Datum članka: 18.02.2000.
Magazin Dani
SA LOPTOM SE NE MOZEŠ IGRATI SAM...
PISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TESKO I OPASNO.
Tesko jer se radi o kom pleksnoj licnosti, potpuno atipicnoj za fudbalski svijet, covjeku koji izmice svakoj pojednostavljenoj definiciji i karakteru koji se ne moze uklopiti ni u jedan od poznatih psiholoskih kalupa. A opasno jer su o Strausu sa Grbavice, njegovom igrackom i trenerskom umijecu te zivotnim principima kojim se rukovodi van zelenih terena, ispisane stranice i stranice. Sa manje ili vise uspjeha i uz rijetke izuzetke koji su samo potvrdjivali pravilo, novinari su o Osimu pisali biranim rijecima. Obicno u superlativima koje Svabo, kako ga zovu prijatelji, nije nikada posebno volio, mada ih je zasluzivao. A rijetko kad poneko bi se prihvatio nezahvalnog posla pisane kritike nacina na koji je dirigovao timom. Bilo je i onih koji su zadirali u Osimovu privatnost sa dozom neobjasnjivog i iracionalnog cinizma i pakosti, vjerovatno pokusavajuci da pronadju "rupu" u besprijekornom Osimovom sistemu. To su bili oni koji ga nikada nisu shvatili.
Mada se ni o jednom covjeku ne moze suditi na osnovu fragmenata njegove zivotne storije, Osim se odazvao molbi da za Dane prica o svom zivotu i tako osvjezi sjecanja onim starijim na neke lijepe ali i teske trenutke izmedju dva rata na Balkanu. Takodjer, Osimova ispovijest ce onim mladjim otkriti ko je nesudjeni selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, u neka sretnija, buduca vremena. O Osimu za Dane govore i neki od njegovih najblizih prijatelja i bivsih saradnika. Ipak, najrealniju sliku onoga ko je i sta je Straus sa Grbavice daje, vjerovatno, sam Ivica Osim. Ovo je njegova prica...
RAT I SJECANJA: Rodjen sam u Sarajevu, u Hrasnom, 1941. godine. Ja se ne mogu sjecati rata, ali samo iz prica se mogu sjetiti jednog zbjega zadnje ratne godine, gdje me mati povela i sacuvala i sebi i meni zivot. Neke bombe su pale u komsiluk i sve se razletilo, i mozda se sjecam samo toga da sam se nasao na zemlji od te detonacije, ali sve kroz neku maglu...
DJETINJSTVO UZ IMPROVIZACIJE: Moja privatna razmisljanja su takva, ali ne moraju biti ista kao i kod drugih i ne mora znaciti da su drugi to dozivjeli na isti nacin kao i ja. Svako moze da ima svoju interpretaciju tih godina, s tim da ako se sve interpretira sada pod nekim opterecenjem, politickim, vjerskim ili bilo kojim, onda to vise nije isto. I inace, citav zivot i taj period sam uvijek okretao na pozitivnu vise nego na negativnu stranu, mada, kada sad covjek procita i kada mu stariji ispricaju sta su prozivljavali, bilo je mnogo vise sansi i razloga da se stvari gledaju sa te negativne strane. Jer, kao dijete, smisljao si kako da nekog nadmudris, da napravis neku salu, da odes u pljacku voca, bavio se svim i svacim, improvizirao more stvari, i to pomogne covjeku kasnije u zivotu. I kada me pitas kakva je razlika izmedju tog vremena i danas, ova danasnja djeca nemaju mnogo prostora da dodaju nesto novo, da improviziraju. U ono doba bili smo, manje-vise, prepusteni sami sebi.
BOGATSTVO SIROTINJE: Danas su razlike u mogucnostima ljudi toliko velike da to bode oci i smeta. U doba mog djetinjstva to nije bilo tako, ili ja nisam poznavao ljude koji su zivjeli na taj nacin. Tamo gdje sam ja zivio i koga sam znao, to je bilo sve, manje-vise, isto. Ako je neko imao dva para cipela ili ako je imao svaki dan meso za rucak, ali i to se tesko moglo znati. Jedno je to sto smo se mi puno druzili, ali je kuca kao kuca, kao porodica, bila dosta zatvorena. I radi vaspitanja, finog vaspitanja i stida, tesko je bilo znati nesto o nekome. Isto kao sto se u danasnje doba ljudi koji su bogati, koji imaju para, zatvaraju u sebe i tesko se probiti u te krugove, iz nekih drugih razloga. Ondasnji razlog je bilo to sto je svako krio to svoje bogatstvo sirotinje. Svi smo, ako nista drugo, dobro glumili da nam je dobro mada smo znali da nije. Meni je, a vjerujem i ovim mojim drugovima, to djetinjstvo bilo lijepo, iako ja nisam imao prilike da negdje putujem. Najdalje sam isao do Kraljeve Sutjeske, jer sam tamo imao ujaka, i jednom na more, a to je bila avantura, kao da deset puta obidjem svijet. To su sve stvari koje su bile organizovane, koje je organizovao tadasnji Crveni krst. I moram priznati da je to bilo veliko.
Sto se tice materijalnih uslova, mozda smo mi imali i skucene zelje jer nismo imali kontakt sa nekim ko je bio toliko iznad nas da si mogao da pozelis i da budes ljubomoran. Bio sam u situaciji, kao i mnogi moji drugovi, da imam cipele ili nemam, da imam tasnu ili nemam. Ali sam imao i srecu da se majka trudila da proba sta moze, imao sam srecu da su oceva sestra i braca prije rata bili u Njemackoj i Belgiji pa kad se prva prilika ukazala, poslali su ponesto, tako da sam, kao vrlo mlad, imao priliku da dobijem jednu pravu fudbalsku loptu, imao sam sansu da pojedem pravu cokoladu, i to je, takodjer, bila velika stvar.
RODITELJI: Ipak, u to doba je najvaznije imati roditelje, jer je bilo mojih drugova koji su bili hendikepirani u tom smislu. A kada ti je neko roditelj, onda ne razmisljas o njegovim manama. Imao sam roditelje koje, kada gledam iz danasnje perspektive, vise cijenim jer su na razlicite nacine pokusavali da mi zivot naprave ugodnijim i ljepsim. S tim da su me, na elegantan nacin, gurali da nesto probam skolujuci se.
Moj otac je bio bravar, radio je u zeljeznickoj radioni, pa se razbolio. On je izuzetno svirao harmoniku, nije bio profesionalac, ali bi ponekad, iz ceifa, negdje isao da svira, pa se to onda i kompenzira, i tako se popunjavao neki vrlo tanki kucni budzet. Medjutim, ponos mu nije dozvoljavao da to preraste u posao. Majka je bila domacica, ali je bila jako drustveno aktivna, pri Socijalistickom savezu, Crvenom krstu, pri karitativnim organizacijama, a pred kraj zivota to je i kompenzirano, na neki nacin, Sestoaprilskom nagradom. Ona nije bila clan Partije pa da je zbog toga dobila tu nagradu - znaci, nije bila u pitanju tadasnja vlast. Ona je prije rata zavrsila i gimnaziju i neki kurs sivenja, i imala je nesto sto drugi tada nisu imali. Imao sam i baku, koja je bila Cehinja i zbog koje sam, mozda, imao i tu neku sirinu da nesto doznam o nekoj drugoj drzavi, nekoj drugoj vlasti...
DJETINJSTVO UZ PRUGU I INFORMBIRO: Svako ima neku svoju pricu iz djetinjstva. Recimo, kako se cumur bacao sa vagona kada bi prolazio kroz naselje, jer su komsije bili lozaci i masinovodje, svi se dogovore ne da se neko osteti, nego da se neko pomogne. Ipak, vanjska fasada je bila jedno, a tezak zivot - realnost. Svi su oni tesko radili u radioni, nosili na posao neku kanticu sa ruckom, a i obicno jaje je bilo preskupo. Recimo, placalo se kolacima, i kad prekopas nekome bastu - dobijes jednu gurabijicu. Bilo je tu nesreca, pogibija, Informbiroa... Moja mati je 1949, samo sto je spomenula Staljina u sali, zavrsila u zatvoru, a bila je noseca sa sestrom. Neko je to cuo, a svi zivjeli u strahu i mislili da ce im biti bolje ako nekog otkucaju. I onda niko nije znao sta je sa njom, stari je negdje otisao, ja ostao sam u kuci sa babom. I onda pet-sest dana tako prozivis... To su stvari koje ja nisam zaboravio i sve to ostavlja neke tragove.
