Priče o Želji

Moderator/ica: insider

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 11 feb 2016, 09:51

F. K. ŽELJEZNIČAR
Legenda iz Doline ćupova

Fudbalski klub Željezničar iz Sarajeva povodom 50. godišnjice Evropske fudbalske federacije izabran je za najbolji bh. tim koji se natjecao u evropskim takmičenjima u posljednjih 50 godina. Tim nastao 1921. godine, kojeg su osnovali mladi radnici sarajevske željezničke radionice, ubrzo je pobrao simpatije navijača iz Sarajeva, BiH i cijele bivše Jugoslavije i, uz gradskog rivala F.K. Sarajevo, postao nezaobilazan dio tradicije glavnog grada BiH...

ALKALAJ, SILVIO: Vodio prvu ekipu Željezničara u Drugom razredu 1921/22 godine. Nešto kasnije, sredinom dvadesetih, preuzeo je Espanol iz Barcelone i bio učitelj slavnom Ricardu Zamori, jednom od najpoznatijih svjetskih čuvara mreže svih vremena.

BAŽDAREVIĆ, MEŠA: U vrijeme najžešće podjele Sarajeva na plavi i bordo tabor, Meša je bio idol navijač a Željezničara. Briljirao u Željinom sastavu koji se plasirao u polufinale Kupa UEFA 1984/85. i igrao u bronzanoj reprezentaciji Jugoslavije u Los Angelesu ž84. Karijeru nastavio u Francuskoj.

BUKAL, JOSIP: Centarfor, devetka. Ono što je danas Roberto Carlos, 70-ih godina je bio Josip Bukal. Legenda kaže da je na utakmici protiv Bruggea 1971. godine jednog igrača iz živog zida udarcem loptom u glavu poslao pravo u bolnicu. Pričalo se i da je udarcem s 30 metara slomio prečku. I danas radi u Želji, u omladinskom pogonu.

CUHAI: Igrač mađarskog Videotona, zločinac i zlotvor. Njegov gol u 88. minuti tog 24. aprila 1985. godine zaledio je Grbavicu i srušio sve nade da će se Željo plasirati u samo finale Kupa UEFA. I danas se među starijim navijačima na Grbavici često pomenu on i njegova familija.

DERBI: Susret dva najveća gradska rivala koji sportski komentatori nazivaju i praznik fudbala. To, u neku ruku, i jeste. Na dan kada se sastaju najveći rivali Željo i Sarajevo svi polude: stariji ljudi farbaju lica u boje svoga tima, padaju opklade o šišanju na ćelavo ili farbanje automobila u boje suparničkog tima u slučaju poraza... Zanimljivo je da, osim rivaliteta, između dvije grupacije navijača nema mržnje, a često navijači dva tima zajedno odlaze na utakmice. Omjer u pobjedama je već godinama ujednačen.

DIMITRIJEVIĆ, DIMITRIJE: Željeznički radnik u čijoj se glavi 1920. godine rodila ideja o formiranju radničkog kluba. Najmlađi i najbrž i među svojim drugovima, spre tan u baratanju loptom, pod lipom ispred Željeznicke radionice saopštio je svoju pomisao prijateljima. Ostalo je historija...

ĐILDA, DŽEVAD BEGIĆ: Legendarni vođa navijač a Željezničara. Nakon početka agresije na BiH priključio se odbrani i poginuo braneć i grad. Navijači su o njemu napravili i pjesmu koja je nezaobilazna na svim utakmicama. Na utakmice često donesu i njegovu sliku, a njegovo ime se pominje s punim poštovanjem.

EGZERCIR: Mladi željeznički radnici nakon osnivanja kluba nisu imali novca za plaćanje terena, pa su odlučili da treniraju na vojnom vježbalistu na Čengić vili zvanom Egzercir. Prvih sunčanih dana 1921. godine počeli su treninzi.

GRBAVICA: Istoimeno naselje u kojem se nalazi stadion koji je među navijačima poznat i kao Dolina ćupova. Otvoren je 1949. godine, poslije četiri godine intenzivnih radova. Prvi susret u Drugoj ligi bivše države odigran je pred prepunim tribinama. Željezničar je protiv Šibenika zabiljež io pobjedu od 4:1. Stadion je u proteklom ratu bio potpuno uništen.

HADŽIABDIĆ, ENVER: Lijevi half, najbolji igrač Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj. Vodio poslijeratnu generaciju Želje koja je u play-offu za prvaka BiH 1997/1998. godine pobjedom nad rivalom Sarajevom osvojila prvu poslijeratnu šampionsku titulu.

JANJUŠ, SLOBODAN: Legendarni golman koji je u sezoni 1971/72 oborio sve dotadašnje golmanske rekorde i primio samo 20 golova. Njegov kasniji prelazak u Sarajevo mnogi su primili kao životno razoč arenje.

JUG: Prije izgradnje svih tribina na stadionu Grbavica, najvatreniji navijači Željezničara okupljali su se na brdu iznad južne tribine. Poslije je nadograđen i viši dio, posebno namijenjen navijačima koji su se 80-ih prozvali Manijaci. Od tada je tradicija da se Željini navijači okupljaju na južnoj tribini stadiona.

KATALINSKI JOSIP: Poznatiji kao Škija, centarhalf šampionske generacije Želje, i ondašnje jugoslovenske reprezentacije. Poznat po golu datom Iribaru, Špancu, u čuvenoj majstorici za odlazak u Njemačku ž74. Kažu da je imao jednostavan princip: izbiti loptu što dalje od svog gola, aut, na centar ili u protivnički šesnaesterac.

KOVAČIĆI: Nakon što je Željo registrovan u tadašnjem sportskom savezu, i nakon nekoliko dobrih utakmica, 1921. je sklopljen je ugovor sa SAŠK-om da svoje utakmice igra na terenu u Kovačićima.

MANIJACI: Navijači Željezničara uvijek su bodrili svoj tim i išli na gostovanja, a drugoj polovini osamdesetih dolazi do veće organizacije najvatrenijih koji se nazivaju The Maniacs. Osim ove grupe stvaraju se i Blue Tigers i Joint Union, te još nekoliko manjih grupa, ali svi oni sačinjavaju matičnu grupaciju Manijaka.

NIKIĆ, NIKOLA: Navijači su ga zvali Guto, zbog specifičnog pogurenog načina kretanja prema suparničkom golu. Kada bi primio loptu, zgutio bi se i pravo na gol, dok ne zabije loptu između stativa ili dok ga neko ne obori. Poznat je i po serijalu emisija posvećenih svojoj kravi Jagodi, a danas vodi mladu U-19 reprezentaciju BiH.

OSIM, EDUARD: Stric Željine legende Ivice. Igrao u sezoni 1922/23. godina u jednom od prvih sastava Želje.

OSIM, AMAR: Sin poznatijeg oca Ivice, trener Željezničara nekoliko sezona, sa Željom osvojio dvije šampionske titule i dogurao do trećeg pretkola Lige prvaka. Prije preuzimanja A tima, vodio je omladinski pogon. Volio manekenke, a nakon određenih nesporazuma, napustio klub. Trenutno neuposlen.

OSIM, IVICA: U periodu od 1959. do 1971. godine odigrao 250 prvenstvenih utakmica u Željinom dresu, postigavši 75 golova. U Srednjoevropskom kupu 1963. godine odigrao je četiri utakmice i postigao jedan gol, 1964. godine je nastupio u dva meča, a u ovom kupu nastupio je i u sezoni 1967/1968. U Internacionalnom kupu (Inter-toto kup) Željo se 1965. godine plasirao u četvrtfinale, a Osim je nastupio u svih šest utakmica grupe postigavši pet golova. Međutim, Željezničaru je Fudbalski savez Jugoslavije zabranio nastup u četvrtfinalu zbog afere Planinić, kada je navodno pustio Hajduk da pobijedi. Bio je to prvi slučaj kažnjavanja u Jugoslaviji za namještanje. U Kupu sajamskih gradova Osim je 1970. godine nastupio u jednoj utakmici za i postigao je gol protiv belgijskog Anderlehta. U periodu od 1964. do 1969. godine 16 puta je nastupio za državnu selekciju Jugoslavije, postigavši na zvaničnim utakmicama osam golova. U sezoni 1962 -1963. odigrao je tri utakmice za mladu reprezentaciju. Vodio Željinu generaciju koja se plasirala u polufinale Kupa UEFA, a pred rat bio selektor Jugoslavije. Prosječnom navijaču Željeznič ara ne smijete spominjati Osima u negativnom kontekstu ili ga, ne daj Bože, opsovati.

PAŠIĆ, ILIJAS: Prvi reprezentativac Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata. Nastupio je u meču protiv Turske u oktobru 1954. godine kada je Jugoslavija pobijedila 5:1. Pašić je bio strijelac trećeg gola.

RIBAR, MILAN: Trener šampionske generacije Želje iz sezone 1971/72. O njemu su se ispredale razne legende, a možda najbolje ga je opisao književnik Miljenko Jergović: Prosijedi četrdesetpetogodisnjak, malo čičkave kose (uvijek je šega kad je stariji čovjek malo čičkav), u plavoj žŽeljinojž trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjećanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivničkih napadač a. Ribar se razbolio za vrijeme rata u Sarajevu, otišao u Zagreb gdje je ubrzo nakon rata i umro. Počiva na zagrebačkom groblju Mirogoj.

SARAJEVO: Grad u kojem je Željo osnovan i istoimeni klub koji je njegov najveći rival od svog osnivanja 1946. godine. Prije rata grad se dijelio isključivo na principu Željo Sarajžvo.

VELEŽ: Jedno od velikih razočarenja navijači Željezničara doživjeli su kada je njihov klub, koji je odmah nakon povratka iz druge lige 1981. godine dogurao do finala Kupa Jugoslavije, u finalu tijesno izgubio od Veleža.

VIDEOTON: pogledati pod Cuhai.

VOZ/VLAK: Na istočnoj tribini stoji simbol, lokomotiva parnog voza. Obzirom da su klub osnovali željezničari, lokomotiva je postala simbol sarajevskog kluba. Lokomotiva se nalazila i na najpoznatijoj navijač koj zastavi koja se prije rata viđala na južnoj tribini, a opjevana je i u navijač koj pjesmi.

ZUBANOVIĆ, HADIS: Ono što je za navijače Želje Cuhai, to je za navijače Sarajeva Zubanović. Svojim golom u posljednjoj minuti finala play-offa 1998. godine, nakon jedne od najdramatičnijih utakmica protiv rivala Sarajeva, donio je Želji toliko željenu titulu.

ŽELJO: Mnogi mlađi navijači tima s Grbavice najprije su počeli navijati za Želju, pa tek onda shvatili da je pravi naziv njihovog kluba Željezničar. Navijači svoj tim od milja zovu Željo i to je treća stvar koju dijete navijača čuje u životu i odmah nauči (mama, tata pa Željo) Postoji i parola: Za Želju se ne navija, Željo se voli.

P.S. Tekst je malo stariji pa može se dopunjavati :D
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
vrbanjusa
Postovi: 714
Pridružen/a: 18 jun 2014, 13:54

PostPostao/la vrbanjusa » 11 feb 2016, 09:53

Miljenko Jergovic - Fudbalska kradja

Imena nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke, Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva... A bio je i jedan Trajče Mađoski iz Tetova. Taj Mađoski sudio je utakmicu "Dinamo" - "Željezničar" u Zagrebu jedne od onih nekih godina početkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili šesto kolo, "Dinamo" je prethodno izgubio većinu utakmica i nalazio se pri dnu tabele, a "Željo" je imao svoje proljeće, pa je nakon prvog poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nešto dogodilo, Mađoskom iz Tetova neko je nešto rekao i dao ili mu niko ništa nije rekao i dao, nego je čovjek ispravno shvatio da više vrijedi pobjeda "Dinama" na domaćem terenu od još jednog uspjeha "Želje" u gostima. Sudio je "Dinamu" jedan, pa drugi, pa treći penal, sve dok ih nije bilo toliko da su domaći napokon mogli pobijediti.

Bila je to jedna od najvećih, a možda i najveća krađa u povijesti domaćeg prvoligaškog nogometa. Međutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se "Željini" igrači jako bunili. Zagrebačke novine slavile su pobjedu Blaževićevih dečkiju čiji je trener još uvijek nosio svoj bijeli šal, sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u našu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajče Mađoski iz Tetova objavile su beogradske Večernje novosti iz pera svoga zagrebačkog dopisnika. "Željo" je bio mali i nevažan klub i nije imao utjecajne navijače koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima borio za njegova prava. U našoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i ispadati iz prve lige.

One godine kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Čelikovi" navijači skandirali onu banalnu dječiju pjesmicu: "Željo u napad, druga liga zapad". Gol koji je "Želju" izbacio iz prve lige je, ako sjećanja opet ne varaju, zabio Karač, utakmica je prenošena na televiziji, a igrači u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Željo" bio jedini klub oko čijeg se povratka u društvo najboljih neće angažirati šira društvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopće gradu Sarajevu dva prvoligaša, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a često ni Zagreb.

