda ovaj trenutak. Nemojte traziti nesto zauzvrat za svoje novce, jer dobili ste svog Zelju. Zeljo ce tada biti jaci. Porodica ce tada biti jaca. Jedinstvena u svojoj magiji, jer mnoge rijeci nedostaju u svim rijecnicima da bi se opisao ovaj fenomen. Rodjeni smo sa mnogo mana, vrlina u nama je sto smo prepoznali jednu ovakvu siroku pricu. Ne dajte na to nikome. Citajte o istoriji svog kluba. Hvala Bogu pa postoje knjige o nasem putu i kako nas je taj put vodio. Koliko je samo krvi i znoja proliveno da to sve opstane, kolika je borba i dan danas da ostanemo uopste u zivotu kao jedan respektabilan klub u nasim okvirima. Sve to radimo sami. Sve smo to oduvijek radili sami.
Biti clan i vezati se clanstvom za Zelju znaci postati dio jedne beskompromisne borbe za svoju ljubav. Postajes i zvanicno dio svega onoga sto smo glasom sinoc uradili, pa kad se Kosevom prolomilo ZEEEEEEELJOOOOOOOOO, sva su srca ubrzano kucala i svi smo htjeli od srece i ponosa da iskocimo iz svoje koze. Mi smo ZELJO. Mi smo ta snaga. Mi smo ti clanovi. Mi smo ta visedecenijska borba. Mi smo ti koji se dajemo bezuslovno, jer bez nas ni Zeljo ne bi imao poentu.
Zato i u svim dobrim vremenima, u svim losim trenucima, u svim borbama kroz teske zivotne periode naseg kluba, navijaci, simpatizeri i svi oni koji vole i koji znaju sta to sve znaci, trebamo da svedemo svoje misli prema tome da zelimo da se ova lijepa prica od sinoc koja se desila na Kosevu zauvijek nastavi i da redovnije punimo nase stadione. Ljubav nista ne kosta. To je samo redovno clanstvo, gdje cemo se jos bolje i ljepse osjecati u krugu najvece porodice u drzavi. To je najvaznija poruka na svijetu. I tada ce Zeljo zasjati u svom punom sjaju. A mi cemo ostati ovako ponosni.
Idemo dalje. VOLIM TE ZELJO !!!
by Boccaccio
Željo, jedna riječ, jedno ime koje puno znači...

Avatar
bagrcavi
Postovi: 14067
Pridružen/a: 26 avg 2011, 16:43

PostPostao/la bagrcavi » 09 feb 2016, 15:16

Ilijas Pašić
Prvi reprezentativac Jugoslavije iz BiH bio je uzor Ivice Osima i jedan od razloga što je Osim zaigrao fudbal, počeo trenirati u Želji.
U 250 utakmica za Želju postigao je 200 golova.
Ukupno u svojoj karijeri, u 900 utakmica postigao je 650 golova.
Lionel Messi na kontu ima 615 utakmica i 485 golova.
‪#‎SamoŽeljo‬
slika
DRUG NEBI TI PUNCA

Avatar
tm8782
Postovi: 1804
Pridružen/a: 30 sep 2009, 20:09
Lokacija: Preko puta DOLINE CUPOVA

PostPostao/la tm8782 » 09 feb 2016, 15:31

Ako me ništa ne ubije, ubiće me svojatanje. Ono tipično, naš, naše, moje, njihovo… valjda sam rastao u drugačijem okruženju kada nije bilo „magaraca i štapa i mrkve“. To je ono kad sjedi čovjek na magarcu a tovar neće da ide pa se čova dosjeti na štap zaveže mrkvu i sve to magarcu pred njušku a mago ne da ide već leti.
Svojataju sa svih strana. Eto opet se pojavio neko pametan pa priča kako je Meša Selimović „njihov“ a ne bosanski genije. Nasilno i plansko svojatanje jer nema slučajnosti u životu. A, Bosanci odmahuju rukom i kažu „kad nismo mogli Zlatana Ibrahimovića dovesti i dati mu državljanstvo ko je Meša da se borimo za njega“. I to govori duhovna elita. Lišenost bilo kakve pameti, civilizacijskog stanja ali i mentalnog nivoa dovodi do toga da naše svojataju.
Ali nije ovo prvo put da se Meša nasilno i divlje seli na drugu destinaciju. Sjećam se kada je Vlado Čapljić otišao iz „Želje“ pa Srebrenko Repčić iz „Sarajeva“, pa se oko Meše ali Baždarevića digla tolika prašina oko odlaska u „Dinamo“ ili „Hajduk“ da se prst pred okom nije mogao vidjeti. I tada su Selimovića svojatali. „Kad ne može Repćić ostati na „Koševu“ šta će nam i pisac“. Imati genija u „svojim redovima“ bila je (i danas je) stvar prestiža. Kod „nekih“. Prirodnost tada gubi na vrijednosti.
Tamo daleko nečija intelektualna čaršija ponovo likuje nad mračnim bosanskim vilajetom.
I tako. Bliže ili dalje ali otimaju sa svih strana iz časnog bosanskog hrama pamati preko reda (ili sa redom). Nekada je bilo nezamislivo da klub van Beograda, Zagreba i Splita u nogometu iliti fudbalu osvoji prvenstvo. Nekada…
Moj rođak Nusret Kadrić, nogometaš „Želje“ često me vodio na treninge. Sjećam se ko danas (a i kako bi drugačije) kako bi me sa mojim bratom Mensurom doveo do samog igrališta i kratko rekao „sjedite tu i šutite, sad će Milan“. Taj Milan iz usta mog Nusreta oslikao se u dječijoj glavi kao neko ko je ljut i koga ne treba ljutiti. A, vala nisam puno ni pogriješio. Igrači bi izašli na teren, zagrijavali se i tada bi izašao ON.
Milan Ribar
Čula se tišina, jaka i tajnovita. Kratko bi rekao: Mane (Josip Bukal) pucaj slobodnjake, Žilet (Nusret Kadrić) klizeći, Grofe (Blagoje Bratić) na korner… pamtim to i bunilo me što mi rođaka zove Žilet. A navijači su mu ipak dali pravi nadimak, to sam kasnije vidio na utakmicama.
A utakmice… lomio je „Željo“ te daleke ali drage 1972. godine sve pred sobom. Van Sarajeva su „Ribarove bebe“ zvali kostolomci. Uveo je Milan prvi put u Jugoslaviji engleski stil igranja. Igrlo se oštro, muški ali časno. U očima medija Milan je bio kao neki ataman koji svoju vojsku šalje da ubije protivnika. Prozvaše ga i ubicom na terenu. Te godine „mrtva trka“ između „Želje“ i „Zvezde“ i na kraju „plavi štrumfovi“ ipak šampioni uz samo 4 poraza. Bukal dao 14, Božo Janković 13, a Josip Škija Katalinski 12 golova. Golman Slobodan Čobo Janjuš te sezone primio je najmanje golova u Evropi. Dinamit momci prvi u Jugoslaviji. U Ligi šampiona „Željo“ nije mogao proći „Dreby Caunty“ ali se Spečin gol na „Koševu“ proslavio kao nova titula.
Janjuš, Dragan i Slobodan Kojović, Bečirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Sprečo, Deraković, Kadrić, Šerbo, Hrvat, Bukal, Saračević, Radović, Rodić…
Nekoliko godina prije titule počeli su gradnju uspomena. I danas oni koji su ostali živi pričaju da su znali „loptu u glavu“ ali da titula ne bi došla u Sarajevo da nije bilo Milana Ribara. Lomio je Milan svoje „bebe“ na treninzima i nabio im takvu kondiciju da su te 72 godine u zadnjih 20 minuta utakmice igrali kao da je tek počela. Milan Ribar.
Znao je govoriti da „igrač bez kondicije i nije igrač sve da umije sakriti loptu“. Bio je desna ruka Miljanu Miljaniću na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Ostala je priča da se jedini bunio kada su politički moćnici prodali utakmicu Njemačka – Jugoslavija. Golovima Brajtnera i Milera Jugoslavija je tada dobila nepovratni kredit od sedamsto miliona maraka. Priča se i danas da je Tito to „sredio“ sa njemačkim kancelarom. Jedini se Ribar bunio, igrači se nisu ni pitali ali je istina stidljivo izašla iz mraka.
Vitez sa „Grbavice“ umro je u Zagrebu, malo iza ovog rata. Prva titula se ne zaboravlja, ne zaboravljaju se ni igrači ali na onog ko je osmislio i donio radost polako pada veo zaborava. Milan Ribar, dobar čovjek sa „lošim“ namjerama. Lošim po protivnika na terenu. Strateg, oficir sa klupe, ljudina van terena. Po osvajanju titule priča se da je nazvao radio Beograd i naručio pjesmu Zore Dubljević „Sjajna zvijezdo gdje si sinoć sjala“ aludirajući na svoj klub, svoje momke i prvu titulu. Neka me svojatanje i ubije i ovo moje i ono što nije moje ali ne može u meni ostati. Negdje na rajskim terenima ko zna na koga galami Vitez sa Grbavice. Milan Ribar. NAŠ!!! “Željin”.

