Malo magije nije na odmet, zar ne?

Mislite da možete bolje? Izvrstan ste poznavalac situacije u bh. sportu, ali niko, pa čak ni SportSport.ba ne želi da objavi vaš stav? Ovo je vaša rubrika.
Avatar
robovi88
Postovi: 2353
Pridružen/a: 27 okt 2008, 18:53
Lokacija: Grad Smoga
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la robovi88 » 16 mar 2011, 18:45

slika

slika
Zlatan Ibrahimović : The most Complete Striker in The World !

A.C Milan The Most Successful Club in The World ! ♥

Mi dispiace per te non va, Noi Siamo in Serie A, ma tu vai bene per la Serie A HAHAHA!

Avatar
silenT
Postovi: 2149
Pridružen/a: 07 avg 2009, 14:38
Lokacija: Konohagakure
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la silenT » 16 mar 2011, 21:02

stvarno svaka čast ;)
uživao sam stvarno čitajuć ovo... nadam se da bi se mogao dotaknuti u sljedećim kolumnama osvajača Serie A sa 3 ili 4 titule u nizu kao što sam pročitao da je Torino osvojio 4 zaredom...
bilo bi super pročitati kako je Juve harao ligom 30-ih godina, Milan 90-ih, Inter od 2005...

također tema Grande Inter, Juve s Lippijem, Milanovi uspjesi u Ligi prvaka, te pad Parme, Sampe, Lazia i ostalih velikana u zadnjoj deciniji bi također bilo korisno štivo.... ;)

još jednom svaka čast ;)
Inter, Zrinjski, Hajduk, NY Knicks, Medvešćak, NY Rangers, Andy Murray, Rafael Nadal, Fernando Alonso

Puma
Moderator
Postovi: 14275
Pridružen/a: 01 jan 2011, 11:53
Lokacija: SK
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la Puma » 16 mar 2011, 23:41

Na ovom forumu citam samo dvije kolumne: analiticarevu i tvoju ;)

sve sto cu reci je da Calcio nije mrtav, i ne moze biti, bolja vremena ce doci, ali da bi se vratili na prijesto treba jos dosta "kajmaka"

prvo nek skontaju kako da vrate ljude na stadione, jer fudbal se, valjda, i igra zbog gledalaca

uveli su i neka preglupa pravila i zakone, prije svih ovo pravilo o ogranicenom broju stranaca, tu je odmah posljedice pretrpio Juventus jer je morao birati izmedju Dzeke i Krasica, a ova liga ce zbog toga ispastati jer necemo vise imati toliki broj majstora iz Brazila, Argentine, ostatka J. Amerike, te Afrike i ostalih zemalja koje nisu clanice EU

no, to ima i dobru stranu, a to je vise prilike za domace igrace, vise sanse za mlade italijane da se dokazu, da upadnu u prvi plan cak i u najvecim klubovima

jos jedan zakon koji je smijesan i koji gusi draz Calcia su clanske navijacke kartice, ili kako se vec zove, kultne navijacke grupe se polako gase, tifo pokret izumire, to ne valja, nikako, evo mozete li vi zamisliti recimo Milan-Inter bez transova, baklji, raznoraznih rekvizita i ostalog. Ja ne mogu...

Ali, vjerujem u bolje dane

p.s nesto mi previse izbjegavas mrski ti Inter, ali moras malo o njima, jbg :D ocekujemo to uskoro
Call the coroner!
There's gonna be a lot of slow singin' and flower-bringin'
If my burglar alarm starts ringin'

Avatar
MaGiCa
Postovi: 11337
Pridružen/a: 04 dec 2010, 20:27
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la MaGiCa » 19 mar 2011, 20:33

Zasto je azzurro magicna boja?

U kolektivnim sportovima koje redovno gledam, oduvek sam navijao (simpatisao, da se neki ovde ne bi bunili) na velikim takmicenjima za: srpske reprezentacije, Rusiju u hokeju na ledu, i Italiju u fudbalu. Razlozi za prve dve su jasni - navijam iz patriotskih razloga, a volim atraktivni i brzi (tehnicki) hokej. Obzirom da ga Srbi slabo igraju, nekako sam zavoleo ruski tim jos od Olimpijade u Naganu. Medjutim, spadam u "retke zveri" koje vole talijansku fudbalsku reprezentaciju.
Moja generacija je uglavnom navijala za Argentinu, Brazil, Nemacku ili Holandiju. Ja sam bio jedini u odeljenju koji je voleo "zabarstinu", "bunkerase", "ciganiju" i sl. Verovatno ste i vi nekada culi (da ne kazem izgovorili) te fraze, koje cesto idu uz azzurre. Dabome da, cesta simuliranja, teatralnost, sklonost ka provokacijama koju Italijani poseduju, ume da okrene neutralnog posmatraca fudbalske utakmice u totalnog protivnika italijanske reprezentacije ili cak - italijanskog fudbala. To je vise stvar kulturoloskih razlika. U Italiji se takve stvari nazivaju furbe i smatraju se majstorstvom. Ultimativni dokaz makijavelijanstva je Materazzijevo iskljucivanje Zidane-a iz finala SPa 2006. godine. Ko bi pretpostavio pre te julske berlinske noci, da ce jedan Marco Materazzi (poznatiji kao Matrix), odluciti finale SPa? A upravo se to desilo. Najpre je postigao gol glavom i vratio Italiju u utakmicu, a onda je izbacio prvu violinu galskih petlova iz igre. Zavrsetak karijere Zinedine Zidane-a, coveka sklonog ekcesima ali i, najboljeg fudbalera postmaradonine ere, bio je sve samo ne spektakularan. Umesto da vodi svoju zemlju do druge "zlatne boginje", on je naseo na pominjanje sestre i mame u produzetku finalne utakmice - epic fail. No, nije mi to bila namera, da vas podsetim jednog od najbizarnijih trenutaka u istoriji fudbala, niti da se saglasim sa onima koji preziru italijanski fudbal zbog takvih detalja. Ipak, ljudi ne vole italijanski fudbal zbog neceg drugog - kad dodje do pobedjivanja, tu Italijanima nema ravnih. Najuspesnija liga svih vremena je Serie A, a najuspesnija evropska reprezentacija je italijanska reprezentacija.
Dominacija italijanskog stila fudbala lezi u superiornoj taktickoj spremi. Italija je domovina fudbalske taktike. Skoro sve klasicne i sve moderne formacije su nastale u Italiji. Legendarni catenaccio i zona mista su takodje produkt italijanske skole fudbala. Najbolji treneri sveta su ili bili Italijani ili sledili iste. Najbolji golmani sveta (a poznato je da se oni takticki dosta dugo obrazuju) su vecinom bili Italijani od 70ih do danas. Takodje #10 u klasicnom smislu (trequartista) jos uvek izgleda da postoji samo u Italiji. Takvi igraci u Calciu su izuzetno cenjeni i voljeni, a u italijanskoj reprezentaciji su gotovo polubozanstva.
Legandarni Divin Codino (ili Roberto Baggio, za sire mase) je sam vodio svoju reprezentaciju u finale prvenstva sveta 1994. godine. Tada je italijanska reprezentacija bila manje konkurentna nego cetiri godine ranije, a ostvarila bolji rezultat. Milimetri su ih delili od osvajanja SPa. Dobro, ajde, metri... Metrima se dao meriti promasaj legendarnog penala, posle kog je Brazil ostavio Italiju i Nemacku iza sebe na vecnoj listi pobednika svetskih prvenstava u fudbalu. Ali tada Italijani nisu pobedili i nisu pobedili u tek jos nekoj neizvesnoj zavrsnici u ovih dvadesetak godina koliko ih gledam. Iako cesto nemaju talentovane igrace poput Argentine i Brazila, mora se reci da su rezultatski bolji od istih. Cak su Brazilci i Argentinci postali dosta ozbiljniji od kada njihovi glavni igraci igraju u Italiji. Nema vise latinoamerickog plesa na svetskim prvenstvima, Dungin Brazil je najocitiji dokaz. Nema vise ni razlicitih stilova, jer skoro svi sem Nemaca i Spanaca igraju po istom kalupu jakih odbrana i kontranapad fudbala. Cak i Englezi, koji su decenijama gradili igru na nemilosrdnom prebacivanju sredine i drzanju jakog tempa, su presli na passing fudbal i takticko nadmudrivanje. Samo sto ih jedan Capello ne moze pretvoriti u pobednike.Malo je tu Italijana da bi se pobedjivalo.


slika



Italijanski fudbal vas ne moze ostaviti ravnodusnima. Mene nije...