Navijači drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je naš grad dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je prvu šampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je "Sarajevo" slavilo 20, a "Željezničar" 45 godina postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u temelju našeg suvereniteta i da je Sarajevo općenito bordo grad, dok je plava boja "Želje" tek trag davnog, zauvijek prošlog vremena u kojem je nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slučaja ili zbog čudnog i neobjašnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja je nakon te prve šampionske titule ušla u modu. Počcetkom sedamdesetih devedeset posto kauča bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nešto kasnije su umjesto buba boje bijele kafe svijetom počeli krstariti prvi bordo "golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom izađe iz mode, bordo boja postat će znakom lošeg ukusa i to će ostati sve do danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas teško i naći bordo dresove nekog nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas se čini planetarno jedinstvenom pojavom.

Dva sarajevska nogometna prvoligaša dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala" bio kraljevski klub, ponos i dika političke elite i ljudi koji su vjerovali da se uspjeh u životu moze izraziti novcem, dok je NK "Željezničar" bio klub radničke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili starosjediocima. Nedavno je jedan uvaženi lokalni ekspert sasvim tačno navijače "Željezničara" proglasio autsajderima, što je povijesno precizna odrednica: ako ništa drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona" potvrdila da "Željo" kao i svaki drugi autsajder gubi važne utakmice, one koje se dogode jednom u povijesti. S druge strane, "Sarajevo" do tih utakmica nikada nije ni došlo, pa ni klub, ni njegovi navijači se ne mogu nazvati autsajderima.

Vratimo se na kraju Trajčetu Mađoskom iz Tetova: ono što je uradio "Želji", on ne bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni "Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o krađi, dok je ova skromna historiografska bilješka ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je Mađoski iz Tetova pokrao "Želju".
VAŽNO JE BITI ČLAN!
MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ!
http://fkzeljeznicar.ba/

Avatar
jestamaji
Postovi: 7987
Pridružen/a: 04 apr 2013, 09:46
Kontakt:

PostPostao/la jestamaji » 26 feb 2016, 12:50

kb80 WroteColon
vrbanjusa WroteColonPiše: Aleksandar Hemon za Radio Sarajevo

Prije nekih trideset i pet godina (ili trideset pet stoljeća) bio sam učenik Druge gimnazije u Sarajevu, učenik posljednje generacije prije nego što je uvedeno tzv. usmjereno obrazovanje. To će reći da je, iako sam bio u matematskom razredu (u kojem smo se rvali s diferencijalnim jednačinama dok su se ostali razredi gađali kamenjem s razlomcima), nastavni program također uključivao logiku, psihologiju i filozofiju, predmete koje smo zdušno potcjenjivali i ignorisali. Iz ove perspektive, ambicioznost nastavnog programa koji bi da pubertetlijama bistri aristotelovske silogizme ili Kantov čisti, čistunski um (''Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni"), prilično je vrijedna poštovanja.




Ali nama je to tada sve bilo palamuđenje i preseravanje uštogljenih nastavnika, kontaminiranih srednjovječjem, koji već dugo nisu bili u stanju da spoznaju, a kamoli uživaju, u neporecivim, činjeničnim aspektima tjelesnog postojanja: mirisi, ukusi, dodiri, muzika, derneci, frajeri i koke, projekt dejungferizacije koji nikako da se ovaploti itd. Jednom smo se na času filozofije valjali od šege jer je nastavnica pričala o nekom drevnom grčkom filozofu koji se onomad bio dosjetio da ''to što jeste, jeste''. Jok, nije! Šega nam je bilo da se filozof dosjetio nečega što smo mi bez ikakvog napora svakodnevno spoznavali. Mogućnost nebitka, kako vlastitog, tako i svakog drugog, nije nam padala na pamet — nismo mogli zamisliti da dosta toga što jeste jednog dana neće postojati, da ćemo polako prestajati biti to što jesmo sve dok nas jednom više ne bude.

Važan fakat u tom konkretnom svijetu bio je fudbal—Trebević i zvjezdano nebo nada mnom, neutaživa žudnja u meni, a FK Željezničar u polufinalu Kupa UEFA-e. Još od ranog djetinjstva, kad sam bio dovoljno mali da sam se na Grbavici mogao provući između rešetaka ili nagovoriti nekog čiku da se pravi da mi je otac i tako me uvede, Željo je bio neporeciva činjenica u mom urbanom postojanju. Sa Socijalnog, gdje sam odrastao i, što bi se reklo, zamomčio se, moglo se začas otići na tekmu, a kad nije bilo para i čuti gromoglasno navijanje s Grbavica. Sjedili bismo na zidu, sukali poluistinite i neistinite priče i pušili, i čekali da čujemo grmljavinu sa stadiona koja bi popratila gol Plavih.

Polovinom osamdesetih, bilo je dosta grmljavine, nakon što je tim u kojem su igrali Baždarević, Baljić, Bahtić, Škoro, Nikić, Odović i ostali, a koji je trenirao Švabo Osim, postao sila u YU fudbalu. Tada su se negdje i formirali Manijaci, u kojima je bio i Vaca, mala raja iz našeg parka, i koji su se znali za zastavama kod nas okupiti prije utakmice. Čak i kad sam bio u vojsci u Štipu (Bogu iza makedonskih leđa, podno jugoslavenskih guzova) Željo je bio prisutan. Zamjenik komandira moje čete (Almin Ruždić) bio je Željovac, i kad je Željo u proljeće 1984. poderao Vardar u gostima (0:5), poslao je kurira da me po kasarni traži kako bismo mogli prodiskutovati ne samo senzacionalni rezultat nego i budućnost koja ozbiljno obećava.

Odovićev Željezničar je pokazao da se može

I zaista, te je sezone Željo završio treći na tabeli, dva boda iza Crvene zvezde, da bi u proljeće 1985. stigao do polufinala Kupa UEFA, gdje se susreo s mađarskim Videotonom. Oni kojima je stalo, već znaju tu priču; onima kojima nije stalo, nema rezona išta pričati, i dabogda protiv Lecha igrali. Ipak: da Csuhay nije dao gol u osamdeset sedmoj minuti uzvratne utakmice, Željo bi igrao protiv Reala u finalu Kupa UEFA-e i ko zna šta bi se desilo.

Kao što to što jeste jeste, tako ono što nikad nije bilo nikad neće biti—ono što nije nije. Ali takva je ljudska priroda da, mimo onoga što jeste ili nije, što je bilo ili nije, svijet voli da zamišlja šta je moglo biti, šta bi bilo da je bilo. Željo bi, tako, u najboljoj utakmici svog života u finalu senzacionalno dobio Reala, ta bi se generacija igrača proslavila i rasprodala po svijetu, potvrđujući status šehera kao fudbalske metropole (te 1985. FK Sarajevo je ubjedljivo bio prvak YU lige), kao što je tada bio i muzička, filmska, pozorišna itd.

Možda onda, ko zna, ne bi bilo ni rata—što je, naravno, krunska fantazija u tom narativu potencijalnih ishoda. Ali Csuhay ga je stavio, Videoton je u tom finalu (kojeg se niko van Sarajeva i Székesfehérvára ni ne sjeća) od Reala dobio po guzici, Željo je te sezone završio sedmi u prvenstvu, pa se nije ni kvalifikovao za Evropu, Pitari nisu daleko otišli u Kupu šampiona, a onda se polako svašta nešto pojebalo, Jugoslavija se posvađala i raspala, došli su rat, opsada, tranzicija, pljačka i sirotinja i sad, što jest jest, tako je kako je, i znamo kako je.
I uprkos svemu tome, Željezničar je —skroman, siromašan, hrabar, mlad—inteligentnom igrom i dobrom organizacijom prekjučer eliminisao Ferencvaroša, uz pomoć potomaka onih Manijaka koji su se prije trideset godina čuli sve do Socijalnog. U današnjem svijetu, šanse da se Željo (ili Videoton) susretnu s Realom u nekom evropskom takmičenju manje su od šansi da se kompletan šeher, uključujući i stadion Grbavica, preseli na ovu Zemlju 2.0 koju su neki dan našli u udaljenoj galaksiji. Ali šanse da pametnom taktikom i strpljivom strategijom napreduje do nivoa koji je koliko prošle godine bio nezamisliv sasvim su ozbiljne. Odovićev Željezničar je pokazao da se može, da ti mladići znaju misliti i raditi na način koji ih približava Evropi.

Lako je balaviti ponad prošlosti koja se nikad nije ovaplotila—nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo, niti će ikad biti. Ali važna pouka u ovoj priči o fudbalskom bitku je, međutim, to da je Željo nepatvoreno konkretan. Klub koji je izdeverao dva rata i dvije okupacije, koji je bio rastočen i raskopan i skoro pa rasprodan, koji još uvijek okuplja svoje odane bivše igrače i čiji su jednako odani navijači po svijetu razbacani (Vaca je, tako, u Švedskoj) ima vrijednost koja se ne mjeri samo dugovima ili dohotkom, pa čak ni trofejima. U svijetu gdje dosta toga niti jeste niti nije, u državi gdje može i ovako i onako, gdje je prošlost udaljena galaksija, a budućnost još dalja, Fudbalski klub Željezničar jednostavno jeste i uvijek će biti.


:clap: :clap: :clap:
:thumbup: :thumbup: :thumbup:



fino je hemon to napisao :-)
mislim da je taj dan kad je Željo raznio Vardara u Skopju bio prvi april, ali nisam siguran, bila je to vrhunska zajebancija tih dana, neviđeni merak.
ti neki datumi se nikad ne zaboravljaju. 10 mart 82 najveći derbi svih vremena, to se nije propuštalo. dvojica mojih jarana su došli na koševo na jug iako je jedan imao visoku temperaturu a drugi nogu u gipsu do prepona ili zubandan, tu su došli ljudi koji žive širom svijeta i koji godinama nisu bili na tekmi ali to svi već znaju itd itd .... :mrgreen:

Avatar
Neandertalac
Postovi: 8202
Pridružen/a: 07 sep 2011, 11:21
Lokacija: Sarajevo

PostPostao/la Neandertalac » 04 dec 2016, 18:02

Cupkao je u mjestu pokušavajući da se ugrije, sa rukama duboko u džepovima dižući ramena u karakterističnom pokretu sa željom da glavu dodatno uvuče u visoko dignuti rever, kao noć crnog kaputa. Uhvati sebe kako mu donja čeljust blago podrhtava pa u sebi pomisli;
_Hajde više, kasniš 20 minuta.
Njegove tegobe prekinu dobro poznati glas sa dobro poznatom pjesmom;
_I nožem i lancem, i pajserom u glavu...
Okrenu se i kao nekom čarolijom zimu zamijeni toplina pa bez trunke nelagode ruke podiže visoko u zrak, krenuvši i susret osobi koja se užuržbano približavala nastavljajući pjesmu, blago povišenim glasom;
_Udari razvali, za Željinu slavu!
Dva muškarca se sudariše tijelima i snažno zagrliše jedan drugoga tapšući se po plećima a tren kasnije njihov zagrljaj preraste u odmjeravanja snaga, gdje su oba pokušavali drugoga izbaciti iz ravnoteže...
_Šta je levatu, jesi to ojač'o?
...sa osmijehom reče visočiji od njih, muškarac u ranim tridesetim, crne kose uredno začešljane i nježnog, skoro dječijeg lica bez ijedne bore, iako je u tom trenutku jedina funkcija istog bio samo široki, iskreni osmijeh.
Muškarac u crnom kaputu sa neurednom bradom i smeđom kosom koja je na nekim mjestima već odavno počela gubiti bitku uzvrati;
_Jednom rukom ako treba...
Njihov smijeh gromko odzvoni nadglasavajući sve ostale zvukove u blizini i još jednom se potapšaše po plećima, te zajedno kao u dogovoru odlučno pustiše korak po vlažnom gradskom pločniku, sa vremena na vrijeme gurkajući se, krenuše jedan do drugoga da se sklone od vlažnog i hladnog vremena.

Davne osamdeset šeste, druge dvije osobe se uhvatiše kako zure jedan u drugoga dok su širokom sivom holu porodilišta Jezero nervozno grickali nokte, sjedali, ustajali, šetali, ne obazirući se na umirujuće glasove prisutnih prijatelja i rodbine. Visočiji od njih, elegantnan, naočit muškarac crne kose i dječijeg lica priđe osobi čiji je pogled uhvatio.
_Zdravo. Ja sam Emir. Primijetio sam te više puta, dolazio si sa suprugom.
_Zdravo i ja sam Emir, lako ćeš zapamtiti...reče drugi muškarac i njihovu tjeskobu i nervozu zamijeni osmijeh, tako prijeko potreban da ublaži muke.
_Drug, supruga ima termin?
_Da, kao i tvoja pretpostavljam?
_Da, reče "crnji" od dva Emire i njegovo lice ponovo pokaza zamišljeni, brižni izraz.
"Drugi" Emir ga čvrsto stisnu za rame te reče;
_Bi'će to sve u redu! Htio sam i ja tebi prići, znam da me ti kontaš.
Riječi utjehe, upuće obojici.
_Moja "probila" termin, ima dva'est dana kako je trebala roditi, sa uzdahom izgovori ''crni' Emir.
_Aha, uzvrati imenjak; moja skoro dva'est dana prije termina. Sudbina da se zajedno rode.
Pa se pogledaše i pokušaše nasmijati a "drugi" Emir nastavi;
_Sin?
_Da. Tajni beg abd.
_Abd.
_Još samo reci da za Želju navijaš?
_Za Želju? Ja sam ti drug, 'košpicar' od glave do pete!
Smijeh. Iskren i glasan dok su ih svi ostali prisutni zbunjeno gledali.
Ne obazirući se njih dva počeše priču o temi koju oba razumiju, prepričavajući svaku odgledanu tekmu, dijeleći iskustva i sjećanja. Nekada kasnije jedan od njih reče;
_Znaš šta, ja Emir, ti Emir, ja Željovac, ti Željovac, pa i ovi termini se poklopili, sudbina. Ja volim Mšu, ti voliš Mešu. Ne znam kako su sve tebi govorili da se mali zove a i meni, imam što opcija. Hoćemo mi nastaviti, kad je bal neka je maskenbal, pa neka se oba zovu Mehmed?
Kratka tišina. "Crni" Emir ustade i pruži ruku imenjak koji takođe polako ustaje i odlučno prihvati pruženu ruku te se rukovaše pozdravom koje je govorio milon riječi.
_Dogovoreno!
Prekinu ih babica koja je ušla u hol i oba krenuše ka njoj...