HRASNO, KOMSILUK, BOGOMOLJE, SKOLA, LOPTA: Cinjenica je da sam dugo vremena zivio u jednom multinacionalnom kraju gdje nisam znao ko je ko i zasto se zove kako se zove, niti se o tome vodilo racuna. Ljudi su se cijenili po nekim drugim kvalitetima. Interesantno je da su u jednom trokutu velicine pticijeg leta, trokutu kojem je svaka stranica velicine 200-300 metara, bile tri razlicite bogomolje. Imao si priliku da vidis i osjetis, da, ako nista drugo, zapamtis datume koji su vazni za druge. Znaci, da imas spoznaju sta treba postovati kod drugih, bez obzira da li ti vjerujes ili ne vjerujes, bez karikiranja, jer smo svi bili u istoj situaciji. Ja sam bio u familiji koja je bila vise ateisticka, i mozda mi je to sad hendikep, ali ne vjerujem da jeste, jer moze biti i kvalitet, i to zato sto smatram da je svaka od ovih mogucih, bilo vjera ili stranaka, za mene neko ogranicenje. Cim neko ima neku stranku, on je sam sebe ogranicio. A ako imas i vjeru, isto tako si ogranicen na neki nacin jer ne prihvatas neke druge. Nemas onu slobodu da imas apsolutnu vjeru u ljude. To je mozda idealiziranje, ali je to tako za mene.
Isao sam u osnovnu skolu u Hrasnom, kod dzamije. Sljedeci dio osnovne skole sam nastavio u Novom Sarajevu, kod katolicke crkve. Gimnaziju sam nastavio, poslije cetiri prva razreda, kod stare zeljeznicke stanice. Tako sam zatvorio krug sto se tice bogomolja. A cetvrta crkva, to je ona fudbalska bogomolja, stadion. Dobar dio zivota se sastojao od te skole, u kojoj pokusavas nesto napraviti, takmicis se sa drugima, pokusavas roditelje uciniti ponosnim, onda strijepis kada mati ode na roditeljski, sta ce razrednica reci... Bio je veliki respekt i prema skoli i prema profesorima jer je to bila neka svjetlija staza od svega drugog. Tad je bila velika stvar uopste se i skolovati. Zajednicki smo sve prezivljavali, i taj strah od profesora i pokusaje da se profesori nadmudre, iako je svaki geg mogao znaciti da letis iz skole. Nije bilo knjiga, pa onda kad dobijes knjigu, recimo Branka Copica, da procitas za jednu noc, onda se skupi nas sedam-osam i jedan cita, a ostali spavaju. Onda se svi ujutro skupimo i sastavimo pricu.
Ucili smo, pa igrali, pa ucili, a moja mati se osjecala obaveznom da nam organizuje i jedno i drugo. Ucili smo po sat, a onda bi se iskakali oko kuce, pa bi onda opet nastavili sa ucenjem. I taj zivot te nauci kolektivnom razmisljanju, jer svako, sâm za sebe, nije imao dovoljno da bi se sam izolirao, ali svi zajedno smo imali neku sansu. Kad gledas to, onda je i logicno da smo igrali lopte. Jer sâm sa loptom se ne mozes igrati. Vec taj podatak da si i iznasao i igru koja te uvezuje i poistovjecuje i sa ulicom i skolom i razredom, i u zivotu ti daje neki put. Da covjek ne moze biti sebican, da ne moze biti egoista, mada je neko poslije otisao i na tu stranu.
MATEMATIKA: Matematika je bila uslov za dalje skolovanje, a ja sam cesto bio u poziciji da budem kao neki instruktor. A kad duze vrijeme sa nekim ucis, onda njegovi roditelji, da bi za svoje dijete napravili nesto vise, zadrze te na rucku. I to je vec bila neka vrsta "profesionalizma", to grebanje za rucak. Kasnije se desavalo i da mi kupe tene za takve stvari. Ja nisam na to pristajao, ali je to bila neka vrsta kompenzacije za trud kad neko prodje iz matematike. Da sam bio neki drugi, mogao sam to i instrumentalizirati. Ali ja nisam vodio racuna o tome. Jer tih godina, 1953, 1954, i otac se razbolio od tuberkuloze, a onda sam ja, da izbjegnem da idem kuci, spavao kod drugova i usput ih poducavao.
KAKO POCETI NAVIJATI ZA ZELJU: Sa "Zeljom" je prvi kontakt bio po inerciji. Isli smo se kupati na Kosevo pa smo usput gledali utakmice. A navijanje? Pa prevrne se u covjeku iz raznih razloga. Gledao sam utakmicu "Sarajevo" - "Zeljo", i "Sarajevo" je dobilo 6:1. Ta reakcija navijaca, to potcjenjivanje, nesto je prelomilo u meni, i onda sam rekao da cu navijati za "Zelju". Citav zivot mi je smetala necija prepotencija, potcjenjivanje drugih, ljudi koji ignorisu nesto drugo. Ima tu ono i da navijas za slabije i onda ostanes navijac citav zivot. Gledao sam "Zelju" i kod Tehnicke skole, na igralistu "6. april", i to tako sto smo virili kroz ogradu. Nismo, naravno, nikad mislili da mozemo igrati u "Zeljeznicaru". Tada je cijela logistika bila razradjena za svaku utakmicu, kako proci miliciju, kako proci redare i kako dzaba uci. Citava strategija: koga zrtvovati da ga ganjaju dok se ti provlacis. A onda su klubovi poceli preko novina da pozivaju, pa te raja pocne nagovarati da se prijavis, jer, ako nista drugo, dobit ces onu kartu da mozes uci da gledas utakmicu a da se ne bojis da ce te neko klepiti po ledjima.
KAKO POCETI IGRATI ZA ZELJU: Bilo mi je tada 14 godina, i igralo se pocesto i bos, na lesu, na pomocnom stadionu, na Grbavici. Pred maturu sam igrao sa prvim timom, pa sam i isao u neku saveznu skolu u Subotici. A imao sam srece i da sam bio oslobodjen mature. Abramovic je prvi koji je radio sa nama, on je i po profesiji bio pedagog. Sa njim smo i izasli iz juniora. Mene je nosio elan, ja tada nisam razmisljao da mogu da se razbolim, da mogu da se povrijedim. Nosilo me je to odusevljenje igrom, publikom, putovanjima. Prezivio sam i teskih trenutaka. Mene su iz "Zelje" "otjerali" zato sto sam kao junior zvizdao Pasicu zato sto sam imao utisak da nece da doda loptu Misi Smajlovicu, jer mu ovaj uzima primat i kao novi igrac mu moze uzeti popularnost. Meni se kao djetetu ucinilo da Pasic pokusava da Misu malo "stocira". Onda me Pasic otjerao iz kluba jer je dosao i rekao treneru: "Ovaj vise ne moze igrati." Tada su mi rekli da se malo umirim jer Pasic svakako prelazi u "Dinamo". Ali sa trenerima se nisam svadjao. Pa onda, 1959. sam jednom nogom skoro bio u "Pretisu", u Vogosci, jer su mi nudili stipendiju da igram za njih. Ali taj materijalni dio me nikada nije vodio, premda sam se kasnije iznenadio jer nisam ni znao da su vec 1962. poceli neki kontakti izmedju klubova. Pa mi kazu: "Produzi ugovor." A ti, neupucen, nemas menadzera i - pregovaras. I onda skontas da ti to pomaze u zivotu jer ti daje neku garanciju da mozes da kupis nesto majci, da mozes kupiti sto ili radio. To su enormne stvari bile u to vrijeme. Kasnije, 1964, dosao je prvi pravi ugovor, ali fudbal jos nije profesionaliziran.