Preuzeto sa jednog portala
Željo, jedna riječ, jedno ime koje puno znači...

djedovic01
Postovi: 484
Pridružen/a: 08 jun 2015, 16:42

PostPostao/la djedovic01 » 09 feb 2016, 22:05

slika
- TVOJE NE UČINILO TE LEGENDOM -
Josip Joško Domorocki smatra se jednom od najvećih legendi Željezničara u 90 godina njegovog postojanja. Rođen je u Sarajevu 1917. godine. Sa samo 17 godina, debitovao je za tada jedan od najboljih klubova u gradu – sarajevski Hajduk. Kao devetnaestogodišnjak odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka ali se tamo neplanirano zadržao duže. Naime, primijetivši njegovo veliko fudbalsko znanje angažuje ga struka najvećeg beogradskog kluba tog vremena – Jugoslavije. U to vrijeme s uspjehom je nosio dres B selekcije bivše države, ali se u Beogradu nije dugo zadržao. Iako je bio jedan od najboljih u svome klubu, nije mogao bez svog rodnog grada u koji se vraća 1940. godine. Počinje aktivno nastupati za SAŠK u kojem se zadržao do kraja rata 1945. godine. Potom je kratko igrao za Udarnik i Jedinstvo, da bi 1946. godine sa Željezničarom krenuo na turneju po Albaniji. Bilo je to u maju prve godine nakon rata. Od tog momenta, cijela fudbalska priča Joška Domorockog vezana je samo za jedan klub koji je obilježio ostatak njegovog života – Željezničar.
Plavi dres nosio je šest godina a od aktivnog igranja oprostio se 1952. godine. Sudbina je htjela da nikad ne odigra nijednu zvaničnu utakmicu na stadionu o kojem je sanjao i u čijoj je izgradnji i učestvovao. ''Grbavica'' je otvorena godinu dana nakon njegovog odlaska u fudbalsku penziju.
Za ''plave'' je odigrao više od 100 utakmica od čega 88 ligaških. Bio je strijelac 10 prvenstvenih golova. Bio je poznat kao beskompromisni borac na terenu koji nije štedio ni sebe ni protivnika, ali kuriozitet je da nikada u svojoj karijeri nije dobijao kartone!
Iako su mu nuđeni novac i nekretnine da pređe u FK Torpedo, Domorocki je ostao vjeran plavoj boji i tako našao mjesta u srcima ljudi koji istinski vole klub s Grbavice. Ostao je vjeran Želji koji za njega, kao i za sve navijače ''plavih'', nije samo klub već i ideja, način života. Po završetku karijere, ostao je u Željezničaru gdje je obavljao razne dužnosti.
Preminuo je u Splitu 1992. godine od posljedica automobilske nesreće.
A.T. Design
"Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja. Za mene je to sjesti na most na Malti i popričati o svemu, pa otići na piće. Željo je oduvijek važio za nešto što povezuje divne ljude koji pomažu jedni druge."

Avatar
GoodisonPark
Postovi: 346
Pridružen/a: 30 nov 2015, 14:26
Lokacija: U lovu na jazavce
Kontakt:

PostPostao/la GoodisonPark » 09 feb 2016, 22:28

Naletio sam nedavno na ovaj tekst na nekom blogu, možda autor i piše na našoj temi i ako je tu neka se javi..