Hajde Meša, druže stari. Ima tu jedan manji kafić, haver ga moj drži. Rezerviso sam nam sećiju na spratu da kao ljudi sjedemo i ispričamo se, ovih sedam godina što te nisam vidio kao sto.
Dva druga, rođena u isti sat, jedan malo prije vremena a drugi "kasnio" kao i na dogovoreni sastanak, na "čeki" gdje su se "našli" već hiljadu puta prije. Odrasli zajedno u Sarajevskom naselju Grbavica, vezani po rođenju, imenu, klubu, djetinjstvu. "Crni" Meša nekih sedam godina prije odlučio da to prijetaljstvo na kratko ostavi po strani pa kako to već biva ode sa suprugom koju je upoznao radeći za "strance" u drugu državu, daleku Ameriku, ostavljajući druga i voljeno Sarajevo. Redovno su čuli, nekada po par puta dnevno ali nije to to, ništa ne može zamijeniti fizičku prisutnost.

Otvoriše vrata kafića i uđoše u mali, dobro zagrijani objekata sa čijih zvučnika se širila melodija dobro poznate pjesme. Konobar naslonjen na šank sa mobitelom ispred sebe podiže pogled ka njima pa podrugljivo reče;
_Hajde Meša, ti i tvoja rezervacija. Kasniš ko" Željo za Saraj'vom a riječi mu zamijeni glasan hihot, zadovoljan svojom pošalicom.
_Nije do mene, Amerikanac kasni, opravda se a glas 'Amera' ga prekinu;
_Kasnio, malo. A kako se sjećam i znam, Sarajevo kasni za nama, trofejima i svim ostalim.
_Aaaa brate, još uvijek si u formi, ne daš pitarima da progovore pa ga za pohvalu stisnu za mišku i prodrma.
Opaska ne zbuni pitara, naviknuti na zahebanciju pa reče;
_Ne bih da vam kvarim vašu "ljubavnu" idilu, ima vremena. Spremio sam vam mjesto, Pive hladne kako si i tražio. Uživajte.
Sa osmijehom se zahvališe penjući se uskim stepenicama na sprat sa niskim stropom gdje je visočiji Meša morao blago pognuti glavu ali kada se zahvali u široku sećiju shvati da je to idealno mjesto za dugo očekivani susret.
_C; Pa brate, kakav si. Šta ima, šta nema. Sve znam ali Hajde opet, pričaju, drugačije ovako uživo.
_A ništa, šta da ti pričam, sve isto znaš i sam. Nije mi ko' tebi, papučo.
Glasan smijeh, ponovo.
_C; Vidjećemo tebe, ne znam šta čekaš. Ona ti cura lijepo izgleda na slikama. Vrijeme ti je pa da te djeca sa kosom zapamte.
Smijeh. Ponovo. Konobar donese Pive i po jedan Jack, dupli bez leda i punu posudicu grickačica, badema, oraha, pistacija...Zahvališe u isti glas u opasku da ga ne zovu često već da ih obiđe sa turom, sa vremena na vrijeme.
_Da se ženim, upita visko uzdižući obrvu pa nastavi;
_Ženio bih se ja ali nemam kuma. Kada nađem kuma hoću.
_C; Čuj da nađeš kuma, imaš kuma čitav život hebo ga ti.
_Pa hoćeš li?
_C; Hoću naravno, samo reci kada ja uzimam čarter let i dolazim.
_A možeš li sutra?
Reče Meša sa neurednom bradom sa zadovoljstvom gledajući izraz lica svog druga ali ne nađe na njemu pretjerano uzbuđenje i iznenađenje.
_Ja bio davno planirao, Alma me ispoštovala kako sam joj rekao. Ti mi ono javio prije mjesec kada dolaziš i mi se organizovali da uskladimo termin, ima ona nekakvu ženu u opštini. Pa eto, ako hoćeš...
_C; Brate. Čestitam.
Pa ustade i zagrli druga poljubivši ga u obraze dva puta sretan neizmjerno.
_C; Naravno da hoću, čast mi je.
_E onda dogovoreno. Ja sve isplanirao, idemo u opštinu, prvi smo na redu, potpišemo to brzinski, slikamo se a onda ja i ti kao nekad, na Grbavicu. Igra Željo sa Čelikom, zadnja tekma sezone.
Crni Meša visoko podiže bocu, nastavljajući. Dogovoreno uz obavezno kuckanje.
_C; Lijepo je to. Ja tamo nemam sa kim progovoriti. Suzan me uhvati gledam tekme na stranu, galamim pa pita; what is Zeljo. Eh eto ti. Pa joj otersam, razguli iz sobe živa bila, idi gledaj Oprah. Šta ti znaš, hebo vas vaš fudbal... Blago tebi.
_Stari ti je znao, bio ja neki dan kod tvojih, ali mu rekao da ti ne govori.
_C; A Vazda te nešto sakrivao. Kada si mi onu Željinu pepeljaru razbio on mi govorio da je on.
Opet smijeh koji će i kasnije često prekidati njihov razgovor.

Na kratko ušutiše. Amerikanac prozbori prvi;
_C; Jarane. Halali što ti nisam starom na dženazu došao. Imam opravdanje al qurcu ne valja, nema opravdanja.
_Ma nema veze, znaš da te ja shvatam, pusti to...
_C; Jarane, plakao sam danima. Uzmem onaj šal što nam je dva ista kupio pa plačem satima, kao da je moj Emir otišao. Sve se sjetim u sekundi, pogotovo ona priča kad je pobjegao sa nama dvojicom u naručju na tekmu, dok smo još skoro bebe bili. A moj Emir došao po njega, znao gdje je i ostanu na tekmi dok se nije završila. Stare nam bile ljute danima...
Smijeh prekinu tugu, na kratko.
_Bio ti je stari kod mene, u zadnjim danima kada ga je bolest skoro pojela i on smršao. Vidi se šta mu znači. Ja mu govorio; Čika Emire i ja sam tu, odmorite malo a on se namršti, znaš njega pa mi kaže; svoj ti posao sine Mehmede, ne brini za mene.
Često, krenem u sobu i ostanem ispred, slušam ga kako mu priča; sastave, tekme, zajedničke doživljaje. Priču kako smo ime dobili sam hiljadu puta čuo...
Sve je sudbina.
_C; Da.
Oba duboki uzdahnuše i nadlanicom obrisaše suzne oči. "Crni" Meša podiže bocu visoko; Živio. Čika Emir, jedan od nas. A onda glasno poče pjesmu;
Zbog tebe sam rođen i za tebe navijam...
Zajedno;
Godine života tebi da sam, o tebe volim tebi pjevam...
Počeli su naglašavati muziku i njihov euforični momenta odavanja počasti prekinu "pitarov" glas;
_Halo Štrumpfovi, nije vam ovo "golubarnik", tiše malo.
_Čuj Tanovog podstanara..
Smijeh uz glasnu pjesmu do kraja. Kako su godinama pjevali, bezbroj puta prije.

Okrenuše se veselijim temama, udariše po "mrskom" neprijatelju.
_Nisu ovako glasni bili kad im je Zuban zavukao u devetesetoj. Nigdje ih nije bilo mjesecima. Sjećaš se.
_C; Kako se neću osjećati. Ti za malo nisi pao sa ograde na "lavoru". Ja se sa onim drotom morao grliti, sjećam se gledam ga cijelo vrijeme, psuje, nervira se, oni pritislii ne daju disat. Kad smo go dali u onom metežu ja skačem kad on ispred mene. Zagrli me ko da sam mu sin, ja mu šapku uzeo, kaže; uzmi slobodno, nek imaš uspomenu.
_Jest jest, kasnije nam tvoj Emir palio šljage da priznamo odakle nam, konto da smo belaj pravili.

Njihova lica su svakim svojim djelićem blistala dok su dijelili uspomenu, priču ispričanu ko zna koliko puta a svaki put kao da je prvi. Iza nje je išla druga, treća, peta, deseta, jedna iza druge tek ponekad prekinute glasnim smijehom ili odlaskom u toalet. Vrijeme za njih kao da je stalo, dva druga nakon godina razdvojenosti ponovo skupa, dva a kao da su jedan, po sudbini, rođenju, imenu, klubu, djetinjstvu.
Nisu ni primijetili da je svanulo, "pitar" se popeo na sprat pa više molećivo reče;
_Raja, ne gumo više svega mi. Moram još danas malog čuvati, najebo sam ko žuti. Ne bi ovako ostao ni da titulu slavimo...
Meša mladoženja se trznu;
_Vjenčanje. Odrače me Alma, neće me četa manijaka spasiti. Hajde lagano da krenemo.
_C; Hajde, papučo.
Opet smijeh i sva trojica se na tren pozabaviše svojim bračnim životom, šaleći se i "žaleći".
_C; Nego, saberi nam i samo ja plaćam.
_P; To kada kod tvog druga pitra odete, Meša platio još juče.
_C; Znao sam, ali eto da pokušam bar. Nije mu prvi put. Evo i za tebe bakšiš, da počasti malca, valjda ga na plavo okrene.
_P; Gluho bilo, nema tih para. Znaš kako to već ide, od malena za sva vremena.

A znali su. Niko kao njih dvojica.
Pozdraviše se još jednom i izađoše u hladno maglovito jutro a oštri, hladni zrak ih je u trenu otrijeznio. "Crni " Meša reče;
_Slušaj levatu, imam nešto da ti kažem.
_Reci
_C; Stara mi tvoja javila da se ženiš ima deset dana.
_A daj. Ja šmekera a fino sam im rekao iznenađenje.
_C; A nije namjerno, izletilo joj. Znaš da je ja često zovem pa ponijelo ženu. I bila ti Alma tu, malo sam i sa njom pričao. Kao što si i rekao, raja prava, Željovac.
Nego, pazi sada. Imamo i mi jedno iznenađenje.
Sutra. Na poluvremenu. Doći će matičar, zvanice, kuma, Manijaci, ko već sve treba. Pa ćete na centru potpisat. A kao mali svadbeni dar, uzeo sam nam onih pet desetogodišnjih za istok. Za dva Emira, Za dvojicu Meša i za Almu. Samo nećemo to govoriti, ne mora niko znati da ne ispadne qurčimo se, znaš da raja to ne voli

Gledao je u druga, brata, gledao mu u facu koja je izgledala kao karikatura, malo od alkohola i umora, malo od šoka zbog najnovijih vijesti. Nešto je pokušao reći ali nije uspio oa je to još dodatno pojačalo ionako komičnu sliku.

_C; Hajde bekane, šta si zinuo, jesmo braća il' nismo. Ti šatro meni spremio iznenađenje.

Jedan Meša priđe drugome, baci ruku i zagrli druga, brata te pođoše laganim korakom. Par koraka kasnije tišinu Sarajevskog jutra prekinu njihova pjesma dok su ih ljudi koji užurbano koračaju u susret svojim obavezama u čudu gledali...;

A onda Željin, stadion gledam
Vidim ponos svoj
Život ću dati, al' tebe ne dam
Jer ti si život moj
....
Željezničar za život cijeli !

UPRAVA NAPOLJE!

Avatar
Neandertalac
Postovi: 8202
Pridružen/a: 07 sep 2011, 11:21
Lokacija: Sarajevo

PostPostao/la Neandertalac » 04 dec 2016, 18:09

Stari dvokasetas u cosku sobe i dalje je služio svrsi. Sa njegovih zvučnika širio se kristalno jasan zvuk, stara tehnologija ali tada su se stvari pravile kako treba, da traju. Poznata melodija osvajala je prostoriju ispunjavajući svaki njen dio, a mladić na drugom kraju šuteći upijao svaki takt, u mislima pjevušeći dobro znani tekst. Pogled kroz mutna stakla prozora, prikovan na jedan od velikih stubova stadiona Grbavica, tako dugo da je već i sa te razdaljine počeo primjećivati obrise hrdje koja ga nagriza. Izbljedilo svijetlo plave boje, godinama tučena vjetrovima, kišom, snijegom, i dalje je blistala u njegovim očima, ta najljepša boja na svijetu. Tok misli mu prekinu piskavi zvuk sa radija koji je oznacavao podnevne vijesti. U najavi, red politike, trilateralna i bilaterna sranja, nekakvi sastanci, MMF, borci, saobraćajna nesreća u kojoj je život izgubio devetnaestogodisnjak. Obrve mu se spustise a usne pretvoriše u liniju, čvrsto stisnute, kao da odaju počast još jednom mladom prerano izgubljenom životu. Sport. Ta ga riječ ukopa i izbrisa sve što mu se vrzmalo po glavi, u stomaku hiljade leptirica započe svoj let dajući onaj poznati osjećaj koji je tako volio; A danas u Sarajevu, na stadionu Grbavica na redu je još jedan vječiti sarajevski derbi, susret starih rivala...
Nije čekao da čuje kraj. Uzeo je plavi šal uredno složen na krevetu, pažljivo, kao u nekom drevnom ritualu i polako ga, skoro zvanično stotinu puta izvježbanih pokretima svezao oko vrata. Skinuo je kutiju sa ormara i iz nje izvukao patike, sive, sa tri plave cize, njih nosi samo na tekmama. a poslije svake ih brižljivo čisti.
Na izlasku primjeti kako mati nešto radi u kuhinji, javi joj se;"
"Mama, idem ja."
"Hajde sine, nemoj belaja. Molim te."
"Necu mama."
Preskako je po tri četiri stepenice, a uzbudjenje ga je obuzimalo dižući u vis svaku dlaku na njegovom tijelu.