FAKULTET I VOJSKA: Meni je upisivanje fakulteta pomoglo jedino u smislu cinjenice da imam indeks i da sam student, ali sam u startu osjetio da to dvoje, fudbal i fakultet, ne moze zajedno. Morao sam da procijenim i da elegantno odustanem, ali je majci bilo vrlo tesko. Kasnije, te dvije-tri godine studiranja su bile neko pokusavanje, mada sam ja znao da to nema veze. To je vise bilo zbog vojske. Iskreno, mene je bilo strah prekida i sluzenja vojske od godinu dana jer sam volio da igram. Poslije sam se razbolio i nisam ni otisao. Prakticno, nista nisam izbjegavao, nego sam jednostavno pokusavao da to odgodim.
Iako Osim ne iznosi detalje svog, parafrazirano, "polovicnog" studiranja, njegovi prijatelji kazu kako je na prvom ispitu studija matematike Ivica kod profesora Bajraktarevica dobio ocjenu devet, a s obzirom na njegovu sklonost i talenat za nauku, tvrde da bi, da se opredijelio za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno dogurao i do nekog univerzitetskog zvanja.
Tri Osima u “Želji”
Pored Ivice, koji je u "Zeljeznicarevom" dresu igrao od 1959. do 1970. godine, i Amara Osima, njegovog sina, koji je takodjer nekoliko godina uspjesno nastupao za prvi tim "Zelje" u prvenstvu bivse SFRJ te u poslijeratnom prvenstvu BiH, za "Zeljeznicar" je igrao jos jedan Osim. Naime, stric Ivice Osima, Eduard, nastupao je za "Zeljeznicar" u periodu od 1922. do 1929. godine.
Miso Smajlovic, bivsi igrac, trener i direktor FK “Zeljeznicar”i selektor reprezentacije BiH
Sipka i bubanj
Ivica i ja smo bili, ono sto se kaze, kao sipka i bubanj. Znamo se, maltene, otkad znamo da smo zivi, stanovali smo kuca do kuce, ganjali sve sportove zajedno, ne samo fudbal. Bilo smo dobra raja, iako je on bio malo mladji pa smo ga tretirali kao mladju raju, ali se i tada vidjelo da zna sa loptom. Bio je covjek koji se volio, a to je ostao i kasnije: pozeljan za drustvo. Ja sam nesto ranije od njega postao prvotimac, tako da je jednom, kao junior, skoro istjeran iz kluba zbog mene jer je sa rajom sa tribina zvizdao Pasicu koji je na jednoj trening-utakmici uzeo moj dres sa brojem 9. Odlaskom Stankovica i dolaskom Konjevoda na kormilo "Zelje" nas dvojica smo postali najjaci tandem u onoj jugoslavenskoj ligi. Bio je izvanredan tehnicar, ali je iluzorno sada nesto posebno govoriti o njegovim igrackim kvalitetima kad se sve zna.
Kao covjek je bio postojan, stabilan i realan, i kakav je bio prije, takav je i danas. Kada je dosao na celo strucnog staba "Zeljeznicara", bilo mi je drago da jedan takav covjek radi sa nama, a poznavajuci Svabu, nisam uopce sumnjao da bi se prihvatio takvog posla a da ga dovoljno ne poznaje. On je takav covjek da priznaje ono sto ne zna. Do tada je "Zeljo" igrao tvrdo, pravila se neka vjestacka disciplina, igraci su kaznjavani. Kod Osima je sve bilo dosta fleksibilnije, igraci su imali dosta slobode. Proces treninga je bio takav da se puno radilo sa loptom, ono sto igraci vole. Imali smo dosta uspjeha, ali za jedan veliki nedostajala nam je dlacica, malo sportske srece, da bi igrali u finalu Kupa UEFA. "Videoton"? Mislim i da smo bili neiskusni, da je preovladalo to neiskustvo i kod igraca i kod nas. Nismo ni takticki pogrijesili, ali smo mogli, recimo, opstrukcijom igre privesti tu utakmicu kraju... Zasto se Osim nije prihvatio funkcije selektora Reprezentacije BiH? Vjerovatno jer se dogovorio sa ljudima iz "Sturma" da ostane jos da radi, a on je takav covjek da radi na rijec, nece da se veze, vjeruje ljudima, i kad nesto kaze, onda stoji iza toga. On nije materijalista, ali vjerovatno mora da misli i na buducnost porodice. Osim toga, nije slucajno da ni drugi koji su vani nisu pristali. Treba doci u sredinu koja od tebe ocekuje cudo, i siguran plasman na Svjetsko prvenstvo. On nije budala i zna da sve to ne zavisi od jednog covjeka. Ali ja vjerujem da ce se on sigurno vratiti ovdje i da ce biti aktivan ili u reprezentaciji ili u "Zeljeznicaru". Trece solucije nema
Datum članka: 25. FEBRUAR / VELJAČA 2000.
Magazin Dani
IGRAČ IMA PRAVO DA MISLI
"POMALO STIDNO, U PRVI TIM ULAZI IGRAC
kosarkaske visine, prefinjenog driblinga i virtouz kome ce prijatelji fudbala pljeskati na svim stadionima gdje se pojavi. Bio je to Ivica Osim, kojeg je publika vrlo brzo prihvatila i zavoljela. Zbog raskosnog fudbalskog umijeca, vjestih driblinga koji su podsjecali na valcer, navijaci su ga prozvali Strausom..." (Iz monografije Fudbalski klub Zeljeznicar 1921-1981.)
PRVI PUT ZA PRVI TIM: Sezona 1959/1960. bila je sezona ulaska u prvi tim. Igrao sam do tada za mladi tim. "Zeljeznicar" je bio u Drugoj ligi i prvi tim je igrao prvenstvenu utakmicu s "Proleterom" iz Osijeka. Ja sam tu utakmicu gledao sa tribina, nisam bio ni na klupi za rezerve. Ali desi se da se Kokot, koji je bio standardni prvotimac, tesko povrijedi, a za tri dana se igrala kup utakmica, opet sa "Proleterom" iz Osijeka na Skenderiji. Tu sam ja, prakticno, prvi put igrao za prvi tim. To je bila godina kada se tim mijenjao, "Zeljo" je ostao bez Pasica, tim je sam sebe trazio. Takva situacija je mozda dobra za mlade igrace jer prije dobiju priliku. A s druge strane, tu je i nestabilnost koja mozda i nije dobra. Kasnije, jos jednu godinu nismo uspjeli da se vratimo u Prvu ligu, a ja sam vec malo vise igrao, da bih se onda i povrijedio. Kao upecatljiva iz tog perioda u pamcenju mi je ostala kup utakmica u Titogradu, gdje se putovalo "cirom" dvadeset sati. Titogradska "Buducnost" je tada bila prvoligas i imali su nekoliko odlicnih igraca. Mi smo poveli loptu sa centra i dali gol u prvoj minuti. Poslije do kraja nismo ni presli centar, ali smo pobijedili 1:0... Onda se promijenio trener, dosao je Stankovic. A on je imao neku fiks-ideju da Miso i ja ne mozemo da igramo zajedno. Kao: "To je previse, treba radnika." Tako sam ja i dalje cekao.
MALE-VELIKE RADOSTI I RAZOCARENJA: Sa materijalne strane to su bile male stvari za danasnje prilike, ali tada velike. Recimo, dobijes bonove da se hranis u menzi, a ti onda prodas bonove pa kupis cipele. Takvi su tada odnosi bili. Hranio sam se u Domu milicije, tamo gdje je sada zgrada Opstine Novo Sarajevo, i to je bio neki izlaz za klub i za mladje igrace. Poslije sam "napredovao" i dosao do kafane "Centar", prekoputa "Valtera Perica", i tu je vec bilo bolje jer sam mogao jesti na potpis, pa sam mogao povesti i druga. Bili smo amateri i dobijali smo neku stipendijicu, ali je taj moj prvi ugovor vrijedio toliko da je bio tri puta veci od invalidske penzije mog oca. Sa te strane je to bila kompenzacija za moje neskolovanje i razocarenje kod majke. To nju nije moglo zadovoljiti jer su ambicije kod roditelja vece, svi ocekuju da si mogao nesto vise. A ti odes u fudbal, u neku neizvjesnost, jer fudbaleri tada nisu imali neki glas. Vjerovatno je svim roditeljima bio cilj da se dijete odskoluje, obezbijedi i zivi bolje od njih. A u toj situaciji da neko vjeruje u taj profesionalni fudbal, i da od toga poslije zivi, to je bio strahoviti rizik. Bilo je mojih drugova koji su, u najmanju ruku, bili talentovani, ali su roditelji izvrsili pritisak na njih ili su oni sami odlucili i digli ruke od lopte.
