U Paklu rata (samo za autora)

[UstanikSBII]

Radi bolje preglednosti teme molim Vas da ovdje nista ne komentirate! Za to koristite prvu temu. Ovdje cu staviti sve price kronoloskim redom kako bi svima bilo lakse citati! Hvala svima unaprijed na postivanju pravila!

[Pasha]

Prva priča!
Austrijanac Wolfgan (pravo ime, koje je dobio po slavnom W.A.Mozartu) počinje svoju avanturu. Mladiću biće mi čast da ti kažem koju u svome ratnom putu drago mi je da to zanima još ponekog od današnje mladeži. Iako je već tada Wolfgan bio bolestan pogođen teškom bolešću srca visokim krvnim tlakom te se otežano kretao, odlučno se uspravi u svojoj fotelji ne bili naglasio neki ratnički ponos kojeg je u sebi imao. Kratko mi je ispričao životnu priču. Rođen je 1919. 17. srpnja u Beču njegov otac je bio činovnik Austo-Ugarske monarhije (zanimljivo da je jedna dio svog vremena proveo i u službi na području i BiH) te su imali blagodati tadašnjeg višeg sloja. Završio je klasičnu gimnaziju te ga je otac forsirao na neki inženjerski studiji koji nažalost nikad nije ni upisao. Njemačku okupaciju-pripajanje Njemačkoj njegov otac dočekao je sa odobravanjem smatrajući da je kucnuo čas povratka Njemačke na veliku scenu! On se upravo u tim godinama spremao za studiji koji ga je uskoro čekao. Međutim rat je bio pred vratima i Krenuo je svima dobro poznatog datuma 1.9.1939. Wolfgan je prije malo manje od 2 mjeseca napunio 20 godina i nije ga previše zanimala politika niti događaji u svijetu. Više su ga zanimale žene i lumpovanja do kasno ujutro. Nekoliko puta mi ponavlja da je to bilo zlatno vrijem Beča nesretno prekinuto, aludirajući na svoju mladost. Otac mu je imao dobre veze i uporno je inzistirao da ga makne od rata, iako je i sam bio pobornik Njemačke dominacije u Europi i svijetu! Uspijevao je u tome jer kao bivši uglednik i dobar pozicionirani čovjek u A-U monarhiji imao pregršt veza i utjecajnih prijatelja. No okolnosti u gradu su bile drukčije, stalna propaganda preko novina i svi sredstava informiranja vukla je ljude u rat kao da idu na plažu. Svi su njegovi prijatelji već bili prijavljeni i sa ponosom kretali u po njima “sveti rat“ za Veliku Njemačku! Dario (svoje sam ime izmislio) ti ne možeš ni osjetiti koliko je to bilo ushićenje i čast, vladala je opća euforija. Međutim prvi mjeseci ga nisu privukli, jer ga rat doslovno nije zanimao! No sve se promijenilo vrlo brzo! Božić je bio po njemu nesretne 1939 posljednji koji je proveo sa svojom djevojkom koju nakon toga neće vidjeti! Proslavljao ga je u Beču u krugu svoje obitelji i prijatelja. Bilo je oskudice ali se rat nije toliko osjećao sve je teklo svojim tokom. Jedino je propaganda bila velika, Njemačka je vezivala pobjedu za pobjedom i ushićenje je bilo ogromno. Otac mu je satima prepričavao kako je on i njegova djeca živjeti u puno boljem svijetu a sve zahvaljujući velikoj volji Njemačkog naroda da stvori novu, bolju i pravedniju Europu. Kako smo se tek prevarili Dario moj, jedino što se stvorilo bila je razrušena Europa. Nakratko prekida priču sa kratkom digresijom kako bi se napio vode. Već se pomalo zapuhao i umorio stvarno je bilo vruće tog dana. U oku su mu se nakupile suze i nastavlja priču dalje o svojoj djevojci a najviše ga boli što se ne sjeća njezinoga imena, u sobi čuva tek jednu fotografiju skoro potpuno blijedu ustaje i teško je donosi suza mu već polako kreće niz lice. Da to je bio naš zadnji Božić ona je bila sva u euforiji i prijavila se u sanitarni dio Njemačke vojske. Što iz pustolovine, što jedim djelom zbog redovnih primanja u to vrijem, a njezina porodica ipak nije bila tako bogata kao moja bili su neka srednja radnička klasa. Odgovarao sam je od tog nauma, ali ona je čvrsto odlučila ići. Već poslije nove godine planirala je na dodatnu obuku za medicinsku sestru te odlazak na frontu. Vrijeme je brzo prolazilo svoju djevojku nije vidio punih 4-5 mjeseci po njegovu sjećanju. Trebala je ubrzo stići na dopust u Beč! Čini mu se da je bila u Bavarskoj na obuci ali gdje točno nije se mogao sjetiti. Ipak je moj Dario prošlo puno ljeta od te nesretne 1940. Trebala je negdje krajem svibnja ili početkom lipnja stići nazad kući. Iako smo se putem pošte dopisivali svaki tjedan nekada i po 2-3 puta silno mi je falila kao i ja njoj. Često je naglašavala da me voli ali ipak potrebnija je svojim sunarodnjacima na fronti nego meni u Beču znala je reći ovo činim za naše unuke, za bolje sutra zašto i ti ne kreneš Wolfgane? Nisam imao odgovor nisam ga ni želio dati samome sebi. Gubio sam dane čekajući kada će se pojaviti u Beču! Mi smo tada već bili pokorili okolne zemlje, a Francuska je bila na koljenima čekao se samo dan kada ćemo ući u Pariz i naplatiti svu onu sramotu arogantnim Francuzima i zastrašiti još arogantnije Britance. Moj otac je u te dane bio teško bolestan, ali kao da je živio novu mladost i ta neka luda atmosfera i euforija uhvatila je i mene. Kao da se svaki dan igra finale svjetskog prvenstva u nogometu! Otac je samo čitao novine i bio zaokupljen ratom i preko svojih kanala tražio sve moguće podatke od vremena do broja poginulih i nestalih. Prošla ga je i briga za mene pa me već polako počeo nagovarati da se sam javim u vojsku, pa hajde svi su tvoji prijatelji već tamo ne bi ni tebi škodilo da malo očvrsneš i pomogneš svojoj zemlji! Često mi je nabijao na nos da je to moja dužnost! Bio je čovjek starog kova izrazito poštujući tradiciju naše obitelji koja je imala vojničke korijene i dugo bila u službi prošle monarhije generacijama u nazad. Također bio je i praktični katolik i molio je Boga da samo doživi dan kada će Nijemci ući u Pariz! Bio je bolestan i slab ali po novinskim izvještajima pobjeda je bila na dohvat ruke, čitav svijet nam se divio čak sam se i ja pomalo počeo zanimati i čuditi kako tako uspješno ratujemo protiv jedne tako velike i moćne države. Stigao je i taj dan Pariz je bio naš! Francuska na koljenima, osjetio se neki poseban miris u Beču kao da je cijeli svijet pod našim očima. Otac je iako teško bolestan s ponosom išao u “gradske kafane “ uzdignute glave smatrajući da i on sudjeluje u ovim povijesnim danima. Slavljenička atmosfera je i mene zahvatila sjećam se dobro da sam se te noći napio i ostao budan do kasno u noć. Bilo je prohladno ljetno večer ali grad je brujao od neke neobjašnjive euforije. Dan dva nakon velike pobjede stigla mi je obavijest da je moja djevojka poginula negdje u Francuskoj od granate i to me slomilo. Dok mi ovo priča Wolfganu suze teku niz lice kao i da sada 60ak godina poslije osjeti neki isti bijes koji ga muči. Ubrzo nakon toga otac mu je preminuo i u 10ak dana čitav njegov svijet se srušio naglavačke. Na sprovodu mog oca bilo je dosta Bečkih uglednika koji su govorili sve najbolje o mom ocu kako je zadužio ovu zemlju kao malo koji građanin Beča! Da i ja sam tada poželio da jednog dana moj sprovod bude dostojan to me prelomilo i već sutra krenut će moj ratni put moja najveća životna greška ali i avantura koju će povijest pamtiti. Iako mi se čini da sam pogriješio neke stvari Dario ipak je valjalo preživjeti i iskusiti i zbog toga sam jako ponosan! …. Nastavak slijedi kad ostatke prevedem sa Njemačkog ali evo prvi dio da vidim imali zainteresiranih za ovu životnu priču da se ne mučim “džaba “ … PS možda ipak ima po koja gramatička greškica jer radim u brzini pa imaj te razumijevanja.

[Pasha]

Priča II Wolfgan se sprema za rat!



Da Dario ta nesretna početna godina rata 1939 i veliki dio 1940 bili su za mene prilično nesretne i jako turbulentne! Izgubio sam oca kojeg sam jako volio i poštovao, ljubav mog života položila je život za svoj narod spašavajući nekog ranjenog Nijemca. Zamišljao sam tu sliku u glavi budile su me noćne more, noćima nisam spavao. Pitao sam se zašto, zašto nisi bio uz nju?! Pred očima su mi pucale granate, osjetio sam toplotu metaka koju mi zuje oko lica, oko mene su padali vojnici, i onda, onda bi ugledao nju kako trči kroz blato imao sam osjećao kao da sam doživio pravu njezinu sudbinu, kao da samo to bio ja Dario! …(Ne fali tekst nego jednostavno nakon kraće pauze Wolfgan nastavlja po svome a kroz daljnje priče često se vraća unazad. Nekada i ne povezano na neke prošle dijelove, tako da vas ovo ne iznenađuje u budućnosti, blagi preskoci u radnji i ponovni povratci jer ni sam nisam previše ovo obrađivao, samo u priliku zaokružio u neku cjelinu!) … Moj stariji brat već je aktivan vojnik sa profesionalnim pozivom za vojsku. Bio je smiren na sprovodu ocu nije pustio ni jednu suzu hladno je gledao u daljinu bez trunka emocije u elegantnoj vojnoj uniformi, kao da je čekao zapovijed da krene dalje. Pitao sam ga pa zar ti nije teško brate ovo sve gledati, mene shrvanog od dvostrukog gubitka, majku koja suze roni i ne progovara riječ već samo tiho moli za dušu našeg oca. Pogledao me ozbiljno i pita zar misliš da bi ocu bilo draža moja smrt? Nisam razumio što me pita, što mi želi reći? Wolfgan se ponovo ispravlja pokušavajući napuhati prsa kako bi mi što vjernije dokazao pozu kako je njegov brat ponosno stajao. Ponovih mu pitanje, što si želio s tim reći?Odgovori mi vrlo oštro i hladno, brate tvoj život nema smisla, jednako kao što ni tvoja smrt nema smisla ti ne živiš ovaj povijesni trenutak otac bi se jako razočarao u tebe! Zašto upitah ga još više zbunjen? Pa zar ne vidiš da svi oko tebe žrtvuju živote, zdravlje, imovinu, svoju sreću za nešto što će trajati tisućama godina iza nas! Zar nisi svjestan da je tvoja djevojka položila život sa stotinama mladića i djevojaka pred vratima Pariza? Zar ne vidiš što je otac želio … ma ti si običan slijepac pored vlastitih očiju! Gledam u Wolfgana dok ovo govori već mu se skupilo kao da će briznuti svako malo u plač guta sve veće knedle sve teže govori ali ipak nastavlja. Tvoj smrt, ništa dobro neće donijeti ovom narodu, ovoj državi, jer ti možeš umrijeti samo kao potrošena biološka jedinka nikako kao častan čovjek! Jako su me pogodile njegove riječi. On je također bio čovjek starog kova, profesionalni vojnik, očeva perjanica, uzor među nas petero braće. Sve sam njegove riječi iste večeri zapisao na papir i pročitao ih tisuću puta pročitam ih i sad nekad iako mog brata nema već 40 godina Dario! To jedino čega se dobro sjećam iz tih godina a sve ostale teške misli nastojao sam potisnuti pa sam tako s godinama zaboravio ime i svoje prve ljubavi, to si nikad oprostiti neću dok god sam živ! Nikad Dario!