GRBAVICA TOKOM OSAMDESETIH

Prvi put na Stadionu Grbavica za koji sam zelio da bude "Olimpijski" kao sto je bio u to doba "Olimpijski Stadion Kosevo" ali sam bio zadovoljan predstavom o Grbavici kao nekoj kategoriji ili nekoj "STILSKOJ SRODNOJ VRSTI" stadiona "ground" mozda bilo kojeg u Velikoj Britaniji. Mozda Wigan ima nesto Zeljino mislio sam ali sam ipak napisao u mome voljenom kaficu Casa Leopoldo na onom konobarskom racunu i hemijskom olovkom ZOI 84 da je Grbavica Park - Goodison Park, Felaini FRIZURA, ili eto da je GRBAVICA PARK bolja nego GOODISON PARK odnosno najbolji su i jedan i drugi dragi stadioni koji me raduju sa svoja 2 G.
Eh zivote PLAVE BOJE, 2 G je adresa duhova plavih a ako nije samo Grbavica sa G ili Goodison onda je i tribina navijaca Evertona "Gwladys" kao G Vlado, ili himna EVERTONA Z-CARS : ponosno znam da postoje Z-CARS i ZELJEZNI CAR:
himna Evertona i Plavi Sarajevski Klub. Uglavnom, moja prva utakmica na GRBAVICI ili GRBAVICA PARKU bila je Zeljeznicar -Olimpija 1-1. Bilo je to doba ZELJEZNICAR-ovskih X podjela bodova koje su strasno banalne i bez smisla sa najvecom dosadom uopste koju nogomet-fudbal znaju predstaviti a to je ono uporno gorko razocarenje kad vas klub odigra 1-1. Kad primi neko 5 Golova to je vec neozbiljno i komedija je sigurna: Pet Komada,ha ha ha, ali odigrati 1-1 je uvijek gorak okus frustracije vjernih navijaca. To je bio rezultat moje prve utakmice na Grbavica Goodison Parku te davne 1983-e kada je zelena i dobra Slovenacka "Olimpijska" Olimpija povela iz penala. Pojavio se jedan veteran cije ime je bilo dugogodisnja referenca a zvao se BOSKO.

JELUSIC JANKOVIC BUKAL SPRECO DERAKOVIC
ali ovo je 1983 kada je Bosko bio veteran u plavom i sa ponosnom cinjenicom da je igrao u Engleskoj. Zeljo je preko Boska izjednacio a ja sam vidio prvi put kako se desetine zastava viore na tribini Jug kada se proslavlja gol, medjutim ovaj period Zeljeznicara je bio interesantan za profesionalne komentatore i studente na trenerskim akademijama jer se mogla napraviti odlicna studija - PUT ZELJEZNICARA od prosjecnog Prvoligasa koji se zove 1-1 do onog Zeljeznicara koji daje Bugarskom SLIVENU 5, Svajcarskom SIONU 2, Univerzitatei 4, BJELORUSKOM DINAMU 2 i onom zalosnom V dva koja nisu bila "enough".
Mislim samo na Grbavica Parku, jer moja druga utakmica Zeljina je bila Zeljeznicar-Vardar 3-0 kada je osnov tima cinio ODOVIC.
Na toj utakmici Zeljeznicar : Vardar, ODOVIC je dao jedan evrogol a Rade PAPRICA je stigao iz opresivne vojske, skinuo onu sivu ili sivo maslinastu uniformu ANGOLANSKE pobunjenicke grupe Unita Rebels i zaigrao protiv toga Vardara kao nikad, mada je mozda D A R K O bio BEBA. PANCHEV mislim, e sad, kako je jedan takav dobar ali ne toliko slavan tandem ODOVIC - PAPRICA mogao biti PREDHODNICA - PRETECA onom MESHA BAZDAREVIC - RADMILO MIHAJLOVIC, HARIS HARRY POTTER SKORO? Kako je uopste bilo moguce da TANDEM ODOVIC - PAPRICA uslovi takav tim kao MESHA, HARE, MIHAJLO?
To nikada ni jedan ozbiljan analiticar nije objasnio. MOJA TRECA utakmica na GRBAVICI, DOLINI CUPOVA, bila je krajem 1983 kada su igrali Partizan sa onim MOCOM VUKOTICEM vukom i koga je ustopao ZVAKA. MIRSAD BALJIC bio je najsnazniji Grbavicki Bek Svih vremena. Nikada Zeljo nije imao nekoga kao sto je bio Mirsad Baljic. On je u Decembru 1983 u zadnjoj utakmici sezone 1983/1984 u Prvoj Saveznoj Ligi ustopao onoga toliko eksponiranog beogradskog favorita lista "Tempo" Momcila Mocu Vukotica. Mislim da sam imao cast na toj utakmici vidjeti i onoga slavnog i maleroznog zaista - objektivno velikog golgetera Dragana Mancea, RIP, ali govorim o tome kako je na toj utakmici Zeljeznicar - Partizan 1-1 u Decembru 1983 MIRSAD BALJIC, cuveni ZVAKA ustopao beogradskog idola Vukotica. To je tada bilo ISTO kao kada je RAFA NADAL pri put dobio FEDERER-a, velika i odlicna Grbavicka senzacija toga ljevog beka koji je bio i standardni reprezentativac sve do one ITALIJE 90 kada je impresivna masina MATEUS, KLINSMAN, BUHVALD, BREME, FELER ipak bila NAJBOLJA.
povratak otpisanih!

Avatar
tm8782
Postovi: 1804
Pridružen/a: 30 sep 2009, 20:09
Lokacija: Preko puta DOLINE CUPOVA

PostPostao/la tm8782 » 10 feb 2016, 10:26

Legendu treba spomenuti...

Priča za popodne: Ivica Osim
Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga… ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik

Ako sam ja tada imao između 12 i 13 godina on je, deset godina stariji, imao, dakle, 22 ili 23. I daleko je već za njim bila debitantska utakmica (tako mi je govorio Safet Đeđibeg Čifko) kada je prema njegovom svjedočenju ušao kao debitant na utakmicu koju je Željo pod trenerskom palicom Vlatka Konjevoda igrao na Grbavici.

"Kad se pojavio onako štrkljast i kad mu je pri prvom kontaktu s loptom u noge uletio protivnički igrač i odnio i njega i loptu u aut… publika na Grbavici počela je da zviždi. Onda, kad je Osim dobio drugi put loptu, napravio je jednu od svojih čarolija i publika je najprije zanijemila… a onda mu aplaudirala. E, tada, kako je pamtim, bio je jedini put, prvi i posljednji da je publika zviždala Ivici Osimu." Tako je govorio Čifko.