Koji sat kasnije, pogled jednog drugog dječaka bio je prikovan na ćošak prostorije, buljio je u cize koje su se tu spajale i nije mu smetala ni šuma bosih nogu koja mu je prolazila kroz kadar. On nije bio bos, već desetak minuta je spreman, kopačke uredno zavezane, dva puta ih je vezao jer mu se učinilo da je desna više stegnuta. Stucne i kostobrani brižljivo namješteni, još jednom ih provjeri za svaki slučaj. Podiže pogled i osmotri prostoriju, pogleda sve svoje saigrace koji su se rutinski pripremali, oblačili, kao da svaki dan igraju ovakve utakmice i ponekad je prostoriju ispunjavao njihov bezbrizni smijeh. Pokuša i on da se nasmije, razvuče usne dok ga je neko onako usput pogledao i zovnuo; "Malac!" Proguta pljuvacku. Zvuk kopački na velikim pločicama činio je nevjerovatnu buku u njegovoj glavi, dodatno ga zbunjivao, otežavajući mu ionako naporno disanje. Uzbedjenje je raslo, kada bi bar mogao malo izaći, da se smiri, da jos jednom razmisli iako je ovu scenu u protekloj, besanoj noći, stotine puta ponovio u mislima. Tek pred zoru je malo zaspao i njegovo ogromno uzbedjenje kao da na trenutak prekinu teški umor, ili mu se samo učinilo. Graška znoja mu klizni niz čelo, pored očiju sirom otvorenih, zjenica raširenih, napumpanih strahom i adrenalinom. Kapiten zagalami; "Hajdemo", uz glasno pljeskanje dlanovima i svi mu se pridružiše, tapsuci jedan drugog i glasno bodreći. "Idemo!"
To je to. Vrijeme je.
Kako to već ide u koloni, jedan iza drugog udjose u uski tunel, ispred njih sudije, pored njih protivnici. Nije smio da ih pogleda, gledao je pravo, kao namrsten i ljut, a bez ijedne dlake na svome djecijem licu.
Osjeti kako ga neka snažna ruka obgrli i čvrsto stisnu uz sebe. Stidljivo i sa strahom podiže samo pogled. Jedan od najstarijih igrača u ekipi, legenda, sa ožiljkom na lijevoj strani lica za koji kažu da ga je zadobio na nekom gostovanju, kada je išao glavom na kopačku da spasi go. Pogleda ga, nasmija se i reče;
"To je to. Ne boj se, mi smo tu, samo igraj i uživaj."
Namignu mu još jednom, i ustinu za obraz i ode naprijed, dok ga je dječak gledao lagano trljajuci obraz za koji se crvenio. Kao da ga je probudio, osjeti kako su iz ušiju nestali oni čepovi i mogao je da čuje, galama je bila vrhunska. Najezio se. Radoznalo pogleda naprijed i ugleda jednog od dječaka koji dohvaca lopte ,dvije godine mladji od njega. 'Malac' ga pogleda i mahnu mu, što mu bi itekako drago, ponosno mu uzvrati pozdrav.

Značajno se ispravi dok krajickom oka ugleda još dva malca koja su se nagurivala da ga vide. I oni mu mahnuse, a on im puna srca uzvrati pozdrav. Željina djeca mu dadoše snagu, u trenu mu mislima proleti koliko je samo puta sa njima sutnuo loptu na treninzima.
Sada on ima šansu, igra za prvi tim, u derbiju. Rijetki su dobili tu šansu, a on je jedan od njih. Ponovo ga obuze tjeskoba i trema, momentalno mu se spusti niz cijelo tijelo i osjeti blagi drhtaj, jezu. Kolona krenu, a on ukopan, pokrenuse ga tek ruke koje ga blago gurnuse prema naprijed i nevoljko zakorači za ostalima.
Jarko svjetlo ga za trenutak zaslijepi pa još vise spusti pogled. Imao je osjećaj da su oči cijelog, do kraja ispunjenog stadiona, na njemu, da ga svi gledaju, komentarisu. Knedla je postala jos veca, teško je progutao. Nekako podiže pogled i osmotri oko sebe.
Dah mu zastade, oči razgoracise, srce zalupa, ludjacki.
Jug. Hiljade plavo bijelih papira jedan do drugoga zajedno su činili mozaik, slagalicu, na kojoj je čitko i vidljivo velikim slovima pisalo; Z E L J O
Ispod, veliki dominatni, dobro poznati trans, Mi smo Zeljini Željo je naš i tek tada on začu pjesmu, pjevanu iz hiljada grla. Duboko uzdahnu dok su mu se oči punile suzama, ponosa. Sakri pogled pogled još jednom i nadlanicom ih obrisa da ko ne vidi kako plače, sramota.
A ne zna dječak da nije sramota, saznati ce tek kasnije.
Igrači pozdraviše prisutne na stadionu i onda se rukovase izmedju sebe pa svako u svoj tabor dok kapiten sa sudijama dogovore strane. Mi smo na jugu, napadamo na sjever, ka hordama i njih je sada jasno vidio. Ima ih, navijaju, glasno. Tek tada po prvi put pogleda i suparničke igrače. Tek tada se sjeti zadataka koji je dobio u svlačionici. Sjeti se sta mora raditi. Kapiten ih pozva i stadoše, svih jedanaest plavih u formirani krug, zagrljeni dok kapiten govori;
"Momci. Sta god da se desi ne zaboravite jedno. Jug će nam oprostiti sve ako ostavimo srce na terenu, ako budemo ginuli za svaku loptu, ako opravdano nade i snove koji su nam dali. Zato nemoj da vas vidim da se vucete po terenu idemo jako, do zadnje minute. Daj ruke ovamo, jedan, dva, tri; Željo."
Dječak krenu na svoju mjesto, jos jednom popravi opremu, na trenutak sklopi oči i zamoli Boga da bude sve kako treba.
Sudija daje znak. Derbi je počeo.
Oni su napali prvi, srećom preko druge strane i lagano se poče vraćati prema svome golu osvrćući se "svome" beku na kojg mora paziti. Ipak neće naprijed. Odjednom lopta koja leti prema njemu i on se namjesti da je ustopa.
Sav vazduh mu iznenada nestade iz pluća a jaki udarac sa ledja ga baci na travu. Koprcao se pokušavajući udahnuti vazduh dok mu je oštra bol parala pluća. Cuje glasove, komesanje i u svom tom metežu dobro poznati glas kapitena, onog sa oziljkom;
"Hoces da ti ***** mater, piqko, još jednom ga takni zabit ću ti krampone u oko. Jesi me čuo piqko, tuces dijete.
Sudija daj mu žuti!"
Bol ga ponovo presiječe, hiljade sitnih zvijezda tulumare u zatvorenim očima. Na koljenima je, vraća dah a neke ga ruke uzese i ispravi se. Jedan čučanj, drugi, treći. Malo mu je bolje iako od mučnine i bola samo što nije povratio.

Pokušavao je da diše, duboko. Pogled mu privuče silueta na ogradi juga, silueta sa plavim šalom i sivim patikama koje su na sebi imale tri plave cize. Pogledi im se sretoše i oni, dva dječaka zarobljena u tom trenutku osjetise jaku, neraskidivu vezu. Kao u nekom filmu ispred očiju mu u sličicama počeše redom prolaziti likovi, bivši igrači, legende; Švabo, Bukal, Škija, Mišo, Hadzija, Oda, zna ih sviju, vidjao ih je na stadionu sto puta. Sjeti se Meše, jednom se slikao sa njim dok su mu stariji i treneri govorili da je "ovaj malac, isti on". Sjeti se jedne tekme sto je sa starim na kaseti gledao, sjeća se onog Mešinog driblinga i pasa bez gledanja. Ronaldinho tada nije ni rodjen bio, 'ta će on. Meša je Tito.
Pogledi dva djecaka su trajala tek jedan trenutak, u koji je stalo puno sjećanja i historije. Trenutak koji inspirise i daje snagu. Trenutak koji jača ponos ka grbu sivenom na plavom dresu. Grbu sivenom na srcu.
Ustade i pridje guzvi, uze loptu odgurnuvsi svog "krvnika" usput. Pogleda ga u oči kao da mu poručuje; sta je misu, sta me gledaš. Sad ću ti kroz noge probaciti, levatu...

Tek sada, derbi može za počne. Ko ce pobijediti, nije ni bitno ali usput da kažem dok dječak izvodi prekid;

Drugi dječak u svima nama pjeva;
Ja volim Želju, za njega sve, o naprijed Željo, do pobjede...
Željezničar za život cijeli !

UPRAVA NAPOLJE!

HausMan
Postovi: 988
Pridružen/a: 05 maj 2016, 12:20

PostPostao/la HausMan » 06 dec 2016, 10:32

Bravo Neandrtalac. Svaka cast za post!

Avatar
Hrasno1921
Postovi: 2716
Pridružen/a: 27 maj 2016, 15:29
Lokacija: Nahorevska 248.

PostPostao/la Hrasno1921 » 01 feb 2017, 22:04

Anegdote Zeljka Rodica iz 60.tih i 70.tih godina koje pisao u kratkim crtama ... :D

Megafon pedagogija

Trener "Zeljeznicara" Milan Ribar koristio je megafon za bolju komunikaciju sa igracima na treningu. Medjutim, nije uvijek sve funkcionisalo kako je on ocekivao.

Na jednom treningu, on je nekoliko puta opomenuo jednog mladjeg igraca, ali ovaj nije reagirao na njegove opaske, pa je to toliko iznerviralo trenera da mu je prisao i udario ga megafonom u glavu, teatralno mu pokazujuci da treba da slusa njegove komande. Nije to bio neki jak udarac, ali je trenerov postupak ruzno djelovao na sve ostale igrace i posmatrace. Kasnije se ispostavilo, da je taj igrac imao nekih problema sa usima, pa je zato drzao vatu u usima i nije dobro cuo, a to trener nije znao.

Ova "megafon pedagogija" pokrenula je otvaranje raznih drugih problema u odnosima igraca i trenera, te je na kraju bitno doprinijela i nesto kasnijem odlasku trenera iz kluba.

Avioni

Trenirali smo u Kosutnjaku u Beogradu, prije neke utakmice. Sjecam se da je tada u ekipi "Zelje" poceo igrati beka mladji igrac Maljukanovic.

U sred treninga, iznad igralista u niskom letu preletjeli su Migovi. Normalno, svi smo stali i pogledali prema nebu gledajuci tu neobicnu pojavu. Sve je to potrajalo samo nekoliko trenutaka.

Tada se iznenada oglasio trener i na sav glas povikao: "Maljukanovicu, samo ti gledaj avione!". Ostale igrace nije opomenuo. Bio je to jasan znak i nagovjestaj da ce se nesto promijeniti u sastavu ekipe.

I desilo se, Maljukanovic vise nije bio u standardnoj postavi iducu utakmicu.

Opomene pomocniku

Kako su nasi treneri primjenjivali neke njemacke metode treninga, pocinjali smo trening u parovima sa loptom, ali sa veoma visokim ritmom trcanja, bez postepenog zagrijavanja, pa je sam pocetak treninga uvijek bio veoma naporan i stresan.

Trener Ribar je imao obicaj da kasni sa izlaskom na trening oko pet minuta, pa je pocetak treniga vodio pomocni trener Sulejman Kulovic, miran i tih covjek.

Kada bi se iznenada pojavio glavni trener Ribar obratio bi se pomocniku Kulovicu glasno izvikujuci gotovo standardnu recenicu: "Suljo, o's tebe da kaznim? Zar ne vidis kako ti Rodic trci?"

Naravno, to je samo bio znak da se on pojavio na treningu i dodatni pritisak na sve igrace i pomocnog trenera, koji bi tada odmah poceo galamiti na igrace.

Kako sam glumio Senzena

Srijeda, trening na Grbavici. Pripremali smo se za nedeljnu utakmicu protiv "Dinama" iz Zagreba.

Dobio sam zadatak da glumim Senzena, desno krilo Dinama. Trebao sam driblati lijevog beka Veliju Becirspahica, koji mi je trebao oduzeti loptu, te se ubacivati u napad kao lijevo krilo, tj. nametnuti svoju igru Senzenu.

Medjutim, svaki nas trening je podrazumjevao ozbiljnu igru, bez improvizacije, pa sam ja stvarno njega driblao, a on mi je pokusavao oduzeti loptu.

Inace, nase treninge je uvijek posmatralo oko 1.000 ljudi.