Te me noći slomila ta misao, zamišljao sam djevojku i oca što žele od mene i čvrsto odlučio idem u rat, ako niša barem se na Nebu neću postidjeti svojih prijatelja, rodbine i davnih predaka. Prijavljujem se odmah sutradan u zgradu bivše porezne uprave. Stigao sam prilično rano oko 7:30 a već je bio veliki red svi su hrlili sa nekim čudnim ponosom energijom u rat kao da idemo na obični izlet. Moram priznati da sam ipak osjećao neki čudan strah u sebi kao neizvjesnost sličnu onoj kad profesor u školi čita ocjene, a znaš Dario da se nisi baš iskazao. Slatko se nasmija Wolfgan kao da ponovo sve proživljava sa mnom, kao da mu je baš drago što to netko sluša sa velikom pažnjom i pomno bilježi svaku njegovu riječ. Zadužio sam opremu i dobio upute kad i gdje idem, na dodatnu obuku. Šećući se uniformom po gradu osjetio sam veliku snagu u sebi, jako se ispravio napuhao kao neki puran stupao snažno ima sam osjećaj da se čitava zemlja ispod mene trese. Kao da sam odmah zadobio neko posebno poštovanje, kao da sam obuka super odijelo sa čarobnim moćima! Brat Hans (najstariji brat ranije spominjan u tekstu) sredio mi je da obuku izvršim u okolici Beča pošto je majka bila prilično loše, a on je kao satnik Njemačke vojske imao prilično puno obaveza i već se polako spremao za krvavi pohod na istok. Moram reći da se u vojsci iskazao i obuku prolazio sa odličnim rezultatima i uvijek bio u samom vrhu. Sve to mi je uz bratov pedigre donijelo vrlo brzo dočasnički čin vodnika! Moram reći i to da sam već te 1940 uočio znakove terora prema Židovima ali promidžaba je činila svoje i nisam osjećao ni najmanju trunku grižnje savjesti zbog toga, niti sam uopće pomišljao da trebam nešto učiniti. Vojska je od mene učinila pravi stroj, bio sam što bi vi mladi danas rekli terminator kroz smijeh priča Wolfgan. Odlučno mi pokazuje svoje slike i moram reći da se na njima doima zbilja spremno i prilično korpulentno i veliko kao odličan vojnik! Sve je teklo odlično majka se opravljala a ja sam dobiva sve veće samopouzdanje! Upravo je bila prošla zima 1941 i bio sam upućen sa tisućama vojnika u Mađarsku samo smo čekali kada će početi rat sa mrskim komunistima! Moj ih je brat posebno prezirao, a da ti iskreno kažem i danas mrzim Ruse najradije bi ih ponovo zapalio dobacuje Wolfgan u nekoj svojoj polu šali. Bio sam kao gladan pas jedva čekao svoj prvi obrok, a brat mi je odao tajnu, uskoro sve počinje, uskoro krećemo u bitku svih bitaka, idemo jednom za sva vremena srušiti to carstvo zla, taj prokleti, odvrati komunizam! Vrijeme samo što nije stiglo čeka se posljednji znak!

[Pasha]

Priča III Rat kreće


Dario moram ti reći da bi mi bila čast da kod naš ostaneš čitav odmor (tad oko 20 dana sa vikendima i praznicima ) ima osjećaj da me život napušta a zbilja bi s tobom želio dovršiti ovu avanturu. Savjetovao sam se s doktorom i nema ništa čak sam Silvani (kćerka od Wolfgana ime izmišljeno) rekao da nam svaku večer pripremi radnu sobu i dobro rashladi kako bi mogli nastaviti na ovome raditi puno bi mi značilo ako bi pristao. Moram priznati za mene je ovo bio šok ali naravno objeručke sam prihvatio ponudu! Gdje smo stali Dario odavno nismo ni pričali na ovu tematiku? Spominjali ste mi zadnji put obuku i odlazak prema Mađarskoj. Da, da zima je prošla bila je prilično surova ali već oko 10 ožujka smo se zaputili ka Mađarskoj. Vlakovi puni vojnika ali ipak u manjim grupicama premještaju se lagano kroz pokorene zemlje, te one saveznice poput Mađarske. Bili smo raspoređeni sa artiljerijom na krajnjem SI oko grada Miskolac. (kasnijim uvidom i poznavanjem ove tematike zaključio sam da bi se moglo raditi o tome mjestu iako bi ga Wolfgan samo nejasno promrmljao!) Pripreme od 10 dana normalno su tekle dizala se sprema, ali bez ikakvih vježbi gađanja ili bilo kakvog podizanja nepotrebne buke i privlačenja pozornosti! Mađari su u nas gledali s divljenjem kao da su, barem se meni tako čini bili ponosni na nas! Kontakti sa lokalnim stanovništvom odlični, naši su liječnici primali domaće ljude, veterinari pregledavali stoku sve kako bi imali što mirniju i sigurniju bazu. Naš glavni oficir, ne mogu se sjetiti što je bio po činu, bio je iz Pruske!

Ponašao se krajnje disciplinirano i nikome nije dozvoljavao ni trunku popusta. Da baš se doima poput starog Pruskog generala, poput nekog junaka. Jedne noći nekoliko vojnika je izazvalo tuču u kojoj je jedan lokalni seljak bio teže ranjen nožem. Oficir se toliko razbjesnio sutradan optuživši 4 vojnika da sramote uniformu i narušavaju spremnost čitave vojske a bilo nas je negdje oko 2 000 do 2 500 tu smješteno! ( To bi odgovaralo nekom sastavu pukovnije, pa po njegovom opisu mogu zaključiti da ih je možda kao časnik vodio neki Pukovnik ili čak netko veći ako se radilo o središtu neke operativne zone) Vojnici su izvedeni poslati u grad sa još 100 vojnika kao pratnju gdje su ih po pričama drugih vojnika dobili 10 udaraca bičem na glavnom trgu (pitanje je da li je to bilo u nekom većem gradu ili naseljenom mjestu) ja sam samo vidio vojnike kad su goli do pasa sa krvavim ranama stajali vani mirno gotovo čitava dan bez vode i hrane. Nadređeni su nas sve postrojili i zaprijetili da pijanstva, izazivanja nereda neće trpjeti jer mi smo došli u rat a ne ponašati se kao kakve nespremne budale! Svi koji ovo budu kršili mogu se naći ovoga časa pred vojnim sudom!

Približavao se travanja mislim da je bilo oko 22.3. kad smo dobili zapovijed o hitnom povlačenju prema Egeru, Budimpešti i dalje u nepoznatom pravcu. Što ti se tada motalo po glavi Wolfgane jesi bio sretan što ne ideš u rat? Ne Dario, bio sam bijesan kao planinski vuk, što ne idemo na Rusiju? Tolike pripreme uzalud i sad nas vraćate kući. Svi su bili razočarani, međutim kada smo sjeli za vlak i bili nadomak Budimpešte kroz vagone se širila priča da nas je Jugoslavija izdala. Što ti usrani slaveni nikada se ne drže svoje riječi. (Ovdje je Wolfgan malo mašio datume pošto je Jugoslavija sklopila savezništvo sa Njemačkom 25.3. a puč je bio izveden 27.3. ali nebitno nisam mu želio remetiti priču a nije mi toliko ni bitno bilo ali da znate za buduće datume da ih uzimate sa rezervom!) Kakav je samo bijes vladao među vojnicima i ogromno razočaranje a za sve je bila kriva ta prokleta seljačka državica na jugu kako se usuđuju nama moćnoj Njemačkoj zabiti nož u leđa. Znao sam već od priča od oca koji je služio u A-U monarhiji da se radi o ratarskoj zemlji prilično zaostaloj i dosta izmiješanoj različitim naciljam, kulturama i vjerama! Početkom travnja već je sve bilo spremno raspoređene su bile ogromne snage oko Jugoslavije. Nekoliko večerju prije samog napada, svi koji su poznavali koliko toliko stanje u Jugoslaviji pozvani su na razgovor da dobiju dodatne upute što i kako da prenose ostalim vojnicima radi bolje psihološke pripreme za skori početak rata. Znao sam iz očevih priča da se radi o zaostalom kraju , sa velikim brojem nepismenih stanovnika, to je bila prava poljoprivredna zemlja. Dobili smo upute da će velika većina zemlje zapadno od rijeke Drice (misli na rijeku Drinu) pružati slab otpor ili gotovo beznačajan jer je naseljen protusrpskim stanovništvom. Znao sam iz novina i očevih priča da su Hrvati, Slovenci, Muslimani velikom većinom protiv srpske hegemonije u državi pa u ostalom sami su ubili svog kralja diktatora tamo negdje u Francuskoj još 1933/34 nisam siguran Dario. Mi se nikada do tada nismo sretali sa Muslimanima i njihovim običajima. Zapovjedništvu je bilo u interesu što bezbolni rat i što bolje prihvaćanje od lokalnog stanovništva pa smo dobivali posebne upute što i kako moramo postupati. Nismo željeli za to područje vezivati puno ljudi kako bi što prije mogli nastaviti započeti plan na istoku!

Moja postrojba se kretala nekako uz Dunav prema Jugu. A onda smo se naglo odvojili prema zapadu i stigli dobro se sjećam do mađarske rijeke Dravee (Drava) kako su je oni nazivali. Bez problema prelazimo rijeku i ulazimo u nepregledne ravnice gdje počinju moja prva borbena iskustva!

[Pasha]

Priča IV Prva ratna iskustva


Prelaskom Drave naš odred je dobio zadataka kretanja koridorom kodnog imena “Plava linija“! (Pogledom na kartu koju je Wolfgan ima kod sebe kao niži dočasnik vidi se smjer kretanja Osijek-Vinkovci-Tuzla- Sarajevo sa nizom zadataka i kontrolnih točaka poput mostova, željeznički stanica, pruga itd. koje treba čim prije osigurati od mogućeg uništenja!) Od nadređenih smo dobili isključivu jasne upute da ne ulazimo u bespotrebne sukobe sa lokalnim stanovništvom i izbjegavamo upotrebu sile prema istome samo u krajnjoj mjeri samoobrane! Put do Osijeka vrlo brzo smo prelazi, lokalni ljudi su brzo preuzimali vlast i gotov da ništa osim sitnog puškaranja grupa mojih ljudi nije doživjela. Kroz nekoliko dana stižemo do rijeke, inženjerci osiguravaju most koji je dobrim djelom uništen. Kroz taj ravničarski dio sjeverne Jugoslavije danas Hrvatske Dario nismo imali većih problema. Čak štoviše dočekivani smo vrlo dobro narod je u nama vidio oslobođenje od Srpskog terora, a uskoro su se spremali da preuzmu vlast i uspostave svoju državu te čvrsto stanu na svoju stranu. Prelaskom te veće rijeke (sigurno se radi o Savi) već postaje brdovitija zemlja kao i drukčiji ugođaj pomalo tmurni. Ni ravničarski dio nije bio Bog zna što ali opet ljudi su imali koliko toliko pristojna imanja. Bosna je bila tmurna cestovna komunikacija gotovo da i nije postojala, urbanih mjesta nije bilo ni za lijeka bila je to zbilja tmurna zemlja. Počela je jaka kiša blato na sve strane odroni loše ceste Bože sačuvaj kako je bilo teško. Na domak nekog većeg grada (vjerojatno Tuzle) nailazimo na selo koje je u potpunosti spaljeno nekoliko ženskih leševa na podu leži. Grkljani su im presječeni na središtu mjesta 4/5 seljaka doslovno izmasakrirani do neprepoznatljivosti. Kod bunara sam vidio tijelo jednog dječaka mrtvog, a pored njega djevojčica vjerojatno njegova sestra sa teškim ranama. Naš liječnik je odmah zbrinuo nekoliko ranjenih te su im pojedini vojnici dali nekoliko konzervi da jedu. Djeca ih nisu ni znala otvoriti. Noć je padala ta mi se scena urezala u pamćenje, mi smo se odlučili tu utaboriti i čekati jutro pošto smo imali dojavu da su ispred nas dijelovi kraljevske vojske. U razgovoru sa mještanima doznajem da su to učinili pripadnici kraljevske vojske kao osvetu za dezerterstva Muslimana i Hrvata iz vojske te izdaju kraljevske vojske. Pojedinci traže od nas oružje za zaštitu, neki nam se čak odmah žele priključiti jer se ne osjećaju sigurni. Zapovjednik odbija takvu soluciju, te im jedan vojnik iz Osijeka inače domaći Nijemac, govori da će sutra doći vlasti njihove države i pobrinuti se za njih.