Avatar
kokuz
Postovi: 3034
Pridružen/a: 09 sep 2010, 16:58
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la kokuz » 19 mar 2011, 23:59

Procitao sam prvi post tj. prvi dio i mogu ti reci da je odlicno i da nastavis da pises :D
Ostale nisam procitao nemam sad vremena ali o jednoj recenici u prvom dijelu hocu da nesto kazem
Nema puno veze sa kolumnom al da kazem :D
Iako sam rodjen poslije rata volio bih da sada zivim u ovom vremenu :S
U to vrijeme jedina zanimacija bilo je gledanje utakmica kada bi se raje skupilo tona ili igranje fuce ili kose...
Danas je to tesko,volim pogledati utakmicu vise nego ista(fudbal naravno a i kosarka nije losa kao i bilijar,skijanje i sve ostalo :D) ali kada nemogu nac' vremena (naravno nadjem vremena za neke malo bolje Man City itd.) volio bih da mogu da pogledam Wigan-Blackpool ili neke slabije timove da analiziram njihove taktike pratim igrace al' tesko je danas...
Takav sam bio prije 3-4 godine nisam propustao utakmice da li to bio Sheriff United ili Real,znao sam tada nabrojati prve postave svih timova iz lige 5,al danas jbg. pored svih tehnologija nemoze se nac' vremena za utakmicu...
Valjda se shvatili sta sam htio rec',slobodno mozete rec' da sam budala i tako to sto ovo pisem al jednostavno imao sam zelju da ovo napisem i evo :)
MaGiCa je napisao/la: 90ih godina su se mnogi moji vrsnjaci lozili na skupa kola, trenerke i patike AirMax2, mafijaski zivot i ratove, a ja sam bio totalni zavisnik od italijanske Serie A.
Pamtim ta vremena jako dobro, ne i nostalgicno, a ponajvise zbog fudbala. Nedeljom u 3 se znalo: Calcio do 5 onda igranje fuce, pa pregled kola oko osmice, da bi sledila tekma od pola devet koja je uvek bila neka super bombasticna i koja je uvek "ako ne odlucivala o tituli, onda makar nagovestavala ishod borbe za istu" kako novinari to vole da naglase.
Da te volim duša zna, draga moja BiH

Gracias, Iker! Grande Capitán! Najveći svih vremena!

Avatar
el-fighter
Postovi: 5210
Pridružen/a: 29 mar 2009, 23:53
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la el-fighter » 20 mar 2011, 14:58

Bravo care za sve tekstove. Pročitao sam ih sve i nadam se da ćeš nastaviti u ovom ritmu, sve pohvale za poznavanje historije italijanskog fudbala.
Velež do groba života mi moga
Volim majko ja Zenico tebe i Veleža više nego sebe

Ne možeš postati tako brzo iza zadnjeg posta kojeg si postao/la.

Avatar
MaGiCa
Postovi: 11337
Pridružen/a: 04 dec 2010, 20:27
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la MaGiCa » 21 mar 2011, 17:11

Zasto je Juventus pao?

Nije nikakva tajna da je Juventus najomrazenije fudbalsko ime u mom sistemu vrednosti. Decenije haranja Italijom (i u manjoj meri Evropom) su nacinile od "Stare Dame" jedno od najvecih imena medj svim klubovima sveta. Istorijski gledano najuspesniji italijanski klub svih vremena, je mnogo titula osvojio u sumnjivim okolnostima, sto je od mene nacinilo coveka koji ima averziju prema prugastim (dozvolite: robijaskim) dresovima kluba iz Torina. Godinama gradjeni "stile Juve" - u prevodu: "pobedi sa 1:0 i nista vise nije vazno", je doneo mnogo titula u vitrine kluba iz ulice Galileo Ferraris, mnogo navijaca koji cene samo uspehe, ali i mnogo onih koji pljuju po istima.
Istine radi, Juventus je top5 klub sveta svih vremena (zajedno sa Milanom, Bayernom, Real Madridom i Barcelonom), uvek je bio kicma italijanske reprezentacije, i uvek je imao najvise navijaca na Apeninima, i uvek je bio jak igrac u evropskim takmicenjima. Do skora.
Svi znaju za Calciopoli (Moggipoli - ako ste interista, ili Farsopoli - ako ste juventino) i njegovnu prelomnu ulogu u novijoj istoriji Juventusa. Sta se tada tacno dogodilo, verovatno nikada necemo saznati, ali je cinjenica da Juventus posle toga nije vise isti klub. Koji su razlozi pada? Pre svih: finansijski sok. Jasno - Juventus je drasticno kaznjen izbacivanjem u Serie B i zestokom novcanom kaznom. Finansijsku konstrukciju nije bilo moguce zatvoriti, pa su brojni igraci bili prodati. Klub su napustili i aritekte tih rezultata - Moggi i Capello, a javnost se apsolutno okrenula protiv citavog kluba i njegovih igraca. Najlojalniji: Del Piero, Trezeguet, Nedved, Buffon i Camonaresi su ostali i odigrali sezonu u Serie B (koja je verovatno bila najjaca sezona Serie B, jos od onih dana kada su u istoj igrali Milan i Lazio usled Totonero skandala br.1), klub je dobio novog direktora koji je "pekao zanat" uz Moggija, novog trenera u vidu nekadasnje legende kluba Didiera Deschampsa, a sezona 2007-08. se cinila kao idealna prilika da se vrati dominacija na poluostrvu i pokaze svima da je Inter dosao do titule vise sretno, nego spretno. Medjutim, nista se nije od toga desilo. Juve je u medjuvremenu postao sasvim prosecan klub koji plasman u Ligu Sampiona dozivljava kao ultimativni uspeh, a blamaze protiv Bayerna i Fulhama - kao posledicu loseg sudjenja i "slabije forme igraca". Nerealni, kakvi Italijani obicno i jesu, propustili su priliku da lociraju probleme i rese ih efikasno. Nikakav problem - na greskama se, i onako, uci. Samo je problem sto linija razdvajanja glupog i pametnog lezi u tome da pametan uci na tudjim, a glup na svojim greskama (ako ikad nauci nesto).
Genijalnog Moggija, koji je bez dileme najbolji direttore u istoriji italijanskog fudbala, je zamenio nedorasli Secco. Taj covek je razmisljao da proda Chiellinija Manchester Cityju za 5mE ili da otkupi (za poprilicnu svotu novca) Darija Knezevica, kome je maksimum karijere bio igranje u Livornu. Iako bi za sve brljotine Alessia Secca bio potreban feljton, a ne kolumna, jedna greska se izdvaja: odstranjivanje Deschampsa i imenovanje Ranierija kao trenera.
Juventus su uglavnom sa klupe vodili pobednici (Lippi, Capello, Trapattoni), a Tinkerman je sve, samo ne to. "Zasto bih ga se pribojavao? Ima 70 godina, a nije osvojio nista.", likovao je Jose Mourinho u svom stilu, kad ga je Ranieri pobedjivao sa Romom. Mnogi su to podveli pod sudar sujeta, ali Portugalac je kao i obicno bio u pravu. Ranieri je sve samo ne sampion. Posle njega su usledili isti takvi "zeru tituli" treneri, a onaj koji je najvise obecavao je karijeru nastavio u Marseille-u i tu zajedno sa Blancovim Bordeauxom prekinuo dominaciju onog drugog Olympique-a, iz Liona.
Secca je zamenio Marotta, covek koji nece platiti 25 miliona eura za nekog poput Felipe Mela, ali i covek koji tesko da moze da dovede svetske igrace u Juventus. Klasni igraci, kakve je Juventus dovodio od II svetskog rata pa do nedavno, u sirokom luku izbegavaju Torino. Na ruku mu ne idu ni UEFA FPFR koja uvode restrikcije u poslovanja fudbalskih klubova. Juventus ima u rosteru dosta igraca koji nisu kvalitetom za takav klub, a glavni oslonci ekipe (Del Piero, Buffon i Chiellini) su ili stari ili u fazi opadanja ili nedorasli za tako nesto. Marotti ide na dusu i angazovanje Delnerija, koji nije nista bolji od svojih prethodnika i koji rigidnu 4-4-2 forsira po cenu sopstvenih poraza. Nije nikakvo cudo sto su navijaci Juventusa napisali imena trenera koji su ih vodili u poraze, a potom dodali "oggi come ieri".
Da problemi budu jos veci, pobrinulo se i vise rukovodstvo. Jean Claude Blanc, koji je vodio Tour de France, Roland Garros i Olimpijske igre u Albertville-u, se pokazao kao lose resenje. Mozda je za finansije mag, ali je za fudbal diletant. Ni Andrea Agnelli i John Elkann nisu mnogo bolji. Ono sto je Avvocato Agnelli bio za klub, to Andrea ne moze da postane ma koliko delio krvi sa slavnim ocem i jos slavnijim stricem. Andrea, kao poslednji muski Agnelli, je samo podstanar i zaposlenik Elkannovih, koji vise vole kriket u Engleskoj, nego svoju dedovinu u Torinu.
Kada se oblak Calciopolija nadvio nad Juventusom, iz njega su otisli trener i rukovodstvo, ali i igraci. Iako je samo odlazak Zlatana Ibrahimovica bio gubitak na duze staze (Cannavaro, Zambrotta, Thuram, Vieira, Emerson su ubrzo poceli da opadaju i sada su svi ili u penziji ili pred njom), nesposobni ljudi koji su preuzeli Juventus su uspeli da ga oslabe dodatno. Dovodjenjem poluigraca i gomilanjem istih u rosteru, te odricanjem od svojih igraca (Criscito, Nocerino, Palladino, Giovinco) zarad grandioznih transfer promasaja Amaurija, Martineza i Thiago Mendesa, Juventus se nasao u poziciji koju je jako tesko resiti. Potreban je neki novi Moggi: covek koji ce na vrhuncu karijere dati Zidane-a, a kupiti Nedveda i Buffona za te pare, kupiti igraca za 2mE, a ispratiti ga za 30mE kao sto je uradjeno sa Inzaghijem, i koji ce naci trenera koji ima 40ak godina i cojones da gurne u vatru primaverce i oproba 3 ili 4 formacije u toku jednog susreta.
Bez toga se Juventus nece vratiti u vrh italijanskog fudbala, a Juve je neophodan italijanskom fudbalu.
Krah u Juznoj Africi je pokazao zasto...