Rame - glava - rame

Ja bih sve napisao kako sam napisao da mi ovih dana Osim nije rekao da se njegov debi nije dogodio na Grbavici nego na Skenderiji kada je ušao umjesto Kokota koji se povrijedio. Ovako, samo, evo, dodajem ispravku ne odstupajući od Safetove priče. Jer, on je očito mislio na grbavički debi.

E, sad vratimo se početku. Tada kada sam ja imao između 12 i 13, dogodilo se da Željo igra protiv Sarajeva na Koševu. Ja sam bio član pionirske škole Sarajeva koju su vodili Stipić i Markušević i zapala me posebna čast da na tom derbiju skupljam lopte i trčkaram oko igrališta. Nosio sam dres Sarajeva, a u duši mi bio Željo. A Osim, e on je već bio zvijezda i fudbaler koji je toj, naoko jednostavnoj igri, tako često davao začine kao slavni kuhar Jimi Oliver jelima pa su jela postajala čudesno ukusna, kao što je utakmica, obogaćena kreacijama majstora postajala umjetnička predstava.

Derbi je bio okončan rezultatom 1:1. Poslije utakmice iskoristio sam pravo i priliku da odem do kupatila gdje su se igrači tuširali. Izlazili su, neki brže, neki sporije… a Osim je nekako ostao posljednji. Pojavio se, ogrnut peškirom. Morao sam dignuti glavu da ga vidim, isto tako digao sam i pružio mu ruku, stidljivo istisnuvši riječ "čestitam", a on se onda sagnuo, zagrlio me i – poljubio. Oca sam imao, ali ga nisam vidio, učili su nas da volimo Tita i voljeli smo ga…ali meni je to da me je Osim zagrlio i poljubio bilo više nego da su isto učinili Tito i otac zajedno. Čini mi se da sam mogao u tom trenutku kao ptica odletjeti s Koševa na Bistrik.

Poslije su nam se, što bi rekao život, putevi razišli. Moja fudbalska karijera ugasila se, prije nego što je i počela (Pokojna mama: "Kako si počeo taj fudbal ganjati, i školu i mektef si zanemario… a i doktor ti je rekao da slabo vidiš…") a Osimova se nastavila i bila slavna, takva i toliko da ni danas čak ni mlađim generacijama ne treba pričati ko je bio Ivica Osim.

Imali smo u našoj Osnovnoj školi jednog nastavnika, Nusret Voloder se zvao i da je živ danas bi sigurno bio počasni član Željinih Manijaka, toliko je srčano za Želju navijao. A zbog Osima znao je zaboraviti na gradivo i čas i pričati nam anegdote od kojih jednu pamtim, a kada sam je decenijama kasnije prepričavao Osimu, on, onakav kakav je, samo odmahnuo rukom i rekao mi: "Ma ko j…to što je bilo, koga to još interesuje?" Uglavnom, pričao nam Nusret da je Švabo bio ne samo dribler-čarobnjak, nego da je znao i mogao cijelo igralište proći žonglirajući s fudbalom, rame-glava-rame.

Iz vremena Osimovih igračkih dana izdvojio bih, ipak, samo anegdotu koji mi je ispričao Murat, zvani Muriljo, koji je dugo godina radio u Francuskoj, a kad se vratio, zaposlio se kao spretan trgovac u sarajevskom Kazandžiluku i eno ga i dan-danas tamo pred radnjom na dnu te slavne ulice. Uglavnom, kad je Osim dolazio u Strasbourg, tamo je tada radio Murat. Klub je bio siromašan, a grad i navijači toliko oduševljeni činjenicom da su jedan cijeli vikend kafane i restorani sakupljali novac da klub lakše podnese transfer. A Murat, čim bi pomenuo da je iz Osimovog Sarajeva, kuća časti što god popije.

Moje druženje sa Osimom i anegdote koje slijede počelo je 1993. godine kada je Osim došao kao trener u Sturm iz Graza. Prije toga bila je drama beogradska, raskid sa Partizanom čijoj ponudi bi rijetko koji trener odolio, ali iz pijeteta prema Bosni i Sarajevu Osim je na emotivnoj presici (još uvijek je taj snimak na YouTubu) rekao svoje ne.

"Kasnije su članovi uprave i Bjeković danima pokušavali da me nagovore, ali ja sam jednom rekao ne i to sam im uvijek ponavljao."

Slijedila je Grčka, trener koji je postao slavan i uspješan kao što je bio fudbaler imao je već svoj stil i svoju filozofiju. Sidran mi je jednom rekao da prateći Osimov rad i izjave zaključuje da on nije samo trener nego i filozof. Rijedak primjer mudrosti.

U "Olimpijakosu" je radio kako je navikao da radi. Po svom konceptu i osjećaju. Ne dozvoljavajući uplitanja bilo kojeg moćnika. Negdje na sredini sezone iznio je gazdi neke zahtjeve, on se oglušio. Kad se završila sezona dao je ostavku. Gazda se tada "sjetio" Osimovih zahtjeva, ponudio mu i više ali Osim je rekao - ne. I otišao u Graz, u Sturm, prosječan, gotovo provincijski klub koji će se za kratko vrijeme pod njegovim vođstvom uzdići do evropskih vrhova. I tu austrijsku priču pratio sam od samih početaka.

Došao Švabo

Prije negoli krenem sa opisima svojih susreta i druženja sa Osimom u Grazu navešću samo anegdotu koja je prethodila mojoj prvoj posjeti Messendorfu (pomoćni tereni gdje je trenirao Sturm). Organizirali smo u Velenju humanitarnu utakmicu između reprezentacija BiH i Slovenije. I pozvali koga se pozvati moglo, bosanskohercegovački igrači bili su u tim vremenima širom Evrope, a došli su Škoro, Hadžibegić, Zjajo, Tuce, Slišković… Falio nam trener pa pozvali Osima.

Došao Švabo i ne treba naglašavati ko je bio glavna zvijezda. No, nakon utakmice, kada je uslijedilo druženje Osim kaže: "Ja bih možda i ostao ali moram nazad. Zaboravio sam dokumente pa me austrijski policajci pustili jer su me prepoznali ali su me zamolili da se vratim dok je njihova smjena."