Stanovnici su u panici i žele nastaviti dalje sa vojsku, nažalost to im nije bilo moguće ispuniti. Ujutro se čuje puškaranje naše snage su ubile nekoliko izgubljenih kraljevskih vojnika između 4-8 ne zna točno Dario. Trojica vojnika su zarobljena i privedena na ispitivanje u jednu kuću u selu! Bilo je oko 8 sati ujutro spremali smo se na polazak. U međuvremenu ispred te kuće se okupilo oko 100 mještana iz sela i okolice tražeći linč zarobljenih vojnika koji su koliko znam bili Srbi. Zapovjednik odbija bilo što poduzeti i traži od mene kao njegovog podređenog da osiguram kuću sa 20ak ljudi što sam i učinio. Nažalost stanje se nije smirilo. Dobivamo zapovijed da pričekamo do nekih 14-15h dolazak pomoći jer oko Tuzle je veći broj kraljevskih jedinica. Oko 12 sati u selo stiže nekoliko Muslimana i Hrvata te od zapovjednika traže izručenje spomenutih zarobljenika. Imali su neke papire te u vidu smirivanja situacije zapovjednik iste odlučuje predati hrvatskim vlastima koji ih puštaju dobrim djelom svjetini na milost i nemilost. Udarci, pljuvanja teško padaju zarobljenicima. Neki mještani tvrde da su oni noć prije počinili zločine, što i ostatak zakuhale mase prihvaća. Jedan vojnik već mrtva leži na podu dok ga masa udara svim i svačim. Upitam zapovjednika da li da nešto poduzmemo, on odlučno odgovara ne nije to naš problem u ovoj zemlji i onako imamo dosta neprijatelja ove ne zahtjeva naše uplitanje! Bio sam malo začuđen ali ipak odmaknuo sam se i spremao na polazak. Druga dva vojnika su također ubijena ali na koju način zbilja ne znam. Prije polaska stiže grupica hrvatskih vojnika na jednom autu oko 10ak ljudi. Za razliku od ovih civilnih upravitelja svi su u uniformama te na autu imaju između 30-40 pušaka njemačkih koje su vjerojatno dobili na korištenje od našeg zapovjedništava u Osijeku! Jedan se vojnik penje na auto i čita neki proglas narod oduševljeno klinca i u velikoj masi kreće ka autu. Uzimaju oružje i organiziraju straže, na licima im se vidi zadovoljstvo i neka mirnoća. Sa odobravanjem pozdravljaju njemačke vojnike koji već polaka napuštaju selo te nas pozdravljaju sa osmjehom na licu. Žene nude neku vrstu krha, vodu i vino sve prolazi u najboljem redu.

Put ka Tuzli je težak. Nepregledno raslinje, šume, blato loše ceste bez ikakvih oznaka te vrlo malo stanovništva koje se skriva po obližnjim planinama. Dobar dio puta morali smo prelaziti hodajući. U jednom usjeku na nas puca nekih 20ak ljudi odgovaramo snažno i vrlo brzo smo ih natjerali u bijeg, imali smo 2 mrtva vojnika i 3 ranjenih što u vojnicima izaziva nemir ali kao da sam već otvrdnuo na to nakon onih strahota u selu! Oko grada(Tuzle vjerojatno) dobivamo zadaću osigurati zapadni ulazak u grad,i tu provodimo noć. U sami grad na ulazimo već odmah ujutro krećemo prema centru te brdovito-planinske regije Bosne, krećemo za Sarajevo. Na put nam se pridružuje i jedan dvojica činovnika hrvatske vlasi koji bi trebali biti naši vodiči! Jedan od njih je Mustafa koji odlično poznaje njemački jezik! Put za Sarajevo prilično težak krenuli smo rano oko 6-7h ujutro na dovršenje posla u ovoj regiji!

[Pasha]

Priča V ulazak u Sarajevo.

Stižemo do Sarajevo uz manja puškaranja bez ozbiljnih borbi ulazimo u veći grad po mojoj procjeni tu živi oko 50-100 000 ljudi. Mogu reći da je to jedini dašak civilizacije koji sam vidio na putu u ovoj brdovitoj regiji Bosni. Narod stoji uz ulice u većem broju mirno promatra naš ulazak uz mahanje. Dobili smo zadatak pomoći domaćim vlastima u što bržoj uspostavi vlasti i smirivanju područja kako bi čim prije mogli krenuti na Rusiju. Zapovjedi glasi da se isključivo pridonosi stabilizaciji situacije koja nam ide u prilog kako bi mogli veći dio snaga čim prije uputiti dalje. Djeca trče za kamionima, tenkovima, grad se doima kao neko veće mjesto u islamskom svijetu iako ima obilježja zapadne kulture koja se ogleda prije svega u zgradama A-U monarhije. U izvještaju koji dobivamo saznajem da su stanovnici prilično loše obrazovani velika većina stanovništva u čitavoj regiji gotovo da ne zna pisati a rijetki su koji poznaju neke strane jezike. Narod se doima dobroćudan ali prilično nepovjerljiv. Konzervativizam je na svakom koraku žene nose tradicionalne nošnje i ništa osim očiju im se ne vidi rijetke ne nose veo oko glave. Muškarci na glavama također nose kape većinom jarko crvenih boja. Tu smo stacionira i domaći ljudi brzo uspostavljaju vlast skidaju stare simbole, postavljaju nove sve teče vrlo glatko. U izvještaju komande dobivamo zadatak da se tu uspostavi centra za operativnu zonu Bosnu! Također u kompliciranim odnosima naroda na tom području dobivamo dodatne upute koje glase, katolici koliko shvaćam Hrvati i Muslimani isto djelom Hrvati će prihvatiti novu vlast puno lakše nego pravoslavci odnosno Srbi. Stanje po tom pitanju je prilično konfuzno ali na ruku nam ide netrpeljivost tih grupa, naročito zločini kraljevske vojske te različitih srpskih formacija. Sredinom travnja brat šaljem pismo u Beč, tada je bio na dopustu u posjetu majci. (Wolfgan pokazuje pismo) Vidiš napisao sam mu sljedeće:

“Prvi vojni zadaci nisu nam teško pali, rat smo brzo zaključili, sad pomažemo uspostaviti kontrolu novoj hrvatskoj državi kako bi čim prije mogli nastaviti dalje i osigurati južnu krilo. Hrana i ljudi ovdje su odlični te nas prihvaćaju bez većih problema, na ruku nam ide i nepopularnost prošlog režima, pa ljudi doslovno hrle da se prijave u vojsku. Nove vlasti nam ustupaj sve što nam je potrebno, dok mi izbjegavamo uplitanje u njihove civilne poslove. Po tom pitanju stanje ovdje je prilično složeno i svaki naš potez komanda više puta promotri kako ne bi doveo do eskalacije sukoba. Trenutno se kao glavni neprijatelji ističu srpski pobunjenici koji su kontrolirali bivši režim i ne žele prihvatiti novonastalu situaciju. Koliko znam vrlo malo borbi je bilo u zapadnim krajevima Jugoslavije, dok je stanje na istoku teže, ali ja se nalazim u relativno mirnom području pa slobodno reci majci da se ne brine. Trenutno boravim u Sarajevu gdje je i naš otac služio, vjerujem da bi bio ponosa na mene što ponovo netko od nas korača ovim gradom. Kakvo je stanje s majkom? Jedino što mi ovdje fali su nedostatak zabave ljudi su previše zatvoreni u svoj krug, a prilazak ženama ovdje je težak, a za sobom može vezati razne implikacije pa su svi vojnici na to upozoreni! Gradić je lijep ali u njemu ne funkcioniraju nikakve javne službe te radimo na brzom uspostavljanu istih. Vjerojatno ovdje ostajem još nekih 10ak dana zavisno od razvoja situacije. Koliko znam stanje u istočnim dijelovima Bosne je malo složenije, ali naša vojska brz uspostavlja kontrolu. Kako si ti, gdje se nadaš da ideš nakon dopusta? Moram ti još reći da je ova zemlja posljednji dašak divlje Europe prilično surova kao da je zapela u srednjem vijeku, voli bih da mogu s ocem razmijeniti riječ o njegovim iskustvima, ali vjerujem da se nije puno promijenila. Na selu imaš osjećaj kao da još vladaju feudalni načini ustroja života, vjerski poglavari imaju veliku moć i narod ih gotovo bez pogovorno sluša čak više nego civilne vlasti. Na našu sreću oni su velikom većinom na našoj strani, ovo je zbilja zemlja ponosnih i časnih ljudi! Ne vjerujem da ćemo imati većih problema, ali ipak se nadam da neću ovdje dugo ostati. Nadam se da si mi dobro brate i da se uskoro vidimo, puno mi pozdravi majku, vaš Wolfgan!“

Idućih dana vlast se brzo uspostavlja i u samom gradu nema ispada, te sporadični na važnim cestovnim komunikacijama prema sjeveru, odnosno jugu ove regije. Iako smo imali informacije da mrski komunisti djeluju i u ovoj zemlji od našeg ulaska kao da im se izgubio svaki trag. Kraljevska vojska se brzo raspala a Hrvati mahom prelaze u novo osnovanu hrvatsku vojsku, pojedinci se priključuju i njemačkim snagama na nagovor lokalnih Nijemaca. Domaći Nijemci mi objašnjavaju situaciju u gradu te razjašnjavaju razlike između stanovništva koje iskreno ne mogu uočiti, osim Muslimana jer imaju drukčiju nošnju za razliku od katolika. Iskreno i ne trudim se previše tek onoliko koliko mi je potrebno da razlučim prijatelje od neprijatelja. Uskoro krećemo u uspostavu kontrole nad čitavom zemljom i pomoć u uspostavi nove vlasti. Za koji dan moj boravak u ovoj krajnje ljepoj ali surovoj zemlji će završiti!

[Pasha]

VI. Uspostava vlasti

Po ulasku u Sarajevo i preuzimanju vlasti dobivamo upute da pomognemo što bržu uspostavu vlasti naročito u većim sredinama te na važnim prometnim komunikacijama. Sa napadom na Rusiju neće se žuriti te se moj boravak u Bosni produžava. Polako upoznajem grad i dobivam zadaću da sa par lokalnih Muslimana pomognem u formiraju mjesta za novačenje ljudi. Mogu reći da su me se domaći ljudi prilično dojmili, ali su dosta nepovjerljivi te veliko većinom priprosti ljudi bez velikog obrazovanja. Pošto je u Sarajevu islam većinska religija i vlada još neki privid “plemićkih odnosa“ (takav je njegov opis iako ne znam ovdje na što točno misli, možda na ustroj u društvu ). Vlasti hrvatske države imaju odlične odnose sa vjerskim vođama pa to pridonosi brzoj uspostavi kontrole nad gradom. Ljudima odgovora ozračje sigurnosti na javnim zgradama se vijore naše zastave kao i zastave nove hrvatske države. Grad pomalo djeluje zbunjeno ali ipak odlično funkcionira bez većih problema. Nekoliko noći provodim u šetnjama ulice su uske, ponekad i prašnjave, ali ipak odišu nekim posebnim duhom. Imate osjećaj kao da ste u davno zaboravljenom djelu Osmanskog carstva. Do tada nisam imao priliku susret se sa islamskom tradicijom i kulturom. Prvoga dana novačenja, (po karti koju mi pokazuje to bi danas bilo negdje oko područja stadiona Grbavica!) bio je veliki odaziv ljudi većim što zbog straha od srpskih odmetnika u istočnoj Bosni, što iz domoljubnih razloga. Hrvatska vojska je samo na našem mjestu u je upisano 631 dobrovoljac kojeg je o svom trošku odlučila opremiti komanda njemačke vojske koliko mi je poznato tog se dana regrutiralo preko 3 000 vojnika na širem području grada Sarajeva. Negdje pred kraj travnja čini mi se da je bio 22-23 datum, dobivamo informacije da grupe srpskih pobunjenika i navodnih komunista namjerno pale sela i ubijaju ljude u istočnoj Bosni kako bi izazvali nemire. Moram priznati da se meni osobno činilo da komunista na području Sarajeva uopće nama! Kao svoj argumente navodio sam priličnu konzervativnost naroda na tom području nesklona naglim promjenama! Isto tako dobar dio seoskih zajednica i dalje je funkcionirao u vidu nekog polu feudalnog odnosa, te im je komunizam kao ideja bio stran i neprihvatljiv! Dobivamo upute da krenemo prema manjem selu SI od Sarajeva zvanom Vučina! (Vuk ili Vučina u prijevodu na hrvatski kako on kaže, ali koliko iščitavam iz karte to bi odgovaralo mjestu Vučja Luka a ne Vuk ili Vučina) Dobili smo zadatak osiguranja šireg područja operativne zone Sarajevo u krugu od nekih 30-40km kako bi se život u samom gradu odvijao koliko toliko normalno! U misiju kreće oko 200 njemačkih vojnika i oko 800 pripadnika hrvatskih snaga mahom domaćih ljudi. Putem nas zaustavljaju često lokalni seljani koje traže oružje i zaštitu na što ih komanda upućuje da se jave nadležnim organima u Sarajevu kako bi pomogli u osiguranju pojedinih sela, te da vojska nije u mogućnosti čuvati svaki zaseoka. Nama na ruku idu nemiri koje rade srpski pobunjenici i navodni komunisti jer se domaće stanovništvo mahom za zaštitu obraća novim hrvatskim vlastima ili direktno Nijemcima. To kod domaćih ljudi stvara novu dozu povjerenja a odbojnost prema pobunjenicima što svakako pridonosi našem položaju u Bosni!