slika
Zadnja izmjena: MaGiCa, dana/u 22 mar 2011, 15:54, ukupno mijenjano 1 put.

Avatar
legenda reala
Postovi: 33808
Pridružen/a: 30 jun 2010, 00:53
Lokacija: Gorazde
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la legenda reala » 21 mar 2011, 18:12

Dobar tekst ,večinom si u pravu ,što se tiče Juvea ,nego šta moderator Šaban kaže na ovo ;) :lol:
Španski bijeli vuk, neprevaziđeni El Matador. Anđeo Madrida. Šef lob udaraca. Njegovo istinsko kraljevsko visočanstvo. Raul Gonzalez Blanco.

Avatar
sarajlija89
Postovi: 8613
Pridružen/a: 04 maj 2009, 15:23
Lokacija: Srce Sarajeva
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la sarajlija89 » 21 mar 2011, 19:25

Tesko je biti pametan...ja mogu govoriti samo o konkretnim stvarima i danasnjem vremenu,a pri tom necu i ne smijem zaboraviti zasto se ovo desilo i na koji nacin...al necu o tome ovoga puta...

KOnkretne stvari,vezane za danasnji Juventus....

Povratak u serie A i prije toga smjena Deschampsa otprilike su pokazali gdje ce to ici i u kojem smjeru...samo,mi tad to nismo mogli shvatiti na ovaj nacin.

Zasto je didy otisao.???...pa vjerovatno jer je vidio da stategija kluba nije ispravna.Nije dobio potrebnu slobodu i nije se slagao sa klupskom politikom i otisao je.Sigurno niko od nas nije ni pomislio zasto i kako,nego je jednostavno shvatio kao neki nesporazum na relaciji uprava ->trener i prihvatio to tako....Cak i prva sezona,pa i druga u serie A je bila sasvim solidna i obecavajuca(2. i 3. mjesto)...smatrali smo da uz par kvalitetnih igraca mozemo napraviti iskorak i vrlo brzo se vratiti na vrh ali zajebali smo se...

Taj Juventus iz prve dvije sezone je imao Del Piera,Nedveda,Camoranesija,Trezegueta,Buffona u zenitu njihovih karijera ili bar jos uvijek dovoljno dobrih da mogu vuci igru tima.....zato se nisu osjetile ni promasene investicije,ni odlazak Deschampsa,niti bilo sta drugo. Iz ove perpektive,Juve je lako mogao i do titula da je imao prava pojacanja....

Problemi su nastali kad je pocela smjena generacija,kada su pomenuti fudbaleri otisli ili vise nisu bili na tome nivou.Tek tada smo vidjeli prevu sliku....niko od postojecih pojacanja nije mogao to nadomjestiti i u centar paznje se logicno stavljaju oni koji su odgovorni za to...prije vega Secco i Blanc,zaduzeni za transfer politiku Juventusa u to vrijeme...Igraci su se dovodili napamet,bez ikakvog kriterija i ciljanih pojacanja....vazno je bilo popuniti igracki kadar,ne misleci dugorocno i sta je potrebno Juventusu...

Pale su i glave..(Secco,Blanc,Ranieri.Ferrara,Zacherroni...) ali nista se nije promijenilo....zasto???

Vracam se na deschampsa....nisu mu dozvolili da radi kako je zelio,kreirali su vlastitu transfer politiku,ljudi koji slobodno cu reci nemaju dodirnih tacaka sa fudbalom...on je to znao,vidio i nije zelio raditi pod tim uslovima...mi to tada nismo mogli znati.

I sta smo dobili??? U tom periodu su potroseni silini,silni novci...ni na sta uglavnom....i danas,kada nema rezultata,to se jasno osjeti...s te strane vise nismo u mogucnosti dovoditi najbolje fudbalere..pare su se potroslile,rezultata nema i sada mozemo samo pricati u prazno...jednostavno,nismo imali prave ljude u pravo vrijeme i na pravom mjestu...

Elkani(vlasnici Juventusa),stoje po strani..pasivno se drze,Andera je samo produzena ruka tu.....svi cekaju da nesto urade,da ubrizgaju finansijsku injekciju i dovedu prave ljude...ali oni nista ne rade....i onda je logicno da se ne moze nista promijeniti...jednostavno oni ne mogu i ne znaju voditi Juventus...Kljucna rijec je pronaci prave i kvalitene ljude i dati im odrijesne ruke sto se tice kluba..da rade svoj posao bas kao sto je Moggi to imao...ali oni uopce nisu zainteresovani za to,niti znaju kako se to radi....sablonski dovode i igrace i trenere i direktore...tek reda radi..bez ikakvog kriterija...

Eto,to je problem danasnjeg Juventusa...vlasnici koji su nezainteresovani i koji ne znaju kako se vodi klub....

Juventus nikada nije navikao da sezonu zavrsava u martu...bilo je padova i prije,ali nikada nismo izgubili identitet,sto je danas slucaj...klub je u kratkom vremenskom roku dozivio da padne na najnize grane u historiji kluba,upravo zahvaljujuci onima koji ga vode,jer ne znaju kako se to radi...

Ja nisam optimista ni u buducnosti... :cry: Ti ljudi ne shvataju sta je Juventus ocigledno :cry: i onda je uzalud pricati...zar je tesko postaviti prave ljude na pravo mjesto :cry:


slika
"The only real competition between us and the clubs from Milan will be among those who will come first: we to put the third star, they thier second."-GIANNI AGNELLI

★ 29 SCUDETTI VINTI SUL CAMPO ★

Avatar
MaGiCa
Postovi: 11337
Pridružen/a: 04 dec 2010, 20:27
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la MaGiCa » 04 apr 2011, 21:15

"Radjanja" velikog Milana


U godini kada je borba za lo scudetto svedena na tri imena: Milan, Inter i Napoli, pada mi na um jedna stvar. Necu pisati ni o Napoliju, ni o Interu (neki drugi put), vec o klubu koji je na celu tablice - Milanu.
I pre dvadesetak godina, ova tri kluba su delila titule. U periodu 1987-1990. od cetiri - Napoli je osvojio 2 scudetta, a milanski klubovi po jedan. Ipak, samo je Milan zagospodario Evropom u vremenima kada su pravi sampioni igrali najelitnije evropsko takmicenje.
Silvio Berlusconi je kupio Milan za tada veliku sumu od 36 miliona DEMa. Klub koji je bio posrnuli velikan (dvostruki prvak Evrope i dvostruki pobednik KPKa) i cije je uzdizanje pod palicama Nerea Rocca i Nilsa Liedholma bilo svetla proslost u sivilu prezenta, dobio je uslove da postane ponovo veliki klub.
U prebosmanovskim vremenima, fudbal je bio mnogo plemenitija vestina, a vodjenje ambicioznog kluba nije bilo toliko skupo kao danas. Berlusconiju, koji je vec tada bio multimilijarder, novac nije bio problem. Probleme su mu zadavali jacina lige i slabost sopstvenog kluba. Najpre je zaveo red u Milanu - postavio Gallianija na mesto prvog operativca, a Sacchija na klupu (posle neiskusnog Capella). Arrigo Sacchi je bio kljucni covek. Iako nikada nije igrao fudbal, njegova takticka brilijantnost je stvorila savremeni fudbal. Pobornik ofanzivnog fudbala, trazio je iskljucivo polivalentne i gol igrace. Uz Baresija, Maldinija, Tassottija, Virdisa i F.Gallija, formirao je strasan tim dodavanjem Ancelottija, Donadonija, Costacurte, Borgonova, Colomba, G.Gallija, te holandskog trija vBasten-Gullit-Rijkaard.