O tome kako i ko ga je sve prepoznavao na kasnijem putu kada smo skupa, on prvi, a ja ne znam koji put, krenuli od Šentilja prema Sarajevu slijedi priča.
Željo, jedna riječ, jedno ime koje puno znači...

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 10 feb 2016, 11:33

VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 10 feb 2016, 11:35

Piše: Aleksandar Hemon za Radio Sarajevo

Prije nekih trideset i pet godina (ili trideset pet stoljeća) bio sam učenik Druge gimnazije u Sarajevu, učenik posljednje generacije prije nego što je uvedeno tzv. usmjereno obrazovanje. To će reći da je, iako sam bio u matematskom razredu (u kojem smo se rvali s diferencijalnim jednačinama dok su se ostali razredi gađali kamenjem s razlomcima), nastavni program također uključivao logiku, psihologiju i filozofiju, predmete koje smo zdušno potcjenjivali i ignorisali. Iz ove perspektive, ambicioznost nastavnog programa koji bi da pubertetlijama bistri aristotelovske silogizme ili Kantov čisti, čistunski um (''Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni"), prilično je vrijedna poštovanja.




Ali nama je to tada sve bilo palamuđenje i preseravanje uštogljenih nastavnika, kontaminiranih srednjovječjem, koji već dugo nisu bili u stanju da spoznaju, a kamoli uživaju, u neporecivim, činjeničnim aspektima tjelesnog postojanja: mirisi, ukusi, dodiri, muzika, derneci, frajeri i koke, projekt dejungferizacije koji nikako da se ovaploti itd. Jednom smo se na času filozofije valjali od šege jer je nastavnica pričala o nekom drevnom grčkom filozofu koji se onomad bio dosjetio da ''to što jeste, jeste''. Jok, nije! Šega nam je bilo da se filozof dosjetio nečega što smo mi bez ikakvog napora svakodnevno spoznavali. Mogućnost nebitka, kako vlastitog, tako i svakog drugog, nije nam padala na pamet — nismo mogli zamisliti da dosta toga što jeste jednog dana neće postojati, da ćemo polako prestajati biti to što jesmo sve dok nas jednom više ne bude.

Važan fakat u tom konkretnom svijetu bio je fudbal—Trebević i zvjezdano nebo nada mnom, neutaživa žudnja u meni, a FK Željezničar u polufinalu Kupa UEFA-e. Još od ranog djetinjstva, kad sam bio dovoljno mali da sam se na Grbavici mogao provući između rešetaka ili nagovoriti nekog čiku da se pravi da mi je otac i tako me uvede, Željo je bio neporeciva činjenica u mom urbanom postojanju. Sa Socijalnog, gdje sam odrastao i, što bi se reklo, zamomčio se, moglo se začas otići na tekmu, a kad nije bilo para i čuti gromoglasno navijanje s Grbavica. Sjedili bismo na zidu, sukali poluistinite i neistinite priče i pušili, i čekali da čujemo grmljavinu sa stadiona koja bi popratila gol Plavih.

Polovinom osamdesetih, bilo je dosta grmljavine, nakon što je tim u kojem su igrali Baždarević, Baljić, Bahtić, Škoro, Nikić, Odović i ostali, a koji je trenirao Švabo Osim, postao sila u YU fudbalu. Tada su se negdje i formirali Manijaci, u kojima je bio i Vaca, mala raja iz našeg parka, i koji su se znali za zastavama kod nas okupiti prije utakmice. Čak i kad sam bio u vojsci u Štipu (Bogu iza makedonskih leđa, podno jugoslavenskih guzova) Željo je bio prisutan. Zamjenik komandira moje čete (Almin Ruždić) bio je Željovac, i kad je Željo u proljeće 1984. poderao Vardar u gostima (0:5), poslao je kurira da me po kasarni traži kako bismo mogli prodiskutovati ne samo senzacionalni rezultat nego i budućnost koja ozbiljno obećava.

Odovićev Željezničar je pokazao da se može

I zaista, te je sezone Željo završio treći na tabeli, dva boda iza Crvene zvezde, da bi u proljeće 1985. stigao do polufinala Kupa UEFA, gdje se susreo s mađarskim Videotonom. Oni kojima je stalo, već znaju tu priču; onima kojima nije stalo, nema rezona išta pričati, i dabogda protiv Lecha igrali. Ipak: da Csuhay nije dao gol u osamdeset sedmoj minuti uzvratne utakmice, Željo bi igrao protiv Reala u finalu Kupa UEFA-e i ko zna šta bi se desilo.

Kao što to što jeste jeste, tako ono što nikad nije bilo nikad neće biti—ono što nije nije. Ali takva je ljudska priroda da, mimo onoga što jeste ili nije, što je bilo ili nije, svijet voli da zamišlja šta je moglo biti, šta bi bilo da je bilo. Željo bi, tako, u najboljoj utakmici svog života u finalu senzacionalno dobio Reala, ta bi se generacija igrača proslavila i rasprodala po svijetu, potvrđujući status šehera kao fudbalske metropole (te 1985. FK Sarajevo je ubjedljivo bio prvak YU lige), kao što je tada bio i muzička, filmska, pozorišna itd.

Možda onda, ko zna, ne bi bilo ni rata—što je, naravno, krunska fantazija u tom narativu potencijalnih ishoda. Ali Csuhay ga je stavio, Videoton je u tom finalu (kojeg se niko van Sarajeva i Székesfehérvára ni ne sjeća) od Reala dobio po guzici, Željo je te sezone završio sedmi u prvenstvu, pa se nije ni kvalifikovao za Evropu, Pitari nisu daleko otišli u Kupu šampiona, a onda se polako svašta nešto pojebalo, Jugoslavija se posvađala i raspala, došli su rat, opsada, tranzicija, pljačka i sirotinja i sad, što jest jest, tako je kako je, i znamo kako je.
I uprkos svemu tome, Željezničar je —skroman, siromašan, hrabar, mlad—inteligentnom igrom i dobrom organizacijom prekjučer eliminisao Ferencvaroša, uz pomoć potomaka onih Manijaka koji su se prije trideset godina čuli sve do Socijalnog. U današnjem svijetu, šanse da se Željo (ili Videoton) susretnu s Realom u nekom evropskom takmičenju manje su od šansi da se kompletan šeher, uključujući i stadion Grbavica, preseli na ovu Zemlju 2.0 koju su neki dan našli u udaljenoj galaksiji. Ali šanse da pametnom taktikom i strpljivom strategijom napreduje do nivoa koji je koliko prošle godine bio nezamisliv sasvim su ozbiljne. Odovićev Željezničar je pokazao da se može, da ti mladići znaju misliti i raditi na način koji ih približava Evropi.