Nisam nesto mastao, nisam bio preambiciozan. I sada ja zivim zivot normalno i prihvatam ga onako kako dolazi. Nekoliko puta covjek pokusava nesto da planira pa sve to propadne i onda kazem sam sebi: "Pa hajde da probam drugacije." Recimo, sve je to bilo skopcano sa izvjesnim rizikom kojeg sam poceo da osjecam prvi put kada sam se povrijedio, kada sam bio kaznjen, kada je doslo u pitanje da li uopste mogu dalje igrati, a bio sam ozenjen vec jednu godinu, trebao od neceg zivjeti. I onda reskiras i nastavis dalje, pa prodje i to. I razocarenja i dobre stvari sam dozivljavao bez nekih velikih euforija. Nisam vjernik, ali vjerujem u ono da ako zivis na neki odredjeni nacin, valjda ce ti se to kompenzirati nekad. Bilo bi nekorektno da ja sad pricam da sam mogao ovo i da sam mogao ono. Nisam mogao, jer da sam mogao - onda bih to i napravio. Jednostavno mi je konveniralo da, eto, budem slobodniji i citav zivot nisam volio da budem vezan za nesto. Imao sam utisak da u fudbalu imas najvise slobode, jer mene je mucila skola. Nije me mucila sto mi je bilo tesko, nego te obaveze: da moras doci u sedam sati, da cas traje toliko, da te profesor maltretira i kad nije u pravu. Ali nisam bio bundzija, nego sam to prihvatao, ali sam valjda sve to skupljao.
Prvu zvanicnu utakmicu za "Zeljeznicar" Osim je odigrao 1. decembra 1959. godine. Te prve sezone ulaska u prvi tim "Zeljeznicara" Osim je odigrao svega tri prvenstvene i dvije kup utakmice. Vec naredne sezone, 1960/1961, Osimu je pruzena sansa u deset utakmica u Prvenstvu, gdje je postigao i dva gola, a odigrao je i jednu kup utakmicu. Medjutim, drugo mjesto u Drugoj saveznoj ligi, odnosno neuspio pokusaj povratka u drustvo najboljih rezultirali su i promjenom trenera, pa trenersku palicu u sezoni 1961/1962. preuzima dotadasnji saradnik prvog trenera Branka Stankovica, Vlatko Konjevod. Uporedo sa ovim promjenama raste i Osimova minutaza u prvom timu (21 utakmica i 10 postignutih golova), a "Zeljeznicar" osvaja prvo mjesto i vraca se u Prvu ligu...
DIRIGENT SA KLUPE: Konjevod je tada napravio generaciju i potpuno okrenuo nacin razmisljanja koji smo imali. To je bio napredak u odnosima. Vlatko je to shvatio. A ja sam znao i da se pobunim i da me on otjera, ali od svih trenera koje sam imao i poslije, tu je najvise bila izrazena sloboda izrazavanja i to ne samo na igralistu. Jer, steknes utisak da tu slobodu mozes prenijeti iz privatnog zivota na teren, a da to ne koristis. Ta sigurnost da mozes da kazes, da mozes da reagujes, da zapitas radi ostalih, mozda je bila i napredak u igri. Svi smo mi znali da je taj covjek, i kad je ljut i kad nije, znao da se ponasa tako da ponovo steknes samopouzdanje, da razmisljas svojom glavom. Plus, da si uvijek imao utisak da on zna nesto malo vise jer je iskusniji, jer je znao na lijep nacin da ti objasni i bio je vrlo jak u tom taktickom dijelu. I onda te uvodi u neke stvari o kojima ja nisam do tada razmisljao. Jer ja sam mislio da je fudbal igra koja moze da se privatizuje. Ali kada dodjes u situaciju da vise igraca moze da ucestvuje u jednoj lijepoj igri, a svaki ima neku svoju ulogu, to je kao u orkestru gdje, naravno, ima i neko ko time elegantno diriguje. Vidjelo se da covjek pokusava da sklopi neki mozaik. To je kad slazes igrace po njihovim kvalitetima i trazis im najbolja mjesta gdje mogu da pruze najvise za kolektiv... Tu vidis da nisu u pravu treneri koji misle da igraci treba da naprave samo ono sto oni misle i da su najpametniji i da sve izvan tog okvira sto oni kao treneri zamisle i kazu je lose, odnosno da igrac nema pravo da misli svojom glavom.
"Ta ekipa je nevjerovatno uspio skup snage, tehnike i efikasnosti. Osim i Smajlovic su, nesumnjivo, fudbaleri velikog kalibra." (Bernard Vukas, bivsi igrac Hajduka iz Splita)
"Taj plavokosi mladic krece se naoko sporo, ali i pored svega ja bih imao zadovoljstvo da ga vidim u svom timu. Misljenja sam da bi on sa uspjehom mogao da zaigra u svakom velikom svjetskom timu. Zar bolje i vece priznanje jednom fudbaleru i njegovom timu moze da bude od ovoga?!" (Simon Skot, bivsi menadzer "Glasgow Rangersa" u sarajevskim Vecernjim novinama, 31. august 1964. godine)
RIZIK I REZULTAT: Poslije ulaska u Prvu ligu mi smo bili novi, iako je bilo nekoliko ljudi koji su ranije igrali u Prvoj ligi. Kada gledam iz ove pozicije, prepadnem se koliko smo mi riskantno igrali, ali sve je funkcionisalo, a istodobno smo imali i rezultat. Zatim se tim poceo mijenjati i na drugi nacin. Neki igraci, kao Kokot, Jovicevic, Kapidzic, otisli su kao profesionalci u Sloveniju, pa je Gasic otisao u "Tresnjevku", Duspara je polako prestajao igrati. A dolazili su i novi, kao Brane Jelusic, Bukal, nova generacija. Tada je bila hrabrost i pokusaj da se dovedu tri igraca iz Novog Sada i napravili smo za protivnike vrlo neugodan tim, izuzetnu ekipu koju prekida ova "afera Planinic". Da nije bilo toga, vrlo lako se moglo desiti da "Zeljeznicar" u tom periodu bude prvak. Mozda je i to nekom smetalo.
U sezoni 1962/1963. "Zeljeznicar", odmah po ulasku u Prvu ligu, osvaja trece mjesto, a Osim nastupa u 26 prvenstvenih meceva i zabija osam golova, istovjetno kao i godinu dana kasnije, kada su plavi sa Grbavice sesti na kraju sezone 1963/1964. Te godine odigrana je i utakmica sa "Hajdukom" u Splitu koju je "Zeljeznicar" izgubio sa 4:0, a znacajna ce postati tek godinu dana kasnije, zbog "afere Planinic". U medjuvremenu, Osim je u sezoni 1964/1965. odigrao 27 prvenstvenih utakmica, postigao devet golova, a sa svojim saigracima je osvojio peto mjesto u ligaskom takmicenju. U oktobru 1965, na putu za Skoplje i utakmicu treceg kola prvenstva sa "Vardarom", stize vijest da je "Zeljeznicar", na osnovu pismene izjave bivseg golmana Ranka Planinica, kaznjen zbog laziranja pomenute utakmice sa "Hajdukom" i to prebacivanjem u Drugu ligu! Kazna "Zeljeznicaru" je ipak kasnije umanjena na kaznu oduzimanja sest bodova, ali je zato Osim, zajedno sa klupskim kolegom Smajlovicem, kaznjen jednogodisnjom zabranom igranja!