Od Sarajeva smo nekih 40km u smjeru SI dolazimo do manjeg naselja gdje su domaći ljudi na čelu sa nekim Ibrahimom zarobili 20ak pobunjenika a nekolicinu ubili u izravnim obračunima. Vlasti odlično koriste njegov primjer kao pokazatelj da rade na zaštiti stanovništva jer su prethodno oružjem opremili oko 30ak njegovih ljudi i rasporedili ih na čuvanje sela. Sastanku traje u jednoj kući, na njemu učestvuje spomenuti Ibrahim, jedna hrvatski časnik te predstavnik njemačkih snaga koliko se sjećam narednik Hans! (nije sigurna u njegovo ime) Izlaze nakon 45 min iz kuće te daju zapovijed da se 20ak pobunjenika strijelja, a po dogovoru njihovo oružje ostaje lokalnoj vojsci. Pošto je noć padala zarobljenici su utamničeni u jednu kuću i postavljene su straže. Oko 3:30 čuju se pucnjevi, napadnuti smo! Znam da sam brzo zgrabi pušku i izletio van. Vani na podu leži već jedan pripadnik hrvatskih snaga u kutu vidim i ranjenog njemačkog vojnika. Pucam bez razmišljanja u pravcu šume iz koje dolazi paljba po nama. Pobunjenici bježe kreće potjera za njima, pa rekao bih nekih 500 ljudi među kojima sam i ja. Unakrsna izmjena vatre na jakoj mjesečini zujanje metaka kroz gustu šumu i detonacije granta kao da sam se probudio u nekom snu. Mjesečina je zbilja jaka iako je šuma bila prilično gusta moglo se dobro vidjeti za to doba noći! Ispred sebe vidim čovjeka na nekih 40-50 te skupa sa svojom 2 kolega pucamo u njegovu smjeru! On pada na mjestu, razmjenjuju se pucnjevi s obje strane ušli smo u šumu do nekih 300-400 metara kako bi natjerali pobunjenike u bijeg. Dalje ne idemo zbog mogućnosti da upadnemo u klopku a i teren je težak i nije nam poznat! Borbe su trajale sat i 30 minuta. Dolazim do čovjeka prema kojem sam pucao prije nekih 20ak minuta, nepomičan mrtva leži na tlu u lokvi krvi! Kasnih sam se godina pitao d ali je to moje prvo ubojstvo ljudskog bića? Ta me misao dugo progonila nakon rata, ali u ratu jednostavno Dario nemaš kad da razmišljaš, ako ti ne ubiješ njega on tebe sigurno hoće! Takva je vražja igra moj Dario! U selo se vraćamo oko 5h već se prve zrake sunca probijaju do nas. Ibrahimove jedince su već po odbijanju napada skupa sa ostatkom hrvatskih snaga ubile sve zarobljenike. Mi smo imali gubitke od 5 hrvatski mrtvih vojnika i 3 ranjenih te 2 ranjena njemačka vojnika! U šumi je poginulo 9 ustanika a 3 su bila ranjena te odmah na licu mjesta likvidirana! Pred nama je bio još jedna naporan dan koji nije dobro počeo!

[Pasha]

VII. Svibanjski dani
Upravom sam se početkom mjeseca svibnja osjećao najbolje, ljeto je u planinskoj Bosni kucalo na vrata a koliko se sjećam sinjega je bilo samo na visokim planinama oko grada i u neposrednoj okolici. Dobivamo zapovijed da idem sa odredom od nekih 300ak vojnika na transport oružja na relaciji Sarajevo-Mostar –Dubrovnik (nije siguran za sva mjesta koja su morali obići ali siguran je da im je Dubrovnik bio posljednja točka!). Idemo vlakom koji je navodno baš prije koju godinu moderniziran. Zbog velikih nemira u istočnoj Bosni (iako su mjesta na karti koja ona pokazuje u području istočne Hercegovine!) naseljene pretežito prosrpskim stanovništvom koje uporno odbija priznati novu vlast naređene je da se jug hrvatske države mora stabilizirati čim prije! Svi važni objekti i željezničke stanice uz prugu su osigurani. Negdje oko 10. svibnja oko 6 sati idemo prema željezničkoj stanici u Sarajevu! Vani je prilično mrzlo i hladno, grad još spava! Krećemo se u 3 grupe sa oko 300 ljudi svi mahom njemački vojnici. Na stanici nas čeka Mustafa naša veza i prevodilac sa nekih 20 ljudi. On je zadužen za raspodjelu oružja hrvatskim vojnicima po potrebi! Po mojoj procjeni utovarili smo oko 5 000 pušaka sa pratećom municijom različitih kalibara, te nešto topova manjeg kalibra tzv. brdsko-planinskih negdje oko 20 komada. Vlak kreće vojnici se raspoređuju, pratimo sve od krovova do prozora zbog mogućeg napada na pošiljku. Iako su domaći tvrdili da je pruga renovirana, vožnja je izuzetno spora i zahtjevna. Da nije ratno stanje bilo bi odlično za uživanje u prirodi i čistom zraku. Oko nas je sve puno zelenila šume, nažalost trenutno je rat i sve navedeno samo otežava situaciju i olakšava mogući napad. Mustafa upravo objašnjava da ulazimo u regiju Hum, sunce jako prži a domaćini kažu da je to ništa kako zna biti te dobacuju na svom jeziku neke pošalice i smiju se. Zbilja je nezgodno u punoj opremi na bilo putovati u tako sparnom danu ali sam se u Rusiji često znao prisjetiti tog dana i reći da mi je sad do Huma barem na minutu (kroz smijeh priča Wolfgan). Tada Dario nije bilo klime u Bosni je i električna energija bila svjetsko čudu kao i dosta toga što je meni u Beču bila normalan rutina.


Stižemo u centar te regije Most (kako on kaže, iako se sigurno radi o Mostaru). Gradić je fin sličan Sarajevu doima se kao mjesto od nekih 10 000 duša. Ali nakon Bosne ovo je pakao na Zemlji! Velike temperature, gotovo nikakvo raslinje pa dole ne postoji 10 drveća preko 2 metra! Istovar je jako težak pomaže nekih 50ak talijanskih vojnika bilo je oko podneva, jaka vrućina i nimalo laki zadaci. Talijani i domaći stanovnici su gotovo kao crnci preplanuli od jakog sunca u ovoj regiji. Kratko jedemo i odmara nastavljamo dalje kako ne bi upali u noć! Pratim ljude uz prugu neumorno rade u polju, bez imalo pogovora obrađuju različite kulture. Pomislio sam u sebi ako ovaj narod i nije arijevske krvi zaslužuje svako poštovanje! Jer ko preživljava u ovako oskudnim uvjetima zbilja je jak a ljudi se tako i doimaju jačima nego u Bosni, možda me ipak na sve to nagnalo zbilja jako Sunce! Stižemo u Dubrovnik za taj sam grad i prije čuo i bio je jedan od rijetkih u ovoj državi o kojem sam dosta toga znao. Nismo imali puno vremena, čak se i ne sjećam što smo dolje radili koliko me očarala njegova ljepota! Znaš Dario žao mi je što ga nikada kasnije nisam imao priliku ponovo vidjeti i detaljnije poručiti! Tek pogledati par tv emisija i dokumentaraca, a kako me zdravlje služi čini mi se da su ga moje oči samo jednom vidjele! Vidio sam dosta toga po Europi ali tu istinsku ljepotu nikad više nisam sreo! Možda što sam bio mlad i što sam se kasnije nagledao previše krvi, možda je to ostalo nešto najljepše iz mog tadašnjeg života. Ogromne kule, i zidine gradska vreva, imao sam osjećaj da će svako malo na zidine istrčati strijelci a gradska vrata zatvoriti vitezovi! Nešto predivno zbilja. Odmah se vraćamo za Most u kasno predvečerje i bivamo smješteni u vojnoj spavaonici. Moram ti reći da sam zaspao kao mrtva, tek će vrijeme pokazati da su ovo bili zadnji mirni dani uskoro će krenuti masovan krvoprolića sa svih strana Europa tek čeka vrhunac rata!

[Pasha]

VIII. Krvavi dani!
Svanuo je vruć dan u Mostu (Mostaru, Wolfgan često promrmlja nešto između Mosta i Mostura) sunce Dario dole kod vas neumorno prži. Očekivali smo povratak za Sarajevo, ali stanje u regiji Hum se komplicira i dolazi do usijana! Lokalne snage Muslimana i Hrvata vrše osvete nad srpskim civilima slično kako su ovi njih maltretirali za vrijem prošlog režima. U okolici Mostara na prvom većem uzvišenju u smjeru zapada uhićeno je 5 ljudi koji su bili naoružani, starosti između 25-35 godina. Za njima je bila raspisana potjera jer su prokazani ako komunistička ćelija koja djeluje u regiju Hum. Potjera je zbilja bila teška ja takvo što nisam doživio do tada u životu. Sitno neprohodno raslinje, sa puno bodlja po sebi (inča hercegovačka drača) koje probija i para odjeću na svakom koraku samo sivilo i kamen, imaš osjećaj Dario da pod svom tom silnom opremom sve vrije. Pojedini vojnici iako dobro obučeni ne mogu pratiti tempo i užasnu vrućinu koja izbija i iz zemlje i prži sa neba. Oko 14-15h smo ih sustigli! U borbama dvojica bivaju ranjena a ostali se predaju, mi nismo imami nikakve gubitke. Sprovodim ih prema zatvoru , u pratnji 10ak njemačkih vojnika. U samom zatvoru vladaju loši uvjeti i po mojoj procjeni tu se nalazi nekih 100ak zarobljenika mahom optuženih za protu državno djelovanje i sabotiranje njemačkih planova. Istu večer naše jedinice su pogubile nekih 20 pobunjenika. Spremamo se na počinak jedemo neko čudno varivo ali ipak ukusno te sa par vojnika razmjenjujem dojmove o ovoj našoj misiji u Hrvatskoj.

Srećom sutradan ja sam na zahtjev operativnog centra u Sarajevu pozvan nazad kao i velika većina vojnika. Stanje u Mostu i okolici regije u buduće će u većoj mjeri kontrolirati domaće jedinici uz pomoć talijanske vojske. Po povratu u Sarajevo negdje oko podneva odmah se raspoređujemo prema istoku te ulazimo u jedno većinski Muslimansko selo. Vodiči su nam također Muslimani, mještani susjednog sela koji optužuju nekoliko seljaka za suradnju sa komunistima. Naša jedinica tog je dana bila miješana oko 200ak hrvatskih vojnika mahom Muslimana i 200ak njemačkih vojnika, te smo radili na operaciji čišćena istočnog krila operativne zone Sarajevo. Tih nekoliko ljudi optuženi za suradnju sa pobunjenicima biva uhapšeno i na zahtjev hrvatskih snaga odmah i ubijeno metkom u potiljak uz zid jedne kuće. Stvari bi se možda i dobro završile da našem vodiču nije prišla jedna žena. Sva je uplakana i vode žustar razgovor koji ne razumijem, koliko shvaćam njezin suprug i sin su maloprije ubijeni. Vojnici pretražuju selo i sve gdje bi se mogli skrivati navodni pobunjenici ili oružje. Pratim reakcije vodiča koji nakon žustre svađe odguruje ženu na pod te odlazi u smjeru jedne kuće. Žena se brzo pridiže trči za njim vadi nož i ubada ga u vrata, nisam ni stigao reagirati ostao sam skamenjen na mjestu. Kroz glavu mi se odjednom sto misli okrenulo, u međuvremenu čuje se nekoliko pucnjeva i žena pada! Prema njoj trči 10ak vojnika, mahom Muslimana te je udaraju na podu čizama i kundacima! Zapovjednik naređuje nama da skupimo sve seljane, bilo ih je oko 150 te se svi sprovode u centar sela! Žena je odvedena u susjednu kuću iz koje dolaze strašni krici koji lede krv u žilama. Hrvatske snage žele osvetu te žustro raspravljaju sa našim zapovjednikom! Nije mi bilo jasno što se događa između seljana i vojnika pa ipak su svi Muslimani zašto bi se svetili svojim civilima? Zapovjednik nam naređuje da zapalimo kuću dotične žene. Što grupa miješanih vojnika vrlo brzo čini. Kuću nitko nije pregledao te se iz nje za nekoliko minuta prolamaju užasni krici, netko je ostao unutra zarobljen! Nakon 10ak minuta sve je utihnulo i nastao je neobjašnjiv muk sprema se noć i treba donijeti odluke o daljnjim koracima! Kako dalje? Međutim lokalnim ljudima nije bilo dosta osvete ne mogu razumjeti toliki vid mržnje te traže još krivi i žele da se smakne nekih 20ak ljudi! Naš zapovjednik to oštro odbija jer njemačkim snagama nije u interesu širiti žarište sukoba već isto čim prije sanirati. Hrvatski vojnici dovode rodbinu od te žene, pošto pomno biraju ljude! Iako su svi Muslimani vjerujem da među njima vlada neka dublja zavada od ideološke ta da sve to plasiraju pod ratnu priču. Skupili su nekih 10ak poznanika i rodbine od žene koja je i dalje u kući i nema pojma da li je živa. Zapovjednik odbija toliko veliku egzekuciju i civila i prijeti da će sve biti prijavljeno nadležnim organima hrvatske vlasti ako se ne budu poštovale njegove naredbe. U tom trenutku jedan hrvatski vojnik prilazi do grupice Muslimana civila pušta žene i djecu ostaju 3 muškarca hladno vadi pištolj i odmah ih ubija. Zaprepastila me ta surovost i hladnoća, te naprosto nediscipliniranost tamošnje vojske! Napuštamo selo ali znatiželja mi neda mira, t eme jednostavno tjera da uđem u kuću gdje je zarobljena žena! Požalit ću tu odluku i taj prizor do kraja života! (Wolfganu su već zasuzile oči i teško progovara)

Žena leži na podu, potpuno gola i izmasakrirana po izlasku iz kuće odmah sam povratio ta me slika progonila godinama i sad mi s vremena na vrijem zna doći u san, nešto tako doživjeti Dario čovjek jednostavno ne može izbrisati iz sjećanja ma koliko se trudio! Ležala je u krivi sva modra od udaraca lice joj se nije moglo razaznati, ne mogu reći da li je bila silovana, ali pouzdano znam da je bila skroz gola. Još i sada kroz noć čujem škripanje mojih čizama po tom podu pomicanje teških drvenih vrata i jeziv prizor koji se jednostavno ne zaboravlja! Zbog ovog bi svi ljudi trebali uvidjeti kakvo zlo nosi svaki rat! Nema tu moj Dario prave niti pobjedničke strane, to je samo patnja za one najslabije! Upravo zbog toga ti i pričam ovo da svijet sve vidi da Europa nikad više ne okusi rat! (Nastavlja dalje tok svoje priče) Vraćamo se prema Sarajevu, umori do te mjere da jedva hodamo ali pravi nemiri tek su pred nama, i svakim danom postaje sve teže održavati kakav takav vid mira!