U igri jedan na jedan, Velija mi nikako nije uspijevao oduzeti loptu, pa sam morao nekoliko puta ponavljati akciju. U jednom trenutku, proturio sam mu loptu kroz noge, sto je izazvalo burnu reakciju gledalaca.

Ali, jos burnije je reagovao trener Ribar, koji je skocio sa klupe i iznerviran se izgalamio na Becirspahica: "Velija, pa nije ti ga majka rodila. Ubi ga".

Nakon toga Velija vise nije gledao loptu, vec samo kako ce me odalamiti preko nogu.

Naravno, vidio sam da je vrag odnio salu, pa sam "pomogao" Veliji tako sto sam davao malo jaci for lopti kako bi on mogao presjeci loptu i obaviti svoj zadatak. Tako je trening dobio smisao.

A u nedelju, na prvenstvenoj utakmici, Senzen je u prvih deset minuta dva puta zavrsio na atletskoj stazi nakon ostrih Velijinih startova, pa poslije toga vise nije ni smio preci centar. Velija mu se zaista tako dobro nametnuo, odigravsi gotovo cijelu utakmicu u napadu kao lijevo krilo, a "Zeljo" je pobijedio 2:0.

Spasonosni zbun

Zimske pripreme na stadionu Grbavica. Trcimo krugove po atletskoj stazi u visokom ritmu na odredjeno vrijeme. Na jednoj krivini atletske staze bilo je gusto zbunje.

U jednom trenutku primjetim da jedan od starijih igraca Becirspahic po nadimku "Deda" izostaje i ostaje skriven u zbunju, cekajuci da igraci optrce cijeli krug da bi se opet ukljucio. Tako je malo odmarao i prikupljao snagu za dalje trcanje.

Niko od igraca nije nista komentarisao, svi smo bili skoncentrisani na izdrzavanje velikih napora.

Medjutim, izgleda da to treneru Ribaru nije promaklo, jer poslije tih priprema Becirspahic nije vise bio aktivan igrac, nego je postao trener mladjih uzrasta igraca.

Transfer i kosa

Na kraju igracke karijere igrac "Zelje" Velija Becirspahic pokusao je naci angazman u jednom stranom klubu. Kako je veoma rano posijedio i zato izgledao znatno stariji nego sto je stvarno imao godina, u klubu je od milja dobio nadimak "Deda".

Bojeci se da bi izgled kose mogao uticati na transfer, menadzer ga je nagovorio da oboji kosu. Tako je Velija naglo pocrnio i otisao takav igrati probnu utakmicu.

Medjutim, transfer se ipak nije ostvario, jer su u tom stranom klubu imali dobre informacije o njemu, pa je upravo novi izgled naseg suigraca bio kontra produktivan, jer je stvorio kod njih sumnje u njegove stvarne godine.

Tako se Velija vratio kuci i nastavio karijeru kao trener u klubu.

Isijas i terapija

Zimske pripreme na Grbavici.

Bio sam ozlijedjen, pa sam trenirao malo smanjenim intenzitetom. Jednog dana dolazi na trening reprezentativac Josip Bukal sav ukocen i iskrivljen. Nosi lijecnicko uvjerenje, dijagnoza isijas i preporuka strogo mirovanje.

Trener Ribar gleda taj lijecnicki papir i kaze mu: "Kad bi slusao doktore, ti vise ne bi igrao fudbal. Presvuci se i trci krugove sa Rodicem!".

Bukal ga gleda u cudu, ne moze ni da se ispravi i normalno hoda, a kamoli da trci. Medjutim, trener je bio veliki autoritet i nije mu preostalo drugo nego da ga poslusa.

Poceli smo zajedno trcati. Sjecam se, Bukal je jako kukao, ali je jakom voljom nekako izdrzavao.

Svaki dan bilo mu je sve bolje, lakse je trcao i nakon 10 dana bio je potpuno izlijecen.

Zaista, nevjerovatna terapija, ali bila je potpuno uspjesna.

Prvi trening nakon vojske

Nakon odsluzenja vojnog roka odmah sam se javio treneru Ribaru na trening.

Pitao me je da li sam bio aktivan i kako. Odgovorio sam mu da sam dosta igrao u vojsci, jer sam bio u sportskoj ceti koja je stalno bila aktivna.

Da bi me provjerio odmah mi je odredio test:

60 krugova bez prekida po atletskoj stazi ili 24 km trcanja.

Istovremeno se odrzavao normalan trening ostalih igraca na travi.

Igraci su zavrsili trening, a ja sam jos trcao .... trcao, sve dok nisam ispunio normu.

Trener je bio zaista prijatno iznenadjen mojom spremnoscu, a nagradio me je tako sto mi je pruzio priliku da nastupim na prvenstvenoj utakmici, nakon samo dva kola, protiv OFK "Beograda" u Sarajevu.

Tranvestit

Bilo je to u Peruu. Glavni grad Lima, hotel "Savoy".

Nalazimo se na svjetskoj turneji, uglavnom igramo utakmice. Slobodno vrijeme koristimo na razne nacine.

Jedan nas igrac, golman, nasao je u gradu jednu zanosnu djevojku i doveo ju je krisom u svoju hotelsku sobu. Ponoc je prosla, kada se u hodniku cula nekakva galama i strka. Nije dugo trajalo, ali je bilo bucno. Sta se desilo?

Ujutro za doruckom, igraci su se medju sobom uveseljavali prepricavajuci sinocni dogadjaj.

Naime, kada je nas golman krenuo u akciju i poceo sa djevojkom voditi ljubav ubrzo je ustanovio da to nije djevojka nego muskarac, tj. bio je to tranvestit. Toliko je bio iznenadjen, sokiran i uplasen tim otkricem da je pobjegao glavom bez obzira iz sobe, a odmah za njim i "djevojka".

Tako je nastala ta galama i strka.

Njemu tada sigurno nije bilo lako, ali zato smo se mi svi kasnije valjali od smijeha.
1921'

U gradu Saraj'vu sve ima svoju pricu, i u Sara'jvu nista nije slucajno !

Avatar
Hrasno1921
Postovi: 2716
Pridružen/a: 27 maj 2016, 15:29
Lokacija: Nahorevska 248.

PostPostao/la Hrasno1921 » 01 feb 2017, 22:12

Bihacki mangupi

Jednu sezonu, 1976/77 god., igrao sam za NK ''Jedinstvo'' iz Bihaca. Taj period ostace mi u veoma lijepoj i nezaboravnoj uspomeni.

Ipak, bilo je i neugodnih trenutaka. Naime, odmah nakon mog dolaska imao sam problema sa jednom grupom momaka, koji su me cesto bez razloga provocirali u gradu prilikom setnji, izlazaka i sl. Pokusavali su mi zagorcavati boravak u Bihacu i isprovocirati me da odem iz kluba. Cak sam u jednom trenutku spakovao stvari i odlucio otici, ali me trener Braculj uspio nagovoriti da ostanem i da se ne obazirem na to.

Nisam shvatao zasto to rade i bio sam ogorcen, dok mi moji prijatelji nisu objasnili da je to sve zbog jednog domaceg igraca, a koji je mojim dolaskom izgubio mjesto u timu, pa su mu njegovi prijatelji tako pokusavali ''pomoci''.

Ostao sam i odlicno igrao, te postao idol mnogih navijaca. To je ubrzo razuvjerilo i te momke da prestanu sa provokacijama, pa mi vise nikada nisu pravili probleme.

Zimsko kupanje

Januar. Zimske pripreme NK ''Osijeka'' u Zadru. Temperatura malo iznad nule. Hladno je, ali nas nekoliko setamo poslije rucka duz obale mora, zezamo se i u jednom trenutku ja se nasalim ''ko ce se okupati u moru obucen, za lovu''. Niko naravno nece, ali u jednom trenutku ipak Ljupko Petrovic kaze da ce on skociti u more, ako skupimo lovu. Ne sjecam se vise iznosa, ali mi smo odmah skupili taj novac i ....... Ljupko je skocio u more i plivao kompletno obucen. Mi smo se valjali od smijeha, jer je bilo zaista neobicno da se neko obucen kupa u moru u januaru . Jos je bilo smjesnije sto smo bili udaljeni oko dva kilometra od hotela, pa se Ljupko ziv smrzavao na povratku.

Zaista, za novac se sve radi.

Setnja po potoku

Ekipa NK ''Osijeka'' putuje autobusom na utakmicu i stajemo kod nekog motela u Bosni da se malo odmorimo. Ispred motela tece jedan potok, brz i dubok. Sjetivsi se epizode sa kupanjem Ljupka u moru na zimskim pripremama, predlozim da neko obucen proseta potokom za lovu. Nije trebalo nikoga nagovarati, odmah se javio Marinko Sumic. Brzo smo skupili predlozeni iznos novca, testirajuci njegovu ozbiljnu namjeru. Uze ''Sumara'' lovu i bogami ..... sidje u potok obucen i obuven, te zagazi muski po vodi visoko iznad koljena.

Dok smo mi aplaudirali, navijali i smijali se ''Sumara'' je othodao svoju dionicu te nasmijan otisao u autobus i presvukao se.

Izgleda da su svi bili zadovoljni.

Sudija Predrag Nikolić iz Sarajeva

Podgorica. NK ''Osijek'' igra prvenstvenu utakmicu protiv ''Buducnosti''. Igramo dobro i potpuno ravnopravno se nosimo sa domacinom. Medjutim, sudija Predrag Nikolic cudno sudi, ima razlicit kriterij i ocigledno nam nije naklonjen.

U jednom trenutku igrac ''Buducnosti'' Ante Mirocevic, utrcava u nas sesnaesterac i teatralno pada pored mene, a da ga niko nije ni pipnuo. Istog trenutka oglasila se pistaljka suca Nikolica i to je bio ''jedanaesterac''. Bili smo ogorceni, protestvovali smo, ali uzalud.

Vidjelo se da smo morali izgubiti, a sudac je tu odigrao glavnu ulogu.

Nakon utakmice trazio sam od rukovodstva kluba da uloze zalbu i protest protiv takvog nacina sudjenja, ali sam bio iznenadjen njihovim stavom ''vratice on to nama''.

I to je, nazalost, sastavni dio sporta.

Opasno slijetanje u magli

Decembar 1971 god. Letim Boingom 707 sa FK ''Zeljeznicarom'' u Bordo (Francuska).

Noc je i velika magla. Let je ugodan i miran. Sjedim pored jednog Francuza, koji je do prozora i rjesava ukrstene rijeci.

Priblizava se Bordo i uskoro treba da sletimo. Stjuardesa nas obavjestava da se vezemo i pripremimo za slijetanje. Avion pocinje da se spusta kroz oblake i maglu. Nista se jos ne vidi.

U jednom trenutku Francuz je bacio pogled kroz prozor i istog trenutka bacio ukrstenicu iz ruku. Pogledao sam kroz prozor i sledio se. Avion je izasao iz oblaka i magle, te brzo ponirao, ali nigdje nije bilo piste ....... reflektori su obasjavali samo veliku sumu, a vrhovi drveca opasno su nam se priblizavali.

Uslijedilo je naglo zaokretanje i podizanje aviona punom snagom motora. Imao sam osjecaj da ce se avion raspasti od buke motora, koji su davali sve od sebe.

Suma je ipak ostala ispod nas, a mi smo se ponovo nasli u oblacima i magli.

Uspjeli smo izbjeci tragediju u zadnjem trenutku. Nisam imao vremena ni da se jako preplasim, sve se odigralo u jednom trenutku.

Francuz je sijao od srece.

Posle par minuta uslijedilo je ponovno i sretno slijetanje.

Gori motor

Putujemo avionom iz Sarajeva u Skoplje na utakmicu sa FK ''Vardarom''. Letimo prvo do Dubrovnika, a zatim smo nastavili prema Skoplju. Letimo avionom koji ima dva motora sa propelerima.

U jednom trenutku opazimo da iz desnog motora izbija dim, koji je postao sve veci i veci, a motor se zapalio.

To su zaista bili trenuci u kojima covjek ne zna sta da radi, samo suti i ceka sudbinu. Nismo znali koliko je to ozbiljan problem i opasnost.

Ipak, nije bilo panike medju putnicima, nastupila je samo sutnja i iscekivanje. Tako smo se vozili oko 45 minuta i doletili do Skoplja.

Niko nije bio sretniji od nas kad smo izasli iz aviona i prosetali pistom.

Let u Mostar

Rukovodstvo NK ''Osijeka'' odlucilo je da na utakmicu sa ''Velezom'' u Mostar putujemo avionom, umjesto autobusom, kako bi skratili vrijeme putovanja.

Ali, ne bilo kakvim avionom, vec poljoprivrednim avionom, kojim se obavlja zaprasivanje oranica. Vozio nas je poznati pilot Mijo Ban na visini od 3000 m, tako da se lijepo vidjelo sve ispod nas. Let je trajao oko 1,5 sati.

Sve bi to bilo vrlo lijepo da taj avion nije bio veoma mali pa smo bili jako zbijeni na klupama u trupu aviona, da nije toliko bucan da se ne moze ni razgovarati, a posebno mi je smetalo neprekidno sitno podrhtavanje aviona koje mi je protreslo sve organe u tijelu, tako da sam cijelo vrijeme puta imao nagon za povracanje.

Nekako smo to izdrzali, odigrali sutradan utakmicu i osvojili jedan bod, pa smo se sretni vratili u Osijek.