AFERA PLANINIC: "Zeljeznicar" je imao dosta tih burnih perioda, ali to je do tada bio presedan da se neko kazni u fudbalu. A do tada su i vrapci pricali o laziranju dok se kola nisu slomila na nama. Ne vjerujem da se to promijenilo poslije, vjerovatno se samo promijenio nacin. Ja se nisam osjecao nimalo krivim. Znam sta sam govorio i kako smo se ponasali, a sasvim drugo je to sto se moglo iskonstruisati. Negdje se nesto moralo desiti da bi, mozda, fudbal krenuo nekim novim putem. To je posve druga stvar. Ja i dan-danas ne znam zasto sam kaznjen. Tada sam im rekao: "Ako vi mislite da smo mi ili ja dobio pare za nesto, onda kazna nije adekvatna. Hajde, onda me dozivotno kaznite. Tu nema nikakve dileme, nemojte nesto prelamati ako ste sigurni." A to da neko moze slabo da igra i da "Hajduk" treba da pobijedi - to su znali svi. Ali ako Miso pogodi stativu, pa ja stativu kod rezultata 0:0, a vi meni kazete da sam ja to namjerno... Nije da ja nisam bio upucen u to, jer je strahovit pritisak bio na nas. Ne od nas, nego od "Hajduka", od grada Splita, od politicara, da "Hajduk" mora dobiti. A kako nego preko nasih ledja!? I kad sve to znas i kad zivis sa tim i kada neko koristi tu situaciju, pritisak, onda nije bas tako jednostavno izaci na teren, a znas da moras izgubiti. Kad kazes da ne bi isao u Split, onda kazu: "Pa to je jos gore." To je situacija u kojoj ni dan-danas ne znam sta bih. Najradije bih pobjegao sam od sebe. Ja ne vjerujem, doduse, da bismo mi "Hajduka" dobili i da nije bilo to sto je bilo. Niti smo mi igrali tako slabo koliki je bio rezultat, a dobili su nas 4:0. Mozda se moglo napraviti tako da "Hajduk" ispadne iz lige, da mi odigramo nerijeseno i da svijet pocne da vjeruje da i ti veliki mogu ispasti. To bi mozda vratilo vjeru u fudbalsko postenje, pa bi narod vise vjerovao.
Kad su nas kaznili, onda je Miso otisao u vojsku. Meni su rekli da ce mi skinuti kaznu. Onda sam se, u medjuvremenu, igrajuci sa rajom, prehladio, pa zavrsio u bolnici. Vise mi nije ni trebalo skidati kaznu. Mislim da je tu bilo puno vise politike. Necu da kazem da je "Zeljeznicar" nekome zasmetao. Mozda je Mahic (Nusret, predsjednik FK "Zeljeznicar" 1964-1965, op.a.) nekome zasmetao radi svoje popularnosti, radi svoje vaznosti. Predsjednik je bio pod pritiskom. Bili su tada neki sastanci skupstina gradova Jugoslavije, i onda, ako su ti ljudi iz Splita dosli i rekli: "Spasavajte", je li to bila koincidencija? Mozda i nije, ali ako smo vec morali izgubiti... Imas utisak da je to bila jedna fina rezija da se prelomi preko necijih ledja. To je tesko sada znati. Kad se covjek uhvati za cinjenice, tesko je nesto dokazati: cinjenica je i da je "Hajduk" dao pare, ali te pare nisu otisle nikome privatno, nego mislim da su otisle u troskove, u putovanja, jer smo bili u situaciji da nista nismo imali. Mi smo utakmicu regularno igrali. Ja ne znam je li ko sta dobio, a poslije je prica bila da su neki nesto dobili. Ja znam da ja nisam nista dobio, a mene su kaznili. Znam i da Miso nije nista dobio.
NEPRAVDA I KAZNA: Niko nije bio analfabeta. Bilo je i prije slucajeva, pomozi ovom, kompenziraj onom, veci si prijatelj sa ovim... Politike je uvijek bilo. To je poslije bilo normalno, ali su u ovom slucaju morali nesto da naprave da se kaze da nesto rade. Zasto smo mi morali biti ti koji su kaznjeni, to je druga stvar. A poslije smo igrali i Miso i ja, i niko nama poslije nista nije prigovorio. Cak su nama neki drugi ljudi u nekim utakmicama mozda i pomogli da taj "Zeljeznicar" opstane. Mada smo se, u principu, mi za to izborili. Znaci, i ti drugi su osjetili da je ucinjena neka nepravda. Ipak, ne valja prica kad se sad ljudi podsjecaju nekih stvari pa tovare sistemu na ledja stvari koje nisu. I ja mogu sad da kazem da me je komunizam ostetio jer su me kaznili. Ma, nije to! Da nisam igrao fudbal, ne bi me nikad kaznili. Da nisam bio u "Zeljeznicaru" u tom momentu, opet me ne bi kaznili.
"Zeljeznicar" i Osim u tom kriznom periodu su mijenjali trenere. Nakon Muniba Saracevica, u sezoni 1965/1966. kormilo tima preuzimaju Josip Babic i Marcel Zigante, a ekipa, nakon kaznjavanja, zauzima dvanaesto mjesto na tabeli. Babic se povlaci, a Ziganteu se u sezoni 1966/1967. pridruzuju Milan Ribar i Fadil Pozegija. Osim se vraca u tim sa 26 odigranih prvenstvenih utakmica i osam golova, "Zeljo" osvaja sesto mjesto, a u narednoj sezoni i mjesto vise. Osim te 1967/1968. sezone igra na 23 utakmice i postize devet pogodaka. Tim u sezoni 1968/1969. preuzima Milan Ribar, "Zeljo" osvaja peto mjesto, a Osim ima manje nastupa za prvi tim, svega 18, uz tri postignuta gola. Neki tvrde zbog toga sto je Ribar vazio za trenera "cvrste ruke", a Osim za vec iskusnog, ali i prefinjenog majstora zelenih terena...
RIBAR: Tim se tih godina opet mijenjao: Miso Smajlovic je otisao u Belgiju, jos prije Azabagic, Staka je polako prestajao da igra, tako da sam ja ostao sa Cikom (Vasilijem Radovicem, op.a.) prakticno jedini od te stare generacije. Tim je igrao, sa kraja tih sezdesetih godina, vrlo ozbiljno i djelovao vrlo ambiciozno. Sto se tice Ribara, svako ima svoj nacin i mozes ga prihvatiti ili ne prihvatiti. Mozda je tako i trebalo jer se radilo o jednom mladom timu kome je i trebala "cvrsca" ruka. Sto si stariji, to ti teze pada, ali svako ima neki svoj stil. U jednom periodu je to dobro islo, ali poslije vise nije bilo tako.
Sistem u glavi- SUBHIJA KARAMEHIC, BIVSI PREDSJEDNIK FK "ZELJEZNICAR" (1978-1984)
Ivica Osim kao fudbalski strucnjak, po mojoj ocjeni, iako ja ne znam mnogo o fudbalu, ima mnogo vise pozitivnih, karakteristicnih osobina nego negativnih. To sve njega svrstava u vrh strucnjaka koji umiju znalacki da vode tim. Mislim da mu je jedna od velikih osobina i to sto na jedan analitican nacin upoznaje sredinu i igrace. On ima nadarenost da dosta realno procjenjuje mogucnost igraca: i fizicku i tehnicku i intelektualnu i sve druge osobine koje su potrebne da se sagleda igrac u cjelini. Ima i osobinu da se svakom igracu zna pribliziti. Igrac ga osjeti ne samo kao nekog rukovodioca ili znalca nego ga osjeti kao covjeka i izgradi povjerenje koje onda unosi u igru. Tako se stvara pozitivna atmosfera u timu. Istovremeno, on jako puno vremena potrosi na upoznavanje onoga sa kim se takmici. Svjedok sam nebrojenih noci provedenih uoci znacajnih utakmica kada je znao po nekoliko sati razgovarati sa pojedinim igracima. Ti razgovori proteknu prije svega u analizi karakteristika igre protivnika: od brzine, nacina driblinga, upornosti... pa sve do koncepcije igre koju ce postaviti strucni stab protivnika. Mislim da je to povjerenje igraca u njega i poznavanje osobina protivnika rezultiralo time da su "Zeljeznicar" ili klubovi u kojima je bio trener postizali i znatno vise nego sto su realne mogucnosti tih timova. Bilo je pobjeda za koje su pretezno zasluzne te Osimove osobine. On je pred utakmice malo spavao, mnogo razmisljao i prikupljao informacije sa svih mogucih strana. Niciju informaciju nije odbio, ali je sam sve to analizirao sta mu treba, sta mu je dobro, a sta nije. Takav nacin njegovog rada odrazavao se kako na igrace, tako i na saradnike. On je njihov rad veoma cijenio. Znao je on u tim strucnim krugovima izgledati i malo ostar, znao je i kritikovati, ali kada se izlazilo iz krugova tih rasprava, oni su u njemu imali apsolutnu zastitu. To je imalo odraza i na njegov uticaj na ponasanje rukovodstva kluba. To je nekad dovodilo i Osima, a i rukovodstvo kluba, u opasnost da on ne preraste u nekakvog apsolutistu. Ali i ta opasnost je otklanjana njegovom, ja mislim, natprosjecnom inteligencijom te njegovim porodicnim odgojem. On nije covjek sklon da na jeftin nacin koristi bilo kakve situacije, nego je sve htio postici realno... U svom radu Osim nije bio sklon nekim pisanjima, pismenim analizama, izradi nekih planova, pa se sticao dojam njegove sklonosti improvizaciji. Bilo je i sale na racun mog insistiranja da se sve, na neki nacin, stavi na papir. Ali i bez tih pismenih planova, on nije realizirao svoje poslove na improvizatorski nacin. Ipak je tu bilo sistema smisljenog u tako inteligentnoj glavi.
