Post
Postao/la nidjo_barca » 01 sep 2010, 20:26
Posto je Ibra otisao, 9-ku ce od sada nositi Bojan,dok ce 11 nositi Jeffren.
Evo jedan tekst,dug je,ali jako zanimljiv
Iz perspektive Johana Cruyffa
U svojoj kolumni koju svake sedmice objavljuje u jednom od najtiražnijih katalonskih dnevnih listova, Johan Cruyff, nekadašnji legendarni igrač i trener Barcelone, a danas selektor Katalonije, osvrnuo se na aktuelna događanja u klubu i kao i uvijek ponudio zanimljive poglede na dešavanja u Blaugrani. Ovdje vam u cijelosti prenosimo sadržaj njegove kolumne.
O kvantitetu i kvalitetu igračkog kadra
"Nisam upoznat s time da li stručni štab Barçe planira dovesti nekog igrača u posljednjim satima prijelaznog roka, ali začudio bih se kad bi to učinili. Nakon odlaska Ibrahimovića i dolaska Mascherana prvi tim broji 19 igrača, od čega su dvojica golmani. Iako se nekima može učiniti da je ludost započeti sezonu u kojoj se planirate boriti za sva tri trofeja (prvenstvo, kup i Liga prvaka) sa svega 17 igrača u polju, mišljenja sam da je u slučaju Barçe to opklada na sigurno. Jer ovi igrači koje Barça ima možda jesu malobrojni, ali su veoma dobri i vjerni klubu, a pomoć mogu imati i u mladim igračima iz klupskog podmlatka. Ovo je plod Guardiolonog razmišljanja koje ove godine više nego ikad ranije potvrđuje klupsku filozofiju, a upravo ta filozofija je ono što ovaj klub čini drugačijim od drugih: započinjemo sezonu sa 19 prvotimaca, ali sa širom otvorenim vratima za znatan broj igrača iz podmlatka. To su veoma talentovani mladići koji su okruženi odličnim stručnjacima i koji već igraju po istim onim notama po kojim igraju prvotimci.
Da sam ja lično jedan od privilegovanih članova prvog sastava, sijao bih od sreće. Znao bih da ću tokom sezone dobivati priliku za igru i to relativno učestalo, bilo na svom mjestu ili na nekoj veoma sličnoj poziciji. Ili možda čak i na nekoj udaljenijoj, ali bih znao da ću dobiti svoju priliku, za razliku od igrača koji se nalaze u timovima sa 23 ili 24 igrača gdje uvijek ima onih koji ne dobivaju dovoljno prilika i samim time postaju nezadovoljni.
Guardiolina odluka da započne sezonu sa manje brojnim sastavom se može činiti rizičnom, ali ona nije novost - već dvije godine situacija u Barceloni je po tom pitanju skoro identična, a klub je u tom periodu osvojio osam trofeja prikazujući atraktivnu igru. Na ovaj način niko od igrača se ne može uspavati. Dovoljna je da samo jednog igrača zadesi jedna kazna zbog kartona, samo jedna blaža ili teža povreda, samo jedna utakmica neigranja iz preventivnih razloga i odmah su svi ostali prvotimci u sastavu za utakmicu (18 igrača).
Za one koji misle da je sigurnije da ekipa broji više igrača imam jedno pitanje. Koliko igrača je optimalan broj? Je li trebalo dovesti još jednog, dvojicu, trojicu ili možda čak četvoricu? Po jednog u svaku liniju u ekipi (golmani-odbrana-sredina-napad)? Da li treba dovesti novog napadača koji bi nadoknadio odlazak Ibrahimovića? Nekog iskusnog? Šveđanin je bio iskusan i talentovan igrač, ali njegovo uklapanje u ekipu nije bilo u skladu sa očekivanjima. Osobnost igrača, njegov način razmišljanja, volja da se on uklopi u ekipu i njen stil igre su također stvari koje pored talenta odlučuju o tome da li će dolazak tog igrača predstavljati uspjeh ili neuspjeh."
O gajenju stila totalnog fudbala i slučaju Ibrahimović
U svojoj kolumni Cruyff nije propustio priliku osvrnuti se na to da je sadašnja Barçina igra još jedna od novijih verzija totalnog fudbala, istog onog stila igre čiji je on najveći i najpoznatiji predstavnik bio kao igrač sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ujedno istog stila čiji je glavni zagovarač bio devedestih godina kao trener ekipe, a i kasnije kada su ekipu vodili van Gaal, Rijkaard ili danas Guardiola, ali sada samo u statusu osobe čije se mišljenje u Kataloniji i danas itekako cijeni. Upravo zbog vjernosti tom stilu igre Cruyff nedvosmisleno vjeruje da će Pep Team kao i prethodnih godina svojom atraktivnom igrom i vjerom u svoj stil ponovo ostvariti uspjeh. Poznat kao osoba bez dlake na jeziku, Cruyff je stao u odbranu svog bivšeg igrača Pepa Guardiole kada je u pitanju slučaj Ibrahimović. Iz dijela njegovog teksta jasno se vidi da Cruyff smatra kako je Guardiola donio ispravnu odluku kada je pustio Ibrahimovića da ode iz kluba.