Putovanje nazad palo mi je mnogo teze, jer sam znao sta me ceka, a posebno tesko mi je palo slavljenicko kruzenje iznad Osijeka, umjesto da smo vec sletili, jer sam bio na izmaku snaga.

Tada sam saznao da nije svaki avion dobar za putovanje.

Opasno kocenje na pisti

Aerodrom Beograd. Putujem sa oml.reprezentacijom SFRJ u Cehoslovacku.

Stjuardesa daje posljednje upute i avion pocinje rulanje po pisti i ubrzava. Kraj piste se priblizava, a avion ne uzlece ...... iznenada pocinje kociti i jedva se zaustavlja na rubu piste. Znamo da nesto nije u redu, ali smo odahnuli sto se dobro zavrsilo.

Avion se okrece i vraca polako na polaznu poziciju. Sjedimo u avionu, cekamo objasnjenje i tako 45 minuta, kada nas obavjestavaju da je sve u redu i da polijecemo.

Sretni zbog konacnog polaska zadovoljno gledamo kroz prozor kako avion ubrzava pistom i sprema se da uzleti. Ali ...... sve se ponavlja, kocenje .... kocenje ..... i avion se jedva zaustavlja da ne probije zastitnu ogradu na kraju piste.

Sada znamo da je nesto ozbiljno u pitanju i da smo sretni sto nismo poletjeli.

Vratili su nas na start, iskrcali iz aviona, pa smo nakon dva sata otputovali drugim avionom.

Nikada nisam saznao sta je bilo u pitanju kod prvog aviona, ali sam bio sretan sto se nije gore zavrsilo.

''Milane, sta je to?''

Proljece 1972 god. FK ''Zeljeznicar'' igra u Nisu prvenstvenu utakmicu sa ''Radnickim''. Svaki bod vazan nam je kao kuca, jer smo prvi na tabeli i zelimo postati prvaci. Utakmica je tvrda, bez mnogo sansi, ali u prvom poluvremenu mi postizemo gol.

Kako su klupe sa trenerima i rez.igracima jedna pored druge cujemo trenera ''Radnickog'' Varagica kako dovikuje nasem treneru ''Milane, sta je to?''. Ovaj suti i ne odgovara, te brzo na kraju poluvremena smugne u svlacionicu. Znali smo da se nesto dogadja.

Drugo poluvreme odigrali smo jos bolje i postigli drugi gol, te pobijedili. Cijelo vrijeme Varagic se obracao nasem treneru, pitajuci ga ''Milane, sta je to?''. Odgovor nije dobio.

Ostala je neka sjena i tajna nad ovom utakmicom.
1921'

U gradu Saraj'vu sve ima svoju pricu, i u Sara'jvu nista nije slucajno !

Avatar
Hrasno1921
Postovi: 2716
Pridružen/a: 27 maj 2016, 15:29
Lokacija: Nahorevska 248.

PostPostao/la Hrasno1921 » 01 feb 2017, 22:14

"Rijeci 4 boda

Igramo u proljece na Rijeci prvenstvenu utakmicu protiv NK ''Rijeke''.

Trener Ribar cita tim koji ce nastupiti i svi smo iznenadjeni sastavom i rasporedom igraca. Centarhalfa igra nas najnizi igrac Blagoje Bratic, a standardni centarhalf Josip Katalinski igra centarfora. Nasi bekovi imaju zadatak da se ubacuju sto vise u napad i upucuju centarsuteve. Izgleda kao da smo odlucni da pobijedimo u jednoj ofanzivnoj igri.

Ali, znamo da je njihov centarfor Kustudic izrazito visok igrac i odlican skakac i strelac glavom.

Autoritet naseg trenera na dozvoljava nikakva pitanja.

Utakmica je imala takav tok da su nasi bekovi svojim odlaskom u napad ostavljali slobodan prostor njihovim krilima da neometani upucuju visoke centarsuteve na glavu Kustudica, pa je on bez problema dao tri gola, a izgubili smo sa 4:0.

Nakon utakmice susreli su se treneri, a nas trener Milan Ribar obratio se rijecima protivnickom treneru Gojku Zecu ''dobio si 4 boda'', apelirajuci na gol razliku koja je mnogo pomogla Rijeci oko opstanka.

Sve je ovo bilo nekako cudno?

3 gola - Jelusic ???

Nakon kup utakmice sa ''Zagrebom'' koju smo nesretno izgubili (1:2), sutradan smo odigrali prijateljsku utakmicu sa ''Varteksom'' u Varazdinu.

Igrali smo dobro, a ja sam igrao desno krilo i postigao hek-trik, te smo pobijedili sa 3:0.

Kada sam sutradan citao u ''Sportskim novostima'' izvjestaj sa utakmice, bio sam neugodno iznenadjen kada sam vidio da je umjesto mene kao strelac naveden Jelusic, koji nije ni igrao tu utakmicu. Naravno, to mi nije bilo ni malo prijatno. Moja odlicna igra ostala je tako sakrivena od ociju sire javnosti.

Pretpostavljam da je to bilo djelo naseg trenera, koji je novinarima davao podatke o igracima.

Zasto se on tako ponasao prema mladim igracima, ostace tajna?

Nestasni Spreco i kazna

Igra se Novogodisnji turnir u malom fudbalu u dvorani na Skenderiji. Na jednoj utakmici trener Ribar u toku igre zeli da promijeni Edina Sprecu, ali ovaj odbija da napusti igru. U to vrijeme je Spreco bio izvanredan mladi igrac, reprezentativac i nezamjenjiv prvotimac ''Zelje''.

Trener je sacekao kraj utakmice, a zatim je izrekao kaznu Spreci: ''godinu dana ne racunam na tebe, ne mozes trenirati sa ekipom, nemas platu i ne zelim te vidjeti''.

Kazna je bila izuzetno teska prema ucinjenom prekrsaju, ali tako je trener odrzavao svoj autoritet i tastinu. Nikakve intervencije, molbe, tuzbe itd. nisu promijenile stav trenera.

Spreco je godinu dana trenirao sa juniorima, a nakon toga je opet postao standardni prvotimac kao da se nista nije desilo.

Medjutim, to je sigurno ipak ostavilo traga u njegovm razvoju i karijeri.

Preskupo je platio svoju mladalacku nepromisljenost.

Sisanje ili trening

U vrijeme kada sam ja bio mlad igrac bili su popularni ''Bitlsi'', a u modi su bile njihove frizure tj. malo duza kosa.

Mnogi igraci su imali kosu u modnom trendu, pa i ja.

Medjutim, to se nije dopadalo nasem treneru, iako je moja kosa bila samo malo duza i nije mi smetala u igri. Odlucno mi je saopstio da se moram osisati kao on (vojnicka kratka frizura) ili ne mogu trenirati.

Nisam ovo ozbiljno shvatio, a i smatrao sam da je to moja osobna stvar, pa se nisam osisao i sutradan sam normalno dosao na trening, racunajuci da on vise nece tako reagovati. Medjutim, sve mi je opet ponovio ...... i sutra, i prekosutra ..... i nakon pet dana ..... i ja sam se osisao.

Toliko sam volio fudbal, da mi je on ipak bio vazniji od kose .... ali trenerov postupak nisam shvatio, nije bio pedagoski i samo je stvorio jaz.

Pijaca u Kinsasi

Na turneji u Zairu proveli smo nekoliko dana u glavnom gradu Kinsasi. U slobodno vrijeme obilazeci grad naisli smo na njihovu pijacu, na kojoj smo bili odusevljeni njihovim slikarskim i kiparskim umijecem.

Sve se prodavalo upornim cjenjkanjem. Bili smo prije upozoreni da cijene obaramo deset puta.

Htjeli smo kupiti neke slike, ali kada smo oborili cijenu deset puta, neocekivano smo bili izlozeni burnoj reakciji prodavaca, cudnim krikovima, skokovima, gestikulacijama sto nas je jako nasmijavalo i odusevljavalo. Vise nam nije bilo stalo do slika, koliko do cjenjkanja.

Obilazili smo pijacu svaki dan i samo se cjenjkali, odusevljeno posmatrajuci neobicne reakcije prodavaca.

Ipak, prije odlaska iz Kinsase kupio sam nekoliko slika.

Slike iz Zaira

Na pocetku velike turneje FK ''Zeljeznicar'' bili smo u Kinsasi (Zair) gdje sam kupio nekoliko prekrasnih slika u ulju.

Kako su slike bile smotane i mogle su biti ostecene, nisam ih ostavljao sa prtljagom prilikom putovanja, nego sam ih morao nositi u rukama.

To me je toliko opteretilo da sam konacno odustao od nosanja slika i nakon mjesec dana slike sam prodao jednom suigracu.

Kasnije sam se pokajao, jer bi to bila najbolja uspomena sa turneje, ali sta je ucinjeno ucinjeno je.

Sao Paolo - kino striptiz

Setajuci se Sao Paolom naisli smo na jedno kino sa erotskim slikama. Kao mladi momci odlucili smo pogledati taj film. Ulaznica je bila 7 kruzeirosa.

Bili smo zacudjeni kad smo vidjeli da je kino puno ljudi, a bilo je tek 11 sati prijepodne.

Jos vise smo bili iznenadjeni kad smo vidjeli da umjesto filmskog platna na bini igraju zivi ljudi. To su bile ustvari - striptiz predstave uzivo koje traju cijeli dan. Ucestvovalo je nekoliko djevojaka i mladica u raznim erotskim skecevima, pa je to bilo i zabavno gledati.

Eto, pazite kad u Sao Paulu idete u kino, nije svako kino isto.

8 traka - sve folksvageni

Brazil, januar 1972 godine. Gledam sa 11 sprata ulicu ispred hotela u Sao Paolu. Jednosmjerna ulica sa cak 8 traka, zaista se to rijetko vidi. Veoma ziv saobracaj. Upalise se semafori i automobili stadose. Gledam ih i sam sebi ne vjerujem sto vidim: sve bube, folksvageni. Stotine automobila iste marke na jednom mjestu. Zapanjujuce.

Kasnije sam cuo da je u Brazilu najveca tvornica folksvagenovih buba na svijetu.

Zagrijavanje protiv Palmeirasa

Igramo nocnu utakmicu u Sao Paolu protiv ''Palmeirasa''. Pri kraju prvog poluvremena trener mi kaze da se zagrijem jer cu uci u igru nakon odmora. pocinjem zagrijavanje iza naseg gola. Lagano trckaram, pa ubrzam i tako postepeno pojacam tempo.

Medjutim, cujem kako publika u odredjenom ritmu daje takt, pa pomalo stanem i posmatram teren da vidim sta se dogadja i nista ne otkrivam. Ponovo krenem trcati, kad opet zacujem takt publike. Shvatim, to oni mene dekoncentrisu i zabavljaju se. Neobicno, ali i tako pomazu svom klubu.

U pauzi izmedju poluvremena ostao sam sam sa publikom, koja je svaki moj pokret popratila nekom reakcijom. Nisu me ostavljali na miru ni jednog trenutka.

Tada sam ja napravio nesto sto oni nisu ocekivali. Krenuo sam ostro i naglo stao pa su iznenadjeni izgubili ritam i kasnili sa reakcijom, a ja bi opet krenuo pa stao i tako nekoliko puta. Konacno, reakcija publike je bila buran aplauz i pridobivene simpatije publike za ovu moju igru.

Kada sam usao u igru svaki moj potez nagradjivali su aplauzom.

Zaista, publika moze biti divna i kada je iz protivnickog tabora.

Mujkic protiv Mujkica

U ''Zelji'' su igrala dva brata Mujkic, mladji Fikret - Pike i stariji Midhat - Medo. Pike je bio navalni igrac, izvanredno krilo i dribler, a Medo je bio odbrambeni igrac, veoma ostar bek.

Na treninzima se od svih igraca trazilo da igraju punom snagom kao na utakmici, pa je bilo zanimljivo gledati situacije u kojima su jedan spram drugog bila dva brata.

Kako je bila velika konkurencija za svako mjesto, njihovi dueli su bili veoma zestoki i kada je u pitanju bio Medo, cesto i preko dozvoljenih granica. Niko ne bi pomislio da su oni braca.

Na terenu se to nije vidjelo, takav odnos u igri nametnut je od strane trenera i svi igraci su to prihvatili kao normalno. Borbenost, ostrina i cvrstoca bile su osobine na cijeni.

Karantin ''posle utakmice''

Osim odlaska u karantin prije utakmice, u ''Zelji'' je trener obavezao igrace da ostanu u karantinu i noc poslije utakmice, da ne bi rasipali energiju slaveci pobjede po nocnim barovima.

Bilo je par igraca koji su voljeli casicu, ali se ta odluka odnosila na sve igrace.

Trener bi tako otisao kuci nakon utakmice, a igraci nazad u karantin ali i ...... flase viskija.

Tako se sjedilo po sobama, uzivalo u viskiju i ujutro mamurno islo kuci. Njih karantin nije omeo u slavlju i picu.

Ustvari, dodatnim karantinom kaznjeni su bili samo oni igraci koji ne piju.

Nesretni igrac Pelko

Stadion u Brckom. Igram za ''Jedinstvo'' iz Bihaca protiv domaceg ''Jedinstva''.