slika

Cesto je na treninzima stavljao legendarnu odbrambenu cetvorku (Maldini-Baresi-Costacurta-Tassotti), koja se i dan danas smatra za najbolju svih vremena, i golmana protiv ostatka ekipe. Najcesce desetorica napadaca, medju kojima su bili i Gullit i Van Basten, nisu uspevali da je savladaju u 10ak minuta pokusavanja. Jedina dva uslova su bila da se (1)nakon izbijanja lopte akcija ponavlja i (2)akcija mora da pocne van polovine terena na koju se napada. "Pet organizovanih igraca mogu da zaustave desetoricu koji ih napadaju" je najcuvenija Sacchijeva recenica. Spoj izuzetnih odbrambenih igraca i kreativnih Holandjana doneo je rezultat u prvoj Sacchijevoj sezoni. Napoli je doziveo najveci meltdown u istoriji italijanskog fudbala i u direktnom duelu bio porazen od Milana na San Paolu. To je bio prvi i poslednji Sacchijev scudetto. Iducih sezona Milan je gubio prvenstva, ali je dominirao Evropom. U sezoni 1988-89. je osvojio trecu titulu prvaka Evrope, prvu nakon dvadeset godina. Mnogo srece u duelima sa beogradskom Crvenom zvezdom, te demoliranja Real Madrida i Steaue, donele su povratak Milana u/na vrh Evrope na kome su rossoneri bili dugi niz sezona (doduse, sa kracim pauzama).
Nakon odlaska Sacchija i dolaska Capella, sve je ostalo na istom, sem nacina igre. Fabio Capello je ubio Sacchijeve napadacke ideje, a instalirao svoju defanzivno orijentisanu fudbalsku postavku. Taj Capellov Milan, ciji je vodja bio Dejan Savicevic (Berlusconiju najomiljeniji igrac), je primao malo, ali i davao malo golova. Rigidnom defanzivom Capello je uspeo da zavrsi sezonu bez poraza, jedini put u istoriji italijanskog fudbala (seriju od 58 utakmica bez poraza je prekinuo F.Asprilla 1993). Demoliranje svemirske Barcelone Johana Cruijffa u atinskom finalu LSa 1994. je najvece dostignuce F.Capella. A covek je uzeo jos 9 prvenstava u klubovima u kojima je radio (4x sa Milanom, 1x sa Romom, po 2x sa Juventusom i Real Madridom).

slika

Mnogi Sacchijevi ucenici su postali treneri: Donadoni, MvBasten, Rijkaard, Gullit, Tassotti, ali niko nije uradio vise od Carla Ancelottija. Ancelotti nije bio kreativan igrac, a njegov nadimak iz igrackih dana je bio Terminator. Kao igrac Rome nije imao sanse da podigne pehar KESa, jer u jedinom finalu u kojem je Roma igrala, em nije bio na terenu, em Roma nije pobedila. Ali, u Milanu je to ucinio dva puta: 1988-89. i 1989-90. godine (poslednji put da jedan klub veze dve titule najboljeg u Evropi). Karijeru je zavrsio sa 33 godine i odmah otpoceo trenersku. Put ga je vodio od Parme, preko Juventusa do Milana, sa kojim je postigao najvece uspehe. Dekadentni fudbal je zamenio atraktivnom kombinacijom ige na posed lopte i igre na kontranapad. Andrea Pirlo je postao prvi mediano regista u italijanskom i evropskom fudbalu, a mladi Brazilac Kaka' je zamenio Rui Costu pridodavsi se Seedorfu i Gattusu. Tako je stvorena mozda najjaca sredina terena na svetu. Uz ubitacne Shevchenka i Inzaghija, ekipa je igrala glavnu ulogu i u Evropi i u Italiji. Samo zbog spleta okolnosti nije osvojila vise, a njen dalji napredak je zaustavljen Calciopolijem, pogresnom klupskom politikom (davanje velikih ugovora istrosenim igracima), te zasicenjem trenera i igraca.

slika

Da je Milan klub koji stvara trenere, a ne kupuje ih, pokusalo se dokazati i na primeru Leonarda. Medjutim, ex-skaut koji nije vican taktici i koji je zaljubljenik u fudbal svog mentora (za one koji ne znaju: Tele Santana, otac joga bonito fudbala i trener Sao Paula), kakav se ne igra u Evropi poslednjih 20 i kusur godina - je brzo izgubio posao i preselio se u susednu svlacionicu na istom stadionu, ucinivsi jos jedno "izdajstvo" vise u istoriji rivalstva dva kluba iz grada mode. Na njegovo mesto je dosao Massimiliano Allegri, dvostruki dobitnik panchine d'oro i najtalentovaniji talijanski trener.

slika

I sada je situacija slicna predjasnjim. Formira se ponovo jaka ekipa Milana, koja je u prvoj sezoni novog perspektivnog trenera nadomak velikog rezultata i koja ce dodavanjem nekolicine igraca ponovo postati kandidat za titulu prvaka Evrope. Jer u Italiji se zna: Juventus ide na scudetto, a Milan na Ligu Sampiona. Jos su mudri Latini govorili da o ukusima ne vredi raspravljati...

Avatar
-Paja
Postovi: 3145
Pridružen/a: 19 apr 2010, 21:51
Lokacija: Across to north and south to Key Largo
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la -Paja » 04 apr 2011, 23:46

Moze jedna kolumna o tome kako su Berlusconi, Morati, Gadafi itd itd itd sportski radnici a Abramovic i Mansour tajkuni i kriminalci, usput nam mozes malo napisati o rupama u pravosudnom sistemu Rusije i Engleske te Interpola koji nisu pohapsili ove kriminalce :mrgreen:
Dio Arsenala

Avatar
robovi88
Postovi: 2353
Pridružen/a: 27 okt 2008, 18:53
Lokacija: Grad Smoga
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la robovi88 » 07 apr 2011, 20:47

-Paja je napisao/la:Moze jedna kolumna o tome kako su Berlusconi, Morati, Gadafi itd itd itd sportski radnici a Abramovic i Mansour tajkuni i kriminalci, usput nam mozes malo napisati o rupama u pravosudnom sistemu Rusije i Engleske te Interpola koji nisu pohapsili ove kriminalce :mrgreen:
aj idi ubij se ;) ne trebaš nam
Zlatan Ibrahimović : The most Complete Striker in The World !

A.C Milan The Most Successful Club in The World ! ♥

Mi dispiace per te non va, Noi Siamo in Serie A, ma tu vai bene per la Serie A HAHAHA!

Avatar
juventino<
Postovi: 19
Pridružen/a: 07 apr 2011, 08:02
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la juventino< » 07 apr 2011, 21:08

Pročitao sam sve tvoje kolumne i priznajem ti da su odlične, samo nastavi! ;)
C’e una stella al cielo che indica il cammino, forza Juve vincere e’ il tuo destino.