"Bez obzira na to koliko Barça imala igrača, fudbal je kolektivni sport i osobne želje i ambicije moraju biti podređene ciljevima ekipe. Ako golmane ostavimo po strani, svi igrači u polju trebaju biti svjesni jedne stvari: tokom sezone neće uvijek igrati na istom mjestu. To je nemoguće očekivati. Ove godine ćemo vidjeti kako bočni igrači (Alves, Maxwell) igraju u veznom redu ili čak u napadu kao krila. Vidjet ćemo i stopere kako igraju na pozicijama bočnih igrača (Puyol) ili kao defanzivni vezni (Piqué). Za očekivati je da vidimo i vezne igrače kako igraju na bilo kojem od mjesta u veznoj liniji, ili kao napadači (Iniesta). Ubijeđen sam i da ćemo u nekim utakmicama imati prilike vidjeti defanzivne vezne kao ofanzivne vezne (Busquets, Mascherano) ili čak na pozicijama stopera (Busquets).
U ovakvoj ekipi niko nije zamjena nekome drugom, nego su igrači nadopuna jedni drugima, jer svi će od njih prije ili kasnije u manjoj ili većoj mjeri dobivati priliku da započinju utakmice ili uđu s klupe. Prilika za sve igrače da igraju u timu među njima stvara složnost, a sloga je nešto što igrači moraju ugraditi u tim pored svoje kvalitete, ukoliko žele da tim bude uspješan.
Nakon odlaska Ibrahimovića Guardiola može računati na pet napadača (Messi, Villa, Pedro, Bojan i Jeffren). Da li mu je potreban šesti? U tom slučaju onda bi imao trojicu koji ne igraju, što bi značilo da makar jedan od njih mora ostati van ekipe (prvih 18). Ono što je mnogo bitnije od kvantiteta je ravnoteža u ekipi i to ravnoteža kako na terenu tako i u svlačionici. Zašto je potrebno imati tim od 23 ili 24 igrača? Osim što je takav tim skup, u njemu će uvijek biti nekoliko namrštenih igrača koji su svjesni toga da imaju male izglede da dobiju priliku za igru usljed čega intenzitet njihovog rada i moral padaju, što na različite načine negativno utiče na ekipu. Tačno je da ekipu može zadesiti neki crni niz povreda, ali kako ga predvidjeti i šta uraditi ako nesreća zadesi samo jednu liniju u formaciji ekipe? Za koga se onda odlučiti pred početak sezoneda bismo se osjećali sigurnim? Dovesti samo odbrambene igrače? Ili vezne? Ili možda ipak napadače? Nažalost, niko od nas ne može predvidjeti i iskontrolisati povrede igrača i na vrijeme se pobrinuti da na određenim mjestima na terenu angažira nove igrače tako da na tim pozicijama ne dođe do manjka aktivnih igrača.
Ipak, ono što se može iskontrolisati je kako se u javnosti ponašaju menadžeri igrača. Svaki igrač je uvijek odgovoran za ono što izjavljuje njegov menadžer i to na način da mu on lično kaže šta da izjavljuje ili tako što se slaže sa izjavama svog menadžera. U slučajevima kada menadžer igrača širi negativnu energiju ili svoje izjave uperi protiv nekoga u klubu, ja ne bih bio ni trunke tolerantan prema njemu. Ako jednom na taj način otvori usta, onda je vrijeme za rastanak. Već sljedećeg vikenda igrač kojeg taj menadžer predstavlja ne bi se našao u mom sastavu.
Na kraju mogu reći da u Barçi sve ostaje isto. Svejedno je ko igra i na kojoj poziciji, jer je igra ekipe ta koja se ne mijenja. A njoj se veoma teško suprotstaviti. Čak i ako ova Barcelona nekad izgubi, to je prije zbog vlastitih grešaka nego zbog toga što je nadigrana od svog protivnika. U Santanderu odlučujuću ulogu imao je Victor Valdés, jer nije isto da li ekipa na poluvrijeme odlazi s vodstvom od 2-0 ili 2-1, pogotovo na gostujućem terenu. Jer ako vodite samo sa 2-1, stvari mogu postati komplikovane. A već su postale komplikovane za Mourinhov Madrid. Oni odmah od početka moraju da se vade, jer Barça ih je već ostavila iza sebe."
We are strikers who defend, we are defenders who attack, we are speed, we are strength, we are effort, we are precision, we are as one... We are Barça
Blaugrana
Mes Que Un Club
Krupan i sminker je , igra perstrasno ! 