Datum članka: 3. MART / OŽUJAK 2000.
Magazin Dani
TERET MALOG KLUBA
"Moja velika slabost to je Osim. On je jedan od rijetkih fudbalera koji moze da me natjera da dodjem zbog njega na utakmicu. Taj osjecaj nisam odavno imao, a samo Osim me prinudi da dodjem na stadion i vidim utakmicu izmedju dvije reprezentativne selekcije. Ne, naravno, nije me razocarao. On me je odusevio, jer dok je on bio na sceni, utakmica je bila velika. A to je vrijedna stvar, jedan fudbaler drzi utakmicu 30 minuta." (Milos Milutinovic, bivsi igrac "Partizana" iz Beograda i selektor reprezentacije SFRJ, u sarajevskom Svijetu, 29. septembar 1967. godine.)
REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE: Ja nikad nisam mislio da sam neki igrac za reprezentacije. Ne vjerujem da je tu bilo politike. Treba objektivno gledati. Cinjenica da neko iz BiH, kao Mulic, Pasic, kao Lovric, Ferhatovic, dodje u situaciju da igra za reprezentaciju je velika stvar. U tom periodu najbolji igraci su igrali u ova cetiri velika kluba i oni su mogli sve i da kontrolisu. Takav monopol je vjerovatno logican. Pa i danas Nijemci kad prave reprezentaciju, imas sest–sedam igraca "Bayerna" ili "Borussije" Dortmund. I sta sad? Uspjeh je bio doci do reprezentacije. Kasnije su se stvari mijenjale, pa dobri igraci nisu bili obavezni da idu preko "Zvijezde" ili "Partizana"...
"...Osim je debitovao u zA' reprezentaciji na Olimpijskim igrama u Japanu na utakmici protiv Maroka (3:1), oktobra 1964. godine u Tokiju. Na ovim olimpijskim igrama nasa reprezentacija je odigrala jos cetiri utakmice: sa Madjarskom (5:6), DR Njemackom (0:1), Japanom (6:1) i Rumunijom (0:3), i na svim ovim utakmicama igrao je Osim, postigavsi po dva gola protiv Madjarske i Japana.
Pred domacom publikom Osim je odigrao prvu utakmicu u Beogradu, aprila 1965. godine, protiv Francuske (1:0), igrajuci u napadu sa Lukaricem, Zambatom, Galicem i Skoblarom. Pa i ovakav igrac morao je zatim da ceka dvije i po godine do nove sanse, koja mu je pruzena na utakmici sa SR Njemackom (1:3), oktobra 1967. godine u Hamburgu. Iako smo porazeni, tadasnji selektor Rajko Mitic shvatio je da nasa reprezentacija koju on vodi ne moze bez Ivice Osima.
Slijedi njegov najuspjesniji period: protiv Holandije (2:1) 1. novembra 1967. godine u Roterdamu bio je strijelac, Albancima je nakon 11 dana u Beogradu (4:0) dao dva gola. Zatim dolazi njegova odlicna igra u Marseju protiv Francuske (1:1). Potom visoka pobjeda u revansu nad Francuzima (5:1) u Beogradu i put u Italiju na zavrsne borbe Kupa evropskih nacija. Nazalost, Osim je zastao u Firenci. Na samom pocetku meca protiv Engleske, tesko je povrijedjen i suznih ociju pratio kako njegovih deset drugova uspijevaju da postignu jednu od najvecih historijskih pobjeda jugoslavenskog fudbala (1:0). Da je Osim mogao da zaigra protiv Italije u finalu, vjerovatno bi nasa reprezentacija postala prvak Evrope. Svoje posljednje utakmice za reprezentaciju, koje su igrane u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, Osim je odigrao 1968. godine protiv Finske (9:1) u Beogradu, Belgije (0:3) u Briselu i u aprilu 1969. protiv Spanije (1:2) u Barseloni..." (Iz monografije "FK Zeljeznicar 1921–1981")
Posljednje sezone u "Zeljeznicaru", 1969/1970, Osim je odigrao 33 prvenstvene utakmice, postigao sest golova, i pomogao svojoj ekipi da se popne do visoke cetvrte pozicije. Precizni statisticari su zabiljezili da je odigrao i tri utakmice u sezoni 1970/1971, ali to je vec bio definitivni oprostaj Strausa od Grbavice na punih osam godina. Za godinu dana mu je "izmakla" "Zeljina" sampionska titula...
ODLAZAK U FRANCUSKU: Ja sam otisao iz "Zelje" 1970, ne iz mode, nego da vidim nesto drugo. I pare su bile velike, ali presudna je bila cinjenica da sam volio da igram. Tada je bila takva situacija da igrac kad dodje u odredjene godine, onda te, kao za zasluge, puste da odes vani da nesto zaradis. Sada kad gledam na to, sigurno je da je, u poredjenju sa danasnjim uslovima, to nebo i zemlja. Ali bilo je tu i drugih stvari osim zarade. Bogatstvo je to sta covjek sve vidi, nauci, kad uspostavi kontakte... i to se ne moze platiti. Mada zvuci kao demagogija kada posmatras sami start. Na startu dobijes cek i mislis da si rijesio sve. A zivot je mnogo komplikovaniji i nepredvidljiviji nego sto covjek misli tog momenta.
PROFESIONALAC MEDJU AMATERIMA: Kad sam dosao u "Strasbourg", koji je na pocetku slabo startao, bilo je ocito da nesto nije u redu u klubu jer su kupovali igraca u polusezoni, pa su se onda i fuzionisali sa jednim amaterskim timom. Tako sam dosao u situaciju da igram sa trojicom–cetvoricom amatera. Bilo je tesko igrati jer se radilo o borbi za opstanak u ligi. Na kraju smo i ispali iz Prve francuske lige u zadnjem kolu jer smo imali nesrecu da igramo sa "Marseilleom". Bilo je puno problema, mijenjali smo tri trenera. Tu situaciju mi je, s druge strane, kompenziralo to sto je Strasbourg divan grad, a i citava ta regija je prelijepa. Ispadanjem i igranjem u drugoj ligi dosao sam u poziciju da prakticno upoznam Francusku po duzini i po sirini, neke lijepe gradove kao sto su Avignon, Toulouse, Limoges, Brest... To je bio mozda i najljepsi period. Na kraju sam dogurao i do kapitenske trake u "Strasbourgu".