Avatar
MaGiCa
Postovi: 11337
Pridružen/a: 04 dec 2010, 20:27
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la MaGiCa » 10 apr 2011, 02:18

Tako je nastao moderni fudbal

Osamdesetih godina je fudbal kao igra bio blagosloven mnostvom vrhunskih igraca. Verovatno je tadasnja konkurencija bila najbolja u istoriji. Ipak, igralo se jako ruzno, efikasnost je bila mizerna (0-0 bilo je više norma nego pravilo), umesto igraca glavne zvezde su bili treneri, a evropskim klupskim fudbalom su vladali klubovi sa Severa i sa Ostrva - Englezi, Skoti, Nemci, Belgijanci, Holandezi i Svedi. Ipak, ono sto je upadalo u oci je bilo nasilje: evropski stadioni su bili puni huligana i rasizma. Skoti su na prve crne igrace s tribina bacali banane, u Italiji se na stadionima ubijalo raketama, Englezi su svako malo pravili poslove mrtvacnicama, a u Jugoslaviji se spremao krvavi rat - koji ce (mnogi kazu, a i ja se slazem) poceti onom utakmicom izmedju zagrebackog Dinama i beogradske Crvene zvezde. Liverpoolovi navijaci su slomili dva stadiona - Heysel u Briselu i Hillsborough u Sefildu. U tom trenutku je fudbal dodirnuo dno - bio je ruzan i neefikasan, grubijani su carevali jos od Gentileovog prebijanja Maradone i Zica na Mundijalu u Spaniji 1982, a stadioni su bili opasna mesta. UEFA i evropski mocnici su ubrzo reagovali. Uz nekoliko simultanih i nepovezanih procesa prekinuto je takvo stanje i stvorena je danasnja fudbalska scena. Sta se to zapravo desilo?
Prvi korak je bila reforma pravila, uvedena pocetkom devedesetih s ciljem da se fudbal nacini zanimljivijim. Zabranjeno je vracanje lopte golmanu, promenjen je sudijski kriterijum kojim su atraktivni igraci (uglavnom napadaci i ostali iz navale) uzeti u zastitu, uveden je treci bod za pobedu i tako se srusio koncept zvani "dva remija su ravna pobedi". Nesto pre toga je pocela borba protiv huliganizma, koja je sadrzavala kozervativisticku premisu ideologije tacerizma: sa stadiona treba izbaciti huligansku omladinu koja dolazi iz radnicke klase, a umesto njih - stadion napuniti srednjom klasom koja nema rusilacki "x-factor" u sebi. Ukida se stajanje, stadioni se natkrivaju i smanjuje im se kapacitet, postaju udobniji, a ulaznice postaju preskupe za limarsku i bravarsku decu. Godine 1993. ukida se dotadasnji jednostavni i piramidalni Kup Evropskih Sampiona, te se uvodi Liga prvaka s osam ekipa, sa dve cetvoroclane grupe. Ta se promena tada nije cinila tako dalekoseznom i korenitom, nego je isprva izgledala kao tek malena varijacija formata takmicenja. Samo dve godine posle, Evropski sud pravde prihvata tuzbu anonimnog belgijskog fudbaleraa Jean-Marc Bosman-a i proglasava nelegalnom dotadasnju praksu fudbalskih odsteta, ali i ogranicavanje broja stranaca koje je vazilo u svim evropskim fudbalskim savezima. U periodu od 5-6, pa mozda i 7 godina (1989-1996. recimo), kompletna prethodna fudbalska slika je nestala, da bi ga zamenila ova u kojoj sad zivimo.
Rezultati su jasni: bogati su postali bogatiji, a siromasni - siromasniji.
Nema vise starog Kupa UEFA, koji je bio cesto takmicenje jace kvalitetom od KESa.
Nema vise ni Kupa pobednika kupova Evrope. Sta ce to nekome, kad se i onako nacionalni kupovi tretiraju recidivima proslosti ?
Ligu sampiona cesto osvajaju oni koji su u svojim nacionalnim prvenstvima bili 3. ili 4. u minuloj sezoni.
Iznenadjenja su kad se neki prebogati klub ne plasira za grupnu fazu Lige Sampiona, a ne kad klub iz manje zemlje dodje u finale iste. To je naucna fantastika ili samo izuzetak koji potvrdjuje pravilo (Porto-Monaco, 2004.).
Tradicionalne fudbalske zemlje (Holandija, Belgija, Svedska, Skotska, Ceska) sve teze prate trendove, a na Balkan se zaboravilo koliko je on utonuo u prosecnost. Stvorila se grupa od 10ak klubova iz najjacih liga koji medju sobom dele sve titule, a mrvice se daju ostalima kroz tzv. Ligu Evrope, koja bi trebalo da predstavlja zamenu za Kup UEFA i KPK, a u stvari je to bush league. To takmicenje najcesce osvajaju klubovi iz Istocne Evrope, te Portugalci i Spanci koji ne mogu nista da ucine u LS. Ponajbolji igraci slavnog minhenskog giganta Bayerna, izjavljuju ovih dana da ih "ne zanima igranje Lige Evrope". Da se zamisliti sta bi im se desilo u vreme kad je svaka kampanja Bavaraca u Kupu UEFA bila pohod na isti, te kada su letele trenerske glave zbog eliminacije u istom.
I nacionalna prvenstva su dozivela promene.
Nekad je bilo uobicajeno da se manji klub cesto domogne titule u slabijoj sezoni velikana, a danas je to neizvodljivo. Real i Barca, Celtic i Rangers, Ajax i PSV, portugalski trio, te duo u Engleskoj, Lyon u francuskoj, Inter u Italiji, Bayern u Nemackoj... su vec godinama glavni u svojim ligama. Jeste okolnosti su razlicite, ali je jedno isto - gotovo je nemoguce uci u taj klub sopstvenim radom i malim izdacima. Tek poneki svetli primer lezi u Bordeaux-u, BvB-u, Twente-u... Ostalo su sve trosadzije koje velikim novcima dolaze do titula. Takvo stanje se prenelo i na prostore bivse nam drzave. U Srbiji vladaju Zvezda i Partizan od raspada SFRJ, u Hrvatskoj Hajduk i Dinamo, u Crnoj Gori Buducnost i Zeta, u Sloveniji Maribor i Gorica. Jedino je konkurencija jaca u BiH i u Makedoniji, ali sa obzirom na kvalitet fudbala, to nije nikakav plus. Utakmice na stadionima niko i ne gleda, a i nema se mnogo toga za videti. Klupski fudbal na ovim prostorima je umro.
Mozda sam samo ja nostalgicar, pa mi se trava cini manje zelenom nego sto je bila u vreme kad sam bio klinac, ali sadasnji fudbal bih zamenio onim iz tog doba. Jbga, nekad su fudbaleri stvarno bili gospoda, a gledali su ih prostaci, a sad su oni prostaci, a gleda ih gospoda. Nekad su razlike izmedju klubova bile manje, a strasti na tribinama vece, a sad su razlike na terenu drasticne, a strasti na tribinama gotovo i nema. Ali, tako je to u zivotu - i sve tece, i sve se menja, a sto rece jedan moj ortak: kad se "Giggs i Scholes oproste, tek cu onda da shvatim koliko sam mator". Ima valjda i to nekakvih prednosti...

slika
Zadnja izmjena: MaGiCa, dana/u 03 avg 2011, 17:59, ukupno mijenjano 3 puta.

Avatar
legenda reala
Postovi: 33808
Pridružen/a: 30 jun 2010, 00:53
Lokacija: Gorazde
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la legenda reala » 10 apr 2011, 02:44

Doktore ,svaka čast ,sa užitkom ih čitam ,kad napišeš knjigu ,pošalji mi je (to kad postaneš doktor nauka )
Španski bijeli vuk, neprevaziđeni El Matador. Anđeo Madrida. Šef lob udaraca. Njegovo istinsko kraljevsko visočanstvo. Raul Gonzalez Blanco.

Puma
Moderator
Postovi: 14275
Pridružen/a: 01 jan 2011, 11:53
Lokacija: SK
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la Puma » 10 apr 2011, 11:53

nakon sto sam prethodne dvije kolumne ignorisao, ne interesuju me (salim se) :D :lol: ovu sam sa uzitkom procitao

sto se tice kupa UEFA, slusam sinoc Deju Savicevica, prica o onom polufinalu Zeljo-Videoton, i kaze kakva bi to stvar bila da je Zeljo osvojio to takmicenje tada, jer osvajanje kupa UEFA je tad bilo ravno osvajanju tadasnje LP, tako kaze Dejo i treba mu vjerovati

nisam zivio u vremenu 70-ih, 80-ih, ali bih volio da se fudbal nije toliko mjenjao, jbt sta bi dao samo da se Ajax vrati u sam evropski vrh :(
Call the coroner!
There's gonna be a lot of slow singin' and flower-bringin'
If my burglar alarm starts ringin'

Avatar
sarajlija89
Postovi: 8613
Pridružen/a: 04 maj 2009, 15:23
Lokacija: Srce Sarajeva
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la sarajlija89 » 10 apr 2011, 12:18

Svaka cast Magicni.Odlicno stvarno....