[Pasha]

IX. Kratkotrajni mir!


Idućih dana dobivam obavijest da se javim uredu za logistiku operativne zone Sarajevo. Ured se nalazi u samom centru grada. Otmjena stara zgrada sa crtama A-U gradnje i elementima klasicizma kao stvorena za birokratsko mjesto. Prilično prostrana, idem na 3. Kata, vode me dva vojnika, te ulazim u jednu sobu gdje me pozdravlja izvjesni Heesn (ime nije originalno!). Nudi mi da sjednem, čita moje preporuke, … pismen, obrazovan, donekle upoznat sa ovdašnjim narodima, otac službenik AU na području Hrvatske … Zadovoljno se smiješi, te me nudi pićem nekom vrstom njemačkog konjaka koji mi je moram priznati odlično sjeo. On je Nijemac, koji je veći dio života prove po Bosni, upoznaje me sa planom i našim zadacima. Wolfgane, cilj nam je prikupiti što više podataka te iste slati za Zagreb na obradu, u krajnjoj liniji za Berlin. Kako bi vlasti imale što bolji uvidi u stanje na području Bosne. Ovdje žive 2 nacionalne skupine i 3 religijske strukture. Odmah te moram upozoriti na Hrvate-muslimane! S njima trebaš biti izrazito oštar i prilično konzervativan. Iako su velikom većinom prihvatili nove hrvatske vlasti krajnje su nepouzdan faktor ,sklon političkom lutanju za razliku od katolika! Među njima samima su velike podjele, ali nove vlasti im pružaju veliku autonomiju i daju im različite vidove funkcija tako da se nadam da će se uklopiti u novi sustav, ali ponavljam ti na njih treba obratiti pozornost. Naročito na Sarajevo to je centar njihove inteligencije! Nisu skloni židovima, a zbog bivšeg sustava kao i ostali narodi svi su prilično antisrpski nastrojeni. Njihove vjerske vođe su prilično “lake za slomiti“, za razliku od katolika nemaju vanjske autoritet(misli na papu), te su antižidovski raspoloženi. Prilično su konzervativni i skloni feudalnim običajima te različitim osmanski ostacima običajnog prava i sudstva u što se svakako ne treba miješati! Teško da će prihvatiti komunizma, jer im je kao takav nepoznat i stran! Treba ih pritisnuti u suradnji sa njihovim vjerskim vođama i ne vjerujem da ćemo imati većih problema sa njima!

Vadi mi druge dokumente i navodi na što treba obratiti pozornost prilikom uspostavljanja organizacije uprave grada Sarajeva: Hrvatske vlasti imaju primat u svim civilnim sporovima, strogo o tome vodite računa, dok djelujete na terenu! Što se tiče vojne organizacije tu mi imamo apsolutni primat. Maksimalno izbjegavati vršiti bilo kakve vidove ispada protiv lokalnog stanovništva bilo koje nacije i vjere, kako bi uspostava vlasti protekla u najboljem redu. Izbjegavati djelovati suprotno od interesa lokalnih vlasti a posebno centralne hrvatske vlasti. Ne uplitati se u postupke koji se ne tiču njemačke vojske! Pitanje Židova ne treba nužno odmah otvarati pošto samo stanovništvo grada Sarajeva nije sklono Židovskoj manjini!


U prostoriju ulazi još nekoliko vojnika koji govore hrvatskim jezikom, većinom su Nijemci ali ima nešto i Hrvata islamske vjere. Ubrzo stiže i par vjerskih čelnika koji skupa sa Hrvatima muslimanima iznose svoje zahtjeve. Žele zaštitu sela u središnjim te istočni područjima Bosne! Izrazito zahtijevaju veće količine naoružanja, te pomoć centralne vlasti iz Zagreba. Glavni vjerski poglavar zahvaljuje našim jedinicama na uspostavi mira, te želi Njemačkoj još vojnih uspjeha, čestita svim Hrvatima na uspostavi države, te svima želi mnogo sreće u daljnjim borbama, završava uz izricanje nekih molitvenih riječi. Susret se nastavlja u neformalnom tonu u većoj prostoriji na prvom katu, gdje mi Hessn pokazuje moj ured te papire sa različitim propusnicama. Prvi zadatka mi je uspostaviti čim bolje odnose sa svećenstvom islamske zajednice, te sve njihove poteze pomno motriti! Ukazati istim da pozovu narod da se pridruži novoj hrvatskoj vojsci ili da stupe u popunu njemačkih jedinica. Zauzvrat im nuditi slobodu vjerskog djelovanja, vršenja obreda, različite vidove poticaja od strane centralne ali i njemačke vlasti!


Već istog dana u razgovoru sa pojedincima iz vrha islamske zajednice uviđam da je njihov vrh čvrsto stao uz novu državu, te da sa njima neće biti problema. Sami upućuju kritike svojim članovima koji ne žele prihvatiti suradnju sa katolicima braćom Hrvatima. Iako donekle poznajem situaciju ne mogu se oteti dojmu da mi stalno prolaze neki bitni dijelovi priče. Iako sad ima polu-administrativni posao, on se ipak svodi na cjelodnevne obilaske, kontakte s narodom, vjerskim i civilnim vlastima, što našem zapovjedništvu daje potpuni uvid u stanju na terenu! Posao je težak jer su ljudi u Bosni mahom nepismeni, neobrazovani i prilično konzervativni te nisu skloni suradnji ni sa svojim, a kamoli sa strancima. Društvo je patrijarhalno, tako da žene automatski isključujemo iz djelovanja, pošto njihovo blizina može uvrijediti muške članove zajednice i izazvati konta efekt. Mislimo na svaki detalj od načina odijevanja do načina nuđenja pomoći, kako ne bismo uvrijedili preponosne domaćine!

[Pasha]

X. Osiguranje komunikacija u državi

Dario jedan od glavnih zadataka u suradnji sa hrvatskim vlastima bio je osigurati nesmetan promet unutar države. Sastanka se odvijao u Sarajevu, na njemu su bili nazočni i uglednici same centralne vlasti iz Zagreba! Među 50ak ljudi koji to trebaju sprovesti u djelo bio sam i ja. Nakon dugotrajnih zajednički sastanka, svi dobivaju posebne upute te se formiraju grupe ljudi sa jasnim ciljevima. U grupi se obično nalaze jedan njemački operativac, netko iz organa središnje vlasti, te lokalni upravitelji. Zapada me dužnost provjeriti infrastrukturu okruga Travnik te uspostaviti što bolju organizaciju.

Već sutradan smo na putu i stižemo u Travnik, omanje mjesto bez pretjeranih urbanih obilježja. Put do Travnika kao i većina infrastrukture na području Bosne je zaista u katastrofalnom stanju. Još veći problemi bi se mogli javiti prilikom jesenskih i zimskih mjeseci, te povećanjem oborina. Ukupno popisujemo 123 kritične točke, koje žurno treba sanirati kako bi se civilni, a i vojni promet mogao odvijati koliko toliko normalno! Na ulazu u grad dočekuje nas dosta civila, lokalne vlasti su već uvelike preuzele kontrolu nad gradom i život normalno funkcionira. Na nekoliko džamija izvješene su hrvatske i njemačke zastave, te je postavljena počasna straža. U gradu nas prima Mehmed (ime izmijenjeno) koji nam pokazuje omanju kućicu u kojoj ćemo boraviti idućih nekoliko dana, prilikom analize stanja na terenu u ovom okrugu! Civilni promet u samoj Bosni gotovo da i nepostojni sva vozila su većinom u državnom vlasništvu, ljudi i dalje većinom koriste konje i kola za transport roba. Oko 14h ispred lokalne džamije se vrši dobrovoljni pristup regularnim snagama hrvatske vojske. Velika je gužva ljudi mahom žele organizaciju novih jedinica radi zaštite i uspostavljanja kontrole. Za popuno je zabilježeno oko 650 mladića iz okoline, velikom većinom Hrvata islamske vjere. Popis sa njihovim imenima i zahtjevom za davanje oružja preuzima naša logistika te ga odmah šalje za Sarajevo, kako bi sutra barem jedan kamion sa naoružanjem stigao čime bi pokazali dobru volju, a ostatak će na sebe preuzeti centralne vlasti.

Poslije podneva toga dana oko 18 sati ponovo smo pozvani ispred džamije, gdje se izvjesni Mehmed hvali da su uhvatili četiri ilegalca komunističke partije koji su navodno bježali od vlasti iz Sarajeva. Njemačkih vojnika se u gradu nalazi oko 200-injak sa ranijom posadom koja pomaže u uspostavi vlasti na tom području. Lokalni čelnici žele odmah smaknuti zarobljenike jer su kod jednog pronađeni propagandni materijali koji se protive državi. Mi se ne miješamo, a ispitivanje preuzimaju lokalni čelnici sa predstavnicama vlasti iz Zagreba. Odlučeno je da dvojica idu s nama u Sarajevo na dalju obradu, a dvojicu da odmah pogube. Jedan od tih je onaj kod kojeg su pronađeni propagandi materijali. Mehmed i još nekoliko vojnika odvode spomenuti dvojac prema šumi, osiguranje im pruža i 20ak njemačkih vojnika, pošto su lokalni vojnici oskudno naoružani! Za nekih 10ak minuta čuje se pucnjava.

Prije spuštanja noći odlučujem večerati u obližnjoj konobi, gdje sjedam za stol sa 4-5 njemačkih vojnika koji rade skupa sa mnom na ovom poslu. Čini mi se da smo naručilo neko meso i vino, pričamo svoje doživljaje i svima je čudan ovdašnji način života. Najviše nas čudi da je gotovo nemoguće na ulicama vidjeti ženu čak ni onu u tradicionalnim islamskim nošnjama, obučenu od glave do pete. Sve su prekrivene većinom crnim marama i samo im se oči vide. Nakon par čaša vina jedna iz našeg društva dobacuje da ljudi ovdje i ne znaju da li su oženili vepra ili ženu jer je rijetko vide (Wolfgan se smije dok priča). Svi smo prilično umorni te je palo još nekoliko pošalica koje bolje da ne pričam (Još se više smije). Ustajemo na vrijem od stola i prekidamo s pićem, kako se ne bi doveli u nezgodan položaj. Prolazak kroz mjesto je prilično tih, vrlo malo ljudi je na ulici. Vraćam se u svoju privremenu kuću i spremam na počinak. Krevet je vrlo neudoban, kao da spavam na golom kamenu.

Čitavu večer provodim sam sa sobom i svojim mislima, jer na toj stijeni Dario teško da bi itko zaspao. Samo se pitam kada ćemo konačno okončati rat? Bosna mi se sviđa, ali baš kao što je otac pričao, to je sine dašak divljine, dašak feudalne Europe, koju ćeš teško vidjeti igdje drugo. Razmišljam da će ovdašnjim vlastima dosta trebat pomoći u organizaciji, a posebno opismenjavanju stanovništva, jer iako su dobri u srcu u samoj su duši i dalje priprosti i uvelike praznovjerni ljudi. Problem vidim i u čvrstoj stezi vjerskih zajednica, koje ne žele prihvatiti nikakve novine. Iako su mi zemlja i ljudi dragi, nadam se što skorijem povratku za Beč ili barem odlasku na neko drugo mjesto. Nisam ni slutio koliko ću se pokajati zbog ove zadnje rečenice. Jer koliko god ovaj bosanski kamen bio tvrd, (ponovo se jako smije) toliko je ruska zima bila neumoljiva!