NAJBOLJI ILI JEDINI: Onda sam 1972. godine otisao u Sedan i tamo ostao pune tri godine. U to doba je to bio grad od 15.000 stanovnika, prava Pepeljuga, a prvoligas. Kada sam bio u nedavno Marseilleu, dolazila je tv ekipa iz Sedana da snimaju neku emisiju sa mnom. I kazu mi da sam najbolji stranac koji je igrao u Sedanu, a ja im kazem: "Nije ih puno ni igralo. Ja sam mozda i jedini..." To je bilo veliko iskustvo. Stalna borba, stalna prodaja igraca da bi se prezivjelo. Onda dolazi ta godina u "Valenciennesu". Tamo sam otisao vec kada sam bio pri kraju, ili sam mislio da sam pri kraju. Dvojica igraca "Sedana" te 1975. su presla u "Valenciennes". Ja sam tada bio u Sarajevu. I onda oni mene zovu i kazu mi: "Ma, sto ne bi igrao jos malo." Kazu, "Valenciennes" je upao u ligu, tim je mlad, trener dobar. A oni znaju da ja volim da igram. Popricam sa zenom, ovdje nekakvi problemi: obecali mi stan kada sam odlazio pa ga dali nekome u medjuvremenu. I na kraju odem u "Valenciennes" i odigram godinu u kojoj smo bili u polufinalu kupa i osmi na tabeli.
KRAJ U STRASBOURGU: U to doba jave mi se ovi iz Strasbourga, poslije pune cetiri godine. Interesantno je da kada sam odlazio u Sedan, vec je bila prica da imam previse godina. E, cetiri godine kasnije vise nisam star za njih: valjda zato sto su ispali iz lige pa im se valja vracati. Pitaju me tada da potpisem na pet godina, da igram koliko mogu i da onda nastavim kao trener. Malo sam se lomio, jer u "Valenciennesu" bih mogao igrati godinu za godinu, a ovi su mi ipak nudili nesto vise. I onda se vratim u Strasbourg, pa se odmah potom i vratimo u Prvu ligu. Kada smo postali prvi u jednoj grupi Druge lige, igrali smo sa Monacom za apsolutnog prvaka Druge lige. I mi ih dobijemo u prvoj utakmici 3:0 i odemo u Monaco. Na toj drugoj utakmici me pocelo vec boljeti koljeno. I kad se to zavrsilo, odemo na pripreme u Njemacku, ali ja sam morao u bolnicu na operaciju. Kako su me operisali, ja racunam vec je bolje, skinem gips, ali opet pocnu bolovi. Posalju me u Freiburg kod jednog poznatog ljekara, koji mi rece: "Dzaba su vas operisali, vi imate artrozu i najbolje bi vam bilo da prestanete igrati." Rekao mi je da mi moze davati injekcije protiv bolova. Kada mi je dao injekciju, tri mjeseca nista nisam osjetio. Vratim se, prvo na klupu, a onda ponovo pocnem igrati. I onda opet pocnu bolovi. Vidim – gotovo je. Odigrao sam jos jednu utakmicu. Bili smo treci te sezone, usli u Kup UEFA, i zao mi je sto nisam bio mladji jer je to bio dobar, mlad tim.
POVRATAK NA GRBAVICU: Zvao me tada Nedjo Stipic (tadasnji predsjednik FK "Zeljeznicar", op.a.) da se vratim. Daju mi dobro mjesto, a opet: drago mi se i kuci vratiti. A oni su to napravili tako da bi valjda zamazali oci publici, igracima. Svi su racunali na neku karizmu bivseg igraca, a i ja sam, valjda, tako nekako razmisljao. I onda upadnes direktno iz kopacki na mjesto trenera, bez skole. Ali vec kad si tu, onda krenes. A bilo je tu nekih igraca sa kojima sam i ja igrao... Bilo je tada dosta filozofije oko tog posla, oko objasnjavanja, oko izvjestavanja, i mozda sam ja dobrodosao kao neko ko ce pojednostaviti tu citavu pricu. Tim se mijenjao u hodu, ekipa je tek usla iz Druge lige, a tu je i – smjena generacija. Bila je tu jedna generacija frustriranih igraca kojima je trebalo povratiti samopouzdanje jer svi su bili dobri igraci ali su zivjeli nekoliko godina sa teretom stalne borbe za opstanak. Bilo je tesko nesto i napraviti jer su oni vec bili i pri kraju karijere i vec su razmisljali kako dalje, da li ici vani... A ja sam prakticno iz takve situacije dosao u poziciju da odlucujem sta ce biti sa njima, iako sam prije godinu ili sest mjeseci bio u slicnoj situaciji. I to ti bude teze nego treninzi i ovaj ostali dio. I dan–danas to mi je tesko. Koliko god hoce covjek da bude korektan, ti moras nekome napraviti nepravdu. Radi nekih visih interesa. To je najtezi dio posla.
ZALJUBLJIVANJE: I onda upisem trenersku skolu i tamo naucim mnogo stvari koje sam intimno znao, ali nisam ih znao objasniti. Pa onda uhvatis sebe kako razmisljas da te je to ponijelo, da si se zaljubio, da sad vise nije kao na pocetku da ti je svejedno bio tu ili ne bio. I pocnes pomalo da se bojis za to mjesto trenera, da se boris, da se dokazujes...
Razlika u trenerskim skolama je ogromna. Od informacija do iskustva. Ima nekih stvari koje su svugdje iste. Kako god okrenes, igraci moraju trcati. Ali imaju te male razlike, koje su najljepse – jer da nema toga, bilo bi sve uniformno. Sigurno je da smo i mi individualno pomogli toj skoli. Jer tu je bilo nekoliko vrhunskih igraca koji su se poceli baviti trenerskim pozivom. I to pomaze i profesorima jer, prakticno, nijedan od njih nije bio neki igrac koji je specijalizovao fudbal. Ta iskustva se ne mogu nauciti kroz knjige. Tesko je reci da ima neko od koga sam naucio najvise. To bi bilo onda imitiranje. Konjevod, Domorocki, Saracevic, Ribar... sve razliciti ljudi i razliciti nacini. Svaki je bio na svoj nacin. Moras izabrati neki svoj direktan, licni put. Uzor moze da ti bude neko po ponasanju, po karizmi koju ima. Medjutim, ti mozes gledati Fergusona, sve je to lijepo, ali ga ne mozes imitirati.
Prva godina u kojoj je tim "Zeljeznicara" predvodio Ivica Osim, skupa sa Misom Smajlovicem, Borisom Braculjem i Velijom Becirspahicem, donijela je deveto mjesto na prvenstvenoj tabeli i ispadanje iz jugoslavenskog kupa u osmini finala, ali prije svega promjenu stila igre. Pocinje stvaranje tzv. "Uefa generacije", a tim i sezone 1979/1980. osvaja deveto mjesto. Naredne sezone Osimova ekipa je tek na cetrnaestom mjestu u prvenstvu, ali je losa pozicija kompenzirana plasmanom u finale Kupa Jugoslavije koje je odigrano 24. maja 1981. u Beogradu protiv "Veleza". Ova utakmica je najava ili potvrda kobne sportske sudbine "Zeljeznicara", koji se tih godina uvijek zaustavljao "na korak do sna". "Zeljeznicar" je prvo poluvrijeme tog susreta zavrsio sa prednoscu od 1:0. A pokojni Miroslav Radojcic je tada izjavio: "Dugo sam boravio u Londonu kao novinar i gledao sam mnoge finalne utakmice engleskog kupa, ali igru kakvu je zZeljeznicar' pruzio ljubiteljima fudbala u prvom poluvremenu finala naseg Kupa u susretu sa zVelezom', u Engleskoj nikad nisam vidio." Medjutim, utakmica ima dva poluvremena. U tom drugom "Velez" je trijumfovao. Rezultat: 3:2.
DRUGO POLUVRIJEME: Ne racunas da mozes pogrijesiti. Dogovoris se nesto i to ne bude, ali ti to moras shvatiti jer i igrac zivi. Tesko ti padne, ali taj je tim i napravio nesto. Ti igras da se o tome prica, da neko dozivi tako da se ne zaboravi. Kad se ti ne sjecas utakmice, kad je zaboravis, onda se pitas sto si igrao tu, sto si uopste bio. Ovako, kad tim stvarno odigra da ljudi ili slave ili zale za necim, onda je to vrijedilo paznje, onda si nesto napravio. To bi trebao da bude cilj, pored tog novca nesretnog, koji je stalno tu prisutan. Igraci treba da znaju zasto igraju.