Mnogo toga se moze nauciti,onako,neposredno i spontano kroz ove textove...a i fudbalska emocija koju prenosis na "papir" je nesto posebno i sa uzitkom se cita sve to.Mozda zato sto imamo slicnu filozofiju fudbala kao igre,ali vjerujem da i ostali dijele misljenje...

Osvrnuo bih se na sljedece...ako dozvoljavas :P
Klupski fudbal na ovim prostorima je umro.
Ma apsolutno se slazem.Vjeruj mi, Sarajevo pratim 15 godina i apsolutno moja prva ljubav i strast(uz Juve naravno :) )...Pratim sve domace tekme,gostovanja tu i tamo,ako nista, za 15 godina,ne pamtim kada sam radio prenos fulio...znaci,bas veliki navijac Sarajeva i prije pojave ovih Ultra-gluposti,koja su mladu raju mobilisala i dovela na stadion...al mene to ne interesuje.Fudbal i samo fudbal...

Ali smucilo mi se vise....sve teze i teze mogu to pratit,pa cak i kada je o Sarajevu rijec.Jednostavno,pratim skoro sve utakmice,iz bilo koje evropske lige i onda pogledam nase amatere i smuci mi se.Nisu to samo fudbalske stvari,sva ta politika i zakulisne radnje,a vrhunac je amaterski fudbal koji se igra.

Stadioni su prazni,nema vise te zelje i strasti za fudbalom.Sjecam se vremena,neposredno poslije rata,kada je, ipak,jos uvijek postojala ta fudbalska strast na ovim prostorima.Dozivio sam bar nesto od toga,a danas toga vise nema....jednostavno,nema se sta vidjeti i ono malo istinskih,fudbalskih zaljubljenika,u koje se i sam ubrajam, sve teze odlazi na stadione...

Ne vidim svrhu jednostavno i jednom cu reci zauvijek zbogom. :cry:
Mozda sam samo ja nostalgicar, pa mi se trava cini manje zelenom nego sto je bila u vreme kad sam bio klinac, ali sadasnji fudbal bih zamenio onim iz tog doba. Jbga, nekad su fudbaleri stvarno bili gospoda, a gledali su ih prostaci, a sad su oni prostaci, a gleda ih gospoda. Nekad su razlike izmedju klubova bile manje, a strasti na tribinama vece, a sad su razlike na terenu drasticne, a strasti na tribinama gotovo i nema.
I ne, nisi nostalgicar u tome smislu da ti samo fale prosla vremena,zbog nekih ljepsih dana.Istina je,fudbalskog romantizma i fudbalskih romanticara odavno nema,fudbal odavno nije fudbal,izgubile su se emocije i strast prema lopti, a bez toga igre i nema...

[youtube][/youtube]


Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otislo u Honduras
mi trudimo se znanstveno
da propadnemo barem dostojanstveno

:mrgreen: 8-)
"The only real competition between us and the clubs from Milan will be among those who will come first: we to put the third star, they thier second."-GIANNI AGNELLI

★ 29 SCUDETTI VINTI SUL CAMPO ★

Puma
Moderator
Postovi: 14275
Pridružen/a: 01 jan 2011, 11:53
Lokacija: SK
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la Puma » 10 apr 2011, 12:34

Sjecam se i ja tamo 98-me, 99-te, bilo je nesto od fudbala u ovoj nasoj drzavi

bar na vjeciti su bili puni stadioni, raja valjda bila zeljna fudbala, bilo je vala i nekih imena u Sarajevu, Zelji pa i u drugim klubovima, a iz godine u godinu na ovamo sve gore i gore, zalost, tuga :(
Call the coroner!
There's gonna be a lot of slow singin' and flower-bringin'
If my burglar alarm starts ringin'

Avatar
skyisthelimit
Postovi: 3240
Pridružen/a: 26 mar 2011, 16:47

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la skyisthelimit » 12 apr 2011, 17:08

svaka cast na kolumnama :) Sto se tice osvajanje nacionalnih prvenstava u bundesligi i holandiji, ne bi se slozio da tu samo 1 ili 2 kluba mogu nesto napraviti..U bundesligi jeste Bayern najskuplii i po imenima ima najbolje igrace ali ne dolazi tako lagano do titule,. Moze se reci da je osvajaju svako 2 godine sto je sasvim prihvatljivo s obzirom da se ostali prvaci mjenjanju ( nekad Schalke, pa BvB, Stuttgart, Werder, Wolfsburg ) i rekao bih da je u toj ligi sve moguce, pa i da Mainz bude prvak...u holandiji, posljednje 2 sezone Ajax i Psv nisu osvajali, mada prosle Ajax je cini mi se preko 100 golova u ligi al nedovoljno, za ostalo se slazem, i pomalo mi se gadi kad unaprijed znam prvaka u Spaniji, Engleskoj, Italiji...jer nema te ekipe koja ce ugroziti na vrhu tabele Barcelonu, Manc, ili Inter. U spaniji Barca je jednostavno prejaka za ostale, pa cak i za Real i mogu reci da mi je zao sto nema te ujednacenosti kad vidim da prvoplasirani bjezi drugoplasiranom 10 bodova, a taj drugoplasirani treceplasiranom 20 place mi se..To se iz sezone u sezonu u Spaniji ponavlja i ko zna hocel se ikad promjeniti vise, nema te zanimljivosti, i ono sto se pregleda je tek tako...isto tako u ligi prvaka, zadnje iznenadjenje kao sto kazes je bilo 2003 Porto-Monaco, ostalo nema vise, bojim se da u dogledno vrijeme to takmicenje mogu osvajati samo ekipe iz Spanije ( Barca ) i Engleske ( Manch ), nema vise da npr. Ajax bude prvak, nema vise Marseille da bude prvak, nema vise da Leverkusen igra finale ili da BvB osvoji isto. Znam da je u ligi prvaka sve moguce, ali opet nije to kao sto je prije bilo...a za nase prostore, valjda dodju bolja sportska vremena
edit> znam da Schalke odavno nije osvojio b.ligu al prvi mi pade na um, valjda zbog iznenadjujuce velike pobjede u l.p
15.10 - 15.06 ...

Avatar
MaGiCa
Postovi: 11337
Pridružen/a: 04 dec 2010, 20:27
Kontakt:

Re: Malo magije nije na odmet, zar ne?