[Pasha]

XI Analiza stanja na terenu i prve veće akcije

Dario za razliku od šumskih vojski (kako Wolfgan često naziva partizanske jedinice) mi smo djelovali krajnje organizirano sa točno razrađenom taktikom djelovanja u svakoj oblasti. Nakon prikupljenih podataka sa svih strana svi koji smo na tome radili imali smo veliki uvidi u stanje na terenu. Poznavali smo sve od stanja željeznice do svakog metka kojeg smo dodijelili za osposobljavanje novih hrvatski jedinica. U tom kratkom vremenskom intervalu imali smo na raspolaganju 17 562 dobrovoljca (Wolfgan vadi svoje bilješke i podatke koje je brižno evidentirao i ponovo posložio nakon rata, ali svakako da ih treba uzeti sa rezervom). Od tog broja 9 720 ljudi direktno je oružjem opremilo njemačko zapovjedništvo po standardima naših jedinica! Ne znam točan podatak ali dosta se dobrovoljaca od tog broja pridružilo njemačkim jedinicama. Službenih podataka nema ali sam uvjeren da su 70% dobrovoljaca činili muslimani.

Krajem 9 mjeseca 1941 bilježimo i značajnije upade “šumskih razbojnika“ koji planski napadaju civilna područja svih nacionalnosti i iste aktivnosti pripisuju državnim jedinicama. Veliku neprilike stvaraju i srpske pobune po istočnoj Bosni i osvete koje provode nad muslimanskim stanovništvom! Takve stvari pogoduju brzoj uspostavi vlasti u velikim gradskim sredinama, gdje civili traže zaštitu od državnih organa i njemačkih jedinica. Provodimo niz akcija u borbama protiv crvenih hulja.

Sjećam se našeg puta ka Tuzli gdje smo djelovali na području jednog planinskog sela u blizini samog grada. Dan prije smo stigli i u ranu zoro negdje 20. rujna krenuli prema zadanom selu gdje smo imali dojavu da boravi veća skupina ilegalaca sa oko 50ak ljudi. Vrijeme je bilo užasno hladno i magloviti gotovo nemoguće za ozbiljniju akciju, ali morali smo djelovati. Nekoliko dana prije pao je snijeg nekih 5 do 10cm koji se pretvorio u blatnu kaljužu. Nismo mogli očekivati nikakvu potporu osim pješadijskog djelovanja! Iako je ilegalaca bilo relativno malo, zapovjedništvo ništa ne prepušta slučaju u akciju je uključeno negdje oko 3 000 vojnika od čega 2 000 domaćih! Raspoređeni smo na tri glavna pravca. Glavni udar predvodi glavnina snaga sa oko 2 000 ljudi dok ostala dva pravca pokušavaju spriječiti izvlačenje ilegalaca i služit će za eventualno zatvaranje obruča oko pobunjenika! Nalazim se u glavnom smjeru napada i na nekih 300-400 metara od njihove baze lokalni vojnici uočavaju partizansku stražu! Već smo ranije poduzeli izviđanja i utvrdili točno stanje ilegalaca! Prilazimo stražama i raspoređujemo se u polukrug. O svemu su obaviještena i ostala dva pravca koji će ih napasti s leđa za nekih 30 min od početka napad s ciljem izbjegavanja nepotrebnih žrtava. Raspoređeno je 6 strojnica oko partizanskog uporišta, iako nemaju pretjeranu moć na šumskom terenu cilj je izazivanje panike i simulacija napada sa svih strana kako bi ih se natjeralo u panične reakcije i nepromišljene proboje. Na zapovjednikov znak počinje neumorna pucnjava, imao sam osjećaj da se šuma sama od sebe ruši! Oko 900 ljudi koji sudjeluju u napadu otvara vatru! Partizanski stražari jednostavno nemaju šanse, padaju kao pokošeni! Kreće stezanje obruča, pobunjenici imaju sitne drvene bunkere i uspijevaju organizirati liniju obrane a iz nekoliko glavnih drvenih baraka čuju se žestoki pucnjevi. Hrvatskom vojnika do mene metak pogađa u ruku, s još jednim kolegom sklanjam ga u zaklon, obilno krvari kao da mu je oštećena arterija. Krvarenje se ne da zaustaviti, adrenalin mi navire u krv osjećam iznenadnu toplotu, izdižem se iz skloništa i otvaram vatru te pogađam jednog ilegalca točno u predjelu prsa! Osjećam nalete borbenosti a ujedno i straha za vlastiti život, čudno je to Dario okruženje. Izvlačimo nesretnika nekih 200 metara nazad po izuzetno teškom terenu, meci zuje sa svih strana, ima osjećaj da će me svake sekunde jedan pogoditi! Iako mi se činilo da je malo vremena prošlo s druge strane partizanima iza leđa čuju se pucnjevi, opkoljeni su! Hrvatski vojnici ih pozivaju da se predaju, što ovi u nedostatku streljiva i ljudstva čine!

Pretresamo detaljno teren te bilježimo 24 mrtva partizana, te 9 ranjenih koje naše jedinice na licu mjesta likvidiraju! Preživjelih je 10, što nam daje za pravo da budemo oprezni jer moguće da ih se 10 uspjelo probiti iako su za to šanse minimalne! Možda su procjene krive ili uopće u tom trenutku nisu boravili na tom području! Naši gubici su 2 poginula njemačka vojnika te 7 hrvatskih, te ukupno po 4 ranjena na svakoj strani! Partizani su prilično oskudno naoružani bez zaliha municije i ozbiljnih zaliha hrane! Sve se oduzima a sva infrastruktura pali i uništava. Preživjeli se vežu te se vode na ispitivanje, nakon kojeg ih gotovo sigurno čeka likvidacija. Povratak nazad otežava gusta kiša koja pada svom silinom, kao da nam nije dosta 2 sata borbenog djelovanja. Negdje na pola puta prije podnožja gdje nas čekaju kamioni i jedinice koje osiguravaju to područje dolazi do puškaranja sa partizanima koji brzo napadaju i povlače se u šumu! Pošto nemamo u planu intenzivniju potragu, tjeramo ih samo u bijeg! U tom napadu poginula su 3 hrvatska vojnika a jedan njemački je ranjen! Na drugoj strani sustigli smo samo jednog ranjenika kojeg smo odmah likvidirali! Zapovjedništvo brine to što nema točne podatke o brojčanom stanju neprijatelja. Stižemo do podnožja gdje je dogovor da se utaborimo u blizini jednog sela i odmah ujutro provedemo ponovno čišćenje terena kad se partizani budu najmanje nadali!

[Pasha]

XII Nastavak akcije

Gotovo da nisam spavao tu noć od umora ali i adrenalina koji mi je preuzeo tijelo. Razmišljao sam samo da preživim sutrašnji dan jer sam bio uvjeren da nas sutra čeka novi pakao! Znao sam da će partizanske jedinice biti spremne na sve, jer i sami su svjesni da nemaju izlaza! Odmora nije bilo, a već oko 5 sati ujutro stiže nam dodatan dopuna od oko 500 njemačkih vojnika opremljenih minobacačima! Pripreme su zadnje obavljaju, nove informacije koje dobivamo tvrde da partizana ima između 100 i 200! Vrijeme je očajno kiša sve jača pada a hladan zrak uz jak vjetar šibaju lica vojnika! Zapovjedništvo razmišlja dali da se uopće upusti u ovakvu avanturu. Vojnici traže zaštitu od kiše i vjetra te sa dozom zabrinutosti i nestrpljivosti čekaju daljnje upute.

No vremena nema! Začuli su se prvi pucnjevi partizani pokušavaju proboj! Vojnici trče iz kuća sve se diže na noge uz uzbune naših straža. Na našu sreću partizani su izabrali po njih najgore mjesto za proboj! Gdje je koncentracija vojnika najveća! Možda su se nadali da će nam pažnja biti najmanja na tom području i da će neopaženo uspjeti izaći iz obruča. Strojnice neumorno pucaju sa svojih položaja kiša pojačava a nebo se spustilo na zemlju uz početak olujne grmljavine! Dana kakav ne bih poželio ni najvećim neprijateljima. Partizani očito nisu htjeli borbu ali sad su stjerani pred zid i izlaza jednostavno nema! Otvara se i paljba iz nekih 20ak minobacača zasipajući moguću odstupnicu i sijući strah u neprijateljske redove. Sa svih strana sijeva, ili su munje ili granate. Svaka sekunda u glavi mi je traumatična i usporena, osjećam se kao da ima čitavu vječnost da povučem potez iako se stvari na terenu odvijaju krajnje dinamično! Trčim kako bi sa još vojnika zatvorio desni bok i otvaram vatru na sve što je ispred mene. Jednog vojnika od mene pogađaju 3-4 metka u prsa. Primam ga na svoje ruke, krv mu već uvelike ide iz usta nejasno mi govori “Ne daj da umrem!“ sve to uz glasno jaukanje. Već tada vidim da mu nema pomoći pristupa nam još jedan vojnik, pokušava mu zaustaviti krvarenje ali bezuspješno! Prvi njemački vojnik u Bosni umire na mojim rukama u blatnoj kaljuži rata! Nema vremena za razmišljanje akcija ide dalje, netko viče bacaj te bombe čuje se snažne detonacije! Minobacači su utihnuli ali zvuk pušaka ne staje nego se pojačava. Teško je održavati sustav i boriti se sa neprijateljem i vremenom u isto vrijem. Od tog trenutka moj bijese prema komunizmu raste i dok sam živ smatrati ću ga glavnim svojim neprijateljem! Kao da sam stao u vremenu (Wolfgan zastaje gleda u prazno i sam ima osjećaj te šume te kiše i slika rat uz njegovu priču sve zamislim u glavi, pogled mu je u praznini kao da čeka kraj tih slika) sve mi se vrti kao neki brzi akcijski film! Nakon nekog vremena sve je utihnulo!
Vraćam se prema selu, vojnici nose naše ranjenike krvave i blatnjave a ja sam sav emocionalno i fizički ispražnjen! Sjedam pred jednu kuću, gdje vidim hrvatskog vojnika kako sjedi sa rukama na glavi i puši. Djelomično ga razumijem kaže mi da je izgubio upravo jednoga brata i dvojicu prijatelja. Osjećan se sam, ozbiljno sam potresen te ga gestikulacijom ruke pitam za cigaru, iako sam odavno prestao pušiti. Vojnik ne može suzdržati suze a naročito kad mu donos tijelo brata. Gotov da je neprepoznatljiv! Lice mu je krvavo i smrskano, jedino na osnovu čega je sigurna da je to on je ručni sat kojeg je pokojnik dobio od oca kao najstariji sin! Teško mi padaju te slike i danas, uplakanih ratnih prijatelja, istinskih vojnika i boraca. Samo sjedim nema snage pomaknuti se. Osjećam strah i zebnju i uvijek kažem onima koji rat nisu doživjeli da su sretnici! Jer takvo nešto niko nikada ne bi trebao iskusiti! Taj dan nisam imao pouzdane podatke o broju ranjenih i ubijenih. Iako sam bio zadužen da pojedine popišem zapovjednik je vidio da nisam u stanju pobrojati mrtve i pokušati ih identificirati te su to drugi odradili. Ipak mogu reći da smo imali oko 20ak mrtvih zajedno te možda 50ak ranjenih! Na drugoj strani nitko iza nas nije ostao!

Rane ranjenika su teške i mučne za gledati ali Bosna je bila pravi raj na zemlji u usporedbi s onim što sam doživio po Rusiji! O tome naravno kad za to dođe vrijeme! Taj dan mi je do tada bio najtraumatični i jedno od upečatljivih ratnih iskustava! Godinama poslije rata kad bi se kretao kroz Austriju i upao u snažno nevrijeme praćeno kišom i olujom mislima bih zaglavio u Bosni! Čuo bih jauke ranjenih, miris zemlje i baruta i većinom tu noć proveo neispavan i sa teškim noćnim morama! Sjetivši se svih oni koji tada izgubiše svoje živote, neki u zbilja teškim mukama i uvjetima!