Lako je balaviti ponad prošlosti koja se nikad nije ovaplotila—nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo, niti će ikad biti. Ali važna pouka u ovoj priči o fudbalskom bitku je, međutim, to da je Željo nepatvoreno konkretan. Klub koji je izdeverao dva rata i dvije okupacije, koji je bio rastočen i raskopan i skoro pa rasprodan, koji još uvijek okuplja svoje odane bivše igrače i čiji su jednako odani navijači po svijetu razbacani (Vaca je, tako, u Švedskoj) ima vrijednost koja se ne mjeri samo dugovima ili dohotkom, pa čak ni trofejima. U svijetu gdje dosta toga niti jeste niti nije, u državi gdje može i ovako i onako, gdje je prošlost udaljena galaksija, a budućnost još dalja, Fudbalski klub Željezničar jednostavno jeste i uvijek će biti.
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

kb80
Postovi: 56
Pridružen/a: 09 maj 2012, 13:16

PostPostao/la kb80 » 10 feb 2016, 12:45

vrbanjusa WroteColonPiše: Aleksandar Hemon za Radio Sarajevo

Prije nekih trideset i pet godina (ili trideset pet stoljeća) bio sam učenik Druge gimnazije u Sarajevu, učenik posljednje generacije prije nego što je uvedeno tzv. usmjereno obrazovanje. To će reći da je, iako sam bio u matematskom razredu (u kojem smo se rvali s diferencijalnim jednačinama dok su se ostali razredi gađali kamenjem s razlomcima), nastavni program također uključivao logiku, psihologiju i filozofiju, predmete koje smo zdušno potcjenjivali i ignorisali. Iz ove perspektive, ambicioznost nastavnog programa koji bi da pubertetlijama bistri aristotelovske silogizme ili Kantov čisti, čistunski um (''Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni"), prilično je vrijedna poštovanja.




Ali nama je to tada sve bilo palamuđenje i preseravanje uštogljenih nastavnika, kontaminiranih srednjovječjem, koji već dugo nisu bili u stanju da spoznaju, a kamoli uživaju, u neporecivim, činjeničnim aspektima tjelesnog postojanja: mirisi, ukusi, dodiri, muzika, derneci, frajeri i koke, projekt dejungferizacije koji nikako da se ovaploti itd. Jednom smo se na času filozofije valjali od šege jer je nastavnica pričala o nekom drevnom grčkom filozofu koji se onomad bio dosjetio da ''to što jeste, jeste''. Jok, nije! Šega nam je bilo da se filozof dosjetio nečega što smo mi bez ikakvog napora svakodnevno spoznavali. Mogućnost nebitka, kako vlastitog, tako i svakog drugog, nije nam padala na pamet — nismo mogli zamisliti da dosta toga što jeste jednog dana neće postojati, da ćemo polako prestajati biti to što jesmo sve dok nas jednom više ne bude.

Važan fakat u tom konkretnom svijetu bio je fudbal—Trebević i zvjezdano nebo nada mnom, neutaživa žudnja u meni, a FK Željezničar u polufinalu Kupa UEFA-e. Još od ranog djetinjstva, kad sam bio dovoljno mali da sam se na Grbavici mogao provući između rešetaka ili nagovoriti nekog čiku da se pravi da mi je otac i tako me uvede, Željo je bio neporeciva činjenica u mom urbanom postojanju. Sa Socijalnog, gdje sam odrastao i, što bi se reklo, zamomčio se, moglo se začas otići na tekmu, a kad nije bilo para i čuti gromoglasno navijanje s Grbavica. Sjedili bismo na zidu, sukali poluistinite i neistinite priče i pušili, i čekali da čujemo grmljavinu sa stadiona koja bi popratila gol Plavih.

Polovinom osamdesetih, bilo je dosta grmljavine, nakon što je tim u kojem su igrali Baždarević, Baljić, Bahtić, Škoro, Nikić, Odović i ostali, a koji je trenirao Švabo Osim, postao sila u YU fudbalu. Tada su se negdje i formirali Manijaci, u kojima je bio i Vaca, mala raja iz našeg parka, i koji su se znali za zastavama kod nas okupiti prije utakmice. Čak i kad sam bio u vojsci u Štipu (Bogu iza makedonskih leđa, podno jugoslavenskih guzova) Željo je bio prisutan. Zamjenik komandira moje čete (Almin Ruždić) bio je Željovac, i kad je Željo u proljeće 1984. poderao Vardar u gostima (0:5), poslao je kurira da me po kasarni traži kako bismo mogli prodiskutovati ne samo senzacionalni rezultat nego i budućnost koja ozbiljno obećava.

Odovićev Željezničar je pokazao da se može

I zaista, te je sezone Željo završio treći na tabeli, dva boda iza Crvene zvezde, da bi u proljeće 1985. stigao do polufinala Kupa UEFA, gdje se susreo s mađarskim Videotonom. Oni kojima je stalo, već znaju tu priču; onima kojima nije stalo, nema rezona išta pričati, i dabogda protiv Lecha igrali. Ipak: da Csuhay nije dao gol u osamdeset sedmoj minuti uzvratne utakmice, Željo bi igrao protiv Reala u finalu Kupa UEFA-e i ko zna šta bi se desilo.

Kao što to što jeste jeste, tako ono što nikad nije bilo nikad neće biti—ono što nije nije. Ali takva je ljudska priroda da, mimo onoga što jeste ili nije, što je bilo ili nije, svijet voli da zamišlja šta je moglo biti, šta bi bilo da je bilo. Željo bi, tako, u najboljoj utakmici svog života u finalu senzacionalno dobio Reala, ta bi se generacija igrača proslavila i rasprodala po svijetu, potvrđujući status šehera kao fudbalske metropole (te 1985. FK Sarajevo je ubjedljivo bio prvak YU lige), kao što je tada bio i muzička, filmska, pozorišna itd.