Post Postao/la MaGiCa » 18 apr 2011, 04:07

Kad igla kroji uspeh



Mnogi od vas ne znaju, ali uz fudbal i kosarku, sport koji najvise volim je - biciklizam. Zasto? Ima mnogo objasnjenja, ali manje-vise sva se svode na isto: to je ubedljivo najzahtevniji sport danasnjice. Kao i svaki sport, i ovaj je pod uticajem dopinga. Iako ce mnogi reci da je on iskljucivo produkt dopinga, ne mogu se sloziti sa tim. Zato prvu "nefudbalsku temu" pocinjem biciklizmom i dopingom u njemu.
Pojam dopinga je uvek interesantan i razlog za polemiku bez obzira na to koji je sport u pitanju. Ostaje utisak da se preko svake doping afere lako predje, i malo se obraca paznja na to koliko su koreni dopinga duboki i vrlo opasni, nekad i fatalni.
Biciklizam uz plivanje i atletiku spada u grupu bazicnih sportova i poznat je kao jedan od najtezih. Sama cinjenica da se iziskuje strasan napor od takmicara pogotovo na tronedeljnim velikim trkama kao sto su Giro, Tour i Vuelta, gde se svaki dan prevaljuje i do 250 kilometara, dovoljan je razlog da se biciklisti oduvek nalaze na udaru. Mozda cudno zvuci, ali davne 1896. godine izvesni Velsanin Arthur Linton postao je prva zrtva. Ucestvovao je na jednodnevnoj trci Bordeaux – Paris, a dva meseca kasnije je umro i konstatovano je da je razlog uzimanje amfatemina i jos nekih droga. Da, istina je. Linton je umro zbog dopinga pre 111 godina.
U toku 1924, kad je Tour de France vec postao institucija, braca Henri i Francis Pelissier su uzburkali javnost. Bili su nezadovoljni pravilima Henri Desgrange-a, prvog coveka Toura, i zato su bez mnogo grize savesti rekli da su cesto koristili hloroform i morfijum kako bi ublazili bolove.
To su slucajevi koji se pamte pre Drugog svetskog rata, ali uprkos tome je biciklizam stekao ogromnu popularnost u zemljama kao sto su Francuska, Italija, Spanija, Belgija i Holandija. Cim je biciklizam popularan u izuzetnim sportskim nacijama kao sto su Francuska i Italija, onda dobija poklonike i drugde, negde manje – negde vise, a za svaki sport je bitno da ima ljude koji mogu da postanu idoli.
Period od 1945. do 1975. bio je izuzetan za biciklizam zbog velikog broja istinskih asova. Taj period se naziva "zlatno doba biciklizma". Da li su svi bili ''cisti'' ostaje tajna do danas. Fausto Coppi i Jacques Anquetil su bili veliki sampioni koji su pobedjivali gde god su stigli. Nikad im nije oduzet nijedan trijumf, ali obojica su bili veoma iskreni. Slavni Italijan Coppi je rekao da je tokom cetrdesetih i pedesetih bio samo jedan od mnogih koji je koristio amfetamin, a Anquetil (koji je u svoje vreme bio popularan kao De Gaulle) je jasno porucio da se Tour "ne moze dobiti ako se pije kisela voda". Iskreno, nema sta.
Pet godina posle njegove izjave, na Touru 1967. je preminuo Englez Tom Simpson zbog amfetamina, a Coppi je okoncao zivot tako sto su ga otrovali africki vracevi. Iako to mnogi negiraju, hronicari kazu da je ta verzija ipak najbliza istini.
Gde je tu Eddy Merckx, jos jedan covek koji je surovo pobedjivao pa je dobio nadimak Le Cannibale i nema ljubitelja biciklizma koji nece potvrditi da je Belgijanac bio i ostao najbolji svih vremena? Za razliku od nekih drugih, nikad nije hteo da prica o tome da je doping neophodan, a Italijani su pokusali da mu smeste igru 1969, ali je dokazano da je nalaz bio ispravan.
Merckx je otisao bez mrlje, ali se ipak postavlja pitanje sta se to zapravo dogadjalo pre moderne ere.
Navedeno govori da je doping postojao, bilo je i smrtnih slucajeva, ni kraljevi drumova i brda nisu bili bas nevini. Ali, upravo tada pocinje uvertira za ono sto se danas desava. Nije postojala tehnicka oprema da se nalazi proveraju kao danas, ali su bili dovoljno pouzdani da otkriju bar neke krivce. Ispostavilo se da je biciklisticka federacija cesto olako prelazila preko svega u zelji da se sacuvaju sponzori i zadrze televizijske stanice, jer je biciklizam tada bio na vrhuncu, s obzirom na veliki broj asova.
Zanimljivo je da se doping najmanje spominjao tokom prve polovine osamdesetih i to je bila uvertira u pakao koji sledi. O spomenutoj popustljivosti Svetske biciklisticke federacije (UCI), najplasticnije govori primer Pedra Delgada, pobednika TdF-a 1988. U njegovoj krvi su pronadjeni tragovi prebenecida sto je bilo kaznjivo po pravilima Medjunarodnog olimpijskog komiteta (IOC). To bi trebalo da bude dovoljno da mu se oduzme pobeda, ali nije, i to zbog verovali ili ne - UCI koja prebenecid nije imala na listi zabranjenih supstanci. Takva lakomislenost i naivnost, ili bolje reci nezainteresovanost, dve decenije kasnije dovesce UCI na rub ocaja. Ako se stvari ne saseku u korenu, nikad i nece.
Pocetkom devedesetih u biciklizmu pocinju da se desavaju promene kao i u svim ostalim sportovima. Romantizmu je odzvonilo, novac koji je svakako uvek bio bitan, postaje jos vazniji, vodi se pravi rat za sponzore, a organizatori tri velike trke pocinju da prave marsute koje imaju sve vise brdskih uspona do samog neba, zeleci na taj način da privuku jos vise gledalaca pored malih ekrana. Kilometri se broje hiljadama, bespostedna borba u koju se ukljucuju i gospoda sa titulom doktor. I to doktori medicine i farmacije.
Michele Ferrari, jedan od njih, po mnogima je tvorac dopinga u modernoj eri.
UCI je u liku Lance-a Armstronga dobio coveka koji ce biciklizam podici na pijedestal slave u SAD, a i sirom planete. Lance je ostvario do tad nevidjen poduhvat, jer je nakon sto je imao rak testisa uspeo da se vrati na pedale i da pobedi sedam puta uzastopno na Touru sto je sigurno, apsolutno sigurno, najtezi zadatak u profesionalnom sportu za ponoviti. Francuzi su ti koji su napali Armstronga za doping, ali galski petlovi su istrcali pred rudu bez valjanog argumenta. Armstrong je ostao neokrnjen i slavice se zauvek.
Medjutim, Armstrong je od 1999. do 2004. saradjivao sa Ferrarijem koji je inače bio pod istragom još od 1990. Ne mora da znaci da je tu necega bilo, sto je uvek isticao i Armstrong, koji je rekao da je sa njim regularno kontaktirao samo da bi pitao za savete, ali Ferrari je bio pravi guru za doping. Jedna verzija kaze da je upravo on obezbedio Lance-u da na prvom dobijenom Touru 1999. koristi kasnije ultra rasprostranjeni EPO. Razlika je u tome sto EPO 1999. niko nije ni poznavao i tek kasnije je stavljen na listu zabranjenih supstanci.
Oni koji vole teoriju zavere (a na Balkanu je svi vole, tako izgleda), ali i oni koji pazljivo posmatraju dokumenta jednoglasno kazu: Armstrong se dopingovao tako sto je isao ispred svog vremena. Kasnije ga je prvi americki pobednik TdF-a, veliki Greg LeMond, optuzio za doping sto su mediji prihvatili kao sukob sujeta.
Armstrong je, naravno, pokazao celicnu volju, sto Amerikanci posebno cene, jer njima su omiljeni upravo ovakvi sampioni. Uostalom, George Bush Jr. ga je zvao 15ak minuta nakon sto je stigao na cilj u Parizu, pa prosudite sami. Senku je bacao i njegov bivsi kolega Frankie Andreu koji se kleo da ga je gledao kako ubrizgava sve i svasta, ali se sve zavrsilo tako sto je optuzba odbacena zbog nedostatka dokaza, a Armstrong je usput rekao da je Frankijeva zena osoba koja zeli novac preko njegovih ledja. Bilo kako bilo, Armstrongu nikada nije dokazana krivica i on je otisao u legendu cist kao suza.
Vrlo indikativno je da je era Lancea Armstronga pocela 1999, upravo nakon tri turbulentna Toura koji su odrzani izmedju dominacije Miguela Induraina (prvi od 1991. do 1995) i kasnije Teksasanina. Tako je 1996. pobedio Danac Bjarne Riis koji je mrtav hladan pre neku godinu priznao da je 1996. bio dopingovan, uz napomenu da ce vratiti zutu majicu koja je inace u njegovoj garazi. Uspesni menadžer CSC-a i sada SaxoBank-SunGard tima, je to rekao i najavio da ce njegov tim biti glavni u borbi protiv dopinga. Zanimljivo, nema sta.
Iza njega je na Touru pobedio njegov timski kolega, Nemac Jan Ullrich. Nemci vole da pobedjuju i u klikerima i kad je Jan trijumfovao, postao je heroj. Tesko je shvatiti uspeh coveka, koji je u svojoj drzavi bio sportista broj 1 za 1997. godinu, ispred jednog Michaela Schumachera ili Matthiasa Sammera. Kasnije je pregrst puta bio drugi, nikad vise prvi, a i njemu se progledala kroz prste jedna afera zbog koje nije vozio tricavih godinu dana. Ipak, okoncao je karijeru nakon "Operacije Puerto" i kasnije priznao doping.
Najgore je prošao Italijan Marco Pantani, popularni Pirat, pobednik Gira i Toura 1998. Taj Tour je bio skandalozan jer je policija usla u kombi Festine gde je pronadjen arsenal zabranjenih supstanci. Tu su bili steroidi, hormoni ljudskog porekla, sve i svasta. Medju clanovima Festine bio je i odlicni Francuz Richard Virenque koji je kao i ostale mu kolege, kaznjen sa dve godine zabrane takmicenja. UCI je upravo zbog ovako blagih kazni, svakim sledecim potezom prizivao jos vecu katastrofu.
Pantani je 1998. dobio Giro i Tour, bio je u Italiji popularniji i od fudbalera, a 2004. je u Riminiju izvrsio samoubistvo, islednici kazu zbog velike kolicine kokaina. Psihicki nije izdrzao stalne prigovore da se dopingovao, zapao je u depresiju i veliki sampion je u maloj hotelskoj sobici okoncao zivot na nedostojan nacin. Nije bilo oprostajne poruke. Da li ga je grizla savesti ili je bio potpuno nevin, nikada necemo saznati. Kao velikom navijacu Milana, odrzali su mu minut cutanja na utakmici Lecce - Milan (u prvoj Kakinoj sezoni u Serie A). Tuzan kraj jednog sampiona.
Kataklizma pocinje 2005. godine, kad je Robertu Herasu oduzeta pobeda na domacem terenu u Spaniji i to na Vuelti. Lovor je predat Rusu Denisu Menchovu, a Heras je otisao u penziju kao pokajnik. U leto 2006. pred TdF pocinje afera Operacija Puerto, a u glavnoj ulozi je ponovo jedan doktor, ovog puta Eufemiano Fuentes.
Pred početak Toura 2006. sa starta su udaljeni izmedju ostalih Jan Ullrich, Ivan Basso, Francisco Mancebo, Aleksandar Vinokourov - zbog sumnje da su sarađivali sa Fuentesom. Sve sami favoriti za pobedu.
Ullrich mesec dana kasnije zavrsava karijeru i ostavlja iza sebe nejasan trag. Vise mu ni njegovi Nemci ne veruju mnogo. Basso je prvo oslobodjen, zatim potpisuje za Discovery, onda je kaznjen sa dve godine zabrane takmicenja i napusta americki tim, a da za njih nije cestito ni vozio, da bi se vratio 2008. Ni za Mancebo-a se nista nije dokazalo, pa potpisuje za kontinentalni tim Relax-GAM kako bi se malo sakrio. Vinokourov je posebna prica. Pobedjuje na Vuelti na 2006. i dolazi na Tour 2007. sa jasnom namerom da u smiraj karijere trijumfuje. Od toga nije bilo nista, jer se ispostavilo da je pre hronometra u Albiju ubrizgavao krv. Sta je Kazahstanac uradio u četiri dana bilo je zaista suludo. Prvo gubi 10 minuta, onda pobedjuje, pa opet dozivljava fijasko, pa je (gle cuda) opet prvi. Ceo tim Astane odlazi sa Toura. Sjajnom biciklisti ovo nije trebalo.
Pobednik Toura 2006. se dugo nije znao. Floyd Landis iz Kalifornije je ispio pobednicki sampanjac u Parizu, a onda su nalazi pokazali da je bio pozitivan na testosteron. Zalbe, apeli, sudjenja, lakrdija. Landis je pricao 3 godine dana da je nevin, a posto se konstatno zalio, nije mu zvanicno oduzeta pobeda, jer "niko nije kriv dok se to ne dokaze". Drugi je tada bio Spanac Oscar Pereiro Sio kome je vise i preselo da ceka da mu se uruci zuta majica. Tek je 2010e konacno stavljena tacka, jer je Landis priznao doping, ali i optuzio Armstronga za isti.
Landis je pricao da je dan pre epske etape, kad je vodio od pocetka do kraja, "popio nekoliko piva da zaleci tugu zbog zaostatka dan pre". Ta prica podseca na Vinokourova. Da li je moguce da jedan sportista na primer u utorak bude medju poslednjima, a u sredu prvi. Cuda se u sportu desavaju, ali ovde ipak govorimo o deonicama od po 200 kilometara. Izgleda da i Landis ostaje misterija.
Kazu da se u dokumetima za Operaciju Puerto nalaze ne samo imena biciklista (Zabel, Contador, Basso, Ullrich), vec i fudbalera, tenisera (npr.Nadal), atleticara, kosarkasa i da su svi oni bili pacijenti Eufemiana Fuentesa. Do danas dokumenta nisu otkrivena. Slucaj "Operacija Puerto" je zatvoren od strane spanskog suda zbog nedostatka dokaza. Tresla se gora, rodio se mis. Sudija je rekao da su imena silnih sportista izmisljena i da se u dokumetima nalaze imena samo nekolicine biciklista. Fuentes i danas slobodno radi.
Usledio je vrhunac apsurda. Danac Michael Rasmussen (ovogodisnji ucesnik "Trke kroz Srbiju" - koja se vozi i do Pala) iz Rabobanka je mesec dana izbegavao da ode na doping kontrolu i sefovima ekipe je rekao da je bio u Meksiku. Pojavljuje se na startu Toura i sve je u redu. Medjutim, pocinje da nadmasuje rivale i preuzima zutu majicu. Odjednom iz UCI pocinju da gundjaju i pricaju kako coveku koji je izbegao doping kontrolu nije mesto na Touru. U Rabobanku cute i onda pet dana pre kraja trke daju otkaz Rasmussenu, koji je prakticno, odnosno gotovo sigurno, obezbedio prvo mesto. Contador pobedjuje, a Rasmussen trazi novi posao jer ga niko krivicno ne goni. Zapanjujuca desavanja.
Postavlja se pitanje: Zasto se cekao finis trke da bi Rabobank otpustio Rasmussena? Njihovo objasnjenje je bez uvrede smesno. Kazu da im je 24 sata pre toga jedan covek javio da Rasmussen nije bio u Meksiku vec u Italiji i eto oni su ga otpustili po pravilima. UCI aplaudira i kazu: "Odlicno je da više nema prljavih vozaca". Lepo, a sta cemo sa Contadorom? Razdragani predsednik UCI-ja McQuaid jos stize da kaze da je sve u redu i da biciklizam nije u krizi. Boze dragi...
Da se ne zaboravi. Pasce i pobednik Gira, Italijan Danilo di Luca, a u autu zbog krvnog dopinga je bio i Kazahstanac Kashechkin, te Spanac Valverde - pobednik Vuelte iz 2009. Pobednik dva hronometra sa TdFa 2008. Stefan Schumacher je takodje pao. Osvajaci tackastih majici iz 2008e i 2009e (Kohl i Pellizotti su takodje pali, a i najbolji na svetu Alberto Contador je dolijao prosle godine, zbog klenbuterola (kog je navodno uneo usled kvarljivog teleceg mesa).
Sponzori odlaze jer im je dopinga preko glave. Svima koji vole biciklizam je zaista svega preko glave. Pred Svetsko prvenstvo u Stutgartu UCI je zabranio ucesce Alejandru Valverdeu, opet zbog nekakve umesanosti u Operaciju Puerto.
WADA (Svetska anti doping agencija) i UCI stalno najavljuju konacnu borbu, ali obicno posle toga idu bar dva-tri doping skanadala. Stvar je kristalno jasna i postoji tek nekoliko solucija. Opcije su sledece:

