Hamza Alić o paklu i golgoti Srebrenice: "Božja volja je bila da ostanem živ"
Više od tri decenije nakon genocida u Srebrenici, priče preživjelih i dalje svjedoče o ljudskoj patnji, ali i nevjerovatnoj snazi da nastave dalje. Među njima je i Hamza Alić, bivši bacač kugle i atletski reprezentativac naše zemlje, koji je kao 16-godišnjak preživio srebreničku golgotu.
U razgovoru za portal ..... opisao je višednevni put, prolazak kroz zasjede i trenutke u kojima je bio izložen direktnoj vatri, ali je uspio preživjeti. Pritom je naglasio važnost sjećanja na žrtve i poruku da se takav zločin nikada više ne ponovi.
Put spasa
"Nekad se čovjek nerado prisjeća tih stvari, ali jednostavno to je moja sudbina i sudbina mojih rođaka i sugrađana, tako da to treba da se priča, da mlađi znaju šta se sve ustvari desilo, da se to ne bi ponavljalo generacijama koje dolaze iza nas", rekao je Alić za portal ........
Alić je zajedno s ocem krenuo kroz šume i minska polja prema slobodnoj teritoriji, a na tom putu su tri puta nailazili na zasjede.
"Prošli smo jednu tešku fazu od samog mjesta odakle smo krenuli prema slobodnoj teritoriji. Bili smo nekoliko dana razasuti po planinama kako bi tražili put spasa i nailazili smo tri puta na te zasjede.
U mojoj grupi su bila 74 čovjeka. U prvoj zasjedi smo se nekako uspjeli izvući i nismo imali žrtava. Međutim, u drugoj i trećoj dogodila se velika tragedija. Poginulo je 24-25 ljudi, 25 je zarobljeno i još dvije-tri grupice su otišle u nepoznatom pravcu. Ja sam bio s rahmetli ocem i još trojicom komšija, i od te grupe od 74 čovjeka ostali smo sami i u tom momentu uopće nismo znali šta se izdešavalo, ko je sve poginuo i gdje su otišli drugi, već smo saznali poslije.
Uspjeli smo proći na slobodnu teritoriju između Olova i Kladnja, a u tom dijelu prolazili smo kroz tri zasjede, minska polja... Upali smo u rovove naše vojske Armije RBiH, koje smo iznenadili. Oni su se hvatali za glavu ne vjerujući kako smo mogli proći tim dijelom trase, a da nismo stali na minu ili da nismo upucani. Božja volja je bila da se to tako izdešava, da ostane živa glava i dođemo na tu slobodnu teritoriju", ispričao je naš poznati atletičar.
Otkrio nam je šta mu je u tim trenucima prolazilo kroz glavu.
"To su sigurno bili najteži trenuci mog života. U tom momentu se najviše razmišljalo kako doći na slobodnu teritoriju, jer kad vidite sve te ljude koji su izginuli oko vas, kad čujete šta se sve izdešavalo... Bili smo odsječeni od svih informacija i nismo mogli znati šta je s komšijom, bratom, rođakom, ljudima koji su zarobljeni...
To je bio baš težak trenutak, gdje se razmišljalo o toj bezizlaznoj situaciji. U nekoliko navrata smo razmišljali da se predamo. Srećom pa nismo. Išli smo do kraja i taj kraj se može nazvati uspješnim.
Zaista je bilo teških trenutaka. Ljudi koji su završavali u zasjedama ostajali su ranjeni, umirali na način da iskrvave, da im nema ko pomoći... Jedan tragičan prizor koji je teško opisati i objasniti nekom čovjeku koji nije sve to prošao", kazao je Alić.
Životni smjer
Tih dana, dok su prolazili kroz golgotu, hranili su se samo šećerom.
"U toj grupi gdje smo bili imali smo jednog komšiju Ćamila Alića, koji je imao koficu šećera, možda 250 grama. To je bio jedini izvor prehrane u tih tri-četiri dana, gdje je on svima nama ujutro i navečer davao po tu jednu kašičicu šećera na dlan. Bila je i poneka voćka, što smo uspjeli naći i na taj način smo preživjeli", prisjetio se naš sagovornik.
Smrt je izbjegao samo pukom srećom, a ono što je preživio definisalo mu je život i motivisalo ga da postane jedan od najuspješnijih bh. atletičara.
"To je jedan period koji jednostavno da neki smjer u toku života. Vodite se tim nekim stvarima i znate da je ta Božja sila, volja i moć ispred svega ostaloga.
Ti rafali koji su išli u mom smjeru su dizali sve oko mene. U jednom trenutku su moj otac i komšije mislili da sam poginuo, ustvari to je bila samo Božja volja. Kompletan jedan rafal je ispucan oko mene, dizao je zemlju, nisam se vidio od prašine, ali Bog je htio da me nijedan od tih metaka ne pogodi", ispričao je.
Svaku narednu godišnjicu genocida Alić doživljava veoma emotivno, a slike nemilih događaja mu iznova prolaze kroz glavu.
"Zaista mi je nekad teško gledati i slušati. Suosjećam to i znam kako je. Nije to jednostavno, žrtvama pogotovo. Ja svakako to doživljavam posebno emotivno. Kad me ljudi pitaju za neke stvari, znam da imam potrebu da treba da iznesem činjenice i istinu o svemu tome, ali nekad bih prosto volio da ne pričam ništa i ne govorim. Ali zaista moramo tim mlađim generacijama prenijeti šta se sve dogodilo", zaključio je Alić u razgovoru za portal ......
Nakon što je preživio proboj iz Srebrenice i stigao u Kladanj, Hamza Alić se s ocem preselio u Zenicu, gdje se počeo ozbiljno baviti atletikom i razvio uspješnu sportsku karijeru.
Njegovi najveći sportski uspjesi uključuju srebrnu medalju na Europskom dvoranskom prvenstvu 2013. godine, nastup na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008, kao i lični rekord od 21,07 m u bacanju kugle.
Nikad zaboravit, nikad Halalit!
. 