Možda onda, ko zna, ne bi bilo ni rata—što je, naravno, krunska fantazija u tom narativu potencijalnih ishoda. Ali Csuhay ga je stavio, Videoton je u tom finalu (kojeg se niko van Sarajeva i Székesfehérvára ni ne sjeća) od Reala dobio po guzici, Željo je te sezone završio sedmi u prvenstvu, pa se nije ni kvalifikovao za Evropu, Pitari nisu daleko otišli u Kupu šampiona, a onda se polako svašta nešto pojebalo, Jugoslavija se posvađala i raspala, došli su rat, opsada, tranzicija, pljačka i sirotinja i sad, što jest jest, tako je kako je, i znamo kako je.
I uprkos svemu tome, Željezničar je —skroman, siromašan, hrabar, mlad—inteligentnom igrom i dobrom organizacijom prekjučer eliminisao Ferencvaroša, uz pomoć potomaka onih Manijaka koji su se prije trideset godina čuli sve do Socijalnog. U današnjem svijetu, šanse da se Željo (ili Videoton) susretnu s Realom u nekom evropskom takmičenju manje su od šansi da se kompletan šeher, uključujući i stadion Grbavica, preseli na ovu Zemlju 2.0 koju su neki dan našli u udaljenoj galaksiji. Ali šanse da pametnom taktikom i strpljivom strategijom napreduje do nivoa koji je koliko prošle godine bio nezamisliv sasvim su ozbiljne. Odovićev Željezničar je pokazao da se može, da ti mladići znaju misliti i raditi na način koji ih približava Evropi.

Lako je balaviti ponad prošlosti koja se nikad nije ovaplotila—nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo, niti će ikad biti. Ali važna pouka u ovoj priči o fudbalskom bitku je, međutim, to da je Željo nepatvoreno konkretan. Klub koji je izdeverao dva rata i dvije okupacije, koji je bio rastočen i raskopan i skoro pa rasprodan, koji još uvijek okuplja svoje odane bivše igrače i čiji su jednako odani navijači po svijetu razbacani (Vaca je, tako, u Švedskoj) ima vrijednost koja se ne mjeri samo dugovima ili dohotkom, pa čak ni trofejima. U svijetu gdje dosta toga niti jeste niti nije, u državi gdje može i ovako i onako, gdje je prošlost udaljena galaksija, a budućnost još dalja, Fudbalski klub Željezničar jednostavno jeste i uvijek će biti.


:clap: :clap: :clap:
:thumbup: :thumbup: :thumbup:

Avatar
DANAN
Postovi: 437
Pridružen/a: 21 apr 2013, 20:03

PostPostao/la DANAN » 10 feb 2016, 14:52

Jos jedan veliki Željovac.Zvonimir Nikolić.

Željo, visoki predstavnik BiH u Evropi

Tako ja uprtim onu gromadu od lubenice i čekam najmanje pola sata na +40, da dođem na red da kupim člansku kartu.

Moj otac je čitav radni vijek proveo radeći u ŽTP-u. Ili kako se jednostavno kaže „na željeznici“. Onda nije ni čudo da smo nekako i brat i ja bili predodređeni da uz oca, navijamo za Željezničar.
Moja neka najranija sjećanja su vezana za onu blistavu generaciju 1971/72, trenera Milana Ribara i šampionski sastav: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. I kao sada se sjećam „plavih vozova“ i navijača Željezničara koji su putovali u Beograd da na utakmici sa Partizanom ovjere titulu.
I ovjerili su je mašala, sa 0:4 u gostima.
Bili smo mi uz svog Želju i kada je jednu godinu proveo u drugoj ligi. Mislim da je ta godina upisana kao godina u kojoj je jedan drugoligaš imao najveću posjetu u istoriji te druge lige. Proradio je onaj navijački inat i išli smo davati podršku našem Želji da se vrati u najviši rang takmičenja.
Tamo gdje mu je i mjesto.
A onda se osamdesetih pojavio jedan sasvim novi tim. Trener Ivica Osim je uspio sastaviti sjajnu generaciju u kojoj su igrali: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević i Nikić.
Ne spominjem Videoton
Generacija koja se objektivno mogla prošetati kroz tadašnje prvenstvo Jugoslavije da u toj generaciji nije bilo toliko mangupa kojima je važnije bilo napraviti dobar potez, raspoložiti i nasmijati publiku, nego što su ganjali rezultat. Bio sam jako ponosan što su u toj generaciji bili i momci iz moje Pete gimnazije, Čapljić, Čurić i Matković za kojeg kažu da je bio talenat kao i ova dvojica ali povrede su učinile svoje.
I onda se dešavalo da u toku važnog takmičenja veliki igrači pronađu angažman u inostranstvu, ali na njihova mjesta su dolazili takođe veliki... Škoro, Mihajlović, Samardžija...
Onog nesretnog Čuhaija i Videoton ne želim niti spominjati, ali ostala je ta legenda o golu u 88. minuti i muk kakav nikad ni prije, a niti poslije, nisam u životu čuo na nekom stadionu.
I rečenica našeg oca koju je izgovorio drhtavim glasom po povratku sa utakmice:
„Djeco moja, ma znate šta, radio bih šest mjeseci džabe, bez plate, samo da je Željo prošao dalje.“
Kuburio je Željo i tokom rata sa rasutim timom. Sa devastiranim i srušenim stadionom. Ali i tada se dizao iz pepela. Bilo je čak i određenih struja koje su namjenski htjele da naš Željo prestane sa radom. Da umjesto njega nastane neki novi klub. Drugačiji.
Ali... Nikada im to nije pošlo za rukom.
Niti će!
Škola fudbala
Poslije rata je ostao upamćen onaj gol Zubanovića u finalu playoff-a sa FK Sarajevom. Navijači Željezničara i danas se rado sjećaju tog 05. 06. 1998. godine kojeg su čak i prozvali Zubandan i slave ga skoro kao državni praznik.
Igrao je Željo i sjajne kvalifikacije za Ligu prvaka. I dočekao na prepunom Koševu sjajni Newcastle. Možda i najveći evropski klub koji je gostovao u Sarajevu nakon rata.
I onda, kada su neki predviđali raspad našeg voljenog kluba, kada su dugovi iz prošlih vremena postali preteški, kada se u druge klubove počeo ulagati za naše uslove veliki novac, pojavila se jedna generacija predvođena Odovićem, a Bogme i Mulalićem.
Generacija sastavljena od mladosti i iskustva. Mladosti iz Željine škole fudbala. Mladosti koja je prve fudbalske korake pravila na pomoćnom stadionu, navijajući za voljni klub i maštala da jednog dana istrči pred svoje navijače, popularne Manijake.
I uprkos tome što su nas na društvenim mrežama nazivali „kokuzima“ i smijali se neplaćenim računima za struju, vodu, za neka dugovanja prema igračima, Željo se uspio plasirati u kvalifikacije za Ligu Evrope.
I tu je pokazao svoj pravi karakter. Niko od nas nije ni sumnjao da će Željo proći tim sa Malte. I bio je to jedan onako, ugodan izlet. Ipak u drugom pretkolu čekao nas je Ferencvaros. Klub od kojeg je čak i ona šampionska generacija sa početka teksta ispala iz daljeg takmičenja.
I Željo je pobijedio u obje utakmice.
Došao je na red i Belgijski Standard. Velika ekipa u kojoj su rado igrali i najbolji igrači iz bivše Jugoslavije. I prvo poluvrijeme koje je svakom navijaču Želje proizvelo koju sijedu u kosi.
Jer gubili smo sa 2:0 uz prilično lošu i nepovezanu igru.
A onda drugo poluvrijeme iz snova. Kao da su na poluvremenu popili onaj Asterixov napitak. Postigao je Željo gol i malo je nedostajalo da i izjednači. Opet je ta Željina mladost i iskustvo starijih igrača pokazala karakter i dala hiljadama Željinih simpatizera veliku nadu za revanš utakmicu.
Lubenica na +40
I tako, umjesto da ispadne iz lige i umjesto da se igrači kupaju „suhim“ šamponom, Željo ima istorijsku šansu da bude prvi klub iz BiH koji će igrati u grupnoj fazi Lige Evrope. I već sad je Željo zaradio za svoje plate, račune i režije.
I više od toga.
Vraćajući se neki dan sa posla, svratio sam u piljaru kod stadiona i kupio lubenicu. Nahvali mi onaj prodavač baš najveću, brat-bratu 14 kila. I vidim gužva oko stadiona. Pitam nekog momka šta se dešava, kaže mi: „Prodaju se članske karte.“
Tako ja uprtim onu gromadu od lubenice i čekam najmanje pola sata na +40, da dođem na red da kupim člansku kartu.
Znam da je mojih 20 maraka (10 eura) ništa, ali to je najmanje što mogu učiniti za voljeni klub iako sam se jedva živ vratio kući.
I bez obzira šta će se desiti u četvrtak u revanšu, znam sigurno da će biti puno Koševo i znam da će momci ostaviti srce na terenu.
Jer - Željo je klub koji se voli, za Želju se ne navija.
P.S. Ima BiH visokog predstavnika. Ali ima i još višeg predstavnika u evropskim takmičenjima!