1) Jedni kazu da treba smanjiti kilometrazu, pogotovo na velikim trkama, i tako bi biciklisti automatski bili pod manjom tenzijom i možda bi se doping smanjio. Ali, tesko ce se prekrsiti tradicija.

2) Dvogodisnje kazne su se pokazale nedovoljno efikasnima i postoji samo jedno resenje: kraj karijere za prvi doping. Ali, ocigledno je i da tu postoji strah da se broj biciklista ne bi osuo, s tim da se za ovo resenje najvise zalazu upravo biciklisti koji nisu nikad imali problema, kao Tom Boonen ili Cadel Evans.

3) Price rekla-kazala takodje moraju da prestanu. Samo stoprocentno tacni dokumenti mogu da se uzimaju u obzir. Ovo kazemo zato sto je UCI u vise navrata reagovao tako sto je i na najmanje indicije odmah reagovao i to prebrzo, pa se to vracalo kao bumerang.

Na kraju se postavlja pitanje: Kako tako otmen sport moze da propadne?
Svi mi znamo da se sportisti manje-vise kljukaju svim i svacim, ali u sportu koji je cisti endurance i nista vise od toga, doping je taj koji pravi razliku.
Doping u loptackom sportu moze da napravi razliku, ali to je ipak "vestina". Dajte doping nekom fudbaleru - sigurno nece biti na nivou Messija, dopingovani kosarkas nece biti na nivou Jordana, dopingovani hokejas nece biti na nivou Ovechkina. Ali dopingovani biciklista hoce premasiti Merckxa ili Hinaulta, jer je priroda sporta takva. Isto se odnosi i na plivanje, atletiku ili dizanje tegova. Ti sportovi gube ne draz kad dopingovani ljudi u njima pobedjuju. Ti sportovi gube smisao time. Jer koga jos zanimaju keceri, kad je sve to izrezirano u nekoj smesnoj produkciji? Sigurno da to ne interesuje one starije od 12 godina...


slika
Zadnja izmjena: MaGiCa, dana/u 18 apr 2011, 13:08, ukupno mijenjano 3 puta.

Odgovori

Natrag na “Kolumne čitalaca”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 10 gostiju.