U sezoni 1981/1982. "Zeljeznicar" je oscilirao u formi i ipak na kraju zavrsio na petom mjestu prvenstvene tablice, za bod izgubivsi priliku da ode u Evropu. Ipak, dvije godine kasnije, 1984, "Zeljeznicar" osvaja trece mjesto, a time i plasman u Kup UEFA. Skrba, Berjan, Baljic, Sabanadzovic, Capljic, Cilic, Bahtic, Skoro, Mihajlovic, Bazdarevic i Nikic, ekipa koja je vec usla u legendu, i koju kao pjesmicu zna napamet ponoviti svaki navijac "Zelje", gazila je, jednog za drugim, sve protivnike u ovom uglednom evropskom takmicenju. Padali su "Sliven" iz Bugarske (1:0, 1:5), svicarski "Sion" (2:1, 1:1), rumunjska "Universitatea" (2:0, 0:4), "Dinamo Minsk" iz tadasnjeg SSSR–a (2:0, 1:1). U polufinalu je dosao "Videoton". Prvu utakmicu u Szekesfehervaru Madjari su pobijedili sa 3:1. U spektakularnom uzvratnom susretu, na Grbavici koja nikad nije izgledala tako krcata "Zeljinim" navijacima, Osimova ekipa je golovima Bahtica i Curica povela 2:0. Svjedoci tvrde da su svi u "Zeljeznicaru" imali toliko povjerenje u Osima i igrace da je vec bilo pripremljeno i slavlje na stadionu, a u jednu od legendi ulazi i prica kako je helikopter na beogradskom aerodromu Batajnica vec zagrijavao motore, spreman da na Grbavicu prebaci tada izuzetno popularnu folk–zvijezdu Fahretu Jahic – Lepu Brenu. Cekao se samo poziv iz Sarajeva, formalna potvrda da je sudija odsvirao kraj i da "Zeljo" ide u finale, na megdan madridskom "Realu". Taj poziv nikada nije dosao... Dvije minute prije kraja utakmice, igrac "Videotona" Cuhai ispisuje jos jednu stranicu o "Zeljinoj" i Osimovoj sportskoj nesreci i zloj kobi. Kada je lopta zavrsila u Skrbinoj mrezi, citava bivsa Jugoslavija se ukocila, a Grbavica se, cini se, nikada nije povratila iz soka zvanog "Videoton". To je bio kraj jos jednog sna.
UVIJEK NA KORAK DO SNA: Pitanje je da li smo svi zajedno bili sposobni da iskoristimo taj veliki potencijal generacije igraca koja je izlazila a da taj potencijal nije krunisala. Ili nam je jos malo trebalo, a nismo imali hrabrosti. Korak do necega je uvijek falio. Hajde da ne kritikujem druge, mogu reci da je to bilo mozda i zbog mog nacina ponasanja, treninga. Taj teret malog, simpaticnog kluba i simpaticnih momaka trebalo je razbiti da vec jednom postanes ozbiljan, da te prihvataju drugacije, da mozda izgubis dio simpatija zato sto postajes konkurencija. Pitanje je da li su i igraci i rukovodstvo i svi zajedno bili spremni da to zrtvujemo. To je bio najveci problem tog tima. Svi smo zivjeli od toga da je "Zeljo", kao, najpopularniji tim koji je, poslije svakog nekog drugog, bio taj za koga se navijalo. Znaci, u cijeloj bivsoj drzavi je bio klub kojeg su simpatisali. A od tih simpatija se ne zivi. Odnosno, moze da se zivi, ali ako hoces nesto vise, onda nemas nista. Tu smo plivali: da ne izgubis simpatije, a da budes pri vrhu. A ako hoces da budes pri vrhu, onda imas sportske neprijatelje. Vjerovatno je tu negdje bila neka rupa koja je kostala tu generaciju da ne dodje do kraja. Oni su, sa punim pravom, materijalizovali tu neku, tako da kazem, svoju licnu zrtvu, to sto su ostali u "Zeljeznicaru", a nisu odlazili. Samo sto ih niko nije, s druge strane, vezivao kao sto se sada radi. Od tolikog broja dobrih igraca se trazi neka protuusluga, znaci – neki plasman. E sad, da li je dosta bilo to sto smo u Kupu UEFA igrali odlicno, sto smo bili jednom – dva puta drugi, treci, sto smo imali vise reprezentativaca?
KRAJ U ZELJI: Ljudi su u "Zelji" bili superkorektni, mi smo imali pravi tim, ali je on vec dolazio u situaciju da finansijski ne moze izdrzati. Igraci su odlazili jer im je cijena rasla filmskom brzinom, a nisi ih mogao zadrzati. Istovremeno, nisi mogao dovesti tri–cetiri jaka igraca. I taj tim se poceo polako osipati. Taj period je bio relativno tezak, ta '85–'86. Na proljece smo, iz jedne teske jeseni, dosli opet u situaciju da odemo u Kup UEFA. Ali, onda su neki trebali u vojsku, pocele su ponude i, cim su pocele ponude, to je bio kraj. Jer: cim su igraci poceli da igraju za sebe, to vise nije bio kolektiv.
U dvije posljednje sezone rada na Grbavici Osim je osvojio dva sedma mjesta u prvenstvu, i to je bilo to. Kraj jedne ere obiljezio je i drugi odlazak Strausa sa Grbavice, ovoga puta na mjesto obicno rezervisano za najuspjesnije – kormilo drzavne reprezentacije.
SVE OSIMOVE UTAKMICE
Ivica Osim je u periodu od 1959. do 1971. godine odigrao 250 prvenstvenih utakmica u dresu "Zeljeznicara", postigavsi 75 golova. U Srednjoevropskom kupu 1963. godine Osim je odigrao cetiri utakmice i postigao jedan gol, 1964. godine je nastupio u dva meca, a u sezoni 1967/1968. igrao je takodjer u dvije utakmice Srednjoevropskog kupa i postigao jedan gol. I u tzv. Internacionalnom kupu (Inter-toto kup) "Zeljeznicar" se 1965. godine plasirao u cetvrtfinale, a Osim je nastupio u svih sest utakmica grupe postigavsi pet golova. Medjutim, "Zeljeznicaru" je zabranjen nastup u cetvrtfinalu od strane Fudbalskog saveza Jugoslavije zbog "afere Planinic". U takmicenju koje je preteca danasnjeg Kupa UEFA, Kupu sajamskih gradova, Osim je 1970. godine nastupio u jednoj utakmici za "Zeljeznicar" i postigao je jedan gol protiv belgijskog "Anderlehta". U periodu od 1964. do 1969. godine Osim je 16 puta nastupio za drzavnu selekciju Jugoslavije, postigavsi na zvanicnim utakmicama osam golova. U sezoni 1962-1963. Osim je odigrao i tri utakmice za mladu reprezentaciju bivse drzave.
OTAC TIMA - HARIS SKORO, BIVSI FUDBALER ZELJEZNICARA
Mene za Svabu vezu najbolje godine moje fudbalske karijere zato sto smo mi tada imali generaciju koja je postigla najvise. Dosli smo do polufinala Kupa UEFA i nesretno ispali od "Videotona". Tu generaciju je kreirao Osim, sa kojim smo svi imali odlicne odnose, i mislim da je on imao i velike zasluge za taj uspjeh. On je u svakom slucaju izuzetan strucnjak, sto je pokazao i vodjenjem reprezentacije i treniranjem u Grckoj, a posebno sada u Austriji. On je izuzetna sportska licnost, u poslu ali i privatno. Igraci su njega voljeli. On nije imao klasicni odnos trener–igrac. To je bio vise prijateljski odnos tako da se prema nama ponasao vrlo blisko, kao otac. U isto vrijeme on je imao i respekt od svih igraca zato sto je bio jako dobar covjek, ali i veliki strucnjak. Postovali smo ga u svakoj varijanti i ostali smo u dobrim odnosima, sto je znak da je i sa te strane bio omiljen medju igracima.