Protiv mene igra bek Pelko, koji vec u prvim minutama pokusava ostrim startovima da me izbaci iz igre. Zahvaljujuci opreznosti izbjegao sam njegove startove, ali mi je vec u 5 minuti poderao dres. Nakon samo dvije minute kasnije uspio me je iznenaditi sa strane i ''volej udarcem'' izbaciti na tartan stazu. Svi su skocili sa nase klupe ogorceni takvim njegovim startom, a sudija je prilazio Pelku, koji je ostao lezati, i spremao se da mu da zuti ili crveni karton.

Medjutim, Pelko je bio veoma tesko povredjen, zadobio je dvostruki otvoreni prelom potkoljenice. Gruba igra mu se tako osvetila, a ja sam u tom trenutku pomislio da je to moglo da se meni desi, ni krivom ni duznom.

On vise nikada nije igrao fudbal, a nakon godinu dana drugi put smo se slucajno sreli u hotelu ''Terme'' na Ilidzi, gdje se on nalazio na rehabilitaciji. Prisao sam mu i popricali smo prijateljski, a ja sam zaista bio nesretan sto je tako zavrsio karijeru i sto sam na neki nacin upetljan, iako to nisam zelio.

Stara poslovica kaze, ko se igra vatrom od vatre i strada.
1921'

U gradu Saraj'vu sve ima svoju pricu, i u Sara'jvu nista nije slucajno !

Avatar
Hrasno1921
Postovi: 2716
Pridružen/a: 27 maj 2016, 15:29
Lokacija: Nahorevska 248.

PostPostao/la Hrasno1921 » 01 feb 2017, 22:19

Srneca ledja

Hotel ''Palace'' u Beogradu. Vecera za FK ''Zelju'' pred skori put.

Vrijeme je kratko pa konobari brzo posluzuju jela. Vecera je obilna i na kraju se prema meniju posluzuju ''srneca ledja''. Jedan igrac preskace glavno jelo, ostavljajuci prostor u stomaku za ''srneca ledja'' ocekujuci obilno mesno jelo. Konacno, ko ceka i doceka .... ali to je bio samo desert u obliku jednog kolaca.

Zamislite, kakvo je to bilo silno razocarenje, ali vremena za popravak nije bilo.

Ubrzo svi ustadosmo i krenusmo na put, siti i zadovoljni .... osim jednog!

Skampi u Zadru

Restoran ''Niko'' u Zadru cuven je po morskim specijalitetima. Kako smo tamo sprovodili pripreme NK ''Osijek'' je odlucio da nas jedno vece odvede u taj restoran.

Narucena je vecera, izmedju ostalog i skampi. Bilo je zanimljivo i zabavno kada je nas igrac Jasmin Dzeko konstatirao kako skampi nista ne valjaju, jer su jako tvrdi i neukusni. Ustvari, on ih je jeo kao da je to janjetina, tj. nije znao kako se skampi otvaraju i jedu.

Nakon malo smijeha i zezanja, kada je upucen u tajne jedenja skampa, bio je jako zadovoljan i ukusom i kolicinom ponudjenih skampa.

Zene na pripremama

Zene na pripremama? To je zaista rijetka praksa u fudbalskim krugovima, ali je to trener NK ''Osijek'' Milan Djuricic sproveo na zimskim pripremama u Zadru.

Svi ozenjeni igraci poveli su svoje supruge na pripreme. To je zaista bila dobra ideja, igraci su se bolje osjecali .... sve dok zene nisu uzele stvar u svoje ruke.

Odlucise i one nesto same proslaviti, odose u neki restoran .... i malo po malo, napise se. Bilo je smijesno gledati nase zene kako ulaze u hotel drzeci se za ruke da bi ravno hodale.

Ujutro, za doruckom, bilo je dosta praznih mjesta. Neke zene nisu mogle ustati .....

Tako je to kad sa zenama imas posla!

Prorok dr. Vakanjac

Igramo u Ljubljani protiv ''Olimpije''. Ja sam bio lakse povredjen, pa sjedim na klupi za rezervne igrace. Doktor NK ''Osijeka'' Dusan Vakanjac u toku utakmice iznenada mi kaze ''daces gol u toj i toj minuti''.

U drugom poluvremenu ulazim u igru i zaista postizem gol u vremenu koje je predskazao nas doktor. Zaista, nevjerovatna slucajnost.

Tako dr.Vakanjac postade pravi prorok.

Kockanje novim stanom

Dva dana prije pocetka prvenstva 1977/78. god. Uprava NK ''Osijek'' dijeli stanove igracima.

Meni ponude stari stan jednog igraca, sto ja glatko odbijem, jer tako nije dogovoreno mojim Ugovorom i predlozim da taj stan daju suigracu Goranu Popovicu koji se trebao uskoro ozeniti.

Dogovorim sa Upravom da ispune svoju obavezu oko stana za godinu dana ili da me tada puste bez obestecenja.

Odlazimo u Rijeku u prvom kolu i pobjedjujemo sa 2:1. Sticajem okolnosti dam prvi gol, a Ljupko Petrovic drugi. Ja sam bio igrac utakmice.

U Osijeku nevidjena euforija i strasan docek. Kolona automobila sa navijacima protezala se kilometrima.

U ponedjeljak, nakon treninga predstavnik Uprave donosi mi kljuceve novog stana, kako je i bilo predvidjeno Ugovorom.

Tako sam ipak, vjerom u sebe i principjelnoscu, ostvario svoj cilj.

Rodjenje sina i rebro

Jutro je oko 10 sati. Zvoni telefon i javljaju mi iz Porodilista da sam dobio sina. Od srece i uzbudjenja nisam stigao nista pitati vec se brzo spremam i odlazim u bolnicu, gdje zamolim da mi pokazu dijete. Vidio sam ga nakon 45 minuta od rodjenja. Bio je sav plav i izmoren. Porod je bio tezak.

Moram brzo na trening, pa zatim planiram slavlje sa prijateljima.

Na treningu vjezbamo centarsuteve i natrcavanje na loptu. U jednoj takvoj akciji sudarim se sa golmanom Dusanom Alempicem i osjetim strasnu bol u ledjima. Izgubio sam dah, ne mogu da disem i moram da legnem. Nista ne pomaze i moram napustiti trening i oticu u bolnicu kod naseg hiorurga dr. Zorica. Nakon pregleda utvrdjuje se da sam slomio dva rebra i da zbog toga imam velike bolove. Morao sam provesti u bolnici nekoliko sati, tako da je predvidjeno slavlje izostalo, jer sam morao lezati.

Ipak, na odlasku kuci, svratio sam sa prijateljima na kratko u jedan lokal i pocastio ih picem.

Taj dan cu zauvijek upamtiti.


"Fudbalski fakultet

Jednom prilikom, kad sam bio sasvim malo dijete, pita me mama u nekom drustvu sta cu biti kad odrastem, na koji cu fakultet ici. Ja joj kao iz topa odgovorim: "Na fudbalski fakultet". Svi su prasnuli u smijeh, na takav moj odgovor. Tada, naravno, nisam znao sta to ustvari znaci, ali je govorilo o mojoj ljubavi prema ovom sportu jos iz najmladjih dana.

Moje rijeci su se ostvarile, na neki nacin, onog dana kada sam postao profesionalac.

Poderane cipele

Zanimljivo je kakve su me neobicne okolnosti odvele u "Zelju".

Naime, zbog neprekidnog igranja fudbala po ulicama Grbavice derao sam mnogo pari obuce, sto mojim roditeljima nije odgovaralo, jer je jedino otac radio, ali posto sam bio odlikas nisu mi ipak mnogo prigovarali. Medjutim, kada sam pretjerao u trosenju obuce, otac mi je zabranio da vise ne smijem igrati fudbal. Tako sam morao traziti neko rjesenje, pa sam otisao u najblizi klub i tamo poceo igrati u klupskim kopackama. Umjesto da poslusam oca, postao sam pionir FK "Zeljeznicar" (Sarajevo) 1966. godine i neocekivano krenuo putem koji me kasnije odveo ka ostvarenju mog djecijeg sna.

Novogodisnja utakmica

Docekivala se Nova Godina. Bio sam dvanaestogodisnji djecak. Dogovorio sam se sa prijateljima da nakon ponoci izadjemo u park ispred nase zgrade i odigramo jednu utakmicu na male golice.

I zaista, to smo i ucinili uz svjetlost ulicnih svjetiljki i tako na neobican nacin proslavili Novu Godinu.

Trafostanica

U mojoj dugackoj zgradi, gdje sam nekada stanovao na Grbavici, postojala je trafo-stanica preko koje je Grbavica imala struju. Ona je bila uvucena u zgradu oko 1 metar, pa je veoma podsjecala na gol i cesto je sluzila u te svrhe. Iznad velikih metalnih vrata bila je resetka, a sa strane resetke dva manja staklena prozora, koja su vec odavno bila razbijena, nasom zaslugom.

Mislim da sam tada isao u peti razred osnovne skole.

Tog dana prijatelj je donio novu plasticnu loptu, najbolju s kojom smo do tada igrali. Pucali smo po golu (trafo-stanici) i uzivali u novoj lopti.

Ali, kako uvijek nesto ispadne nepredvidjeno, tako se meni desilo da pogodim gore u prozor bez stakla i lopta je upala u trafo-stanicu. Nastala je velika tuga, a moj prijatelj je poceo kukati za loptom koju je skupo platio.

Nasao sam se u nezgodnoj situaciji. Morao sam vratiti loptu prijatelju, pa sam se nekako, uz pomoc suigraca, popeo na taj prozor i pogledao unutra. Lopta je stajala u prvoj komori, na podu, ali do nje se nije moglo sici zbog strujnih vodova po zidovima (napon 25.000 V).

Sinula mi je ideja: "treba napraviti omcu od deblje zice, staviti zensku carapu i dohvatiti loptu".

Uskoro, sve sam to uspio napraviti i opet se popeo da izvucem loptu. Cuo sam neciju viku iz susjedne zgrade i prijekore zbog mog penjanja. Ali, nisam se na to osvrtao.

Sve je izgledalo jednostavno za obaviti, a znao sam da moram paziti da ne dodje do kontakta sa strujnom instalacijom.

Uspio sam loptu lako uhvatiti sa omcom i poceo sam je polako podizati gore, ali ....... pod tezinom lopte zica se pocela savijati i priblizila se tik do strujne instalacije! Neocekivano, situacija je postala veoma kriticna. Vise nisam mogao sa loptom mrdnuti ni gore ni dole, svako novo pomjeranje znacilo je dodir sa strujom i smrt. Bio sam savrseno svjestan toga, te sam morao pustiti zicu i skociti sa prozora vani. Odbacio sam se unazad i dok sam letio cuo sam veliku detonaciju i strahovit bljesak eksplozije koja je uslijedila.

Podigao sam se sa betona, bio sam citav, jedino mi je u ocima jos uvijek bljestalo.

Iz trafo-stanice poceo je izlaziti taman oblak dima. Metalna vrata i okviri prozora postali su jarko crveni.

Znao sam da treba brzo nesto napraviti, pa sam otrcao do telefonske govornice i pozvao vatrogasce. Ubrzo su stigli radnici elektro-distribucije "Valter Peric" i otvorili su vrata trafo-stanice, koja su se pocela hladiti i savijati u rolnu!?.

Za divno cudo, jedan radnik je iznio citavu loptu, dok se zica istopila. Nazalost, loptu nam nisu vratili, jer smo se bojali da kazemo cija je, pa su je oni kasnije odnijeli sa sobom.

Srecom, kvar nije bio veliki pa je trafo-stanica brzo popravljena, a iducih dana su ugradjene metalne resetke u prozore, pa se vise nesto slicno nikada nije ponovilo.

Autoritet Ivice Osima

Pomocni teren stadiona "Kosevo" u Sarajevu. Stojim naslonjen na ogradu igralista i gledam kako moji suigraci mladji juniori igraju prvenstvenu utakmicu. Ja ne igram jer je trener zaboravio ponijeti moju sportsku legtimaciju.

Nailazi odnekud prvotimac kluba i fudbalski as Ivica Osim, prilazi mi i pita me: "Zasto ti mali ne igras?". Zbunjen njegovim zanimanjem za mene kratko i stidljivo mu odgovorim da ne znam. On je brzo otisao do trenera, a kada se vratio rekao mi je da se presvucem i da cu igrati drugo poluvrijeme. Niko nije bio sretniji od mene, a njegovo povjerenje sam ubrzo opravdao tako sto sam dao dva gola u drugom poluvremenu.

Medjutim, vec sutradan me trener prvog tima seniora Milan Ribar zove da igram prijateljsku utakmicu u Varesu. Bio sam jako iznenadjen, utoliko vise jer jos nisam nikada nastupio ni za prvi juniorski tim, koji je tada bio na turniru u Hanoveru.

Odigrao sam dobro tu utakmicu i postigao dva gola ( jos jedan je postigao Boris Braculj) pa smo pobijedili sa 3:1.

Tako sam debitirao za seniore sa nepunih 16 godina.

Za nekoliko dana je bio revans u Sarajevu, gdje sam opet igrao i postigao jedan gol (4:1).

Poslije toga sam postao standardan igrac prvog tima juniora, a nakon nesto vise od godinu dana i profesionalac.

Eto, sve to se tako dogodilo zahvaljujuci pronicljivoscu velikog igraca i autoriteta Ivice Osima.

Ja jos nisam saznao kako i gdje sam tada zasluzio toliku paznju Ivice Osima.

Igman na minus 32 stepena C.