Avatar
Okolele
Postovi: 1725
Pridružen/a: 24 avg 2015, 12:57
Kontakt:

PostPostao/la Okolele » 10 feb 2016, 15:23

„Vidiš, Željo me nije rodio al' s njim sam se rodio, rastao i odrastao, s njim i dan danas živim. Željo me pored svih škola i fakulteta najbolje naučio kako se voli bez koristi. Usadio u me' odanost i poniznost. On mi je uzor, pokazatelj kako opstati i kad svim silama žele tvoj nestanak. Bilo da si na vrhuncu ili u provaliji. Naučio me kako se poklanja ljubav, kako vjerovati i ono najvažnije, da je za sreću potrebno malo. U isti tren učio me samoodbrani i ekonomiji, pravu i pravednosti, vjeri i skrušenosti. Moju listu prijatelja je prošrio barem za najmanji trocifreni broj. Pomogao i neprestano pomaže, da budem iznad primitivizma. Usadio u me' sjeme sportske ljubavi a ne mizantropiju i želju za tuđom krvlju, nasiljem i drugim devijacijama. Učinio, da poštujem ljude oko sebe bez obzira na njihovo porijeklo, vjersku, rasnu ili neku drugu pripadnost“.
Dok me banalni, široko otvorenih očiju, posmatrao, da budem iskren više gutao, i pomno slušao besjedu, ja sam, prije nego sam nastavio, udahnuo još bosanskog zraka kojeg sam, čini mi se, direktno s Trebevića uvlačio u se'.
„Kao što vidiš Željo mi daje višestruko a zauzvrat traži tako malo, malo ljubavi. Ne prisiljava, ne traži nikakvu protuuslugu. Ne smara, svakodnevno kenjajući dao sam mogao i morao više u životu. Da sam bio talenat za ovo ili ono. Naprotiv, prima me u svoje skute kad jesam i kad nisam talenat i kad sam mogao više nego što jesam i kad nisam mogao ništa i onda kada je sve potamam i kada mi ništa od ruke ne ide, kada su svi kontra mene. Baš kao majka! Voli me onakvog kakav sam. Zato ne žalim ni jednu groznicu, prehladu, reumu zbog smrzavanja podno Vlašića ili Majevice prateći svoju ljubav. Ili to, što sam se topio poput šećerne vune na hercegovačkom toplotnom udaru. Ali to je u ljubavi, tu prepreke ne postoje. Da te ne lažem, zahvaljujući njemu sam ljubio ali i plakao. Ne znam da sam na dženazi najrođenijih pustio suza kao poslije pregledanog snimka tekme protiv Mađara.
Željo me naučio biti onim čega danas najviše nedostaje, biti čovjekom!“
Banalni pitac je nepomično, raskolačenih očiju, zurio u mene. Ne znam da li mu je bilo jasno ili ne, niti me zanimalo ali sam dovršio.
„Sa Željom se rodiš, odrastaš, živiš i naposlijetku s njim ideš pod ovu bosansku prahulju, crnicu, glinu...a onda ti na nišan, krst ili neki drugi spomen umjesto epitafa okače plavobijelo platno s magičnim brojem '1921'“.
Na koncu, Željo je život a ostalo je negdje između, da ne kažem ali evo hoću, ostalo su sitnice!!!
„Sa Željom se rodiš, odrastaš, živiš i naposlijetku s njim ideš pod ovu bosansku prahulju, crnicu, glinu...a onda ti na nišan, krst ili neki drugi spomen umjesto epitafa okače plavobijelo platno s magičnim brojem '1921'“.


Natrag na “FK Željezničar”

Online

Trenutno korisnika/ca: kerimatomic1921, samoposmatram i 24 gosta.