[Pasha]

XIII Osvrt na učinjeno i pripreme za Rusiju

Kraj je 9 mjeseca 1941. velika većina naših jedinica iz Hrvatske otišla je odavno put Rusije, koliko čujem u razgovoru sa ostalima i mi ćemo krenuti vrlo brzo čim se stvore uvjeti na terenu. Glas o nepobjedivosti njemačkog vojnika daleko se čuje, čitava Europa je na koljenima! Vojnici su posebno motivirani osjeti se zanos i velika većina jedva čeka konačni obračun za glavnim ideološkim neprijateljem. Koliko čujemo putem naših izvora Crvena armija je na koljenima i pobjeda se čini sve bliža!

Što se tiče stanja u Bosni, mogu reći da su partizanski pobunjenici dobrim djelom riješeni! Kad sad pogledam iz ove perspektive da smo ostali još 5/6 mjeseci čitav dio JI Europe bio bi očišćen od te pošasti sigurno Dario! Broj ubijenih partizana na spreme njemačko-hrvatskih snaga je iznosio oko 1:7 u korist partizana. Moram ti reći pratio sam i poslije rata propagandu u Jugoslaviji pa oni su gotovo svaki svoj poraz proglasili pobjedom (Wolfgan se jako smije uz kašalj koji ga jako muči)! Nemoj misliti da te ja lažem i glorificiram našu vojsku! Da su se više slušali generali, a manje luđaci mi bi danas sigurno bili pobjednici! Pa pogledaj što su partizani napravili od operacije Crno i Bijelo (inače Sutjeska i bitka na Neretvi). Mi smo tada imali manje od 800 mrtvih! Mi smo ti koji smo se odlučili obračunati sa četnicima jer su upornu surađivali sa vladom u Londonu. Ma samo se nepotrebno frustriram nadam se da će i kod vas kad-tad biti dostupna arhivska građa i da će je netko dobro istražiti a ne ideološki predstavljati! Pa po vašim filmovima vama je uvijek bilo dosta 5/6 partizana i drug Tito, (ponovo se smije) čudi me kako niste stigli do Berlina sa tako sposobnom šumskom brigadom.

Ponovo sam u mislima odlutao, nemoj mi zamjeriti ipak sam čovjek u godinama ponekada pričam samo ono što mi je trenutno na duši! Procjena stanja je bila takva da će se stanje u Hrvatskoj stabilizirati bez većih problema. Muslimani su u sve većem broju pristupali hrvatskim ili njemačkim jedinicama tako da nije bilo problema sa popunom mjesta i nadzorom nad važnim komunikacijama i gradskim središtima. U tom razdoblju sam većinom boravio po Sarajevu, grad je odisao spokojem a sigurnost je bila na ulicama primjetna! Većinom sam se bavio prikupljanjem podataka i brigom za važne infrastrukturne objekte u sarajevskoj operativnoj zoni! Dosta sam surađivao sa hrvatskim ministarstvom za promet i željeznice! Zbilja smo imali dosta posla, oko transporta, osiguranja, označivanja opasnih zona za transport, jednostavno radili smo ozbiljnu logistiku za svaki segment rata! U tom periodu sam bio prilično spokojan bez vojnih izleta iako su naše jedinice konstantno djelovale protiv svih vrsta pobunjenika!

Prilikom puta za Zenicu gdje sam također treba obaviti analizu stanja cestovne i željezničke infrastrukture, napala nas je manja grupa pobunjenik. Bilo je teško razaznati o kome se radi pošto je na području Bose djelovalo mnogo različitih frakcija koje nisu imale jedinstvenu liniju zapovijedanja pa su djelovali nasumično poput pravih drumskih razbojnika! Nismo imali nikakve štete jer naprosto kratko su zapucali na nas i dali se u bijeg! Zadatak će nam biti u narednim danima detaljno procijeniti nacionalni sastav u svakom kotoru, te odrediti bilo naroda da saznamo kojim su opcijama skloni! Takve stvari su većini ljudi bili prilično dosadne za raditi a kamoli tebi za slušati (ponovo se jako smije) da nema tu akcije, ali moraš shvatiti Dario to je ono što je nas činilo dominantnim i kada smo bili u podređenom položaju! Njemački duh, preciznost i ne odstupanje od date zapovjedi! Logistika je dobrim djelom bila zaslužna za efikasnost, a ne samo nadmoć u ljudstvu ili tehnici! S toga svaki zadatak koji dobije iako ti se ne čini možda bitnim i zanimljivim, u suštini je to biti rata! Organizacija Dario uvijek pobjeđuje ne organizirani sustav. Molim te nemoj mi samo spomenuti partizane, oni nas nisu pobijedili! Što više nisu nam toliko ni bili zanimljivi ali splet povijesnih okolnosti je bio takav da se ta crvena bagra uspela na vlast i došla na granice današnje Austrije! Od turskih upada Europu veće zlo nije zadesilo! Ali pustimo sad to vratimo se temi!

[Pasha]

XIV. Zadnji dani u Bosni!

Rat se zakuhao u citavoj Europi i dolazi do presudnih odluka za sve nas! U Bosni je stanje ipak koliko toliko mirno.Bez vecih akcija dok se partizani velikom vecinom skrivaju po sumama i izvode manje diverzantske akcije! Poslan sam u blizinu Zenice da se pozabavimo slucajem 30ak zatvorenika za koje je utvrdeno da su sudjelovali u pobuni protiv hrvatskih vlasti! Prije samog dolaska u zgradu improviziranog zatvora ceka me zapovjednik straze izvjesni Mehmed. Vrlo visok covjek i spreman u svakom pogledu. Drugi hrvatski casnik predaje mu palir sa imenom 14 osudenika koji ce biti pogubljeni. Sve su to komunisticki banditi uhvaceni po SZ Bosni! Vezemo ih po dvojicu i stavljamo u kamione. U pratnji sam sa 10ak njemackih vojnika te jos 20ak domacih vojnika. Stizemo do blizine neke sume gdje sa kamiona skidamo po dvojicu i odvode se u sumu gdje se samo cuje pucanj za pucnjem.

Kada je stigla posljednja skupina silaze dvojica prilicno izmorenih i prebijenih vojnika! Na licu jednog se vidi mirnoca kao da samo ceka kraj. Cujemo kako nesto prica i orilazimo mu blize. On se moli, moleci na Pater noster ( Oce nas na latinskom). Nas zapovjednik zapanjeno zastaje kao i sam pitajuci se odakle komunist poznaje latinske molitve? Na tecnom njemackom nam odgovara da je zarobljen kao njemacki vojnik te da mu domaci nisu vjerovali da nije partizan! Odmah trazimo obustavljanje strjeljana. On tvrdi da je vojnik takoder prije njega odveden bio njemac! Obadvojica su pretuceni toliko jako da su se jedva kretali a oci su im jedva otvorene. Odmah se prekida sve i uz orjetnju sukoba sa domacim snagama vodimo ga u svoj kamion. Covjeka koji je se nalazio sa njim vezan ubijaju vrlo brzo.

Odlazi sa nama u bazu, gdje nam vrlo brzo otkriva da su ih presreli partizani i sasvim slucajno zarobili vecinu su odmah likvidirali ali trebalo im je 5/6 ljudi da im pomognu nositi otetu opremu te su stoga postedeni. U loguru su izgladnjivani i vise puta muceni. Tukao nas je tko god je stigao, rezali su nas nozevima i po nama urinirali. Mislio sam da necu dugo kada su nas poslal da kopamo rov pocelo je granatiranje pobjegli smo u jednu kolibu koju je ubrzo pogodila granata. Uspjeli smo se izvuci al vec su tu bili domaci vojnici. Bio sam toliko izmorne, gladan i pretucen da nisam mogao ni glasa pustiti.

Bilo mi je tesko slusati svjedocenje tog vojnika. Cvrsto sam odlucio da nikad necu pasti ziv u ruke neprijatelju. Rade cu se ubiti nego da me zarobe zivog! Rat je zbilja grozna stvar posebno kad sudjelujes u nekom tako ludom filmu.

[Pasha]

XV. Osiguranje rute za Rusiju!
Zadnjih dana u Bosni stanje je kaotično i već se vidi da domaće snage neće moći obuzdati teror koji se događa na ovom području! Već sam dobro shvatio stanje na terenu postoje nekoliko različitih skupina. Svi se dijele pa tako muslimani sudjeluju u ratu na svim stranama od četničkih, banditskih (misli na partizane), domobransko-ustaških i njemačkih. Srbi također ima na svim stranama pa čak i u domobransko-ustaškim jedinicama i prilično su odani, dok Hrvata nema samo u četničkim jedinicama, iako ni to ne isključujem! Pravi kaos vlada na bojnom polju svi su protiv svih pa su svi zajedno! Teško je patiti njihova zavrzlame. Kao što sam ranije pisao narod je velikom većinom nepismen i uopće nema pojma za što se koja frakcija bori! Njima su isto osloboditelji (misli na vlasti i NDH i njemačke jedinice) i banditi! Pojmovi komunizma običnom seljaku su nepoznati jer taj ni pisati ne zna! Nije ni svjestan da ratuje za stranu koja će ako pobjedi prvo tom svom seljaku iskopati grob! Često sretnem i pobožne muslimane u partizanskim odredima a nisu ni svjesni da će crvena nema čim dođe na vlast uništiti sve religije na ovom prostoru! Bosna je zbilja divlja zemlja! Mali broj ljudi razumije oko čega se vodi ovaj rat, ponekad ima osjećaj da pričam sa divljacima iz prašume pogotovo u zabačenim planinskim dijelovima iako stanje ni u gradovima nije puno bolje.

Velik broj naših jedinica ide prema sjeveru u smjeru Osijeka odakle se ide dalje za Rusiju. Prebacujemo dosta toga od naoružanja do ljudstva. Odličan odaziv dobrovoljaca je sa prostora Tuzlasnko-Zeničke regije. U prvom danu imali smo 689 prijavljenih dobrovoljaca mahom musliman. Na Savi treba osigurati ključne objekte Z345 U348 i TU352 (radi se o mostovima i željezničkim prugama a ovo je neki vidi kodnih imena)!
Preuzima kvotu Z345 (osiguranje mosta) objekt je dobro učvršćen sa obje stanje pokrivaju ga mitraljeska gnijezda, te učvršćeni bunkeri. Sam objekt Z345 je u dosta lošem stanju i najmanje opuštanje može dovesti do toga da nas šumski banditi iznenade! Naša izvidnica uočava jednu manju grupu bandita istočno od objekta Z345 nekih 10 km nizvodno niz rijeku Savu. Trenutno se oko objekta nalazila velika grupacija ljudi negdje oko 10 000 ljudi! Sa raznovrsnim naoružanjem. Krećemo u brzu akciju! Kiša neumorno pada teren je težak i magloviti u akciji sudjeluje oko 600 vojnika, od toga 200 vojnika je njemačkog elitnog odreda za osiguranje objekta Z345 kodnog imena “Plava crta“. (Plava crta je u stvari oko 1 000 elitnih vojnika uvježbani da osigura sve važne objekte na Savi bitne za prebacivanje opreme prema Rusiji, sastoji se isključivo od Njemačkih vojnika! Po Wolfganovom opisu radi se o zbilja dobro obučenim ljudima i naoružanim do zuba oko 350 bili ih je raspoređeno za čuvanje objekta Z345- tj. mosta, prema nekoj mojoj projekciji događaja taj most bi treba biti negdje oko Orašja iako ne mogu ništa tvrditi sa 100% sigurnošću!)
Vrlo brzo dolazimo u sukob sa partizanima koji bježe glavom bez obzira preko Save ali nažalost po njih i tamo ih čekaju naše jedinice te se nalaze središtu sukoba a po njima se puca iz svih smjerova. Vrlo brzo smo riješili tu taktički nespremnu grupu! I sam pogađam dva bandita u otvorenom sukobu! Sve se završava za nekih 45 minuta. Izgubili smo 3 njemačka vojnika i 5 hrvatskih(3 muslimana) niti jedan vojnik “Plave crte“ nije poginuo iako su bili na prvoj liniji sukoba. Partizana je poginulo oko 40ak 7 ranjeno (odmah su likvidirani, radilo se o teškim ranama i teško da bi i preživjeli) a 12 ih je zarobljeni i po mom saznanju upućeno u smjeru Sarajeva! Bio je to uvod u paklenu noć koja nas je čekala u osiguranju objekta Z345!

[Pasha]

XVI. Paklena noć

Dario ako si ikada gledao horor filmove ovo bi definitivno bio scenariji za jedan od filmova tog žanra, samo što se ovo dogodilo u stvarnosti! Čitav dan protekao nam je nekako tmurno, a pred samu večer počela je padati susnježica! Kako se mrak spuštao kao da se u zraku mogla namirisati krv i barut. Zlokobna noć nije slutila na dobro, tek po koja munja proparala bi nebo, a tamna šuma sa svih strana okruživala je Z345 (ranije smo rekli da se radi o mostu). Svaki šum u čovjeku budi strah, a oči držiš širom otvorene iako ne vidiš dalje od 5 metara. Negdje oko 23:30 krenuo sam obići sve položaja, huk vode i sve jača grmljavina bili su otežavajuća okolnost, a vojnici su se sve više povlačili u bunkere i improvizirana skloništa. Bilo je idealno vrijeme za nekoga tko želi na brzinu nešto uništiti i pobjeći u zaštitu mraka a takvi su inače bili šumski banditi!