Zanimljivo je u kakvim sam sve uslovima provodio pripreme.

Sjecam se zimskih juniorskih priprema na planini Igman kod Sarajeva 1968. Tamo smo proveli oko 15 dana na fizickim pripremama. Trenirali smo dva puta dnevno, uglavnom su to bili kondicioni treninzi sa trcanjem oko 15km po dubokom snijegu.

Interesantno je da se temperatura u to doba na Igmanu spustala do minus 32 stepena C., ali nam u nasim godinama to nije ni najmanje smetalo.

Medjutim, planinarski dom u kome smo bili smjesteni nije imao kupatila, niti centralno grijanje pa smo morali grijati vodu na pecima, a vatru smo morali sami loziti i odrzavati.

U sobama nas je bilo po šestorica.

Poslije svakog treninga morali smo stavljati noge sa kopackama u lavor tople vode da bi mogli skinuti kopacke, jer su pertle bile smrznute.

Uz sve te okolnosti pripreme smo obavili uspjesno i niko se nije zalio na uslove.

"Socijalisticki moral"

Grad Hanover u Njemackoj 1969.godine. Juniorski tim FK "Zeljeznicara" gostuje na uskrsnjem turniru kao gost domaceg kluba "Arminia". Ja sam sa dvojicom suigraca smjesten u super luksuznu kucu presjednika kluba, koja izmedju ostalog ima bazen,saunu, klub za zabave itd. Domacini su se zaista trudili da nam te dana ucine izuzetno prijatnim, pa su nas u slobodnim trenucima upoznavali sa znamenitostima grada. Ja sam imao odvojenu sobu, a kolege su bile u drugoj. Stvarno, to su mi do tada bili najljepsi dozivljaji u zivotu. Po zavrsetku turnira i odlasku kolege mi neocekivano rekose kako namjeravaju za uspomenu "uzeti" neke sitnice iz svoje sobe. Bio sam time jako neprijatno iznenadjen i razocaran , pa sam im rekao da to ja nikada ne bi ucinio, jer mi to ne dozvoljava "moj socijalisticki moral". Ne znam, da li su oni ucinili to sto su namjeravali, ali ova moja "nespretna" izjava znala je kasnije biti predmet njihovog podsmijavanja.

Izgleda da, ipak, nisu nista shvatili.

"Pizon" i ruski jezik

Hotel u Moskvi 1972 godine. Igrac reprezentacije Vladimir Petrovic-"Pizon" i ja smo cimeri u sobi. Treba da prespavamo, a zatim sutradan putujemo sa oml.reprezentacijom SFRJ na Turnir u Ashabad. "Pizon" je u hotelu bio sreo neku mladu ruskinju i dobio njen broj telefona u sobi. Navecer, "Pizon" nazove taj broj i pocne razgovor na "ruskom jeziku". Ustvari, to je bila jedna neobicna verzija srpskog jezika sa jako otegnutim naglaskom, uz groteksno mahanje rukama, cudne grimase lica i sa erotskom temom razgovora sa ruskinjom, koja je inace radila u cirkusu.

Sve mi je izgledalo tako smijesno, bas kao u cirkusu, da sam se ja grohotom valjao od smijeha, dok me je "Pizon" utisavao, jer sam mu ometao "razgovor".

Taj je razgovor potrajao prilicno dugo, sto znaci da je "ruski" ipak bio dobar.

Sudija Marijan Raus

Varazdin 1969. Igra se polufinalna utakmica tradicionalnog Dinamovog juniorskog turnira izmedju "Dinama" i "Zeljeznicara". Tri minute do kraja vodimo 2:1. "Dinamo" nas pritisce i svim silama nastoji da izjednaci. Jedna lopta dolazi prema meni, na centru terena kod aut linije, i ja ju u duelu sa protivnickim igracom, izbacim visoko preko tribina izvan stadiona. Mislio sam, dok vrate loptu, bice kraj utakmice, a sve je bilo regularno. Medjutim, sudija Marijan Raus iz Varazdina je ocijenio moj postupak ''nesportskim'' i daje mi prestrogo crveni karton. Tako on ustvari zeli pomoci "Dinamu". Ali, u tom trenutku prilazi mi protivnicki igrac i sa ledja me udara po nogama, sto sudija ne moze ignorisati, pa i njemu mora dati crveni karton. Snage su opet bile izjednacene, utakmicu je sudija produzio cak desetak minuta, ali se rezultat ipak nije promijenio. Pobijedili smo ipak i usli u finale.

Finale smo igrali na stadionu "Maksimir" u Zagrebu protiv reprezentacije "Cehoslovacke", pobijedili ih sa 1:0 i osvojili prvo mjesto.

To je bio veliki trijumf nase ekipe, jer smo, osim svih protivnika, morali pobijedjivati i sudije.

Epizoda FK "Famos"

U "Zelji" je bilo mnogo prelijepih trenutaka, ali i onih manje lijepih (koji ipak vremenom izblijede).

Npr. 1971 god. bio sam posudjen FK "Famos" iz Hrasnice radi ''kaljenja'' na period od 2 godine, ali sam zbog veoma dobrih i zapazenih igara vracen nazad nakon samo 6 mjeseci.

Taj period u ''Famosu'' sam zaista dobro iskoristio da se nametnem se kao dobar igrac.

Zairska "Coca Cola"

Ekipa "Zeljeznicara" gostovala je u Zairu pocetkom 1972. godine u sklopu svjetske turneje.

Rucamo u hotelu u glavnom gradu Kinsasi. Izbor jela je bio veoma bogat i nesvakidasnji.

Konobar po imenu Silva prilazi svakom igracu i pita sta ce ko piti. Izbor je bio izmedju mineralne vode i raznih sokova. Pored mene sjedi stariji prvotimac Blagoja Bratic i narucuje, kao i ja, Coca Colu.

Nakon izvjesnog vremena stize naruceno pice u casama. Ja probam svoju Coca Colu, ali ona je nekako drugacijeg okusa nego sto ja znam. Odmah sam naglas prokomentarisao: "Ovdje cak ni Coca Cola nije ista kao kod nas". U istom momentu, osjetim lagan udarac u nogu ispod stola. Bratic me je cudno pogledao, sto mi je bio znak da usutim.

Ubrzo je zamijenio case, pa sam ja dobio normalnu Coca Colu, a on je dobio svoju Colu, koju je konobar Silva, po tajnoj narudjbi "pojacao sa viskijem".

Bio sam mlad i zaista vrlo neiskusan, pa nisam ni u snu pomisljao na ovakve kombinacije.

Kasnije smo se smijali tome, proslo je bez posljedica po Bratica, jer trener nije cuo moj "naivan" komentar.

Vjezba u par: Serbo i ja

Nalazim se sa ekipom "Zeljeznicara" na ljetnim pripremama na Tjentistu. Treninzi su veoma ostri i naporni. Na odlicnom igralistu radimo takticke vjezbe u parovima, sa veoma mnogo trcanja, sprinta i premalim pauzama za odmor. Trener je kao par postavio mene i Dzemala Serbu. U jednom trenutku Serbo je postao jako umoran i malo je popustio u tempu, pa je trener poceo galamiti na njega. Nista nije moglo uticati na umornog Serbu, pa ga je trener Ribar prvo novcano kaznio, a zatim i istjerao sa treninga.

Kada smo se vratili s treninga u hotel saznali smo da je Serbo napustio pripreme i samovoljno se vratio u Sarajevo. Svima nam je bilo zao, jer smo znali da ce ga to jako skupo kostati. Kada smo se vratili u Sarajevo, Serbo se nije vise pojavljivao na treninzima i govorilo se da vise nece igrati. Medjutim, na intervenciju i posredovanje uprave Serbo se nakon dva mjeseca ponovo pojavio na treningu.

I gle, prvi njegov trening opet u paru sa mnom i ista vjezba kao na Tjentistu. Ja sam fizicki spremniji, letim po terenu, a trener galami samo na mene da ubrzam?! Nije mi nista jasno, sutim i trcim 120%. Trener me kaznjava novcano jednom,drugi put i na kraju pravac ... svlacionica. Ni krivog ni duznog.

Razmisljam poslije zasto se to desilo i zakljucujem da je trener time ustvari podsjetio Serbu na onaj trenutak kada je ovaj napustio pripreme, pokazavsi mu da je i dalje strog trener, a ja sam sasvim slucajno kao Serbin tadasnji i sadasnji partner bio zrtvano jagnje.

Da je to zaista tacno govori cinjenica da mi novcane kazne nisu bile naplacene.
1921'

U gradu Saraj'vu sve ima svoju pricu, i u Sara'jvu nista nije slucajno !

Avatar
Hrasno1921
Postovi: 2716
Pridružen/a: 27 maj 2016, 15:29
Lokacija: Nahorevska 248.

PostPostao/la Hrasno1921 » 01 feb 2017, 22:24

Pocelo je jednom na ulici .....

Fudbal sam poceo aktivno igrati, ako se ne racuna vrijeme igranja na ulici, od 1966. godine u pionirima FK "Zeljeznicar" iz Sarajeva.

Kasnije, kao omladinac nastupao sam i u raznim reprezentacijama: grada Sarajeva, republike BiH i drzave SFRJ.

Kao srednjoskolac, krajem III. razreda 1970. godine, postao sam profesionalac.

U "Zelji" sam proveo ukupno 10 nezaboravnih godina, Tu sam se formirao kao igrac. Imao sam srecu i zadovoljstvo da igram u najuspjesnijoj generaciji u istoriji kluba koja je 1972. bila prvak SFRJ. Takodjer, proputovao sam mnogim zemljama sirom svijeta dok sam bio clan ovog kluba. Sve sto sam kasnije ostvario u sportu imalo je temelj u "Zelji".


Medjutim, "Zeljo" kao klub nije mi mogao osigurati buducu egzistenciju, a karijera sportiste je kratka, pa sam donio tesku odluku i nastavio igrati u NK "Jedinstvo" iz Bihaca (1976-77), gdje sam odigrao jednu izvanrednu sezonu. Imali smo veoma dobar tim koji je svakoga mogao pobijediti. Moje dobre igre su bile zapazene pa sam na kraju sezone dobio ponude NK "Osijeka" i FK "Crvena zvezda".


Osjecani su ipak bili brzi i konkretniji pa sam presao u NK "Osijek" iz Osijeka (1977-81) koji je nakon 20 godina ponovo usao u I. ligu. U gradu je vladala nevidjena euforija, ekspresno je izgradjen potpuno novi stadion za oko 40.000 gledalaca. Tu sam bio izvanredno prihvacen od navijaca. Klub je nazalost precesto mijenjao trenere i igrace sto je stvorilo nestabilnost i rezultati nisu bili uvijek u skladu sa ocekivanjima.

Pri kraju karijere, 1981. godine otisao sam u americki malonogometni klub "Stallions" iz Buffala (SAD).

To je bilo jedno sasvim novo iskustvo, jer se "mali fudbal" igra u dvorani za hokej sa umjetnom travom i 3m visokom providnom ogradom. Ustvari, to je fudbalski bilijar gdje se maksimalno koristi udaranje lopte u ogradu. Izuzetno je dinamicno, ali veoma naporno, pa su izmjene igraca ceste kao u hokeju. Sezona je kratka i traje oko 6 zimskih mjeseci. Zbog povrede morao sam se ranije vratiti.


Karijeru sam zavrsio 1982.godini igrajuci za klub NK "Sparta" iz Belog Manastira - Baranja u blizini Osijeka. Nekoliko prvoligaskih igraca, koji su dosli sa mnom i poslije mene u ovaj klub, podigli su kvalitet igre kluba i stvorili zapaljivu nogometnu atmosferu u Baranji vise sezona.

Kasnije sam povremeno igrao za veterane NK "Sparta"

Kako se svi igraci uglavnom kad-tad oprobaju kao treneri stekao sam i diplomu trenera nogometa u Osijeku 1984. godine.

Medjutim, iz raznih razloga nisam se ozbiljnije bavio treniranjem, osim sto sam iz hobija u kracim periodima trenirao klubove NK "LIO" (Osijek), NK "Darda" (Darda) i NK "Sparta" (Beli Manastir).


Ima i malo prica o samom Rodicu, inace Zeljko Rodic punih devet godina nosio je dres Zelje, gdje je i poceo kao omladinac, nazalost 03.11.2016. preminuo je u 64.godini zivota ...
1921'

U gradu Saraj'vu sve ima svoju pricu, i u Sara'jvu nista nije slucajno !

Avatar
Neandertalac
Postovi: 8202
Pridružen/a: 07 sep 2011, 11:21
Lokacija: Sarajevo

PostPostao/la Neandertalac » 01 feb 2017, 22:34

:thumbup:
Željezničar za život cijeli !

UPRAVA NAPOLJE!

Avatar
Neandertalac
Postovi: 8202
Pridružen/a: 07 sep 2011, 11:21
Lokacija: Sarajevo

PostPostao/la Neandertalac » 22 feb 2017, 17:36

Život moj.
Evo, ako treba.
Ljubav sam ti, svakako dao.
Evo druga sa tribine, svjedok.
Za tebe sve.
Ne tražim ništa.
Idem putem tvojim.
Čvrsto koračam.
A ponosan i sretan.
Rođen plavog srca.

"Neandertalac"
Željezničar za život cijeli !

UPRAVA NAPOLJE!


Natrag na “FK Željezničar”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 34 gosta.