Odjednom baš kada je udarila munja, krenuše zujati meci sa svih strana a nakon nekoliko sekundi i snažne detonacije! Nije se znalo tko na koga puca i od kuda ti prijeti opasnost, čovjek osjeti samo onaj iskonski strah i želi samo izvući živu glavu iz svega ovoga. Pun adrenalina, trčao sam brzinom munje prema prvom bunkeru i nasumično pucao prema šumi! Stigavši u bunker osjetio sam val topline niz desno rame, pogledam malo bolje, dirnem se za rame i osjetim krv! Čini mi se da je rana samo površinska, ruka me boli, peče ali mogu se koristiti s njom. Pucnjevi neprestano traju, osjećam kao da je vrijeme stalo, kao da sve traje pravu vječnost, a ne možda nekih 10-15 minuta. Brzo smo se svi organizirali i snažno odgovorili kako bi spasili što se spasiti da! U blizini Z345 imali smo 4 tenka, tek kada su se oni uključili sa paljbom po okolnoj šumi sve je utihnulo!

Strah se zavukao svakome u kosti, čovjek nije više sigurna gdje je neprijatelj i da li se uopće povukao ili se samo pritajio. Čekalo se jutro! A i dalje bi poneki vojnik vjerojatno iz straha znao opaliti po nekoliko metaka u smjeru šume. Prve zrake sunca i lagana kišica pokazale su tek pravi stranu sinoćnjeg sukoba! 30-ak mrtvih vojnika 2 uništena bunkera i velika oštećenja na objektu Z345! Iako sam još tijekom noći uspio zaustaviti krvarenje na ramenu i staviti zavoj na ruku, u jutro je stanje bilo zbilja teško! Osjećao sam jaku bol a ruka mi sva trnula nisam imao nikakav osjeća, bio sam nesposoban za borbu! Banditi su nas ovu noć dobro iznenadili! Doktor mi je vrlo brzo pregledao ruku i ustanovio da se radi o lakšoj povredi. Rana je očišćena i ponovo zavijena, te mi je rečeno da bih nakon 10-ak dana moga biti spreman za sve daljnje dužnosti.

Inženjeri su brzo stigli i uz par rekonstrukcija na glavnoj konstrukciji objekta Z345, osposobili isti za daljnji tok prometa! Bilo je to moje prvo ranjavanje i nimalo ugodno iskustvo! Prvi put samo osjetio što je rat na vlastitoj koži, svaka sekunda može presuditi da ti se na oči spusti trajni mrak! Iako sa dotad najvećim gubicima uspjeli smo odraditi primarni cilj, ali još jednom se uvjeriti u težak bosanski teren koji se svakome u trenutku može pretvoriti u najgoru noćnu moru!
Puno toga mi se provlačilo kroz glavu, pa Wolfgane moga se skončati ove noći u nekoj usr.anoj šumi! Razmišljao sam puno o prije ratnom Beču i svim njegovim užicima! Restoranima i dobrim pivnicama, prigušenim svjetlima i odličnom društvu. Toploti tramvaja u zimskoj noći, Božićnom snijegu i blagdanskom ozračju! Toplini obitelji i svemu onome što čovjeka učini sretnim kad barem na trenutak odluta od teške realnosti! Realnosti da se nalazim u zemlji koja nema poštenog konja a ne nešto više! Život može biti lijep ali isto tako može biti i surovo brutalan! Osobito za one koji ratuju u blatnjavoj i šumovitoj Bosni!

[UstanikSBII]

XVII Bolnica

Činilo se da je sa ranom na ruci sve uredu ali onda me jedno jutro probudila jaka i tupa bol. Dario, bilo je baš neizdrživo! Odmah sam posjetio doktora, rana se inficirana i bilo je baš gadno. Prilikom čišćenja rane onesvijestio sam se od bolova i probudio tek kasno navečer u bolničkom krevetu.

Od jednom sam začuo jake krikove, bolnica je bila puna ranjenika. Hrvatsko-njemačke snage su napale četničke i partizane u istočnoj Bosni. Bolnica u Tuzu (vjerovatno Tuzli) bila je prepuna. Do mene su polegli mladića prepunog rana a naročito je bio teško ranjen po abdomena. Ima je strašne i neizdržive bolove, baš se mučio stalno je zazivao Alah, Alah te bi kroz iskašljavanje krvi promrmljao neku molitvu. Zbilja mi ga je bilo teško gledati. Bila je to užasna noć gora od bilo koje ratne. I sam se zahvalio Bogu na svojim podnošljivim bolovima, ali isto tako zabrinuo da bi to jednog dana mogao biti upravo ja! Mladić je prolazio tešku muku i agoniju, vidjelo se odma da će teško preživjeti. Molio sam Boga da ga se čim prije spomene, jer je prolazio zbilja paklene muke. Iskašljavanje krvi je bilo toliko da je sve oko njega bilo krvavo, morali su ga doslovno vezati kako bi ostao na krevetu. Dali su mu lijekove ali nije bilo puno pomoći! ( Dok ovo priča Wolfgang suze pune oči ali ne dopušta da niti jedna poteče niz njegovo lice) Oko 5h momak je izdahnuo! Pustio sam nekoliko suza ali bio sam svjestan da je sad na boljem nekom mjestu sigurno!

Nakon 3 dana izašao sam iz bolnice i dobio još 7 dana slobodno. U međuvremenu sam dobio zadatak popisati 350 dobrovoljaca mahom muslimana koji su se prijavili za odlazak na istočnu frontu! Odmah su dobili uniforme, oružje i 3 plaće unaprijed. Bili su vidno raspoloženi a za razliku od njemačkih vojnika na desnom ramenu su nosili hrvatske grbove. Odmah smo premjestili 30ak zarobljenika iz istočne Bosne mahom partizana!

Pripreme su dobro tekle sve je bilo spremno a doktor zadovoljan mojim napretkom. Ruka mi je odlično izgledala i vratila joj se sva funkcija. Bili smo spremni za daljnje korake. Uskoro je će slijediti naš put ka istočnom frontu!

[UstanikSBII]

XVIII Put za Osijek

Napokon dolaze i ti dani pripreme za daljnje akcije. Stiglo je i proljeće u Bosnu. Iskreno teško sam se nosio sa surovom i tmurnom bosanskom zimom. Dobivamo zapovjedi o premještaju većeg djela jedinica iz središnje Hrvatske (misli se na područje današnje srednje BiH) ka sjeveru Hrvatske. Sa nama se po mojoj procjeni kreće oko 40 000 tisuća Njemačkih vojnika sa šireg područja Balkana te oko 3 000 domaćih dobrovoljaca. Prilikom prelaska Save imali smo manji okršaj sa Partizanima ali dio vojske sa kojima sam ja putovao nije direktno sudjelovao u borbama! Stigli smo kada je sve već bilo gotovo.

Zarobljeno je oko 150 partizana, komanda je izdala zapovijed da se svi odmah pogube! Gledao sam iz daleka kako ih odvode deset po deset do obale rijeke. Natjeraju ih da se okrenu leđima prema streljačkom vodu te kleknu. Zatim bi se čuli pucnjevi. Nakon toga prošao bi vojnik sa pištoljem i provjerio da li su svi mrtvi ako je netko pokazivao znakove života dobio bi metak u glavu. Koliko je rat bio surov sve se to doimalo sasvim normalnim i nitko nije na to obraćao previše pažnju. Kad bi stigla nova grupa od 10 ljudi pobacali bi prethodnih 10 u Rijeku i onda bi krenuli dalje. Prošlo je 10 grupa pogubljeno je oko 100 zarobljenika a 50ak ih je ostalo. Bilo je oko 16 sati kad se od nekud pojavila velika masa seljaka, bilo je tu muškaraca, djece i žena. Ne znam da li su dovedeni iz okolnih sela ili su sami došli. Optuživali su partizane za krađu hrane, mučenja i silovanja. Pričali su dugo sa nekoliko domaćih časnika. Nakon nekog vremena vojnici su počeli samo izvoditi zarobljenike i puštati ih podivljaloj masi koja ih je mučila na razne načine i zbilja svirepo ubijala. Najgore od svega je bilo što su u pojedinim mučenjima sudjelovala aktivno ili pasivno promatrala djeca od nekih 10ak godina po mojoj procjeni. Kasnije sam saznao da su partizani upali u nekoliko muslimanskih sela i poubijali sve klasne neprijatelje odnosno sve viđenije ljude iz sela!

Bila je to Dario zbilja teška noć, nisam mogao lako zaspati. Iako sam u ratu već vidio dosta toga! Sve se nekako smirilo vojska se spremala na počinak i nastavak puta prema nepreglednoj ravnici koja se nazirala s onu stranu rijeke! Imao sam loš osjećaj da nam tek sad slijedi pravi pakao! Ujutro smo dobili blizu 500 novih dobrovoljaca. Na ruku su nam išli četnički i partizanski zločini protiv muslimana jer su oni masovno tražili oružje od hrvatski vlasti i dragovoljno je javljali za popune u bilo koje jedinice. Tog dana prešli smo Savu i zaputili se u Osijek gdje su nas već čekale veće formacije vojske sa svom logistikom potrebnom za velike operacije. Za daljnji tok puta ići će se vlakom pa će putovanje sigurni biti puno lakše i udobnije!

[UstanikSBII]

XIX Osiguranje Save

Idućih dana dobivam zadatak osigurati kvote Zep31 Zes34 (prema kartama vjerovatno područja na potezu Brčko Orašje). I tu nas čeka dosta problema sa lokalnim partizanima i sve više neprijateljski raspoloženim srpskim stanovništvom!

Bilo je rano jutro Dario sa grupom od oko 100ak ljudi ulazimo u selo tik uz rijeku Savu! Magla je toliko jaka da se doslovno ne vidi dalje od 5 metara! Čuju se različiti zvukovi svi su jako napeti, scenariji kao iz današnjih horora (priča kroz smijeh) samo ovo je stvarnost! Odjednom čuju se pucnjevi i krici! Počinju padati granate! Mora da su partizani pokušavaju spriječiti naše pokrete. Otvaram vatru više po sluhu nego po vidnom polju! Brzo se uspijevam zakloniti za drvo. Minute mi traju kao vječnost! Vidimo kuću u koju se brzo premještam sa 10ak vojnika odakle nastavljamo obranu naših položaja idućih 30ak minuta dok napada nije prestao uz dolazak naših pojačanja! Sve se posložilo imamo 6 mrtvih i 3 ranjena vojnika od kojih je jedan teško ranjen. Krvari na sve strane, hropti i izbacuje krv! Teško priča zaziva svoju obitelj i Božiju pomoć! Nažalost umire u strašnoj agoniji! Još jedan dan u j.benoj. zemlji. Čovjek sve više gubi moral i u meni se nakuplja bijes! Ipak uspijevamo osigurati sve pozicije koje su nam zadane! Partizani su slabi za nas obični šumski razbojnici!

Polazimo u susjednoj selo gdje mahom žive muslimani! Prizor koji zatičemo je strašan, otkinute glave, doslovno masakrirani ljudi nekih 10ak leševa koji jako zaudaraju! Smrad je nenormalan, i Dario ako nisi osjetio smrad takvog leša ne znaš što je rat! Taj mi se miris uvukao u nozdrve i dan danas osjetim ga kad sklopim oči! Miris kanalizacije je osvježavajući za ovo! Nisam siguran tko je počinio ove zločine pošto u ovoj zemlji ništa nije jednostavno! Tu su svi sa svima i svi protiv svih! Teško je vjerovati bilo kome pa i službenim vlastima. Na opće iznenađenje pronalazimo živo dijete muško od nekih 4/5 godina jako neuhranjeno, dehidrirano i gladno. Odmah mu dajemo jesti dječak jede sve. Kroz suze gotovo i da ne priča, boji se uniformi i vojnika! Prilaze mu lokalci muslimanski vojnici i pričaju sa njim! Saznajemo da su došli neki ljudi i sve pobili ali tko dječak nam ne može reći! Selo je popljačkano, a žene i mladi muškarci odvedeni u nepoznatom smjeru! Teško je ratovati na takvom području sa puno paravojnih formacija koje se doslovno bore da prežive a ideologiju i ratna djelovanja ostavljaju po strani! Samim tim civili dosta trpe! Dječaka preuzimaju hrvatske snage i šalju valjda u neki dom za djecu koji se nalazi u blizini Zenice! Težak dan je iza nas ali ništa čudno Bosna malo nudi puno traži! Takav je život u ovom surovom kraju!